.Od osobite važnosti za razumijevanje povijesti Zapada u njenom odnosu prema Istoku je period koji leži između tri ili četiri stotine godina prije, i tri ili četiri stotine godina nakon, Misterija na Golgoti. Stvarni značaj događaja koje smo razmatrali, događaja koji su kulminirali usponom aristotelizma i ekspedicijama Aleksandra u Aziju, sadržan je u činjenici da oni čine, takoreći, zadnji čin u toj civilizaciji Istoka koja je još bila uronjena u impulse izvedene iz misterija.
Konačno je stavljena točka na izvorne i čiste misterijske impulse Istoka zločinačkom paljevinom Efeza. Nakon toga nalazimo samo tradicije misterija, tradicije i sjenovite slike, — ostatke, takoreći, koji su preostali Europi i posebno Grčkoj, od stare božanski inspirirane civilizacije. I četiri stotine godina nakon Misterija na Golgoti odigrao se još jedan veliki događaj, koji služi da bi pokazao što je još ostalo od ruševina — jer tako bi ih mogli zvati — misterija.
Pogledajmo lik Julija Apostata [Flavius Claudius Julianus, od kršćana nazvan Apostat, bio je rimski car od 361–363.]. Julije Apostat, car Rima, bio je iniciran, u 4-om stoljeću, koliko je inicijacija tada bila moguća, od jednog od posljednjih hijerofanta Eleuzijskih misterija. To znači da je ušao u iskustvo starih božanskih tajni Istoka, onoliko koliko se to iskustvo još moglo steći u Eleuzijskim misterijima.
Na početku perioda kojeg razmatramo, stoji paljevina Efeza; a dan paljevine Efeza također je dan na koji je bio rođen Aleksandar Veliki. Na kraju perioda, u 363, imamo dan smrti — strašne i značajne smrti — Julija Apostata daleko u Aziji. Na pola puta između ta dva dana stoji Misterij na Golgoti.
I sada malo ispitajmo taj period kako se javlja u okolnostima cijele povijesti ljudske evolucije. Ako želimo gledati natrag iza ovog perioda u raniju evoluciju čovječanstva, moramo prvo dovesti do promjene u našoj moći vizije i percepcije, promjene koja je veoma slična onoj o kojoj slušamo u vezi nečeg drugog. Samo mi često ne spajamo stvari u misao.
Sjetiti ćete se kako sam u mojoj knjizi Teozofija morao opisati različite svjetove koji se tiču čovjeka. Opisao sam ih kao fizički svijet; prijelazni svijet koji graniči s njim, naime, duševni svijet; i zatim svijet u koji samo najviši dio naše prirode može pronaći ulaz, duhovni svijet. Ostavljajući po strani posebne osobine tog duhovnog svijeta, kroz koji sadašnji čovjek prolazi između smrti i novog rođenja, i gledajući samo na njegove opće kvalitete i osobine, nalazimo da moramo dati novu orijentaciju našem cjelokupnom mišljenju i osjećajima, prije nego možemo shvatiti Zemlju duhova. I osobita je stvar da moramo promijeniti i ponovno usmjeriti naš unutarnji život misli i osjećaja upravo na isti način kada želimo shvatiti što leži izvan perioda kojeg sam definirao. Krivo ćemo napraviti ako zamišljamo da možemo shvatiti ono što dolazi prije paljevine Efeza s koncepcijama i idejama koje su dostatne za današnji svijet. Trebamo formirati druge koncepte i druge ideje da nam omoguće gledati kroz godine na ljudska bića koja su još znala da je onoliko sigurno koliko je čovjek ujedinjen disanjem sa zrakom oko njega, da je toliko sigurno on u stalnom jedinstvu kroz njegovu dušu s bogovima.
Počevši od ovog svijeta, svijeta koji je vrsta zemaljskog Devahana, zemaljske zemlje duha, — jer fizički svijet nas iznevjeri kada ga želimo oslikati, — dolazimo u među period, koji traje do oko 356 pr.n.e do oko 363. I što sada slijedi? Preko u Europi nalazimo svijet iz kojeg je od današnjeg čovječanstva nastalo nešto novo, jednako kao što je čovječanstvo starijih vremena proizašlo iz orijentalnog svijeta, prošlo kroz grčki svijet, i zatim oblast Rima.
Ostavljajući na trenutak po strani ono što se odvijalo u unutarnjim mjestima misterija, u civilizaciji koja je izrasla kroz stoljeća Srednjeg vijeka i razvijala se do u naše vrijeme moramo vidjeti, civilizaciju koja je bila formirana na osnovu onog što je ljudsko biće samo moglo proizvesti uz pomoć vlastitih koncepcija i ideja. Početke u tom smjeru mogli bi vidjeti u Grčkoj, od vremena Herodota nadalje. Herodot povijesne činjenice opisuje na vanjski način, ne pravi aluzije, osim možda blage aluzije, na duhovno. I drugi poslije njega idu dalje u istom smjeru. Ipak u Grčkoj uvijek osjećamo posljednji dah, takoreći, onih sjenovitih slika koje su bile tamo da ljude podsjete na duhovni život. S druge strane s Rimom započinje period s kojim se čovjek danas još može osjećati povezan, period koji ima potpuno novi način mišljenja i osjećanja, različit od onog što smo vidjeli u Grčkoj. Tek tu i tamo u rimskom svijetu nalazimo osobnost kao što je Julije Apostat koji osjeća nešto kao neodoljivu čežnju za starim svijetom, i iskazuje izvjesnu časnost bijući sam iniciran u Eleuzijske misterije.
Međutim, ono što je Julije mogao primiti u tim misterijima više nema snagu znanja. I još k tomu, on pripada svijetu u kojem ljudi više nisu u mogućnosti dohvatiti u njihovu dušu tradicije iz misterija Istoka.
Sadašnje čovječanstvo nikada ne bi nastalo da Azija nije bila slijeđena najprije od Grčke a zatim od Rima. Sadašnje čovječanstvo je izgrađeno na osobnosti, na osobnosti pojedinca. Istočno čovječanstvo nije bilo tako izgrađeno. Pojedinac Istoka se osjećao dijelom neprekinutog božanskog procesa. Bogovi su imali njihove namjere u evoluciji Zemlje. Bogovi su željeli ovo ili ono, i ovo ili ono se dogodilo dolje na Zemlji. Bogovi su djelovali na volju ljudi, nadahnjujući ih. One moćne i velike osobnosti na Istoku o kojima sam vam govorio — sve što su napravile bilo je nadahnuto od bogova. Bogovi su željeli: ljudi su to sproveli u djelo. I misterije su u starija vremena bile uređene i složene s tim ciljem, — da u istu liniju dovedu božansku volju i ljudska djela.
Razliku nalazimo najprije u Efezu. Tamo su učenici misterija, kao što sam vam rekao, morali biti na oprezu s njihovim vlastitim stanjem zrelosti a ne više promatrati godišnje doba i vrijeme u godini. Tamo se pojavljuje prvi znak osobnosti. Tamo su u ranijoj inkarnaciji Aristotel i Aleksandar Veliki primili impulse prema osobnosti.
Ali sada dolazi novi period. U zemaljskom osvitu tog novog perioda je Julije Apostat doživio takoreći zadnju težnju čovjeka da sudjeluje, čak i u toj kasnoj dobi, u misterijima Istoka. Sada se duša ljudi opet počinje mijenjati od onog što je bila u Grčkoj.
Predstavite još jednom sebi čovjeka koji je primio nekakvu obuku u misterije Efeza. Njegova konstitucija duše nije izvedena iz tih misterija: on to duguje jednostavnoj činjenici da živi u tom dobu. Kada se danas čovjek prisjeća, kada se, kako kažemo, sjeća sebe, čega se može prisjetiti? Može se prisjetiti nečeg što je sam osobno doživio tijekom njegova sadašnjeg života, možda nečeg što je doživio prije 20 ili 30 godina. To unutarnje sjećanje u mislima ne ide naravno natrag dalje od njegova osobnog života. S čovjekom koji je pripadao, na primjer, civilizaciji Efeza bilo je drugačije. Ako je bio primio, čak i u maloj mjeri, obuku koja se mogla imati u Efezu, tada je s njim bilo to da kada je promišljao sebe u sjećanju, u njegovoj duši su se pojavljivali, umjesto sjećanja koja su ograničena na njegov osobni život, događaji iz pred-zemaljske egzistencije, događaji koji su u evoluciji prethodili periodu Zemlje. On je promatrao evoluciju Mjeseca, evoluciju Sunca, promatrao ih je u nekoliko carstava prirode. Mogao je također, gledati unutar sebe, i vidjeti jedinstvo čovjeka s kozmičkom cjelinom; vidio je kako čovjek zavisi i kako je povezan s kozmosom. I sve to što je živjelo u njegovoj duši bilo je istinsko, ‘vlastito’ sjećanje, to je bilo kozmičko sjećanje čovjeka.
Možemo stoga reći da tu imamo posla s periodom kada je u Efezu čovjek mogao doživjeti tajne univerzuma. Ljudska duša ima sjećanje na daleka protekla doba kozmosa.
Ovom pamćenju je u evoluciji prethodilo nešto drugo: prethodilo je stvarno življenje unutar tih ranijih vremena. Ono što je ostalo je osvrtanje. Međutim, u vrijeme o kojem govori Ep o Gilgamešu, ne možemo govoriti o sjećanju na prošla doba u kozmosu, moramo govoriti o sadašnjem doživljaju onog što je prošlost.
Nakon vremena kozmičkog sjećanja dolazi ono što sam nazvao međuvrijeme između Aleksandra i Julija Apostata. Na trenutak ćemo proći tim periodom. Zatim dolazi doba koje stvara zapadnu civilizaciju Srednjeg vijeka i modernih vremena. Tu više nema sjećanja na kozmičku prošlost, još manje doživljaja prošlosti u sadašnjosti; nije ostalo ništa osim tradicije.
1.Sjećanje na kozmičku prošlost.
2.Doživljaj prošlosti u sadašnjosti.
3.Tradicija.
Ljudi sada mogu zapisivati što se dogodilo. Povijest počinje. Povijest se najprije pojavljuje u rimskom periodu. Promislite, moji dragi prijatelji, kakvu ogromnu promjenu ovdje imamo! Promislite kako su učenici u misterijima Efeza živjeli s vremenom. Nisu im trebale povijesne knjige. Zapisivati što se dogodilo njima bi bilo smiješno. Trebalo je samo promisliti i meditirati dovoljno duboko, i ono što se dogodilo pojavilo bi se iz dubina svijesti. Ovo nije demonstracija psihoanalize kakvu bi moderni liječnik mogao napraviti: ljudskoj duši je bilo najveće zadovoljstvo na ovaj način iz živog sjećanja dohvatiti ono što je bilo u prošlosti. U vremenu koje je slijedilo, međutim, čovječanstvo kao takvo je zaboravljeno, i pojavila se nužnost zapisivanja onog što se dogodilo. Ali sve vrijeme kada je čovjek morao pustiti da se njegova drevna moć kozmičkog sjećanja razmrvi, i počeo nespretno zapisivati velike događaje svijeta, — sve to vrijeme osobna memorija, osobno sjećanje se razvijalo u njegovom unutarnjem biću. Jer svako doba ima svoju vlastitu misiju, svako doba svoj vlastiti zadatak.
Ovdje imate drugu stranu onog što sam vam predstavio na samom prvom predavanju ovog ciklusa, kada sam opisao rast onog što smo označili kao ‘memorija u vremenu’. Ova memorija u vremenu, ili vremenska memorija, imala je, takoreći, svoju kolijevku u Grčkoj, odrasla kroz rimsku kulturu u Srednjem vijeku i dalje u modernim vremenima. U vrijeme Julija Apostata sjeme je već bilo zasijano za civilizaciju temeljenu na osobnosti, kao što svjedoči činjenica da je Julije Apostat, konačno, našao da je uzalud da sam bude iniciran u Eleuzijske misterije.
Sada smo došli u period kada čovjek Zapada, počevši od 3-eg ili 4-og stoljeća nakon Krista i nastavljajući do u naše vlastito vrijeme, živi svoj život na Zemlji potpuno izvan duhovnog svijeta, živi u konceptima i idejama, u pukim apstrakcijama. U Rimu, sami bogovi su postali apstrakcije. Dosegnuli smo vrijeme kada čovječanstvo više nema bilo kakvo znanje o živoj vezi s duhovnim svijetom. Zemlja više nije Azija, najniže od nebesa, Zemlja je svijet za sebe, a nebesa su daleko, mutna i zatamnjena za čovjekov pogled. Sada je vrijeme kada se čovjek razvija individualno, pod utjecajem rimske kulture koja je raširena nad zemljama Zapada. Kao što moramo govoriti o duševnom svijetu koji graniči s duhovnim svijetom, sa zemljom duha koja je gore, — tako, graničeći s ovim duhovnim orijentalnim svijetom civilizacija je Zapada; možemo je zvati vrstom duševnog svijeta u vremenu. To je svijet koji doseže sve do u naše dane. A sada, u naše vrijeme, premda većina ljudi uopće nije svjesna te činjenice, opet se odvija još jedna čudesna promjena.
Neki od vas koji često slušate moja predavanja znati će da ja bilo koji period odmah ne nazivam period tranzicije, jer uistinu svaki period je takav, — svaki period označava tranziciju od onog što dolazi ranije do onog što dolazi kasnije. Stvar je u tome da za svaki period trebamo prepoznati prirodu tranzicije.
Ono što sam rekao već će sugerirati da je u ovom slučaju to kao da se, prešavši iz zemlje duha u duševni svijet, otuda došlo u fizički svijet. U modernoj civilizaciji kako se razvijala do sada, stalno smo mogli hvatati odjeke duhovnog. Sam materijalizam nije bio bez svojih odjeka duha. Pravi i izvorni materijalizam u svim domenama s nama je tek od sredine 19-og stoljeća, i u njegovom punom značenju je shvaćen tek od nekolicine. Međutim, on je tamo, s gigantskom snagom, i danas prolazimo kroz tranziciju ka trećem svijetu, koji je u stvarnosti različit od prethodnog rimskog svijeta kao što je ovaj potonji bio različit od orijentalnog.
Sada, postoji jedan period koji je morao biti izostavljen iz praćenja ove evolucije: period između Aleksandra i Julijana. U sredinu tog perioda pada Misterij na Golgoti. Oni kojima je Misterij na Golgoti donesen nisu ga primili kao ljudi koji razumiju misterije, inače bi imali sasvim različite ideje o Kristu koji je živio u čovjeku Isusu od Nazareta. Bila je nekolicina, nekoliko suvremenika Misterija na Golgoti, koji su bili inicirani u misterije, i oni su o Njemu još mogli imati takve ideje. Ali daleko veći dio zapadnog čovječanstva nije imao ideje s kojima bi duhovno shvatio Misterij na Golgoti. Stoga je prvi način na koji je Misterij na Golgoti našao mjesto na Zemlji bio putem vanjske tradicije. Samo u najranijim stoljećima bilo je onih koji su mogli duhovno shvatiti, iz njihove veze s misterijima, što se dogodilo u Misteriju na Golgoti.
Niti je to sve. Postoji još nešto, o čemu sam govorio na nedavnim predavanjima [Vidi 8 i 9 predavanje u Znanje misterija i misterijski centri. ], i ovdje se na to moramo vratiti. Preko u Hiberniji, u Irskoj, još su bili odjeci drevne atlantske mudrosti. U misterijima Hibernije, o čemu sam vam dao kratak opis, bile su dvije statue koje su sugestivno djelovale na ljude, čineći za njih mogućim da promatraju svijet točno onako kako su ga vidjeli ljudi drevne Atlantide. Strogo su čuvane bile te misterije Hibernije, skrivene u ozračju velike ozbiljnosti. Tamo su stajale u stoljećima prije Misterija na Golgoti, i tamo su ostale u vrijeme Misterija na Golgoti. Preko u Aziji dogodio se Misterij na Golgoti; u Jeruzalemu je došlo do događaja s kojima su ljudi kasnije upoznati u Evanđeljima preko tradicije. Ali u trenutku kada se tragedija Misterija na Golgoti odigrala u Palestini, upravo u tom trenutku je bila poznata i vidovito promatrana u misterijima Hibernije. Nikakvo izvješće nije dano usmeno, nikakva predaja nije bila moguća; međutim u misterijima Hibernije događaj je bio ispunjen u simbolu, u slici, u isto vrijeme kada je bio ispunjen u stvarnom djelu u Jeruzalemu. Ljudi su ga upoznali, ne preko tradicije već duhovnim putem. Dok se u Palestini taj najveličanstveniji i najuzvišeniji događaj odigrao u konkretnoj fizičkoj stvarnosti, — preko u Hiberniji, u misterijima, put je bio tako pripremljen kroz izvršenje izvjesnih rituala upravo u vrijeme kada je Misterij na Golgoti bio ispunjen, živa slika toga bila je prisutna u astralnom svijetlu.
Događaji u ljudskoj evoluciji su blisko povezani; postoji, takoreći, vrsta doline ili ponora koji se u to vrijeme kreće svijetom, u kojem čovjekova stara bliskost s bogovima postupno nestaje.
Na Istoku drevna vizija bogova propada nakon paljevine Efeza. U Hiberniji ostala je do nekoliko stoljeća nakon Krista, ali čak je i tamo također došlo vrijeme kada je morala otići. Tradicija se razvila na njenom mjestu, Misterij na Golgoti je bio prenesen usmenom tradicijom; i na Zapadu nalazimo da izrasta civilizacija koja potpuno počiva na usmenoj tradiciji. Kasnije se radije oslanja na vanjskom promatranju prirode, na istraživanju prirode s osjetilima; ali to je konačno samo ono što u oblasti prirode odgovara tradiciji, pisanoj ili usmenoj, u oblast povijesti.
Ovdje dakle imamo civilizaciju osobnosti. I u toj civilizaciji Misterij na Golgoti, sa svime što se odnosi na duh, nije više opažen od ljudi, samo je uručen kao povijest.
Moramo tu sliku postaviti pred nas sa svom jasnoćom, sliku civilizacije iz koje je duhovno isključeno. Ona počinje s vremenom koje je slijedilo Julija Apostata, i sve do kraja 19-og stoljeća, počevši od kraja sedamdesetih, nije došao, takoreći, novi poziv čovječanstvu iz duhovnih visina. Zatim počinje doba koje sam često opisivao kao doba Mihaela. Danas ga želim okarakterizirati kao doba kada će čovjek, ako želi ostati pri starom materijalizmu — a veliki dio čovječanstva želi tako ostati — neizbježno pasti u strašan ponor; on apsolutno nema alternative već ići dolje i postati pod-ljudski, jednostavno se ne može održati na ljudskom nivou. Ako se želi održati na ljudskom nivou, svoja čula mora otvoriti za duhovna otkrivenja koja su opet postala dostupna od kraja 19-og stoljeća. Sada je to apsolutna nužnost.
Jer morate znati da su velike duhovne snage bile na djelu u Herostratu. On je bio, takoreći, posljednji isturen od izvjesnih duhovnih snaga iz Azije. Kada je bacio upaljenu baklju u hram u Efezu, iza njega su bila demonska bića, držeći ga kao što se drži mač, — ili može biti, baklja; bio je samo mač ili baklja u njihovim rukama. Jer ta demonska bića su bila riješena da ne dopuste da išta od duha prijeđe u dolazeću europsku civilizaciju; duhovnom se trebalo apsolutno spriječiti ulaz tamo.
Aristotel i Aleksandar Veliki postavili su se u direktnu opoziciju djelovanju tih bića. Jer što su oni izvršili u povijesti? Preko pohoda Aleksandra, znanje o prirodi Aristotela je bilo preneseno preko u Aziju; čisto znanje o prirodi je bilo rašireno vani. Ne samo u Egiptu, već cijelom Azijom Aleksandar je osnivao akademije, i u tim akademijama napravio dom za drevnu mudrost, gdje se njeno proučavanje još moglo nastaviti. Tu su također, mudraci Grčke uvijek mogli naći utočište. Aleksandar je doveo do toga da je pravo razumijevanje prirode bilo preneseno u Aziju.
U Europu nije moglo ući na isti način. Europa ga sa svom iskrenošću nije mogla primiti. Ona je htjela vanjsko znanje, vanjsku kulturu, vanjsku civilizaciju. Stoga je Aristotelov učenik Teofrast izvukao iz aristotelizma ono što je Zapad mogao prihvatiti i to prenio. To što je Zapad primio bili su više logički spisi. Ali to je značilo mnogo. Jer Aristotelova djela imaju vlastiti karakter; čitaju se različito od radova ostalih autora, i njegovi više apstraktni i logički spisi nisu iznimka. Napravite pokus čitajući najprije Platona i zatim Aristotela s unutarnjom koncentracijom i u meditativnom duhu, i naći ćete da vam svaki daje sasvim različit doživljaj.
Kada moderan čovjek čita Platona s pravim duhovnim osjećajem i sa stavom meditacije, nakon nekog vremena počinje osjećati kao da je njegova glava malo viša nego što njegova fizička glava stvarno jest, kao da je, takoreći, izrastao izvan njegova fizičkog organizma. To je apsolutno doživljaj svakog tko čita Platona, ukoliko ga ne čita na posve suh način.
S Aristotelom to je drugačije. S Aristotelom nikada nemate osjećaj da izlazite iz tijela. Kada čitate Aristotela nakon što ste se pripremili meditacijom, naći ćete da on djeluje ravno u fizičkog čovjeka. Vaš fizički čovjek čini korak naprijed čitajući Aristotela. Njegova logika djeluje; to nije logika koju netko samo promatra i razmatra, to je logika koja radi u unutarnjem biću. Sam Aristotel je stupanj više od svih cjepidlaka koji su došli nakon njega, i koji su od njega razvili logiku. U izvjesnom smislu mogli bi pravilno reći da su Aristotelova djela ispravno shvaćena kada su uzeta kao knjige za meditaciju. Promislite što bi se dogodilo da su prirodoznanstveni spisi Aristotela prešli na Zapad onakvi kakvi jesu i došli u Srednju i Južnu Europu. Ljudi bi, bez sumnje, primili dosta od njih, ali na način da bi im naškodili. Jer prirodna znanost koju je Aristotel mogao prenijeti Aleksandru za razumijevanje je trebala duše koje su još dodirnute duhom efezijanskog doba, vremena koje je prethodilo paljevini Efeza. Takve duše mogle su se naći preko u Aziji ili u Egiptu; i u te dijelove je znanje o prirodi i uvid u biće prirode bilo doneseno, pomoću pohoda Aleksandra. Tek je kasnije u razrijeđenom obliku došlo u Europu na mnoge i svakakve načine — posebno, na primjer, preko Španjolske, — ali uvijek u veoma razrijeđenom ili, mogli bi reći, prosijanom obliku.
Spisi Aristotela koji su prešli u Europu direktno, bili su njegovi spisi o logici i filozofiji. Oni žive dalje i našli su ponovno novi život u srednjovjekovnoj skolastici.
Stoga imamo te dvije struje. Na jednoj strani uvijek imamo struju mudrosti koja se širi nadaleko i naširoko, nenametljivo, među prostim narodom, — tajni izvor mnogih srednjovjekovnih misli i uvida. Davno, preko pohoda Aleksandra, probila je svoj put u Aziju, i sada je ponovno došla u Europu raznim kanalima, preko Arabije, na primjer, i kasnije slijedeći put povratka Križara. Nalazimo je u svakom kutu Europe, — neprimjetno, utječući tiho na skrivena mjesta. Na ta mjesta su došli ljudi kao Jacob Boehme [(1575–1624), mistik. Vidi Jedanaest europskih mistika od Rudolfa Steinera.], Paracelzijus [Teofrast Paracelzijus (1493–1541), liječnik. Vidi Jedanaest europskih mistika. ] i još brojni, da prime ono što je tamo došlo mnogim okolnim putovima i bilo je sačuvano u tim razbacanim primitivnim krugovima europskog života. Među nama u Europi imali smo daleko više narodne mudrosti nego se to obično pretpostavlja. Struja se nastavlja čak i sada. Izlila je svoju poplavu mudrosti u rezervoare kao što je Valentine Wiegel [(1533–1588), mistik. Vidi Jedanaest europskih mistika. ] ili Paracelzijus ili Jacob Boehme, — i mnogi drugi, čija su imena manje poznata. I ponekad se tamo susreće, — kao na primjer, kod Basila Valentina [Alkemičar i benediktinski redovnik, živio od 1413 nadalje u samostanu Sv. Petra u Erfurtu. Njegovi spisi nisu otkriveni ili tiskani sve do početka sedamnaestog stoljeća. Vidi Jedanaest europskih mistika. ] — novo ulijevanje koje je kasnije prešlo u Europu. U samostanima Srednjeg vijeka živjela je prava alkemijska mudrost, ne alkemija koja demonstrira promjene u samoj materiji, već alkemija koja demonstrira unutarnju prirodu promjena kod samog ljudskog bića u univerzumu. Priznati učenjaci se u međuvremenu okupiraju s drugim Aristotelom, s izvrnutim, prosijanim, ‘logiciziranim’ Aristotelom. Ova aristotelovska filozofija, međutim, koju su proučavali skolastici i kasnije znanstvenici, Zapadu je ipak donijela blagoslov. Jer tek u 19-om stoljeću, kada ljudi više nisu mogli razumjeti Aristotela i jednostavno su ga proučavali kao da je knjiga koju treba čitati kao bilo koju knjigu a ne kao knjiga nad kojoj se vrši meditacija — tek je u 19-om stoljeću došlo do toga da ljudi od Aristotela više ne primaju ništa jer on više ne živi i ne djeluje u njima. Sve do 19-og stoljeća Aristotel je bio knjiga za vršenje meditacije; ali u 19-om stoljeću cijela tendencija je bila da promjeni ono što je jednom bilo vršenje, rad, aktivna snaga u apstraktno znanje, — da promjeni ‘napraviti’ i ‘moći’, u ‘znati.’
Pogledajmo sada liniju razvoja, koja vodi od Grčke preko Rima na Zapad. Ona će nam iz drugog kuta ilustrirati veliku promjenu koju razmatramo. U Grčkoj je još postojalo pouzdano uvjerenje da uvid i razumijevanje proizlaze iz cjelokupnog ljudskog bića. Učitelj je gimnastičar [Rudolf Steiner je detaljno govorio o tome na primjer u Moderna umjetnost obrazovanja i Ljudske vrijednosti u obrazovanju ]. Iz cjelokupnog ljudskog bića u kretanju — jer sami bogovi rade u tjelesnom kretanju čovjeka — nešto je rođeno što potom izlazi i pokazuje se kao ljudsko razumijevanje. Gimnastičar je učitelj.
U Rimu retoričar [Rudolf Steiner je detaljno govorio o tome na primjer u Moderna umjetnost obrazovanja i Ljudske vrijednosti u obrazovanju ] stupa na mjesto gimnastičara. Već je nešto oduzeto od ljudskog bića u njegovoj ukupnosti; ipak još imamo barem vezu s djelom koje je napravljeno od ljudskog bića u dijelu njegovog organizma. Kakvo kretanje postoji u našem cijelom biću kada govorimo! Mi govorimo s našim srcem i našim plućima, govorimo pravo dolje do naše dijafragme i niže! Ne možemo reći da govor živi onako intenzivno u cijelom ljudskom biću kao u kretanjima gimnastičara, ali živi u velikom djelu njega. (Kao za misli, one su naravno samo ekstrakt onog što živi u govoru). Retoričar stupa na mjesto gimnastičara. Gimnastičar ima veze s cijelim ljudskim bićem. Retoričar isključuje udove, i ima vezu samo s dijelom ljudskog bića i to onog koji je iz tog dijela poslan u glavu, i tamo postaje uvid i razumijevanje.
Treći stupanj javlja se tek u modernim vremenima i to je stupanj profesora [Rudolf Steiner je detaljno govorio o tome na primjer u Moderna umjetnost obrazovanja i Ljudske vrijednosti u obrazovanju ] koji ne obučava ništa osim glave njegovih učenika, koji ne mari za ništa osim za misli. Profesori elokvencije su još postavljani na nekim sveučilištima čak i kasno do u 19-o stoljeće, ali ta sveučilišta od njih nisu imali koristi, jer više nije bio običaj koristiti se umjetnošću govorenja; mišljenje je bilo sve što je bitno. Retoričar je izumro. Doktori i profesori, koji su brinuli za najmanji dio ljudskog bića, naime njegovu glavu, — oni postaju lideri u obrazovanju.
Dok god je izvorni Aristotel još bio tamo, obuku, discipline, vježbu, ljudi su stekli kroz njegovo proučavanje. Te dvije struje su ostale jedna pored druge. I oni od nas koji nisu veoma mladi i koji su imali udjela u razvoju misli tijekom zadnjih desetljeća 19-og stoljeća, dobro znaju, ako smo se kretali među seoskim narodom kao što je napravio Paracelzijus, da su se zadnji ostaci srednjovjekovnog narodnog znanja, iz kojeg su izvlačili Jacob Boehme i Paracelzijus, još mogli naći u Europi čak i kasno kao u šezdesetim i sedamdesetim prolog stoljeća. Nadalje, također je točno da je unutar određenih redova i u životu nekih uskih krugova, vrsta unutarnje discipline u Aristotelu bila kultivirana sve do zadnjih desetljeća 19-og stoljeća. Tako da je zadnjih godina još bilo moguće susresti tu i tamo zadnje grane, takoreći, aristotelovske mudrosti koju je Aleksandar prenio u Aziju i koja se vratila u Europu preko Male Azije, Afrike i Španjolske. To je bila ista mudrost koja je ponovno oživjela u takvim ljudima kao što je Basil Valentine i onima koji su došli poslije njega, i iz kojih su Jacob Boehme, Paracelzijus i bezbrojni drugi izvlačili. Donesena je natrag u Europu još jednim putem, naime preko Križara. Ta aristotelovska mudrost je živjela dalje, razbacana daleko i široko i među običnim ljudima. U kasnijim desetljećima 19-og stoljeća, sa zahvalnošću se može reći, zadnji odjeci drevnog znanja o prirodi prenesenog u Aziju pohodima Aleksandra još su se mogli čuti, iako tužno prigušeni i jedva prepoznatljivi. U staroj alkemiji, u starom znanju o vezama između sila i supstanci prirode koje je izvanredno opstalo među jednostavnim seoskim pukom, opet možemo otkriti njegovo zadnje oklijevajuće odjeke. Danas su zamrli; danas su otišli, više se ne mogu čuti.
Slično se u tim godinama još moglo naći izolirane pojedince koji su pružali dokaz aristotelovskog duhovnog treninga; premda i njih danas više nema. I tako je ono što je nošeno na istok kao i ono što je nošeno na zapad bilo sačuvano, — jer ono što je nošeno na istok vratilo se natrag na zapad. I u sedamdesetima i osamdesetima 19-og stoljeća za one koji su to mogli s novom izravnom duhovnom percepcijom bilo je moguće, da uspostave kontakt s onim što je još živjelo u toj zadnjoj i najmlađoj djeci velikih događaja koje smo opisivali.
Postoji, u stvari, divan međuodnos u svim ovim stvarima. Jer možemo vidjeti kako su pohodi Aleksandra i učenja Aristotela imali ovaj cilj u vidu, da održe neprekinute niti koje čovjeka ujedinjuju s drevnom duhovnošću, da ih takoreći utkaju u materijalističku civilizaciju koja će doći, da mogu izdržati do vremena kada nova duhovna otkrivenja mogu biti dana.
Sa ovog gledišta, možemo steći pravo razumijevanje povijesnih događaja, jer je često tako da su naizgled besplodni poduhvati prepuni dubokog značaja za povijesnu evoluciju čovječanstva. Dosta je lako reći da su pohodi Aleksandra u Aziju i Egipat bili izbrisani i potopljeni. Međutim nisu. Obje struje su trajale upravo do trenutka kada je moguće započeti obnovljen život duha.
U mnogim prigodama sam vam govorio kako je novi život duha mogao započeti krajem sedamdesetih, i kako je od prekretnice stoljeća nadalje, mogao sve više rasti. Naš je zadatak u svoj njenoj punoći primiti struju duhovnog života koja nam se slila s visina.
I tako se danas nalazimo u periodu koji označava izvornu tranziciju u duhovnom razvoju ljudi. I ako nismo svjesni tih divnih poveznica i toga kako je duboko sadašnjost povezana s prošlošću, tada uistinu spavamo u odnosu na važne događaje koji se odvijaju u duhovnom životu našeg vremena. I brojni ljudi danas čvrsto spavaju u odnosu na najvažnije događaje. Ali antropozofija je tu upravo zbog toga, — da ljude probudi iz sna.
Vi koji ste došli ovdje na ovaj božićni skup, — vjerujem da ste svi vi osjetili impuls koji vas poziva na buđenje. Približavamo se danu — kako ovaj skup ide dalje, proći ćemo stvarni sat godišnjice — dolazimo do dana kada su izbili strašni plamenovi koji su uništili Goetheanum. Što god svijet mislio o destrukciji Goetheanuma vatrom, u evoluciji antropozofskog pokreta događaj požara ima ogroman značaj.
Međutim nećemo moći prosuditi njegov puni značaj dok ne pogledamo vani na još nešto. Opet promatramo fizičke jezičce vatre kako se te noći rasplamsavaju, vidimo veličanstven način na koji metalne spojnice cijevi orgulja i drugi metalni dijelovi bacaju gore sjaj koji je uzrokovao divnu igru boja u plamenovima. I zatim nosimo naše sjećanje kroz godinu koja je protekla. Ali u tom sjećanju mora živjeti činjenica da je fizičko maya, da istinu gorućih plamenova moramo tražiti u duhovnoj vatri koju sada moramo rasplamsati u našim srcima, u našim dušama. Usred fizički gorućeg Goetheanuma za nas se treba pojaviti duhovno živi Goetheanum.
Ne vjerujem, moji dragi prijatelji, da se to može realizirati u punom, svjetsko-povijesnom smislu ukoliko ne možemo s jedne strane gledati plamenove koji se dižu u strašnim plamenim jezičcima iz Goetheanuma kojeg smo toliko zavoljeli, i u isto vrijeme promatrati podmuklu paljevinu Efeza, kada je Herostrat, vođen demonskim snagama, u hram bacio gorući ugarak. Kada ta dva događaja dovedemo zajedno, postavljajući jednog u pozadinu a drugog naprijed u našim mislima, tada ćemo imati sliku koja će možda imati snagu da duboko u naša srca zapiše ono što smo izgubili i ono što moramo težiti svim snagama da ponovno gradimo.