.- 5. Peto predavanje, Dornach, 9 veljače 1924
Ciklus tekućina na Zemlji u odnosu na univerzum.
Voda je zapravo zemljina cirkulacija krvi. Voda počinje cirkulirati u slatkom stanju, bez soli, a u moru završava slana. Podzemne struje soli od ušća do izvora rijeka. Slana voda ima malo veze s kozmičkim prostorom. Slatkovodni izvori su oči Zemlje. Kod reprodukcije, na Zemlji djeluje kozmički element. Pokusi o važnosti slezene. Rad gospođe Kolisko 'Uloga slezene i pitanje trombocita'. Reprodukcija i razvoj osjetilnih organa u morskim ribama. Migracija lososa. Migracija ptica. Lijeva strana čovjekova tijela ima više zemaljskih snaga, desna više eterskih snaga nebesa. Emancipacija čovjeka od Zemlje. Iverak i list. Cvijet kao nositelj svijetla, korijen kao nositelj soli. Kako se Zemlja hrani i kako se ljudska bića hrane.
Danas bi gospodo, želio bih reći još par stvari koje će pomoći objasniti neke stvari koje smo već raspravljali, i onda možete pripremiti pitanja koja vam dođu za sljedeći put. Danas bih želio govoriti o stvarima koje vam opet mogu učiniti svjesnim kako je Zemlja – koja je kao što znate sfera u univerzumu – povezana sa cijelim svijetom. Danas to proučavajmo razmatrajući rijeke i oceane.
Znate da Zemlja izvana manjim dijelom pokazuje čvrsto kopno; uglavnom je sfera vode koja se kreće u univerzumu, vodena sfera, ocean. I općenito gledano, možemo reći da rijeke imaju svoje porijeklo negdje na Zemlji, svoj izvor, i utječu u more. Uzmimo Dunav, naprimjer. Znate da Dunav ima svoj izvor u Schwarzwaldu. Ili uzmite Rajnu. Znate da izvire u južnim Alpama. Dunav zatim protječe kroz razne doline sve do Crnog mora. Rajna teče kroz razne doline do Sjevernog mora. Sada, mi obično razmatramo samo tijek rijeke i kako ulazi u more. Uživamo u rijekama. Ne razmatramo ogromni značaj koji rijeke i mora zaista imaju za cijeli život na Zemlji.
Kod čovjeka obično možemo reći više o tome što je u njemu tekuće. Kao što sam vam rekao, ljudsko biće je uveliko masa fluida. I znate da u određenoj vrsti fluida krv teče venama. Također znamo da ta činjenica da krv teče ima najveći mogući značaj za život. Krv oblikuje život, podržava život. Kao fizička ljudska bića potpuno smo zavisni od toga da krv teče tijelom na pravilan način i sljedeći određene puteve. Ako bi skrenula s tih puteva mi ne bismo mogli živjeti. Činjenicu da je voda, ovako organizirana u rijekama i u moru, jednako važna za Zemlju, obično se zanemaruje. Obično se zanemaruje da voda zapravo stvara zemljinu cirkulaciju krvi. Zašto se to obično ignorira?
Da, vidite, kada krvarite to primijetite; crvena je, sadrži sve moguće tvari i tako si kažete: krv je nešto posebno. Kada se radi o vodi, jednostavno vjerujemo: Pa da, to je voda! Manje privlači pažnju; a tvari koje sadrži, osim vodika i kisika, koje su naravno u vodi, nisu prisutne u tolikoj količini kao što je, naprimjer, željezo u krvi. Tako da se to ignorira. Ali ipak je istina da je cjelokupan ciklus vode od ogromne važnosti za život Zemlje. I onoliko koliko bi ljudski organizam mogao živjeti da nema cirkulacije krvi, isto tako malo bi Zemlja mogla živjeti da nema ciklusa vode.
Ovaj kružni tok vode karakterizira činjenica da tamo gdje započinje, započinje od nečega potpuno različitog od onog gdje završava kada se ulijeva u more. Gledajte, ako slijedite rijeke, vidjeti ćete: ove rijeke nisu slane, to je slatka voda. Rijeke sadrže slatku vodu: Mora su slana. I sve što more potiče temelji se na ovoj slanoj prirodi mora. To je izuzetno važno: voda počinje kružiti kao slatka, neslana voda, i završava u slanom stanju u moru.
Obično se kaže: 'Pa, rijeka kao što je Rajna, koja negdje ima izvor, teče tako dalje [crtež 7], a zatim se ulijeva u more'. To je ono što se vidi izvana. Ali ono što se ne primjećuje jest da rijeka, naprimjer Rajna, teče tako izvana, ali dok njene vode izvana teku od južnih Alpa so Sjevernog mora, neka vrsta protoka sila ponovno se vraća pod zemljom od ušća do ishodišta. Vraća se. I ono što se događa, nad zemljom, jest da je rijeka slatka, bez soli. Ono što se tamo, ispod zemlje, vraća, uvijek nosi sol u smjeru rijeke, tako da Zemlja dobiva soli koje zapravo dolaze iz mora. Dakle na određeni način imamo protok soli pod zemljom, koji se vraća od ušća do izvora. I Zemlja ne bi imala soli da se ta slana struja ne vraća od ušća u izvor ispod zemlje. Tako će takozvana geologija, koja istražuje unutrašnjost Zemlje, uvijek morati obratiti pažnju na naslage soli malo dublje u zemlji gdje postoje korita rijeka.
Slika 7
Vidite gospodo, ako u zemlji ne bi bilo naslaga soli, u njoj ne bi mogli rasti biljni korijeni, jer biljno korijene raste upravo u zemlji jer dobivaju sol, takoreći, za hranu. Biljka je uglavnom slana na dnu korijena, prema vrhu postaje manje slana, i cvijet ima vrlo malo soli. Tako da se netko može zapitati: odakle to da naše tlo može proizvoditi biljke? To dolazi iz činjenice da postoji ciklus vode, baš kao što kod nas ljudi krvne žive odlaze iz srca i onda opet natrag vene nose plavu krv natrag u srce, tako i na Zemlji voda ide jednim smjerom na površini i vraća se podzemna vena soli. Tako da i ovdje imate pravu cirkulaciju.
Zašto je to uopće tako da se Zemlja sastoji, takoreći, od vodenog tijela soli s jedne strane, od čvrstog tla s druge strane, a zatim od slatkih voda, rijeka koje teku Zemljom, i da se stalno na takav način sol dovodi iz mora? Ako ispitate stvarnu slanu vodu, vrlo slanu morsku vodu, doći ćete do zaključka da ta slana voda ima malo veze sa svemirom. Baš kao i, naprimjer, naš želudac, ima malo veze s vanjskim svijetom, osim kroz ono što prima, tako i unutarnji aspekt mora ima malo veze s nebeskim prostorom. S druge strane, sve što je kopno, gdje teku rijeke, gdje se zbog naslaga soli stvaraju biljke, ali posebno tamo gdje teku vode, postoji velika veza s nebesima.
Ako ovako gledamo gospodo, idemo do izvora u planinama u sasvim drugačijem raspoloženju! Uživamo u činjenici da izvori teku, da lijepo teku, da imaju prekrasno čistu vodu, i tako dalje. Ali to nije sve! Izvori su naime oči Zemlje. S morem, Zemlja ne gleda u svemir, jer je more slano, a to znači da je iznutra samo onako kako je i naš želudac iznutra. Izvori koji imaju slatku vodu, otvoreni su svemiru i poput su naših očiju, koje su također otvorene vanjskom svijetu. Tako da možemo reći: Tamo na Zemlji gdje postoje izvori, tamo Zemlja gleda daleko u svemir, tamo su osjetilni organi Zemlje, dok su tijelo Zemlje, više nutrina Zemlje, slana mora. Naravno da je to različito od načina kako je u ljudskom tijelu; to nisu organi zatvoreni u sebe, niti ih možete potpuno nacrtati. Možete ih nacrtati ali nisu potpuno vidljivi. Ali Zemlja ima utrobu u moru, osjetilne organe na kopnu. A sve što povezuje Zemlju s kozmičkim prostorom, sve dolazi iz slatke vode. Sve što Zemlji daje utrobu dolazi iz slane vode.
Sada vam želim dati neki dokaz da je to tako. Vidite, jednom sam rekao: Razmnožavanje ljudi i životinja također je povezano s nebesima. Rekao sam vam: Ne ovisi samo o činjenici da se jaje, embrij razvija u majčinu tijelu, već tamo djeluju sile iz svemira, i da je upravo zbog tih sila iz svemira jaje okruglasto. Kao što vidimo vani i vidimo kretanje u univerzumu, ovo malo jaje je slika univerzuma, jer ti utjecaji dolaze sa svim strana. Dakle, gdjegod je reprodukcija, aktivna su nebesa. Možete vidjeti to i kod oka: ono je sfera. Nekidan sam ga opisao. Također se formira iz svemira. Ako pogledate slezenu ona nije sferična, već je više formirana od Zemlje, od zemaljskih sila, od zemaljskih utjecaja. I to je razlika. Ovakve stvari daju nam dokaz ako ih zapazimo. Rekao sam da ću vam dati dokaz o pravoj prirodi mora i kopna.
Ovdje želim nešto umetnuti. Već sam vam rekao: prije nekog vremena u našem smo biološkom laboratoriju radili pokuse o važnosti slezene. Slezena je važna, ako ne možemo redovito jesti – svi jedemo više-manje neredovito – kako bi sve to ponovno uravnotežili; ona je regulator. To smo dokazali u našem biološkom laboratoriju. Postoji jedna mala knjiga od gospođe Kolisko koja sve to opisuje. Tijekom ovih pokusa također smo bili prisiljeni – jer današnja znanost to zahtijeva – pružiti dokaze, opipljive dokaze, vidljive dokaze. To neće biti potrebno kada znanost bude vjerovala u nadosjetilne dokaze, ali danas je to još uvijek potrebno. Tako smo uzeli zeca – ne uzrokujući zecu bol, radeći s najvećom pažnjom – uklonili mu slezenu i pustili ga da dalje živi. To je prošlo dobro. Zec ne bi umro od operacije slezene; umjesto toga slučajno se prehladio i od toga umro. Zatim smo ga secirali i naravno bili smo jako uzbuđeni vidjeti što se dogodilo ondje gdje je uklonjena slezena. Što moramo reći u smislu znanosti duha? Što ostaje tamo nakon što se ukloni fizička slezena? Pa. zar ne, ako je slezena ovdje [Slika 8], a vi je izrežete, uklonite, etersko tijelo slezene i astralno tijelo i tako dalje, ostaju na tom mjestu.
Zašto je to uopće tako da se Zemlja sastoji, takoreći, od vodenog tijela soli s jedne strane, od čvrstog tla s druge strane, a zatim od slatkih voda, rijeka koje teku Zemljom, i da se stalno na takav način sol dovodi iz mora? Ako ispitate stvarnu slanu vodu, vrlo slanu morsku vodu, doći ćete do zaključka da ta slana voda ima malo veze sa svemirom. Baš kao i, naprimjer, naš želudac, ima malo veze s vanjskim svijetom, osim kroz ono što prima, tako i unutarnji aspekt mora ima malo veze s nebeskim prostorom. S druge strane, sve što je kopno, gdje teku rijeke, gdje se zbog naslaga soli stvaraju biljke, ali posebno tamo gdje teku vode, postoji velika veza s nebesima.
Ako ovako gledamo gospodo, idemo do izvora u planinama u sasvim drugačijem raspoloženju! Uživamo u činjenici da izvori teku, da lijepo teku, da imaju prekrasno čistu vodu, i tako dalje. Ali to nije sve! Izvori su naime oči Zemlje. S morem, Zemlja ne gleda u svemir, jer je more slano, a to znači da je iznutra samo onako kako je i naš želudac iznutra. Izvori koji imaju slatku vodu, otvoreni su svemiru i poput su naših očiju, koje su također otvorene vanjskom svijetu. Tako da možemo reći: Tamo na Zemlji gdje postoje izvori, tamo Zemlja gleda daleko u svemir, tamo su osjetilni organi Zemlje, dok su tijelo Zemlje, više nutrina Zemlje, slana mora. Naravno da je to različito od načina kako je u ljudskom tijelu; to nisu organi zatvoreni u sebe, niti ih možete potpuno nacrtati. Možete ih nacrtati ali nisu potpuno vidljivi. Ali Zemlja ima utrobu u moru, osjetilne organe na kopnu. A sve što povezuje Zemlju s kozmičkim prostorom, sve dolazi iz slatke vode. Sve što Zemlji daje utrobu dolazi iz slane vode.
Sada vam želim dati neki dokaz da je to tako. Vidite, jednom sam rekao: Razmnožavanje ljudi i životinja također je povezano s nebesima. Rekao sam vam: Ne ovisi samo o činjenici da se jaje, embrij razvija u majčinu tijelu, već tamo djeluju sile iz svemira, i da je upravo zbog tih sila iz svemira jaje okruglasto. Kao što vidimo vani i vidimo kretanje u univerzumu, ovo malo jaje je slika univerzuma, jer ti utjecaji dolaze sa svim strana. Dakle, gdjegod je reprodukcija, aktivna su nebesa. Možete vidjeti to i kod oka: ono je sfera. Nekidan sam ga opisao. Također se formira iz svemira. Ako pogledate slezenu ona nije sferična, već je više formirana od Zemlje, od zemaljskih sila, od zemaljskih utjecaja. I to je razlika. Ovakve stvari daju nam dokaz ako ih zapazimo. Rekao sam da ću vam dati dokaz o pravoj prirodi mora i kopna.
Ovdje želim nešto umetnuti. Već sam vam rekao: prije nekog vremena u našem smo biološkom laboratoriju radili pokuse o važnosti slezene. Slezena je važna, ako ne možemo redovito jesti – svi jedemo više-manje neredovito – kako bi sve to ponovno uravnotežili; ona je regulator. To smo dokazali u našem biološkom laboratoriju. Postoji jedna mala knjiga od gospođe Kolisko koja sve to opisuje. Tijekom ovih pokusa također smo bili prisiljeni – jer današnja znanost to zahtijeva – pružiti dokaze, opipljive dokaze, vidljive dokaze. To neće biti potrebno kada znanost bude vjerovala u nadosjetilne dokaze, ali danas je to još uvijek potrebno. Tako smo uzeli zeca – ne uzrokujući zecu bol, radeći s najvećom pažnjom – uklonili mu slezenu i pustili ga da dalje živi. To je prošlo dobro. Zec ne bi umro od operacije slezene; umjesto toga slučajno se prehladio i od toga umro. Zatim smo ga secirali i naravno bili smo jako uzbuđeni vidjeti što se dogodilo ondje gdje je uklonjena slezena. Što moramo reći u smislu znanosti duha? Što ostaje tamo nakon što se ukloni fizička slezena? Pa. zar ne, ako je slezena ovdje [Slika 8], a vi je izrežete, uklonite, etersko tijelo slezene i astralno tijelo i tako dalje, ostaju na tom mjestu.
Slika 8
Slezena nastaju pod utjecajem Zemlje, i to im daje oblik. Ako sada izvadimo fizičku slezenu, a u njoj je samo etersko slezena, kao što je to slučaj sa zecom, što će se dogoditi? Da, gospodo, mora se dogoditi sljedeće: Dok fizička slezena ovise o Zemlji, teže Zemlji, eterska slezena, koja je postala potpuno slobodna, više nije opterećena fizičkom slezenom, sada opet mora doći pod utjecaj neba. I treba pretpostaviti da će se pojaviti nešto poput slike neba. Eto, kada smo secirali zeca, unutra je bilo malo okruglo tijelo, od finog bijelog tkiva! Dakle, stvar je bila potpuno točna. Došlo je do onoga što se mora dogoditi pod pretpostavkama znanosti duha. U relativno kratkom vremenu stvoreno je tijelo veličine malog oraha. Dakle vidite, samo se stvarima treba pristupiti ispravno, a zatim se posvuda nalaze dokazi o tome što znanost duha ima za reći. Iz ovoga možete vidjeti da se stvari koje možemo utemeljiti na osnovu znanosti duha, nalazeći pravi put praćenja stvari, zaista dogode u fizičkom svijetu.
Pa, baš kao što je ovdje nastalo bijelo tijelo pod utjecajem okoline, tako se i ljudsko i životinjsko i tako dalje, u početku razvijaju kao sfera u embriju pod utjecajem neba.
Ako to sada znamo, moramo reći da su ribe u posebnom položaju jer nikada ne dolaze na kopno. Mogu malo dahtati na kopnu, ali ne mogu živjeti na kopnu, moraju živjeti u moru. Kao rezultat toga, ribe imaju posebno uređenje. Ne dosežu mjesta gdje se Zemlja otvara prema zbivanjima u svijetu. Stoga je ribama vrlo teško razviti osjetila, a posebno teško reproduktivne organe. Jer to ovisi o prostoru u kojem mogu biti. Stoga ribe moraju pažljivo koristiti ono malo svijetla i topline iz svemira koji padaju u more, kako bi se mogle razmnožavati i imati osjetilne organe. Ali priroda se pobrine za mnogo toga; to možete vidjeti kod takozvanih zlatnih ribica. Koriste cijelu kožu da dođu pod utjecaj svijetla; stoga postaju tako zlatne. Ribe koriste svaku priliku da uhvate ono što dođu iz svemira u vodu. I moraju polagati svoja jaja na mjestima gdje još uvijek malo svijetla može prodrijeti, tako da se ta jaja mogu inkubirati izvana. Dakle, ribe su, da tako kažemo, pripremljene za život pod vodom; ne izlaze iz vode. Ali ovo što govorim ne odnosi se toliko na slatkovodnu ribu – slatka voda je otvorena univerzumu – više se odnosi na morsku ribu. Međutim, morske ribe svugdje pokazuju da su spremne upotrijebiti sve što iz svemira dolazi u slanu vodu kako bi imale reprodukciju.
No, losos je čudna iznimka. Losos ima čudnu organizaciju. Mora živjeti u oceanu da bi razvio odgovarajuće mišiće. Kako bi se mogao pravilno hraniti i razviti mišiće, potrebne su mu zemaljske sile. Ti zemaljski utjecaji su uglavnom u morskoj soli. Mora živjeti u morskoj soli kako bi dobio jake mišiće. Ali ako losos sada živi u moru, on se ne može razmnožavati, jer je građen tako da je u morskoj vodi potpuno zatvoren od svemira; i losos bi odavno izumro da se morao razmnožavati u moru. Lososi su iznimke. Dok jačaju u oceanu – tu dobivaju mišiće – prvo, slijepi su, a drugo, ne mogu se razmnožavati. Njihovi reproduktivni organi i organi osjetila su slabi, tupi su. Ali losos se u moru deblja. Pa, kako ne bi izumro – možemo vidjeti to po lososu ovdje u Sjevernom moru i preko u Atlantiku – losos svake godine migrira u Rajnu. Zato se naziva i rajnski losos. Ali Rajna čini losos nemasnim; opet gubi mišiće. Ono što dobiju na debljini u slanom moru, izgube u Rajni. Losos postaje vrlo tanak; i njegovi osjetilni organi, a posebno reproduktivni organi, u mužjaka i ženke, razvijaju se kolosalno, i losos se u Rajni može razmnožavati. Stoga losos svake godine mora migrirati iz slanog mora u Rajnu kako bi se mogao razmnožavati. Čak mora i mršaviti, jer slatka vode ne može pomoći u izgradnji njegovih mišića. Zatim, stari koji su još živi i mladi, opet sele natrag u more, kako bi dobili na veličini.
Kao što vidite, gospodo, to je apsolutno istina. Može se reći da gdje je zemlja slana, tamo djeluje sa zemaljskim silama. Djeluje na one organe koji su nastali od zemlje. Naši vlastiti mišići razvijeni su iz Zemlje kada se krećemo u gravitacijskom polju. Gravitacija je zemaljska sila. Zemlja djeluje na sve mišićno, Zemlja djeluje na sve koštano. Zemlja nam daje svoju sol, a mi dobivamo jake kosti, snažne mišiće. No s tom solju ne možemo učiniti ništa za osjetilne i reproduktivne organe; oni bi uvenuli. Oni uvijek moraju doći pod utjecaj izvanzemaljskih sila, nebeskih sila. I losos to pokazuje, pokazuje razliku između slane i slatke vode. Odlaze u slanu vodu kako bi se udebljali, upijaju zemaljske sile, a da bi postali plodni, odlaze u slatku vodu, upijaju nebeske sile.
Tako se može reći: Zemlja također ima neku vrstu cirkulacije, kada dođemo do životinja, naprimjer, u pogledu lososa. Losos je naizmjenično tjeran u more i u rijeku. Pa odlazi tamo i vraća se natrag, tamo i natrag. Gledajući lososa zaista vidimo kako se kreće život na Zemlji.
Ako na ovaj način upoznate lososa, također imate i sliku nečeg drugog što nam je uvijek pred očima i što je tako divan prizor: ptice selice. Samo se kreću po zraku naprijed-natrag; losos se kreće naprijed-natrag u vodi. Migracije lososa u vodi su kao i migracije ptica u zraku, osim što losos ide naprijed-natrag između slane i slatke vode, a ptice u zraku idu naprijed-natrag između hladnijih i toplijih oblasti koje im trebaju. Svatko tko razumije migraciju lososa također ima i sliku migracije ptica. I može se reći: Sve to ima veze s činjenicom da se i ptice moraju seliti prema jugu kako bi došle do pravih toplinsko-zemaljskih sila; tamo više razvijaju mišiće. Da bi imale utjecaje koji dolaze od neba, moraju dolaziti u čistiji zrak sjevera; tamo razvijaju svoje reproduktivne organe. Ove životinje trebaju cijelu Zemlju. Samo su se više životinje, sisavci i čovjek, koji su postali nezavisni od Zemlje, emancipirani od Zemlje, osamostalili u svojoj organizaciji.
Ali to se samo nama čini. Vidite, mi ljudi smo zapravo uvijek dvoje ljudi. Mi smo ljudi i više od toga; rekao sam vam: fizički čovjek, eterski čovjek, i tako dalje. Ali već i kao fizička bića mi smo dvoje: desno i lijevi biće. Desna polovina tijela enormno se razlikuje od lijeve. Mislim da će mali broj vas koji sjedite ovdje moći pisati lijevom rukom; pišemo desnom rukom. No dio koji je povezan s govorom, naprimjer, u nervnom sustavu lociraj je na lijevoj hemisferi mozga. Tamo imate jake konvolucije, ali ne i na istom mjestu s desne strane. Za ljevoruke je obrnuto. Ljevaci imaju govornu organizaciju s desne strane – to nije vanjski aspekt govora već unutarnji, koji stimulira govor. Vidite, gospodo, možemo reći da se čovjek enormno razlikuje s lijeve i s desne strane. Ali to je i inače slučaj. Srce je gurnuto više ulijevo, želudac ulijevo, jetra je desno. Ali čak i organi koji su inače simetrični nisu to potpuno. Naša pluća imaju dva režnja lijevo i tri desno. Dakle desno se jako razlikuje od lijevog ljudskog bića. Odakle to dolazi? Pa, pretpostavimo nešto vrlo jednostavno. Tako obično ne učimo pisati s lijevom već s desnom rukom. To je aktivnost koja više zavisi o eterskom tijelu. Fizičko tijelo je teže, razvijenije s lijeve strane, etersko tijelo razvijenije je s desne strane. Lijevo ljudsko biće razvija dva režnja; desno, aktivnije, donosi više života u pluća, razvija tri režnja u plućima. Tako je to s čovjekom da je fizički čovjek više s lijeve strane a eterski s desne strane. A tako je i s govorom. Dešnjacima je potrebno više hrane u mozgu s lijeve nego s desne strane. I tako su u čovjeku uređene svakakve stvari, da lijevi čovjek sadrži više zemaljskih sila, a desni više eterskih, nebeskih sila.
Vidite gospodo, naša sadašnja znanost, koja želi samo gledati materiju, s rezultatom da ne zna mnogo o materijalnim stvarima, dovela je do mnogih besmislica u obrazovanju, da djeca o lijevoj i desnoj stani uče sve na isti način. Ali ljudi uopće nisu tako građeni! Ako se s ovim pretjera, ljudi će postati napola ludi, jer je ljudsko tijelo dizajnirano da bude fizički više lijevo, a etersko desno. No, što je današnjoj znanosti stalo do fizičkog i eterskog! Za njih je sve jedno, lijeva osoba, desna osoba. Duhovna znanost mora prodrijeti u te stvari ako ih uopće želimo razumjeti. Dakle, s lijeve strane čovjek je više zemaljski, s desne strane, može se reći, ako se riječ krivo ne shvati, više nebeski, kozmički. Pa, čovjek se već uvelike emancipirao od Zemlje. Kao što sam vam rekao, on razvija ovaj lijevi zemaljski, ovaj desni nebeski element, na takav način da ga može nositi sa sobom kao fizičko ljudsko biće, te više zapravo ne primjećuje da naginje Zemlji s lijeve strane, a prema nebu s desne. Ali postoje ljudi koji naginju prema Zemlji; većina njih spava na lijevoj strani, leže na lijevoj strani. Ljudi će ležati na desnoj strani ili kad su umorni od lijeve strane ili ako su više zaokupljeni silama koje su sklonije nebeskom. Takve stvari je, naravno, teško promatrati, jer tu također treba razmotriti svakakve stvari. Može biti razlog samo to što je to tamna strana sobe pa osoba leži na lijevoj strani; pa onda ima razlog. Teško je promatrati koristeći misli, ili s drugim stvarima, ali općenito će se dogoditi da će netko težiti spavati na lijevoj strani, jer to je strana Zemlje. Ali ne morate to ni gledati, jer se čovjek emancipira od Zemlje i čini sebe neovisnim o Zemlji, kroz svoje postupke. Ali to možete vidjeti kod životinja. Svugdje se mogu vidjeti tajne svijeta otkrivene na čudan način.
Zamislite da je ovo površina mora [vidi crtež], ispod je slana morska voda sa svakakvim supstancama u njoj. Sada, postoje neke ribe koje su čudno organizirane. Ove ribe su organizirane na takav način da uvelike naginju prema zemaljskim silama, dok druge ribe snažno grabe sve što dolazi u vodu preko svjetlosti i zraka. Pošto nemaju pluća ne mogu disati zrak; umiru u zraku, propadaju, ali škrgama grabe sve što dolazi u vodu preko zraka i svjetla. Ali postoji riba – veće vrste su nazvane iverak, manje list – ova riba je izvrsna hrana, ima veliku količinu hranjivih tvari, gotovo najviše od svih riba. To već pokazuje da naginje prema Zemlji, jer hranjive tvari dolaze od Zemlje. Staje na Zemlji, da tako kažemo, iverak. Što možemo očekivati od ovih riba?
Pa, baš kao što je ovdje nastalo bijelo tijelo pod utjecajem okoline, tako se i ljudsko i životinjsko i tako dalje, u početku razvijaju kao sfera u embriju pod utjecajem neba.
Ako to sada znamo, moramo reći da su ribe u posebnom položaju jer nikada ne dolaze na kopno. Mogu malo dahtati na kopnu, ali ne mogu živjeti na kopnu, moraju živjeti u moru. Kao rezultat toga, ribe imaju posebno uređenje. Ne dosežu mjesta gdje se Zemlja otvara prema zbivanjima u svijetu. Stoga je ribama vrlo teško razviti osjetila, a posebno teško reproduktivne organe. Jer to ovisi o prostoru u kojem mogu biti. Stoga ribe moraju pažljivo koristiti ono malo svijetla i topline iz svemira koji padaju u more, kako bi se mogle razmnožavati i imati osjetilne organe. Ali priroda se pobrine za mnogo toga; to možete vidjeti kod takozvanih zlatnih ribica. Koriste cijelu kožu da dođu pod utjecaj svijetla; stoga postaju tako zlatne. Ribe koriste svaku priliku da uhvate ono što dođu iz svemira u vodu. I moraju polagati svoja jaja na mjestima gdje još uvijek malo svijetla može prodrijeti, tako da se ta jaja mogu inkubirati izvana. Dakle, ribe su, da tako kažemo, pripremljene za život pod vodom; ne izlaze iz vode. Ali ovo što govorim ne odnosi se toliko na slatkovodnu ribu – slatka voda je otvorena univerzumu – više se odnosi na morsku ribu. Međutim, morske ribe svugdje pokazuju da su spremne upotrijebiti sve što iz svemira dolazi u slanu vodu kako bi imale reprodukciju.
No, losos je čudna iznimka. Losos ima čudnu organizaciju. Mora živjeti u oceanu da bi razvio odgovarajuće mišiće. Kako bi se mogao pravilno hraniti i razviti mišiće, potrebne su mu zemaljske sile. Ti zemaljski utjecaji su uglavnom u morskoj soli. Mora živjeti u morskoj soli kako bi dobio jake mišiće. Ali ako losos sada živi u moru, on se ne može razmnožavati, jer je građen tako da je u morskoj vodi potpuno zatvoren od svemira; i losos bi odavno izumro da se morao razmnožavati u moru. Lososi su iznimke. Dok jačaju u oceanu – tu dobivaju mišiće – prvo, slijepi su, a drugo, ne mogu se razmnožavati. Njihovi reproduktivni organi i organi osjetila su slabi, tupi su. Ali losos se u moru deblja. Pa, kako ne bi izumro – možemo vidjeti to po lososu ovdje u Sjevernom moru i preko u Atlantiku – losos svake godine migrira u Rajnu. Zato se naziva i rajnski losos. Ali Rajna čini losos nemasnim; opet gubi mišiće. Ono što dobiju na debljini u slanom moru, izgube u Rajni. Losos postaje vrlo tanak; i njegovi osjetilni organi, a posebno reproduktivni organi, u mužjaka i ženke, razvijaju se kolosalno, i losos se u Rajni može razmnožavati. Stoga losos svake godine mora migrirati iz slanog mora u Rajnu kako bi se mogao razmnožavati. Čak mora i mršaviti, jer slatka vode ne može pomoći u izgradnji njegovih mišića. Zatim, stari koji su još živi i mladi, opet sele natrag u more, kako bi dobili na veličini.
Kao što vidite, gospodo, to je apsolutno istina. Može se reći da gdje je zemlja slana, tamo djeluje sa zemaljskim silama. Djeluje na one organe koji su nastali od zemlje. Naši vlastiti mišići razvijeni su iz Zemlje kada se krećemo u gravitacijskom polju. Gravitacija je zemaljska sila. Zemlja djeluje na sve mišićno, Zemlja djeluje na sve koštano. Zemlja nam daje svoju sol, a mi dobivamo jake kosti, snažne mišiće. No s tom solju ne možemo učiniti ništa za osjetilne i reproduktivne organe; oni bi uvenuli. Oni uvijek moraju doći pod utjecaj izvanzemaljskih sila, nebeskih sila. I losos to pokazuje, pokazuje razliku između slane i slatke vode. Odlaze u slanu vodu kako bi se udebljali, upijaju zemaljske sile, a da bi postali plodni, odlaze u slatku vodu, upijaju nebeske sile.
Tako se može reći: Zemlja također ima neku vrstu cirkulacije, kada dođemo do životinja, naprimjer, u pogledu lososa. Losos je naizmjenično tjeran u more i u rijeku. Pa odlazi tamo i vraća se natrag, tamo i natrag. Gledajući lososa zaista vidimo kako se kreće život na Zemlji.
Ako na ovaj način upoznate lososa, također imate i sliku nečeg drugog što nam je uvijek pred očima i što je tako divan prizor: ptice selice. Samo se kreću po zraku naprijed-natrag; losos se kreće naprijed-natrag u vodi. Migracije lososa u vodi su kao i migracije ptica u zraku, osim što losos ide naprijed-natrag između slane i slatke vode, a ptice u zraku idu naprijed-natrag između hladnijih i toplijih oblasti koje im trebaju. Svatko tko razumije migraciju lososa također ima i sliku migracije ptica. I može se reći: Sve to ima veze s činjenicom da se i ptice moraju seliti prema jugu kako bi došle do pravih toplinsko-zemaljskih sila; tamo više razvijaju mišiće. Da bi imale utjecaje koji dolaze od neba, moraju dolaziti u čistiji zrak sjevera; tamo razvijaju svoje reproduktivne organe. Ove životinje trebaju cijelu Zemlju. Samo su se više životinje, sisavci i čovjek, koji su postali nezavisni od Zemlje, emancipirani od Zemlje, osamostalili u svojoj organizaciji.
Ali to se samo nama čini. Vidite, mi ljudi smo zapravo uvijek dvoje ljudi. Mi smo ljudi i više od toga; rekao sam vam: fizički čovjek, eterski čovjek, i tako dalje. Ali već i kao fizička bića mi smo dvoje: desno i lijevi biće. Desna polovina tijela enormno se razlikuje od lijeve. Mislim da će mali broj vas koji sjedite ovdje moći pisati lijevom rukom; pišemo desnom rukom. No dio koji je povezan s govorom, naprimjer, u nervnom sustavu lociraj je na lijevoj hemisferi mozga. Tamo imate jake konvolucije, ali ne i na istom mjestu s desne strane. Za ljevoruke je obrnuto. Ljevaci imaju govornu organizaciju s desne strane – to nije vanjski aspekt govora već unutarnji, koji stimulira govor. Vidite, gospodo, možemo reći da se čovjek enormno razlikuje s lijeve i s desne strane. Ali to je i inače slučaj. Srce je gurnuto više ulijevo, želudac ulijevo, jetra je desno. Ali čak i organi koji su inače simetrični nisu to potpuno. Naša pluća imaju dva režnja lijevo i tri desno. Dakle desno se jako razlikuje od lijevog ljudskog bića. Odakle to dolazi? Pa, pretpostavimo nešto vrlo jednostavno. Tako obično ne učimo pisati s lijevom već s desnom rukom. To je aktivnost koja više zavisi o eterskom tijelu. Fizičko tijelo je teže, razvijenije s lijeve strane, etersko tijelo razvijenije je s desne strane. Lijevo ljudsko biće razvija dva režnja; desno, aktivnije, donosi više života u pluća, razvija tri režnja u plućima. Tako je to s čovjekom da je fizički čovjek više s lijeve strane a eterski s desne strane. A tako je i s govorom. Dešnjacima je potrebno više hrane u mozgu s lijeve nego s desne strane. I tako su u čovjeku uređene svakakve stvari, da lijevi čovjek sadrži više zemaljskih sila, a desni više eterskih, nebeskih sila.
Vidite gospodo, naša sadašnja znanost, koja želi samo gledati materiju, s rezultatom da ne zna mnogo o materijalnim stvarima, dovela je do mnogih besmislica u obrazovanju, da djeca o lijevoj i desnoj stani uče sve na isti način. Ali ljudi uopće nisu tako građeni! Ako se s ovim pretjera, ljudi će postati napola ludi, jer je ljudsko tijelo dizajnirano da bude fizički više lijevo, a etersko desno. No, što je današnjoj znanosti stalo do fizičkog i eterskog! Za njih je sve jedno, lijeva osoba, desna osoba. Duhovna znanost mora prodrijeti u te stvari ako ih uopće želimo razumjeti. Dakle, s lijeve strane čovjek je više zemaljski, s desne strane, može se reći, ako se riječ krivo ne shvati, više nebeski, kozmički. Pa, čovjek se već uvelike emancipirao od Zemlje. Kao što sam vam rekao, on razvija ovaj lijevi zemaljski, ovaj desni nebeski element, na takav način da ga može nositi sa sobom kao fizičko ljudsko biće, te više zapravo ne primjećuje da naginje Zemlji s lijeve strane, a prema nebu s desne. Ali postoje ljudi koji naginju prema Zemlji; većina njih spava na lijevoj strani, leže na lijevoj strani. Ljudi će ležati na desnoj strani ili kad su umorni od lijeve strane ili ako su više zaokupljeni silama koje su sklonije nebeskom. Takve stvari je, naravno, teško promatrati, jer tu također treba razmotriti svakakve stvari. Može biti razlog samo to što je to tamna strana sobe pa osoba leži na lijevoj strani; pa onda ima razlog. Teško je promatrati koristeći misli, ili s drugim stvarima, ali općenito će se dogoditi da će netko težiti spavati na lijevoj strani, jer to je strana Zemlje. Ali ne morate to ni gledati, jer se čovjek emancipira od Zemlje i čini sebe neovisnim o Zemlji, kroz svoje postupke. Ali to možete vidjeti kod životinja. Svugdje se mogu vidjeti tajne svijeta otkrivene na čudan način.
Zamislite da je ovo površina mora [vidi crtež], ispod je slana morska voda sa svakakvim supstancama u njoj. Sada, postoje neke ribe koje su čudno organizirane. Ove ribe su organizirane na takav način da uvelike naginju prema zemaljskim silama, dok druge ribe snažno grabe sve što dolazi u vodu preko svjetlosti i zraka. Pošto nemaju pluća ne mogu disati zrak; umiru u zraku, propadaju, ali škrgama grabe sve što dolazi u vodu preko zraka i svjetla. Ali postoji riba – veće vrste su nazvane iverak, manje list – ova riba je izvrsna hrana, ima veliku količinu hranjivih tvari, gotovo najviše od svih riba. To već pokazuje da naginje prema Zemlji, jer hranjive tvari dolaze od Zemlje. Staje na Zemlji, da tako kažemo, iverak. Što možemo očekivati od ovih riba?
Slika 9
Od njih možemo očekivati da i u svom životu to pokazuju, to da su za Zemlju. I one to izražavaju. Toliko leže na jednoj strani da je ona bijela, blijeda. I toliko leže na toj strani da im se glave okreću i oči dolaze na drugu stranu. List dakle izgleda ovako odozdo. Sasvim je ravan i bijel. A na drugoj strani, gledajući odozgo, oba oka su na jednoj strani. Glava se okrenula jer uvijek leži na jednoj strani, takoreći. Lijeva strana postaje hraniva strana, blijeda i bijela. Druga strana poprima stranu neba i tako dalje, postaje plavkasta
Slika 10
smećkasta, a oči se čak okreću od hranjive strane, glava se okreće. Takav je list potpuno jednostran, ima oči i sve organe s jedne strane; druga strana je ravna i blijeda. Iverak stvarno razvije mnogo hranjivih tvari, jer naginje prema Zemlji. Neke teže preko tristo kilograma. Da, velike su to ribe. Mnogo se love radi hrane. Pa, ovaj list jasno pokazuje: tijelo drži korak sa Zemljom, uvijek leži na jednoj strani. I toliko leže na jednoj strani da, ako bi neka osoba tako mogla svake noći ležati na svojoj lijevoj strani, njena glava mogla bi se okrenuti i on bi uvijek gledao na jednu stranu. Ali kod ljudi to ne ide toliko daleko. Čovjek je emancipiran od Zemlje, čovjek je neovisan o Zemlji.
Ali i ljudima se može nešto dogoditi; može se naprimjer, naći osoba s čudnom bolešću; jer desnim okom ili jednim okom vidi malo bolje nego drugim. Ako to nije urođeno, obično se pitajući dozna da osoba leži s jedne strane dok spava. Snage Zemlje utječu na stranu na kojoj netko često spava; oko postaje malo slabije, vid postaje lošiji. Učinak nije snažan kao kod iverka ali ima ga malo. Oko koje gleda vani prema nebesima, odvraćeno od Zemlje, postaje malo snažnije. Vidite, ovakve čudne povezanosti postoje. Rekao sam vam da će nam tu i tamo priroda pokazati snage s kojima radi. Kada vidite list – malog lista možete vidjeti svugdje na ribarnici, veliki iverak je u moru, slanoj vodi – sebi kažete: sve što se tamo može razviti je ispunjeno hranjivim tvarima; to treba biti otopljeno. Ako bi ova stvorenja željela imati nešto od nebesa, morala bi uvijek okrenuti drugu stranu prema nebesima; tada im i oči tamo naginju, a životinje se također tako mogu reproducirati. Dakle, rade to drugačije od lososa. Losos migrira, ide iz Sjevernog mora u Rajnu, iz Rajne u pritoke kao bi se mogao razmnožavati. List leži na jednoj strani tako da nebesa mogu utjecati na drugu, i može imati osjetila i može se razmnožavati.
A sama Zemlja, što radi? Da gospodo, da imamo samo slana mora, Zemlja bi odavno nestala, ne bi mogla postojati sama po sebi. Ona nema samo slanu morsku vodu, već i slatku vodu, a slatka voda prima reproduktivne sile za Zemlju s neba. Slano more ne može s nebesa donijeti ono što Zemlju uvijek osvježava. Odete li do izvora iz njega curi čudesno čista voda: primijetiti ćete blizu izvora, čuje se groktanje, tako divno miriše i sve je tako svježe. Da, ono što je svježe blizu izvora osvježava i cijelu živu Zemlju. Tamo se Zemlja otvara svemiru kao preko očiju i osjetilnih organa. A kod životinja poput lososa i lista još uvijek možete vidjeti da idu to naći; imaju neku vrstu instinkta da se drže onoga što je Zemlja. Losos ide ravno u slatke vode. Uređujući tijela na ovaj način, list se okreće prema svjetlosti. Ne može dobiti nikakve izvore. Ali izvori su poput lista; na mjestima su na Zemlji gdje se Zemlja okreće svijetlu. List se mora vlastitim tijelom okrenuti izravno prema svijetlu.
Ove su stvari neizmjerno poučne jer u njima možete vidjeti ono što je još u čovjeku, ali se u čovjeku više ne može promatrati tako ispravno jer se, kao što sam vam rekao, emancipirao od Zemlje. Ako se ne obraća pažnja na ovakve stvari, zapravo se ne može razumjeti cjelokupan zemaljski život. Zaista je tako da se može reći: ako pogledamo more i tamo vidimo ove listove, vidimo da se more kroz listove svuda otvara nebu! Ovi listovi su dokaz da je more žedno neba, jer ga slanost stalno odvraća od neba. Moglo bi se reći da su listovi izraz žeđi mora za svijetlom i zrakom.
A kada gledamo vlastitu cirkulaciju, imamo i fine osjetilne organe, organe dodira, na mjestima na kojima smo više slani, gdje se nalaze mišići. Tamo se osoba otvara prema vani – ne kao što to radi očima gdje se otvara izravno svijetlu. U određenom smislu ovo su mjesta, gdje su u moru listovi. Ovi se listovi otvaraju nebu. I to im također daje izuzetnu pamet. Baš kao što smo mi spretni, ako možemo dobro koristiti naše vanjske organe dodira, tako su i listovi spretni jer se otvaraju prema nebu. Ono što je dolje u moru – samo jednom pogledajte – nespretno je, nezgrapno. Listovi ah, strašno su spretni; postaju spretna stvorenja okrećući se jednom stranom od mora. Mogu se zaista okrenuti silama Zemlje govoreći: zemaljske sile ostaju same za sebe, akumulirajući hranjive tvari, do tristo kilograma kao što sam rekao; ali imaju te fine organe kroz koje se otvaraju prema nebu. Listovi jedu drugu ribu, naime manju. Ali vidite, kada bi takav list došao, ribe bi otišle na obje strane, pogotovo jer su drugoj ribi poput duha, jer ribe smatraju nužnim imati oči s obje strane i razviti ih jednako na svakoj strani. Listovi su prema ostalim ribama baš kao kad im dođe čovjek; riba bi brzo nestala a listovi ne bi imali što za jesti, osim ako nisu pametniji od ostalih. Ali ostale ribe, koje imaju oči s obje strane, jednostavno nisu toliko pametne, jer se ne okreću tako snažno prema nebu. Listovi traže mjesta na kojima more ima malo obale, gdje je relativno plitko. List se probija u dno svojim ravnim tijelom, koristi usta da se malo pokrije pijeskom, zatim uskomeša pijesak, dovoljno fin da riba može plivati kroz njega. Tako dolaze ribe i rakovi i ne primijete list, i brzo, kada riba prođe, list je ugrabi! To list čini izvanredno pametnim! Ali to može učiniti životinja koja, da tako kažemo, na suptilan način dođe u dodir s nebeskim silama, silama svemira.
S jedne strane, takva je životinja, dakle, razvila svoje fizičko tijelo, a s druge je posebno snažna u razvoju nevidljivog eterskog tijela. U takvim stvarima se može vidjeti kako sve što je također duhovno u nama ne dolazi od zemaljskih sila. Sile Zemlje čine nas mišićavima, daju nam soli, a nebeske sile zapravo nam daju one sile koje su i reproduktivne sile i duhovne sile, sile inteligencije.
Vidite, sada s ljudima, oni su u osnovi mali globus. Uostalom, kao što sam vam uvijek iznova ponavljao, ljudi se sastoje od devedeset posto vode. Zapravo. čovjek je i riba, jer ono što je čvrsta osoba – pliva tamo u vodi – to je samo deset posto. U osnovi smo svi mi ribe koje plivaju u vlastitoj vodi. Vanjska znanost također priznaje da smo u biti malo more. I kao što more šalje rijeke, tako i naše more, naše fluidno tijelo, šalje sokove bez soli. Imamo i svoje slatkovodne struje. One leže izvan mišića i kostiju. S druge strane, u mišićima i kostima imamo iste naslage soli koje ima more. Tu zapravo imamo našu prehranu, u mišićima i kostima. Tako da smo u tom pogledu već mali globus, imao svoje slano more u sebi.
Ako osoba postane takva da joj tekućine, struje slatke vode postanu prejake – što može lako biti s djecom ako je mlijeko bogato solju – tada postaje rahitična i dobije se takozvana engleska bolest. Ako dobiva previše soli, dobiva previše mora; tada joj kosti postaju krhke, a mišići nespretni i nezgrapni. Kod ljudi uvijek mora postojati ravnoteža između uzimanja soli i onoga što je u drugoj hrani.
Ali i ljudima se može nešto dogoditi; može se naprimjer, naći osoba s čudnom bolešću; jer desnim okom ili jednim okom vidi malo bolje nego drugim. Ako to nije urođeno, obično se pitajući dozna da osoba leži s jedne strane dok spava. Snage Zemlje utječu na stranu na kojoj netko često spava; oko postaje malo slabije, vid postaje lošiji. Učinak nije snažan kao kod iverka ali ima ga malo. Oko koje gleda vani prema nebesima, odvraćeno od Zemlje, postaje malo snažnije. Vidite, ovakve čudne povezanosti postoje. Rekao sam vam da će nam tu i tamo priroda pokazati snage s kojima radi. Kada vidite list – malog lista možete vidjeti svugdje na ribarnici, veliki iverak je u moru, slanoj vodi – sebi kažete: sve što se tamo može razviti je ispunjeno hranjivim tvarima; to treba biti otopljeno. Ako bi ova stvorenja željela imati nešto od nebesa, morala bi uvijek okrenuti drugu stranu prema nebesima; tada im i oči tamo naginju, a životinje se također tako mogu reproducirati. Dakle, rade to drugačije od lososa. Losos migrira, ide iz Sjevernog mora u Rajnu, iz Rajne u pritoke kao bi se mogao razmnožavati. List leži na jednoj strani tako da nebesa mogu utjecati na drugu, i može imati osjetila i može se razmnožavati.
A sama Zemlja, što radi? Da gospodo, da imamo samo slana mora, Zemlja bi odavno nestala, ne bi mogla postojati sama po sebi. Ona nema samo slanu morsku vodu, već i slatku vodu, a slatka voda prima reproduktivne sile za Zemlju s neba. Slano more ne može s nebesa donijeti ono što Zemlju uvijek osvježava. Odete li do izvora iz njega curi čudesno čista voda: primijetiti ćete blizu izvora, čuje se groktanje, tako divno miriše i sve je tako svježe. Da, ono što je svježe blizu izvora osvježava i cijelu živu Zemlju. Tamo se Zemlja otvara svemiru kao preko očiju i osjetilnih organa. A kod životinja poput lososa i lista još uvijek možete vidjeti da idu to naći; imaju neku vrstu instinkta da se drže onoga što je Zemlja. Losos ide ravno u slatke vode. Uređujući tijela na ovaj način, list se okreće prema svjetlosti. Ne može dobiti nikakve izvore. Ali izvori su poput lista; na mjestima su na Zemlji gdje se Zemlja okreće svijetlu. List se mora vlastitim tijelom okrenuti izravno prema svijetlu.
Ove su stvari neizmjerno poučne jer u njima možete vidjeti ono što je još u čovjeku, ali se u čovjeku više ne može promatrati tako ispravno jer se, kao što sam vam rekao, emancipirao od Zemlje. Ako se ne obraća pažnja na ovakve stvari, zapravo se ne može razumjeti cjelokupan zemaljski život. Zaista je tako da se može reći: ako pogledamo more i tamo vidimo ove listove, vidimo da se more kroz listove svuda otvara nebu! Ovi listovi su dokaz da je more žedno neba, jer ga slanost stalno odvraća od neba. Moglo bi se reći da su listovi izraz žeđi mora za svijetlom i zrakom.
A kada gledamo vlastitu cirkulaciju, imamo i fine osjetilne organe, organe dodira, na mjestima na kojima smo više slani, gdje se nalaze mišići. Tamo se osoba otvara prema vani – ne kao što to radi očima gdje se otvara izravno svijetlu. U određenom smislu ovo su mjesta, gdje su u moru listovi. Ovi se listovi otvaraju nebu. I to im također daje izuzetnu pamet. Baš kao što smo mi spretni, ako možemo dobro koristiti naše vanjske organe dodira, tako su i listovi spretni jer se otvaraju prema nebu. Ono što je dolje u moru – samo jednom pogledajte – nespretno je, nezgrapno. Listovi ah, strašno su spretni; postaju spretna stvorenja okrećući se jednom stranom od mora. Mogu se zaista okrenuti silama Zemlje govoreći: zemaljske sile ostaju same za sebe, akumulirajući hranjive tvari, do tristo kilograma kao što sam rekao; ali imaju te fine organe kroz koje se otvaraju prema nebu. Listovi jedu drugu ribu, naime manju. Ali vidite, kada bi takav list došao, ribe bi otišle na obje strane, pogotovo jer su drugoj ribi poput duha, jer ribe smatraju nužnim imati oči s obje strane i razviti ih jednako na svakoj strani. Listovi su prema ostalim ribama baš kao kad im dođe čovjek; riba bi brzo nestala a listovi ne bi imali što za jesti, osim ako nisu pametniji od ostalih. Ali ostale ribe, koje imaju oči s obje strane, jednostavno nisu toliko pametne, jer se ne okreću tako snažno prema nebu. Listovi traže mjesta na kojima more ima malo obale, gdje je relativno plitko. List se probija u dno svojim ravnim tijelom, koristi usta da se malo pokrije pijeskom, zatim uskomeša pijesak, dovoljno fin da riba može plivati kroz njega. Tako dolaze ribe i rakovi i ne primijete list, i brzo, kada riba prođe, list je ugrabi! To list čini izvanredno pametnim! Ali to može učiniti životinja koja, da tako kažemo, na suptilan način dođe u dodir s nebeskim silama, silama svemira.
S jedne strane, takva je životinja, dakle, razvila svoje fizičko tijelo, a s druge je posebno snažna u razvoju nevidljivog eterskog tijela. U takvim stvarima se može vidjeti kako sve što je također duhovno u nama ne dolazi od zemaljskih sila. Sile Zemlje čine nas mišićavima, daju nam soli, a nebeske sile zapravo nam daju one sile koje su i reproduktivne sile i duhovne sile, sile inteligencije.
Vidite, sada s ljudima, oni su u osnovi mali globus. Uostalom, kao što sam vam uvijek iznova ponavljao, ljudi se sastoje od devedeset posto vode. Zapravo. čovjek je i riba, jer ono što je čvrsta osoba – pliva tamo u vodi – to je samo deset posto. U osnovi smo svi mi ribe koje plivaju u vlastitoj vodi. Vanjska znanost također priznaje da smo u biti malo more. I kao što more šalje rijeke, tako i naše more, naše fluidno tijelo, šalje sokove bez soli. Imamo i svoje slatkovodne struje. One leže izvan mišića i kostiju. S druge strane, u mišićima i kostima imamo iste naslage soli koje ima more. Tu zapravo imamo našu prehranu, u mišićima i kostima. Tako da smo u tom pogledu već mali globus, imao svoje slano more u sebi.
Ako osoba postane takva da joj tekućine, struje slatke vode postanu prejake – što može lako biti s djecom ako je mlijeko bogato solju – tada postaje rahitična i dobije se takozvana engleska bolest. Ako dobiva previše soli, dobiva previše mora; tada joj kosti postaju krhke, a mišići nespretni i nezgrapni. Kod ljudi uvijek mora postojati ravnoteža između uzimanja soli i onoga što je u drugoj hrani.
Slika 11
Koje su stvari sad u drugoj hrani? Gospodo, pogledajte biljku. Sada znate da biljke rastu jer se te slane struje prema unutra povlače iz rijeka koje ulaze u more, a zatim se šire i tjeraju biljke da rastu. Dakle, u zemlji biljke imaju svoju sol unutra, korijenje [Slika 11]. No, kada biljka izrasta iz zemlje, sve je bliže cvijetu. Cvijet postaje lijepo obojen jer upija svjetlost. Tamo vani u cvijetu, biljka uzima svijetlo; u korijenu upija sol. Tamo vani biljka postaje nositelj svijetla; dolje postaje nositelj soli. Dolje postaje poput morskog dijela zemlje, gore postaje poput neba. Korijenje je bogato solju, a cvjetovi svjetlošću. U ranija vremena o tome se znalo više. Zato je ono što je u cvijetu nazvano 'fosfor'. Danas, kada je sve materijalističko, fosfor je samo čvrsto tijelo. Fosfor: phos znači svjetlost, phor znači nositelj; Fosfor znači nositelj svjetlosti. Fosfor je izvorno bio ono što u cvijetu nosi svjetlost. Sada se samo mineral naziva fosfor jer ga trebate samo osvijetliti da biste vidjeli kako svjetlost izlazi. No stvarni nosač svjetlosti je cvijet. Biljni cvijet je fosfor. Tako da možemo reći: Potrebna nam je svjetlost za one organe u našem tijelu koji u izvjesnom smislu sadrže slatkovodne struje, treba nam ono što nam biljke daju kada teže ka svjetlosti. Za mišiće, za kosti, za ono što bi u nama trebalo postati slano, potrebna nam je sol i čvrsti dodaci u hrani. I između njih mora postojati ravnoteža. U pravoj mjeri, jedno ili drugo mora doći u nas.
Ali isto je i sa Zemljom gospodo. Ali koliko god daleko išli nećete vidjeti, niti su globtroteri ili putnici iz stvarnog svijeta igdje vidjeli, da je Zemlja sama nešto sebi skuhala, svoj podnevni obrok. Ali ipak, hrani se, tvari se neprestano izmjenjuju, jer ono što je Zemlja neprestano se podiže kroz maglu i isparavanja. I znate da je kišnica koja pada dolje destilirana, to je čista voda, nema ništa u sebi. No, Zemlja se na fin način hrani iz svemira. Ne trebaju joj obroci. Samo mi ljudi, jer smo se na neki način emancipirali od Zemlje, moramo od Zemlje dobivati hranu. Zemlja se hrani finim tvarima koje su prisutne svuda u svemiru. Ona stalno jede, samo što to ne primijetite jer se hrani na fin način. Ali vidite, netko tko ugrubo promatra neku osobu, ne primjećuje da ona stalno unosi kisik. Na isti način, ne primjećuje se da Zemlja neprestano uzima hranu iz svemira.
Pa gospodo, mi ljudi uzimamo obroke. Tamo jedemo hranu kroz želudac u trbuh. To je jasno, strašno očito. Ali kada dođemo do disanja, postaje nejasnije. A u odnosu na ono što je jasno, postavljaju se socijalna pitanja: nekima je bolje, drugima gore. Svi žele dobar život; socijalna pitanja se postavljaju u odnosu na ono što je jasno. No, društvena pitanja o zraku kojeg udišemo manje su jasna. Nije tako lako da ga jedan oduzme drugome, to se može u nekoj mjeri ali ne tako lako. Donjim dijelom našeg tijela jako smo različiti od Zemlje. Svojim disanjem postajemo sličniji Zemlji, što ostaje nezapaženo. Jer činjenica je da mi ne samo slušamo s našim ušima, već neprestano sakupljamo željezo; apsorbiramo željezo na najsuptilniji način. Kroz oči upijamo svjetlost, ali i stalno usisavamo supstance. To možete vidjeti kod ljudi koji nemaju te supstance. Ogromnu količinu tvari upijamo kroz nos, a da to ne primjećujemo. Našim donjim tijelom emancipirali smo se od Zemlje, oslobodili se. Možemo konzumirati samo hranu koju Zemlja proizvodi, zbijenu i napravljenu gušćom. Zrak možemo apsorbirati onakav kakav je u svemiru. I u našoj glavi, našim osjetilima, u potpunosti se držimo Zemlje. Hranu iz kozmosa uzimamo na isti način na koji to radi Zemlja. Nije uzalud glava oblikovana sferno, prema Zemlji. Jer čini potpuno isto što i Zemlja s kozmičkim prostorom. Samo dolje, tamo dolazi gravitacija. Tamo se ljudsko tijelo oblikuje prema Zemlji: fizičke ruke, tamo sila gravitacije povlači prema dolje. Gravitacija nema veliki utjecaj na glavu, ona ostaje okrugla. Stoga i tamo moramo prijeći od vidljivog u nevidljivo. Morate si reći: listovi bi umrli, unatoč činjenici da jedu ribu i rakove – jer ribe i rakovi su korisni samo blijedom, ravnom trbuhu – da nisu napravili sebe jednostranim i, na neki način, uzimaju ono što dolazi iz kozmičkog prostora. To su lijepe, fine veze, gospodo, kroz koje se gleda, želio bih reći, u zakone i tajne svemira.
To je ono na što znanost duha mora uvijek iznova skretati pažnju, da se opažaju pravi zakoni ne grubim, već finim promatranjem.
Tako ćemo nastaviti opet u srijedu. Ako imate pitanje, postavite ih.
Ali isto je i sa Zemljom gospodo. Ali koliko god daleko išli nećete vidjeti, niti su globtroteri ili putnici iz stvarnog svijeta igdje vidjeli, da je Zemlja sama nešto sebi skuhala, svoj podnevni obrok. Ali ipak, hrani se, tvari se neprestano izmjenjuju, jer ono što je Zemlja neprestano se podiže kroz maglu i isparavanja. I znate da je kišnica koja pada dolje destilirana, to je čista voda, nema ništa u sebi. No, Zemlja se na fin način hrani iz svemira. Ne trebaju joj obroci. Samo mi ljudi, jer smo se na neki način emancipirali od Zemlje, moramo od Zemlje dobivati hranu. Zemlja se hrani finim tvarima koje su prisutne svuda u svemiru. Ona stalno jede, samo što to ne primijetite jer se hrani na fin način. Ali vidite, netko tko ugrubo promatra neku osobu, ne primjećuje da ona stalno unosi kisik. Na isti način, ne primjećuje se da Zemlja neprestano uzima hranu iz svemira.
Pa gospodo, mi ljudi uzimamo obroke. Tamo jedemo hranu kroz želudac u trbuh. To je jasno, strašno očito. Ali kada dođemo do disanja, postaje nejasnije. A u odnosu na ono što je jasno, postavljaju se socijalna pitanja: nekima je bolje, drugima gore. Svi žele dobar život; socijalna pitanja se postavljaju u odnosu na ono što je jasno. No, društvena pitanja o zraku kojeg udišemo manje su jasna. Nije tako lako da ga jedan oduzme drugome, to se može u nekoj mjeri ali ne tako lako. Donjim dijelom našeg tijela jako smo različiti od Zemlje. Svojim disanjem postajemo sličniji Zemlji, što ostaje nezapaženo. Jer činjenica je da mi ne samo slušamo s našim ušima, već neprestano sakupljamo željezo; apsorbiramo željezo na najsuptilniji način. Kroz oči upijamo svjetlost, ali i stalno usisavamo supstance. To možete vidjeti kod ljudi koji nemaju te supstance. Ogromnu količinu tvari upijamo kroz nos, a da to ne primjećujemo. Našim donjim tijelom emancipirali smo se od Zemlje, oslobodili se. Možemo konzumirati samo hranu koju Zemlja proizvodi, zbijenu i napravljenu gušćom. Zrak možemo apsorbirati onakav kakav je u svemiru. I u našoj glavi, našim osjetilima, u potpunosti se držimo Zemlje. Hranu iz kozmosa uzimamo na isti način na koji to radi Zemlja. Nije uzalud glava oblikovana sferno, prema Zemlji. Jer čini potpuno isto što i Zemlja s kozmičkim prostorom. Samo dolje, tamo dolazi gravitacija. Tamo se ljudsko tijelo oblikuje prema Zemlji: fizičke ruke, tamo sila gravitacije povlači prema dolje. Gravitacija nema veliki utjecaj na glavu, ona ostaje okrugla. Stoga i tamo moramo prijeći od vidljivog u nevidljivo. Morate si reći: listovi bi umrli, unatoč činjenici da jedu ribu i rakove – jer ribe i rakovi su korisni samo blijedom, ravnom trbuhu – da nisu napravili sebe jednostranim i, na neki način, uzimaju ono što dolazi iz kozmičkog prostora. To su lijepe, fine veze, gospodo, kroz koje se gleda, želio bih reći, u zakone i tajne svemira.
To je ono na što znanost duha mora uvijek iznova skretati pažnju, da se opažaju pravi zakoni ne grubim, već finim promatranjem.
Tako ćemo nastaviti opet u srijedu. Ako imate pitanje, postavite ih.