.Zadnji veliki rez u povijesnoj evoluciji čovječanstva onaj je koji se dogodio — o tome smo često govorili — u prvoj trećini 15-og stoljeća, i to označava tranziciju od intelektualne ili duše uma do duše svijesti ili duhovne duše. Jer mi živimo u dobu kada se odvija evolucija duhovne duše, i to je doba koje je potpuno lišeno stvarnog uvida u veze ljudskog bića s dubljim impulsima i silama prirode, ili radije duha koji je u prirodi. Danas, kada govorimo o čovjeku i njegovoj konstituciji kao fizičkog čovjeka, mi govorimo, na primjer, o kemijskim supstancama, nabrajajući ih pod naslovom onog što kemičar naziva elementima. Ali je otprilike od iste vrijednosti za čovjeka da zna da nešto što on jede sadrži ugljik i dušik kao što je za urara znati da se sat kojeg ima u rukama sastoji od stakla i, recimo, srebra i nekih drugih supstanci. Sve ovakvo znanje koje prati natrag stvarne supstance čovjekove prirode do ovih materijalnih apstrakcija — vodik, kisik i slično — ne daje pravo znanje o čovjekovom biću. Mehanizam sata mora biti shvaćen gledajući u njemu povezan sustav sila; i slično, ako ćemo razumjeti prirodu i biće čovjeka, moramo prepoznati kako razni impulsi koji se mogu naći na djelu u svim carstvima prirode rade u ljudskom biću; — jer tu rade drugačije nego u drugim carstvima prirode. Međutim u modernim vremenima nema više nikakve prave vizije o vezi čovjeka s univerzumom. Do 14-og ili 15-og stoljeća ta vizija i znanje je odolijevalo; premda degenerirano, bilo je u većoj ili manjoj mjeri još prisutno, i instinktom nadarene prirode još su ga mogle koristiti. Ali kasnije, osim za nekoliko ljudi kao što je Paracelzijus, Jacob Boehme i ostali, pravi uvid u čovjekovu vezu s univerzumom, malo po malo, potpuno je odumro.
Što novija prirodna znanost, koja se postupno razvila od 15-og stoljeća, zna o odnosu, recimo, biljnog svijeta ili životinjskog svijeta prema ljudskom biću? Znanstvenik istražuje biljke u njihovom kemijskom sastavu i pokušava na neki način proučiti te iste sastojke biljke kako se pojavljuju u čovjeku. Konačno možda pokuša stvoriti ideju — obično ne uspijeva! — o utjecaju supstanci na zdravo i na bolesno ljudsko biće. Svo to istraživanje ipak rezultira zatamnjenjem znanja. Važna stvar danas, ako stvarno želimo ići naprijed s našim znanjem o čovjeku na temelju povijesnog uvida, je da bi trebali ponovno upoznati kakav je pravi odnos ljudskog bića prema prirodi koju nalazi oko sebe.
Sve do vremena zadnje velike revolucije u čovjekovoj svijesti koja se dogodila u 15-om stoljeću, postojala je još jasna percepcija velike razlike koja postoji u metalima, kao što je ona između onih koji su nađeni u ljudskom biću i onih koji su nađeni u prirodi. Kada se uputimo razmatrati razne supstance u čovjekovoj fizičkoj prirodi, izvjesni metali se pokazuju u većoj ili manjoj mjeri. Na primjer, željezo je prisutno u ljudskom organizmu, u kombinaciji s raznim drugim supstancama; magnezij je također prisutan, i mogli bi imenovati još mnoge druge. Prije 15-og stoljeća ljudi su bili itekako osjetljivi na razliku između takvih metala kao što su ovi koje smo spomenuli, koji su pronađeni kada ispitujemo ljudski organizam, i takvi metali su prisutni u vanjskoj prirodi ali nikako nisu brzo uočljivi u ljudskom organizmu. Čovjek tih ranijih vremena je rekao: Čovjek je mikrokozmos; što god da je prisutno u svijetu izvan njega, u makrokozmosu, u nekom obliku je prisutno i u njemu. I ovo za njih nije bio samo neki opći princip u sažetku: da su otišli samo malo dalje u inicijacijskom znanju, to bi neizbježno slijedilo iz onog što su znali o prirodi čovjeka i o prirodi univerzuma. Znali su da do pravog razumijevanja čovjeka dolazimo kada u nekog dovedemo cijelu prirodu, sa svim njenim impulsima, sa svim supstancama koje ona sadrži. Tada imamo sliku, imaginaciju bića čovjeka. I u sliku ulazi uznemirujući element kada se susretnemo s nečim vani u prirodi što se ne može naći u čovjeku.
Tako je mislio student prirode 9-og, 10-og ili 11-og stoljeća. U tim vremenima, međutim, još nešto je bilo poznato, naime, da je ono što čovjek prima putem fizičke prehrane samo dio, možda čak ne ni najvažniji dio, od svega što služi da se održava njegov fizički organizam, ili radije njegov cijeli ljudski potpuni organizam.
Sada, ići izvan fizičke prehrane i uključiti također disanje ne predstavlja poteškoću za čovjeka sadašnjeg vremena; jer disanje je također oblik asimilacije. Ali ne bi mu došlo da ide nimalo dalje. Raniji student prirode je išao dalje. Bilo mu je jasno da kada čovjek koristi svoje oko da percipira stvari, on ne samo da gleda okom, već tijekom procesa percepcije kroz oko prima beskonačno sićušne količine nečeg od supstance svjetske cjeline. I ne samo preko oka, već preko uha i kroz druge dijelove organizma. I srednjovjekovni student prirode bio je potpuno svjestan veoma velike važnosti onih supstanci koje se samo u jako maloj mjeri pojavljuju u ljudskom organizmu, kao što je, na primjer, olovo, i koje čovjek prima u beskonačno sićušnim količinama koje se mogu naći ondje gdje malo sumnjamo u njihovu prisutnost.
Olovo je metal za kojeg se ne može neposredno demonstrirati da se pojavljuje u čovjeku. Ali olovo je, ustvari, distribuirano cijelim fizičkim kozmosom u stanju veoma fine razrijeđenosti, i ljudsko biće uzima iz kozmosa olovo pomoću procesa koji je višestruko delikatniji od procesa disanja. Ljudsko biće neprekidno izlučuje supstance, izbacujući ih od periferije. Vi ne samo da siječete nokte, vi stalno izbacujete supstance od vaše kože. Ali dok je supstanca tako ispuštana, druga supstanca je uzeta i primljena u organizam.
To je vrsta misli u kojima je student prirode živio, koji je pripadao srednjovjekovnim vremenima, —9, 10, 11 ili 12-om stoljeću. Nije imao vagu, nije imao nikakve proste mjerne instrumente s kojima bi odredio kako su supstance i sile djelovale; za njega je to bila stvar dubokog ulaženja u unutarnje osobine prirode, razumijevanja njenih unutarnjih impulsa i njene veze s ljudskim bićem. I ljudi su na ovaj način mogli znati mnoge stvari koje će jednog dana ponovno počinjati spoznavati. Jer, ako ćemo reći istinu, danas ništa nije poznato o pravoj prirodi ljudskog bića.
Vi znate da kada istražujemo konstituciju čovjeka, mi je sumiramo na slijedeći način, — da bi imali neku vrstu klasifikacije i plana: čovjek se sastoji od fizičkog tijela, eterskog tijela, astralnog tijela i ega, ili ego organizacije. Sve u redu. U prvom redu ti pojmovi su puke riječi: ali dobro je s njima početi, svaka osoba iz njih može formirati neku malu ideju o istini. Međutim ako bi ovu klasifikaciju željeli koristiti u praktičnom životu, posebno ako bi je željeli koristiti u medicini — kao što je svima poznato veoma važnoj ‘praksi’ u životu, i onoj koja na svakom koraku zavisi o našem znanju o ljudskom biću, — tada nije moguće da ostanemo na riječima, moramo ući u ono što je iza riječi i dati im njihov sadržaj. Najprije pitamo: što je s fizičkim tijelom? Kako o njemu možemo steći pravu ideju? (Odmah ćete vidjeti zašto razvijam ovu liniju misli). Uzmite bilo koji objekt na Zemlji, izvan ljudskog bića; recimo, na primjer, kamen. Kamen pada na tlo. Mi kažemo, kamen je težak, privučen je od Zemlje, on ima težinu. Otkrivamo druge sile koje djeluju u kamenu. Ako je oblikovan u kristal, tada sile koje izgrađuju oblik djeluju u njemu. I one su također povezane s zemaljskim silama. Ukratko, kada se osvrnemo po svijetu, svuda oko nas nalazimo supstance koje su podčinjene zemaljskoj prirodi.
Imajte to čvrsto na umu: imamo, za početak, supstance koje su podčinjene zemaljskoj prirodi.
Netko čije misli o ovim stvarima nisu jasne, možda će doći i pokazati vam komad ugljena, komad crnog ugljena. Što je to u stvarnosti? U susjedstvu Zemlje, to je ugljen; ali u trenutku kada bi ga odnijeli samo na kratku udaljenost — relativno govoreći — daleko od Zemlje, prestao bi biti ugljen. Ono što ga čini ugljenoj je ništa drugo nego sile Zemlje. Dakle možete reći: Ovdje je Zemlja, i snage Zemlje su unutar nje; ali snage Zemlje su također i u svakom pojedinom objektu kojeg nalazim ovdje na Zemlji. I fizičko tijelo čovjeka je, premda je naravno čudesno kombinirano i sastavljeno, ipak u biti takav objekt, stojeći podčinjeno tim fizičkim silama Zemlje, silama koje dolaze iz središta Zemlje. Fizičko tijelo ljudskog bića može stoga biti opisano kao ono nešto je podčinjeno silama koje dolaze od središta Zemlje.
Sada, osim toga postoje i druge snage Zemlje. Te druge snage dolaze od cijelog okruženja Zemlje, od dalekog oboda. Zamislite na trenutak da idete sve više vani, daleko od Zemlje na nemjerljivu udaljenost. Iz tih nemjerljivih udaljenosti na Zemlju djeluju snage, radeći unutra prema njoj iz svih smjerova. Da, to je činjenica, takve snage postoje, dolazeći iz svih smjerova univerzuma i radeći svuda unutra prema središtu Zemlje. Sasvim jasnu i konkretnu sliku o njima je moguće dobiti na sljedeći način.
Sjetiti ćete se da je najvažnija supstanca koja svuda u organizmu čini osnovu, bilo biljke, životinje ili čovjeka, bjelančevina. A bjelančevina također čini osnovu za zametak nove biljke, životinje ili ljudskog organizma. Iz oplođene ćelije zametka nastavlja se ono što evoluira u organizam, a supstanca zametka je bjelančevina. Ovih dana, umjesto da slijede pravu znanost, ljudi grade svakakve maštarije, i sebi tu bjelančevinu predstavljaju kao da je sastavljena od supstanci u zamršenoj kemijskoj kombinaciji. Sastoji se od, tako oni kažu, od ugljika, kisika, vodika, dušika, sumpora, i također tragova fosfora, sve u kompliciranoj kombinaciji. I tako atomist dolazi do toga da u bjelančevini vidi par excellence primjer kemijske kombinacije. O atomima i molekulama treba misliti kao da su aranžirani na najzamršeniji način. I u majci-životinji ili majci-biljci pojavljuje se ta komplicirana molekula bjelančevine, ili kako god je hoćete nazvati; ona se razvija dalje i od nje se rađa nova životinja, pojavljujući se, odnosno, čisto kroz nasljeđivanje.
Sa duhovnog gledišta, sve ovo je čista besmislica. Istina je da bjelančevina majke-životinje nije uopće komplicirana kemijska kombinacija, sva je razbijena, uništena i svedena na kaos. Bjelančevina koja je sadržana u tijelu još je donekle organizirana, ali bjelančevina koja čini osnovu za razmnožavanje odlikuje se upravo ovom karakteristikom, da je u stanju potpune dezorganizacije. Supstance koje su u njoj sadržane svedene su na kaos i nisu ni u kakvoj kombinaciji, one su bačene i zbrčkane zajedno da čine puko gomilanje bez reda i odnosa; i upravo na račun toga bjelančevina nije više podčinjena Zemlji. Onoliko dugo koliko bjelančevina može na ovaj ili onaj način biti održana u unutarnjoj koheziji, toliko dugo je podložna silama koje djeluju iz središta Zemlje. U trenutku kada je bjelančevina razdvojena i uništena, ona dolazi pod utjecaj cijele sfere kozmosa. U njoj rade snage sa svih strana. I tada imamo sitnu česticu bjelančevine koja čini osnovu za reprodukciju. Ta sitna čestica je slika cijelog kozmosa, jer je bjelančevinasta supstanca razdvojena, uništena i svedena na kaos — konvertirana, u kozmički prah i time podešena da postane izložena djelovanju cijelog kozmosa.
O svemu ovome ljudi danas jednostavno ne znaju ništa. Zamišljaju da stara kokoš ima kompliciranu bjelančevinu. To je uključeno u jaje, i otuda se pojavljuje nova kokoš. Bjelančevina ide dalje, ona je evoluirala. Zatim je supstanca zametka razvijena još jednom; i tako se to nastavlja od kokoši do kokoši. U stvarnosti to nije tako. Svaki puta kada se odvija tranzicija od jedne generacije do sljedeće, bjelančevina je izložena cijelom kozmosu.
S jedne strane, dakle imamo zemaljske supstance, podložne zemaljskim ili središnjim silama. Ali također možemo zamisliti te zemaljske supstance u izvjesnim okolnostima izložene silama koje unutra rade sa svih strana, iz najdaljih granica univerzuma. Ove potonje su one koje rade u ljudskom eterskom tijelu. Etersko tijelo je podložno silama kozmosa. To su stvarni koncepti fizičkog i eterskog tijela.
Recimo da stojite tamo i pitate, što je moje fizičko tijelo? Odgovor je, to je ono tijelo koje je podložno silama koje se nastavljaju iz središta Zemlje. Što je moje etersko tijelo? To je ono u vama što je podložno silama koje struje unutra sa svih strana iz periferije. To čak možete prikazati i crtežom. Zamislite da je ovo ljudsko biće. Njegovo fizičko tijelo je ono koje je podložno silama koje idu prema središtu Zemlje. Njegovo etersko tijelo je ono koje je podčinjeno silama koje struje unutra sa svih strana, iz krajeva univerzuma. Ovdje imamo sustav sila u čovjeku. Postoje sile koje vuku prema dolje, — one su zaista prisutne u svim organima koji su uspravni, — i postoje sile koje od izvana ulijevaju unutra, težeći prema unutra. Zapravo u formi čovjeka možete opaziti gdje je jedna vrsta a gdje druga više zastupljena. Proučite noge i očito je, njihov oblik duguju činjenici da su više prilagođene zemaljskim snagama. Glava je više prilagođena silama periferije. Na isti način možete proučavati ruke, i to nije nezanimljivo. Držite vaše ruke blizu vašeg tijela, i one su podložne snagama koje idu prema središtu Zemlje. Pomičite ih živahno, i vi sami ćete biti podložni snagama koje struje unutra sa svih strana periferije.
Takva je uistinu razlika između ruku i nogu. Noge su neizbježno podložne središnjim snagama Zemlje, dok su ruke to samo u određenom položaju, odnosno, uvjetno. Čovjek je u stanju podići ih van iz domene zemaljskih središnjih snaga i postaviti ih usred onih snaga koje nazivamo eterske snage, snage koje se ulijevaju od periferije. I tako možete vidjeti za svaki pojedini organ, kako je smješten u cjelinu kozmičkog sustava. Tu dakle imate vaše fizičko tijelo i vaše etersko tijelo.
Kako je s astralnim tijelom? U prostoru, nema drugih snaga osim ono dvoje. Astralno tijelo prima njegove snage od izvan prostora. Dok ih etersko tijelo prima od svuda, od periferije, astralno ih tijelo prima od izvan sveg prostora.
Možemo zapravo naći izvjesna mjesta u prirodi gdje fizičke snage Zemlje ulaze usred eterskih snaga koje sa svih strana struje unutra. Za početak možete zamisliti bjelančevinu kao supstancu prisutnu u fizičkoj Zemlji. Dok su god sumpor, ugljik, kisik, dušik i vodik na neki način kemijski u njoj prepoznatljivi, bjelančevina je u stvari podložna zemaljskim snagama. Ali u trenutku kada ulazi u sferu reproduktivnog procesa, podignuta je izvan fizičkih sila. Snage oboda univerzuma počinju na njoj raditi u njenom neorganiziranom stanju. Nastaje nova bjelančevina kao slika cijelog univerzuma.
Ali vidite, ponekad dolazi do sljedeće situacije. Neorganiziranost, razbijanje bjelančevine ne može ići dovoljno daleko. Možete imati takvu bjelančevinastu supstancu u vezi s nekom životinjom na primjer. Da bi došlo do reprodukcije, moralo bi biti moguće da bude razdijeljena, potpuno razbijena, tako da se može podčiniti snagama cijelog kozmosa. Ali životinja je nekako spriječena od isporučivanja, u svrhu reprodukcije, takve bjelančevinaste supstance koja bi se mogla odmah podčiniti cijelom makrokozmosu. Da bi bila sposobna za reprodukciju, bjelančevinasta supstanca se mora podčiniti cijelom makrokozmosu. Ali u ovom slučaju životinja na neki način ne može formirati bjelančevinastu supstancu sposobnu za reprodukciju bez daljnje pomoći. Tako je s lisnom osom. Što dakle lisna osa radi? Ona leže jaja na nekom dijelu biljke. Uvijek iznova možete pronaći te ose, u hrastovima, i u drugim stablima gdje lisne ose liježu njihova jaja. Na lišću, na primjer, možete vidjeti te čudne formacije. Unutar svake je jaje lisne ose. Zašto se to tako događa? Zašto je jaje lisne ose položeno na listu hrasta, s rezultatom da je formiran žir, noseći unutar sebe jaje, koje se sada može razviti? Razlog za to je slijedeće. Biljni list unutar sebe sadrži etersko tijelo, koje je prilagođeno na cjelokupan kozmički eter. On dolazi u pomoć jajetu lisne ose. Ostavljeno samo, jaje lisne ose je bespomoćno. Stoga ga lisna osa polaže u dijelu biljke koji već sadrži etersko tijelo uključeno u cjelokupan sustav kozmičkog etera. Lisna osa stoga pristupa hrastu da bi dobila pomoć u razbijanju njene bjelančevine, tako da bi periferija svijeta mogla djelovati preko lista hrasta, preko hrasta. Samo, jaje lisne ose bilo bi osuđeno na destrukciju, jer ne može biti razlomljeno, prejako se drži na okupu.
Ovdje možemo dobiti uvid u čudan rad prirode. Ali taj isti rad je u prirodi prisutan također i na drugim mjestima. Recimo na primjer da životinja ne samo da nije u stanju dati supstancu zametka koja se može izložiti kozmičkom eteru iz razloga reprodukcije; recimo da čak ne može niti transformirati ikakve supstance unutar nje u unutarnje sredstvo prehrane, to jest, da ih koristi za vlastitu unutarnju prehranu. Pri ruci je primjer pčele. Pčela ne može jesti sve i svašta. Može jesti samo ono što je biljka već pripremila za to. A sada promotrite nešto veoma čudno i osobito. Pčela ide na biljku, traži medeni sok, apsorbira ga, asimilira ga unutar sebe, i potom gradi ono čemu se toliko divimo, predivnu strukturu ćelija košnice. Ovdje promatramo dva veoma čudna i divna procesa: pčela sjedi vani na cvijetu i siše sok, i zatim, otišavši u košnicu, u suradnji s drugim pčelama iz sebe gradi ćelije od voska koje će biti ispunjene medom.
Što se tu stvarno odvija? Morate pažljivo pogledati oblik ćelija. One su ovakve i ovdje dolazi druga pridružena joj, i tako dalje, i tako dalje. One su male ćelije, i oblikom su slične nečem drugom što nalazimo u prirodi, jedino što je tamo šuplji prostor ispunjen; oblikovane su kao kristali kvarca, kao kristali silicijeve kiseline. Ako idete u planine i ispitate kristale kvarca, naći ćete da ih možete nacrtati, također, u tom obliku. Crtanje će, točno je, pokazati neku nepravilnost oblika, ali uglavnom će oblik biti sličan obliku pčelinjih ćelija koje su poredane jedna do druge. Jedino, ćelije pčele su napravljene od voska a kvarc je napravljen od silicijeve kiseline.
Kada slijedimo stvari, nalazimo da je davno u određenoj točci vremena u evoluciji Zemlje kristal kvarca najprije bio formiran u planinama. Bio je formiran pod prevladavajućim eterskim i astralnim utjecajima, uz pomoć silicijske kiseline. Tu imate snage koje dolaze od oboda, djelujući, kao etersko-astralne snage, i gradeći kristale kvarca u silikatnoj supstanci. Svugdje u planinama naći ćete te kristale s njihovim divnim heksagonalnim oblicima. Ono što nalazite u čvrstim kristalima, nalazite opet kao šuplje forme — kao šuplje prostore — u ćelijama od voska, u košnici.
Jer što se događa? Pčela uzima od cvijeta ono što je jednom davno dovelo do nastanka kristala kvarca. Pčela to dohvaća iz cvijeta i sa supstancom njenog vlastitog tijela pravi imitacije kristala kvarca. Tako se odvija proces između pčele i cvijeta koji je sličan onom što se davno dogodilo u makrokozmosu.
Ove vam stvari govorim da shvatite kako nije nužno samo spoznati prisutnost ugljika, dušika, vodika i kisika, analiza kojih je žalosno apstraktna, već promatrati i primijetiti čudesne formativne procese, intimne unutarnje uvjete koji prevladavaju u prirodi i njenim procesima. Jednom davno, znanost je instinktivno izgrađena na takvim promatranjima. Ali sve je to nestalo tijekom povijesne evolucije čovječanstva; došlo je do kraja otprilike u 15-om stoljeću. Moramo to dobiti natrag. Moramo ponovno naći naš put u intimne veze prirode i njenu vezu s čovjekom. Tek kada ponovno možemo prepoznati takve veze možemo se nadati opet doći do pravog uvida u zdravo kao i u bolesno ljudsko biće. Inače sva farmakologija ostaje samo stvar testiranja i eksperimentiranja, bez bilo kakve percepcije unutarnjih veza koje su na djelu.
Period od 15-og stoljeća do danas može se opisati kao neplodan period u evoluciji ljudskog duha. Doveo je čovjeka niže dolje ispod njegovog značaja. Čovjek je gledao vani na biljke i životinje, na ljudska bića i na minerale, i sve to vrijeme bez ikakvog stvarnog znanja o njima; on je izveden iz veze sa svijetom i univerzumom. Sada je već dugo spušten u kaos što se tiče njegovog odnosa s velikim svijetom; on živi bez da zna da je u bilo kakvoj vezi sa svijetom oko njega. U danima kada je čovjek razmišljao i meditirao o takvim stvarima, bilo je poznato da svaki puta kada se dogodi reprodukcija, da se cijeli makrokozmos obraća. U zametku ili sjemenu koje je sposobno za reprodukciju rađa se sićušna slika cijelog makrokozmosa. Sve okolo je veliki svijet; i u najsitnijem zametku je izdanak utjecaja koji struje unutra iz velikog svijeta iz svih smjerova.
U ljudskom biću možemo vidjeti zajedno na djelu, najprije od svega sile koje su fizičke, središnje sile Zemlje. Te sile rade u svim organima ljudskog bića. Ali svugdje u njemu također rade, u suprotnom smjeru, sile koje struje sa svih strana, eterske sile. Pogledajte jetru, na primjer, ili pluća: razumjeti ćete ih tek kada znate da u njima rade zajedno snage koje dolaze od središta Zemlje i snage koje dolaze iz svih smjerova od oboda univerzuma. Zatim također imamo izvjesne organe koji su prožeti astralnim tijelom, ili opet s ego organizacijom, dok su ostali manje prožeti od tih viših članova. U stanju spavanja, naravno, ljudsko biće kao cjelina uopće nema njegovo astralno tijelo i ego organizaciju u njemu. Sada zamislite da je neki organ, recimo plućno krilo preko nekih okolnosti postalo previše pod utjecajem snaga koje struje unutra svuda iz kozmičke cjeline. Kao posljedica pluća će postati bolesna, jer su izvjesni sklad i ravnoteža nužni između onog što u plućima radi iz središta Zemlje i onog što struji unutra od svih dijelova oboda. Ako uspijete naći mineralne supstance koje će dati protutežu u plućima za presnažan rad eterskih snaga, tada čete imati lijek da eliminirate njihovu preveliku aktivnost. Može se također dogoditi suprotno. Eterske snage mogu postati previše slabe, i fizičke snage koje rade od središta Zemlje postati odgovarajuće previše osnažene. Ovog puta ćete pretražiti cijelo carstvo biljaka da otkrijete nešto što može ojačati eterske snage u organu gdje su one slabe; i tada ćete imati lijek za to stanje. Potpuno je nemoguće naći čak i najmanji lijek promatranjem samo fizičkog tijela, jer fizičko tijelo čovjeka u sebi nema osnove da kaže bilo što o vlastitoj konstituciji. Takozvani normalni proces koji se odvija u fizičkom tijelu je proces prirode. Ali proces koji se odvija u bolesti je sličan procesu prirode. Ako imate ono što se zove normalna zdrava jetra, imate jetru u kojoj se odvijaju procesi prirode. I ako imate jetru u kojoj postoji abces, također imate jetru u kojoj se odvijaju procesi prirode. Razlika se nikada ne može naći istražujući fizičko tijelo. Sve što možete istražujući fizičko tijelo je utvrditi činjenicu da je u jednom slučaju izgled različit od drugog slučaja. Ne možete saznati ništa o uzroku. Ako imate abces na jetri, uzrok toga ćete moći otkriti samo kada znate da u takvom slučaju, na primjer, astralno tijelo ulazi mnogo snažnije u jetru nego što bi smjelo. Ono što morate napraviti je istjerati iz jetre astralno tijelo, koje je tamo zahvatilo previše snažno. I svega ovoga je jasno da zaista nema mogućnosti razgovora o zdravom i bolesnom ljudskom biću na način koji je u skladu s činjenicama, ukoliko ne idemo izvan fizičkog tijela i u naše razmatranje također uključimo više članove čovjekova bića. Zaista ćemo ponovno dobiti farmakologiju tek kada idemo izvan fizičkog tijela, jer priroda bolesti jednostavno se ne može pokazati samo od fizičkog tijela.
Za sada moja namjera je samo postaviti ove stvari u njihov povijesni aspekt i veze. Međutim, treba ukazati da je postupnim prigušenjem i zatamnjenjem onog što je preneseno iz starih vremena, svo stvarno znanje o ljudskom biću odmah izumrlo. I sada smo suočeni s nužnošću ponovnog stjecanja znanja o ljudskom biću. Takvo znanje moći će se steći kada smo opet u položaju razumjeti odnos ljudskog bića prema okolnim carstvima prirode.
Recimo, dakle, da krenemo od ego organizacije ljudskog bića. Ako smo, preko znanosti inicijacije, postigli imaginativnu spoznaju i možemo percipirati ego organizaciju čovjeka, tada se možemo upitati: S kojim dijelom ljudskog organizma (u sadašnjem stanju) ta ego organizacija stoji u posebno bliskom odnosu? Stoji u posebnom odnosu sa svime što je mineralno u ljudskom biću. Stoga kada primite u sebe neku u biti mineralnu supstancu, — na primjer, kada stavite malo soli na jezik — ego organizacija u vama je ona koja odmah navali na tu mineralnu supstancu. I kako je supstanca nošena dalje u tijelu, sve vrijeme, — čak i kada je supstanca soli u stomaku —ego organizacija ostaje s njom. Sol ide još dalje, prolazi razne promjene, prolazi kroz crijeva, — ni jednom ego organizacija ne pušta svoju sol! Ponašaju se kao dvije tijesno povezane stvari, dvije stvari koje pripadaju jedna drugoj: ego organizacija, i sol koja ulazi u ljudsko biće.
Sasvim je druga stvar kada jedete, na primjer, kuhano jaje, ili neku supstancu slične — bjelančevinaste — konzistencije. Ego organizaciju se veoma malo tiče kada imate komad pohanog jaja na vašem jeziku. Kasnije, dok klizi dolje u stomak, za to se zanima astralno tijelo, ali opet u veoma maloj mjeri. Zatim ide dalje. I sada, najprije etersko i zatim i fizičko tijelo počinju intenzivno djelovati na njega. Oni u vama razbijaju bjelančevinu koju u organizam primate s jajetom. Samo jaje je sada unutar vas sastavljeno potpuno od minerala. Ono je razbijeno i uništeno. Sav život je iz njega istjeran. Ono je u vama uništeno. Na zidovima crijeva bjelančevinasta supstanca koju ste u sebe uzeli izvana prestaje biti bjelančevina u bilo kom smislu, postaje potpuno mineralnog karaktera. I sada prelazi u ego organizaciju; od te točke mineralizirana bjelančevina je uzeta od ego organizacije.
Dakle, ego organizacija se zanima samo za ono što je mineralno. I sve mineralne supstance su promijenjene kroz njeno djelovanje; u ljudskom organizmu postaju različite od onog što su bile izvan njega. Ni jedna mineralna supstanca ne može u ljudskom organizmu ostati ista kao što je vani. Ego organizacija mora se pobrinuti za to na veoma temeljit način. Niti su samo supstance kao što je kuhinjska sol one koje su zgrabljene od ego organizacije i iznutra promijenjene u nešto sasvim različito. Ljudsko biće je okruženo određenim toplinskim uvjetima, ali tim vanjskim toplinskim uvjetima ne smije se dopustiti da prodru u ljudsko biće. Nikada ne možete imati vaš prst pun onog što je oko vas kao vanjska toplina. Ta toplina može djelovati samo kao stimulans, vi sami morate proizvesti toplinu koja imate unutar vas. U trenutku kada ste samo, takoreći, objekt i ne stvarate vlastitu toplinu ili hladnoću, već puštate da toplina izvana širi svoj utjecaj u vama baš kao što to radi u svakom vanjskom objektu, — u tom trenutku postajete bolesni. Vanjska toplina, — čak niti supstanca, već sama toplina čini vas bolesnim. Recimo da ovdje imate ručnik ili spužvu, a tamo je vatra. Toplina vatre, koja se sasvim lako može širiti okolo, prožeti će ručnik ili spužvu. Ručnik ili spužva samo malo dalje prenose zračeću toplinu vatre. Međutim, kada toplina vatre dosegne kožu ljudskog bića i djeluje na osjetila, stimulirajući ih, tada se ne smije jednostavno dalje širiti na taj način; tada mora doći do reakcije, unutarnja toplina mora biti stvorena od iznutra. Ako se osoba prehladi, to stanje rezultira iz činjenice da nije samo pustila da bude stimulirana da stvori njenu vlastitu unutarnju toplinu, već je pustila da vanjska hladnoća u nekoj mjeri uđe ispod kože. Dakle nije uzela svoje mjesto u svijetu kao potpuno aktivno ljudsko biće koje sebe ispunjava vlastitom aktivnošću i vlastitim impulsima, već radije igra ulogu objekta koji pušta da aktivnosti i utjecaji vanjskog svijeta prođu kroz njega. To je esencijalna priroda ego organizacije da uzima ono što je mineralno i to potpuno mijenja od iznutra, pretvarajući to u nešto potpuno različito.
Sve dok ne umremo mineralno se ne pretvara opet natrag u mineralno vanjske prirode. Dok god smo živi na Zemlji, i imamo mineral okružen našom kožom, ego organizacija ga nastavlja stalno mijenjati. Slično, štogod da uzmemo u sebe što je biljne prirode stalno je promijenjeno radom astralnog tijela. U svemu mineralne prirode ego organizacija dovodi do temeljite preobrazbe; ne samo u čvrstom mineralu, već također u tekućem i u plinovitom mineralu, i u mineralu koji je u stanju topline ili ugrijanosti.
Naravno, kada govorimo na sasvim običan način, možemo reći: Ovdje je nešto vode. Ja je pijem. Sada unutar sebe imam vodu. Istina je, međutim, da u trenutku kada moj organizam prima vodu, tada iz razloga djelovanja moje ego organizacije, voda unutar mene više nije ista kao i voda vani. Postaje ista samo onda kada je predajem u obliku znoja, ili je na neki drugi način pretvaram u vodu. Unutar moje kože voda nije voda, to je živa tekućina.
Na ovaj način morati ćemo promijeniti naše razmišljanje o velikoj većini stvari. Danas sam vam mogao dati samo male naznake. Razmislite o njima. Promislite kako bjelančevina mora biti razbijena i neorganizirana da bi mogla biti izložena utjecajima cijelog makrokozmosa. Mislite o tome kako voda koju pijem postaje u meni živa tekućina i nije više neorganska voda kakva je bila ranije, već je prožeta ego organizacijom. Mislite kako je, kada jedete kupus — izvan vas to je bio kupus, unutar vas astralno tijelo prima kupus u sebe i transformira ga u nešto novo. I ovdje dolazimo do razmatranja veoma važnog procesa u ljudskom tijelu. Učimo percipirati kako u našem metaboličkom sustavu imamo procese koji su samo jedan evolucijski stupanj daleko od metaboličkog procesa kojeg imamo, na primjer, u našem mozgu —koji čini nervni sustav, i tako dalje. Sutra ću dalje govoriti o ovome i razjasniti, u vezi s ovim procesima, radikalnu razliku između ljudi 12-og i 20-og stoljeća. Tako ćemo vidjeti nužnost da uđu novi impulsi, ako će se napredovati u razumijevanju zdravlja i bolesti, i ako znanje o čovjeku neće potpuno izumrijeti te se ništa više nikada neće znati o zdravom ili o bolesnom ljudskom biću.