.- 16. Šesnaesto predavanje, Dornach, 4 lipnja 1924
Priroda Sunca - Podrijetlo masonerije. Znakovi, rukovanja i riječi. - Ku-Klux-Klan.
Kako nastaju sunčeve zrake. Slobodno zidarstvo danas je samo sjena onoga što je nekad bilo. U drevnim centrima misterija, objedinjeno učenje, umjetnost i religija. Rukovanje, znak i riječ. Sanskrit. O izvornom jeziku. U jeziku postoji nešto po čemu se može prepoznati cijela osoba. Koje je obrede preuzela masonerija. Katolička crkva i masonstvo kao veliki protivnici. Ciljevi masona. Ekstremno nacionalistička udruga znana kao Ku Klux Klan.
Jeste li mislili na nešto što bi željeli pitati?
Pitanje: Kako nastaju zrake Sunca? Je li to supstanca? I kako to da na Zemlju padaju u luku?
Rudolf Steiner: Ne mislite valjda da su sunčeve zrake nešto stvarno? I možda možete ići malo dalje i objasniti zašto mislite da padaju u luku.
Postavljač pitanja kaže da je čuo da ne padaju ravno na tlo već u luku.
Rudolf Steiner: Stvar je sljedeća: zrake Sunca kakve čovjek vidi zapravo nisu stvarnost; ali ako razmotrimo Sunce onakvo kakvo jest, ono zapravo nije fizička tvar, ono je zapravo duhovno i sastoji se od šupljeg prostora.
Pa, samo morate pravilno zamisliti što znači takvo izdubljivanje prostora. Ako imate bocu karbonizirane vode – već sam koristio usporedbu – tada je boca napunjena vodom i teško možete vidjeti vodu; znate da u njoj ima vode, ali vrlo jasno možete vidjeti mjehuriće koji se tamo nalaze. Ali znate: ako izlijete vodu, mjehurići isparavaju, oni su zapravo zrak. Kao zrak rjeđi su od vode. Ne vidite nešto gušće ali vidite rjeđi zrak unutra. Tako je i sa Suncem gore. Sve oko Sunca zapravo je gušće od Sunca, a Sunce je rjeđe od onog oko Sunca; tako vidite Sunce. Stoga je zabluda vjerovati da je Sunce nešto u svemiru, da tako kažemo. U prostoru zapravo nema ničega; tamo je velika rupa, baš kao i u karboniziranoj vode, gdje god ima mjehurića, ima zraka, ima šupljina.
Iz ovoga već možete vidjeti da se ne može raditi o zrakama koje izviru iz šupljine. Zrake nastaju na potpuno drugačiji način. To možete shvatiti na sljedeći način. Pretpostavimo da imate uličnu svjetiljku; u toj ulično svjetiljci ima svijetla. Ako sada prođete ulicom i pogledate ovaj fenjer, a večer je prilično svijetla, vidjet ćete fenjer s čvrstim, lijepim sjajem. Ali promislite: Navečer je magla, magla je posvuda - činit će vam se kao da su iz fenjera, od svijetla, dopirale zrake! Tako unutra vidite zrake. Jednostavno ne vidite zrake svijetla, inače biste trebali vidjeti zrake i kad je večer svijetla. Ali one dolaze iz nečega što je u blizini; i što je više magle, to više vidite zrake. Stoga sunčeve zrake ne vidite kao stvarnost, već kao nešto gdje kroz maglu gledate na nešto manje gusto, u prazninu. Razumijete li to?
Ali sada dalje: Ako gledate kroz maglu u daljinu, tada se objekt kojeg gledate uvijek pojavljuje na drugom mjestu od onog gdje se zapravo nalazi. Ako stojite ovdje na Zemlji i gledate kroz zrak u Sunce, koje je zapravo prazno, tada će gledajući, Sunce biti niže nego što zapravo stoji – tada će biti niže u praznini prostora. Na taj način ono što uopće nema stvarnosti izgleda kao da je iskrivljeno. Dakle, to je stvarno samo zato jer se gleda kroz maglu. To je stvarnost u ovom slučaju. Treba se uvijek iznova čuditi kako danas fizičari bilježe stvari kao da ondje stoji Sunce i da idu zrake, dok ni Sunce ni zrake nisu vanjska fizička stvarnost. A u praznom prostoru unutra postoji nešto duhovno. I to je ono što se uvijek mora uzeti u obzir. To mogu reći o ovom pitanju.
Možda netko drugi može smisliti nešto drugo?
Pitanje: Može li se čuti o masonstvu i njegovoj svrsi?
Rudolf Steiner: Pa vidite, gospodo, današnje masonstvo zapravo je, moglo bi se reći, samo sjena onoga što je nekad bilo. Već sam u raznim prigodama govorio o činjenici da u vrlo davna vremena ljudskog razvoja nije bilo škola kakve postoje danas, niti takvih crkava niti umjetničkih ustanova, već da je to sve bilo jedno. U starim misterijima, kako su ih zvali, postojala je škola, umjetnički institut i religija u isto vrijeme. To se tek kasnije raspalo. Možemo čak reći da se u našim srednjoeuropskim oblastima to dogodilo tek u 12. stoljeću. Samostani su nekad bili, da tako kažem, podsjetnik na stare dane. No u davna vremena bio je slučaj da su školske, crkvene i umjetničke institucije bile jedno. Bio je međutim, slučaj da se u misterijima sve što se činilo shvaćalo mnogo ozbiljnije nego se to danas shvaća, naprimjer, u našim školama, ali i u našim crkvama.
Stvar je u tome da ste se morali dugo spremati da biste učili. Danas u osnovi, možete li nešto naučiti ili ne, odlučeno je doista principom koji nema nikakve veze s učenjem. Zar ne, danas stvarno samo odlučuje može li se ili ne može prikupiti novac za dotičnu osobu! Naravno, ovo je nešto što nema veze sa sposobnostima koje osoba ima. A u stara vremena stvari su bile potpuno drugačije. Od cijelog čovječanstva odabrani su – oni su na to imali i bolji pogled nego danas – oni koji su možda bili najsposobniji. Naravno, više manje svuda, jer su ljudi sebični, stvar je propala; ali izvorno je princip bio da birate one koji su imali vještine. I tek tada su imali pravo duhovno učiti – ne samo drilom i današnjim elementima učenja, već su mogli duhovno učiti.
Ovo duhovno učenje, međutim, povezano je s činjenicom da se u pripremi uči razvoj sasvim specifičnih vještina. Morate samo uzeti u obzir da kada dodirnete nešto u običnom životu, zapravo imate grub osjećaj; a najviše što ljudi danas postižu je da ponekad mogu razlikovati tvari jednu od druge svojim osjetom, da tako osjećaju stvari i razlikuju nešto kroz osjet. Ali ljudi su prilično sirovi u svom osjećaju danas – mislim, u čisto fizičkom osjećaju; razlikuju toplinu i hladnoću. U najboljem slučaju ljudi koji o tome ovise imaju finiji osjećaj. Na primjer slijepci. Postoje slijepi ljudi koji nauče osjetiti oblike slova kada prelaze preko papira. Svako slovo je pomalo urezano u papir. Ako je osjećaj u prstima fino razvijen, već možete malo osjetiti slova. To su jedini ljudi koji danas uče da nešto finije osjećaju. U pravilu, osjećaj uopće nije razvijen, ali čovjek nauči ogromno toga ako razvije osjećaj, a osobito osjećaj u vrhovima prstiju i prstima. Danas ljudi ne razlikuju hladnoću i toplinu samo po osjećaju. Da, to se danas može učiniti, jer možete očitati termometar; tada postaju vidljive suptilne razlike u toplini i hladnoći. No termometar je tek s vremenom izumljen. Prije su ljudi imali samo svoje osjećaje. U početku su se u pripremama za misterije, osjećaji, posebno u prstima i vrhovima prstiju, posebno razvijali. I ljudi su mogli osjećati stvari na vrlo suptilan način.
Dakle, tko je u misterijima bio pripremljen razviti delikatan osjećaj? Pa, drugi ljudi nisu mogli imati tako delikatan osjećaj. Sada pretpostavimo da je negdje, na nekom mjestu, bio centar misterija. Ljudi su u stara vremena mnogo putovali; putovali su gotovo jednako kao i mi, a ponekad se začudite koliko su brzo putovali. Nisu imali željeznicu; ali putovali su jer su bili brži, jer su mogli hodati brže, bili su manje umorni, hodali malo bolje i tako dalje. I sad bi se putem sreli, takvi ljudi. Da, ako bi se takve dvije osobe srele, koje su mogle dobro osjećati, rukovale se, primijetili bi to kod druge osobe, a vi bi rekli: Prepoznaju se po finom osjećaju. To je ono što nazivate rukovanjem – rukovanjem kada bi dodirnuli drugog i shvatili bi da ima finiji osjećaj.
Sada idemo dalje, gospodo, razmislite o ovom drugom aspektu: ako je prepoznato da netko ima delikatan osjećaj, išlo bi se dalje, i naučilo još više. U stara vremena ljudi nisu pisali koliko danas pišu; čovjek je zapravo pisao vrlo rijetko i tada mu je to bilo nešto sveto. Međutim, u antici je postojala izvjesna korespondencija; ali to je bila korespondencija sa svakakvim znakovima. Također je bio slučaj da su ljudi koji nisu pripadali misterijima, stoga nisu bili mudraci, kako su ih zvali, putovali samo u malom radijusu; ne bi išli daleko. Ali učeni, mudri, mnogo su putovali. Trebali su znati ne samo sve jezike, već i sve dijalekte. Naravno, teško je, čak i ako ste sjeverni Nijemac, govoriti švicarskim dijalektom. No, za te ljude u misterijima postojali su određeni znakovi za sve stvari koje su ih zanimale, osim jezika kojim su govorili. Pravili su znakove. Naprimjer, uobičajena gesta za koju netko već ima osjećaj, razvila se dalje: 'Razumijem'; ili 'To nije nešto što mi govorite''; ili 'Dobro se razumijemo'; Znakom bi napravili križ. Tako da je postojao potpuno razvijen znakovni jezik osobito među starim mudracima, i sve što se znalo stavljalo se u takve znakove. Tako da možete vidjeti: Svi ljudi koji su tada bili u visokim školama, u misterijima, imali so određene znakove za sve. Naprimjer, recimo da su htjeli zabilježiti ove znakove. Tek tada bi ih nacrtali. Tako su nastali nacrtani znakovi.
Zanimljivo je da i danas postoje određeni zapisi koji jasno pokazuju da su nastali iz znakova. Ovo je, naprimjer, staroindijsko pismo, sanskrtsko pismo. Ovdje se posvuda vidi da je sve proizašlo iz krive i ravne crte. Krive crte: nezadovoljstvo nečim, antipatija; Ravne crte: simpatija. Samo razmislite: Netko zna da ravne crte znače suosjećanje, krive linije znače antipatiju. Sada mu želim nešto reći. I za to imam znak. On meni želi nešto reći. To u početku može biti dobro, ali kasnije se može pokazati loše. Vidite, tamo je još u redu; kasnije povlači zmijoliku crtu: tamo stvari mogu krenuti loše. I tako je čovjek imao određene znakove za sve. Ovi znakovi su bili način na koji se komuniciralo u misterijima. Dakle, imali ste rukovanje i znakove.
Pa, u tim danima ljudi su vidjeli nešto posebno u riječima. Vidite, kad ljudi danas govore riječi, zapravo nemaju pojma koje su to riječi. No i dalje se može osjetiti nešto što je već sadržano u zvukovima. Lako ćete moći osjetiti kada je netko u posebnoj životnoj situaciji i počne: A - to ima neke veze s čuđenjem. A - slovo A je zaprepaštenje. Sada uzmite slovo R: unutra leži valjanje, rolanje, zrake: R - zračenje. A = čuđenje, R = kotrljanje, zračenje.
Sada, međutim, znamo što smo upravo rekli o sunčevim zrakama. Ali čak i ako su zrake Sunca prividne, ako nisu stvarnost: izgleda kao da struje. Zamislite, netko želi reći: Gore je nešto što baca nešto ovdje na Zemlju, što kase se ujutro pojavi, izaziva čuđenje. On izaziva čuđenje s A, ali da dolazi odozgo s R; On to izražava s RA. Da, tako su stari Egipćani zvali boga Sunca: Ra! U svakom od ovih slova postoji osjećaj, a mi smo ih složili u riječi. Tako je unutra bio osjećaj, raširen osjećaj. To je odavno zaboravljeno. Takvo nešto možete osjetiti u raznim stvarima. Uzmimo za primjer: I. Ovo je nešto kao tiha radost; čovjek se prepušta onome što doživljava, percipira: I. Zato se smijeh izražava i sa: hihi. To je lagana radost. Dakle, svako slovo ima nešto specifično. I postoji znanje pomoću kojeg se zapravo mogu oblikovati riječi, ako se razumije glasove koji se nalaze u riječima.
Reći ćete jedno, gospodo: Da, da je tako, mogao bi postojati samo jedan jezik! - U početku je među čovječanstvom postojao i jedinstven jezik; kada su se još osjećali ovi zvukovi, slova, postojao je samo jedan jezik. Kada su se ljudi razišli jezici su postali drugačiji. Ali izvorno su ljudi to osjećali, a to je ispravno podučavano u misterijama, kako osjetiti zvukove, slova, i pretvoriti ih u riječi. Stoga su u misterijima imali vlastiti jezik. Tim jezikom su svi međusobno razgovarali. Oni međusobno nisu govorili dijalektima, već su svi razumjeli ovaj jezik. Ako je jedan rekao Ra, drugi je znao da je to Sunce. Naprimjer ako netko kaže: E - samo osjetite: malo se uvlačim, to mi se ne sviđa; E = imam blagi strah, nešto poput straha! Sada uzmite L : To je kao kad nešto teče, a EL, da, to je nešto što ulazi i tjera vas da ustuknete, zbog čega se bojite. Tako se u Babilonu zvao EI = Bog. Dakle, sve se nazivalo po ovom principu. Ili uzmite Bibliju: Kad kažete: O – to je iznenađenje, iznenadno čuđenje, koje čovjek ne može nadvladati. Na A – čovjek ima osjećaj koji mu se sviđa, zaprepaštenje koje mu se sviđa; O – želi se povući; H je dah. Tako da se može reći: O = opadajuće čuđenje; H = dah; I = pokazuješ na to, sretan si zbog toga, postoji lagana radost. M to je: želiš ući u sebe. Osjećate kada izgovarate M: M – dah izlazi i osjećate kao da doslovno trčite za dahom; dakle, M je: odlazi. Sada to spojimo: EI, to smo već vidjeli, dolazi duh u vjetru, EI; O = to je sve veće čuđenje, H = dah; pa je to već finiji duh koji djeluje kao dah; I je tiha radost; M ide tamo. Tu imate Elohima, s kojim započinje Biblija; unutra imate ove zvukove. Tako da se može reći: Što su Elohimi? - Elohimi su bića u vjetru, kojih se čovjek malo boji, od kojih se malo ustukne, ali koji kroz disanje uživaju u radosti ljudi kod dolaska ljudima: Elohim. I tako se u riječima izvorno prema zvukovima, slovima, može proučiti što riječi zapravo znače. Danas ljudi više nemaju osjećaja kako je to.
Koja je množina od Wagen ovdje u Švicarskoj? Kažete li i ovdje Wagen, ili kažete Wägen? (Odgovor: Die Wagen) [Odgovor je kriv. Kaže se Wägen kao što Rudolf Steiner misli da bi moglo biti]. - Još se zove Wagen. Dakle, već je zabrljano; izvornik bi bio: der Wagen, die Wägen! Uvijek je to različito; na primjer imamo: der Bruder, die Brüder. No to je vjerojatno slučaj i u Švicarskoj! Ne kažete: die Bruder? Dakle: der Bruder, die Brüder. Ili recimo: das Holz, die Hölzer. Ni ovdje se ne kaže: die Holzer. Das Holz, die Hölzer. Vidite, gospodo, kad se tvori množina, nastaje Umlaut: a postaje ä, u postaje ü , o postaje ö. Zašto se to događa? Da, Umlaut izražava da stvar postaje nejasna! Kad vidim brata, on je očito tu kao osoba; kad vidim nekoliko braće postaje nerazgovijetno, moram razlikovati jedno od drugog, a ako to ne mogu učiniti, postaje nerazgovijetno. Morate gledati jednog za drugim. Nerazgovijetnost je svuda naznačena Umlaut-om. Dakle ,tamo gdje u riječi postoji Umlaut, nešto je nejasno.
Dakle, u jeziku postoji nešto po čemu se zapravo može prepoznati cijela osoba; postoji cijela osoba. I tako su ljudi također izrazili kako određena značenja leže u slovima koja su zapisana u ovim znakovima. A, je uvijek bilo čuđenje. Kad je stari Židov napisao H rekao je sebi: Tko je zadivljen zemaljskim svijetom? Životinje zapravo nisu začuđene, samo ljudi. Zato je ljudsko biće nazvao: čuđenje. Kad je zapisao svoj Alef, Hebrejsko A, to je značilo i čovjek.
Bilo je tako da je svako slovo u isto vrijeme značilo određenu stvar ili biće. Sve je to, pak, bilo poznato ljudima koji su bili u misterijima. Dakle, ako je netko putovao i susreo drugog, te su podijelili znanje, prepoznali su se po riječi. Tako da se može reći: U stara vremena bilo je tako da su se ljudi koji su nešto naučili, koji su puno znali, prepoznavali po stisku, znakovima i riječima. Da, gospodo, tada je bilo nečega u tome! Uistinu je istovremeno bilo uključeno svo znanje o znakovima, rukovanju i riječima. Jer naučivši osjećati, naučili su razlikovati stvari. Imajući znakove, oponašalo se sve što je prirodna tajna. I riječju se upoznao unutarnji čovjek. Tako da se može reći: u rukovanju su imali osjetilnu percepciju; u znaku su imali svijet prirode; i u riječi su imali ljudsko biće, njegovo unutarnje čuđenje ili skupljanje, njegovu radost i tako dalje. Dakle, imali ste čovjeka i prirodu, i reproducirali ste ih u znakovima, rukovanju i riječima.
Pa, tijekom evolucije čovječanstva, ono što je nastalo bilo je s jedne strane sveučilište a s druge strane crkva i umjetnost. To svo troje više nije razumjelo što je izvorno bilo tamo; a rukovanje, znak i riječ bili su potpuno izgubljeni. Samo oni koji su to tada primijetili razumjeli su: Munje i gromovi, ti stari mudraci imali su određenu moć jer su to znali! To je opravdana moć koju osoba ima kada nešto zna, jer to koristi bližnjima; da nitko ne zna napraviti lokomotivu, onda čovječanstvo nikada ne bi imalo lokomotivu! Dakle, ako netko nešto zna,, ljudi imaju koristi od toga; to je opravdana moć. Kasnije su ljudi stekli moć kopiranjem vanjskih znakova. Kao što je ovaj ili onaj znak nekad nešto značio, a kasnije izgubio smisao, tako je sve izgubilo smisao. A onda, htio bih reći, oponašajući stare misterije, razvile su se razne stvari, u kojima stvar imate samo izvana. Što su ljudi učinili? Više nisu imali suptilni osjećaj, ali su složili znak po kojem se mogu prepoznati. Rukuju se na određeni način po čemu se zna: on pripada ovom savezu. Prepoznaju se po rukovanju. Zatim na neki način naprave znak. Znak i rukovanje različiti su ovisno o tome tko je na prvom, drugom, ili trećem stupnju. Tako se ljudi prepoznaju. Ali u tome stvarno nema ništa više od znaka identifikacije. I isto tako imaju određene riječi za svaki stupanj koje mogu izgovoriti u određenim masonskim savezima; imaju, recimo, za prvi stupanj, ako se želi znati koja je riječ - [lozinka] Jachin. Znate da je riječ Jachin naučio u masonskoj loži, inače ne bi bio na prvom stupnju. To je samo lozinka. I zatim također napravi znak i tako dalje.
Pa, zapravo se ova vrsta masonerije razvila tek kad je sve ostalo iz misterija zaboravljeno; a oponašale su se neke stvari koje čovjek više nije razumio. Tako da kult koji je slobodno zidarstvo usvojilo masoni danas više ne razumiju; također ne razumiju znakove, pojmove i riječi, jer ne znaju o čemu se radi. Na primjer, ne znaju da kada izgovaraju riječ drugog stupnja, Boaz, da je B isto što i kuća; O je kao što sam vam rekao suzdržano čuđenje; A to je ugodno iznenađenje; S je znak za zmiju. Time ste izrazili: 'Svijet prepoznajemo kao veliku kuću koju je izgradio veliki graditelj svijeta, kojoj se čovjek mora čuditi i imati strahopoštovanje, i u kojoj postoji i zlo, zmija'. - Da, tako nešto bilo je poznato u stara vremena; u svijetlu toga gledali bi u prirodu, u svijetlu toga gledali bi u ljude. Danas, bez sumnje, u nekim masonskim društvima, oni koji imaju drugi stupanj izgovaraju riječ 'Boaz'. Isto tako, zar ne, kada su ljudi stavljali prste na zapešća u trećem razredu, tada je to doista bila spoznaja da dotična osoba ima suptilni osjećaj. Moglo se zaključiti po načinu na koji je prst bio na arteriji. To je kasnije postalo rukovanje za treći stupanj. Danas ljudi znaju samo kad netko dođe i uhvati ih za ruku na poseban način da je to mason. Dakle, u tim stvarima zapravo postoji nešto staro, časno, veliko, nešto u čemu je sva prijašnja znanost; sada je to postalo formula, ništa. Dakle, danas masonska unija ima takve stvari; ima i obrede, kult: to je iz vremena kada se sve pokazivalo u kultu, obredima, tako da bi to više dirnulo ljude. Slobodni zidari to rade i danas. U tom unutarnjem aspektu masonski redovi nemaju više nikakvo značenje.
No, mnogim je ljudima bilo užasno dosadno pridružiti se kada su uspostavljeni ovakvi savezi; jer se to izrodilo u glupost. Trebalo je nešto što bi se opet ulilo u masoneriju. Do toga je došlo jer u slobodni zidari postali više-manje politički ili pak širili više-manje vjersko prosvjetiteljsko učenje. Neprosvijetljenom rimskom doktrinom upravljao je Rim. Učenje koje se suočilo s Rimom postalo je masonerija. Stoga su Rim, rimski kult i masonerija najveći protivnici. To više nema veze s onim što su kult, znakovi, rukovanje i riječ bili slobodnim zidarima; to je nešto što je dodano. U Francuskoj se savez nije zvao savez već 'Orient de France' jer je sve preuzeto s Orijenta - 'Grand Orient de France', odnosno veliko francusko udruženje slobodnih zidara. Ostalo, znak, rukovanje i riječ, to je samo zato da se ljudi drže zajedno, tako se prepoznaju. Zajednički kult je mjesto okupljanja pod posebno svečanim okolnostima; Kao što se ostali okupljaju u crkvi, tako se i ovi masoni okupljaju pod ceremonijama izvedenim iz drevnih misterija. To ljude drži na okupu.
Posebno je bilo u Italiji u određeno vrijeme kada su nastajala tajna politička društva, običaj da se pod određenim ceremonijama, znakovima i rukovanjima međusobno prepoznaju i okupljaju. Političke lige i politička udruženja uvijek su se povezivali s tim drevnim znanjem o misterijima. I danas je vrlo čudno: ako danas, naprimjer, odete u određene poljske i austrijske regije, pronaći ćete plakate; na tim plakatima postoje čudni znakovi i čudna slova koja se zatim kombiniraju u riječi; u početku se ne zna što ovaj plakat znači – ali takav plakat, koji je postavljen posvuda u poljskim i austrijskim regijama, vanjski je znak unije koju su među mladima formirale određeni nacionalistički elementi. Iste se stvari rade i ovdje. To je zapravo rašireno i ljudi vrlo dobro znaju da znak ima i određenu moć. Postoje udruge, naprimjer, Deutschvölkischen, koje imaju stari indijski simbol: dvije isprepletene zmije ili, ako želite, kotač koji je pretvoren u kukasti križ. Oni to danas nose kao značku. Mnogo ćete puta čuti da je svastika ponovno prihvaćena kao simbol za određene šovinističke etničke skupine. To je zato jer to ima tradiciju: kroz takve znakove stari su izražavali svoju moć. I uvijek je tako bilo u ogromnoj mjeri sa slobodnim zidarima. Masonska udruga zapravo je tu da drži određene ljude na okupu, a to čini kroz obred, znak, rukovanje i riječ. A zatim se slijede tajni ciljevi među onima koji su ujedinjeni pod tim kultom, znakom, rukovanjem i riječju. Naravno, tajni ciljevi mogu se slijediti samo ako nisu svima poznati; pa je tako i sa unijom slobodnih zidara koja često slijedi političke ili kulturne ciljeve i slično.
Ali sada možete reći još jednu stvar, gospodo. Vidite, ljudi koji su u masonskim ložama nikako nisu izazvani za to, već ponekad imaju najbolje i najplemenitije namjere; oni su samo mišljenja da ne postoji drugi način osim kroz takve saveze pridobiti ljude za nešto takvo, pa većina masonskih unija ima praksu prakticiranja milosrđa u velikim razmjerima. Lijepo je prakticirati dobročinstvo i humanost. To je također nešto što se ovim sporazumima uvelike provodi. Stoga nije ni čudo kada slobodni zidari uvijek mogu istaknuti da masonske lože doniraju i pokreću izvanredno mnogo humanih i dobrotvornih stvari. Samo si morate reći: U današnje vrijeme takve stvari više nisu ispravne. Jer, točno, koje su glavne stvari koje ne smijemo prihvatiti u takvim odnosima? Moramo odbiti segregaciju. Zbog toga nastaje duhovna aristokracija koja ne bi trebala postojati. A demokratsko načelo koje mora sve više dolaziti do izražaja, zapravo je sasvim suprotno uniji slobodnih zidara, kao i zatvorenom svećenstvu. Tako da se može reći: Već je slučaj da oni koji danas mogu razumjeti što je sadržano u nekim masonskim obredima za prvi, drugi i treći stupanj, mogu vidjeti ono što sami masoni često ne razumiju, pa se često vraćaju vrlo staroj mudrosti; ali to nije od velike važnosti. Od velike je važnosti da danas postoje mnogi politički ili drugi društveni dobrotvorni pothvati u mnogim masonskim udrugama i savezima. No katolička crkva i masoni bore se međusobno na nož. No to se pokazalo tek s vremenom.
Pa, naravno, vrlo je lako krivo procijeniti takve stvari. I to se također dogodilo. Slobodni zidari nose određenu odjeću u svojim ceremonijama; Naprimjer, imaju pregaču od janjeće kože, janjeću pregaču. Neki su rekli: Slobodno zidarstvo nije ništa nego igrokaz zidarskog zanata, jer zidar ima pregaču. Ali to nije istina. A pregača koja se tamo nalazi, apsolutno postoji – i uvijek je izvorno bila izrađena od janjeće kože – kako bi se pokazalo da netko u tim savezima ne bi trebao biti čovjek strasti; pa genitalije trebaju biti prekrivene njegovom pregačom i to je njegov znak. Dakle radilo se o nečemu što je u znakovima izražavalo ljudski karakter. Tako je i s puno znakova koji se također nalaze u odjeći.
Također postoje i viši stupnjevi gdje se nose vrlo svećeničke haljine; sve pojedinačno nešto znači. Naprimjer, rekao sam vam da čovjek osim fizičkog ima i etersko tijelo. I kao što svećenik ima bijelu lanenu haljinu, odjeću nalik košulji za izražavanje eterskog tijela, tako i određeni visoki stupnjevi slobodnih zidara također imaju takvu odjeću, a za astralno tijelo – obojeno – imate togu, gornja odjeća; to izražava sve to. A kaput, koji je tada bio spojen s kacigom, izražavao je moć 'Ja'.
Sve te stvari vode natrag u stare običaje koji su imali stvarno značenje i značaj, ali su danas izgubili smisao. Ako netko voli masonstvo, onda ono što sam rekao ne bi trebao tretirati kao nešto pogrdno. Samo sam htio kazati kako jest. Naravno da može postojati masonski red koji ujedinjuje izvanredno dobre ljude i tako dalje. I u današnje vrijeme takvo nešto može postati posebno važno. Zaista, ono što ljudi danas uglavnom nauče kad postanu liječnik ili odvjetnik – da, to mu dira srce. I zato mnogi odvjetnici i liječnici još uvijek postaju slobodni zidari, jer tada imaju barem stare ceremonije i nešto o čemu više ne mogu mnogo razmišljati, ali što je ipak nešto: znak, rukovanje i riječ, što, međutim, ukazuje na to da čovjek ne živi samo u vanjskim materijalnim uvjetima.
To sam vam htio reći. Ima li još nešto što biste htjeli pitati?
Pitanje: U Americi postoji nešto što se zove 'Ku Klux Klan'. Što je s tim? Možemo li čuti nešto od gospodina Doktora o tome što to znači? O tome se stalno čita.
Rudolf Steiner: Da, vidite, Ku Klux Klan, to je jedan od najnovijih izuma na ovom polju i izum koji treba shvatiti ozbiljnije nego se to inače uzima. Znate, gospodo, da je prije samo nekoliko desetljeća zapravo bilo entuzijazma za određeni kozmopolitizam. Danas je još uvijek tu, naravno, među radnicima, među socijaldemokratima – to su međunarodni elementi – ali u građanskim krugovima i u drugim krugovima nacionalizam je snažan, a raspoloženje za nacionalizam je jako. I sjetit ćete se da su oni ljudi koji su stajali iza Woodrow Wilsona – on je sam bio neka vrsta slamnatog čovjeka – zapravo računali na ovaj nacionalizam, htjeli su posvuda nacionalne države, posvuda su htjeli potaknuti nacionalizam i tako dalje. Da, o tome možete imati svoje mišljenje! Ali sada postoje ljudi koji danas svugdje razvijaju tendenciju da nacionalizam dovedu do krajnosti, i tako je u Americi nastao Ku Klux Klan. Oni rade takvim sredstvima kao što su, naprimjer, znakovi u smislu u kojem sam to rekao.
Ako se sada ponovno usredotočimo na takve veze, onda moramo znati da znakovi imaju i određenu moć hipnotiziranja. Znate, kad imate kokoš [nacrtano je], pustite ovu kokoš da kljunom udari o tlo, a odatle povučete kredom liniju, kokoš trči za linijom! Hipnotizirana je, slijedi liniju! Kljun morate otvoriti samo na početku, a zatim trči za crtom jer je hipnotizirana. Dakle, svaki znak – ne samo ravna linija za kokoš – ima značenje, određeno hipnotičko značenje, ako ga postavite. I koriste se određene tajne veze kako bi odabrali upravo one znakove kroz koje zavaraju drugu osobu, uspavaju je, tako da ona ne posjeduje svoju moć prosuđivanja. Takva sredstva iznad svega koriste tajna društva. U Americi to uključuje Ku Klux Klan. Sada je Ku Klux Klan opasan iz razloga što takve veze ne ciljaju samo na jedan narod, već žele nacionalističko načelo posvuda. Nitko ne može reći: Ku Klux Klan samo treba ostati američka institucija jer posebno želi promicati američki nacionalizam. - Ovo ne govori pristaša Ku Klux Klana; umjesto toga kaže: Treba promicati nacionalizam općenito, to jest u Mađarskoj, u Njemačkoj, u Francuskoj. - Krasno! Njemu nije bitan amerikanizam, on nije domoljub, ali on u tom naboju za nacionalizam vidi nešto što, kada tako djeluje zajedno u najrazličitijim narodima, tada utječe na ono što želi postići: naime dovesti ljudi u apsolutni kaos. On to želi: želi sve dovesti u kaos! To je čisti bijes uništenja iznutra. Tako je Ku Klux Klan posebno opasan jer se može proširiti u sve zemlje. I ne možete reći da ako se želi proširiti ovdje u Švicarskoj, da je to američka institucija, već nacionalna švicarska institucija.
I takvi su, u osnovi, bili masonski savezi; bili su međunarodni, ali uvijek nacionalistički za pojedine zemlje. No, nije im bilo mnogo stalo do toga; učinili su to više jer su željeli sudjelovati u onome što je u vanjskom svijetu. I sada se može reći: No, nisu li ti ljudi stvarno ludi koji žele ohrabriti nešto poput apsolutno nacionalističkog principa i koji žele sve uništiti? Ni to ne možete reći. Naravno, ako pitate, to znači: Naravno da se ne slažete s takvim stvarima. - Ali ljudi si govore: Danas je sve tako pokvareno – vođe to govore jedni drugima s ostalima koji trče za njima – to ostalima nije važno, tako da uopće nema smisla brinuti se o stvarima koje danas postoje. 'Prvo treba tretirati čovječanstvo kao zbunjenu masu. Onda će ljudi opet doći k sebi, onda će opet naučiti nešto pristojno'. Dakle, ti ljudi imaju ideju, a posebno Ku Klux Klan ima ideju na tu temu.
Mislite da ne?
Ispitivač: Doista! Ali to je smiješno!
Rudolf Steiner: Vidite, puno je smiješnih stvari u kulturalnom životu, a već smo spominjali stvari koje su izgledale smiješno. No smiješno je ponekad prilično opasno. Čini se čudno, ali ponekad je izuzetno opasno.
Pa, gospodo, sutra moram na još jedno putovanje – u Breslau – tijekom dana. Zatim ću vam reći kada ćemo imati sljedećih sat vremena.