.Različite inkarnacije ljudske individue su vrsta njihanja klatna amo tamo dok se ritam ne umiri i viši dio čovjeka nije u fizičkom našao pogodan izraz, pogodan instrument. Otprilike stalno otkada su se ljudska bića reinkarnirala, položaj Sunca, Mjeseca i Zemlje je postojao kao što je danas. Moramo razumjeti da čovjek pripada velikom kozmičkom organizmu. U doba kada se velike promjene odvijaju u životu čovječanstva, moćne promjene se također zbivaju i u kozmosu. Prije ovoga, prije nego je bila reinkarnacija, Sunce, Mjesec i Zemlja nisu još bili odvojeni kao sada. Kant i Laplace su svoja promatranja radili samo s fizičkog plana, i u toj mjeri su njihove teorije sasvim točne, ali oni nisu poznavali vezu s duhovnim silama. Kada su iz prvobitnog vatrenog-isparavajućeg Sunca, Mjesec i Zemlja nastali kao odvojena tijela, čovjek se također počeo inkarnirati. Kada će ljudske inkarnacije morati završiti, Sunce će također biti ponovno ujedinjeno s Zemljom. Na velikoj skali kao i u pojedinim detaljima, treba imati na umu ove odnose čovjeka i univerzuma.
Često ćete čuti da se čovjek obično inkarnira nakon perioda od otprilike dvije tisuće godina. Može se istražiti kada su ljudi koji su danas živući imali svoju raniju inkarnaciju. Duše koje su sada inkarnirane, u pravilu nalazimo oko 300 do 400 godina nakon rođenja Krista. Kao dodatak, međutim, nalazimo druge koji su inkarnirani u različita vremena, neke ranije, neke kasnije. Ali postoji još jedan način za odrediti inkarnacije, način koji sigurnije vodi do cilja. Može se reći: Kada bi se ljudska bića koja danas umru vratila nakon kratkog vremena susreli bi se s gotovo istim uvjetima kao danas. Ali čovjek teži naučiti na Zemlji što je više moguće. To se može dogoditi jedino kada u svojoj idućoj inkarnaciji nađe nešto što je esencijalno različito od ranijih uvjeta.
Zamislimo na primjer vrijeme oko 600 do 800 godina prije Krista; to je otprilike vrijeme Ilijade i Odiseje. Kod naprednih ljudi tog vremena uvjeti života uvjeti života bili su sasvim različiti od onog kakvi su danas. Čovjek bi na primjer bio zapanjen vidjeti s kakvim rijetkim priborom su ljudi jeli. U to vrijeme također ljudi još nisu učili pisati. Velike pjesme su prenošene riječju iz usta. Kada je osoba iz tog vremena reinkarnirana danas mora kao dijete učiti sasvim druge stvari. Kao dijete mora učiti pisati. Kulturna struja je u međuvremenu napredovala. Treba razlikovati između kulturne struje i razvoja pojedine duše. Kao dijete treba se hrvati s civilizacijom i iz tog razloga ponovno se treba roditi kao dijete.
Sada moramo pitati: Što uzrokuje takve krajnje različite uvjete na zemlji? To je povezano s progresijom proljetnog ekvinocija. Oko 800 godina prije Krista Sunce je u proljeće ušlo u konstelaciju Ovna, Rama. Svake godine u proljetnoj točci ono se malo pomakne. Zbog toga se uvjeti na Zemlji uvijek neznatno promijene. Osam stotina godina prije Krista Sunce je stajalo u konstelaciji Ovna. Ranije je stajalo u konstelaciji Bika, još ranije u Blizancima i još ranije u Raku. Sada već nekoliko stotina godina uzdiže se u konstelaciji Riba. Nakon ovog dolazi Vodenjak. Napredovanje civilizacije također je povezano s progresijom Sunca od jedne konstelacije do druge.
U vrijeme kada je sunce izlazilo u konstelaciji Raka drevna Vedska kultura Indijaca, kultura Rishia dosegnula je najvišu točku. Rishi, ta još polu-božanska bića, bili su učitelji ljudi. Atlantska civilizacija se srela s svojim uništenjem; novi impuls je ušao. U okultizmu se to naziva ‘vortex’ (vrtlog). To je također i zašto je, u dobu u kojem je sunce stajalo u konstelaciji Raka, znak bio napravljen na ovaj način:
Rak označava prodor nečeg novog, ‘vortex’ (dvostruka spirala).
Druga kulturna epoha je nazvana konstelacija Blizanaca. U to vrijeme je shvaćena dvostruka priroda svijeta, suprotne snage svijeta, Ormuzd i Ahriman, Dobro i Zlo. Tako Perzijanci također govore o Blizancima.
Treća kulturna epoha je ona od Sumerana u Maloj Aziji i od Egipćana. Konstelacija Bika odgovara ovoj epohi. To je zašto je u Aziji štovan Bik a u Egiptu, Apis. U to vrijeme u Babilonu i Asiriji sumerski jezik je bio jezik mudrosti. Zatim je Bik pao u dekadenciju i Ovan se počeo uspinjati. Prva indikacija toga je Saga o Zlatnom runu.
Četvrta kultura je ona od Ovna, ili Janjeta; Krist stoji u znaku Ovna, ili Janjeta; stoga on sam sebe naziva Jaganjac Božji.
Peta kultura vanjska materijalistička slijedi, u konstelaciji Riba. To se uglavnom razvijalo od 12-og stoljeća nadalje i dosegnulo klimaks oko godine 1800. To je kultura Pete pod-rase, sadašnje vrijeme.
U konstelaciji Vodenjaka u budućnosti, biti će proglašeno novo kršćanstvo. ‘Vodeni-čovjek’ je također i onaj koji će ga donijeti, onaj koji je već bio ovdje: Ivan Krstitelj. Kasnije će opet biti prethodnica Krista, kada Šesta, duhovna pod-rasa bude utemeljena. Teozofski pokret bi trebao biti priprema za to vrijeme.
U Novom Zavjetu izraz ‘na planini’ korišten je u raznim prilikama. ‘Na planini’ znači: u misteriji, najdublje, intimno. Čak i Propovijed na gori ne treba shvatiti kao propovijed za ljude, već kao intimno podučavanje učenika. Transfiguraciju na Gori također treba razumjeti u ovom smislu. Isus je otišao na planinu s tri učenika, Petrom, Jakovom i Ivanom. Tamo, kazano nam je, učenici su se međusobno dohvatili; onda su se Mojsije i Ilija pojavili sa obje strane Isusa. Na trenutak su se prostor i vrijeme ugasili i učenici su se našli sa svojom sviješću na mentalnom planu. Onima koji nisu više bili fizički prisutni, Mojsije i Ilija su se pojavili. U direktnom otkrivenju imali su ispred sebe: ‘Ja sam Put, Istina i Život.’ Put = Ilija, Mojsije = istina, Krist = život. To se ovdje javilo učenicima u stvarnoj formi. Isus im je jednom rekao: ‘Ilija je opet došao; Ivan je bio Ilija, samo nije bio prepoznat.’ Ali je još rekao: ‘Nikom to ne recite dok opet ne dođem.’ Kršćanstvo nije podučavalo reinkarnaciju dvije tisuće godina, ne iz nekog proizvoljnog razloga, već na temeljima obrazovanja. Ljudi nisu trebali ništa znati o tome već dvije tisuće godina. U evanđelju sv.Ivana postoji indikacija toga u čudu na vjenčanju u Kani gdje je voda pretvorena u vino. U starim Misterijima dijeljena je samo voda, ali u kršćanskim Misterijima vino. Jer u svećenstvu, kroz korištenje vina, bilo je zamrljano znanje o reinkarnaciji. Tko god se služi vinom ne može steći bilo kakvo znanje o Manas, Buddhi i Atma. On nikada ne može shvatiti reinkarnaciju. Sa ovim ponovnim dolaskom Krist je mislio njegovo ponovno javljanje u Šestoj pod-rasi kada će biti najavljen od ‘Vodenjaka’. Teozofija u stvari provodi testament kršćanstva i radi prema ovoj epohi vremena.
Svaki puta kada Sunce napreduje od jednog znaka Zodijaka do drugog u civilizaciji se događaju britke promjene. Između njih protječe period od približno dvije tisuće šest stotina godina. Ako uzmemo trenutak u vrijeme kada je sunce ušlo u znak Ovna ili Janjeta, oko 800 godina prije Krista i 1800 godina nakon Krista, tada imamo dvije tisuće šest stotina godina. Oko godine 1800 ušli smo u znak Riba. To je vrijeme kada materijalistička kultura doseže svoj vrhunac. Ona je pripremljena u Srednjem vijeku i sada je počela opadati. Oko godine 4,400 čovječanstvo ulazi u znak duhovne kulture, onaj od Vodenjaka. Pripreme će i za to biti napravljene.
Dakle uvjeti se također mijenjaju s konstelacijom. Napredovanjem od jednog do drugog znaka također se javljaju i novi uvjeti, tako da ponovno rođenje ima značenje. Ljudsko biće se ponovno rađa približno svake dvije tisuće šest stotina godina, ali ono što doživljava kao čovjek i kao žena toliko je radikalno različito da se dvije ovakve inkarnacije, kao čovjek i kao žena, računaju kao jedna. Oko tisuću tri stotine godina prođe između dvije inkarnacije kao čovjek ili kao žena, i oko dvije tisuće šest stotina godina između ovakvih dvostrukih inkarnacija ako ih obje računamo kao jednu. Ljudsko biće je jedino čovjek ili žena u odnosu na fizičko tijelo. Kada je fizičko tijelo muško etersko tijelo je žensko; i obrnuto, kada je fizičko tijelo žensko etersko je muško. Jedino astralno tijelo je u isto vrijeme muško i žensko. Ljudsko biće nosi unutar sebe suprotni spol kao etersko tijelo. Dakle u eterskom muškarac je žena i u eterskom je žena muškarac. Fizička žena ima prema tome mnoge skrivene muške kvalitete; fizička inkarnacija je prisutna samo izvana. Ljudska bića dakle idu kroz konstelaciju svaki puta kao muškarac i kao žena. To je zašto je Gospodar rekao Sinnettu da se ljudsko biće inkarnira otprilike dva puta u pod-rasi. Okultno se obje inkarnacije računaju zajedno kao jedna. Mora doći vrijeme u kojem žena u stvari pristupa kulturi dominiranoj od muškaraca. Sadašnji ženski pokret treba prepoznati kao pripremu za drugi i sasvim različit ženski pokret. U budućnosti, spolne razlike će biti potpuno prevladane.
Postoji poseban razlog zašto je, otprilike dvije tisuće godina, učenje o reinkarnaciji bilo potpuno potisnuto. Ljudska bića su trebala učiti i cijeniti važnost jednog života. Svaki rob u drevnom Egiptu još je bio uvjeren u činjenicu da će se vratiti, da će jednog dana biti gospodar umjesto rob, ali da mora platiti karmičke dugove. Jedan život dakle nije za njega bio toliko važan. Ali lekcija koju su ljudi sada trebali naučiti je da imaju čvrsto tlo pod nogama; tako je tijekom života, reinkarnacija trebala ostati nepoznata. Krist je prema tome izričito zabranio bilo kakvo učenje o reinkarnaciji. Ali od 800 godina prije Krista do oko 1800 godina nakon Krista, proteklo je vrijeme tijekom kojeg je gotovo svatko prošao kroz jedan život bez ikakvog iskustva o reinkarnaciji. Veliki Učitelji imaju zadatak ne uvijek dati cijelu istinu u bilo koje vrijeme, već samo onaj dio koji čovjeku treba. Ovo zakidanje svijesti o reinkarnaciji dobilo je poetski izraz u ovoj epohi u Danteovoj Božanstvenoj komediji. U monaškoj ezoteriji u drugu ruku, reinkarnacija je zasigurno podučavana kada bi se pojavila prilika. Trapisti su morali ostati tihi kroz jednu inkarnaciju, tako da bi u slijedećoj mogli postati elokventni govornici. Oni su s namjerom trenirani na taj način da postanu elokventni govornici, jer ih je Crkva mogla dobro koristiti. Kada je Sv. Augustin iznio doktrinu o predodređenosti bio je potpuno dosljedan. Pošto se u dobu materijalizma reinkarnacija nije trebala podučavati, morala se pojaviti doktrina sv. Augustina o predodređenosti. Samo su na ovaj način razlike u ljudskim okolnostima mogle biti objašnjene.
U vezi s ovim je duboko materijalistički karakter tradicionalnog Kršćanstva, što leži u činjenici da je ono Iznad napravljeno ovisnim o jednoj fizičkoj egzistenciji. Ovo materijalističko učenje kršćanstva je, takoreći, dalo svoje plodove. Danas nema više nikakve svijesti o Iznad. Socijalna demokracija je krajnja konzekvenca tradicionalnog kršćanstva. Ali sada u svijet mora doći novi impuls. Kada jedna epoha dođe do kraja prodre nešto novo. Kršćanstvo je radilo prema postepenom osvitu materijalističkog doba. Da bi došlo do materijalističke civilizacije, ljudska bića su u periodu od tisuću i tri stotine godina morali imati učenje kakvo je donijelo kršćanstvo; naime, da čovjek treba učiniti cijelu vječnost zavisnu o jednom zemaljskom životu. Onda je građanska buržoazija postala stvarni utemeljitelj doba materijalizma. Već i u vrijeme Krista duhovno je trebalo biti izdano od čisto materijalnog. Juda Iškariot je morao izdati Krista. Netko može međutim reći: da nije bilo Jude ne bi također bilo ni kršćanstva. Juda je prvi pridao najveću važnost novcu, odnosno, materijalizmu. U Judi je bilo inkarnirano cijelo materijalističko doba. To materijalističko doba je zamračilo i zatamnilo duhovno. Kroz njegovu smrt Krist postaje Iskupitelj materijalizma.