.Dati ćemo još jedan poseban primjer kako možemo uroniti u dubinu religijskih dokumenata i steći veće razumijevanje onog što sadrže.
Ako proučavamo naše osjetilne organe onako kako se obično proučavaju, vidimo da kroz osjetilo mirisa imamo mogućnost opažanja same materije. Ukoliko ova fina supstanca ne bi bila izlučena, čovjek ne bi mogao mirisati. Ono što se tu odvija je veza sa samom materijom. Organ okusa nije povezan sa samom materijom, već djeluje preko procesa otapanja i opaža njegov efekt. Dakle okus možemo zvati kemijskim osjetilom, pošto on penetrira u sastav materije. Treće osjetilo ono od vida, više nema posla s materijom, jer samo opaža slike koje je materija proizvela. Četvrto, osjetilo dodira, ima još manje posla s materijom kao takvom, jer ono opaža samo atribute okruženja u vezi s objektima, kao toplinu ili hladnoću; to je stanje materije koje više ne zavisi o samoj materiji, već s kakvim je uvjetima okružena. Slušanje ni na koji način ne zavisi o zraku, jer mi opažamo jedino oscilacije, vibracije zraka, nešto što stoji u sasvim vanjskom odnosu prema onom što je materijalno. Materija, zrak, samo je vozilo za zvučne valove.
Najniža percepcija materije je miris, zatim dolazi okus, zatim pogled, onda dodir i slušanje. Sada možemo pitati: Što je toplina ili hladnoća? To je ono što je sadržano u toplinskom eteru. Dakle osjetilo dodira opaža toplinski eter, pogled opaža svjetlosni eter, okus opaža kemijski eter, miris opaža atomistički ili životni, slušanje opaža zrak. Šesto i sedmo čulo koja će se razviti tek u budućnosti, opažati će vodu i zemlju.
Mi prema tome imao kod naših osjetila niz stupnjeva u vezi s onim što zovemo materija. Prvo ćemo pratiti razvoj naša tri niža osjetila.
Osjetilo vida pomoću svjetlosnog etera opaža objekte oko nas. Postojalo je međutim vrijeme kada je sve bilo mračno. Otiđimo natrag u vrijeme kada je vid nastao i svijet kao takav nam je postao primjetan. Prije toga oko nije bilo otvoreno vanjskom svijetu. Moramo zamisliti istu silu koju oko prima izvana u svjetlosnom eteru, tekući iznutra vani, strujeći vani kroz oko u suprotnom smjeru. Da je to bio slučaj biće bi osvjetljavalo druge oko sebe. Tako je bilo u određenom vremenu kada su ljudska bića posjedovala oči kao Kiklopi. Do osvjetljavanja je došlo kroz strujanje svijeta vani; to svijetlo je strujalo od iznutra prema vani. Tada je čovjek osvjetljavao, kao što to rade mnoga morska stvorenja još i danas, objekte oko sebe i vlastito tijelo. U to vrijeme nije imao vlastitu svijest, već je bio samo instrument odgovarajućih božanskih bića, da bi za njih osvijetlio svijet. Božanska bića nisu imala sredstva za gledanje okolnih objekata osim ljudskih očiju.
Kada čovjek nije imao intelekt bilo je moguće da aktivno svijetlo Božanstva prođe kroz njega i osvijetli objekte. Ljudsko biće je bilo posrednik Božanstvu. Ono je željelo pomoću svijetla načiniti vanjske objekte vidljivim. Pošto je svijetlo prolazilo kroz njega, bio je oblikovan sam čovjek. Prije nego je svijetlo prolazilo kroz ljudsko biće Božanstvu svijetlo nije trebalo, jer objekti još nisu bili čvrsti, već fluidni, tako da svijetlo ne bi koristilo. To je stanje opisano u Bibliji: ‘Tama se prostirala nad bezdanom, i Duh Božji lebdio je nad vodama.’ U to vrijeme svijet je bio jednostavno voda, čak i zlato i srebro i niz ostalih metala, bili su fluidni. Kada se unutar vode, kao blokovi leda, pojavljuju čvrsti objekti, čovjek je izdvojio svoju raščlanjenu formu i svijetlo je postalo neophodno. Bog reče: ‘Neka bude svijetlo i bi svijetlo.’ Zatim je i čovjek također prvo primio svoju formu. To je trenutak kada je uveden svjetlosni eter i čvrsti element se odvojio. Bog reče: ‘Neka se pokaže kopno.’ Prije toga sve je bilo vodene prirode. Na isti način na koji je svjetlosni eter bio pripojen čvrstom elementu, tako je i kemijski eter bio pripojen vodi. Dok je još bio fluidan u čovjeku su djelovali kemijski odnosi. Kemijski odnosi u skladu s kojima su danas kombinirane različite supstance, bili su utisnuti u individui. Zatim se vraćamo u stanje kada je čovjek a također i cijela Zemlja bio još zračan; život, ili atomistički eter je utjecao u njega. Životni eter je tada bio uveden u svijet preko čovjeka.
Sada još jednom skrenimo pažnju na stanje koje je postojalo kada je Bog rekao: ‘Neka bude svijetlo.’ Zemlja se počela zgušnjavati. Na nju je sijalo svijetlo. To je također i vrijeme kada se čovjek počeo zgušnjavati. Ranije sile međutim trebaju biti zadržane. Sada smo dosegnuli stanje kada je čovjek pustio da kroz njega prolazi svijetlo. Zatim se dogodio potpuni preokret. Čovjek je počeo opažati svijetlo kao nešto vanjsko.
Od početka je kroz njega bilo uvedeno u ovaj svijet:
1. Atomistički ili životni eter.
2. Kemijski eter.
3. Svjetlosni eter.
Preokret:
3. Percepcija životnog etera.
2. Percepcija kemijskog etera.
1. Percepcija svjetlosnog etera.
Sada čovjek natrag prima svijetlo od svijeta. (Preokret spirale.) Prije je on bio izvor svijetla, sada svijetlo struji u njega. Postao je zatvoren u sebe; time je stekao svijest. Svijetlo je sijalo u njega; počeo je puštati da se u njemu reflektira okolni svijet. Slijedeći stupanj je da nauči prepoznati objekte s obzirom na njihov kemijski sastav. Razvio je simpatiju i antipatiju za supstance, odnos prema vanjskom svijetu. Zatim je konačno došao do unutarnje percepcije atomističkog ili životnog etera.
Preko uvođenja svijetla u svijet čovjek je stekao svoju čvrstu formu. Preko uvođenja kemijskog etera stekao je odnos prema svijetu. Preko uvođenja atomističkog etera stekao je život. Dakle preko očiju je stekao formu; preko osjetila okusa, odnos prema svijetu; preko osjetila mirisa, nosa, život. Jehova je udahnuo u njegove nosnice dah života.
Kada pristupamo religijskim spisima s ovakvim idejama nalazimo da su u njima najdublje istine. Vidjet ćemo da li su izvorno ove istine bile stavljene u religijske spise onako kako ih imamo danas.
Uzmimo za primjer graditelja Gotthard tunela a zatim čovjeka koji ga opisuje. Graditelj, koji je stvarno konstruirao Gotthard tunel možda nije trebao u visokom stupnju posjedovati inženjerstvo u svjesnom ja, već je on u stvari doveo misao u stvarnost. Takav je odnos između mudrog čovjeka drevnih vremena i onih današnjih. U to vrijeme oni su posjedovali kreativnu mudrost. Sada imamo mudrost temeljenu na opservaciji. Kreativna mudrost je ona mudrost koja je jednom načinila čovjeka, gradeći jedan za drugim one dijelove koje danas anatomi izvlače i opisuju. Kreativna mudrost upravo je jednaka kao mudrost koja danas može biti otkrivena; ona je smještena u svijetu. U prvobitnoj mudrosti čovjek se bavio planom svijeta. Sada možete razumjeti zašto se mistik mora povući u sebe. Istinski mistik mora biti istraživač unutarnjeg. On pokušava naći one stupnjeve evolucije kroz koje je bio kreiran.
Ako bi mogli potpuno ugasiti sve svijetlo iz očiju a zatim kreirati svijetlo unutar nas, dok se svijet ne pojavi osvijetljen iznutra prema vani, tada bi se trebali moći iznutra prožeti kreativnom mudrošću i u sve prodrijeti s unutarnjom vizijom. To ima praktičnu vrijednost, jer se možemo sjetiti kako je u stvari čovjek izgrađen tako da je prolazio kroz mineralno, biljno i životinjsko carstvo: sve je to također u njemu. Ono što je vani u svijetu ostatak je onog što je čovjek sam bio.
Ljudsko srce kakvo je nastalo bio je srodno onome što se odigralo vani. Trenutkom zaranjanja u srce, kreiramo sebi okruženje kakvo je bilo kada je u doba Lemurije srce nastalo. Ako se koncentriramo na aktivnost srca, možemo prizvati cijelo okruženje doba Lemurije kada je srce formirano. Lemurijski krajolik uzdiže se unutar nas. Tkogod se koncentrira na srce vidi postanak ljudske vrste.
Kroz koncentraciju na unutrašnjost mozga, koji se postepeno razvio za vrijeme doba Atlantide, vidi se pojavljivanje atlantskog krajolika. Ako se koncentriramo na solarni pleksus vođeni smo do Hyperborejaca. Tako se putuje natrag u svjetove kakvi su nekada bili. To nije lebdenje u sebi, već stvarna percepcija raznih organa u njihovom odnosu sa svijetom. To je način na koji je Paracelsus pronašao svoje lijekove i postigao svoja izlječenja. On je znao da je digitalis purpurea nastala u isto vrijeme kad i ljudsko srce. Kroz koncentraciju na određeni organ, odgovarajući lijekovi otkrivaju sebe. Tako članovi makrokozmičke i mikrokozmičke prirode čovjeka stoje u odnosu jedan prema drugom.
Sada je lako razumjeti slijedeće. Ljudsko biće prima toplu crvenu krv kao i više životinje. To će reći, od tada čovjek se može odvojiti od svog okruženja, postati nezavisan, cjelina zatvorena unutar sebe. To riba nije. Riba ima istu temperaturu kao i njena okolina. S toplom crvenom krvi za čovjeka je postalo moguće razviti toplinu unutar njega. Tada je sebe mogao izdvojiti iz svog okruženja. Prije je imao istu temperaturu kao njegovo okruženje. Što je to što se stvarno dogodilo?
Razmotrimo nediferencirani ljudski organizam prije doba Lemurije. Postojala je ravnomjerna temperatura preko cijele Zemlje. Stanje topline unutar čovjeka bilo je isto kao i vanjski toplinski uvjeti.
Zatim je unutarnje stanje topline povećano. To toplinsko stanje je označavalo individualnu toplinu, toplinu koja se iskoristila za individualizaciju; a u vanjskom svijetu došlo je do suprotnosti: toplina, vatra je bila distribuirana. Prije nije bilo vanjske vatre. U prirodi pripaliti vatru postalo je moguće tek kada se vatra pojavila u čovjeku. Od tog vremena je postojala blagotvorna vatra distribuirana vani, a unutar čovjeka egoistična vatra.
I sada dolazimo do točke u vremenu kada je vatra povučena od duhovnih bića zbog dobrobiti čovjeka. Ljudska bića vuku svoju toplinu od određene vrste duhovnih bića — Agni. Zbog toga, ono što je prije bilo tamo kao Duh vatre u svijetu moralo se povući i od tada se moglo pojaviti samo povremeno u obliku vatre. Na ovoj činjenici je temeljena Saga o Prometeju. Bog je izgubio svoje prijašnje tijelo i sebi stvorio novo u vanjskoj vatri. Ovdje imamo izvanredan primjer kako na izvjestan način čovjek radi destruktivno na elementarnim silama Prirode. Čovjek je sam prizvao element vatre u tome što je postao individualizirano biće. To je u osnovi okultne izreke da, fundamentalno govoreći, čovjek radi destruktivno što se tiče elementarnih bića. To je vrlo dalekosežno i razjašnjava nam kako još i danas čovjek stalno kreira nove uvjete, nove sile Prirode u svijetu oko njega, dok on sam napreduje u svom razvoju. On oblikuje strukturu Zemlje. Vatra se javlja u doba Lemurije; zbog toga se Lemurija mogla susresti s destrukcijom kroz vatru koju je sam čovjek kreirao.
Atlantski kontinent je nestao u vodi. Pad petog kontinenta doći će preko zla. Možemo promatrati vrstu nazadovanja na slijedeći način:
Slijedeći stupanj — tijekom atlantskog doba — bio je kreativni rad ljudskih bića na vlastitom eterskom tijelu. Tamo je on povlačio zrak iz okruženja u sebe. Na taj je način toliko promijenio svoje etersko tijelo da su uvjeti na Atlantidi postali sasvim različiti. Za vrijeme Atlantide površina Zemlje bila je jednom sama magla, atmosfera takve vrste da bi duga bila nemoguća. Tada je čovjek radio na vodi. U doba Lemurije radio je na čvrstoj zemlji, to je dovelo do vatre; u doba Atlantide radio je na vodi; to je dovelo do svijetla. (to je odgovaralo svijetlu našeg intelekta.) Zatim je radio na zraku.
Peta korijenska rasa dovesti će čovjeka do pada kroz ono što moramo nazvati zlo. Tada dolazi šesta korijenska rasa. Peta korijenska rasa je ona u kojoj se Manas razvija na fizičkom planu.
U staroj indijskoj civilizaciji čovjek je živio u uvjetima koji odgovaraju Manasu u stanju neke vrste dubokog transa. Tamo je prvobitna mudrost otkrivena drevnim Indijcima od Rishia. Drugo otkrivenje se odvilo s Perzijancima u stanju sličnom našem dubokom snu. U tom je stanju čovjek čuo Riječ. To je bilo stanje transa u spavanju starih Perzijanaca. ‘Honover’ je bila riječ koju su koristili Perzijanci.
Treće otkrivenje: Narodi Bliskog istoka, Babilonci i Egipćani, opažali su kroz Manas u slikovitoj svijesti; imali su vizije ili gledanje u snu.
Četvrto otkrivenje: Jasna budna svijest je razvijena od Semita, Grka i Rimljana. U to vrijeme Manas je opažan u jasnoj dnevnoj svijesti, kao utjelovljeni čovjek, Krist Isus.
Dakle kod starih Indijaca nalazimo trans fizičkog tijela. Kod drevnih Perzijaca nalazimo duboki san eterskog tijela. Kod naroda Bliskog istoka nalazimo slikovitu svijest astralnog tijela, kod Semita, Grka i Rimskih naroda budnu svijest ega.
Sada u petoj pod rasi čovjek ne opaža mijenjanje stupnjeva Manasa, već ova rasa vidi kao najviši stupanj psihički doživljaj koncepata kao takvih. Naša pod rasa je razvila psihički Manas, obično znanstveno znanje.
Šesta pod rasa će razviti super-psihički Manas. Ono što je kod ljudskih bića danas samo vrsta znanja postati će aktualna realnost, socijalna sila. Šesta pod rasa ima zadatak prožeti društvo na socijalan način sa svime što je nastalo na prethodnim stupnjevima evolucije. Tada će se po prvi puta Kršćanstvo pojaviti kao ono što oblikuje socijalni poredak. Šesta pod rasa biti će ona koja je kao zametak temelj za šestu korijensku rasu. Peta korijenska rasa ima porijeklo od izvornih Semita, od pete pod rase četvrte korijenske rase. Ovaj narod je razvio individualni ego koji je proizveo egoizam. Čovjek duguje svoju nezavisnost originalnim Semitima. Čovjek najprije mora pronaći sebe, ali se zatim mora predati. Mora se predati onom što misao čini stvarnošću. Šesta pod rasa je predodređena zamijeniti krvne odnose s odnosima Manasa, odnosima u duhu. Mišljenje koje je altruističko razviti će predispoziciju za prevladavanje egoizma.
Sedma pod rasa će biti preuranjeno rođenje. Ona će zaista prerano i prejako napraviti izvana ono što se pojavilo od Manasa.
U šestoj pod rasi biti će dana predispozicija za prevladavanje egoizma, ali na takav način da se održi balans između sebičnosti i nesebičnosti. Čovjek šeste pod rase, niti će se izgubiti u onom što je vani, niti će ušutkati ono što je unutra. Kod sedme pod rase doći će do neke vrste hipertrofiranja. Čovjek će tada izlijevati vani ono što sada ima unutar sebe: svoj egoizam. U drugu ruku članovi šeste pod rase održavati će balans. Sedma pod rasa će utvrditi egoizam. Kasnije će u šestoj korijenskoj rasi englesko-američki narod biti projektiran kao nešto što je postalo rigidno, baš kao što su danas Kinezi rigidni ostatak atlantskog doba, četvrte korijenske rase.
Svjetski egoizam proizlazi od Angloameričke rase. Iz tog smjera će cijela Zemlja biti prepravljena egoizmom. Iz Engleske i Amerike dolaze sva otkrića koja će prekriti Zemlju kao mreža egoizma. Dakle od tamo će cijela Zemlja biti prekrivena mrežom egoistična zla. Ali iz male kolonije na Istoku [Slavenski narodi] biti će razvijen, kao iz sjemena, novi život za budućnost.
Englesko-Američka civilizacija troši europsku kulturu. Sekte u Engleskoj i Americi ne predstavljaju ništa drugo nego nevjerojatnu konzervaciju onog što je staro. Ali onakva društva kao Vojska spasa, Teozofsko društvo i tako dalje, pojavljuju se baš tamo, da bi duše spasile od dekadencije, jer se evolucija rase ne odvija paralelno s evolucijom duše. Ali sama rasa ide u smjeru svoje destrukcije. Unutar nje je sjeme zle rase.
U četvrtoj pod rasi rad se izvršavao kao danak (robovski rad).
U petoj pod rasi rad je izvršavan kao roba (prodavan je).
U šestoj pod rasi rad će biti izvršavan kao poklon (slobodan rad).
Ekonomske potrebe za egzistenciju tada će biti odvojene od rada: neće više biti privatnog vlasništva, sve će biti zajedničko vlasništvo. Neće se više raditi radi vlastite egzistencije, već će se sve raditi kao apsolutni poklon čovječanstvu.