.Među misterijima drevnih vremena Efez ima jedinstvenu poziciju. Sjetiti ćete se da sam u razmatranju uloge koju je Aleksandar odigrao u evoluciji Zapada, također morao spomenuti te misterije Efeza. Pokušajmo vidjeti u čemu leži posebna važnost tih misterija.
Značaj događaja ranijih i kasnijih vremena možemo dokučiti samo kada shvatimo i cijenimo veliku promjenu koja se dogodila u karakteru misterija (koji su u stvari bili izvor odakle su sve starije civilizacije niknule) kod prelaska od Istoka na Zapad, i, u prvom redu, u Grčku. Ta promjena je bila sljedeće prirode.
Kada pogledamo natrag na stare misterije Istoka, svuda imamo dojam: Svećenici misterija mogu, iz vlastite vizije, otkriti velike i važne istine njihovim učenicima. Što više idemo natrag u vremenu, to su više ti mudraci ili svećenici u položaju u misterijima prizvati neposrednu prisutnost samih bogova, duhovnih bića koja vode svjetove planeta, koja vode događaje i pojave Zemlje. Bogovi su tamo stvarno bili prisutni.
Veza ljudskog bića s makrokozmosom objavljena je u mnogo različitih misterija na jednako uzvišen način prema onom što sam vam predstavio jučer, u vezi s misterijima Hibernije i također s učenjima koje je Aristotel još imao za dati Aleksandru velikom. Izvanredna osobina svih drevnih orijentalnih misterija bila je da moralni impulsi nisu oštro izdvojeni od prirodnih impulsa. Kada Aristotel pokazuje Aleksandru na sjeverozapad, gdje dominiraju duhovi elementa vode, nije to bio samo fizički impuls koji dolazi iz tog središta — kao što mi danas osjećamo da vjetar puše sa sjeverozapada i tako dalje — već su s fizičkim također došli i moralni impulsi. Fizičko i moralno su bili jedno. To je bilo moguće, jer se preko znanja koje je dano u tim misterijima — duhovi prirode su stvarno percipirani u misterijima — čovjek osjećao kao jedno s cijelom prirodom. Ovdje imamo nešto u odnosu čovjeka prema prirodi, što je još živjelo i bilo prisutno u vrijeme koje je došlo između života Gilgameša i života individualnosti koja je Gilgameš postao, koja je također bila u bliskom kontaktu s misterijima, naime, s Misterijima Efeza. U ljudima tog vremena još je živjela vizija i percepcija o vezi ljudskog bića s duhom prirode. Tu su vezu percipirali na sljedeći način. Preko svega što je ljudsko biće naučilo u vezi djelovanja elementarnih duhova u prirodi, i djelovanja bića inteligencije u planetarnim procesima, bilo je vođeno do ovog zaključka: Svuda oko sebe sa svih strana vidim prikazan biljni svijet — zeleni izdanci, pupoljci i cvjetovi i zatim plod. Na livadama i na selu vidim godišnje biljke, koje nastaju u proljeće i u jesen opet nestaju. Vidim, također, stabla koja rastu stotine godina, formirajući izvana koru, očvrsnuvši kao drvo i dosežući daleko i široko u Zemlju s njihovim korijenjem. Ali sve to što vidim tamo vani — godišnje bilje i cvijeće, stabla koja se čvrsto drže u Zemlji — jednom davno, ja, kao čovjek, sve sam to nosio u sebi.
Znate kako danas, kada u zraku postoji ugljična kiselina, do koje je došlo preko disanja ljudskih bića, možemo osjetiti da smo mi sami izdahnuli ugljičnu kiselinu, mi smo je udahnuli u prostor. Stoga danas još imamo tu slabu vezu s kozmosom. Kroz zračni dio naše prirode, preko zraka koji proizvodi disanje i druge zračne procese koji se odvijaju u ljudskom organizmu, mi imamo živu vezu s velikim univerzumom, s makrokozmosom. Ljudsko biće danas može promatrati njegov izdahnuti dah, ugljičnu kiselinu koja je bila u njemu a sada je izvan njega. Ali baš kao što mi danas možemo pogledati na ugljičnu kiselinu koju smo izdahnuli — to općenito ne radimo, ali bi mogli — tako su posvećenici starih vremena gledali na cijeli biljni svijet. Oni koji su bili inicirani u orijentalne misterije, ili su primili mudrost koja je strujala iz orijentalnih misterija, mogli su reći: Gledam natrag u evoluciji svijeta na drevnu epohu Sunca. U to vrijeme još sam u sebi nosio biljke. Zatim sam nakon toga pustio da iz mene struje u daleke krugove egzistencije Zemlje. Ali dok god sam nosio biljke unutar sebe, dok sam još bio Adam Kadmon koji je obuhvaćao cijelu Zemlju i s njom i biljni svijet, toliko je taj cijeli biljni svijet bio vodeno-zračan u supstanci. Zatim je ljudsko biće od sebe odvojilo taj biljni svijet. Zamislite da ste postali veliki kao cijela Zemlja, i zatim izdvojili, izlučili, iznutra nešto biljkoliko po prirodi, i da je ta biljkolika supstanca prošla metamorfoze u vodenom elementu — dolazeći u život, blijedeći, rastući, mijenjajući se, uzimajući različite oblike i forme — i tom imaginacijom bi opet prizvali osjećaje i doživljaje u duši koji su jednom u njoj živjeli. Oni koji su njihovu obuku i trening primili na Istoku otprilike u vrijeme Gilgameša mogli su sebi reći da su te stvari jednom bile takve.
I kada su pogledali okolo na livade i gledali sav taj rast zelenila i cvijeća, tada su rekli: Izdvojili smo biljke od nas samih, stavili smo ih pred nas na ranijem stupnju naše evolucije; i Zemlja ih je primila. Zemlja je ona koja im je pružila korijen, i dala im šumovitu prirodu; priroda stabla u svijetu biljaka dolazi od Zemlje. Ali cijela biljna priroda kao takva je bila izbačena, takoreći, od ljudskog bića, i primljena od Zemlje. Na ovaj način čovjek je osjećao intiman i blizak odnos sa svime što je biljne prirode.
S višim životinjama ljudsko biće ne osjeća takav odnos. Jer on je znao da svoj put može izgraditi onako kako treba i doći na svoje pravo mjesto na Zemlji prevladavajući animalnu formu, ostavljajući u evoluciji životinje iza sebe. Biljke je nosio sa sobom sve do Zemlje; zatim ih je predao njoj da bi ih ona mogla primiti u svoja njedra. Za biljke on je na Zemlji bio posrednik bogova, posrednik između bogova i Zemlje.
Ljudi koji su imali ovaj veliki doživljaj stekli su osjećaj koji se sasvim jednostavno može opisati u par riječi. Ljudsko biće dolazi ovamo na Zemlju iz ukupnosti svijeta. Pitanje brojnosti ne dolazi u razmatranje; jer, kao što sam rekao jučer, bili su svi i svaki pojedinačno jedan unutar drugog. To što kasnije postaje biljni svijet odvaja se od čovjeka, Zemlja to prima i daje korijen. Ljudsko biće se osjećalo kao da je umotalo Zemlju u ruho biljnog rasta, i kao da je Zemlja bila zahvalna za to umatanje i od njega uzela vodeno-zračni biljni element kojeg je on mogao, takoreći, njoj udahnuti.
Ulazeći u ovaj doživljaj ljudi su se osjećali intimno povezani s Bogom, s glavnim božanstvom Merkura. Kroz osjećaj: Mi smo sami donijeli biljke na Zemlju, ljudi su došli u poseban odnos s božanstvom Merkura.
Prema životinjama, s druge strane, čovjek je imao drugačiji osjećaj. Znao je da ih on nije mogao donijeti na Zemlju, morao ih je odbaciti, morao ih se osloboditi, inače ne bi mogao razviti svoju ljudsku formu na pravi način. Gurnuo je životinje od sebe; one su izgurane s puta i onda su morale proći evoluciju za svoj vlastiti račun na nivou nižem od nivoa čovječanstva. Tako se čovjek starijih vremena — vremena Gilgameša i kasnije — osjećao smješten između životinjskog carstva i biljnog carstva. U odnosu na biljno carstvo on je bio nositelj, koji je nosio sjeme na Zemlju i oplodio Zemlju s njime, radeći kao posrednik za bogove. Prema životinjskom carstvu je osjećao kao da ga je odgurnuo od sebe, da bi mogao postati čovjek bez tereta životinja, koje su posljedično zakržljale i zaostale u njihovom razvoju.
Svo obožavanje životinja Egipta ima veze s ovom percepcijom. Također, duboki osjećaj drugarstva, s životinjama, kojeg nalazimo u Aziji s time je povezan. To je bila uzvišena koncepcija prirode koju je čovjek imao, osjećajući svoju vezu s jedne strane s biljnim svijetom a s druge strane sa svijetom životinja. U odnosu prema životinjama imao je osjećaj emancipacije. U odnosu prema biljkama osjećao je blisko i intimno srodstvo. Biljni svijet mu je bio djelić njega samog, i osjećao je iskrenu ljubav za Zemlju utoliko što je Zemlja u sebe primila djelić čovječanstva koji je iznjedrio biljke, pustila da se ukorijene u njoj, čak i dala vlastitu supstancu da stabla odjene u koru. Uvijek je bio prisutan moralni element kada je čovjek spoznavao fizički svijet oko njega. Kada je gledao biljke na livadi, ono što je percipirao nije bio samo prirodni rast. U tom rastu je percipirao i osjećao moralnu vezu s čovjekom. S životinjom je čovjek osjećao još jednu moralnu vezu: izborio se za svoj put iznad njih.
Dakle u misterijima preko na Istoku nalazimo uzvišenu koncepciju prirode i duha prirode. Kasnije su postojale misterije i u Grčkoj, također, ali s mnogo manje stvarne percepcije prirode i duha u prirodi. Grčke misterije su velike i uzvišene, ali su bitno različite od orijentalnih misterija. Njihova je osobina da ne teže napraviti da čovjek osjeća sebe na Zemlji, već da se kroz njih čovjek osjeća dijelom kozmosa, dijelom cjeline svijeta. U Grčkoj, s druge strane, karakter misterija se promijenio i bilo je došlo vrijeme kada se čovjek počeo osjećati ujedinjen sa Zemljom. Na Istoku u misterijima sam duhovni svijet je ili viđen ili osjećan. Potpuno je točno reći da su se u drevnim orijentalnim misterijima sami bogovi pojavljivali među svećenicima, koji su tamo davali žrtve i pravili molitve. Hramovi misterija su u isto vrijeme bili zemaljska svratišta bogova, gdje su preko svećenika bogovi poklanjali ljudima ono što su im imali za dati iz riznice nebesa. U grčkim misterijima radije su se pojavljivali likovi bogova, slike, takoreći, utvare, — prave i izvorne, ali ipak utvare; ne više božanska bića, ne više stvarnost, već utvare. I tako su Grci imali potpuno drugačije iskustvo od ljudi koji su pripadali drevnoj orijentalnoj kulturi. Grci su imali osjećaj: Bogovi zaista postoje, ali za čovjeka je moguće samo imati sliku tih bogova, baš kao što u našem sjećanju imamo slike prošlih doživljaja, ne više same doživljaje.
To je bio temeljni osjećaj koji se javljao u grčkim misterijima. Grk je osjećao da je imao, takoreći, sjećanja na kozmos, ne pojavu samog kozmosa, već slike; slike bogova, a ne same bogove. Slike, također, događaja i procesa na Saturnu, Suncu i Mjesecu; ne više živu vezu s onim što se stvarno dogodilo na Saturnu, Suncu i Mjesecu, — vrstu žive veze koju ljudsko biće ima sa svojim vlastitim djetinjstvom. Ljudi orijentalne civilizacije su imali tu stvarnu vezu sa Suncem, Mjesecom i Saturnom, imali su je iz njihovih misterija. Ali misterije Grka su imale slikoviti ili karakter slike. U njima su se pojavljivale sjene duhova božansko-duhovne stvarnosti. A s time je isto tako išlo još nešto što je bilo veoma značajno. Jer postojala je još jedna razlika između orijentalnih misterija i grčkih.
Kod orijentalnih misterija, ako je netko želio znati nešto o uzvišenom i velikom doživljaju koji je bio moguć u tim misterijima, uvijek je trebao čekati pravo vrijeme. Neki doživljaj se možda mogao naći samo čineći odgovarajuću žrtvu, odgovarajuće nadčulne ‘pokuse’ takoreći, u jesen, — drugi samo u proljeće, drugi opet sredinom ljeta, a drugi u dubokoj zimi. Ili je opet moglo biti da je žrtva napravljena nekim bogovima u vrijeme određeno posebnom konstelacijom Mjeseca. U to posebno vrijeme bogovi bi se pojavili u misterijima, i ljudi bi išli tamo da budu prisutni kod njihove manifestacije. Kada je vrijeme prošlo trebalo bi čekati, možda trideset godina, dok se opet ne bi pojavila mogućnost kada bi se ta božanstva još jednom otkrila u misterijima. Sve to povezano sa Saturnom, na primjer, moglo je ući u oblast misterija tek svakih trideset godina; sve što se ticalo Mjeseca otprilike svakih osamnaest godina. I tako dalje. Svećenici orijentalnih misterija bili su zavisni o vremenu, a također i o mjestu i svakakvim okolnostima za primanje uzvišenog i ogromnog znanja i vizije koja im je dolazila. Sasvim drugačije manifestacije su bile primljene duboko u planinskim špiljama i visoko na planinskim vrhovima. Ili opet, otkrivenja su bila različita, prema tome da li je bilo daleko na azijskom kopnu ili na obali. Tako je izvjesna zavisnost od mjesta i vremena bila osobina misterija Istoka.
U Grčkoj su velike i strašne stvarnosti nestale. Slika je još uvijek bilo. I slike nisu bile zavisne o dobu u godini, o tijeku stoljeća, ili o mjestu; već su ljudi mogli imati slike kada su izvršili ovu ili onu vježbu, ili napravili ovu ili onu osobnu žrtvu. Ako je čovjek dosegnuo određeni stupanj žrtvovanja ili osobne zrelosti, tada je upravo iz razloga da je kao ljudsko biće toliko postigao, mogao imati pogled na sjene velikih svjetskih događaja i velikih bića svijeta.
To je važna promjena u prirodi misterija koju susrećemo kada prelazimo od drevnog Istoka u Grčku. Drevne orijentalne misterije su bile podložne uvjetima prostora i lokaliteta, dok kod grčkih misterija samo ljudsko biće dolazi u razmatranje i ono što je ono donijelo bogovima. Bog je, takoreći, došao u njegovoj fantomskoj ili sjenovitoj slici, kada je ljudsko biće, preko pripreme koju je prošlo, postalo dostojno primiti boga u fantomskoj slici. Na taj način su misterije Grčke pripremile put za moderno čovječanstvo.
Sada, Misterije Efeza su stajale na pola puta između drevnih orijentalnih misterija i grčkih misterija. Imale su jedinstveni položaj. Jer u Efezu oni koji su stekli inicijaciju još su mogli doživjeti nešto od velikih veličanstvenih istina drevnog Istoka. Njihove duše su još bile uzburkane dubokim unutarnjim doživljajem o vezi ljudskog bića s makrokozmosom i s božansko-duhovnim bićima makrokozmosa. U Efezu su ljudi još mogli imati prizor nadzemaljskog, i to ne u maloj mjeri. Samoidentificiranje s Artemidom, s boginjom Misterija Efeza, još je čovjeku donosilo živopisni osjećaj njegove veze s carstvima prirode. Biljni svijet, tako ga se podučavalo, je tvoj; Zemlja ga je samo primila od tebe. Životinjski svijet si prevladao. Morao si ga ostaviti iza. Moraš gledati natrag na životinje s najvećim mogućim suosjećanjem, one su morale ostati iza na putu, da bi ti mogao postati Čovjek. Osjećati se jedno s makrokozmosom: to je bio doživljaj još uvijek dodijeljen posvećeniku Efeza, on ga je još mogao primiti ravno iz same stvarnosti.
U isto vrijeme, Misterije Efeza bile su, takoreći, prve koje će se okrenuti prema zapadu. Kao takve, one su već imale tu nezavisnost od godišnjeg doba, ili od tijeka godina i stoljeća; također i nezavisnost od mjesta na Zemlji. U Efezu su važne bile vježbe koje je ljudsko biće moralo proći, čineći sebe zrelim, uz žrtvu i posvećenje, pristupanju bogova. Tako su s jedne strane, u sadržaju misterijskih istina, Misterije Efeza osluškivale natrag do drevnog Istoka, dok su s druge strane već bile usmjerene na razvoj samog čovjeka, i tako su bile prilagođene prirodi i karakteru Grka. Upravo su u samim istočnim misterijima Grka, velike i drevne istine još mogle biti približene čovjeku; jer općenito na Istoku misterije su već bile postale dekadentne.
U misterijima Zapada su se drevne istine najduže zadržale. Misterije Hibernije su još postojale, stoljećima nakon rođenja kršćanstva. Te Misterije Hibernije su ipak dvostruko tajne i okultne, jer morate znati da čak i u takozvanom Akaša zapisu, nikako nije jednostavno istražiti skrivene misterije statua o kojima sam vam jučer govorio — statui Sunca i statui Mjeseca, muškom i ženskom. Pristupiti slikama orijentalnih misterija i prizvati ih iz astralnog svijetla je, relativno govoreći, lako za onog tko je treniran u tim stvarima. Ali neka bilo tko pristupi, ili želi pristupiti, Misterijima Hibernije u astralnom svijetlu, i na početku će biti ošamućen i preneražen. Biti će odbačen. Te irske, te misterije Hibernije neće spremno pustiti da budu viđene u slikama Akaše, iako su najduže ostale u svojoj izvornoj čistoći.
Sada se morate sjetiti, moji dragi prijatelji, da je individualnost koja je bila u Aleksandru velikom došla u bliski kontakt s misterijima Hibernije tijekom vremena Gilgameša, kada je putovala na zapad u susjedstvo modernog Gradišća. Te misterije su u njemu živjele, živjele na veoma drevan način, jer je to bilo u vrijeme kada je Zapad još odzvanjao snažnim odjecima atlantskog doba. I sada je svo to iskustvo preneseno u uvjete ljudske egzistencije koja se odvija između smrti i novog rođenja. Zatim su se kasnije dva prijatelja, Eabani i Gilgameš, našli ponovno zajedno u životu u Efezu, i tamo su ušli u duboko svjestan doživljaj onoga što su prije doživjeli tijekom vremena Gilgameša više-manje nesvjesno ili podsvjesno, u vezi s božansko-duhovnim svjetovima.
Njihov život za vrijeme Efeza bio je relativno miran, mogli su probaviti i razmisliti o onom što su primili u svoje duše u burnijim danima.
Dopustite da vas podsjetim o onome što se završilo u Grčkoj prije nego su se ta dvojica ponovno pojavila u dekadenciji grčke epohe i uspona makedonske. Grčka starijih vremena, Grčka koja se raširila i unutar svojih granica obuhvatila također i Efez, i čak prodrla u Malu Aziju, još je u njenim sjenama-slikama imala naknadni odjek drevnog vremena bogova. Veza čovjeka s duhovnim svijetom je još doživljavana, premda u sjenama. Grčka se međutim postupno oslobodila tih sjena; možemo vidjeti kako je grčka civilizacija korak po korak izborila svoj put iz onog što bi mogli nazvati božanska civilizacija i sve više poprimala karakter čisto zemaljske.
Moji dragi prijatelji, velika je istina da su upravo najvažnije stvari u povijesti ljudske evolucije jednostavno prešle u materijalističku vanjsku povijest današnjice. Od iznimne važnosti za razumijevanje cjelokupnog grčkog karaktera i kulture je ova činjenica: da u grčkoj civilizaciji nalazimo ne više od sjenovite slike, fantoma stare božanske prisutnosti gdje je čovjek imao kontakt nadčulnim svjetovima, jer čovjek je postupno već izlazio iz te božanstvenosti i učio koristiti vlastite individualne i osobne duhovne sposobnosti. Korak po korak vidimo da se to događa. U dramama Eshila vidimo stavljen pred nas u artističkoj slici osjećaj koji je još ostao čovjeku o starom vremenu bogova. Međutim jedva da se pojavio Sofoklo kada su se ljudi počeli odcjepljivati od tog svjesnog osjećaja jedinstva s božansko-duhovnom egzistencijom. I tada se javilo još nešto što je pridruženo imenu koje sa određenog gledišta ne može biti precijenjeno — ali naravno treba razmotriti mnoga gledišta.
U starijim grčkim vremenima nije bilo potrebe raditi pisanu povijest. Zašto je bilo tako? Jer su ljudi imali živu sjenu svega važnog što se dogodilo u prošlosti. Povijest se mogla čitati u onom što je dolazilo u vidokrug u misterijima. Tamo su se imale sjenovite slike, žive sjenovite slike. Što je onda bilo za pisati kao povijest?
Ali sada je došlo vrijeme kada su sjenovite slike postale uronjene u niži svijet, kada ih ljudska svijet više nije mogla percipirati. Zatim dolazi impuls da se rade zapisi. Herodot [Herodot od Halicarnassosa, prvi grčki povjesničar, živio u petom stoljeću pr.n.e. Napisao povijest perzijskih ratova.], prvi prozni povjesničar, pojavio se. I od tada nadalje, mogu se imenovati mnogi koji ga slijede, isti impuls radi u svima njima, — da istrgne čovječanstvo od božansko-duhovnog i spusti ga u čisto zemaljsko. Ipak, dok god je grčka kultura i civilizacija trajala, postoji sjaj i svjetlost razlivena nad tom tendencijom usmjerenosti prema Zemlji, svjetlost za koju ćemo sutra čuti da nije prešla u Rim niti u Srednji vijek. U Grčkoj, svjetlost je bila tamo. O sjenovitim slikama, čak i nestajućim sjenovitim slikama sumraka grčke civilizacije, ljudi su još osjećali da su bile božanskog porijekla.
Usred sveta ovoga, kao luka-utočište gdje su ljudi našli jasno prosvjetljenje u vezi onog što je bilo prisutno, takoreći u fragmentima, u grčkoj kulturi, — u sredini stoji Efez. Heraklit je primio instrukcije od Efeza, kao i mnogi drugi veliki filozofi; Platon, također, i Pitagora. Efez je bio mjesto gdje je stara orijentalna mudrost bila sačuvana sve do određene točke. I dvije duše koje su kasnije boravile u Aristotelu i Aleksandru Velikom bile su u Efezu malo nakon vremena Heraklita i tamo su mogle primiti iz nasljeđa od starog znanja orijentalnih misterija koje je Efez još zadržao. Pogotovo je duša Aleksandra ušla u intimno jedinstvo sa samim bićem misterija dok god je živjela u misterijima Efeza.
I sada dolazimo do jednog od onih povijesnih događaja o kojima ljudi mogu misliti da su puka slučajnost, ali koji imaju temelj duboko dolje u unutarnjim povezanostima evolucije čovječanstva. Da bi dobili uvid u značaj tog događaja, prisjetimo se sljedećeg. Moramo se sjetiti da je u dvjema dušama koje su kasnije postale Aristotel i Aleksandar Veliki, u prvom redu živjelo sve što su primile u dalekom vremenu u prošlosti i što je kasnije razrađeno i proučeno. I zatim je također živjelo u njihovim dušama blago neizrecive vrijednosti koje im je došlo u Efezu. Mogli bi reći da je cijela Azija — u obliku kojeg je preuzela u Grčkoj, konkretno u Efezu — živjela u toj dvojici, a posebno u duši Aleksandra Velikog, odnosno, onom koji je kasnije postao Aleksandar Veliki.
Predstavite sebi ulogu odigranu od ove osobnosti. Opisao sam vam ga kakav je bio u vrijeme Gilgameša; i sada morate zamisliti kako je znanje koje je pripadalo drevnom Istoku i Efezu, znanje koji bi također mogli nazvati “promatrajuće”, “percipirajuće”, — to znanje je opet pozvano u međuodnosu između Aleksandra velikog i Aristotela, u novom obliku. Predstavite to sebi; i zatim promislite što bi se dogodilo ako bi Aleksandar, u njegovoj inkarnaciji kao Aleksandar, opet došao u kontakt s Misterijem Efeza, noseći sa sobom u duši gigantski dokument Misterije Efeza, jer taj veličanstveni dokument znanja sa iznimnim je intenzitetom živio u dušama te dvojice. Ako o tome možemo steći ideju, možemo ispravno procijeniti činjenicu da je na dan kada je Aleksandar bio rođen, Herostrat bacio goruću baklju u utočište Efeza; na sam dan kada je Aleksandar bio rođen, Hram Dijane od Efeza bio je podmuklo spaljen do temelja. Otišao je, bez povratka. Njegov monumentalni dokument, sa svime što mu je pripadalo, više nije bio tamo. Postojao je samo kao povijesna misija u duši Aleksandra i njegovog učitelja Aristotela.
I sada sve ovo što je živjelo u duši Aleksandra morate dovesti u vezu s onim što sam rekao jučer, kada sam vam pokazao kako je misija Aleksandra velikog bila inspirirana od impulsa koji dolazi od konfiguracije Zemlje. Spremno ćete shvatiti kako je ono što je na Istoku bilo stvarno otkrivenje božansko-duhovnog bilo takoreći ugašeno s Efezom. Druge misterije su na dnu bile samo misterije dekadencije, gdje su očuvane tradicije, premda je točno da su te tradicije još pobuđivale vidovite snage kod posebno nadarenih priroda. Sjaj i slava, veličanstvenost starijih vremena je otišla. S Efezom je konačno ugašeno svijetlo koje je prešlo od Istoka.
Sada ćete biti u položaju cijeniti odluku koju je Aleksandar napravio u svojoj duši: da za Istok obnovi ono što je izgubio; da to obnovi barem u obliku u kojem je sačuvano u Grčkoj, u utvari ili sjenovitoj slici. Otuda njegova ideja o ekspediciji u Aziju, da ode što je dalje moguće, da bi na Istok još jednom donio — iako u obliku sjene u kojem je još postojalo u grčkoj kulturi — ono što je izgubio.
I sada vidimo što Aleksandar veliki zaista radi, i to radi na predivan način, kada radi tu ekspediciju. On nije sklon osvajanju postojećih kultura, ne pokušava dovesti helenizam na Istok u bilo kom vanjskom smislu. Gdje god on ide, Aleksandar Veliki ne samo da usvaja običaje zemlje, već je u mogućnosti izravno ući u umove i srca ljudskih bića koja tamo žive, i misliti njihove misli. Kada dolazi u Egipat, u Memfis, pozdravljen je kao spasitelj i osloboditelj od okova koji su dotada vezivali narod. Carstvo Perzije prožima kulturom koju sami Perzijanci nikada ne bi mogli proizvesti. Prodire sve do Indije.
Smišlja plan o ostvarenju ravnoteže između helenske i orijentalne civilizacije. U svakoj prigodi osniva akademije. Akademije osnovane u Aleksandriji, u Sjevernom Egiptu, najpoznatije su i imaju najveći značaj za kasnija vremena. Međutim od glavne je važnosti da su po cijeloj Aziji osnovane veće i manje akademije, u kojima su radovi Aristotela bili sačuvani i proučavani dugo vremena koje će doći. Ono što je Aleksandar tako započeo nastavilo je stoljećima raditi u Maloj Aziji, ponavljajući se stalno takoreći u slabim odjecima. S jednim moćnim udarcem Aleksandar je usadio aristotelsko znanje u prirodu Azije, čak sve do Indije. Njegova rana smrt spriječila je da dosegne Arabiju, iako je to bio jedan od njegovih glavnih ciljeva. Međutim išao je sve do Indije, a također i u Egipat. Svuda je usadio duhovno znanje o prirodi koje je primio od Aristotela, utemeljujući ga na takav način da za ljude može biti plodonosno. Jer svuda je pustio da ljudi osjećaju da je to nešto njihovo vlastito, — ne strani element, dio helenizma, koji im je nametnut. Samo je priroda kakva je Aleksandrova, koja druge može zapaliti vlastitim entuzijazmom, mogla izvršiti ono što je on napravio. Jer svuda su drugi istupali da izvrše djelo koje je on započeo. U godinama koje su slijedile, mnogi učenjaci su prešli iz Grčke. Osim u Edessi bila je jedna akademija konkretno, ona u Gondi-Shapur-u, koja je stalno primala pojačanja iz Grčke u mnogim stoljećima koja će doći.
Tako je izvršen čudesan podvig! Svijetlo koje je prešlo od Istoka, — ugašeno u Efezu od goruće baklje Herostrata, — to svijetlo, ili radije njena fantomska sjena, sada je ponovno obasjavala natrag iz Grčke, i nastavila tako sjajiti sve do dramatičnog trenutka kada su pod tiranijom Rima [Justinijan, bizantinski car od 527–565, sin zemljoradnika, 529 je poslao ukaz Ateni zabranjujući učenje filozofije i zakona. Odmah zatim je sedam zadnjih atenskih filozofa napustilo Rimsko carstvo i emigriralo u Perziju.] škole grčkih filozofa bile konačno zatvorene. U šestom stoljeću zadnji od grčkih filozofa pobjegao je u akademiju u Gondi-Shapur.
U svemu ovome vidimo da rade dva elementa; jedan koji je otišao, takoreći, naprijed, i jedan koji je ostao iza. Misija Aleksandra je bila temeljena, više ili manje nesvjesno, na ovoj činjenici: valovi civilizacije su u Grčkoj napredovali na luciferički način, dok su u Aziji ostali iza na ahrimanički način. U Efezu je bila ravnoteža. I Aleksandar, na čiji je dan rođenja pao fizički Efez, bio je riješen da nađe duhovni Efez koji bi trebao slati svoje sunčane zrake daleko na Istok i Zapad. To je uistinu bila namjera koja je ležala u svemu što je poduzeo: da pronađe duhovni Efez, koji preko Male Azije seže istočno do Indije, pokrivajući također egipatsku Afriku i istok Europe.
Nije stvarno moguće razumjeti duhovnu evoluciju zapadnog čovječanstva ukoliko je ne možemo vidjeti s ovom pozadinom. Jer uskoro nakon pokušaja koji je napravljen da se svijetom proširi drevni i štovani Efez, tako da ono što je jednom bilo prisutno u Efezu sada može biti sačuvano u Aleksandriji, — bio to samo rukopis drhtave ruke umjesto sjajnih velikih slova — uskoro nakon ovog drugog procvata cvijeta Efeza, počela se umetati potpuno nova snaga, moć Rima. Rim je, i sve što ta riječ implicira, novi svijet, svijet koji nema veze sa sjenovitim slikama Grčke, i ljude sili da zadrže ne više od uspomena na ta starija vremena. Ne možemo proučavati ozbiljniji ili važniji rez u povijesti od toga. Nakon paljevine Efeza, preko Aleksandra kao instrumenta postavljen je plan za osnivanje duhovnog Efeza; i taj je duhovni Efez potisnut natrag od nove snage koja se umeće na zapadu, prvo kao Rim, kasnije pod nazivom kršćanstva, i tako dalje. I evoluciju čovječanstva shvaćamo ispravno samo kada kažemo: Mi, s našim načinom shvaćanja stvari kroz intelekt, s našim načinom ostvarivanja stvari pomoću naše volje, mi s našim osjećajima i raspoloženjem možemo gledati natrag sve do drevnog Rima. Toliko možemo gledati natrag s punim razumijevanjem. Ali ne možemo gledati natrag na Grčku, niti na Istok. Tamo moramo gledati u imaginacijama. Tamo je potrebna duhovna vizija. Da, možemo gledati južno, dok se vraćamo strujom evolucije; možemo gledati na Jug s običnim prozaičnim razumijevanjem, ali ne i Istok. Kada gledamo Istok, moramo gledati u imaginacijama. Moramo vidjeti kako u pozadini stoje moćni misterijski hramovi prvobitne post-atlantske Azije, gdje su mudraci, svećenici, otvarali svakom od njihovih učenika njegovu vezu s božansko-duhovnim kozmosa, i gdje će se naći civilizacija koja se mogla primiti iz misterija u vrijeme Gilgameša, kao što sam vam opisao. Moramo vidjeti te divne hramove razbacane Azijom; i u prvom planu Efez, čuvajući unutar svoje misterije još mnogo od onoga što je izblijedjelo u drugom hramovima Istoka, dok je u isto vrijeme sam napravio tranziciju i postao po karakteru Grčki. Jer u Efezu, čovjek više nije trebao čekati na konstelaciju zvijezda ili na pravo doba godine, niti čekati dok sam ne postigne određenu dob, prije nego je mogao primiti otkrivenja bogova. U Efezu, ako je za to bio zreo, mogao je ponuditi žrtvu i izvršiti određene vježbe koje su mu omogućile da tako pristupi bogovima da su mu se oni milostivo približili.
U tom su se svijetu koji pred vama stoji u toj slici dvije osobnosti o kojima sam vam govorio trenirale i pripremale, u vrijeme Heraklita. I sada, 356 pr.n.e. na dan rođenja Aleksandra Velikog, vidimo plamene jezičce kako izbijaju iz hrama u Efezu.
Aleksandar Veliki je rođen, i pronalazi svog učitelja Aristotela. I to je kao da iz uzdižućih plamenova Efeza dolazi moćni glas za one koji su ga mogli čuti: Ustanovi duhovni Efez nadaleko i naširoko na Zemlji, i pusti da stari Efez stoji u sjećanju ljudi kao njegovo središte, njegova središnja točka.
Tako pred nama imamo sliku drevne Azije s njenim središtima misterija, a u prvom planu Efez i njegovi učenici u misterijima. Vidimo Efez u plamenu, i malo potom vidimo ekspedicije Aleksandra da prenose na Istok ono što je Grčka imala za dati za napredak čovječanstva, tako da u Aziju u slikovitom obliku dolazi ono što je izgubila od svoje stvarnosti.
Gledajući preko na Istok i puštajući da naša imaginacija bude potaknuta velikim događajima koje vidimo da se odvijaju, to drevno poglavlje u čovjekovoj povijesti možemo vidjeti u pravom svijetlu, — jer ono treba biti dohvaćeno s imaginacijom. I tada vidimo da u prvi plan postupno izbija rimski svijet, svijet Srednjeg vijeka, svijet koji se nastavlja do u naše vlastito vrijeme.
Sve druge podjele povijesti u epohe — drevnu, srednjovjekovnu i modernu, ili kako god ih nazvali — stvaraju pogrešne koncepcije. Ali ako ćete duboko i pažljivo proučavati sliku koju sam postavio pred vas, ona će vam dati pravi uvid u skrivena djelovanja koja idu europskom povijesti sve do sadašnjih dana.