.- 7. Sedmo predavanje, Dornach, 26 ožujka 1924
Prošle i nedavne ideje o Kristu.
Krist kao dobar pastir. Onaj razapeti. Krist kao izvanzemaljsko biće i dogma o takozvanom bezgrješnom začeću. Trihotomija kao heretičko gledanje u Srednje vijeku. Jaganjac Božji. Monstranca. Polumjesec Turaka. Kontroverza sakramenta. Tridesetogodišnji rat. U pojavi protestantizma na snazi je bio princip duha. Otfridove 'Evangelienharmonie' i 'Heliand'. Kršćanstvo prije Krista. Materijalizam u crkvenim pogledima.
Dobro jutro, gospodo. Danas ćemo dodati još nešto po pitanju kršćanstva. Žao mi je što vam nisam mogao govoriti prošle subote, kada sam morao ići u Liestal. Pokušali smo reći nešto o pravoj prirodi kršćanstva i elementima koji su u njega ušli tijelom evolucije čovječanstva. Govorili smo o borbama koje su se vodile u Europi oko kršćanstva, borbe koje su se pojavile u biti zbog toga jer je jedna strana stavljala naglasak na princip Oca, što bi bilo kršćanstvo istoka, druga strana više na princip Sina, kao rimska katolička crkva, i treća strana, protestantska crkva, na princip Duha.
Zapravo je teško danas govoriti o ovim stvarima jer većina ljudi misli: Može li se uopće raspravljati o takvim stvarima u svijetu? - Danas, zar ne, svijet govori o potpuno različitim stvarima za koje se ljudi bore; i to da su se ljudi nekad strašno borili jer su naglašavali jedno ili drugo načelo, to je ljudima danas teško shvatiti. Ali gospodo, morate shvatiti tako nešto, jer doći će vrijeme kada se neće moći shvatiti zašto su ljudi raspravljali o današnjim stvarima! To bi moglo biti u ne tako dalekoj budućnosti. A ako to uzmete u obzir, vidjet ćete i zašto su se stariji borili oko nečeg posve drugog nego što se to danas radi. Ali trebali biste znati o čemu su se ljudi svađali, jer to još uvijek živi među nama.
Što je, dakle, najsnažnije sačuvano kao vanjski pogled na kršćanstvo? Dugo je najsnažnije vanjsko gledanje na kršćanstvo bio umirući Isus – križ, a na njemu mrtvi Isus. Na samom početku kršćanstva nije se ovako gledalo na Isusa. Ako se vratimo u najstarija vremena, ustanovit ćemo da je najčešća, najraširenija slika Krista Isusa ona koja prikazuje Krista kao mlađeg čovjeka s janjetom oko ramena i kao pastira. I zvali su ga dobri pastir. U 1, 2, 3, kršćanskom stoljeću najraširenija slika bio je zapravo dobri pastir. Zapravo, tek u 6. stoljeću pojavile su se slike koje prikazuju Krista kako visi na križu i mrtav; kako kažu: Raspelo, raspeti Krist. Prvi kršćani zapravo nisu prikazivali raspetog Krista.
Iza ovoga se krije i nešto važno. Vidite, prvi su kršćani još imali ideju da je Krist ušao u Isusa od Sunca, da je Krist izvanzemaljsko biće. Cijela je stvar kasnije krivo shvaćena. Budući da je cijela stvar kasnije pretvorena u dogmu o bezgrješnom začeću, prema kojoj Isus, kad se rodio, ne bi bio začet i rođen na uobičajeni ljudski način. Tek kada se više nije shvaćalo tako nešto, da je Isus u početku bio čovjek, iako vrlo važan čovjek, te da je tek u tridesetoj godini njegova života duh zvan Krist došao u njega kao duh Sunca – u vrijeme kada to više nitko nije shvaćao, s jedne je strane došla ideja da se prikaže mrtvog Krista na križu, umirućeg Krista, a s druge strane dolazak Krista na duhovni način preseljen je u rođenje. To je bio nesporazum koji se pojavio tek u šestom stoljeću. Ali to vam omogućuje da pogledate vrlo, vrlo duboko. Jer između vremena kada su kršćani još uvijek prikazivali Krista Isusa kao dobrog pastira i vremena kada je on prikazivan kao Raspeti, tu između postoji vrlo specifična činjenica, naime činjenica da je na koncilu odlučeno da se čovjek ne sastoji od tri dijela, tijela, duše i duha, već da se sastoji samo od dva dijela, tijela i duše, s tim da duša, kako je rečeno, ima neka duhovna svojstva.
To je jako važno, gospodo! Jer vidite, kroz cijeli Srednji vijek, trihotomija, tročlanstvo čovjeka, trostrukost, bila je heretičko gledanje. Nitko tko je bio pravovjeran nije smio vjerovati u čovjekovo tročlanstvo. Nije se moglo reći: čovjek ima i duh; trebalo je reći: čovjek ima tijelo i dušu, a duša ima neka duhovna svojstva. - Ali zato jer je duh, takoreći, ukinut, blokiran je čitav put čovjeka do duha, pa se danas ponovno mora pojaviti znanost o duhu kako bi se vratilo ono što je oduzeto čovječanstvu.
Prvi su kršćani prije svega znali da se ono što u njima živi kao Krist ne može uopće roditi i umrijeti. To nije bilo nešto ljudsko. Čovjek se rađa i umire. Ali Krist koji je hodao u Isusu za njegova života nije rođen na ljudski način i nije ga mogla dotaknuti smrt kad je Isus umro na križu, ali je baš poput toga kad čovjek odjene drugi ogrtač, odjenuo drugi ogrtač i postao, poprimio drugi oblik, naime duhovni oblik. Ali ako netko želi predstaviti ono što je duhovno – ono što ne možete vidjeti očima – onda to morate predstaviti slikovno. I da duh bdije nad čovjekom, da je duh dobar savjetnik čovjeku, to su htjeli pokazati prikazujući Krista Isusa kao dobrog pastira.
I nešto je od toga ostalo, samo ljudi to danas ne razumiju. Uobičajeno je da ostane samo dio slike. Danas, kada se govori o Kristu, još uvijek se često kaže: 'Jaganjac Božji'. To se moglo vidjeti na slikama koje su bile tamo u prvih nekoliko stoljeća; ostao je samo dio koji prikazuje janje koje je Krist imao na ramenima. I samo je taj dio ostao. U starijim vremenima bilo je uobičajeno ljude nazivati po nekom dijelu. Pretpostavimo naprimjer – da se netko zvao Kappa – Kapa, to je nekad bilo malo pokrivalo za glavu. Neki ljudi su dobili ime po ovom pokrivalu za glavu. Ako se netko zove 'Orao', tada je jednom imao orla u svom grbu i tako dalje. Nije li istina, naziv 'Jaganjac Božji' je ostao, jer je jednom bio dio starih ilustracija.
Pa, u petom stoljeću, sav pogled na duh je nestao, i rezultat je bio taj da se vjerovalo da se može gledati samo ono što je ljudska sudbina u Kristu Isusu. Nije se gledalo na živog Krista koji je Duh, već se gledalo smrtnog čovjeka Isusa i tumačilo kao da je on Krist. Stoga je ovaj događaj umiranja postao posebno važan od šestog stoljeća nadalje.
Da, vidite, materijalizam ovdje već igra ulogu. A upravo kada pratimo razvoj kršćanstva vidimo da se materijalizam sve više razvija. I kao rezultat toga, u kasnijim vremenima je došlo mnogo toga što inače ne bi došlo.
Rekao sam vam, gospodo: Ova spoznaja da je Krist biće Sunca, koje je živjelo u čovjeku Isusu, izraženo je ovim znakom koji se i danas može vidjeti na oltaru na svakoj velikoj misi: To je 'Sanktissimum', monstranca, Sunce u sredini i Mjesec na kojem se nalazi Sunce. Sve dok se znalo da je Krist biće Sunca, to je imalo smisla. Što se drži u monstranci? Hostija od brašna. Kako se moglo doći do te hostije? Iz činjenice da sunčeve znake padaju na Zemlju, da Sunce daje svjetlost i toplinu na Zemlju, da zrno raste, i zrno postaje brašno. Dakle ovo je pravi proizvod Sunca. Stvarno je to, ako želite reći, tijelo napravljeno svjetlošću Sunca. Sve dok su to znali, cijela stvar je imala smisla.
Nadalje, Mjesec je prikazan kao srp upravo zato što se čini da je polumjesec najvažnija stvar. Rekao sam vam, snage koje čovjeku daju fizički oblik dolaze od sila Mjeseca. Cijela je stvar imala smisla sve dok su znali kako stoje stvari. Ali te stvari postupno gube smisao. Dopustite da vam kažem jednu stvar iz koje možete vidjeti važnost takvih stvari.
Turci, to jest muhamedanci, kao što sam vam rekao, razmatrali su samo jednog boga, ne tri oblika. Sve se odnosilo na Boga Oca. Kakav su znak morali prihvatiti? Naravno Mjesec! Zato Turci imaju svoju sliku: polumjesec.
Kršćanstvo bi moralo znati da u ovom svom znaku ima ono gdje Sunce pobjeđuje Mjesec. A to su uglavnom predstavljali prvi kršćani: da je Sunce pobijedilo Mjesec kroz Misterij na Golgoti. Ali što to znači? Vidite, sada je sve u duhovnom obrnuto! Jer ako shvaćate što slika Sunca znači, sebi kažete: 'Svatko tko zna o ovoj slici Sunca pretpostavlja da čovjek u životu ima slobodnu volju, da tamo još uvijek može ući nešto što ima značaj za život'. Onaj tko vjeruje samo u Mjesec misli da je čovjek sve dobio rođenjem, da ne može više ništa napraviti od sebe. Da, ali to je upravo fatalizam Turaka! A Turci zapravo još uvijek znaju nešto o tome. U određenom smislu, Turci su pametniji od Europljana, jer su Europljani nekoć imali simbol Sunca, ali su zaboravili što to znači.
Pa, ako uzmete u obzir činjenicu da ljudi u 6. stoljeću zapravo ništa nisu znali o duhovnom Kristu, shvatit ćete zašto ljudi u Srednjem vijeku – dakle u 10, 11, 12, 13 stoljeću a zatim i kasnije – odjednom počinju raspravljati: Što zapravo znači euharistija? - To znači samo onima koji mogu vidjeti duhovnu sliku. Ali to više nisu mogli pa su se sada posvađali. Neki su rekli: Na oltaru u crkvi kruh se doista pretvara u Kristovo tijelo. - Ostali to nisu vjerovali jer nisu mogli zamisliti da je kruh, koji poslije izgleda baš kao i prije, postao meso. Oni to nisu mogli razumjeti. A onda su nastali oni srednjovjekovni sporovi koji su imali tako strašne rezultate. Oni koji su rekli: Ne zanima nas razumije li netko stvar ili ne, vjerujemo da je kruh postao pravo meso – to je bila strana koji su postali rimokatolici. Ostali su rekli: To ne možemo vjerovati i ono što se događa najviše može imati simboličko značenje. - To su oni koji su postali protestanti.
I upravo je po tom pitanju počelo sve što je u Srednjem vijeku postalo vjerski rat i što je kulminiralo u strašnom Tridesetogodišnjem ratu od 1618. do 1648. godine. Ovaj Tridesetogodišnji rat počeo je kada su se pomiješali katolici i protestanti. Kao što je poznato, Tridesetogodišnji rat počeo je takozvanom praškom defenestracijom. Carske namjesnike u Pragu protivnička je strana izbacila kroz prozor dva guvernera. Bilo je samo sa drugog kata i pali su na hrpu balege i stoga im nije bilo ništa! No gomila nije bila napravljena od kravljeg ili konjskog izmeta, već od usitnjenog papira i slično, jer je u to vrijeme u Pragu postojala takva uredba da su izrezani papir, omotnice i tako dalje, jednostavno izbacivali kroz prozor. No, tada je to dobro došlo, jer kad su se katolici i protestanti posvađali, a carski namjesnici Martinić i Slavata, zajedno s tajnikom Fabriciusom, izbačeni kroz prozor – to se često radilo tih dana, to je nešto što nije bilo tako rijetko – tada su sva tri spašena. No tada je počeo Tridesetogodišnji rat.
Ne smijete, naravno, vjerovati da je cijeli Tridesetogodišnji rat bio posvećen borbi protiv vjerskih sporova. Tridesetogodišnji rat vjerojatno bi ipak završio prije. Ono što se tada dogodilo bile su svađe među knezovima. Iskoristili su činjenicu da je došlo do sukoba. Netko se pridružio jednoj strani a drugi drugoj, i zatim su slijedili svoje ciljeve pod krinkom vjerskih sukoba, tako da je Tridesetogodišnji rat trajao trideset godina. Ali doista je krenuo od onoga što sam vam ovdje rekao.
Pa vidite, ljudi su se svađali oko takvih pitanja sve do Tridesetogodišnjeg rata, odnosno do sedamnaestog stoljeća, što nije bilo tako davno. I iz tog spora izrasla je protestantska crkva.
Sada ćete reći: Da, ali ako je Duh zapravo ukinut, kako se može reći da su protestanti naglasili Duh, od tri Božja lika? - Da, gospodo, treba reći da protestanti nisu znali da štuju Duh, jer je Duh zapravo bio ukinut. Nisu znali. Ali kao što sam vam mnogo puta rekao: ono što se ne zna, može još uvijek biti tu. I u protestantskoj crkvi je djelovalo nešto duhovno, iako ne i nešto veliko, duhovno. - Vidite, da sve ono o čemu profesori ne znaju ništa, da to ne postoji, što bi bilo na svijetu gospodo? Gospodo, mora vam biti jasno da se može govoriti o nečemu što ljudi rade, čak i ako oni nisu svjesni toga! I tako, kada nastaje protestantizam, već se može govoriti o činjenici da je treći lik, Duh, bilo ono što je zapravo važno.
Ali doslovno možete vidjeti kako nastaje materijalizam! Stari kršćani nisu se morali prepirati oko činjenice da je brašno pretvoreno u pravo meso jer o tome nisu ni razmišljali. Tek kad su htjeli o svemu razmišljati materijalno, i to je također postalo materijalno. Zapravo je jako zanimljivo. Materijalizam ima dva oblika: prvo se o svoj duhovnosti mislilo materijalno, a zatim se nijekao duh. To je zapravo put kojim se ide u materijalizam.
Sada je zanimljivo vidjeti kako čak i kasnije, čak i nakon šestog stoljeća, postoji mnogo duhovniji pogled na kršćanstvo u Srednjoj Europi nego kasnije. Kršćanstvo je prvo postalo materijalističko na jugu. U Srednjoj Europi postoje dva lijepa poetska djela. Jedna od pjesama napisana je u Alzasu u 9. stoljeću i to je Otfriedova 'Evangelienharmonie'. Druga pjesma potječe iz područja koje je sada Saska i naziva se 'Heiland', Spasitelj. Ako čitate 'Heiland' primijetiti ćete jednu stvar. Reći ćete sebi: Pa, ovaj redovnik – jer to je bio redovnik seoskog porijekla koji je napisao 'Heiland' – vjerojatno je prikazivao Krista Isusa, ali on ga prikazuje na vrlo poseban način; prikazao ga je otprilike onako kako Nijemci prikazuju vojvodu koji jaše na čelu njemačke vojske, boreći se i pobjeđujući svoje neprijatelje. Kad čitate 'Heiland' osjećate se potpuno u Njemačkoj a ne u Palestini. Svakako se pričaju isti događaji koji su ispričani u Evanđelju; ali govore se kao da je Krist Isus zapravo bio njemački vojvoda, njemački princ. I Isusova se djela također pričaju na taj način.
Da, gospodo, što to znači? To znači da je čovjek koji je napisao Heiland bio prilično ravnodušan prema vanjskim činjenicama koje se jednom moglo vidjeti očima u Palestini; nije ih htio vjerno prikazati. Bio je ravnodušan na vanjsku sliku. Htio je prikazati duhovnog Krista i mislio je za sebe: Nije važno putuje li svijetom u ljudskom liku njemačkog vojvode ili u obliku palestinskog Židova. Dakle, u vrijeme kada je nastao Heiland, ljudi u Srednjoj Europi još su stvarno vjerovali u duhovnog Krista, još nisu postali materijalisti. Na jugu je to već tada bio slučaj; romanski narodi, uključujući grčke narode, već su u to vrijeme postali materijalisti. No u Srednjoj Europi još je postojao određeni osjećaj za duhovno i zato je ovaj saksonski redovnik koji je napisao 'Heiland', zapravo još uvijek opisivao Krista, samo po ugledu na njemačkog vojvodu. Iz ovoga već možete vidjeti da čak i ovdje u Srednjoj Europi postoji mogućnost dokazivanja da je Krist predstavljen na vrlo duhovan način, upravo kao duh Sunca, kako sam ga opisao.
A ako se onda uđe u karakter koji Krist ima u ovom 'Heiland', tada se otkriva da je Heiland, Krist, 'slobodan čovjek' u ovoj saksonskoj knjizi, odnosno da Sunce ima u sebi, nije samo nalik Mjesecu, već je i slobodna osoba.
Zaista je slučaj da je cijela veza između Krista i svijeta izvan Zemlje jednostavno zaboravljena i danas se više ne prepoznaje.
Ali sada bih vam htio reći još nešto. Vratite li se opet tim misterijima, za koje sam rekao da su u antici bili mjesta učenja, bogomolje, i mjesta umjetnosti, u isto vrijeme, ako se vratite tim drevnim misterijima, vidjeti ćete da se u tim starim misterijima slave gozbe, vezane uz godinu. Blagdan takozvanog uskrsnuća uvijek se slavio u proljeće. Priroda uskrsava u vrijeme Uskrsa. Tamo se slavio blagdan uskrsnuća. Rekli su sebi: Ljudska duša može slaviti proljeće baš kao i priroda. Priroda ima Oca. U proljeće se prirodne sile obnavljaju. Ali u čovjeku, kada pravilno brine o sebi, kada radi na sebi, snage duše su obnovljene. - I to se nastojalo u starim misterijima – od ljudi koji su zaista znali, od ljudi za koje je bilo rečeno da su mudri – da duša ima iskustvo, svojevrsno iskustvo proljeća u ljudskom životu. Vidite, to je proljetno iskustvo u kojem ste mogli sebi reći: 'Sve što sam znao ranije je ništa! Ja sam kao novorođenče'! - Jednom u životu shvatite da ste nanovo rođeni, odnosno nanovo rođeni iz duha. Koliko god vam to čudno zvučalo, na cijelom azijskom poluotoku ljudi su se dijelili na ove koji su se rodili jednom i one koji su rođeni dva puta. Posvuda se pričalo o dvaput rođenim ljudima. Oni koji su rođeni samo jednom, koji su rođeni kroz snage Mjeseca, takvi su ostali cijeli život. Oni drugi, dvostruko rođeni, upućeni u misterije, naučili su nešto i znali da se čovjek može osloboditi, čovjek može slijediti vlastite snage. - Ali to je prikazano u slikovnom obliku.
Moglo bi se ići daleko, daleko natrag: Svugdje bi u proljeće bio festival na kojem se u misterijima prikazuje kako bog koji je tamo u ljudskom obliku umire i pokopan je, te ponovno ustaje nakon tri dana. To je bio prikaz koji se uvijek davao u drevnim misterijima u proljeće. Tada bi se ljudi okupili. Slika ovog Boga u ljudskom obliku bila je tu. Pokazalo se kako Bog umire; slika je pokopana. Nakon tri dana slika je opet izvađena iz groba i u svečanoj procesiji ponesena svečanom povorkom kroz to područje, a svi su vikali: Spasitelj je uskrsnuo! - Iako su imali svojevrsnu pogrebnu gozbu tijekom tri dana u kojima je spasitelj figurativno ležao u grobu, nakon ove pogrebne gozbe uslijedilo je slavlje sreće.
Vidite, gospodo, to puno znači; jer to znači da se ono što se tada događalo na Golgoti uvijek događalo na slici u misterijima, svake godine.
Kad se u evanđeljima kaže da je na Golgoti bio križ i da je Krist tamo umro, to je povijesni događaj. Ali slika o tome postojala je kroz stara vremena. I zato su prvi kršćani smatrali da je ono što se dogodilo ispunilo proročanstvo. I rekli su: Ljudi u drevnim misterijima bili su proroci onog što se dogodilo kao otajstvo Golgote.
Pa, vidite, u antici je bilo i svojevrsnog kršćanstva. Samo to kršćanstvo nije bilo kršćanstvo Krista Isusa, to je bilo duhovno kršćanstvo koje se slavilo u slikama.
Vidite, jedan od najvažnijih svetaca u Katoličkoj crkvi je sveti Augustin, koji je živio u 4. i 5. stoljeću. Ovaj je sveti Augustin u početku bio poganin, a zatim je prešao na kršćanstvo, a kasnije je postao jedan od najcjenjenijih svećenika i svetaca katoličke crkve. Pa, u spisima ovog Augustina nalazite čudnu riječ. On kaže: Kršćanstvo je bilo prije Krista Isusa; stari su mudraci već bili kršćani, samo što se još nisu zvali kršćanima. Da, gospodo, iznimno je važno da se priznaje da je Krist Isus otvoreno predstavio ono što je nekad već bilo prisutno u misterijima, u vrijeme kada više nije bilo misterija, tako da je to morao biti događaj koji se dogodio jednom za cijelu Zemlju.
Svijest da je kršćanstvo već živjelo u starom poganstvu također je izgubljena. Materijalizam je jednostavno uništio ogromnu količinu onoga što je čovječanstvo već pronašlo. I na ovoj slici, gdje je uskrsnuće mrtvog ljudskog boga uvijek bilo prikazano u proljeće, na toj je slici mudri čovjek iz davnine vidio svoju sudbinu. Rekao je: 'Moram postati takav; Također moram razviti mudrost kroz koju si govorim da smrt ima značenje samo za ono što je u meni nastalo prirodnim silama, ali ne i za ono što je kasnije po drugi put nastalo u meni, ono što sam postao kroz moje vlastite ljudske snage'.
U ranom kršćanstvu ljudi bi još sebi rekli: 'Da bi bili besmrtni, ljudi u sebi moraju probuditi dušu tijekom života; onda su besmrtni u pravom smislu'. - Naravno, tu nema govora o pogrešnom gledanju. Ali postojalo je pogrešno gledanje koje se borilo protiv toga. U ranim stoljećima ljudi koji su širili kršćanstvo bi rekli: Treba se brinuti o ljudskoj duši da ljudska duša ne umre. – Kasnije je Crkva propovijedala drugačije gledište: Više nije htjela da ljudi brinu o svojoj duši, htjela se ona pobrinuti za njihove duše! Crkva bi trebala sve više brinuti za dušu ljudskog bića, a ne ljudsko biće. To je također rezultiralo činjenicom da ljudi više ne vide da brinuti za dušu na pravi način znači pustiti da se duh, princip Sunca, ponovno u njoj rodi. - Ne možete se materijalistički pobrinuti za Sunce. Kako bi se netko materijalistički pobrinuo za Sunce? Da, morao bi opremiti ekspediciju i sa Sunca donijeti ono što treba dati ljudima! Ali naravno to ne možete. I tako je cijela stvar predstavljena na pogrešan način.
Vidite, gospodo, sve ovo što moram reći pokazuje kako se s vremenom materijalizam sve više širio i zapravo se više ne shvaća ono duhovno u čovjeku. Danas je slučaj da ovaj princip, ne dopustiti da se ljudska duša brine za sebe, već pustiti da se crkva brine o duši, još nije doveo do ubijanja ljudske duše. Ali ako bi se isti princip nastavio, ne bi prošlo dugo, a duše bi umrle s tijelima. Danas su ljudske duše još uvijek žive; mogu se još probuditi kada dođe prava znanost duha. Za stoljeće ili dva, to ne bi mogle učiniti ako ne bi došla prava znanost duha.
Što bi se dogodilo da materijalizam ostane? Da, vidite, malo po malo ovaj bi materijalizam morao ismijavati sam sebe; čak i obrazovanje mora biti bez duha. Ne može se obrazovati i podučavati bez da se govori o duhu. Ali ako stvarno do toga dođe, kao što je to već ponegdje vidljivo, materijalizam će morati ismijavati sam sebe kada govori o duhu, ili tada mora postati pošten.
Kada smo ja i nekoliko drugih prijatelja antropozofa govorili na kongresu u Beču 1922, izašao je članak koji je završio tako da je autor rekao: 'Moramo se boriti protiv duha'! - Htio nas se riješiti govoreći: Moramo se boriti protiv duha! - Da, gdje bi to završilo iskrenim nastavkom borbe protiv duha? Tada bi se reklo, kada bi se iskreno htjelo odgajati dijete sa šest godina: munje i gromovi, to je materija, koja pretpostavlja duh! Ne bi li bilo bolje djetetu dati tabletu ili nešto slično kako bi se njegova materija promijenila; onda će biti pametan, nešto će znati! - To dolazi do izražaja kada materijalizam postane pošten. Trebalo bi djeci dati da dođu u školu i, baš kao što se netko može cijepiti protiv velikih boginja, jedno dijete za drugim trebalo bi cijepiti pameću. To bi materijalizam učinilo poštenim. Jer ako netko kaže da ne misli svojom dušom i duhom, već mozgom – mozak je materija – tada se i mozak mora učiniti pametnim na materijalni način, a ne na duhovni način. Materijalizam bi našao svoj put u takvim strašnim kontradikcijama.
Jedino što može spasiti je ponovno steći znanje o duhu. Znanost duha morala je doći u naše vrijeme jer bi u protivnom ljudske duše umrle.