.- 6. Šesto predavanje, Dornach, 19 ožujka 1924
Trojstvo - Tri oblika kršćanstva i islama - Križarski ratovi
U istočnom kršćanstvu, prvom obliku kršćanstva, kult je mnogo važniji od učenja; Rimsko kršćanstvo, drugi oblik kršćanstva, također je sačuvalo kult, ali stavlja mnogo veći naglasak na učenje. Islam i njegovo načelo: Samo je jedan bog. Trojstvo Oca, Sina i Duha svetog, Otac božanstvo je posvuda u prirodi, a Sin svugdje gdje ljudsko biće razvija slobodnu volju, a treća stvar je Duh, koji volju ponovno posvećuje i produbljuje. Međutim, ove tri božanske figure su jedno i djeluju u čovjeku kao jedinstvo. Fatalizam u muhamedanstvu. Karlo Veliki. Harun al Rašid. Duhovni element koji je propagirao antičku znanost došao je u Europu s muhamedanstvom. Borbe između kršćanstva i muhamedanstva. U istočnom kršćanstvu Bog Otac je došao na svoje. Veliki raskol u crkvi. Arapi i njihova izražena prirodna religija. Poseban način gledanja na Boga od Turaka prešao je na muhamedanstvo. Križarski ratovi izražavaju borbu između kršćanstva i muhamedanstva koje je postalo Tursko. Orijentalna drevna znanost vraćena je s križarskim ratovima. Treći oblik kršćanstva, protestantizam, temelji se na poznavanju kršćanstva kroz unutarnji život. Luther i Hus. Upoznavanje evanđelja. Pravo kršćanstvo više nije shvaćeno u sva tri oblika koje je preuzelo.
Pitanje koje je postavljeno gospodo, prilično je širokog opsega, i trebati će nam nekoliko seansi da to raspravimo.
Danas bih želio ići detaljnije u kasnije vrijeme kada se širilo kršćanstvo. Kršćanstvo se, ako se gleda danas, pokazuje u tri oblika. Ova tri oblika morate imati na umu ako se želite na pravi način vratiti od današnjih koncepata do onoga što se dogodilo kroz Misterij na Golgoti.
Razmotrimo stvar prvo u odnosu na Europu. Rekao sam vam neki dan kako je bilo: tamo imamo Aziju, a Europa je zapravo neka vrsta azijskog poluotoka. Kao što znate, izgleda ovako [crtanje na ploči]. Ovdje bi bila Norveška, ovdje prelazi u Rusiju, ovdje dolazimo do njemačke sjeverne obale; ovdje imamo Dansku. Tamo dolazimo u Nizozemsku, Francusku, a ovdje bi bila Španjolska. Ovdje dolazimo do Italije, Grčke; ovdje bi bilo Crno more, a tamo prelazi u Aziju. Zatim je na dnu Afrika.
Pa, vidite, u naše današnje vrijeme teško je govoriti o širenju kršćanstva jer trenutno postoje posebne okolnosti u vezi s tim stvarima. No, ako pogledate kršćanstvo u ovim dijelovima Rusije, onda, kao i prije svjetskog rata, dolazite do zaključka da ovo istočno kršćanstvo ima još više izvornog vjerskog karaktera Azije, o čemu sam vam govorio o različitim formama među Egipćanima, među Indijcima, među Asircima. Velik dio onoga što je bilo uobičajeno u bogoslužju, naprimjer, u djelima žrtvovanja, što je bilo vrlo dobro shvaćeno u Aziji, pretočilo se u religiju, koja je tada bila prožeta kršćanstvom u ovim istočnim regijama. Kada upoznate religiju u ovim istočnim regijama, odmah imate osjećaj da je ritual zapravo mnogo važniji od učenja. Učenje želi izraziti ljudskim riječima ono što pripada duhovnom svijetu, ili barem ono što ljudski osjećaj može dokučiti o duhovnom svijetu. Učenje je također ono čemu se ljudsko biće neprestano želi približiti svojim razumom. S druge strane, obred je nešto što čovjek ima i ostaje mnogo konzervativniji. A tamo gdje je obred osobito rasprostranjen, religija također ima konzervativni karakter. Stoga moramo reći: Istočna religija je konzervativnog karaktera, smatra da je ritual mnogo važniji u dovođenju religije, religijskog života, u ljudski život, nego u područjima koja leže više na zapad.
Pa, druga struja kršćanstva započela je iz Rima i širila se na sjever, zatim je bila pod velikim utjecajem Irske, odakle su došli misionari. Ovo južno srednjoeuropsko kršćanstvo, pod utjecajem Rima, također je sačuvalo kult, ali je stavilo mnogo veći naglasak na učenje nego istočna religija. Stoga rimo-katolicizam mnogo manje osjeća smisao kulta nego propovijed, učenje. Bilo je mnogo više sporova oko stvarnog sadržaja učenja unutar rimokatoličke crkve nego istočne.
No, ovo je kršćanstvo doživjelo još jedan utjecaj. Vidite, kršćanstvo je nastalo na početku naše ere. Otprilike šest stoljeća kasnije, pet ili šest stoljeća kasnije, nastao je islam. Nekidan sam vam nacrtao Arabiju. Ako opet nacrtam Malu Aziju, sišli bismo ovdje u Arabiju, otišli bismo u Indiju; onda bi postojala Afrika, ovdje Egipat. Pa, ovdje u Arabiji, nastao je islam preko Muhameda. Taj se islam vrlo brzo proširio u drugoj polovini prvog kršćanskog tisućljeća. I doista se proširio iz Azije, prvo prema Siriji do Crnog mora, zatim kroz Afriku u Italiju, Španjolsku i na zapad Europe. Ovaj islam ima jednu posebnost: U svojoj vjeri ujedinjuje element fantazije s iznimno trijeznim intelektualnim elementom. Glavni princip muhamedanske religije, koja se u 7, 8, 9, stoljeću brzo proširila po jugu i zapadu Europe i tamo u Aziji, jest ovo: Postoji samo jedan Bog, kojega naviješta Muhamed.
Treba samo ispravno vidjeti što zapravo znači u povijesti svijeta da je Muhamed zastupao načelo: Samo je jedan Bog. Zašto je Muhamed to jako naglasio? Muhamed je već poznavao kršćanstvo; i premda kršćanstvo nema tri boga, ima tri božanska oblika. Danas se to jednostavno više ne osjeća. Danas se ne osjeća da kršćanstvo nije imao tri boga od početka, već ima tri božanska oblika: Oca, Sina, i takozvanog Duha Svetoga.
Što to znači? Vidite, 'Person' izvorno ne znači ništa drugo na latinskom jeziku osim 'lik', 'maska', 'ono što se otkriva vanjskom svijetu'. I u izvornom kršćanstvu nije se govorilo o tri boga, već o tri 'lika' kroz koja se jedan Bog otkriva. I također su imali osjećaj za pravu prirodu ova tri 'lika'.
Pogledajmo kako zapravo stvari stoje s ova tri lika. Danas, nije li istina, kada uz religiju postoji odvojena znanost, to se više uopće ne može shvatiti. Jer danas se znanost prakticira potpuno neovisno o religiji, a zapravo se ne gleda na vjerski život kada se govori o znanstvenom životu. To nije bio slučaj u davna vremena, čak ni u prvim danima kršćanstva; nego je bio slučaj da je s religijom bila sva znanost koja je postojala. Također nije bilo posebnih svećenika i učitelja, već onih koji su u isto vrijeme bili svećenici i učitelji. To je posebno bio slučaj u onome što sam vam ispričao kao kasne misterije.
Pa, prvi puta se vidjelo da je čovjek prirodno biće. Čovjek je prirodno biće po tome što je rođen kao fizički čovjek iz maternice uz pomoć prirodnih sila. Ovako djeluju sile prirode u ljudima – tako se razmišljalo, tako se osjećalo. Kad gledam kako nastaje ljudsko biće kao fizičko biće, gledam u sile koje također pronalazim kada vidim da drvo raste vani, a koje su u konačnici prisutne i kada voda isprava i kada pada kiša. One su prirodne sile. No iza ovih prirodnih sila vidjeli su u antici duhovne sile. Duhovne sile djeluju svugdje u prirodi. Kad se kristal pojavi u planini, tj. kad kamen raste, duhovne sile su aktivne. Kad voda ispari, formira se oblak, kišnica pada, duhovne sile su aktivne. Iste duhovne sile djeluju u čovjeku kada se razvija kao ljudski zametak u majčinom tijelu. Iste duhovne sile djeluju kada mu krv teče venama, dah ulazi i izlazi. U svemu što je netko vidio kao duh u prirodi, što se vidi i u fizičkom čovjeku, u tome je vidio princip oca, 'oca' jer je prirodna znanost bila istovremeno i religija.
Sebi bi rekli: Onaj koji je došao do najvišeg prosvjetljenja u misterijima slika je ovog duha oca, on zna o svemu što postoji u prirodi. – To je bila sedma faza, koju je čovjek mogao proći u misterijima kada se uzdigao do oca.
Sljedeće dostojanstvo – rekao sam vam – bilo je to od duha Sunca. Što se mislilo pod duhom Sunca koji je kasnije nazvan Sin? Što je to značilo? Objasnio sam vam da je Krist sebe nazvao duhom Sunca. Ljudi bi rekli: Svakako, čovjek se rađa kroz sile prirode, kroz iste sile kroz koje raste biljka, i tako dalje; ali dok živi na Zemlji razvija se dalje. - Na način na koji se rađa kroz sile prirode, bilo bi jednako opravdano kao i u slučaju biljke, govoriti o dobru i zlu. Neće vam pasti na pamet nazvali ubojito velebilje zlom jer na ljude djeluje kao otrov. Reći ćete: Ne može si pomoći. U ubojitom velebilju ne živi volja koja živi u ljudima. I zato se ne može reći kada se dijete rodi da može biti dobro ili zlo, kroz sile prirode. Ono postaje dobro ili loše, kako se postupno razvija njegova volja; i za razliku od onih sila koje djeluju u prirodi, ono što djeluje kroz ljudsku volju, što može postati dobro i loše u čovjeku, nazvano je Sin Božji ili Sunčev duh. A onaj koji se u misterijima mogao popeti na šesti stupanj bio je predstavnik ovoga. Svi pojedinci predstavnici šestog stupnja bili su Božji predstavnici na Zemlji. I tada ste znali da Sunce nije samo plinovito tijelo; Sunce ne daje samo svjetlost i toplinu, već i sile koje razvijaju volju. Dakle, od Sunca ne dolaze samo svjetlost i toplina, već i duh Sunca. Sin Božji je također onaj koji je duh Sunca. Ljudi bi dakle rekli: Otac Bog je posvuda u prirodi; Sin Bog je posvuda gdje ljudi razvijaju slobodnu volju.
Ali ljudi su onda mislili o nečem vrlo neobičnom. Pitali bi: Da, ali zar čovjek zapravo vrijedi više ili manje ako razvija slobodnu volju, pod Sinom Božjim? - Ovo se pitanje još postavljalo u vrijeme kada je utemeljeno kršćanstvo.
Gospodo, pogledajte bilo koji proizvod prirode, čak idući sve do životinje. Ako je krava ostarila, možete barem reći da za ovu kravu plaćate manje nego što bi plaćali da je mlada. Tako vrijedi manje nego kada je bila mlada. Pa, to je sasvim točno; ali nije u tome stvar, jasno je da krava nije postala manje vrijedna zbog nečega što iznutra djeluje kroz volju, već je postala manje vrijedna kroz prirodu. No, osoba koja radi loše stvari, razvija svoju volju u lošem smislu, postaje manje vrijedna za nešto što zapravo po prirodi jest! Stoga čovjeku još uvijek treba treće božanstvo koje ga vodi da opet razvija volju dobro, da čini dobro, da posveti volju koja je postala nezdrava. I to je treći oblik božanstva: Duh Sveti, koji je uvijek predstavljen kao peti stupanj inicijacije u misterijima; koji je označen prema narodu.
I tako su stari ljudi rekli da postoje tri načina na koje se božanstvo očituje. - Vidite, mogli su reći: postoji bog prirode, bog volje i bog duha, gdje se volja ponovno posvećuje i produhovljuje. - I to su rekli, jer stare riječi definitivno to znače. Otac zapravo znači nešto što je povezano s fizičkim svijetom, s prirodom. U jezicima kakve sada imamo, značenje ove riječi je izgubljeno. Ali onda su ti ljudi dodali nešto kada su rekli: Postoji bog prirode, Otac; bog volje, Sin; i bog koji zauzvrat liječi sve što može biti postati morbidno u čovjeku putem volje, Duh Sveti; ali – dodali su – ovo troje je jedno. - Dakle, rekli su kao svoju najvažniju izjavu, svoje najvažnije uvjerenje: Postoje tri lika božanstva, ali to troje je jedno.
A onda su rekli još nešto: Ako pogledate ljude, rekli su, postoji velika razlika između njih i prirode. Ako pogledate kamen, što je u njemu aktivno? Otac. Ako pogledate biljku što je unutra aktivno? Bog Otac. Ako promatrate ljudsko biće kao fizičko biće, što je tako aktivno? Bog Otac. Ali ako promatrate osobu kao duhovnu osobu, u njenoj volji, što je iznutra aktivno? Bog Sin. A ako netko računa o budućnosti čovječanstva, kakva bi jednoga dana trebala biti, kada u volji sve postane dobro, tada djeluje Bog Duh. Rečeno je da sva tri boga djeluju u čovjeku. Tri su boga ili božanska lika; ali oni su jedno i djeluju na čovjeka kao cjelinu.
To je bilo izvorno vjerovanje kršćanstva. A ako se vratite u prve dane kršćanstva, ljudi su još uvijek u ovo izražavali uvjerenje. Rekli bi: Pa, dobro, ovo iscjeljenje, ovaj iscjeliteljski duh, mora djelovati na dva načina. Prvo, jer priroda može postati bolesna, mora raditi na fizičkom, na onom što dolazi od Boga Oca. A budući da volja također mora postati zdrava, mora djelovati na ono što dolazi od Sina. Pa su rekli: Ovaj Duh Sveti mora djelovati na takav način da istodobno proizlazi od Oca i od Sina. - To je bilo izvorno vjerovanje kršćanstva.
Pa, Muhamed se zapravo malo uplašio. Vidio je kako će drevno poganstvo, koje je imalo mnogo bogova, degenerirati, postati loše, uništiti čovječanstvo. Vidio je kako se diže kršćanstvo i rekao je: To također uključuje mogućnost politeizma, naime, da se ima tri boga. - Nije prozreo da su to tri božanska lika. Zato se suprotstavio i naglasio da postoji samo jedan Bog, i to onaj kojeg naviješta Muhamed. A sve drugo što se govori o bogovima nije u redu.
Ovo se učenje tada proširilo s ogromnim fanatizmom. Pa, zbog toga u islamu, u muhamedanstvu, ovakvo razmišljanje o tri božanska lika uopće nije postojalo. Čovjek se više ograničio da govori o jedinstvenom bogu, kojeg je tada zapravo osjećao kao oca svega. I zato je islam sve više razmišljao: Pa, baš kao što kamen nema slobodnu volju da bude onakav kakav jest, kao što ni biljka nema slobodnu volju, već iz prirode dobiva crvenu ili žutu boju, tako i sve u čovjeku dolazi od prirode. Tako je u islamu nastala ta rigidna ideja o sudbini – naziva se fatalizam – da se čovjek zapravo mora podvrgnuti bezuvjetnoj, rigidnoj sudbini: Ako je sretan, to određuje Bog Otac; ako je nesretan, to određuje Bog Otac. Samo mora uroniti u ono što se zove sudbina.
Vidite, gospodo, to je bila vjerska strana muhamedanstva. Ali upravo zato što je Muhamed vidio u čovjeku ono što je u prirodi, mogao je apsorbirati svu drevnu umjetnost i sav raniji život mnogo lakše nego kršćanstvo. Kršćanstvo se uglavnom bavilo načinom na koji se može izliječiti ljudska volja. Muhamedanstvo se time nije bavilo. Jer čime bi se trebali baviti? Ako se utvrdi da će osoba postati loša, onda to određuje Bog Otac. U kršćanstvu se govorilo: Svi neznabošci uglavnom su gledali Boga Oca; s druge strane mora se postaviti Bog Sin. - Muhamed, a posebno njegovi kasniji sljedbenici, to nisu rekli; Rekli su: drevni pogani, čak i ako su imali mnogo bogova, također su štovali prirodno, u kojem djeluje jedan Bog. - Zato se veliki dio stare znanosti i umjetnosti nastavio u muhamedanstvo. A bilo je ovako: Dok je u devetom stoljeću u Europi, vladao Karlo Veliki, kralj Franaka i kasnije car, koji je poznat kao jedan od najvećih vladara Srednjeg vijeka i koji se spominje kroz povijest – teško je usvajao slova, nije mogao pisati – ono što je on radio u umjetnosti i znanosti bilo je sitnica u usporedbi s onim što je nastalo tamo u Aziji pod vladarom – zvao se Harun al Raschid – koji je bio u islamu u vrijeme Karla Velikog. Od antičkog poganstva ostalo je mnogo umjetnosti i znanosti. Takva umjetnost i znanost potom su se prebacile u Europu preko juga u Španjolsku.
Sada, kršćanstvo se širilo iz Rima. Htio bih reći da je iz Azije muhamedanstvo zaobišlo kršćanstvo. Također su se vodile snažne bitke između muhamedanstva i kršćanstva. Zaista, muhamedanstvo je tu učinilo nešto vrlo čudno. Znate, ako negdje postoji vojska, možete puno postići u strategiji ako je možete neopaženo zaobići, i zatim je napasti s druge strane. To je zapravo ono što je muhamedanstvo učinilo kršćanstvu; zaobišlo je kršćanstvo na jugu, a zatim ga napalo s lijevog boka.
Da, ali gospodo, da se to nije dogodilo, da se samo širilo kršćanstvo, mi danas ne bismo imali nikakve znanosti! Vjerski element muhamedanstva je odbijen; protiv njega su se vodili ratovi. No, duhovni element, koji se nije bavio vjerskim sporovima, ali koji je propagirao staru znanost, došao je u Europu s muhamedanstvom. A ono što se Europljani tamo naučili pretočilo se u današnju znanost. Tada danas zapravo u Europi imamo dvije stvari u duši: imamo religiju inspiriranu kršćanstvom i imamo znanost inspiriranu muhamedanstvom, iako na zaobilazan način. I ovdje se kršćanstvo moglo razviti na takav način, jer je na znanost utjecalo muhamedanstvo.
Zbog toga se na ovom europskom zapadu pojavila još veća želja da se brani kršćanstvo. Tamo gdje postoji kult, manje je potrebe za obranom religije; tamo kult ima veliki utjecaj na ljude. Ovdje je, počevši od Rima, kult bio manje dominantan, iako je sačuvan; učenje je postao dominantno. No, sada se moralo stalno braniti od nasrtaja muhamedanstva. Cijeli je Srednji vijek zapravo prošao u tim borbama, te borbe, koje su se u počeku odvijale na bojnom polju, kasnije su postale duhovne bitke. U drugoj polovini Srednjeg vijeka postupno se razvija ono što se naziva europska kultura ili civilizacija. Što se tamo razvilo?
Na istoku, čak do Rusije, čak i do Grčke, kršćanstvo nije moglo učiniti ništa drugo nego ostati vjerno starim tradicijama u kultu. Ali što to znači? To znači, da, provoditi vanjske radnje, ako imaju čak i samo simbolički karakter. Trebate se voditi prirodom. I skloniji ste naglašavanju Boga Oca nego Boga Sina. I kao što se ovo intelektualno načelo pojavilo kod Muhameda, da se treba strogo podčiniti onome što Bog Otac određuje, tako je i ovaj Bog Otac bio djelotvorniji u istočnom kršćanstvu, u smislu njegova većeg značenja od Boga Sina. No došlo je do čudnog pomaka u razmišljanju: ti ljudi na istoku već su se čvrsto držali Krista, ali su osobine Boga Oca prenijeli na Krista. Povijest je tu pomalo zamagljena, nije se toliko govorilo o Bogu Sinu, već bi postali kršćani, prepoznali Krista kao svog Boga, ali su ga vidjeli s osobinama Boga Oca. Gledanje koje se razvilo za ovu istočnu religiju je: Krist, naš Otac. A to zapravo živi unutar cijele ove istočnjačke religije: Krist, naš Otac.
A kad sada dođete u Europu, jer ste se htjeli obraniti od muhamedanstva, od ovog božanstva koje nema tri lika, nastalo je sveobuhvatno shvaćanje tri božanske osobe.
Pa vidite, gospodo, znate da se netko može posvađati; ljudi mogu sjediti i raspravljati se, raspravljati i raspravljati; jedan govori ovo jedan govor ono! Pa se posvađaju. Ali što obično imate od toga? Rastaju se, odlaze! Kraj svađa je da se ne slažete, da se rastajete. Razumijevanje se događa u vrlo rijetkim slučajevima, a osobito ne kada su sporovi veliki. Sjećate se da je postojala socijalistička partija; puno se svađalo. Postojalo je lijevo i desno krilo. S vremenom su krila postala vlastite organizacije. Tako je bilo i s širenjem kršćanstva. Širilo se. Tamo u Aziji, to jest na istoku, više se mislilo o Bogu Ocu a Krist je zadržan; u Europi je postojala veća razlika između Oca i Sina. Ljudi su o tome raspravljali, tako su raspravljali sve do 9 i 10 stoljeća. Tada se dogodio veliki raskol u crkvi. Istočna crkva, koja se danas naziva pravoslavnom jer se držala izvornih, starih stvari, i zapadna crkva, rimokatolička crkva, odvojile su se jedna od druge. Tada se prvi put pojavila ta razlika između istočne crkve, istočnog kršćanstva i zapadnog kršćanstva.
To je trajalo neko vrijeme. U 11, 12, 13 stoljeću ljudi su se naviknuli na ideju o istočnom i zapadnom dijelu. Da, ali dogodio se događaj koji je, mogao bih reći, opet sve uzburkao. A to su bili križarski ratovi.
Oni među kojima je Muhamed izvorno radio, koji su prvi prihvatili islam, bili su Arapi. Ovi Arapi su imali snažnu prirodnu religiju. Tako su zapravo bili vrlo spremni za razumijevanje 'Oca', za prepoznavanje božanstva Oca. I zato se ovaj pogled na Boga Oca koji djeluje kroz svu prirodu i također kroz ljudsku prirodu razvio u prvim danima muhamedanstva.
No, onda su iz velikih azijskih regija došli drugi narodi, čiji su današnji potomci Turci. Došli su mongolski, tatarski narodi. Ratovali su protiv arapskog naroda. A posebnost ovog mongolskog stanovništva, čiji su potomci Turci, jest to što zapravo uopće nisu imali boga prirode. Imali su ono što je čovjek imao u davna vremena: nisu imali oko za prirodu, koje su Grci tako snažno razvili. Turci za sobom nisu donijeli osjećaj za prirodu iz svog izvornog prebivališta, već golemi osjećaj duhovnog boga, boga kojeg se može shvatiti samo mislima, kojeg se ne može nigdje vidjeti. I ovaj posebni način gledanja na boga sada je prešao na islam, na muhamedanstvo. Turci su usvojili muslimansku vjeru od pobijeđenih, ali su je promijenili prema svojim stavovima. I dok je muhamedanska religija zapravo preuzela mnogo iz starih dana, od umjetnosti i znanosti, Turci su zapravo izbacili sve što je umjetnost i znanost, a prema umjetnosti i znanosti su zapravo postali neprijateljski raspoloženi. Oni su bili užas zapadnog stanovništva, užas svih koji su prihvatili kršćanstvo.
Vidite, za kršćane je područje na kojem je nastalo kršćanstvo bila Palestina s Jeruzalemom, posebno sveto područje. Mnogi su hodočastili iz svih zapadnih regija, uz velike žrtve. Bilo je mnogo ljudi koji su bili jako siromašni, koji su užasno teško sakupili sve što im je potrebno za put u Palestinu do takozvanog Svetog groba. Da, ali napravili bi to putovanje! Tek kad su došli Turci, ovo je putovanje postalo opasno, jer su Turci također proširili svoju vlast nad Palestinom i zlostavljali su kršćanske hodočasnike koji su tamo dolazili. Europljani su htjeli Palestinu slobodnu kako bi se tamo moglo doći. Željeli su uspostaviti vlastitu europsku vlast u Palestini. Zato su poduzeli te velike pohode, koji su postali poznati kao križarski ratovi, koji nisu postigli svoj cilj, ali koji odražavaju rat, borbu između zapadnog kršćanstva, također između istočnog kršćanstva i muhamedanstva, koje je postalo Tursko. Kršćanstvo je trebalo spasiti od muhamedanstva koje je postalo tursko.
Pa, mnogi ljudi su se išli u Aziju boriti. Što su tamo našli? Križarski ratovi započeli su u 12 stoljeću i trajali su nekoliko stoljeća, pa padaju točno u sredinu Srednje vijeka. Što je bilo prvo što su vidjeli oni koji su otišli u Aziju kao ratnici, križari? Prvo su vidjeli kako su Turci strašni. U Turcima su se suočili sa strašnim neprijateljem. No, ako bi malo pogledali oko sebe u danima kada nije bilo borbi, mogli bi imati čudna iskustva. Naprimjer, mogao bi sresti nekog starca koji se negdje povukao u siromašnu sobu, koji nije mario za Turke, kršćane i Arape, ali koji je imao izuzetnu odanost prema onome što je starom poganstvu poznato kao znanost, kao religijska mudrost. Turci nisu marili. Sve je to zapravo iskorijenjeno iz službene kulture; ali bilo je takvih ljudi, mnogo takvih ljudi. A onda su Europljani upoznali mnogo drevne mudrosti, mnogo onoga što više nije bilo prisutno u kršćanstvu. To su donijeli sa sobom kada su se vratili u Europu.
Sada razmislite, gospodo, što je bilo. Arapi su se već u ranije vrijeme preselili u Italiju i Španjolsku, prenijeli ovu umjetnost i znanstveni način razmišljanja. To se proširilo, postalo naša znanost. Sada je dovedena drevna znanosti Orijenta i to se pomiješalo. I zbog toga se u Europi pojavilo nešto sasvim posebno.
Vidite, Rimska crkva je prihvatila kult iako je bila manje kultska od istočne crkve; prihvatila je kult, ali je također bila jako usredotočena na učenje. Ali ovo učenje, ovo vjersko učenje, u drevnoj Crkvi, ovisilo je o osobi. Do vremena križarskih ratova bilo je vezano uz učenje. Učeno je ono što je objavljeno s propovjedaonice, ono što su vijeća odobrila. A postojao je i takozvani Novi zavjet, Biblija. No. čitanje Biblije bilo je zabranjeno ljudima koji nisu bili svećenici i ta se zabrana strogo poštovala. To je zapravo bilo strašno ako bi netko u ona stara vremena prije križarskih ratova htio čitati Bibliju, Novi zavjet. To nije bilo dopušteno. A to je značilo da imate samo ono što je svećenstvo učilo. Kao laik, kao vjernik, niste imali Bibliju u rukama.
No sada je došlo do nečega – kroz činjenicu da su Arapi donijeli znanost, da bi netko upoznao staru orijentalnu mudrost – iz čega su mnogi stekli osjećaj: Svećenici koji tamo podučavaju to ni ne znaju! Ima mnogo više mudrosti nego što podučavaju. - I tada je nastala namjera: Sada da vidimo odakle oni crpe svoju mudrost. - A onda se pojavila tendencija, namjera zapravo da se čita Biblija, da se upozna Novi zavjet. I iz toga je proizašao treći oblik kršćanstva: protestantsko kršćanstvo, koje je tada našlo posebnog predstavnika u Lutheru, ali koje se zapravo razvilo ranije prema ovoj namjeri.
Uzmimo. naprimjer, ova područja današnje Čehoslovačke, Češke, Bavarske, uzmite ova područja ovdje na Rajni, od Nizozemske do Njemačke – mogao bih navesti i mnoga druga područja – posvuda su se stvarala bratstva. Tu je nastalo 'Bratstvo zajedničkog života' iz Nizozemske na Rajni. Ovdje su [pokazuje na crtež] nastala 'Moravska braća'. Što su ta bratstva htjela? Ta su bratstva rekla: Da, zapravo se iz Rima nije proširilo pravo kršćanstvo, već je kršćanstvo takvo da ga doista treba prvo upoznati, upoznati kroz svoj unutarnji život. - I isprva je namjera da se upozna izvorno kršćanstvo bila nešto čemu se teži iznutra. Tek kasnije su rekli: Morate upoznati evanđelje. - Ali oboje proizlaze iz iste stvari.
Vidite, to je velika razlika između Husa, koji je radio u današnjoj Čehoslovačkoj, i Luthera. Hus se još manje osvrtao na evanđelje nego na činjenicu da je čovjek u sebi doživio kršćanstvo. Kasnije je to postalo vidljivije u upoznavanju evanđelja.
No evanđelje, Novi zavjet, napisano je pod potpuno drugačijim okolnostima. Postojao je slikovni prikaz, i taj se slikovni prikaz kasnije više nije razumio. Navest ću vam primjer.
U jednom trenutku u evanđelju govori se o tome kako je Krist liječio bolesne. U to vrijeme, kada je Krist liječio bolesne, te su bolesti bile mnogo rasprostranjenije u područjima gdje je poučavao, a koje se danas nazivaju nervnim bolestima, nego bolesti samih organa. Pa, nervne bolesti često se mogu izliječiti putem ohrabrenja, ljubavi itd. Kod većine ozdravljenja o kojima govorimo radi se o tome. Ali onda u jednom trenutku kaže: 'Kada je Sunce zašlo, Krist je okupio oko sebe ljude i izliječio ih'. Ovaj odlomak, kada ga danas čitate u evanđelju, ljudima će se činiti kao besmislen, kao da je sve što se želi reći vrijeme dana. Ali zašto je u tom trenutku dato vrijeme? Zato što se želi reći: Ove sile koje čovjek razvija kada želi liječiti druge jače su kada Sunce nije na nebu, kada svojim zrakama prolazi kroz Zemlju, nego kada je Sunce na nebu. - To je vrlo značajan odlomak koji kaže: 'Kada je Sunce zašlo, Krist je okupio oko sebe ljude i izliječio ih'. Ljudi to više ne zapaze. Na ovaj način htjelo se naznačiti kako Krist koristi ljudske prirodne sile za ozdravljenje. I tako je evanđelje prevedeno u dobu kada se to više nije moglo razumjeti. U osnovi, evanđelje se jako, jako malo razumije.
Pa, zaista je to bilo ovako u svim tim područjima, kako u istočnom kršćanstvu, tako i u zapadnom i u evangeličkom kršćanstvu, kao što je bilo i u mnogim drugim slučajevima, gdje je nešto izvorno bilo dobro shvaćeno, kasnije je zadržano, ali se više ne razumije. Kršćanstvo se više nije pravilno shvaćalo u sva tri oblika. Htio bih reći da je svaki od ova tri oblika uzeo jednu glavnu stvar: istočno kršćanstvo uzelo je Boga Oca, koga se također naziva Kristom. Zapadna rimokatolička religija uzela je Boga Sina, gleda u Oca samo kao u starca s raspuštenom bradom koji je još na slikama, ali se o Bogu Ocu malo govori. I evangeličko kršćanstvo ima Boga Duha. U protestantskom kršćanstvu vodila se posebna rasprava: Kako se riješiti grijeha? Kako se čovjek liječi od grijeha? Kako čovjeka opravdati pred bogom i tako dalje? Dakle, dok je izvorno kršćanstvo imalo jedno božanstvo u tri oblika, kršćanstvo se raspalo na tri vjeroispovijesti. Svaka od njih ima dio, izvorni dio, kršćanstva.
Samo spajanje triju dijelova neće dovesti do ponovnog otkrivanja izvornog kršćanstva. To trebate sami pronaći nalazeći pravu snagu u sebi, kao što sam počeo pokazivati nekidan. Ali htio sam vam i to pokazati, kako biste vidjeli koliko je danas teško doći do izvornog kršćanstva. Jer, pitajte istočno kršćanstvo: što je pravo kršćanstvo? - Da, reći će vam sve što se odnosi na Oca, a zatim Oca nazivaju Kristom. - Ako pitate rimokatoličku crkvu o suštini kršćanstva, reći će vam sve što se odnosi na čovjekovu griješnost, zloću ljudske prirode, da se čovjeka mora iskupiti i tako dalje. Rečeno vam je sve što se odnosi na Sina, na Krista. - Ako pitate o protestantskom kršćanstvu, koja je bit kršćanstva, tada će vam biti rečeno: Sve ovisi o ozdravljenju volje, oporavku ljudske volje, opravdanju pred Bogom. - Tada se govori o Duhu Svetom i naziva ga se Kristom.
Tako je došlo do svega što imamo danas. Ljudi nisu mislili: Sada moramo ujediniti tri različite strane kršćanstva. – Već su rekli: Vi više ništa ne razumijete! – Zbog toga je došlo do današnjeg raspoloženja i potrebe da se ponovno pronađe kršćanstvo.
Na ovaj način želio bih vam sljedeće subote govoriti o Misteriju na Golgoti. Nadam se da će tada biti moguće završiti s odgovorom na ovo konkretno pitanje.