.- 15. Petnaesto predavanje, Dornach, 20 svibnja 1924
Mojsije - Dekadentna kultura na Tibetu - Dalaj Lama - Kako Europa može širiti svoju kulturu u Aziji? - Englezi i Nijemci kao kolonizatori
Mojsije i Crveno more. U tibetanskoj kulturi stara atlantska kultura živi u dekadentnom obliku. Najraniji oblici arhitekture. Načelo vladanja i moć svećenstva na Tibetu. Dalaj Lama. Kineska kultura. Europljani do sada nisu učinili ništa dobro za širenje pravog duhovnog života u Aziji. Aleksandar Veliki kao promicatelj grčke kulture u Aziji. Englezi i Nijemci kao kolonizatori. Osnovni uvjeti za širenje duhovne kulture: poštivanje kulture drugih. Gledanje Rudolfa Steinera na Nietzsche-a i Haeckel-a. Kako se širio budizam. Osjećaj stvarnosti i osjećaj za pravu kulturu. Azijat želi slike. Spenglerov 'Pad Zapada'. Europljani moraju prvo sami postići duhovnu kulturu.
Dobro jutro gospodo. Možda je netko od vas mislio na nešto za danas?
Pitanje: Što bi se trebalo misliti o čudima vezanim uz Mojsija u Bibliji – more miruje?
Rudolf Steiner: Sada vidite, to je manje stvar čuda koje se iznenada dogodilo a više toga da je Mojsije imao veliko znanje. Nije bio samo onakav kakvim ga prikazuju u Bibliji, već je zapravo bio učenik egipatskih škola misterija. I u tim se školama učilo ne samo o duhovnom svijetu, već s određenog gledišta i o svijetu prirode. Sada, u moru imamo plimu i oseku, voda se podiže i opet pada, a poanta je u tome da je Mojsije znao prijeći preko Crvenog mora na način da on i njegov narod prijeđu u trenutku kada se more povuklo i izlažući pješčanu obalu, koja se mogla koristiti za prijelaz. Dakle, čudo se ne sastoji u činjenici da je Mojsije, naprimjer, zadržao Crveno more, već u činjenici da je znao više od ostalih, da je mogao vrijeme odabrati na pravi način. Ostali to nisu znali. Mojsije je to riješio tako da je stigao u pravo vrijeme – znao je koliko će to potrajati, ili da to mora napraviti brzo da ih more ne iznenadi. Sve je to, naravno, ostalima izgledalo kao čudo. Svugdje u tim stvarima morate biti sigurni da je osnova stvari znanje, ne bilo što drugo, već znanje.
Tako je i s većinom stvari o kojima se pripovijeda od davnina. Ljudi su bili začuđeni jer nisu razumjeli stvar, nisu znali. Ali onda, kada znate da je u stara vremena bilo vrlo pametnih ljudi, onda možete sebi objasniti stvari. Inače nema puno toga za objašnjavati o tom stvarima.
Možda netko drugi ima pitanje?
Pitanje: Može li kultura koja se slijeva iz Tibeta u ostatak Azije tim ljudima biti dovoljna ili potpuno pada u dekadenciju?
Rudolf Steiner: Vidite, kultura Tibeta je vrlo stara kultura, kultura koja zapravo potječe iz starih atlantskih vremena. Morate samo zamisliti da je bilo vrijeme kad je Europa uglavnom bila pod vodom, a prema Aziji je bilo sve manje vode. Nasuprot tome, postojalo je kopno gdje se danas nalazi Atlantski ocean. Tamo gdje prelazimo u Ameriku, između Europe i Amerike bilo je kopno. Dakle, to su bila stara vremena kada su kopnena i vodena područja bila u potpuno drugačijem odnosu nego što su danas.
Ali sada, u vremenu koje je bilo prije pet, šest, sedam tisućljeća, tamo je u Aziji također postojala ista kultura kao i na ovom atlantskom kontinentu, koji je stoga bio na mjestu koje je sada prekriveno morem između Europe i Amerike. Tamo u Aziji postojala je kultura koja se sačuvala u rascjepima, u podzemnim pećinama Tibeta. Kada je more došlo između Europe i Amerike i Europa se podigla, ta je atlantska kultura, naravno, potpuno potopljena; ali je opstala u Tibetu. Ali ova je kultura zapravo bila prikladna samo za ona stara vremena kada su ljudi živjeli u potpuno drugačijim uvjetima nego što žive danas. Morate samo zamisliti da zrak nije bio kao danas, da čovjek nije bio tako težak kao danas, već da je taj čovjek bio mnogo lakši, da je zrak bio mnogo gušći. U to vrijeme zrak je zapravo uvijek bio prožet gustom maglom, što je čovjeku općenito omogućavalo da živi na potpuno drugačiji način.
Pa, tada nije bilo pisanja i čitanja ili bilo čega sličnog, imali ste znakove. Ovi znakovi nisu stavljani na papir. Papir nije postojao. Niti su ih stavljali na pergament, strugali bi stijene. Izdubili bi te stijene i onda bi u unutrašnjosti tih špilja izgrebali njihove tajne znakove; tako da bi trebali razumjeti te znakove koje su napravili ako bi željeli znati što su mislili.
Sada se možete zapitati: Kako to da su ti ljudi to skrivali? Da, znate, najstarija umjetnost građenja nije se sastojala u vanjskoj gradnji, već u kopanju u stijeni i stvaranju domova u stijenama. Dakle to je najstariji oblik arhitekture. Ne treba čuditi da je to najstariji oblik arhitekture i na Tibetu. Ali ta kultura postupno ide u dekadenciju, propada. A ono što se kasnije pojavilo na Tibetu definitivno je takvo da u današnje vrijeme više nije korisno, jer je tibetanska kultura starija od indijske. Indijska kultura nastala je tek nakon što je Zemlja poprimila današnji oblik. Dakle, tibetanska kultura je vrlo stara. I ta je tibetanska kultura sačuvala u lošem obliku ono što je prije bilo u relativno dobrom obliku. Posebno je vladajući princip u Tibetu razvijen na vrlo neprihvatljiv način. U Tibetu onaj koji bi trebao biti vladar zapravo uživa božansko štovanje; i to božansko štovanje se u osnovi unaprijed priprema. Vi zapravo tamo birate na nadosjetilni način. Dalaj Lama koji je izabran za vladara, biran je na takav način da dok je još stari Dalaj Lama tamo i shvati se da bi mogao uskoro umrijeti – negdje se odredi obitelj i kaže: Novi Dalaj Lama mora proizaći iz ove obitelji. - Tako je bilo u Tibetu u ranija vremena. To nije bilo nasljedno pravilo. Ali svećenstvo, koje je u stvari vladalo, odredilo bi obitelj iz koje bi trebao proizaći Dalaj Lama.
Ako bi u toj obitelji bilo rođeno dijete, pazilo bi se dok stari Dalaj Lama ne bi umro. Možete zamisliti da je tu bilo najvećih zloporaba. Ako vam se stari Dalaj Lama više nije sviđao, jednostavno ste tražili dijete i rekli: Duša starog Dalaj Lame sada mora ući u ovu dušu. Ali zato je prvo morao umrijeti. I svećenstvo je osiguralo da se to dogodi u pravo vrijeme, i tada je duša starog Dalaj Lame bila uvučena u dijete, što su ljudi vjerovali. Tako su doveli do činjenice da je cijeli narod zapravo vjerovao: Ista duša koja se nalazi u Dalaj Lami već je bila u Dalaj Lami prije mnogo tisuća godina. Uvijek je to ista duša, mislili su. Uvijek je zapravo bio isti Dalaj Lama; promijenio je samo vanjsko tijelo.
Nije bilo tako u izvornoj kulturi koja je prije postojala; ali iz nje se razvila ova izvanredna glupost. Iz ovoga možete vidjeti da je svećenstvo svoje postupke svodilo na to da se osigura njihova vladavina.
No, to ne znači da se neće, dešifrirajući ove znakove, uklesane u stijenama, ali kojima su Europljani dobili pristup tek u rijetkim slučajevima, naići na velike znanstven tajne koje su ljudi imali u stara vremena. Točno je, da se mogu otkriti velike znanstvene tajne koje su ljudi znali u ranim danima, i samo je pitanje razviti to znanje u novom obliku.
Sada je ovako: Nije li istina, isto znanje koje je nekad postojalo i dolazilo ljudima u maglovitim snovima, to isto znanje treba ljudima ponovno doći kroz antropozofiju. Ali to se na Istoku ne može dogoditi. Vidite, na Orijentu novo znanje, novi uvid nikada neće doći na isti način kao ovdje u Europi, jer mu istočno tijelo nije prikladno. Pokušaji koji se moraju poduzeti da bi došlo do stvari koje vam sada govorim mogući su samo na zapadu, a ne i na Istoku. Istočnjaci su u mnogo većoj mjeri konzervativni nego što Europljani mogu biti konzervativni; oni ne žele ništa novo i zato ovo što mi radimo ovdje u Europi na njega ne ostavlja poseban dojam. Ako mu, s druge strane, kažete: Iz starih kripti, tako se nazivaju ove kamene špilje, izražava se velika mudrost, a to je staro – tada to na njega ostavlja ogroman dojam. Europljani imaju također malo od toga: Sve što trebate učiniti je pogledati masonske lože višeg razreda kada u njih uđete! Pa, malo ih zanima antropozofija, i njima je stalo do nadosjetilnih stvari; ali u to ne zalaze. S druge strane, ako im kažete: Ovo je nešto što je pronađeno. To je bila drevna egipatska mudrost ili stara hebrejska mudrost – drago im je! Odmah na to reagiraju, jer ljudi su takvi da novootkriveno na njih ne ostavlja pravi dojam; s druge strane, ono što je drevno, čak i ako se ne razumije, ono je što na ljude ostavlja vrlo značajan dojam. Stoga se može pretpostaviti da se, budući da se u Tibetu nalazi drevna mudrost, može dogoditi ponovni uspon. Jer su za Azijate mnoge stvari izgubljene, jer se najvažnija azijska kultura, indijska kultura, tek kasnije pojavila. Toliko toga o čemu Azijci ne znaju, moglo se naći u Tibetu.
Sada, tamošnji ljudi nemaju priliku pravilno to širiti, jer staro tibetansko svećenstvo nije učinilo ništa da te stvari budu poznate; samo su htjeli zadržati staru vladavinu. Znanje je moć ako se čuva u tajnosti. A kad su Europljani došli na Tibet, nisu razumjeli stvari. Dakle, nema mnogo izgleda da će prave tibetanske istine širiti; one žive dalje u starim tradicijama. Mnogo toga se prenijelo na potomstvo, i može se imati predodžba o tome što se tamo zapravo krije. No, teško je zamisliti da će se širiti. Postalo je dekadentno, kako ste rekli u pitanju; ali ako se vratite na ono što je u kriptama, a ne na ono što kaže svećenstvo, tada iz toga možete izvući nešto izvanredno. No to će dešifrirati biti iznimno teško. To će biti iznimno teško bez antropozofije. Antropozofija to može dešifrirati, ali joj nije potrebno jer sama pronalazi stvari.
Pitanje: Bi li Europa mogla nešto učiniti da se vrati taj silazni trend u Aziji?
Rudolf Steiner: To je sada jako lijepo pitanje! Jer vidite, ako Europa ne učini nešto, tada svijet mora nazadovati! Budući da je u Aziji tako – to je vidljivo iz onog što sam upravo rekao – da se ljudi drže starog, ne znaju za napredak. To možete vidjeti u Kini. Kina je na istom nivou kao i prije tisuća godina. Kinezi su prije mnogo tisuća godina imali mnogo toga što je u Europi otkriveno tek mnogo kasnije: papir, tisak i tako dalje. Ali ne prihvaćaju napredak, drže se starih formi.
S druge strane, Europljani kada dođu u Aziju, što rade? Znate, Englezi su Kinezima donijeli opijum i takve stvari u prvoj polovici 19. stoljeća! No Europljani do sada zapravo nisu učinili ništa kako bi nekako proširili pravi duhovni život u Aziju. To je također teško jer ljudi to jednostavno ne prihvaćaju.
Vidite, to je zanimljivo: znate, postoje i europski misionari; idu tamo s europskom religijom, europskom teologijom i žele širiti europsku kulturu tamo u Aziji. Da, to na Azijate ne ostavlja nikakav dojam! Zato jer im tada ti misionari opisuju Krista Isusa onakvim kakvim ga zamišljaju. Azijat kaže: Da, kad pogledam svog Budu, on ima mnogo više izvrsnih osobina! - Dakle, to ih se uopće ne dojmi. Oni bi bili impresionirani samo ako bi Krist Isus bio predstavljen onako kako je ovdje predstavljen na ovim predavanjima prije nekog vremena – to je također i odgovor na vaše pitanje. Naravno, to bi ostavilo dojam. No tome bi se ipak suprotstavila činjenica da je Azijat konzervativan, reakcionaran i da je u početku sumnjičav.
Također je vrlo čudno, gospodo: vidite, postoje neki koji su proučavali drevnu mudrost. Oni studenti tamo u Aziji naučili su nešto od tibetanskih učenjaka, mudraca, tibetanskih posvećenika. Sami posvećeni se ne gnjave Europljanima; ali njihovi učenici da. Da, ponekad ste iznimno zapanjeni. Rekao sam vam već mnogo toga što vas može zadiviti, koliki je utjecaj svemira na čovjeka. Ako to zaista želite istražiti, potrebno je puno vremena. Zaista mogu reći: Za nešto od onoga što danas mogu reći trebalo je četrdeset godina da to mogu kazati! Budući da to ne možete pronaći preko noći, morate to tražiti godinama. Onda pronalazite takve stvari. Naprimjer, možete pronaći ono što sam vam rekao o Mjesecu, da on ima populaciju koja ima veze sa stanovništvom Zemlje, da regulira reprodukciju. Zaista gospodo, to ne nalazite putevima kojima ide današnja znanost; niti to nalazite na dnevnoj bazi, trebati će vam mnogo godina. To je tako! Onda to imate, da, ali tada, kada to imate, zasvijetli čudno svijetlo u onome što govore učenici orijentalnih posvećenika. To ne razumijete unaprijed. Ljudi govore, recimo, o mjesečevim duhovima i njihovom utjecaju na Zemlju. Europski učenjaci kažu: To što govore je besmislica! Ali kad to sami nađete, više ne govorite da je besmislica, samo ste zapanjeni onim što su te stare glave već znale prije mnogo tisuća godina i što je čovječanstvo opet izgubilo! To je zapravo sjajan dojam koji se može steći: sami istražujete te stvari s ogromnim naporom, a onda shvatite da je to već bilo poznato, i to na način koji je danas neshvatljiv – ponekad to čak ne razumiju ni oni koji govore o tome. Tako možete steći određeno poštovanje, veliko poštovanje, za ono što je nekad bilo tamo.
Sada bi bilo potrebno, da se Europljani koji su u Aziji htjeli nešto učiniti, pozabave antropozofijom! Jer na drugačiji način neće moći ništa učiniti. Današnja europska znanost i tehnologija ne impresioniraju Azijate, jer današnju europsku znanost smatraju djetinjastom, kao nešto što ustraje samo u svom vanjskom izgledu, a vanjska europska tehnologija – za time nemaju potrebe. Kažu: Zašto bismo se morali suočiti sa strojevima? To je neljudski! - To ih nimalo ne impresionira i oni to doživljavaju kao zadiranje u njihova prava ako tamo gradite željeznice i tvornice; to rade Europljani. To tamo zapravo mrze. To nije način za to napraviti. Moramo također naučiti nešto o ranijim danima. A u tim ranijim vremenima, zapravo ste imali osjećaj o tome kako nešto napraviti.
Vidite, zašto današnja europska kultura ne bi uspjela učiniti nešto tamo u Aziji? Netko je u Aziji uspio učiniti nešto s grčkom kulturom! To je bilo u četvrtom stoljeću prije nego je utemeljeno kršćanstvo: uspio je Aleksandar Veliki. Aleksandar Veliki je donio velik dio grčke kulture u Aziju. To je sada tamo unutra. Čak se vratio u Europu zaobilaznim putem iz Španjolske preko Arapa i Židova, koje je Aleksandar doveo u Aziju. No, kako je Aleksandru Velikom uopće uspjelo prenijeti te stvari u Aziju? Samo zato jer se nije ponašao kao današnji Europljani. Europljani sebe smatraju pametnim ljudima, apsolutno pametnim ljudima. Ako dođu bilo gdje drugdje, kažu: Svi su glupi, pa im moramo donijeti svoju mudrost. - Da, drugi s time ne mogu ništa. Aleksandar to nije učinio; U početku je ušao u ono što su ljudi već imali. On je vrlo polako, malo po malo, dopuštao da se nešto slije u ono što su već imali, cijenio je i poštovao ono što su drugi imali.
I to je tajna dovođenja nečega negdje! Unatoč činjenici da se ima toliko toga za reći protiv Engleza, unatoč činjenici da je, naprimjer, tužno poglavlje povijesti da su Englezi donijeli opijum u Kinu iz čiste sebičnosti kako bi poslovali, a ima još toga za reći protiv Engleza, a ipak treba reći: Ne baš na intelektualnom polju, ali čak i tamo – a posebno na ekonomskom polju, Englezi uvijek znaju poštivati ono što je uobičajeno kod naroda među koje dolaze. Jednostavno znaju kako to poštovati! Nijemci, naprimjer, toga su najmanje svjesni. Nijemci su stoga nezadovoljni svime što se koloniziralo, jer uopće ne razmišljaju kako to izgleda onim ljudima kod kojih žele svoje kolonije. Neka prihvate ono što sami Nijemci imaju usred Europe! Naravno da to nije moguće. Zato je razvoj krenuo ovim putem: Engleska je sretna u održavanju svojih kolonija, čak i ako se kolonisti pobune i svašta – u ekonomskom smislu Engleska uvijek ima prednost. Tako se Englezi barem znaju nositi s prirodom i suštinom stranih naroda. Englezi također vode ratove sasvim drugačije od, naprimjer, Nijemaca. Kako Nijemac zamišlja da se negdje treba boriti protiv jednog naroda? Sada uopće ne želim govoriti protiv rata, samo recite kako Nijemci to zamišljaju: Pa, morate izaći i pobijediti taj narod. - Englezi to ne rade, već prvo promatraju, radije zamute stvar i puštaju da se tuku među sobom, gledaju što je duže moguće, i puste da se ovi međusobno obračunavaju. Takva je povijest oduvijek bila. Upravo je tako nastalo ovo englesko carstvo. Ostali, zar ne, nikada ne znaju kako stvari stoje. Englezi imaju određeni instinkt da poštuju ono što je svojstveno drugim narodima. Tako su Britanci uspjeli postići takvu kolosalnu ekonomsku superiornost. U Engleskoj sigurno nije nikome palo na pamet da naprave ono što su sada napravili u Njemačkoj, naime uvesti Rentenmark. Naravno, velike su financijske potrebe sada u Njemačkoj. Nitko nema novca. No kako je nastao Rentenmark – takozvani stabilni novac – ljudi su na to gledali kao na nešto strašno pametno! To je, naravno, bilo najgluplje što se moglo učiniti. Dok je sav papirnati novac u Engleskoj podržan zlatom, ne postoji drugi način nego to učiniti u cijelom svijetu u ekonomskom smislu: imati zlatnu potporu za sav papirnati novac. Ako zarađujete novac za koji nema zlatne potpore, tada se novac mora odmah umanjiti, ili ako ga umjetno stabilizirate, roba će postajati sve skuplja. Nije li istina, sada u Njemačkoj imate Rentenmark; uvijek vrijedi jednu marku. Da, ali gospodo, ali dobivate samo onoliko koliko ste prije za petnaest feninga, pa to uistinu ne vrijedi više od petnaest feninga. To da ne tone, da ima stabilnu vrijednost, to je samo zabluda. I to je tako, ljudi u Njemačkoj misle, ali ne obraćaju pažnju na stvarnost.
Vidite, postoji jedna vrlo lijepa anegdota o tome kako različiti narodi proučavaju prirodnu povijest, recimo o klokanu ili nekoj životinji koja je u Africi. Englez odlazi na putovanje u Afriku – baš kao što je Darwin radio kako bi se bavio prirodnom znanošću, i promatra životinju u prirodnom staništu. Tamo može vidjeti kako živi, kakvi su joj prirodni uvjeti. Francuzi ovu životinju iz pustinje nose u zoološki vrt. Proučava je u zoološkom vrtu, ne promatra životinju u njenom prirodnom okruženju, već u zoološkom vrtu. Ali Nijemac, što on radi? Uopće ga nije briga kako životinja izgleda, umjesto toga sjedne u svoju radnu sobu i počne razmišljati. Ne zanima ga stvar sama po sebi – prema Kantovoj filozofiji, kao što sam vam nedavno rekao – već samo ono što mu je u glavi. Zatim dovoljno dugo razmišlja. I nakon što je dovoljno dugo razmišljao, rekao je nešto. Ali to ne odgovara stvarnosti.
No to je sada samo relativno s obzirom na Engleze. Jer kako se u stara vremena utjecalo na ljude, to nitko više u Europi ne razumije – kako je Aleksandar Veliki ostavio sve kako je bilo, i samo vrlo pažljivo, malo po malo, napravio ono što je mislio da Grčka mora dati Aziji. Nitko u Europi to više ne razumije. No, Europljani bi se na to trebali ponovno naviknuti. Stoga prvo što bi Europljani trebali napraviti ne bi bilo donijeti u Aziju ono što već imaju, već bi prije svega morali naučiti ono što Azijci znaju; tada bi, naprimjer, znali što je tibetanska mudrost. Tada ljudima ne bi govorili na stari način, nego na novi način; koristili bi ono što je tibetanska mudrost. I onda, ako poštuju kulturu jedni drugih, time bi nešto postigli. To Europa sada mora naučiti.
Europa je zapravo veliko gradilište teorija. Europa teoretizira, u osnovi nema prakse. To je sada već tako! Europa također posluje na teoretski način, samo izmišljaju stvari. To traje neko vrijeme. To uvijek ne uspijeva dugoročno. No Europa je posebno loša u širenju duhovne kulture jer ne zna na koji način postupati s drugima.
I ovdje znanost duha mora dovesti do promjene. No kako to funkcionira, čak i danas? Vidite, gospodo, s antropozofijom je u potpunosti pitanje djelovanja u smislu životne prakse. Pa, od negdje morate početi. Što sam ja učinio gospodo? Jednom sam pisao o Nietzscheu – ljudi su vjerovali da sam sada pristaša Nietzschea. Da sam pisao onako kako bi ljudi to htjeli, prema tim gledanjima, napisao bih: Nietzsche je bio velika budala, Nietzsche je tvrdio tu i tu glupost, s Nietzscheom se treba boriti do noža, i tako dalje. Napisao bih rad protiv Nietzschea; Mogao sam pisati uvredljivo, gotovo jednako snažno kao što je i Nietzsche uvredljiv – ali to ne bi koristilo, ne bi imalo nikakve vrijednosti! - Ušao sam u Nietzscheovu doktrinu; Rekao sam ono što je sam Nietzsche rekao i samo dopustio da se u to ulije antropozofija. Danas ljudi dolaze i kažu: Prije je bio ljubitelj Nietzschea a sada je antropozof. - Upravo zato što sam antropozof, o Nietzscheu sam pisao onako kako sam pisao! Onda sam pisao o Haeckelu. Naravno da sam mogao napisati: Haeckel je očigledan materijalist koji ne razumije ništa o duhu i tako dalje. Da, gospodo, opet to ne bi imalo smisla; Uzeo sam Haeckela onakvog kakav je, uvijek radim na taj način, nisam poricao stvari već ih jednostavno uzeo onakve kakve jesu. I time je, barem kroz antropozofiju, započelo ono što bi trebalo učiniti ako bi se željelo prenijeti kulturu u Aziju! Ako se ide u Indiju, prije svega bi se moralo točno znati: To je ono što su rekli stari brahmani; to tvrde budisti. Tada morate predstaviti budizam i brahmanizam ljudima, ali dopustite da se u njega ulije ono što mislite da je ispravno. Tako su, naprimjer, Budini učenici to sami učinili. Neposredno prije nastanka kršćanstva, Budini učenici proširili u budizam na Eufrat i Tigris u Babilonu, ali kao što sam vam rekao, razgovarajući s ljudima na način da oni to mogu razumjeti. U davna vremena uopće nije bilo važno gurati teorije na ovaj način, tvrdoglavo. Azijci uopće ne razumiju europsku tvrdoglavost. Potpuno je točno da, naprimjer, odnos između brahmana i budista nije isti kao odnos između katolika i protestanata. Katolici i protestanti danas prakticiraju svoje učenje na vrlo teoretski način: jedni vjeruju u jedno drugi u nešto drugo. Vjerojatno jedina razlika između brahmana i budista je da se brahmani ne klanjaju Budi, a budisti da. I tako se zapravo međusobno slažu na potpuno drugačiji način nego se u Europi slažu protestanti i katolici.
Stvar je takva da ako želite širit kulturu morate imati osjećaj za stvarnost! Doslovno možete krvariti, da tako kažem, kada vidite kako Europljani danas odlaze u Aziju. Sve što Azija ima također će propasti, i ništa od toga neće biti. Naravno, prava je bijeda što je i sama Europa u bijedi i teško se može zamisliti kako se Europa može izvući iz ove bijede. Velika je bijeda što je i Europa sada sama u propadanju, što se Europa ne može izvući iz ovog kulturnog jada u kojem se nalazi ako ljudi ne odluče usvojiti pravu duhovnu kulturu. Mnogi to ni danas ne vjeruju. Tako su danas svi ljudi koji su u Europu došli iz Azije, naprimjer, zaista otkrili da su Europljani zapravo svi barbari.
Vjerojatno ste čuli i da svakakvi Azijci, kulturni Azijci, pametni Azijci lutaju Europom; ali svi imaju mišljenje da su Europljani zapravo barbari. To je tako jer je u Aziji sačuvano toliko stare znanosti o duhu, starog znanja o duhu da se ljudima ono što znaju Europljani čini djetinjastim. Sve što se u Europi toliko cijeni ljudima se u Aziji čini toliko djetinjastim!
Vidite, Europljani su se razvili na takav način da je i sav njihov veliki tehnički napredak strašno mlad. Naprimjer, ovo je zanimljivo: Kada odete u određene muzeje gdje ima ostataka iz davnih europskih vremena, ponekad ćete se strašno začuditi. Možete se začuditi, naprimjer, u etruščanskim muzejima, gdje se nalaze ostaci etruščanske kulture, kulture koja je nekad bila u Europi, kako su bili vješti, naprimjer, u zubarskom liječenju. Već su vrlo vješto liječili zube, stavljajući svojevrsne plombe, i to od kamena! Sve je to nestalo u Europi, i Europi se doista dogodilo barbarstvo. U vrijeme kada se govorilo o seobi naroda – od 3. do 7. stoljeća nakon Krista – sve je u Europi zapravo bilo barbarsko. I tek nakon tog vremena stvari su ponovno razvijene. Naravno da smo danas zadivljeni napretkom! Ali stvari su bile i prije. Odakle su tada došle? Tada su više-manje dolazile iz Azije! Azijci su tada izgubili i vanjsku tehniku koju su imali. Kinezi još uvijek imaju nešto od toga. No, u samoj duhovnoj kulturi Azijci su u stvari još uvijek ispred Europljana. A ako u Europi ne možemo naći ništa bolje od onoga što Azijci imaju u duhovnoj kulturi, zašto bismo uopće trebali imati misije i slično tamo u Aziji? To uopće nije potrebno.
Širenje kulture u Aziji ima smisla samo kada Europa ima znanost duha. Ako Europa Azijatima može dati znanost duha, onda će se Azijci možda pomiriti s činjenicom da im se donosi europska tehnologija. Ali sada, zar ne, oni opažaju da Europljani ne znaju ništa osim ove tehnologije. I upravo na Azijce ostavlja veliki dojam kada, primjerice, dođu u Njemačku – kad pravi Azijat, obrazovan, učen, danas dođe u Njemačku; To se vidjelo, naprimjer, kod dobro obrazovanih kineskih učenjaka: kada dođu u Njemačku i kažete im za Goethea i Schillera – obraćaju pažnju! Da, Goethe i Schiller nisu bili tako pametni, niti toliko mudri kao stare azijske ličnosti; ali barem je postojalo nešto duhovnosti. - No, sve je to propalo i nestalo u 19. stoljeću. I danas kineski učenjak vidi Nijemca kao strašnog barbara, naprimjer. On kaže: Njemačka kultura nestala je s Goetheom i Schillerom. - Činjenica da je željeznica izumljena u 19. stoljeću ne impresionira ga. Međutim, Goetheov Faust i dalje ga se malo dojmi, samo što i dalje tvrdi da su njegove velike azijske ličnosti bile mnogo mudrije. Prije svega, Europljani bi to trebali razumjeti. Morao bi shvatiti da Azijat uopće ne mari za pojmove kao Europljani; uopće ga nije briga za to, Azijat želi slike, baš kao što su slike u samostanima Tibeta. Azijat želi slike. Te apstrakcije, ti pojmovi koje imaju Europljani, Azijat ih ne želi, ozljeđuju mu mozak, on ih ne želi.
I takav simbol, takozvana svastika – ovaj simbol je bio drevni simbol Sunca – koji je bio raširen u Aziji. Stari Azijati još se toga sjećaju. Neki ljudi iz boljševičke vlade bili su mudri, baš kao i njemački nacionalisti, da koriste ovu svastiku kao svoj simbol. To ostavlja mnogo veći dojam na Azijate od svega što čini marksizam. Marksizam se sastoji od pojmova za mišljenje; to ne impresionira ljude. Ali takav znak, to impresionira ljude. I ako ne razumijete kako pristupiti tim ljudima, ako im dođete s onim što im je potpuno strano, tada nećete postići apsolutno ništa.
Tako je i ovdje postalo očito da je u Europi prije svega važno imati duhovno znanje, znanost duha.
Možda ste također čuli da je neki Spengler objavio veliku knjigu u dva sveska – čak je održao predavanje u Baselu, kako sam čuo – knjiga Oswalda Spenglera: 'Pad Zapada', odnosno pad Europe i Amerike. Čovjek pokazuje kako sve što je sada tamo u smislu takozvane europske kulture mora nestati. To se pokazuje. On to smatra bolesnim, mora nestati. Pa, gospodo, mora nestati i ono što danas postoji kao vanjska kultura. Nešto novo mora se uspostaviti iznutra, iz duha. Ali izvana mora nestati. Zato je knjiga o padu Zapada. Gotovo se ništa ne može reći protiv knjige, protiv onoga što govori o padu Zapada, o onome što bi bilo nužno u vanjskom pogledu. Ali sada Spengler dolazi do onoga što vidi pozitivno, do onoga što mu je novo. I o čemu on govori gospodo? To je Pruska! Kako bi cijela Europa morala prihvatiti Pruski duh; to mora biti buduća kultura Europe, kaže Spengler.
Pa, ne znam kako je bilo u Baselu, jer ne mogu zamisliti da je moglo ostaviti veliki dojam na Švicarce da je pokazao da se s Pruskim duhom mora izaći iz ove propasti! Ali vidite da vrlo važna osoba, pametna osoba poput Spenglera, može jako dobro vidjeti: Da, ono što postoji mora propasti; ali budućnost ima brutalno nasilje. To kaže sasvim otvoreno: U budućnosti može postojati samo brutalni, moćni osvajač – tako misli.
Pa, ako je ovako nešto najraširenija knjiga danas – jer to je jedna od najraširenijih knjiga u Njemačkoj, knjiga Oswalda Spenglera – i istočnjak, Azijat, uspoređuje ono što se u njoj nalazi s njegovom vlastitom duhovnom kulturom, i mora sam sebi reći: 'Ovo je jedan od najpametnijih ljudi u Europi', a u isto vrijeme ako ima vlastito duhovno znanje, čak i snoliko, na starinski način, kaže: 'Da, kakvi su to dečki ti najpametniji Europljani? Ne mogu nam ništa donijeti'!
Gospodo, u tome je poanta. I ako se stoga postavi pitanje: Kako bi Europa mogla učiniti nešto protiv takvog silaznog trenda u Aziji? – da, jednostavno se mora reći: U Europi je slučaj da prvo moraju postići duhovnost koju su izgubili seobom naroda. U prvim kršćanskim stoljećima prava duhovna kultura zapravo je izgubljena. Jer ono što je došlo u Europu nije bilo dublje kršćanstvo, već su to bile riječi, prave riječi. To se najbolje može vidjeti iz načina na koji je Luther preveo Bibliju. Što je učinio s Biblijom? Nerazumljiva knjiga! Zato jer ne možete razumjeti što je luteranska Biblija ako ste iskreni. Možete vjerovati; ali u stvarnosti se to ne može razumjeti jer je u Europi već bilo vrijeme kada ljudi nisu znali ništa o duhu. U Bibliji je duh! Kada prevodite Bibliju morate je prevesti duhovno. No ono što sadrži njemačka luteranska Biblija, naprimjer, neshvatljivo je ako to iskreno uzmete. To je zapravo slučaj u svim područjima, s izuzetkom samog vanjskog znanja o prirodi, ali ono nas uopće ne vodi u stvarnost svijeta. A ako Europa ikada poželi učiniti nešto tamo u Aziji, onda na to pitanje moram odgovoriti: Moći će učiniti nešto samo ako se urazumi.
Pa, gospodo, sada moram na put u Pariz. Reći ću vam kada ćemo moći nastaviti.