.Jučer je moj zadatak bio pomoću primjera pokazati kako se odvija povijesna evolucija svijeta. Ako se ide dalje u smjeru znanosti duha, stvari se ne mogu predstaviti drugačije nego pokazujući posljedice događaja onako kako se reflektiraju u ljudskom biću. Jer sve do naše vlastite epohe čovjek se nije osjećao, iz razloga koje ćemo raspravljati tijekom ovih predavanja, kao individualno biće odsječen od ostatka svijeta. U svim prethodnim epohama čovjek je osjećao — i, poznato je, u svim sljedećim epohama opet će se osjećati kao pripadnik cijelog kozmosa, kao da pripada cijelom svijetu; jednako kao što prst (kako sam često to izrazio) ne može imati nezavisnu egzistenciju za sebe, već jedino može postojati na ljudskom biću. Jer u trenutku kada je prst odvojen od ljudskog bića, to više nije prst, počinje propadati, to je nešto sasvim različito, podložno sasvim drugim zakonima nego kada je prikačen na ljudski organizam. I kao što je prst samo prst u jedinstvu s organizmom, na isti je način čovjek biće s ovim ili onim oblikom, bilo u zemaljskom životu ili u životu između smrti i novog rođenja, kada je u vezi s cijelim kozmosom. Svijest o tome je bila prisutna u ranijim epohama i kasnije će opet biti prisutna; danas je samo zatamnjena jer je, kao što ćemo čuti, za čovjeka bilo nužno da bude zatamnjena i prekrivena da bi potpuno mogao razviti doživljaj slobode. Što dalje idemo natrag koliko god u drevna vremena, to više nalazimo da čovjek posjeduje tu svijest o pripadanju cijelom kozmosu.
Dao sam vam sliku dvije osobnosti, — jedna se u čuvenom epu naziva Gilgameš a druga Eabani. Pokazao sam vam kako su te osobnosti živjele u drevnoj egipatsko-kaldejskoj epohi u skladu s onim što je u to vrijeme za ljude bilo moguće, i kako su kasnije doživjeli produbljenje kroz misterije Efeza. I na kraju jučerašnjeg predavanja sam vam rekao da su ta ista ljudska bića imala kasnije svoju ulogu u povijesnoj evoluciji svijeta kao Aristotel i Aleksandar.
Da bi potpuno razumjeli tijek evolucije Zemlje u vremenima kada su se sve ove stvari odvijale, moramo pobliže pogledati što su takve duše mogle primiti u sebe u ta tri uzastopna perioda.
Rekao sam vam kako je osobnost koja je prikrivena iza imena Gilgameš poduzela putovanje na Zapad i prošla kroz neku vrstu zapadne post-atlantske inicijacije.
Najprije formirajmo ideju o prirodi takve inicijacije, da bi bolje razumjeli ono što dolazi kasnije. Prirodno ćemo se okrenuti mjestu gdje su odjeci stare atlantske inicijacije ostali dugo vremena. To je bio slučaj s misterijima Hibernije [Vidi 8. i 9. predavanje u Znanje misterija i misterijski centri. ], o kojima sam nedavno govorio prijateljima koji su u Dornahu. Sada moram ponoviti nešto od onog što sam tada rekao prije nego možemo doći do jasnog i punog razumijevanja teme kojom se bavimo.
Misterije Hibernije, misterije Irske, postojale su dugo vremena. Još su bile tamo u vrijeme osnivanja kršćanstva. I to su misterije koje su u nekom smislu najvjernije sačuvale drevno učenje mudrosti atlantskih naroda. Dati ću vam sliku doživljaja osobe koja je bila inicirana u irske misterije u post-atlantskoj epohi. Prije nego je mogao primiti inicijaciju morao je biti strogo pripremljen; priprema koju se moralo proći prije ulaska u misterije uvijek je u tim vremenima bila iznimno stroga i rigorozna. Važna stvar u misterijima Hibernije je bila da je učenik morao naučiti da postane svjestan u snažnom unutarnjem doživljaju onog što je iluzorno u njegovom okruženju, — u svim stvarima, odnosno, onima kojima čovjek pripisuje da su na temelju njegovih čulnih opažanja. Zatim on postaje svjestan svih poteškoća i prepreka s kojima se čovjek susreće kada traži istinu, stvarnu istinu. I pokazano mu je kako je, u osnovi, sve što nas okružuje u svijetu čula iluzija, da je ono što daju osjetila iluzija, i da se istina skriva iza iluzije, tako da u stvari pravo postojanje čovjeku nije dostupno preko čulne percepcije.
Sada, vjerojatno ćete reći da to uvjerenje vi sami imate dugo vremena; znate to vrlo dobro. Ali sve znanje koje čovjek može imati u sadašnjoj svijesti o iluzornom karakteru čulnog svijeta je ništa u usporedbi s unutarnjim slomom, unutarnjom tragedijom koju je čovjek tog vremena pretrpio u njegovoj pripremi za hibernijsku inicijaciju. Jer kada netko teoretski kaže ovako: Sve je maya, sve je iluzija, — to prima veoma lako! ali trening učenika Hibernije vođen je do takve točke da su oni morali sebi reći: Za čovjeka nema mogućnosti da prodre u iluziju i dođe do stvarnog pravog postojanja.
Učenici su tako trenirani da se zadovolje, takoreći u očaju, s iluzijom. Došli su do stava očaja: iluzorni karakter, osjećali su, tako je nadmoćan i tako prodoran da se nikad ne može stići izvan njega. I u životu tih učenika uvijek nalazimo osjećaj: Dobro dakle, moramo ostati u iluziji. Međutim, to znači: moramo izgubiti samo tlo pod nogama. Jer ne može se čvrsto stajati na iluziji! Uistinu, moji dragi prijatelji, o strogosti i ozbiljnosti pripreme u drevnim misterijima, jedva da danas možemo imati ideju. Čovjek se zgrčio u užasu pred onim što je unutarnji razvoj stvarno zahtijevao.
Takav je doživljaj dolazio učenicima u odnosu na postojanje i njegov iluzorni karakter. I sada ih je čekalo slično iskustvo u vezi potrage za istinom. Upoznali su prepreke koje čovjek ima u njegovim emocijama koje ga ometaju da dođe do istine, sve tamne i porazne osjećaje koji kvare jasno svijetlo znanja. I tako su još jednom došli do velikog trenutka kada su sebi rekli: Ako nema istine, dakle tada živimo — moramo živjeti — u zabludi, u neistini. Da tako čovjek dođe do toga u svom životu kada očajava zbog postojanja i istine znači, ukratko, da od sebe trga svoje vlastito čovještvo.
Sve ovo je dano da bi ljudsko biće, preko doživljaja suprotnog od onog što će konačno dosegnuti kao svoj cilj, moglo tom cilju pristupiti s pravim i dubokim ljudskim osjećajem. Jer ukoliko se nije naučilo što znači živjeti u zabludi i iluziji, onda se ne može cijeniti postojanje i istina. I učenici Hibernije morali su naučiti cijeniti postojanje i istinu.
I tada, kada su prošli kroz sve to, kada su imali, takoreći, doživljenu gorku stranu, suprotni pol od onog do čega će konačno doći, učenici su vođeni (i ovdje moram opisati što je bilo u slikovnom jeziku koji može ispravno predstaviti ono što se odvilo u misterijima Hibernije) — vođeni su u vrstu svetišta gdje su bila dva stupa-statue beskonačno velike sugestivne snage, i gigantske veličine. Jedan od stupova-statua bio je iznutra šupalj; površina koja je okruživala šuplji prostor, cijela supstanca, to jest, ono od čega je statua bila sačinjena, bila je sasvim elastična. Gdje god bi se pritisnulo, moglo se u statui napraviti udubljenje; ali u trenutku kada bi pritisak prestao, oblik se sam vraćao.
Cijeli stup-statua je bila napravljena na takav način da je glava bila posebno razvijena. Kada je čovjek pristupao statui, imao je osjećaj: Snage struje iz glave u kolosalno tijelo. Jer naravno nije vidio prostor unutra, postao bi ga svjestan tek kada bi pritisnuo. I učenik je potican da pritisne. Imao je osjećaj da su snage glave zračile preko cijelog ostatka tijela, da u ovom kipu glava čini sve.
Spremno priznajem, moji dragi prijatelji, da ako bi moderan čovjek u našem sadašnjem prozaičnom životu bio doveden pred statuu, jedva da bi mogao doživjeti bilo što osim sasvim apstraktnih ideja o tome. To je zasigurno tako. Ali druga je stvar, najprije sa cijelim unutarnjim bićem doživjeti, s dušom i duhom, da, i sa krvlju i nervima, moć iluzije i moć zablude, — i tada, nakon toga, doživjeti sugestivnu silu takve gigantske figure.
Ova statua je imala muške osobine.
Sa strane nje je stajala još jedna, koja je imala ženske osobine. Nije bila šuplja. Bila je sačinjena od supstance koja nije bila elastična, već plastična. Kada bi učenik pritisnuo ovu statuu — i opet je bio potican da to napravi — on bi uništio formu. Izdubio bi rupu u tijelu.
Nakon što je učenik našao kako je kod jedne statue, zbog njene elastičnosti, forma bila uvijek ponovno uspostavljena, a drugu je učinio nejasnom pritiskujući je, i nakon što se također još nešto dogodilo, o čemu ću odmah govoriti, on je napustio mjesto, i doveden je natrag tek kada su sve deformacije koje je nanio plastičnoj neelastičnoj ženskoj figuri bile obnovljene, i statua je bila čitava. Zahvaljujući svim pripremama koje je učenik morao proći — a mogu ih ovdje dati samo okvirno — u vezi sa statuom koja je imala ženski karakter mogao je primiti duboki unutarnji doživljaj u cijelom njegovom biću — tijelu, duši i duhu.
Taj unutarnji doživljaj je naravno već ranije bio u njemu pripremljen, ali u punoj mjeri je utemeljen i potvrđen kroz sugestivni utjecaj statue. U sebe je primio osjećaj unutarnje ukočenosti, čvrste i krute ukočenosti. To je tako u njemu radilo da je svoju dušu vidio ispunjenu imaginacijama. I te imaginacije su bile slike zemljine zime, slike koje su predstavljale zimu na Zemlji. Tako je učenik vođen da percipira stvarnost, u duhu, od iznutra.
S drugom, muškom statuom, imao je drugačiji doživljaj. Osjećao je kao da je sav život u njemu, koji je općenito raširen cijelim tijelom, išao u krv, kao da je njegova krv prožeta silama i pritišće kožu. Dok se pred jednom statuom morao osjećati kao da postaje ukočeni kostur, sada je pred drugom morao osjećati da je cijeli život u njemu utrošen u toplinu, i on je živio u čvrsto nategnutoj koži. I ovaj doživljaj da cijeli unutarnji čovjek pritišće površinu omogućio je učeniku da primi novi uvid. Mogao je sebi reći: Sada imaš osjećaj i doživljaj onog što bi bio ako bi, do svih stvari u kozmosu, samo Sunce radilo na tebi. Na ovaj način je učio prepoznati djelovanje Sunca u kozmosu, i kako je taj rad distribuiran u kozmosu. Upoznao je čovjekovu vezu sa Suncem. I naučio je da je razlog zašto čovjek u stvarnosti nije ono što je on sada osjećao da jest pod sugestivnim utjecajem statue Sunca, taj da druge sile, radeći iz drugih kutova kozmosa, ‘mumificiraju’ ovo djelovanje Sunca. Na ovakav način je učenik učio da se snađe u kozmosu, da bude, takoreći, u kozmosu kod kuće.
I kada je učenik osjećao sugestivni utjecaj statue Mjeseca, kada je u sebi imao teški mraz obamrlosti i unutar sebe doživio zimski krajolik (u slučaju statue Sunca, u duhu je doživio ljetni krajolik), tada je osjećao što bi bio da je prisutan samo utjecaj Mjeseca.
Što čovjek doista zna o svijetu sada? Zna, recimo, da je cvijet cikorije plavi, da je ruža crvena, nebo plavo, i tako dalje. Ali te činjenice na njega ne ostavljaju žestok ili nadmoćan utisak. To mu samo govori ono što je pri ruci, o onom što je u njegovom neposrednom okruženju. Ako bi čovjek želio znati tajne kozmosa, tada u cijelom svom biću mora postati osjetilni organ, — i to, u silnom stupnju.
Preko sugestivnog utjecaja statue Sunca, cijelo učenikovo biće je bilo koncentrirano u cirkulaciji krvi. Sebe je upoznao kao biće Sunca, dok je unutar sebe doživljavao taj sugestivni utjecaj. I sebe je upoznao kao biće Mjeseca, doživljavajući sugestivni utjecaj ženske statue. I iz tih unutarnjih doživljaja koje je primio mogao je reći, kako Sunce i Mjesec djeluju na ljudsko biće; jednako kao što mi danas možemo reći, iz doživljaja naših očiju, kako ruža utječe na nas, ili iz doživljaja naših ušiju možemo reći kako djeluje zvuk visokog C, i tako dalje.
Tako su učenici tih misterija još doživljavali, čak i u post-atlantska vremena, kako je čovjek, takoreći, smješten u kozmosu. To je za njih bio neposredan i direktan doživljaj.
Sada, ono što sam vam danas prenio samo je kratka skica uzvišenog doživljaja kojeg su ljudi dosegnuli u misterijima Hibernije, i nastavili dosezati sve do prvih stoljeća kršćanske ere. To je bio kozmički doživljaj — to iskustvo Sunca i iskustvo Mjeseca.
U misterijima Efeza u Maloj Aziji učenik je morao proći doživljaje sasvim različitog karaktera. Tu je doživio na posebno intenzivan način, s cijelim bićem, ono što je kasnije našlo tako savršen izraz u početnim riječima Evanđelja po Ivanu: ‘U početku bijaše Riječ. I Riječ bijaše u Boga. I Bog bijaše Riječ’. U Efezu, učenik je vođen, ne pred dvije statue, već pred jednu, — statuu koja je poznata kao Artemida (Diana) od Efeza. Identificirajući se — kao što sam jučer rekao — s tom statuom koja je bila obilje života, koja je svuda obilovala životom, učenik je proživio svoj put u kozmički eter. S cijelim njegovim osjećajem i doživljajem podignuo se iz pukog zemaljskog života, podignuo se u doživljaj kozmičkog etera. I sada je bio vođen, do novog znanja. Prije svega, prenesena mu je prava priroda ljudskog govora. I zatim iz ljudskog govora, iz ljudske slike, to jest, iz kozmičkog Logosa, iz ljudski-predstavljenog Logosa, učeniku je pokazano kako kozmička Riječ radi i stvaralački tka širom univerzuma.
Još jednom, ove stvari mogu opisati samo u golim konturama. Proces je bio takav da je pažnja učenika bila posebno usmjerena na ono što se događa kada ljudsko biće govori, kada utiskuje znak njegove riječi na izlazeći dah. Bio je vođen da doživi što se događa s onim što, kroz njegovo vlastito unutarnje djelo, čovjek dovodi u život, — da osjeti kako njegova “riječ” izgleda u elementu zraka; i povrh toga, kako su dva daljnja procesa ujedinjena s onim što se odvija u elementu zraka.
Zamislite da ovdje imamo izdahnuti zrak, u koji su utisnute određene riječi koje ljudsko biće govori. Dok taj zrak, oblikovan u riječi, struji iz grudiju vani, ritmička vibracija ide dolje i prelazi u cijeli vodeni element koji prožima ljudski organizam. Tako na nivou grla, njegova govornog organa, čovjek dok govori ima zračne ritmove. Ali usporedo s njegovim govorom ide valovito uzburkavanje i ključanje cijelog fluidnog tijela u ljudskom biću. Fluidno u čovjeku, koje je ispod oblasti govora, dolazi u vibraciju i vibrira u harmoniji. To je ono što to stvarno znači kada kažemo da su našem govoru pridruženi osjećaji. Ako vodeni element u ljudskom biću na ovaj način ne vibrira u harmoniji, čovjekov govor će iz njega izlaziti neutralno, indiferentno; on neće moći ono što govori prožeti osjećajem. A gore u smjeru glave, ide element topline, i pridruženi riječima koje mi utiskujemo u zrak su prema gore strujeći valovi topline, koji prožimaju glavu i tamo čine mogućim da našim riječima bude pridružena misao.
Dakle, kada govorimo, imamo posla s tri stvari: zrakom, toplinom i vodom. Ovaj proces, koji jedini predstavlja potpunu sliku onog što živi i tka u ljudskom govoru bio je uzet kao početna točka za učenika Efeza.
Tada mu je bilo jasno da je ono što se tako odvija u ljudskom biću, da je to kozmički proces napravljen ljudskim, i da je u izvjesnom dalekom vremenu sama Zemlja radila na taj način; samo što tada nije bio element zraka, već vodeni element, fluidni element — kojeg sam jučer opisao kao nestalnu, fluidnu bjelančevinu — koja je imala tu valovitost i uzburkavanje. Kao zrak u čovjeku, u mikrokozmosu, kada govorimo o izlazećem dahu, tako je jednom bio nestalan, fluidni element, bjelančevina koja je okruživala Zemlju kao atmosfera. I kao što danas zrak prelazi u element topline, tako je i bjelančevina išla gore u vrstu zračnog elementa, i prema dolje u vrstu zemaljskog elementa. I kao što se kod nas osjećaji u tijelu javljaju kroz fluidni element, tako kod Zemlje nastaju zemaljske formacije, zemaljske sile, sve snage koje rade i kipte unutar Zemlje. A gore, u zračnom elementu rođene su kozmičke misli, uzvišene kozmičke misli koje stvaralački rade u zemaljskoj supstanci.
Veličanstven i snažan bio je dojam koje je ljudsko biće primilo u Efezu, kada mu je pokazano kako je u njegovom vlastitom govoru živio mikrokozmički odjek onog što je jednom bilo makrokozmičko. I učenik Efeza je, kada je govorio, osjećao da mu kroz doživljaj govora dolazi uvid u rad kozmičke Riječi. Mogao je percipirati kako je kozmička riječ pokrenula nestalni fluidni element, dajući mu pokret pun značenja i smisla; također je mogao vidjeti kako je išla gore do kreativne kozmičke misli, i prema dolje do zemaljskih snaga u nastajanju.
Tako je učenik doživio svoj put u kozmos, učeći da ispravno razumije ono što je bilo u njegovom vlastitom biću. ‘Unutar tebe je ljudski Logos. Ljudski Logos radi iz tebe tijekom tvog vremena na Zemlji. Ti, kao čovjek, oblikuješ ljudski Logos’. (Jer u samom djelu kroz ono što struji dolje u fluidni element mi smo sami formirani i oblikovani iz govora, dok kroz ono što struji gore, imamo naše ljudske misli tijekom našeg vremena na Zemlji.) ‘I jednako kao što je u tebi bit čovječanstva mikrokozmički Logos, tako je jednom u dalekim počecima stvari bio Logos, i bio je kod Boga i sam je bio Bog’.
U Efezu su ljudi imali duboko razumijevanje ovoga jer su to razumjeli u, i kroz ljudsko biće.
Razmatrajući takvu osobnost koja se krije iza imena Gilgameš, morate zapamtiti kako je živio u cijelom miljeu i okruženju koje je zračilo iz misterija. Jer sva kultura, sva civilizacija, u ranija je vremena zračila iz misterija; stoga kada vam imenujem Gilgameša, morate o njemu misliti — dok god je živio u Uruku — ne zaista kao o iniciranom u misterije Uruka, ali kao da živi u civilizaciji koja je bila prožeta osjećajem i doživljajem koji je čovjek mogao imati iz njegova odnosa prema kozmosu.
Zatim je ovoj osobnosti došlo iskustvo tijekom njegova putovanja na Zapad, koje ga je učinilo direktno upoznatim, ne sa samim misterijima Hibernije — nije putovao tako daleko — već s onim što je njegovano u koloniji misterija Hibernije, smještenoj, kao što sam vam rekao, gdje je danas Gradišće. Ono što je doživio tamo živjelo je u njegovoj duši i zatim se dalje razvilo u njegovom životu između smrti i novog rođenja; i u sljedećem zemaljskom životu u Efezu je prošao produbljenje duše u vezi s tim istim iskustvom.
Produbljenje duše se desilo za oba pojedinca o kojima smo govorili. Zaista je to bilo kao da se bujica podigla iz dubina civilizacije tog vremena i kao veliki val prodrla u duše te dvojice. Doživjeli su u živopisnoj i intenzivnoj stvarnosti ono što je u Grčkoj preživjelo nakon homerskog perioda samo kao divna vanjština, kao slava nečeg što je prohujalo.
U Efezu se još mogao imati osjećaj za potpunu stvarnost u kojoj je čovjek jednom davno živio, u danima kada je još imao neposredan odnos s božansko-duhovnim; kada je Azija za njega bila samo najniža nebesa, kada je još imao vezu s višim nebesima koja su s njom graničila. U tim dalekim vremenima čovjek je u 'Aziji' doživljavao prisutnost duhova prirode, a iznad, prisutnost anđela, arhanđela, itd., i opet iznad njih, Eksuzija i ostatka hijerarhija. O svemu tome još se mogao imati naknadni osjećaj u Efezu, na mjestu, odnosno, gdje je također živio Heraklit i gdje se toliko mnogo stare stvarnosti još doživljavalo čak i u kasnija grčka vremena, sve dolje do šestog i petog stoljeća pr.n.e.
Zaista je bila osobina Grka da je ono što je jednom bilo doživljeno od čovjeka u vezi s kozmosom, uzeo i natapao s time mit, ljepotu, element umjetnosti, pretvarajući to u slike koje je čovjek osjećao više ljudskima i bližima sebi.
Sada naše misli moramo usmjeriti na vrijeme kada je s jedne strane grčka civilizacija dosegnula njen zenit, kada je s ponosom gurnula natrag, u perzijskim ratovima, zadnji nasrtaj takoreći stare azijatske stvarnosti, na vrijeme kada je ipak s druge strane sama Grčka već bila počela propadanje; i moramo sebi predstaviti što bi čovjek takvog vremena doživio ako je u duši još nosio nepogrešiv odjek onog što je jednom bilo božansko-duhovna zemaljska stvarnost u tijelu, duši, i duhu čovječanstva.
Morat ćemo vidjeti kako su Aleksandar veliki i Aristotel živjeli u svijetu koji im nije bio sasvim prilagođen, zaista u svijetu koji je za njih imao veliku tragičnost. Činjenica je, Aleksandar i Aristotel stajali su u potpuno drugačijem odnosu prema duhovnom od ljudi oko njih; jer premda se ne može reći da su se previše zaokupljali s misterijima Samotrake, ipak su u njihovim dušama nosili jaku sklonost za ono što se odvijalo s Kabirijem u tim misterijima. I sve do u Srednji vijek bilo je onih koji su razumjeli što je to značilo. Današnji ljudi grade potpuno pogrešne ideje o Srednjem vijeku: oni ne shvaćaju da je bilo pojedinaca svih životnih staleža, sve do u 13-o i 14-o stoljeće, koji su posjedovali jasnu duhovnu viziju, u svakom slučaju u onu oblast koja je na drevnom istoku bila označena kao ‘Azija’. Pjesma o Aleksandru [Skladana oko 1125 od franačkog svećenika Lamprechta; prva njemačka svjetovna epska pjesma.] koja je skladana od izvjesnog svećenika u ranom Srednjem vijeku veoma je značajan dokument; u usporedbi s izvještajem koji povijest danas daje o djelima Aleksandra i Aristotela, pjesma svećenika Lamprechta je uzvišena i velika zamisao, još uvijek srodna starom razumijevanju svega što se dogodilo kroz Aleksandra velikog.
Uzmite na primjer pasus pjesme gdje je dan divan opis sa slijedećim stilom. Kada dođe proljeće, vi idete vani u šumu. Dođete na rub šume. Tamo cvjeta cvijeće, i Sunce stoji tako da dopušta da sjena sa stabala pada na cvijeće. I tamo možete vidjeti kako u sjeni stabala u proljeće iz cvjetnih čašica izlaze djeca cvijeća i plešu u grupi na rubu šume.
U ovom opisu svećenika Lamprechta možemo percipirati kako kroz njega izrazito struji, stari i stvaran doživljaj koji je još bio dostupan ljudima tog vremena. Oni nisu išli vani u šumu, govoreći prozaično: Ovdje je trava, a ovdje cvijeće, a ovdje počinju stabla; već kada su se približavali stablima dok je iza njih stajalo Sunce i sjena padala preko cvijeća, zatim je u sjeni stabala iz cvijeća došao pred njih cijeli svijet cvjetnih-bića — bića koja su stvarno za njih bila prisutna prije nego su ušli u šumu. Jer kada su došli u samu šumu percipirali su sasvim druge elementarne duhove. Taj ples cvjetnih duhova pojavio se svećeniku Lamprechtu i on je posebno uživao opisujući ga. To je zaista značajno, moji dragi prijatelji; Lamprecht, čak i kasno kao u 12-om ili početkom 13-og stoljeća želeći opisati pohode Aleksandra, svugdje ih prožima opisima prirode koji još sadržavaju manifestacije carstava elementala. U pozadini njegove Pjesme o Aleksandru, bila je ova svijest: ‘Da bi opisali što se jednom davno dogodilo u Makedoniji kada je Aleksandar počeo njegova putovanja u Aziju, kada je Aleksandar podučavan od Aristotela, ne možemo opisati samo prozaičnu Zemlju kao ambijent tih događaja; ne, da bi ih opisali dostojno s prozaičnom Zemljom moramo uključiti carstva elementarnih bića’. Koliko različito od moderne povijesne knjige, koja je, naravno, sasvim opravdana za sadašnje vrijeme. Tamo ćete pročitati kako je Aleksandar, protivno savjetu njegova učitelja Aristotela kojeg nije poslušao, sam zamislio da ima misiju da pomiri barbarsko s civiliziranim čovječanstvom, kreirajući takoreći prosječnu kulturu; civilizirani Grci, Heleni, Makedonci i barbari.
To je, bez sumnje, dovoljno dobro za moderno vrijeme. A ipak tako djetinjasto, u usporedbi s pravom istinom! S druge strane imamo divan utisak kada gledamo sliku koju nam Lamprecht daje o pohodima Aleksandra, pripisujući im sasvim drugačiji cilj. Osjećamo da je onom što sam upravo opisao — ulazak elementarnih carstava prirode, duhovnog u fizičko u prirodi, — bilo namijenjeno da bude samo uvod. Jer koji je cilj Aleksandrovih pohoda u Alexanderlied od Lamprechta?
Aleksandar dolazi pred sama vrata Raja. Prevedeno tako u kršćanski jezik njegova vremena, to u visokom stupnju odgovara, kao što ću odmah objasniti, stvarnoj istini. Jer pohodi Aleksandra nisu poduzeti iz razloga pukog osvajanja, još i manje protiv savjeta Aristotela u vezi ujedinjenja barbara s Grcima. Ne, bili su prožeti stvarnim i uzvišenim duhovnim ciljem. Njihov impuls je došao iz duha. Pročitajmo o tome u pjesmi Lamprechta, koji na njegov način s velikom privrženošću, premda 15 stoljeća nakon života Aleksandra, priča herojsku priču. Priča nam kako je Aleksandar došao do vrata Raja, ali nije mogao ući, jer, kako Lamprecht kaže, u Raj može ući samo onaj tko ima iskrenu poniznost, a Aleksandar, živeći u pretkršćansko vrijeme, to još nije mogao imati. Samo je kršćanstvo moglo čovječanstvu donijeti pravu poniznost.
Ipak, ako stvar pojmimo ne na uzak već na široko uman način, vidjeti ćemo kako Lamprecht, kršćanski svećenik, još uvijek osjeća nešto od tragičnosti Aleksandrovih pohoda.
Nisam bez razloga govorio o ovoj ‘Pjesmi o Aleksandru’. Jer sada nećete biti iznenađeni ako počnemo od pohoda Aleksandra da bi opisali što je bilo prije a što poslije u povijesti zapadnog čovječanstva, u njenoj vezi s Istokom. Jer stvarni temeljni osjećaj za ove stvari je još bio široko prisutan, kao što smo vidjeli, u relativno kasnom periodu Srednjeg vijeka. Ne samo to; bio je prisutan u tako konkretnom obliku da se ‘Pjesma o Aleksandru’ mogla pojaviti, opisujući onako s divnom dramatskom snagom osjećaje koji su se odigrali kroz dvije duše koje sam okarakterizirao.
Značaj ovog trenutka povijesti Makedonije seže s jedne strane daleko u prošlost, a s druge strane daleko u budućnost. I esencijalno je imati na umu kako se nešto od svjetske tragedije nadvilo nad svime što ima veze s Aristotelom i Aleksandrom. Na svijetlo dolazi čak i vanjska tragedija. Pokazuje se u ovome, moji dragi prijatelji. Zahvaljujući sumnjivim okolnostima — okolnostima koje su bile sudbonosne za povijest svijeta — samo mali dio spisa Aristotela došao je u Zapadnu Europu, i tamo bio dalje proučavan i sačuvan od crkve. U suštini to su samo spisi koji se bave logikom ili su odjeveni u logičku formu.
Međutim, ozbiljno proučavanje, malo onog što je sačuvano od Aristotelovih znanstvenih spisa pokazati će kakvu je snažnu viziju on još imao o vezi cijelog kozmosa s ljudskim bićem. Skrenuti ću vašu pažnju na jedan pasus.
Danas govorimo o elementu zemlje, elementu vode, elementu zraka, elementu vatre ili topline, i zatim o eteru. Kako Aristotel predstavlja sve to? On pokazuje Zemlju, tešku čvrstu Zemlju; fluidnu Zemlju, vodu; zatim zrak; i cjelinu prožetu i okruženu vatrom. Ali za Aristotela ‘Zemlja’ u ovom smislu doseže sve do Mjeseca. I od kozmosa, iz zvijezda dosežući do Mjeseca, ne, naime, u oblast Zemlje, već samo do Mjeseca, dolazeći prema nama, takoreći, iz Zodijaka, od zvijezda — je eter, ispunjavajući kozmički prostor. Eter doseže dolje do Mjeseca.
Sve ovo još može biti pročitano od učenjaka u knjigama koje su napisane o Aristotelu. Sam Aristotel, međutim, svom učeniku Aleksandru stalno je govorio: Taj eter koji je tamo daleko izvan oblasti zemaljske topline — svjetlosni eter, kemijski eter i životni eter — bili su jednom davno ujedinjeni sa Zemljom. Ulazio je sve do Zemlje. I kada se Mjesec povukao u drevnoj epohi evolucije, tada se eter povukao od Zemlje. I tako sve što je oko nas u prostoru kao mrtvi svijet — tako ide Aristotelova poduka njegovom učeniku Aleksandru — nije prožeto eterom. Kada se međutim, približava proljeće, i biljke, životinje i ljudska bića izlaze u novi život na Zemlji, tada elementarni duhovi ponovno donose dolje eter iz oblasti Mjeseca, donoseći ga dolje u ta novorođena bića. Tako Mjesec oblikuje i modelira bića.
Stajući ispred velike ženske figure u misterijima Hibernije, učenik misterija je imao živopisan osjećaj kako eter doista ne pripada Zemlji, već je doveden tamo dolje od elementarnih duhova, svake godine, utoliko što je potreban za pojavu bića na Zemlji.
A to je bilo tako i za Aristotela. On je, također, imao dubok uvid u vezu ljudskih bića s kozmosom. Njegov učenik Teofrast nije pustio da spisi koji iznose ove stvari dođu na Zapad. Neki od njih, međutim, išli su na Istok, gdje je još postojalo razumijevanje ovakvih istina. Odatle su od Židova i Arapa nošeni preko Sjeverne Afrike i Španjolske na zapad Europe, i tamo se susreli, na način koji ću još morati opisati, s zračenjem misterija Hibernije, pošto su one imali izraz u civilizaciji i kulturi naroda.
Ali sada, sve što sam vam opisivao nije bilo više od početne točke za učenje koje je Aristotel dao Aleksandru. To je bilo učenje koje je potpuno pripadalo unutarnjem doživljaju. Mogu ga okvirno opisati nekako ovako. Aleksandar je od Aristotela naučio razumjeti kako zemaljski, vodeni, zračni i vatreni elementi koji žive oko ljudskog bića u svijetu oko njega, žive također i unutar samog ljudskog bića, i kako je ono u vezi toga pravi mikrokozmos. On je učio kako u kostima ljudskog bića živi zemaljski element, i kako u njegovoj cirkulaciji i u svim fluidima i parama u njemu živi vodeni element. Zračni element radi u svemu što je povezano s disanjem, a vatreni element živi u mislima ljudi. Aleksandar je još uvijek imao svjesno znanje o življenju u elementima.
I s doživljajem življenja u elementima svijeta također je išao i doživljaj bliskog i intimnog odnosa sa Zemljom. Ovih dana mi putujemo na Istok, Zapad, Sjever, Jug, ali nemamo osjećaja za ono što tada struji u naše biće; vidimo samo ono što naša vanjska osjetila percipiraju, vidimo samo što zemaljska supstanca u nama percipira, a ne elementi u nama.
Aristotel je, međutim, mogao učiti Aleksandra: Kada preko Zemlje ideš na istok, sve više prelaziš u element koji te isušuje. Prelaziš u suho.
Ne smijete zamišljati da to znači da kada netko putuje u Aziju da je potpuno osušen. Ovdje imamo posla, naravno, s finim i delikatnim djelovanjem, koje je Aleksandar savršeno bio u stanju osjetiti u sebi nakon što je primio upute i instrukcije od Aristotela. Kada je bio u Makedoniji mogao je osjetiti: Imam izvjesnu mjeru vlage ili vlažnosti u meni, koja se smanjuje kako idem prema istoku. Na ovaj način, dok je lutao Zemljom osjećao je njenu konfiguraciju, kao što vi možete osjetiti ljudsko biće dodirujući ga, recimo povlačeći nježno ruku preko nekog dijela njegova tijela, osjećajući razliku između nosa, oka i usta. Tako je osobnost koju sam vam opisao mogla percipirati razliku između doživljaja kojeg je imala kada je sve više i više dolazila u Suho, i doživljaja kojeg je s druge strane imala idući prema zapadu i dolazeći sve više i više u Vlagu.
Druge diferencijacije čovjek doživljava još i danas, premda grubo. U smjeru sjevera doživljava Hladnoću; u smjeru juga Toplinu, element Vatre. Ali uzajamno djelovanje Vlage i Hladnoće, kada se ide prema sjeverozapadu — to se više ne doživljava.
Aristotel je probudio u Aleksandru sve kroz što je prošao kada je poduzeo putovanje na zapad. I rezultat toga je bio da je njegov učenik u direktnom unutarnjem iskustvu mogao percipirati ono što se osjećalo u smjeru sjeverozapad, u srednjoj zoni između Vlage i Hladnoće: — Vodu. Čovjek kao Aleksandar nije samo mogao, već je stvarno i govorio na takav način da ne bi rekao: Tamo ide put na sjeverozapad — već umjesto toga: Tamo ide put gdje vlada element Vode. U srednjoj zoni između Vlage i Topline leži element gdje vlada Zrak.
Takvo je bilo učenje u drevnim grčkim Ktoničnim misterijima, i u drevnim misterijima Samotrake; i tako je Aristotel učio njegovog neposrednog učenika.
A u zoni između Hladnog i Suhog — odnosno, gledajući iz Makedonije, prema Sibiru — čovjek je imao iskustvo oblasti Zemlje gdje sama Zemlja, zemaljsko, ima dominaciju — element Zemlja, tvrdo i čvrsto. U srednjoj zoni između Toplog i Suhog, to jest, prema Indiji, doživljavao je oblast Zemlje gdje je vladao element Vatre.
I tako je bilo da je učenik Aristotela pokazao na sjeverozapad i rekao: Tamo osjećam duhove vode kako djeluju na Zemlju; pokazao na jugozapad i rekao: Tamo osjećam duhove Zraka; pokazao na sjeveroistok i tamo gledao lebdenje posebno duhova zemlje; pokazao na jugoistok prema Indiji, i vidio duhove vatre kako lebde nad Zemljom, tamo ih je vidio u njihovom elementu.
I kao zaključak, moji dragi prijatelji, moći ćete osjetiti dubok i blizak odnos i prema prirodnom i prema moralnom, kada vam kažem da je Aleksandar počeo govoriti ovako: Moram napustiti Hladno-Vlažni element i baciti se u Vatru — moram krenuti na putovanje u Indiju. To je bio način govora koji je tijesno vezan s prirodnim kao i s moralnim. Imati ću više za reći o tome sutra.
Danas sam vam želio dati sliku onog što je živjelo u tim vremenima; jer u svemu što se odvijalo između Aleksandra i Aristotela u isto vrijeme možemo vidjeti refleksiju velike i moćne promjene koja se odvijala u povijesti svijeta. U tim danima još je bilo moguće govoriti na intiman način učenicima, o velikim misterijima prošlosti. Ali onda je čovječanstvo u sve većoj mjeri počelo primati logiku, apstraktno znanje, kategorije, i ostalo potisnulo.
Stoga u tim događajima moramo vidjeti djelovanje ogromne i duboke promjene u povijesnoj evoluciji čovječanstva, i u isto vrijeme krucijalni trenutak u cijelom napretku europske civilizacije u njenoj vezi s Istokom.