.Prije trinaest godina, gotovo na današnji dan, na ciklusu predavanja [Okultna povijest. Povijene osobe i događaji u svijetlu duhovne znanosti] koji sam dao u Stuttgartu između Božića i Nove godine, govorio sam o istim događajima koje ćemo izložiti u sadašnjem ciklusu predavanja. Samo ćemo morati nekako promijeniti stajalište. Na prva dva predavanja trudili smo se steći razumijevanje za radikalnu promjenu u čovjekovu životu misli i osjećaja do koje je došlo tijekom ljudske evolucije, pretpovijesne kao i povijesne. Na današnjem predavanju, u svakom slučaju na početku, nećemo se trebati vraćat više od nekoliko tisuća godina.
Znate da sa stajališta znanosti duha, kao od ogromne važnosti u njenim posljedicama za ljudsku evoluciju, moramo gledati na takozvanu atlantsku katastrofu koja je Zemlju pogodila u vrijeme obično poznato kao kasnije ledeno doba. To je bio posljednji čin u propasti atlantskog kontinenta, kontinenta koji danas oblikuje dno atlantskog oceana; i poslije toga imamo kao što smo često opisivali, pet velikih uzastopnih epoha civilizacije, koje vode sve do u naše vrijeme. O dvije najranije nemamo traga u povijesnoj tradiciji, jer literatura preostala na Istoku, čak i sve što je sadržano u veličanstvenim Vedama, u dubokoj filozofiji Vedante, samo je odjek onoga što bi trebali opisati, ako se želimo podsjetiti tih drevnih epoha. U mojoj Tajnoj znanosti uvijek sam o njima govorio kao o drevnoj indijskoj i drevnoj perzijskoj.
Danas se nećemo morati toliko vraćati natrag; usmjeriti ćemo naše misli na period koji sam često označio kao egipatsko-kaldejski, period koji prethodi grčko-latinskom. Već smo morali skrenuti pažnju na činjenicu da su se između atlantske katastrofe i grčkog perioda, dogodile velike promjene u odnosu na čovjekovu moć memorije i također u odnosu na socijalni život čovječanstva. Memorija kakvu imamo mi danas — vremenska memorija, pomoću koje se možemo vratiti natrag u vremenu — nije postojala u tom trećem post-atlantskom periodu; čovjek je tada imao, kao što smo opisali na ranijem predavanju, memoriju koja je bila povezana s ritmičkim doživljajem. I vidjeli smo kako se ta ritmička memorija nastavlja na još raniju memorija koja je bila posebno snažna u atlantskom periodu, naime, lokaliziranu memoriju, gdje je čovjek u sebi nosio samo svijest o sadašnjosti, ali je koristio svakakve stvari koje je našao u vanjskom svijetu ili koje je sam tamo postavio, kao spomenike pomoću koji su predstavljali vezu s prošlošću; i ne samo s njegovom vlastitom prošlošću, već s prošlošću čovječanstva općenito.
U vezi toga ne smijemo misliti samo o spomenicima koji su bili na Zemlji; u tim drevnim vremenima konstelacije nebesa su služile ljudima kao i spomenici, posebno u njihovom ponavljanju i u varijacijama tih ponavljanja. Iz konstelacija ljudi su percipirali kako su stajale stvari u ranijim vremenima. Tako su nebesa i Zemlja radili skupa da za drevno čovječanstvo izgrade lokaliziranu memoriju.
Sada, čovjek davno prošlih vremena bio je različit u cjelokupnoj konstituciji njegova bića od čovjeka kasnijih vremena, a još više od čovjeka našeg vremena. Čovjek danas, u njegovom budnom stanju, nosi ego i astralno tijelo u sebi neprimijećeno, takoreći; većina ljudi ne primjećuje kako fizičko tijelo u sebi nosi, zajedno s eterskim tijelom, mnogo važnije organizacije nego što je samo, naime, astralno tijelo i ego-organizaciju. Vi ste, naravno, upoznati s ovim vezama. Međutim drevno čovječanstvo je tu činjenicu njihova bića osjećalo sasvim različito.
I tom se čovječanstvu mi moramo vratiti, kada idemo natrag do treće epohe post-atlantske civilizacije, — egipatsko-kaldejske. U to vrijeme čovjek je sebe doživljavao kao duh i dušu još u velikoj mjeri izvan njegova fizičkog i eterskog tijela, čak i kada je bio budan. Znao je kako razlikovati: Ovo imam kako moj duh i dušu, — mi, naravno, zovemo to ego i astralno tijelo — i to je povezano s mojim fizičkim tijelom i mojim eterskim tijelom. On se kretao svijetom u ovom doživljaju dvostrukosti. Njegovo fizičko i njegovo etersko tijelo nije nazivao ‘Ja’. Nazivao je ‘Ja’ samo njegovu dušu i duh, ono što je bilo duhovno i na neki način povezano s njegovim fizičkim i eterskim tijelom, imalo s njima vezu koju je mogao opaziti i osjetiti. I u tom duhu i duši, u tom egu i astralnom tijelu, čovjek je bio svjestan ulaska božansko-duhovnih hijerarhija, jednako kao što danas osjeća ulazak prirodnih supstanci u njegovo fizičko tijelo.
Današnje čovjekovo iskustvo u fizičkom tijelu je slijedeće prirode. On zna da s procesom prehrane, procesom disanja, prima supstance vanjskih carstava prirode. Ranije, one su vani; zatim su unutar njega. One ulaze u njega, prodiru u njega i postaju dio njega. U ranijem dobu, kada je čovjek doživljavao izvjesnu separaciju njegove duševno-duhovne prirode od njegove fizičke i eterske prirode, on je znao da su anđeli, arhanđeli i druga bića sve do najviših hijerarhija, sama duhovna supstanca koja prodire u njegovu dušu i duh i postaje — ako tako mogu reći — dio njega. Tako da je u svakom trenutku života mogao reći: u meni žive bogovi. I na njegov ego je gledao, ne kao da je izgrađen odozdo pomoću fizičkih i eterskih supstanci, već kao da mu je milošću poklonjen odozgo, kao da dolazi od hijerarhija. Kao breme, ili radije kao vozilo, u kojem se osjećao iznesen naprijed u fizički svijet kao u vozilu života — tako je pojmio njegovu fizičko-etersku prirodu. Ukoliko to nije jasno shvaćeno, nećemo razumjeti odvijanje događaja u evoluciji čovječanstva.
Ovaj tijek događaja možemo pratiti s referencom na mnoge različite primjere. Danas ćemo slijediti jednu nit, istu onu koju sam dotakao prije trinaest godina, kada sam govorio o onom povijesnom dokumentu [Ep o Gilgamešu je otkriven u ruševinama palače Assurbanipal napisan klinastim pismom na dvanaest ploča.] koji predstavlja najdrevniju fazu evolucije koju ćemo sada razmotriti, — mislim na, Ep o Gilgamešu.
Ep o Gilgamešu dijelom ima karakter sage, i tako ću vam danas predstaviti događaje koje sam opisao prije trinaest godina, kako se izravno manifestiraju u duhovnoj viziji.
U određenom gradu u Maloj Aziji — u epu se zove Uruk — živio je čovjek koji je pripadao osvajačkom tipu o kojem smo govorili na zadnjem predavanju, tipu koji je izvirao tako vjerno i prirodno iz mentalnih i socijalnih uvjeta vremena. Ep ga naziva Gilgameš. Dakle moramo imati posla s osobnošću koja je sačuvala mnoge osobine čovječanstva ranijeg vremena. Međutim, iako je jasno, za ovu osobnost da je imala, takoreći, dvostruku prirodu, — da je s jedne strane imala duhovno-duševnu prirodu u koju su sišli bogovi, a s druge strane, fizičko-etersku u što ulaze supstance Zemlje i kozmosa, — ipak je činjenica da je reprezentativni narod tog vremena već prolazio kroz tranziciju prema kasnijem stupnju ljudske evolucije. Tranzicija se sastojala u ovome. Ego-svijest, koja je prije relativno kratkog vremena bila gore u sferi duha i duše, sada je, ako se smijem tako izraziti, uronila dolje u fizičko i etersko, tako da je Gilgameš bio jedan od onih koji više nisu govorili 'Ja' duhovno-duševnom dijelu njihova bića, u kojem su osjećali prisutnost bogova, već su počeli govoriti 'Ja' onom što je u njima bilo zemaljsko i etersko. To je bio stupanj razvoja u ljudskom duševnom životu tog vremena.
Ali usporedo s ovim stanjem duše, gdje je ego iz duha i duše povučen dolje i kao svjesni ego ušao u tjelesno i etersko, ta osobnost je još u sebi osjećala navike koje pripadaju prošlosti; i posebno naviku doživljavanja memorije samo u vezi s ritmom. Također je još zadržala onaj unutarnji osjećaj da treba upoznati snage smrti, jer samo snage smrti mogu čovjeku dati ono što ga dovodi snagama razmišljanja.
Sada zahvaljujući činjenici da u osobi Gilgameša imao posla s dušom koja je već prošla kroz mnoge inkarnacije na Zemlji i sada je ušla u novi oblik ljudske egzistencije koju sam upravo opisao, nalazimo ga u toj točci fizičke egzistencije koja u sebi nosi crtu neizvjesnosti. Opravdanost, takoreći, navike osvajanja, opravdanost, također, ritmičke memorije, počela je gubiti svoju valjanost za Zemlju. I tako su iskustva Gilgameša u potpunosti bila iskustva doba tranzicije.
Stoga dolazi do toga da kada je ova osobnost, u skladu sa starim običajem, osvojila i zauzela grad koji je u epu nazvan Uruk, u gradu dolazi do razmirica. U početku ga se nije voljelo. Gledalo ga se kao stranca i zaista nikada se ne bi sam mogao suočiti s teškoćama koje su je javljale kao posljedica njegova zauzimanja grada. Zatim se pojavljuje, jer ga je sudbina vodila tamo, još jedna osobnost — Ep o Gilgamešu ga naziva Eabani [Tekst na klinastom pismu je Enkidu ili Engidu.] — osobnost koja je relativno kasno sišla na Zemlju iz planetarne egzistencije koju je čovječanstvo Zemlje neko vrijeme vodilo, što ćete naći opisano u mojoj knjizi Osnove tajne znanosti.
Znate kako su se tijekom atlantske epohe duše spustile, neke ranije, neke kasnije, s različitih planeta, povukavši se tamo sa Zemlje u veoma ranom stupnju evolucije Zemlje.
Kod Gilgameša imamo posla s individualnošću, koja se relativno rano vratila na Zemlju; Tako do vremena o kojem govorimo on je već doživio mnoge zemaljske inkarnacije.
Kod druge individualnosti koja je također došla u grad imamo posla s onim tko je relativno dugo ostao u planetarnoj egzistenciji i tek je pronašao svoj put natrag na Zemlju. O tome možete čitati s ponešto drugačijeg gledišta u mojim predavanjima iz Stuttgarta prije trinaest godina.
Sada je ova druga individualnost stvorila intimno prijateljstvo s Gilgamešom; i zajedno su mogli utemeljiti socijalni život grada na zaista stabilnoj osnovi. To je bilo moguće jer je toj drugoj osobnosti preostalo dosta znanja koje je došlo od tog boravka u kozmosu izvan Zemlje, i bilo je sačuvano za nekoliko inkarnacija nakon povratka na Zemlju. Imao je, kao što sam rekao u Stuttgartu, neku vrstu prosvijetljene spoznaje; vidovitost, nad-sluh i ono što bi mogli zvati nad-spoznaja. Tako u jednoj osobnosti imamo ono što je preostalo od starih navika osvajanja i ritmički usmjerene memorije, a u drugoj ono što joj je preostalo od vizije i prodiranja u tajne misterije kozmosa. I iz zajedničkog dotjecanja te dvije stvari, tamo je izrasla, kao što je zaista općenito bio slučaj u tim starijim vremenima, cijela socijalna struktura tog grada u Maloj Aziji. Mir i sreća se spustila na grad i njegove stanovnike, i sve bi bilo u redu, da se nije odigralo nešto što je cijeli tijek stvari postavilo u drugom smjeru.
U tom gradu je postojao Misterij, Misterij božice, i taj Misterij je očuvao veoma mnogo tajni koje se odnose na kozmos. Bio je, međutim, u smislu tih vremena, ono što mogu nazvati sintetički misterij. Odnosno, u tom Misteriju sakupljena su otkrivenja iz raznih misterija Azije. I sadržaj tih misterija je bio kultiviran i tamo podučavan na različite načine u različita vremena. Osobnosti koja u epu nosi ime Gilgameš to nije bilo lako shvatiti, i misteriju je prigovorio da su njegova učenja kontradiktorna. I s obzirom na to da su dvije osobnosti o kojima govorimo bile one koje su zaista u svojim rukama imale cijeli poredak u gradu i da su pritužbe došle iz tako važnog središta, uslijedile su nevolje; i stvari su postale toliko teške da su svećenici misterija apelirali na one moći koje su u bivšim vremenima bile dostupne ljudima u misterijima. Neće vas iznenaditi kada čujete da se u drevnim misterijima čovjek stvarno mogao obratiti duhovnim bićima viših hijerarhija; jer, kao što sam vam jučer rekao, za drevnog orijentalca, Azija nije bila ništa drugo nego najniža nebesa i u tim najnižim nebesima čovjek je bio svjestan prisutnosti božansko-duhovnih bića i s njima je imao odnos. Takav odnos je posebno bio kultiviran u misterijima. I tako su se svećenici Ištar misterija okrenuli onim duhovnim snagama kojima su se uvijek okretali kada su tražili prosvjetljenje; i došlo je do toga da su te duhovne snage gradu donijele određenu kaznu.
Ono što se dogodilo bilo je u to vrijeme izraženo na slijedeći način: Nešto što je zaista viša duhovna sila, u Uruku djeluje kao animalna snaga, kao strašna avetinjska animalna snaga. Stanovnike su snašle svakakve nevolje, fizičke bolesti a posebno bolesti i poremećaji duše. Posljedica je bila da je osobnost koja je bila privržena Gilgamešu i koja se u epu naziva Eabani, umrla; ali da bi se misija druge osobnosti mogla nastaviti na Zemlji, s tom osobnošću je ostao duhovno povezan, čak i nakon smrti. Dakle kada razmatramo kasniji život i razvoj osobnosti koja u epu nosi ime Gilgameš, još uvijek u tome moramo vidjeti zajednički rad dvije osobnosti; ali sada na takav način da u sljedećim godinama Gilgamešova života on prima intuicije i prosvjetljenja od Eabania, i tako nastavlja djelovati, premda sam, ne djeluje jednostavno iz njegove vlastite volje, već iz volje obojice, iz stapanja volje obojice.
Ovo što sam vam ovdje predstavio nešto je što je bilo sasvim moguće u tim starijim vremenima. Čovjekov život misli i osjećaja tada nije bio tako jednokratan i ujedinjen kao što je danas. Stoga nije mogao imati doživljaj slobode, u smislu u kojem ga mi danas poznajemo. Bilo je sasvim moguće, bilo za duhovno biće koje se nikada nije inkarniralo na Zemlji da radi kroz volju zemaljske osobnosti, ili, kao što je ovdje bio slučaj, za ljudsku osobnost koja je prošla kroz smrt i živjela u egzistenciji nakon smrti, da se obrati i djeluje kroz volju osobnosti na Zemlji. Tako je bilo s Gilgamešom. I iz onog što je na ovaj način rezultiralo iz stapanja dvije volje, Gilgameš je mogao raspoznati s značajnom jasnoćom na kojoj točci on sam stoji u povijesti čovječanstva. Preko utjecaja duha koji ga je nadahnuo, počeo je shvaćati da je ego uronio dolje u fizičko i etersko tijelo, — koji su smrtni; i od tog trenutka problem besmrtnosti počinje igrati snažnu ulogu u njegovom životu. Sva njegova stremljenja su nekako pokušavala naći put u srce tog problema. Misteriji, u kojima je sačuvano ono što bi se u to doba moglo na Zemlji reći u vezi besmrtnosti, nisu njihove tajne spremno otkrili Gilgamešu. Misteriji su još imali njihovu tradiciju, i u njihovoj tradiciji je također u velikoj mjeri bilo sačuvano znanje koje je na Zemlji bilo prisutno u atlantskim vremenima, kada je među ljudima vladala drevna izvorna mudrost.
Međutim, nositelji te izvorne mudrosti, koji su jednom kružili na Zemlji kao duhovna bića, davno su se povukli i na Mjesecu zasnovali kozmičku koloniju. Jer puka je djetinjarija pretpostaviti da je Mjesec mrtvo smrznuto tijelo kojeg opisuje moderna fizika. Mjesec je, prije svega, kozmički svijet onih duhovnih bića koja su bila prvi veliki učitelji zemaljskog čovječanstva, koja su jednom zemaljskom čovječanstvu donijela prvobitnu mudrost i koja su se, kada je Mjesec napustio Zemlju i tražio za sebe mjesto u planetarnom sustavu, također povukla i uzela svoje prebivalište na tom Mjesecu.
Onaj tko danas kroz imaginativnu spoznaju može steći pravo znanje o Mjesecu, također stječe znanje i o duhovnim bićima na toj kozmičkoj koloniji, koji su jednom za čovječanstvo na Zemlji bili učitelji drevne mudrosti. Ono što su podučavali bilo je sačuvano u misterijima, a također i impulsi čime je sam čovjek mogao doći u određeni odnos s tom drevnom mudrošću.
Osobnost koja je u epu nazvana Gilgameš nije, međutim, imala živu vezu s tim misterijima Male Azije. Ali preko nadčulnog utjecaja prijatelja koji je, u egzistenciji nakon smrti, još bio ujedinjen s njim, u Gilgamešu se pojavio unutarnji impuls da u svijetu traži načine kojima bi mogao doći do iskustva u vezi besmrtnosti duše. Kasnije, u Srednjem vijeku, kada je čovjek želio naučiti nešto u vezi duhovnog svijeta, uronio bi u svoje vlastito unutarnje biće. U još modernijim vremenima, moglo bi se reći da je slijedio još više unutarnji proces. U tim starijim vremenima, međutim, o kojima govorimo, to je bila stvar jasnog i konkretnog znanja čovjeka da Zemlja nije samo gruda stijenja kao što knjige iz geologije vode nekog da zamišlja, već da je Zemlja živo biće, — živo biće, štoviše, obdareno dušom i duhom. Kao što sićušni insekt koji ide po ljudskom biću može o tom ljudskom biću nešto naučiti dok prolazi preko nosa i čela, ili kroz njegovu kosu, kao što insekt stječe svoje znanje putujući preko ljudskog bića, tako je i u onim vremenima upućujući se na putovanje Zemljom i upoznajući Zemlju s njenim različitim konfiguracijama i mjestima, čovjek stjecao uvid u duhovni svijet. I to je mogao napraviti, bilo da mu je dopušten pristup misterijima ili ne. Uistinu nije površan izvještaj onaj koji prenosi kako su Pitagora i ostali lutali nadaleko i naširoko da bi stekli njihovo znanje. Ljudi su obilazili Zemlju da bi primili ono što im je otkriveno u njenim mnogobrojnim konfiguracijama, u svemu što su mogli vidjeti iz različitih formi i oblika Zemlje na različitim mjestima; i ne samo o Zemlji samo u njenom fizičkom aspektu, već također o Zemlji kao duši i duhu.
Danas ljudi mogu putovati u Afriku, u Italiju, — a ipak, s izuzetkom vanjskih detalja, u koje zjape i bulje, njihov doživljaj na tim mjestima može se veoma malo razlikovati od njihova doživljaja kod kuće. Jer čovjekova osjetljivost za duboke razlike koje postoje između različitih mjesta na Zemlji je nestala.
U periodu s kojim se sada bavimo, nije bila izumrla. Tako je impuls za lutanje Zemljom i time primanje nečeg što bi pomoglo rješenju problema besmrtnosti, za Gilgameša simboliziralo nešto puno značenja.
Tako se uputio u svoja lutanja. I ona su za njega imala rezultat od veoma velikog značaja. Došao je u oblast gotovo istu onu koji mi danas nazivamo Burgenland (Gradišće nap.pr.), okrug o kojem se mnogo govorilo u posljednje vrijeme i oko kojeg je bilo dosta spoticanja oko toga da li bi trebao pripadati Mađarskoj ili ne. Cijelo socijalno stanje zemlje se naravno uvelike promijenilo od tog dalekog vremena. Gilgameš dolazi tamo i tamo nalazi drevni Misterij — Visoki svećenik misterija se zvao Xisuthros [To je sumersko ime Ziusudra korišteno od Berossus-a, svećenika Bel-a u Babilonu, koji je napisao povijest Babilona i Kaldeje na Grčkom oko 280 pr.n.e. temeljenu na arhivima hrama u Babilonu. Na klinastom pismu to je Utnapishtim.] u epu — drevni Misterij koji je bio izvorni nasljednik, takoreći, starih atlantskih misterija; jedino, naravno, u promijenjenom obliku, što nužno mora biti slučaj nakon što je prošlo toliko dugo vremena.
I bilo je tako da su u tom starom misterijskom centru znali prosuditi i ocijeniti sposobnost spoznaje koju je Gilgameš posjedovao. On se susreo s razumijevanjem. Bio mu je nametnut test, onaj koji je u tim danima često nametan učenicima misterija. Trebao je proći određene vježbe, potpuno budan, sedam dana i sedam noći. To je bilo previše za njega, pa se podvrgnuo samo zamjeni ili alternativi za test. Za njega su pripremljene određene supstance, kojima se zatim poslužio, i pomoću njih primio izvjesno prosvjetljenje; premda, kao što je uvijek slučaj kada neki posebni uvjeti nisu osigurani, prosvjetljenje može biti upitno u nekim aspektima. Ipak je stupanj prosvjetljenja bio tu, određeni uvid u velike veze u univerzumu, u duhovnu strukturu univerzuma. I tako, kada je Gilgameš završio svoja lutanja i vraćao se ponovno kući, on je ustvari posjedovao visoki duhovni uvid.
Putovao je duž Dunava, slijedeći rijeku na sjevernoj obali, dok ponovno nije došao kući, kući po njegovom izboru. Ali prije nego je stigao kući, pošto nije primio inicijaciju u post-atlantske misterije kako sam opisao, već umjesto toga na nekako nesiguran način, podlegao je prvom iskušenju koje ga je napalo i pao u strašan bijes zbog događaja o kojem je obaviješten, — nešto, u stvari, o čemu je čuo da se dogodilo u gradu. O događaju je čuo prije nego je došao do grada, i izbila je gnjevna oluja; i kao posljedica, prosvjetljenje koje je primio bilo je gotovo potpuno zatamnjeno, tako da je kući došao bez njega.
Ipak je, — i to je osobita karakteristika ove osobnosti — on još imao mogućnost, preko veze s duhom umrlog prijatelja, gledanja u duhovni svijet, ili barem primanja informacija odande.
Međutim, jedna je stvar pomoću inicijacije steći direktan uvid u duhovni svijet, a druga primiti informacije od osobnosti koja je u uvjetima nakon smrti. Ipak, sa sigurnošću možemo reći da je nešto od uvida u prirodu besmrtnosti ostalo s Gilgamešom. Upravo ostavljam po strani iskustva koja je čovjek prošao nakon smrti; ona još ne utječu veoma snažno na svijest o sljedećoj inkarnaciji, niti su utjecala u onim danima; — na život, na unutarnju konstituciju ona utječu veoma snažno, ali ne i na svijest.
Sada imate pred sobom ove dvije osobnosti koje sam opisao i koje su zajedno dovele do izražaja mentalnu i duhovnu konstituciju čovjeka u trećem post-atlantskom periodu civilizacije otprilike oko sredine njenog razvoja, — dvije osobnosti koje su još živjele na takav način da je cijeli način njihova života sam po sebi snažan dokaz dualnosti u čovjekovoj prirodi. Jedan — Gilgameš — bio je svjestan te dualnosti; bio je jedan od prvih koji će doživjeti silazak ego-svijesti, silazak ega u fizičku i etersku prirodu u čovjeku. Drugi je, utoliko što je prošao samo nekoliko inkarnacija na Zemlji, imao vidovito znanje, pomoću kojeg je mogao znati da ne postoji nešto kao što je materija, već da je sve duhovno i takozvano materijalno samo još jedan oblik duhovnog.
Sada možete zamisliti da, ako je čovjekovo biće bilo tako konstituirano, on zasigurno nije mogao misliti i osjećati ono što mi mislimo i osjećamo danas. Njegovo svekoliko mišljenje i osjećanje zaista je bilo potpuno različito od našeg. I ono što su takve osobnosti mogle primiti putem poduke bilo je naravno sasvim različito od onog što se danas podučava u školama ili na sveučilištima. Sve duhovne ili kulturne prirode što su ljudi u tim danima primili došlo im je iz misterija, otuda se širilo što je moguće šire među ljudima svakakvim kanalima. Mudri ljudi, svećenici, bili su oni koji su bili stvarni učitelji čovječanstva.
Sada je to bila osobina te dvije osobnosti da u inkarnaciji koju smo opisali oni nisu mogli, upravo zbog njihove posebne konstitucije duše, pristupiti misterijima njihovog vlastitog kraja. Onaj koji je u epu nazvan Eabani stajao je blizu misterijima preko njegovog boravka u izvan zemaljskim oblastima kozmosa; onaj koji je nazvan Gilgameš doživio je vrstu inicijacije u post-atlantske misterije, koja je međutim u njemu samo djelomično urodila plodom. Rezultat svega toga je bio da su obojica osjećala u vlastitom biću, takoreći, nešto što ih je činilo udruženim s prvobitnim vremenima zemaljskog čovječanstva. Obojica su sebi mogli postaviti pitanje: Kako smo postali ono što jesmo? Kakvog smo udjela imali u evoluciji Zemlje? Postali smo ono što jesmo kroz evoluciju Zemlje; kakvu smo ulogu mi igrali u njenoj evoluciji?
Pitanje besmrtnosti koje je bilo slučaj takve patnje i konflikta za Gilgameša, u tim danima je bilo povezano s nužnim pogledom u evoluciju Zemlje u prvobitnim vremenima. Ne može se misliti ili osjećati — koristeći riječi u smislu iz onih vremena — o besmrtnosti duše ukoliko se u isto vrijeme nema vizija kako su ljudske duše koje su već bile tamo u veoma ranim fazama zemaljske evolucije, tijekom utjelovljenja drevnog Sunca i drevnog Mjeseca, vidjele kako im pristupa, ono što je kasnije postalo ono što zovemo zemaljsko. Ljudi su osjećali da pripadaju Zemlji. Osjećali su da, da bi upoznali sebe, ljudi moraju promatrati i prepoznati njihovu vezu s Zemljom.
Sada, tajno znanje koje je kultivirano u svim misterijima Azije, prije svega je bilo kozmičko znanje; njegova mudrost i njegova učenja otkrivala su porijeklo evolucije Zemlje u vezi s kozmosom. Tako da se u tim misterijima pred ljudima pojavilo na živi način, na takav način da je u njima moglo postati živa ideja, široka vizija, pokazujući im kako je Zemlja evoluirala, i kako je u dizanjima i uzburkavanju supstanci i snaga Zemlje, sve to preko perioda evolucije Sunca, Mjeseca i Zemlje, sa svim tim supstancama evoluirao i čovjek. Sve to je postavljeno pred ljude na najživopisniji način.
Jedan od misterija gdje su takve stvari podučavane, nastavio se do u mnogo kasnije vremena. To je bio misterijski centar Efeza [Rudolf Steiner je detaljno govorio o tome u šestom predavanju ciklusa Znanje misterija i misterijski centri,]. Ovaj misterij je u samom središtu svog svetišta imao sliku boginje Artemide. Kada danas pogledamo sliku božice Artemide, imamo možda samo groteskan utisak ženske forme s mnogim dojkama. To je zato jer nemamo ideju kako su te stvari bile doživljene u starija vremena; i unutarnji doživljaj evociran ovakvim stvarima jedino je što je važno. Učenici misterija su morali proći kroz određenu pripremu prije nego su vođeni do pravog središta misterija. U misterijima Efeza središte je bila ova slika božice Artemide. Kada je učenik doveden do središta, on postaje jedno s takvom slikom. Dok je stajao pred slikom, izgubio je svijest da je bio tamo pred njom, zatvoren u vlastitoj koži. Stekao je svijest da je on sam ono što slika jest. Identificirao se sa slikom. Ta identifikacija sebe u svijesti s božanskom slikom u Efezu imala je slijedeći učinak. Učenik nije više samo gledao vani na carstva Zemlje koja su bila oko njega — kamenje, stabla, rijeke, oblake i tako dalje — već kada bi se osjećao kao jedno sa slikom, kada bi takoreći ušao u sliku Artemide, primio bi unutarnju viziju njegove veze s carstvima Etera. Osjećao se kao jedno sa svijetom zvijezda, kao jedno s procesima u svijetu zvijezda. Nije se osjećao kao zemaljska supstanca unutar ljudske kože, osjećao je njegovu kozmičku egzistenciju. Osjećao se u eterskom. I dok je tako radio, pred njim su se pojavljivali raniji uvjeti doživljaja Zemlje i čovjekova doživljaja na Zemlji. Počinjao je vidjeti što su ti raniji uvjeti bili. Danas mi na Zemlju gledamo kao na veliki komad kamena ili stijene, s velikim dijelom površine prekrivene vodom i okruženu sferom zraka koji sadrži kisik i dušik i druge supstance, — sadrži, u stvari, ono što ljudsko biće treba za disanje. I tako dalje i tako dalje. A kada ljudi krenu objašnjavati i špekulirati o onom što danas prolazi kao znanstvena spoznaja, tada dobijemo zaista fini rezultat! Jer jedino pomoću duhovne vizije može se prodrijeti u uvjete koji su prevladavali u najranija prvobitna vremena. Međutim, takva duhovna vizija, koja se tiče prvobitnih uvjeta na Zemlji [Vidi peto predavanje u Znanje misterija i misterijski centri. ] i kod čovječanstva stečena je od učenika u Efezu, kada su se poistovjetili s božanskom slikom; promatrali su i razumjeli kako ono što je ranije okruživalo Zemlju kao atmosfera nije bilo ono što je danas; oko Zemlje, na mjestu gdje je danas atmosfera, bila je iznimno fina bjelančevina, nestalna, fluidna bjelančevinasta supstanca. I vidjeli su kako je sve što je živjelo na Zemlji za vlastiti postanak trebalo snage ove nestalne, fluidne bjelančevinaste supstance, koja je bila raštrkana Zemljom, i kako je također sve živjelo u njoj. Vidjeli su također da ono što je u izvjesnom smislu već unutar te supstance — fino distribuirano ali svugdje s tendencijom za kristalizaciju — kako je ono što je bilo prisutno u fino distribuiranom stanju kao silicijeva kiselina bilo u stvari vrsta čulnog organa za Zemlju i u sebe je moglo sa svih strana primiti imaginacije i utjecaje iz okolnog kozmosa. I tako su u silicijevoj kiselini sadržanoj u zemaljskoj bjelančevinastoj atmosferi svuda bile imaginacije, konkretno, izvana prisutne.
Ove imaginacije imale su oblik gigantskih, biljkolikih organizama, i iz onog što je bilo, takoreći, ‘imaginirano’ na taj način u Zemlju, kasnije se razvila, preko apsorpcije atmosferske supstance, — biljka; sve što je biljkolike prirode. U početku je to bilo u okruženju Zemlje, u nestalnom, fluidnom obliku; i tek kasnije je uronilo u tlo i postalo ono što nam je poznato kao biljka.
Osim silicijeve kiseline, u tu bjelančevinastu atmosferu ugrađena je još jedna supstanca, vapno, u fino raspršenom stanju. Opet, iz vapnene supstance, pod utjecajem zgušnjavanja bjelančevine pojavilo se animalno carstvo. I ljudsko biće se osjećalo unutar svega toga. Ono se osjećalo jedno s cijelom Zemljom. Živjelo je u onom što se formiralo kao biljka na Zemlji kroz imaginaciju, živjelo je također u onom što se razvilo na Zemlji kao animalno, na način na koji sam opisao. Svako pojedino ljudsko biće se osjećalo rašireno nad cijelom Zemljom, osjećalo se jedno sa Zemljom. Tako da su ljudska bića bila sva — kao što sam to opisao za platonovo učenje u mojoj knjizi Kršćanstvo kao mistična činjenica, u odnosu na ljudsku sposobnost za ideje — sva su bila jedna unutar drugih.
Sada je sudbina dovela do toga da su se dvije osobnosti, o kojima sam govorio u Stuttgartu i o kojima vam opet govorim ovdje, reinkarnirale kao sljedbenici Misterija Efeza, i s dubokom posvećenošću su primili u njihove duše stvari koje sam vam oslikao u kratkim crtama. Time su njihove duše bile, na neki način, iznutra uspostavljene. Preko misterija sada su kao zemaljsku mudrost primili ono što im je ranije bilo dostupno jedino iskustveno, — uglavnom nesvjesno iskustvo.
Tako je ljudsko iskustvo tih osobnosti bilo podijeljeno između dvije odvojene inkarnacije. I time su nosili unutar njih snažnu svijest o čovjekovoj vezi s višim, duhovnim svijetom, i u isto vrijeme snažnu, intenzivnu sposobnost da dožive i osjete sve što pripada Zemlji.
Jer ako imate dvije stvari koje neprestano teku zajedno, tako da ih ne možete razdvojiti, tada se one stapaju i gube jedna u drugoj. Ako se, s druge strane, one pokažu jasno vidljive, tada jednu možete suditi po drugoj. I tako su te dvije osobnosti mogle u jednu ruku prosuditi duhovno višeg svijeta koje im je došlo kao rezultat životnog iskustva i koje je u njima živjelo kao odjek iz njihovih ranijih inkarnacija. I sada, pošto im je u misterijima Efeza pod utjecajem božice Artemide preneseno porijeklo carstava prirode, oni su mogli, u drugu ruku, prosuditi kako su nastale stvari na Zemlji koje su za čovjeka vanjske, kako je postupno sve na Zemlji što je čovjeku vanjsko formirano iz prvobitne supstance, supstance koja je također uključivala čovjeka. I život ove dvije osobnosti — pao je dijelom na svršetak vremena kada je Heraklit [Heraklit iz Efeza, grčki filozof. Živio je oko 500 pr.n.e. i njegovo glavno djelo pohranio u Hramu Artemide. Vidi Kršćanstvo kao mistična činjenica i misterije davnine] još živio u Efezu, a dijelom u vrijeme koje je slijedilo — postaje posebno iznutra bogat i bio je snažno osvijetljen od iznutra sa svijetlom velikih kozmičkih tajni. Nadalje je u njima postojala snažna svijest o tome kako čovjek u svom životu duše može biti povezan, ne samo s onim što leži rašireno oko njega na Zemlji, već i s onim što se širi gore, — kada on sam s njegovim bićem doseže gore. Takva je bila unutarnja konfiguracija duše te dvije osobnosti, koje su radile zajedno u ranijoj egipatsko-kaldejskoj epohi i zatim živjele zajedno u vrijeme Heraklita i kasnije, povezani s misterijem Efeza. I sada se taj zajednički rad mogao nastaviti još dalje. Konfiguracija duše koja se razvila kod obojice, prošla kroz smrt, kroz duhovni svijet, i počela se pripremati za zemaljski život koji opet mora donijeti probleme koji će se sada naravno pokazati na sasvim različit način. I kada vidimo na koji način te dvije osobnosti moraju naći njihovu ulogu u povijesti evolucije Zemlje, možemo vidjeti kako su kroz iskustva duše u ranijim vremenima — ta iskustva imaju njihov karmički nastavak u sljedećem životu na Zemlji — pripremljene stvari koje se kasnije pojavljuju u potpuno drugačijem obliku u kasnijem životu, kada su osobnosti još jednom pripojene u evoluciju čovječanstva na Zemlji.
Iznio sam ovaj primjer, jer su se te dvije osobnosti pojavile kasnije u periodu koji je bio od iznimne važnosti u povijesti čovječanstva. Na to sam ukazao na mojim predavanjima u Stuttgartu prije trinaest godina; u stvari, bavio sam se svim ovim stvarima s određenom gledišta. Ove osobnosti koje su najprije u egipatsko-kaldejskoj epohi prošle kroz ono što bih mogao nazvati uvelike širok kozmički život, i zatim su unutar njih produbile to kozmičko iskustvo, time na neki način utvrdivši njihove duše, sada su živjele opet u kasnijim inkarnacijama kao Aristotel [Grčki filozof iz Stagire (384–322 pr.n.e.). Vidi Zagonetke filozofije] i Aleksandar veliki [(356-323 pr.n.e.). Od 336 kralj Makedonije. Umro u Babilonu.]. Kada se razumije ove dubine koje su u podlozi duša Aristotela i Aleksandra velikog, onda se može početi shvaćati, kao što sam objasnio u Stuttgartu, sve što je tako problematično radilo u te dvije osobnosti, čiji život se odvijao u vrijeme kada je grčka kultura propadala i rimska vladavina počinjala preuzimati vlast.