.- 3. Treće predavanje, Dornach, 8 ožujka 1924
Kršćanstvo dolazi iz drevnog svijeta i misterija.
Grčka civilizacija u donjoj Italiji. Romul i rimska razbojnička država. Etruščani. Tacitus o Kristu Isusu. Izvorni osjećaj slobode u kršćanstvu. Kršćanstvo u katakombama. Spajanje kršćanstva s vanjskom državom i svjetskom vladavinom. Misteriji i sedam stupnjeva inicijacije: gavran, okultist, branitelj, sfinga, duša naroda, sunčani čovjek i otac. Ono što je najvažnije o Kristu Isusu je: da je on istina o Suncu i da podučava Riječ Sunca. Ono što se dogodilo sa Kristovom smrću bilo je ponavljanje onoga što je uvijek bilo dio misterijskog obrada, ali sada pokazano pred cijelim svijetom. Ideja o čovjeku Sunca i ocu.
Dobro jetro, gospodo. Danas ću nastaviti sa stvarima koje smo razmatrali ranije. Treba vam zaista biti jasno. Ovamo preko na istoku je Azija [crtanje na ploči]. U davna vremena iz Azije se dolazilo u Europu, preko cijelog niza otoka. Dakle ovdje Azija završava, ovdje se išlo u Afriku; ovdje je Nil, o kojem sam puno govorio. Ovdje je Grčka, ovdje Jadransko mora, ovdje je Italija, onda ovdje otok Sicilija. Dakle, ovdje bi bilo mnogo otoka, Samos, Rodos, Cipar i tako dalje, a preko tih otoka ste iz Azije došli u Grčku. Ovdje bi bila Grčka, ovdje Rimsko carstvo, današnja Italija.
Gospodo, sada se morate sjetiti sljedećeg. Vidite, u Grčkoj se sve razvilo, može se reći otprilike 1000 ili 1200 godina prije Kristovog rođenja, o čemu sam vam rekao da su ljudi naučili gledati vani na svijet. No, može se reći, da je već od 4-og ili 3-eg stoljeća prije Krista, Grčka postupno gubila dominaciju i vlast je prešla u Rim. To je bio glavni grad. - Stvar se kretala u tom smjeru da je u najstarije vrijeme sve više Grka, onih koji su bili više-manje nezadovoljni u Grčkoj, emigriralo i nastanilo se ovdje, kako na Siciliji, tako i ovdje u južnoj Italiji. Kao rezultat toga, tijekom pola tisućljeća, četiri do petsto godina, grčka se kultura potpuno uvukla, pa su dio južne Italije i Sicilija nazvane Velika Grčka. Čak se i stara grčka domovina spominjala jednostavno kao Grčka, a ova druga kao Velika Grčka. Tamo su otišli ne samo nezadovoljni ljudi, već i ljudi poput velikog filozofa Platona, koji je tamo želio osnovati idealnu državu. A najvažniji ljudi koji su stvorili kulturu zapravo su živjeli u južnoj Italiji. I treba reći: U južnoj Italiji, ovdje na jugu, živio se lijep, obrazovan život, dok se brutalna dominacija rimske civilizacije, kako je nazvana, proširila odozgo.
Znate, naravno, da je izvorno stanovništvo Rima nastalo na vrlo osobit način: zvali su ih poglavari, od kojih je posebno poznato ime Romulus, sve koji su na tom području bili lupeži i nitkovi. Svi nitkovi iz okolice sjatili su se u Rim, a s njima je prvobitno nastala rimska razbojnička država. Razbojnički mentalitet nastavio se pod prvim rimskim carevima. Međutim, uskoro, već pod četvrtim i petim rimskim kraljem, sa sjevera su se doselili Etruščani. To su bili ljudi, može se reći, koji su se pomiješali s potomcima razbojnika, i to je donijelo ljudsku crtu. No, sve što je Rim kasnije uspostavio u smislu svjetske dominacije, što je zapravo prešlo u naše vrijeme u smislu žeđi za dominacijom, zapravo potječe – ne smijemo se prepustiti nikakvim iluzijama – od ove izvorne kolonije nitkova, koja je osnovana na sedam brežuljaka u Rimu. Jedino što se sve prelijevalo preko toga; sve je, naravno, postalo strašno rafinirano, ali jednostavno ne razumijete ono što je došlo poslije ako ne znate da je u šumama okupljena izvorna pljačkaška skupina. Iz toga je potekla sva žudnja za dominacijom i slično, koja se proširila Europom, i koja danas igra tako veliku ulogu. Ono što se razvilo u Rimu bilo je ono što je sve više i više ispreplitalo Crkvu sa svjetovnom vlašću. I tako je nastalo doba Srednjeg vijeka i tako dalje.
Pa vidite, na početku našeg doga zbio se Misterij na Golgoti. Rimska vladavina koju sam sada opisao, ustanovljena je u 8. stoljeću prije Krista. U vrijeme Golgote, sedam stoljeća nakon uspostave rimske vladavine, ta je vladavina bila raširena, tvoreći čitava područja sve do Azije. Rimska je vlast bila čak i tamo gdje se dogodio Misterij na Golgoti. Židovi koji su živjeli u Palestini, među kojima se pojavio Isus iz Nazareta, također su bili pod rimskom vlašću. Nakon svega što smo govorili o otajstvu Golgote, bilo bi dobro uzeti u obzir i ono što se zapravo događalo na talijanskom poluotoku u najranija vremena.
Doista treba reći: Europljani doista razumiju samo ono što seže u rimsko doba. Naši takozvani obrazovani ljudi uvijek su učili grčki, ali zapravo se vrlo malo znalo o grčkoj kulturi u Europi. Vidite, vrlo je zanimljivo da je stotinu godina nakon otajstva Golgote, Tacitus, jedan od najvažnijih rimskih pisaca, u njegovoj opsežnoj povijesti napisao samo jednu rečenicu o Kristu Isusu! Ovaj Tacitus opisao je pretke Nijemaca, naprimjer, stare Germane, na način na koji se kasnije više uopće nije moglo tako napisati. U njegovim spisima postoji samo jedna rečenica o Kristu Isusu, a to je: 'Takozvani Krist osnovao je sektu među Židovima, a zatim je nakon sudske odluke pogubljen'. - To je rekao obrazovani rimski Tacitus sto godina nakon što je u Palestini utemeljeno kršćanstvo! Pa možete zamisliti: brodovi su išli amo tamo, razvili su se najrazličitiji trgovački odnosi, da, čak i odnosi duhovne prirode, a stotinu godina kasnije u Rimu kršćanstvu nije posvećena već pozornost od ove bilješke da je tamo osnovana sekta i utemeljitelj je pogubljen nakon ispravne sudske presude!
Pa, postoji činjenica da među Rimljanima, iako se Rimsko carstvo još ne može nazvati državom – ispravan koncept države pojavio se u Europi tek u šesnaestom stoljeću – da, ali htio bih reći, postoji mentalitet države. Zapravo ono što je izraslo iz romanizma je ono što je način razmišljanja u smislu države. Tako se može reći: Tacitus je već prožet takvim stanjem uma da mu se činilo najvažnije u Kristu Isusu to što je pogubljen nakon pravilne sudske presude. To je jedna stvar.
Ali onda morate uzeti u obzir: U početku kršćanstvo nije ono u što se kasnije razvilo. Kršćanstvo je izvorno zaista slobodno disalo. I može se reći: Bilo je najrazličitijih pogleda, a svi su se našli samo u činjenici da su vidjeli nešto posebno u Kristu Isusu; ali su inače imali najrazličitije stavove.
Pa, gospodo, jedino ćete shvatiti što je zapravo došlo u svijet s Kristom Isusom i zašto je nedavno bilo potrebno da vam ukažem na to kako zemaljsko okruženje ima utjecaj na Zemlju, čak i u jeziku, to ćete jedino razumjeti ako vam sada pokušam pokazati kako je kršćanstvo zapravo nastalo kao doktrina, kao pogled, kao pogled na svijet, kao pogled na život, i kako se Krist Isus umiješao u ovu evoluciju kršćanstva. To je nešto vrlo posebno za vidjeti: tamo u Jeruzalemu, tamo je utemeljeno kršćanstvo; stotinu godina kasnije najobrazovaniji Rimljanin ne zna o tome više od onoga što sam vam rekao! No sada se ljudi stalno sele iz Azije preko Afrike u Italiju. I ova se sekta širi ispod površine, htio bi reći, onoga što se u Rimu smatra ljudskim. A kada je Tacitus napisao ono što sam vam rekao, kršćani u Rimu, kristovci kako su ih zvali, odavno su se raširili među ljudima za koje ugledni Rimljanin nije mario.
Ali što su radili s kršćanima? Da, vidite, potomci Romulusa razbojnika, s vremenom su došli do točke gdje su postali 'dobro obrazovani'. Njihovo se obrazovanje sastojalo u izgradnji velikih arena, između ostalog; bilo je borbi s divljim životinjama. Netko je imao veliko zadovoljstvo bacati divljim životinjama one koje nisu smatrali dijelom čovječanstva u rimskom smislu, i uživali u načinu na koji bi ih pojeli nakon što su se morali s njima boriti. To je, naprimjer, bila 'fina' poslastica. Pa, prezrena sekta kršćana bila je posebno prikladna da ih pojedu divlje životinje, u vrijeme kada su ljudi u Rimu ovako razmišljali; također su bili osobito prikladni za oblaganje smolom kao bi ih mogli zapaliti, a zatim to promatrali kao u cirkusu. No kršćani su ipak našli način za preživjeti. A to su mogli održavajući ceremonije u tajnosti. Ono što su smatrali da treba širiti, širili su pod zemljom, u katakombama. Katakombe su ogromni prostori pod zemljom. U tim ogromnim prostorima kršćani su ukapali umrle koje su voljeli. Tamo su bili grobovi, a na grobovima su se održavale službe. - U to je vrijeme općenito bio običaj da se bogoslužja održavaju iznad grobova. Stoga, ako pogledate oltar u katoličkoj crkvi, još uvijek možete vidjeti da je to zapravo mjesto ukopa [crtanje na ploči], a unutra, naprimjer, još uvijek postoje takozvane relikvije, kosti svetaca i tako dalje. U najstarija vremena oltar je zapravo bio pravi nadgrobni spomenik, i na njemu su se služile službe. No, pod zemljom, u katakombama, kršćani su morali kriti ono što su radili u prvim stoljećima.
A ako pogledate nekoliko stoljeća kasnije, slika se vrlo značajno mijenja. Tada se događa sljedeće. Vidite, Rimljani su u ranim stoljećima nakon osnivanja kršćanstva bili gore i zabavljali se, a kršćani su sjedili u katakombama. Nekoliko stoljeća kasnije Rimljani su nestali, a kršćani zavladali svijetom. Pitanje jesu li napravili bolje ili gore, raspravljati ćemo drugi puta, ali preuzeli su vladavinu svijetom. I upravo je to ono što je nanijelo najveću štetu kršćanstvu, što je povezano sa svjetskom dominacijom; jer kako svjetska povijest napreduje, vjerski život je sve manje i manje kompatibilan s vanjskim državama i svjetskom dominacijom.
Stvar je sljedeća: nastanak kršćanstva, sudjelovanje Krista Isusa u stvaranju kršćanstva, može se razumjeti samo ako se zna kakav je bio vjerski život koji je sve prožimao u tim vremenima. Već sam vam rekao: u stara vremena postojali su takozvani misteriji. Pa, vidite, misteriji su bili – da se poslužimo modernim izrazom – institucije, u kojima ste naučili sve što se moglo naučiti. Ali oni su u isto vrijeme bili vjerske institucije i umjetničke institucije. Sav duhovni život poticao je od misterija. A učenje u davna vremena nije bilo ono što je danas. Uostalom, kakvo je danas učenje? Učenje je danas ovakvo, zar ne: bubaš u gimnaziji ili nižoj srednjoj školi; nakon toga dolaze sveučilišne godine i nisi postao drugačija osoba. Ali u misterijima bi postali druga osoba. Morali bi steći drugačiji odnos prema cijelom svijetu. U misterijima se trebalo postati mudar. Danas nitko ne postaje mudar kroz institucije koje su u svijetu; samo se uči. Ali neke stvari su kompatibilne i nekompatibilne. Mudrost ne može ići s glupošću, ali učenost ide jako dobro s velikom glupošću. Dakle, to je to: u drevnim misterijima stvarali su se mudri ljudi; netko je postao osoba koja je bila prožeta duhovnim. Postao je osoba koja je duhovno mogla shvatiti ozbiljno. I morali ste proći sedam faza. Vrlo je malo ljudi došlo do najviše razine. Tih sedam razina imalo je imena koja prvo morate razumjeti kako biste znali što su ljudi koji su na tim razinama morali učiniti.
Ako se prevede ono što je onaj koji je tek primljen u misterije morao učiniti, dolazi se do imena 'gavran'. Tako su prva faza bili takozvani gavrani. Pa je onaj koji je primljen u misterije postao gavran. Što je gavran radio? Pa, gavran je prije svega, morao posredovati u komunikaciji između vanjskog svijeta i misterija. Tada nije bilo novina. Prve novine pojavile su se tek tisućama godina kasnije, kada se pojavilo tiskanje. Ljudi koji su podučavali u misterijima, morali su se oslanjati na pouzdane ljude koje su mogli poslati vani i koji su promatrali svijet. Tako biste mogli reći da su gavrani jednostavno bili povjerenici onih koji su bili u misterijima. I to ste morali prvo naučiti, biti netko kome se može vjerovati. Danas je puno ljudi, osobito u političkim strankama i tako dalje, zaposleno kao agenti, ali čovjek se upita jesu li oni baš pouzdani! Oni koji su ovdje bili gavrani, u misterijima, smatrani su povjerljivima tek kada bi bili iskušani. Iznad svega, morali su naučiti ozbiljno shvatiti ono što su vidjeli i istinito to reći u misterijima. Tako da je u to vrijeme prvo trebalo naučiti što to znači istina kod ljudi. Svakako se može reći: Čak i u antici ljudi nisu bili ništa manje lažljivi nego su to danas. Ali danas je ta lažljivost svugdje, a tada ste prvo morali naučiti biti prava osoba. I to ste morali naučiti u godinama kada ste bili gavran, povjerenik misterija.
Druga je faza, dakle, nešto što se ljudima danas nimalo ne sviđa: druga je faza takozvana 'okultna'. Okultno znači, skriveno, tajno. Nisu više slani vani, već su morali naučiti nešto u određenom vremenskom razdoblju što moderni čovjek ne voli učiti, naime, šutnju. I to je bio jedan korak u tim drevnim misterijima, učenje šutnje. Da, činit će vam se groteskno, činit će vam se smiješnim da ste jednostavno morali šutjeti barem godinu dana, čak i dulje! Ali to je istina. Mnogo toga se nauči šutnjom; iz šutnje se strašno puno nauči. Danas to više nije izvedivo. Jer zamislite da bi, ako bi naše škole nametnule mladim ljudima između osamnaeste i dvadesete godine, godinu dana šutnje umjesto da se pridruže vojsci, što bi bilo vrlo korisno za postizanje mudrosti, ta bi ih šutnja učinila strašno mudrima! Ali to danas više ne možete. Ali nešto je još izvedivo. Svakako, ljude ne možete izvući iz toga, oni danas ne žele šutjeti, oni samo ogovaraju, i svi sve jako dobro znaju, a kad danas nekoga sretnete, prije svega ima svoje gledanje. Svatko ima svoje gledište. Naravno da svatko ima svoje gledište; ali svijet sa svakog gledišta izgleda drugačije, a to nije ništa novo za one koji poznaju život, naravno: ako stanete ovdje ova planina izgleda drugačije nego da ste tamo. Tako je i u duhovnom životu. Svatko ima svoje gledište, i svatko može vidjeti nešto drugačije. A kad je desetak ljudi zajedno, pa naravno da danas imaju trinaest mišljenja! To ne bi trebalo biti tako. Ali to što imaju dvanaest gledišta ne bi trebalo iznenaditi; samo što to ne treba shvaćati tako ozbiljno. Svatko smatra svoje gledište važno, strašno važno! U prošlosti su ljudi jednostavno trebali šutjeti o onome što su trebali naučiti, bilo im je dopušteno samo da slušaju. U 'okultnom' su ih mogli zvati samo 'slušateljima' jer su morali slušati. Danas one koji dolaze na naša sveučilišta nazivamo 'slušateljima' a ne više učenicima. Ali oni često više ne slušaju, oni govore. Neki također smatraju da je čavrljanje s kolegama mnogo važnije od slušanja u predavaonicama. Ponekad čak ni slušanje više nije ono što daje posebnu ozbiljnost. - Pa, to je bila druga faza. Ljudi su tamo mogli naučiti šutjeti. I u tišini je posebno snažno izraženo – kako su uzrok i posljedica povezani – da se čovjeku počinje obraćati njegova unutarnja priroda. Tu ljudsko biće dolazi do toga. Zamislite da imate bazen s vodom; ako stavite crijevo i ispustite vodu koja se nalazi u umivaoniku, tada voda jednostavno bježi – ako imate samo bazen a ne izvor – i u njemu nema ništa. Tako je i kad osoba neprestano ogovara: sve riječima teče vani, ništa ne ostaje unutra. Stari su to vidjeli i zato je njihovim slušateljima u početku bilo suđeno da šute. Dakle, nakon što ste stekli naviku cijeniti istinu, naučili ste šutjeti; tek tada ste naučili šutjeti.
Treća razina je ono što bi se moglo nazvati, ako se prevede, 'branitelji'. Sada je ljudima bilo dopušteno početi govoriti. Sada im je bilo dopušteno braniti istinu koju su šutnjom naučili u misterijima. Iznad svega tražilo se da brane duh. 'Obrana' je samo riječ koja se može upotrijebiti za ovu drugu fazu. Oni koji su pripadali ovoj trećoj razini morali su znati toliko da je ono što su mogli reći o duhovnom imalo težinu, imalo pravu težinu. Dakle, niste samo mogli govoriti o duhu u tim misterijima, morali ste prvo naučiti i postati pravi branitelj. Zatim ste se popeli na četvrtu razinu.
Četvrta razina, može se prevesti kao 'lav'. Tako se obično prevodi. Bilo bi još bolje prevesti riječju 'Sfinga'. Sfinga je riječ koja otprilike znači da ste i sami postali duh. Naravno da i dalje hodate uokolo s ljudskim tijelom, ali se među ljudima ponašate kao što se ponašaju bogovi. Stari nisu pravili veliku razliku između ljudi i bogova, u misterijima se postupno postajalo bog. To je neizmjerno mnogo slobodnije gledanje starih. Kasnije su posvuda vidjeli bogove iznad čovječanstva. No, takvo nije bilo mišljenje starih. Danas kažu: pa ljudi potječu od majmuna. - Poznati prirodoslovac Du Bois-Reymond čak je rekao da je postojao ogroman skok od čovjekolikih majmuna do čovjeka, ogroman skok čak i u povećanju mozga. Mozak je odjednom postao veći od onog od čovjekolikog majmuna. - Vidite, to je čudna izjava današnjeg učenjaka! Jer trebalo bi pretpostaviti da ako netko kaže da je današnji ljudski mozak veći od mozga čovjekolikog majmuna, da je secirao čovjekolikog majmuna i znao koliki je njegov mozak. Ali ako još jednom pročitate, vidjet ćete da su ti učenjaci morali reći: čovjekoliki majmun još nije otkriven! - Dakle, poznati prirodoslovac Du Bois-Reymond koji govori o onome što još nije otkriveno, što nitko nije vidio: čovjekolikom majmunu, koji ima mnogo manji mozak od ljudi. To je vrsta 'savjesti' koja se danas primjenjuje u znanosti. I ljudi ni ne pomisle da poznati prirodoslovac Du Bois-Reymond govori o nečemu što nitko nije vidio, nego pomisle: Oh, to je slavni prirodoslovac, on sve zna! - jer danas je čovječanstvo mnogo lakovjernije nego što su stari bili.
Pa, stari su bili mišljenja da se čovjek može razviti do božanske svijesti.
Onaj koji je bio na četvrtoj razini, koji je bio sfinga, više nije govorio kao branitelj treće razine, već je govorio jezikom na kojem se izražavao tako da ga je zapravo bilo teško razumjeti; prvo je trebalo razmisliti o tome kako to shvatiti. Današnji čovjek teško može zamisliti ovaj jezik, kojim su govorili sfinge, jer se više ne gleda na stvari kako se tamo gledalo. No još u Srednjem vijeku, naprimjer u sedamnaestom stoljeću, dakle prije samo dvjesto godina, još je postojalo nešto kao tradicija tog jezika. Naprimjer, tada, prije dva stoljeća, postojale su takozvane škole Rozenkrojcera. Određeni inicirani govorili su jezikom koji je bio pomalo prikriven i koji je trebalo prvo proučiti; osobito su govorili slikovnim jezikom. Tako ćete, naprimjer, prije dva stoljeća pronaći sliku - ovo bi vas moglo zanimati - koja je svuda ljudima trebala nešto objasniti. Ova je slika bila [crtanje]: ljudska figura s glavom lava, a ovdje pored nje ljudska figura s glavom vola. Među onima koje je podučavao govorio je izražavajući odnos između ta dva bića, 'biće s glavom vola, biće s glavom lava' – tako je označavao muškarca i ženu. Ali ne bi izgovorio dvije riječi, muškarac i žena, već bi rekao: stvorenje s glavom vola - mislio bi na muškarca; a rekao bi: biće s glavom lava - i mislio bi na ženu, jer se u odnosu između vola i lava vidjelo kakav je odnos muškarca i žene. Danas se to, naravno, ljudima čini paradoksalno i smiješno; ali to se još uvijek sačuvalo kao tradicija. A sfinge su svuda koristile nazive životinja kako bi jasnije i karakterističnije izrazile ono što živi u čovjeku. Vidite, to je bio jezik sfinga. Oni su već govorili više iz duha.
No, onda je došla peta faza. U petoj fazi bilo je onih ljudi koji su imali obvezu govoriti samo iz duha. Pa, zvali su ih 'Perzijanci' ili 'Indijci' ili 'Grci', u ovisnosti pripadaju li ovom ili onom narodu. U Grčkoj su to bili samo pravi Grci. Ljudi bi sebi rekli: Da, ako netko pripada narodu, onda ima svoje privatne interese, onda želi ovo ili ono, onda želi nešto drugo od nekoga tko pripada drugom narodu! Tek kad je došao toliko daleko da se popeo na petu razinu, doista više ne želi nešto posebno, već ono što žele svi ljudi; to je i njegov interes. Postao je poput duha naroda. Dakle, postao je duh naroda. Ti su duhovi naroda zapravo bili vrlo, vrlo mudri ljudi u drevnim misterijima, čak i u Grčkoj. Nisu mislili: Ako je nešto tu, ja dođem i imam svoje gledište, sve znam – ne, unatoč tome što su već napredovali do pete razine, dugo su se pripremali vježbama kako bi došli do suda o bilo kojoj stvari. Vidite, ako je netko danas državnik, pa u Reichstagu se može postaviti pitanje i onda mora odgovoriti. Zamislite samo da je to napravljeno kao onda! Ako bi osoba koja mora odgovoriti rekla: prvo se moram povući iz svijeta na osam dana, ući u sebe, kako bi o tome dao mišljenje - pa, volio bih znati što stranke u Reichstagu kažu, g. Stresemannu ili drugim tijelima, ako bi postavljač pitanja dobio odgovor: Da bi znao presuditi o onome što ste me pitali, prvo se moram povući na osam dana! – Ali to je tada bio slučaj. Jer se u to vrijeme vjerovalo u duhovni svijet, i znalo se: kada se čovjek nalazi u užurbanosti života, duhovni svijet se ne obraća; duhovni svijet govori samo ako se čovjek može povući iz toga. – Naravno, dobivate mogućnost povlačenja čak i kada ste usred svjetske vreve; ali to morate prvo naučiti. A kad ste to naučili, u stara vremena popeli ste se na šesti stupanj.
Šesta je faza takva da dotična osoba uopće više nema zemaljsko stajalište, čak ni svog naroda. Rako bi sebi: Ja sam 'Grk', moj brat inicirani na petom stupnju u Asiriji je 'Asirac', i tamo dalje živi 'Perzijanac'. Ali to je sve jednostrano gledište. Sunce dolazi u Grčku preko Perzije; sja nad svima nama. - I tako oni koji su bili inicirani u šestoj fazi više nisu htjeli učiti iz onoga što govore ljudi, htjeli su učiti iz onoga što govori Sunce. Postali su 'Ljudi Sunca' - više nisu ljudi Zemlje, već ljudi Sunca. Vidite, ovi ljudi Sunca pokušali su sve istražiti s točke gledišta Sunca. Današnji ljudi više nemaju pojma što se tada radilo, jer današnji ljudi ne znaju ništa o tajnama svijeta.
Ako želite imati uvid u takve stvari, morate uzeti u obzir sljedeće, naprimjer. Prije nekog vremena k meni je došao jedan čovjek i rekao: Čudna je knjiga objavljena, ova knjiga pokazuje da su Evanđelja napisana prema numeričkom kodu. Naime, ako uzmemo konkretnu riječ u evanđelju, recimo 'početak' u Ivanovu evanđelju: 'U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše kod Boga, i Riječ bijaše Bog', onda ako podijelite frazu, i saznati ćete da je jedan dio dvostruko dulji o drugog, a svaka riječ ima brojčanu vrijednost: imate riječ čija je brojčana vrijednost 50, zatim slijedi 25, opet riječ, 50, opet riječ, 25. I može se izračunati koja riječ je napisana na kojem mjestu.
Zanimljivo bi bilo vidjeti koliko je to istinito. Uzmimo, naprimjer, bilo koju riječ, recimo – želim uzeti riječ koja se još uvijek koristi u Njemačkom – uzmimo riječ Eva. Pretpostavimo sada da E ima vrijednost jedan, V ima dva, a A tri. Pretpostavimo da je to slučaj. U davna vremena svako je slovo imalo svoju brojčanu vrijednost; to nije bilo samo slovo, već ste znali da ako imate L naprimjer, to je značilo i broj. Još uvijek možete vidjeti kako su numeričke vrijednosti unutar rimskih slova:
I = jedan, V = pet, X =deset
i v x
to su slova ali također imaju brojčane vrijednosti.
Uzmimo sada kao primjer – to nije točno s 1,2,3 za Evu, ali kao primjer, da bude jasno, možemo to uzeti na takav način
1 2 3
E v a majka je svega što živi. Sada ovo okrenimo:
3 2 1
A v e da, tada dobivamo 'Ave', koja je kraj života. Odmičući se, čitajući obrnuto, od natrag prema van:
1 2 3 - Eva 3 2 1 - Ave
Ako promijenite brojeve, svugdje ćete naći da se slova i brojevi podudaraju.
I tako postoji numerički ključ. I može se reći: Pogledajmo sada prvi redak Evanđelja po Ivanu. Ovo su ti brojevi. Pogledajmo drugu liniju: brojevi su samo preuređeni a to što su preuređeni znači nešto. - Vidite, današnji ljudi su jako začuđeni takvim stvarima. Ali, gospodo, poznavao sam čovjeka, zvao se Louvier, koji se bacio na 'Sfingu': 'Zagonetka je riješena'; taj je brojčani omjer primijenio na Goetheova Fausta, što je također bilo točno. - Goethe nikada nije pomislio sastaviti Fausta prema nekom zakonu brojeva. Ali to je i dalje točno jer u svemu što je sastavljeno postoji nešto brojčano. Ako nekome pokušavate nešto reći, ja i na vašu izjavu također mogu primijeniti numerički kod; to je već u samom govoru. U vašem govoru već je na djelu duhovni princip.
A to je gospodo, izvanzemaljsko: to je utjecaj Sunca. Stoga su ti ljudi Sunca istraživali tajne Sunca. Naprimjer, piramide nisu izgrađene samo kao kraljevske grobnice, već su imale vrlo specifične otvore u koje je zraka Sunca mogla ući u određeno doba godine. Sunčeva zraka bi opisala figuru na Zemlji. Ti su ljudi gledali ovu figuru, bili su inspirirani tom figurom. Na taj način su istraživali tajne života Sunca. Dakle, takva osoba koja je postala osoba Sunca, moglo bi se reći da se više uopće ne orijentira na zemaljske stvari, već se orijentira prema Suncu.
A onda, kada je neko vrijeme bio osoba Sunca i poučavao ljude o izvanzemaljskom, tada je uzdignut do dostojanstva 'Oca'. To je bilo najviše dostojanstvo koje je malo tko postigao. To su bili oni koji su potpuno zreli, koje su slušali, slijedili. Poslušali ste ih jer su prije svega ostarjeli – jer su, dok su prošli ovih sedam faza, doista ostarjeli – i poslušali ste ih jer su imali mudrost o životu i također i mudrost o svijetu.
Misteriji:
1 Gavran
2 Okultist: slušač
3 Branitelj – obrana duha
4 Sfinga
5 Grci: duh naroda
6 Osoba Sunca
7 Otac
Gospodo, samo zamislite da je Krist Isis, Isus iz Nazareta živio u vrijeme kada su ljudi u Aziji još uvijek znali nešto o misterijima. I još se, naprimjer, znalo da postoje ljudi koji su propovijedali mudrost Sunca. A ono što je Isus iz Nazareta želio bilo je da se ljudi više ne mogu prosvijetliti samo u misterijima, već izvan misterija, ljudima je jasno stavljeno do znanja da ono što Sunce čini da je također već smješteno u ljudima, svakoj osobi. I to je najvažnije o Kristu Isusu, da je on istina o Suncu i da podučava riječ Sunca, kako se govorilo, kao nešto zajedničko svim ljudima.
Sada morate uvidjeti veliku razliku između Krista Isusa i drugih ljudi Sunca. Ako ovo ne razumijete nikada nećete doći do razumijevanja tajne Golgote. Jer vidite, stvar je sljedeće: što ste morali učiniti u stara vremena da biste postali osoba Sunca? Trebalo je prvo postati gavran, slušač, branitelj, sfinga, duša naroda – onda se moglo postati čovjekom Sunca. Nije bilo drugog načina. Trebalo je prihvatiti misterije. Što je učinio Isus iz Nazareta? Kršten je prema običaju tadašnjih Židova u Jordanu; i tom prigodom, to jest, nakon što po prvi puta nije bio u misterijima, došla mu je ista mudrost koju su inače imali ljudi Sunca. Pa što je mogao reći? Mogao je reći: Ova mudrost došla mi je od samog Sunca. - Dakle on je prvi imao vezu s nebom bez misterija. Što je rekao onaj koji je bio čovjek Sunca kada bi podigao pogled prema nebu, koji je bio na sedmom stupnju? Rekao je: Evo, ovo je Otac. - Stajao je na oltaru u bijeloj halji, u svećeničkoj odjeći. To je bio Otac. To je bio 'Otac' među onima koji su prošli te različite faze misterija. Krist Isus to nije prošao u misterijima, nego je to primio od samog Sunca. Stoga je rekao: 'Moj otac nije na Zemlji' – mislio je, ne u misterijima – 'već je moj otac gore u duhovnom svijetu'. Stoga je tako pokazao na Oca u duhovnom svijetu. Krist Isus želio je pokazati ljudima, koji su sve duhovno primili sa Zemlje, na same izvore duhovnog izvan Zemlje. Stoga se uvijek pogrešno shvaćalo što je zapravo Isus Krist mislio. Jer vidite, rečeno je naprimjer, Da je Krist Isus učio da će Zemlja sada nestati, kao što je rečeno, i da će vrlo brzo doći duhovno tisućljetno kraljevstvo. Pametni ljudi današnjice, koji u svojoj pameti ponekad žele biti dobronamjerni i prema starima, također žele biti dobronamjerni prema Isusu, koji kažu: Pa, Isus je to preuzeo iz svog vremena; on je također bio dijete svog vremena i to je prihvatio.
Ali sve o čemu ljudi govore su besmislice; jer tisućljetno kraljevstvo je zaista došlo – samo što nije izgledalo kako su to ljudi zamisliti, ali stvar je bila sljedeća: U stara vremena, kroz način na koji sam vam govorio da steknete pojmove o duhovnom svijetu, također steknete i iskustva. Tako je bilo u stara vremena kada su ljudi bili drugačiji. To je prestalo u vrijeme kada je živio Krist Isus, i ljudi su morali doći do duha na drugačiji način. Duh je trebalo izravno pronaći. Krist Isus je to učinio. A da Krist Isus nije učinio ono što je učinio, onda bi čovječanstvo bilo potpuno izopačeno. Život bi postao besmislen. To ne proturječi činjenici da su u kasnijim vremenima mnoge kršćanske institucije osobito rezultirale velikom besmislenošću, ali to nije izvorno uključeno, naravno. I ljudi bi bili glupi. Misteriji bi nestali na način kako su i nestali; ali ljudi ne bi ništa znali o onome što se uči u misterijima. Jer, uzmite sada starog čovjeka Sunca. Što je rečeno o čovjeku Sunca? Znalo se: On zna što postoji sa stajališta Sunca; on je mrtav za zemaljski život. - Govorilo bi se o nekom tko je mrtav za zemaljski život kada bi se govorilo o čovjeku Sunca. I zato se u misterijima uvijek odvijala ceremonija prije nego bi čovjek postao čovjek Sunca, što je oponašalo smrt i pokop. I Krist Isus je smrt i pokop stavio vani pred cijelim svijetom; a ono što se dogodilo s Kristovom smrću bilo je samo ponavljanje pred svim ljudima svijeta onoga što se uvijek događalo u kultu u misterijima. To je u misterijima bila tajna, a onda je tamo na Golgoti bila pred cijelim svijetom. Vidite, zaista je točno da bi osoba Sunca za Zemlju bila mrtva. Kao rezultat toga, ona je također bila između, između svijeta propadanja i smrti, i svijeta uskrsnuća, svijeta vječnosti.
Ponekad stvari podsjećaju na stare običaje kojih se više ne može shvatiti smisao. Zamislite, naprimjer, da se u Rimu vrši kanonizacija. Netko je u Rimu kanoniziran. To je velika ceremonija kada se netko proglasi svetim stotine godina nakon njegove smrti. Kako se odvija ova svečanost? Ova se ceremonija provodi na takav način da se pojavljuje Advocatus Dei, božanski branitelj. Ističe sve stvari koje su bile dobre stvari, kod osobe koju treba proglasiti svetom. I tada se pojavljuje takozvani Advocatus Diaboli, zagovornik vraga; ističe sve loše osobine koje je svetac imao. I tada se donosi odluka između ova dva – ne želim reći da se odluke donose pošteno, već samo da se odluke donose. Svečanost traje i danas. Kada se bilo tko, poput Djevice Orleanske, naprimjer, proglasi svetim, zastupaju je Advocati Dei i Advocati Diaboli. Između onoga koji vodi sve dobro i onoga koji vodi sve zlo, u sredini stoji duhovno sam svetac. Znate ono što se uvijek prikazuje kao slika Golgote: Krist Isus na križu u sredini, pored njega dva takozvana lopova, razbojnika. Ali izvanredna je stvar što Krist jednom od njih kaže: 'Danas ćeš biti sa mnom u raju'. Tako jedan ide gore, a drugi se spušta. To su Lucifer i Ahriman – Advocati Dei i Advocati Diaboli.
Tako je bilo i sa starim čovjekom Sunca. Upoznao je Lucifera i Ahrimana, princip koji želi privući ljude u duhovni svijet kako bi postali potpuno duhovni – što također za ljude nije prikladno – i princip koji ljude želi svesti na zemaljsko, što također nije dobro za ljudsko biće, jer čovjek je na stupnju između.
I tako pred cijelim svijetom stoji da je kroz Misterij na Golgoti, viđeno ono što se prije događalo u misterijima, i izvedeno samo figurativno, jer posvećenik ne bi zapravo umro. Postao bi Otac. Krist doista umire. Ali on kaže: 'Moj duh ne umire; odlazi Ocu jer Otac sada ne radi ovdje dolje kao ranije, već u duhovnom svijetu'. - Ovo gledište u potpunosti je izašlo iz misterija. A ako želimo imati koncept Oca moramo ga tražiti u drevnim misterijima. Tek tada možemo ispravno shvatiti kako je kršćanstvo zapravo nastalo.
Pa, vidite, gospodo, sve što sam vam opisao bilo je uobičajeno u Aziji. To je utjecalo na utemeljenje kršćanstva. Grci su o tome malo znali jer su gradili vanjsku civilizaciju. A prije svega narod Romulusa, koji je potjecao od kolonije razbojnika, o tome nije znao ništa; znali su samo o vladavini svijetom vanjskim sredstvima. Toliko su dobro znali kako vladati vanjskim svijetom da su se rimski cezari, carevi, čak i izvana ponašali kao inicirani; ali bilo je to u vrijeme kada su misterije već pale. Naprimjer, postoji rimski car iz prvog carskog razdoblja, njegovo ime je Kaligula. Pa, vidite, njemački je povjesničar jednom pokušao opisati njemačkog cara Wilhelma devedesetih; ali nije jer nije mogao; da je to napisao bio bi uhapšen! Čovjek je napisao malu knjigu koja se zvala 'Caligula'. Opisao je rimskog Kaligulu, ali svaka crta je odgovarala Wilhelmu II! Svatko tko je išta razumio o tome znao je: Kaligula, to je naš Wilhelm II; to je bio jedini način za to. Ovaj Kaligula bio je istodobno i inicirani jer je tada sve već postalo vanjsko. Naravno, ono što su gavrani činili, ako se to nije shvatilo ozbiljno, moglo se razumjeti po onome što su činili prinčevi. Dakle, Kaligula je postao osoba Sunca, ali samo izvana, naravno, poput nekoga, pa, možemo reći, 'generala' koji oblači vojničku odoru u dobi od pet ili šest godina. Tako je Kaligula postao posvećenik. Ali trebao bi čak i inicirati druge! Tada se dogodila priča na svečanosti na kojoj je simboličan udarac mačem izveden na jednoj od sfingi, da je dotičnu osobu ubio mačem! No, to naravno, nije za Cezara bio problem. S Rimljanima je bilo tako da je sve već postalo vanjsko; iznutra više nisu razumjeli ništa od ovoga. Nije ni čudo što više nisu mogli razumjeti kršćanstvo.
I tako je kršćanstvo u Rimu prešlo na svjetovnu vlast. U Rimu, kada je kršćanstvo došlo u Rim, postojao je svjetovni vladar koji je sebe vidio kao boga – naravno, ako ste bili posvećenik, postali ste bog. August je smatran bogom, i njegovi nasljednici. No postojao je i pontifex maximus, 'graditelj mostova'. To je bio duhovni vladar. No postupno je pao u sjenu u Rimu, nije imao značenje, a postupno je svjetovni vladar jedini imao značenje. Dakle, to je više odgovaralo narodu koji je imao Romulusa za pretka, koji je okupljao sve razbojnike iz tog kraja. Vidite, kršćanstvo je bilo sekularizirano kroz Rim.
I ovo sam vam danas prije svega morao reći o vanjskom aspektu kršćanstva. O unutarnjem aspektu, kako je Sunce doista utjecalo na Isusa, to ću vam objasniti sljedeći puta, sljedeće srijede.