.- 6. Šesto predavanje, Dornach, 13 veljače 1924
O odijevanju ljudi.
O potrebi zaštite od okruženja. Životinje imaju spremnu zaštitu. Način na koji je životinja dlakava, pernata i tako dalje, prvenstveno je povezan s utjecajima Sunca. Ljudi imaju nezavisnost tako da nemaju vanjsku zaštitu poput životinja već su više izloženi utjecajima okruženja. Emancipacija ljudi od vanjske prirode. Dvije zadaće odjeće: pružanje zaštite od vanjskog svijeta i ukrasna. Ukrasni aspekt odjeće prošao je kroz ogroman razvoj. Izvorni su narodi astralno tijelo su osjećali obojeno i to su činili vidljivim u svojoj odjeći. Boje za rituale. Cijevni oblik hlača i cijev štednjaka. Lepršava i pripijena odjeća. Filistejska odjeća nastala je zbog zaštite. O porijeklu medalja. Toga je napravljena po uzoru na nadosjetilno tijelo. Moderni jutarnji kaput je odsječena toga. Kako se razvio remen. Moderna odjeća je uveliko postala siva i bezbojna. Podrijetlo vojne odjeće. Zastave i grupne duše. Oltarne slike, slike predaka i krajolici. Rafaelova Sikstinska madona kao procesijska zastava. Tetovaže. Narodne nošnje. Odjeća se uglavnom razvila kao rezultat potrebe za zaštitom, ali sve više i za ukrašavanjem.
Dobro jutro, gospodo. Jeste li možda smislili što biste danas voljeli?
Gospodin Burle: Ako bi se moglo pitati Dr. Steinera o ljudskoj odjeći, o odjeći koju ljudi nose. U nekim zemljama jednostavno imaju krpu koju omotaju oko sebe; drugi su zakopčani. Jedni imaju blistave boje drugi jednostavne boje. Potom se postavlja pitanje o narodnim nošnjama, o tome što narodi ili dotični ljudi nose. Zatim što su zastave koje se vijore i – možda je ovo povezano – kakav to zanos izaziva?
Rudolf Steiner: Što se tiče ljudske odjeće, mnogo se razmišljalo o tome, jer, kao što možete zamisliti, postoji vrlo malo dokumenata i povijesnih zapisa o tome.
Možete vidjeti odjeću nošenu od jednostavnih naroda i plemena, i također odjeću od ljudi nošenu u gradu gdje ste vi sami kod kuće. I konačno na sebe se stavlja ono što se vidi, stvarno obraćajući malo pažnje na stvari koje se nosi. Jednostavno se ide ukorak s običajima. Zaista, u nekoj mjeri to se jednostavno mora, inače bi mogli nekoga uzeti za poluludu ako ne i kao potpunu ludu.
Sada, mislim da ćete se složiti da je prvo pitanje vjerojatno ono koje je najteže odgovoriti jer znanstvenici razmatraju samo vanjske aspekte, zato što. kao što sam rekao, postoji malo pisanih zapisa o razlozima zašto su ljudi na sebe stavili odjeću. Ako zaista uzmete u obzir sve što je dostupno u tom pogledu, morate sebi reći: da, mnogo toga što je tamo s obzirom na odjeću jasno je da je došlo iz potrebe ljudi da imaju zaštitu, potrebe da se zaštite od utjecaja okruženja. Morate se sjetiti da životinje imaju vlastitu zaštitu. Životinje su uveliko zaštićene od vanjskih utjecaja, koji ne mogu prodrijeti kroz njihovo krzno, njihovu kožu, i tako dalje, i dosegnuti delikatnije, mekše dijelove organizma.
Možda se pitate zašto ljudi nemaju takvu prirodnu zaštitu. Neću previše razmatrati to pitanje, koje se pita o razlogu zašto, jer s prirodom zaista nije opravdano postaviti pitanje zašto. Priroda jednostavno tamo postavi stvorenja, i jednostavno se mora proučavati kako to sebe predstavlja. Pitanje zašto nikada nije sasvim opravdano. Ali razumjeti ćemo se ako unatoč tome kažem: kako je došlo do toga da čovjek mora ići okolo onakav kakav jest, neodjeven od prirode?
Drugo pitanje koje moramo postaviti je da li se prirodni prekrivač koji životinje imaju od prirode može jasno povezati s manje naprednom duhovnom organizacijom životinja. A to jest tako. Vidite gospodo, zaista je slučaj da se najvažniji dijelovi živog bića, životinje, a također i čovjeka, ne čine najvažnijima u vanjskoj pojavnosti. Možemo spomenuti više organa u ljudskom organizmu koji su zaista mali. Da oni nisu ono što bi trebali biti, tada bi cijeli ljudski organizam bio slomljen. Naprimjer, ovdje u štitnjači postoje vrlo malo organi s obje strane – već sam ih spominjao u drugom kontekstu – jedva da su veliki kao glava igle. Sada bi mogli misliti da su manje važni. No, ako bi se dogodilo da je nekome potrebna operacija štitnjače, guše, a kirurg je nespretan i ukloni i te sićušne organe veličine glave igle, tada cijeli organizam postaje bolestan. Osoba postaje glupa i postupno umre od debilnosti. Tako mali, sićušni organi veličine glave igle imaju najveću moguću važnost za cijeli ljudski život. Imaju ga jer ti organi luče vrlo finu tvar koja mora otići u krv. A krv je beskorisna ako nema tih organa i njihov sekret ne ulazi u krv. Tako možete vidjeti da organi, na koje se obično ne obraća previše pažnje, imaju najveću moguću važnost za biće u kojem se ti organi nalaze.
Uzmite životinje s dlakavim krznom, na primjer. Pa, možete misliti da je koža dobra za sprječavanje da se zimi životinje ne smrznu i tako dalje. Svakako, za to je dobra. No, da bi se te dlake razvije u koži, životinja treba biti izložena posebno jakom sunčevom djelovanju. Dlaka se ne razvija na bilo koji drugi način osim tako što je životinja izložena jakom Suncu.
Sada biste mogli reći: Da, ali dlaka se ne pojavljuje samo tamo gdje su sunčeve zrake imale pristup! Pa ipak, tako je kako je. Čak to ide toliko daleko da je ljudski embrij dlakav u prvo vrijeme dok je u maternici. Možete reći: 'Nije izložen Suncu'. Embrij kasnije izgubi tu dlaku. Odakle to dolazi? To je zato jer majka apsorbira snagu Sunca i ona djeluje interno. Kosa je jako povezana s utjecajem Sunca.
Uzmimo za primjer lava. Lav, čiji mužjak ima moćnu grivu, životinja je koja je izuzetno izložena utjecaju Sunca. Kao rezultat toga, lav je razvio organe grudi, imaju kratka crijeva i snažna pluća. To ga razlikuje od naših preživača, kod kojih su organi nižeg tijela, crijeva, želudac i tako dalje, više razvijeni. Način na koji je životinja dlakava, pernata, i tako dalje, prvenstveno je povezan s utjecajem Sunca.
Ali opet, ako je sunčevo djelovanje na biće jako veliko, onda to biće dopušta Suncu da misli u njemu, dopušta volju u sebi: ono ne postaje neovisno. Čovjek ima svoju neovisnost iz činjenice da nema tu vanjsku zaštitu, već je više manje izložen utjecajima zemaljskog okruženja. Zaista je zanimljivo primijetiti kako životinje manje zavise o Zemlji od ljudi. Životinje su uglavnom stvorene od izvan Zemlje. Svuda sam vam za to dao dokaze. Ali ljudi se općenito emancipiraju od ovih vanjskih prirodnih utjecaja. A to je zato jer imaju nezaštićenu kožu, takoreći, sa svih strana, i stoga moraju tražiti svoju zaštitu.
Već iz naše obične odjeće možete vidjeti da se zapravo sastoji od dva dijela. Jedan dio nam se pokazuje stavljanjem zimskog kaputa zimi i zaštitom od hladnoće. To je dio odjeće kroz koji tražimo zaštitu. Ali to nije jedino. Možete vidjeti, naprimjer, osobito kod žena, da kroz odjeću ne traže samo zaštitu, već je urede kako misle da je lijepo; nekad može biti užasno, ali trebalo bi biti lijepo. Ovisi o ukusu ili lošem ukusu, ali trebala bi biti lijepa, ukrasiti. To su dva zadatka odjeće: ponuditi zaštitu od vanjskog svijeta i ukrasiti.
Jedan od tih zadataka potječe više sa sjevera, gdje je potrebna zaštita. Stoga tamošnja odjeća ima više zaštitni karakter. Što se zaštite tiče, ljudi ne idu daleko. Međutim, u toplijim krajevima gdje su čitavi narodi praktično goli, to malo čini ukras, ili ako nose više toga, glavni dio odjeće.
Ali sada bez sumnje znate da je upravo iz toplijih krajeva došla viša civilizacija, da je duhovni život više potekao iz toplijih krajeva. Stoga, kada pratimo odjeću, uvijek možemo vidjeti da je u određenom smislu ta vrsta odjeće ostala nesavršena, ona koja ima za cilj zaštititi osobu od vanjskih utjecaja okoline. S druge strane, odjeća koja bi trebala krasiti, razvila se na svakakve sjajne načine. Naravno, jedino je u pitanju kakav ukus ima osoba, zar ne. Cijelo unutarnje duhovno usmjerenje ljudi ulazi u to. Razmislimo dakle o primitivnijim narodima, jednostavnijima, izvornijima. Takvi narodi imaju snažan osjećaj za boju. Mi u našim oblastima, gdje smo napredniji u intelektu – ili barem tako vjerujemo – nemamo osjećaj za boje koji imaju primitivniji narodi.
No ti primitivniji narodi također imaju osjećaj i za nešto vrlo različito. Oni imaju osjećaj da postoje i duhovno-nadosjetilni članovi ljudskog bića. Danas se u takozvanim civiliziranim regijama više ne vjeruje da postoje ljudi koji možda nisu pametni koliko to sebe smatraju civilizirani ljudi, ali koji imaju osjećaj da ljudi imaju nadosjetilnu stranu. I taj aspekt osjećaju u boji. To je slučaj s jednostavnim narodima, oni percipiraju nadosjetilni aspekt koji nose – ono što sam nazvao astralnim tijelom – kao obojen, i žele učiniti vidljivim ono što je nevidljivo. Stoga se ukrašavaju, ovisno o tome vide li se u astralnom području kao crvene, ili plave, ili slično. To proizlazi iz koncepcije koju ti ljudi imaju o duhovnom svijetu.
Grci su naprimjer, vidjeli kako je eterska glava čovjeka mnogo veća od fizičke glave, kako strši, i tako su obdarili božicu Pallas Atenu, svojevrsnom kacigom. Ali možete vidjeti ako uzmete tu Pallas Atenu i pogledate kacigu koju nosi, na vrhu možete vidjeti nešto poput očiju. To možete vidjeti posvuda; samo pogledajte Pallas Atenu, čak i na lošem kipu, na vrhu kacige su oči. To vam pokazuje da se mislilo da je to doista dio tijela. To je nešto što također možete vidjeti; stavili su to na Atenu.
Također i vrsta odjeće koju su ljudi napravili u tim područjima gdje su imali osjećaj nadosjetilnog ljudskog bića, napravljena je da pokaže kako su zamišljali ovo astralno tijelo ljudskog bića.
Pa na našim prostorima – znate to gospodo – u pravom smislu riječi obojana je samo vjerska odjeća. Ako pogledate ritualnu odjeću, napravljena je u potpunosti po uzoru na to kako se zamišljalo astralno tijelo. Dakle bojanje, i oblik koji odjeća ima, u osnovi su iz nadosjetilne sfere. I tek kad to shvatite, razumijete u kojoj je mjeri odjeća dizajnirana kao ukras. To je također vrlo važno. Ako pogledate slike koje su još slikali stari slikari, vidjeti ćete: Marija, naprimjer, uvijek ima vrlo specifičnu haljinu, i vrlo specifičan ogrtač, to bi trebalo pokazati prirodu njena astralnog tijela, njenog srca, duše. Na to bi trebala ukazati odjeća. Usporedite li slike na kojima su Marija i Magdalena u isto vrijeme, uvijek ćete naći: Stari su slikari gledali na Mariju i Magdalenu različito, prema načinu na koji su ih prikazali, jer se to trebalo temeljiti na njihovom astralnom tijelu, i odjeća je napravljena na takav način da treba ukazati na prirodu astralnog tijela.
Mi civilizirani narodi dublje smo ušli u materijalizam, više nemamo smisla za taj nadosjetilni aspekt ljudskog bića. Mi mislimo našim zemaljskim umom i mislimo da je zemaljski um općenito gospodar svega. Da gospodo, zato više nemamo smisla za oblačiti se tako da bi ono što nosimo učinilo da izgledamo napola ljudski! Noge gurnemo u cijevi, ako smo muškarci. Od sve odjeće koja se pojavila u svijetu, ovo je vjerojatno ona s najmanje ukrasa, te cijevi hlača! Ali radimo i puno više; ako želimo biti posebno otmjeni, na glavu stavljamo i takozvani cilindar. Treba samo zamisliti kakvo bi lice napravio stari Grk kad bi mogao ustati i susresti se s osobom koja ima svoje dvije noge u cijevima a gore cijev cilindra, također crne boje! Grk ne bi pomislio da je to ljudsko biće, već da pred sobom ima nekog nevjerojatnog duha! Samo ga morate pogledati. Dolazi čak i do takvih stvari da se na vrlo apstraktan način odrežu komadi kaputa, što je već dovoljno ružno, onda se to nazove frakom. Da, to je nešto što pokazuje, više od svega, koliko je čovječanstvo zapravo postalo nepromišljeno. Samo zato što ste na to navikli, i zato što, kao što sam rekao, ako ne sudjelujete u tim stvarima smatraju vas napola ludim ako ne i potpuno, vi u tome sudjelujete. Ali morate biti svjesni da cjelokupno odijevanje čovjeka već podsjeća na ludnicu, pogotovo ako bi to trebalo biti sasvim normalno. To samo pokazuje da smo postupno napustili stvarnost.
Žene, za koje su mnogi muškarci vjerovali da su manje civilizirane od muškaraca, više su se držale izvornog stila kada je u pitanju njihova odjeća. Danas, međutim, postoji i trend da ženska odjeća bude što sličnija muškoj, samo što to još nije uspjelo.
Ukrasiti, što to zapravo znači? Izvana se oblikovati na takav način da bi izrazili ono što je čovjek i duhovno! U tom pogledu, da bismo saznali kako se razvilo sve što spada u odjeću kod primitivnih naroda, mora nam biti jasno da se u primitivnim narodima ljudi ne smatraju neovisnim koliko se ljudi inače danas smatraju neovisnima. Danas svaka osoba sebe smatra, s određenim pravom, neovisnom osobom. Pa kaže sama sebi: 'Imam vlastiti um i koristim ga da smislim sve što radim'. – Ako je osobito umišljen, o sebi će misliti kao o reformatoru, pa danas imamo gotovo toliko reformatora koliko ima ljudi u svijetu. Tako se ljudi danas smatraju apsolutno neovisnima. Pa, to uopće nije slučaj sa starim narodima i plemenima. Ta su se plemena smatrala jedinstvom sa skupinom i kao svoju grupnu dušu gledala su kao duhovno biće. Gledali su jedni druge kao članove, poput članova tijela, i grupnu dušu kao ono što ih drži na okupu. Unutar te sfere mislili su da imaju vrlo specifičan oblik, i to su izrazili odjećom koju su nosili. Dakle, ako su mislili o svojoj grupnoj duši kao da ima nekakav nastavak nalik na kacigu, kao u Grčkoj naprimjer, stavili bi kacigu. I kaciga nipošto nije rezultat potrebe za zaštitom, već se vjerovalo da će tako biti sličniji grupnoj duši, i stavili su kacigu.
Slika 12
Na isti način, za neke se grupne duše mislilo kao o orlovima, supovima, ili drugim životinjama, sovama, i tako dalje. Odjeća je tada bila raspoređena tako da je na neki način bila ukrašena perjem i slično, kako bi nalikovala grupnoj duši. I tako je odjeća uglavnom nastala iz duhovnih potreba.
U slučaju izvornih naroda i plemena, kroz odjeću izlazi nešto od toga kako su zamišljali svoje grupne duše. A možete, ako pronađete izvorni narod pitati se: Kako su se odijevali, posebno kako su se ukrašavali? Jesu li se ukrašavali perjem ili krznom? – tada se može reći: ako se nađe pleme koje se uglavnom kiti perjem, onda se zna da je zajednička grupna duša, koja je u izvjesnom smislu bila njihov duh čuvar, predstavljena pticom. Ako nađete da se neki narod uglavnom ukrašava krznom, tada zamišlja svoju grupnu dušu, ta se tako izrazimo, duha čuvara, u obliku lava ili tigra, ili nešto takvog. Tako možemo nešto saznati i o dizajnu izvorne odjeće ako se samo upitamo, kako su ti ljudi zamišljali svoju grupnu dušu? – I ono što je gospodin Burle rekao je sasvim točno: jedna osoba voli komotnu odjeću druga pripijenu. Komotna odjeća razvila se iz činjenice da su ljudi htjeli napraviti ptičju odjeću, htjeli su napraviti odjeću s krilima; sviđalo im se da stvari imaju nešto poput krila. To je zapravo imalo velikog utjecaja na spretnost, kada bi nabavili takvu komotnu odjeću. A kada bi se okrenuli, istodobno bi činili ugodne pokrete s rukama. To ih je činilo vještima i tako dalje. I onda se može reći: Ukrašavanje je volja za izražavanjem duhovnog u odjeći. A puka zaštita, protiv toga se naravno ne može ništa reći, izraz je filistra u ljudima. Što više želite napraviti svoju odjeću takvom da bi vas zaštitila, to ste više Filistejac. Što se više želite ukrašavati, to ste manje Filistejac i zapravo želite izraziti duhovno u odjeći, što leži u ljudskom dostojanstvu.
Prirodno je da su se ove stvari kasnije u civilizaciji potpuno promijenile. Naprimjer, treba nam biti jasno sljedeće. Zamislite da ti rani narodi shvate da Sunce ima poseban utjecaj na ljudsko srce, i općenito na grudi, i sebi govore: 'Samo zbog toga sam srčana osoba, jer Sunce ima pravilan utjecaj. Ne izvana na koži, to bi me učinilo dlakavim, ali iznutra zrake Sunca imaju utjecaj na srce'. – Srce je s pravom povezano s djelovanjem Sunca. Što ljudi sada rade, oni koji su još živo svjesni te povezanosti sa Suncem? Da, vidite, oko vrata vezuju svojevrsni medaljon, medaljon koji predstavlja Sunce. I tako su oko vrata vezali nešto što visi s prednje strane, što predstavlja Sunce [vidi crtež]. To nose da bi rekli: 'Obznanjujem da Sunce ima utjecaj na moje srce'.
U slučaju izvornih naroda i plemena, kroz odjeću izlazi nešto od toga kako su zamišljali svoje grupne duše. A možete, ako pronađete izvorni narod pitati se: Kako su se odijevali, posebno kako su se ukrašavali? Jesu li se ukrašavali perjem ili krznom? – tada se može reći: ako se nađe pleme koje se uglavnom kiti perjem, onda se zna da je zajednička grupna duša, koja je u izvjesnom smislu bila njihov duh čuvar, predstavljena pticom. Ako nađete da se neki narod uglavnom ukrašava krznom, tada zamišlja svoju grupnu dušu, ta se tako izrazimo, duha čuvara, u obliku lava ili tigra, ili nešto takvog. Tako možemo nešto saznati i o dizajnu izvorne odjeće ako se samo upitamo, kako su ti ljudi zamišljali svoju grupnu dušu? – I ono što je gospodin Burle rekao je sasvim točno: jedna osoba voli komotnu odjeću druga pripijenu. Komotna odjeća razvila se iz činjenice da su ljudi htjeli napraviti ptičju odjeću, htjeli su napraviti odjeću s krilima; sviđalo im se da stvari imaju nešto poput krila. To je zapravo imalo velikog utjecaja na spretnost, kada bi nabavili takvu komotnu odjeću. A kada bi se okrenuli, istodobno bi činili ugodne pokrete s rukama. To ih je činilo vještima i tako dalje. I onda se može reći: Ukrašavanje je volja za izražavanjem duhovnog u odjeći. A puka zaštita, protiv toga se naravno ne može ništa reći, izraz je filistra u ljudima. Što više želite napraviti svoju odjeću takvom da bi vas zaštitila, to ste više Filistejac. Što se više želite ukrašavati, to ste manje Filistejac i zapravo želite izraziti duhovno u odjeći, što leži u ljudskom dostojanstvu.
Prirodno je da su se ove stvari kasnije u civilizaciji potpuno promijenile. Naprimjer, treba nam biti jasno sljedeće. Zamislite da ti rani narodi shvate da Sunce ima poseban utjecaj na ljudsko srce, i općenito na grudi, i sebi govore: 'Samo zbog toga sam srčana osoba, jer Sunce ima pravilan utjecaj. Ne izvana na koži, to bi me učinilo dlakavim, ali iznutra zrake Sunca imaju utjecaj na srce'. – Srce je s pravom povezano s djelovanjem Sunca. Što ljudi sada rade, oni koji su još živo svjesni te povezanosti sa Suncem? Da, vidite, oko vrata vezuju svojevrsni medaljon, medaljon koji predstavlja Sunce. I tako su oko vrata vezali nešto što visi s prednje strane, što predstavlja Sunce [vidi crtež]. To nose da bi rekli: 'Obznanjujem da Sunce ima utjecaj na moje srce'.
Slika 13
Naravno da je to kasnije zaboravljeno. Civilizirani narodi zaboravili su da je to izvorno bio znak da Sunce ima utjecaj na srce. Ali ono što je nekad imalo smisla postalo je navika. I ljudi su onda stavili ovako nešto iz navike, više nemaju pojma zašto se to izvorno nosilo. Ovakve navike se prve razviju; kasnije države ili vlade preuzimaju takve navike, čine ih svojima. Većinu vremena takozvani napredak država i vlada sastoji se u preuzimanju onoga što je postalo uobičajeno. Netko pronađe – samo ljudsko biće to može – recimo lijek. To dolazi iz njegovog duha. Vlada polaže pravo na taj lijek i kaže: 'Može se prodavati samo tu i tu uz moju dozvolu'. – Dakle, na kraju to dolazi od vlade.
Isto se dogodilo s medaljonom za Sunce. Ljudi su to napravili izvorno iz vlastitog znanja, kasnije su ga radili iz navike i nosili ga; onda su vlade rekle: 'Ne, ne, ne smijete to raditi svojevoljno, prvo moramo dati dopuštenje da to napravite i nosite'. – I tako su nastale medalje! I tako su vlade odlikovale rodbinu medaljama. Naravno, orden više nema ni najmanjeg smisla. Ali svatko tko gunđa u vezi medalja trebao bi znati da su prvotno imale stvarno značenje, i da su evoluirali iz nečega što je imalo smisla.
Vidite, ovako je bilo s puno izvorne odjeće. Stari Rimljani i Grci još su znali da kada bi pokazali svoje golo tijelo, da to nije cijela osoba, već da postoji i nadosjetilno tijelo. To je tijelo oponašao u togi, i tako je toga nastala. Time je Rimljanin želio reproducirati nadosjetilno tijelo. Toga nije ništa drugo do astralno tijelo. A u naborima koji su vješto napravljeni na togi, dolaze do izražaja snage astralnog tijela. A moderna odjeća, jer više nisu znali ništa o pravom duhovnom čovjeku, nisu znali ništa bolje učiniti nego uzeti staru odjeću, i da bi imali nešto novo, odrezati po malo tu i tamo, prvo krateći dio koji je blizu tla, i tako praveći što je moguće više odjeću u koju se moglo uvući, i konačno je toliko preobrazivši da je postala moderna jakna. Jakna modernog čovjeka je ništa drugo nego isjeckana stara toga, samo što je ne možete prepoznati.
Isto se dogodilo s medaljonom za Sunce. Ljudi su to napravili izvorno iz vlastitog znanja, kasnije su ga radili iz navike i nosili ga; onda su vlade rekle: 'Ne, ne, ne smijete to raditi svojevoljno, prvo moramo dati dopuštenje da to napravite i nosite'. – I tako su nastale medalje! I tako su vlade odlikovale rodbinu medaljama. Naravno, orden više nema ni najmanjeg smisla. Ali svatko tko gunđa u vezi medalja trebao bi znati da su prvotno imale stvarno značenje, i da su evoluirali iz nečega što je imalo smisla.
Vidite, ovako je bilo s puno izvorne odjeće. Stari Rimljani i Grci još su znali da kada bi pokazali svoje golo tijelo, da to nije cijela osoba, već da postoji i nadosjetilno tijelo. To je tijelo oponašao u togi, i tako je toga nastala. Time je Rimljanin želio reproducirati nadosjetilno tijelo. Toga nije ništa drugo do astralno tijelo. A u naborima koji su vješto napravljeni na togi, dolaze do izražaja snage astralnog tijela. A moderna odjeća, jer više nisu znali ništa o pravom duhovnom čovjeku, nisu znali ništa bolje učiniti nego uzeti staru odjeću, i da bi imali nešto novo, odrezati po malo tu i tamo, prvo krateći dio koji je blizu tla, i tako praveći što je moguće više odjeću u koju se moglo uvući, i konačno je toliko preobrazivši da je postala moderna jakna. Jakna modernog čovjeka je ništa drugo nego isjeckana stara toga, samo što je ne možete prepoznati.
Slika 14
Uzmite pojas, naprimjer. Da, pojas je stvoren jer čovjek zna da je podijeljen u sredini kao što ni jedna životinja nije podijeljena. – Dijafragmu, naprimjer, ni jedna životinja nema dijafragmu kakvu ima čovjek. I ta podjela u sredini nema značenje za bilo koju životinju kao za čovjeka. Samo usporedite. Jednostavno je nevjerojatno kako ljudi to zaboravljaju. Naprimjer, često uspoređuju duljinu životinje s čovjekom, da bi nešto ustanovili, recimo koliko životinja i čovjek trebaju hrane. Ali samo promislite: ovdje imate životinju, ovdje čovjeka. Netko mjeri duljinu životinje i duljinu čovjeka. Pa, gospodo, mogu li se te dvije stvari uspoređivati? To je besmislica. Duljina izmjerena kod životinje je samo ovaj dio čovjeka [vidi sliku]; možete usporediti duljinu koju čovjek ima od vrha glave do slabina, sa svijetom životinja. Ili ako želite usporediti ovaj dio čovjeka s životinjom možete ga usporediti sa dva stražnja uda životinje. Zaista je tako da nepromišljenost nekada ide veoma daleko.
Kada su primitivni ljudi postali svjesni značaja ove činjenice da je čovjek podijeljen u sredini, na to su ukazali s pojasom. Tako da je i tu naznačeno svojstvo čovjeka, s pojasom.
I vidite, ako je priroda čovjeka ispravno prepoznana, onda se zna, naprimjer, da posebna moć povezana s mišljenjem leži u pregibu koljena. I zato je pregib koljena – koji danas više ne možemo ukrašavati jer preko njega imamo cijevi hlača – bio ukrašen. Iz toga je proizašao engleski Red podvezice, kao što sam opisao. Sve su te stvari proizašle iz stvarne intuicije, nisu nastale iz tako strašnog apstraktnog, teorijskog razmišljanja kakvo imamo danas.
Vidite, moderna odjeća je izgubila svoje boje. Da, zašto je izgubila boje? Zato jer se osjećaj nadosjetilnog najbolje izražava kroz boju. I što čovjek više uživa u boji, zapravo je nekako više sklon razumjeti nadosjetilno. Ali naše doba voli sivu na sivoj, što je moguće manje obojanosti. To je iz razloga koji se može naznačiti poslovicom: 'Sve su mačke noću sive'. - jer moderni ljudi više uopće ne vide svijetlo, mislim svijetlo duha. Za njih je sve sivo. To se najbolje izražava u odjeći. Više ne znaju s kojom bi se bojom ukrasili, pa se ne ukrašavaju nikakvom bojom. Dolazi se do zaključka da je sve što je bilo odjeća bilo povezano s onim što se u davna vremena znalo, o nadosjetilnom ljudskom biću. I civilizacija je općenito posivila. No, za određene svrhe u životu izvorne boje su ostale, a da se nije znalo odakle su zapravo došle.
Takva odjeća, kakvu nosi naša vojska u modernoj državi, prirodno je nastala u vrijeme kada su se ljudi sve više moralo braniti. I svi pojedini dijelovi vojne odjeće mogu se na neki način provjeriti jesu li nekako povezani s načinima obrane ili napada; i u osnovi možete reći da je sva vojna odjeća danas zastarjela, jer se više ne razumije. Vidite, jakna modernog odijela može se razumjeti, jer potječe od rimske toge. Vojni ogrtač čovjek razumije, ne kada ga objasni iz rimske toge, iz nabora koji su deformirani u karikaturu, nego kada se objasni iz srednjovjekovnog viteštva, gdje je cijela stvar vrsta oklopa. Oklop je preoblikovan.
Spomenuta je i zastava (u pitanju). Stvar sa zastavom je ovakva. Na zastavi je izvorno bila heraldička životinja – nije nužno morala biti životinja – ali što je bila ta životinja? To je bila grupna duša, duša koja je ljude držala na okupu. I njenu sliku su željeli imati pred sobom kada su bili zajedno kao grupa. Pa su od toga napravili zastavu. Zastava je upravo dokaz da su zajedničke misli koje imamo sažete u ovu zastavu.
Ovdje je posebno važno da nam je jasno sljedeće: stari su slikari zapravo bili puno bliži stvarnosti u svom slikarstvu od današnjih slikara. Danas se obično slikaju takozvane štafelajne slike, odnosno slike koje se stavljaju u okvire i negdje objese, na to smo navikli. U principu, to nema smisla. Jer zašto biste trebali objesiti sliku na zid? To je pitanje koje moramo postaviti. U stara vremena bilo je ovako: postojali su oltari; tamo je slika bila naslikana na oltaru koje se trebalo sjetiti kada bi se stalo pred oltar. Imali su crkve, tamo se hodalo. Na zidovima su naslikane stvari čega bi se trebalo sjetiti dok ste hodali uokolo. To je imalo smisla, u odnosu na ovo što se događalo unutar ljudi.
I, recimo, u starim viteškim dvorcima - pa, na čemu se temeljilo viteštvo? Viteštvo se temeljilo na činjenici da su se ljudi koji su mu pripadali uvijek ugledali na svoje takozvane pretke. Preci su bili mnogo važniji nego oni sami. Da ste imali velik broj predaka, vrijedili ste više. I tako bi oni okačili portrete predaka. I to je opet imalo smisla.
No, kad se taj smisao izgubio, nastalo je slikarstvo krajolika. I pejsažno slikarstvo – s krajolikom koji visi na zidu, pa znate, to je nešto što bi se ljudima možda svidjelo. Ne želim biti užasan u tom pogledu i grditi sve pejsažne slike, ali uostalom, naslikani krajolik nikada ne može biti kao da vi sami izađete u krajolik! I tako se, u osnovi, pejsažno slikarstvo pojavilo tek u vrijeme kada ljudi više nisu imali pravi osjećaj za prirodu.
Ako pogledate slike od prije nekoliko stoljeća – da, pogledajte također i slike Rafaela ili Leonarda – i vidjeti ćete da su slikali ljude, a krajolik, samo malo nagoviješten, zapravo je dječji, jer su se ljudi slagali da krajolik treba gledati vani u prirodi. Ali u čovjeku se mogu izraziti različite stvari; čovjek nije samo priroda, i mogu se izraziti razne stvari! I tako je Rafael mogao mnogo toga izraziti u Mariji. Možda znate sliku koja visi u Dresdenu: Marija s Isusom u lijevoj ruci, oblaci iznad; zatim su ispod dvije figure: sveti Siksto i sveta Barbara, ova slika poznata je kao Sikstinska Madona. Da, gospodo, Rafael nije naslikao ovu sliku da bi je negdje objesili, samo je naslikao Mariju s djetetom Isusom kako bi se mogao napraviti barjak kojeg bi se nosilo naprijed tijekom procesija. Sada, postoje te procesije gdje idete do oltara na terenu. Uvijek se ima zastava koja se nosi naprijed. Zaustavili bi se pred oltarom, gdje bi ljudi klečali. Zatim je netko kasnije naslikao one koji kleče, svetog Siksta i svetu Barbaru. Oni uopće ne pripadaju slici, i kvaliteta slike je strašna u usporedbi s onim što je naslikao sam Rafael. Ali ljudi to ne primjećuju. Neki se ljudi dive prilično odbojnom liku Barbare na ovoj slici koliko se dive i onome što su Marija i dijete Isus.
Sve su to stvari koje pokazuju da se odstupilo od onoga što je još imalo smisla u slikarstvu. Zašto je Rafael ovu sliku naslikao za crkveni barjak? Jer bi ljudi trebali imati tu zajedničku ideju kada su u procesiji – što odgovara smislu zbog kojeg su zastave uopće napravljene.
Sada da, javlja se želja za povezati određeno značenje s onim što je sačuvano iz starih dana, kada su stvari imale pravo značenje. Danas možete doći u područja, naprimjer u Finsku, gdje ćete vidjeti da ljudi opet nose staru odjeću. Oni koji posebno žele biti pripadnici svoje nacije pojavljuju se u staroj odjeći koja je zaboravljena i sada se ponovno obnavlja.
No, svi ljudi ne žive više u vremenu u kojem su bili prisutni stari instinkti, u kojem je značenje bilo povezano s odjećom. Danas ćemo morati pronaći način odijevanja koji iz onoga što se nalazi u današnjem duhovnom životu, baš kao što su ti stari narodi pronašli način odijevanja iz onoga što je živjelo u njihovoj duši, iz onoga što su smatrali ispravnim razmatrajući svijet i ljudsku rasu. Ali čovjek nema mogućnosti to učiniti danas, jer ne zna ništa o stvarnom, odnosno duhovnom čovjeku. I tako se dogodilo da danas imamo odjevne predmete koji su zapravo prilično besmisleni i temelje se samo na tome da je besmislenost dovedena do ekstrema.
Čovjek je izvorno nosio pojas. Time je izrazio da je tu nešto posebno. Ovaj pojas je bio tu da se to izrazi. Kasnije, ljudi su vidjeli pojas, vidjeli da je tu osoba razdvojena; sada bi i sami napravili tu razdiobu s pojasom. Umjesto da pojas nešto izražava, kod ženske odjeće često je rezultiralo time da je ženska odjeća napravljena na takav način da ne izražava ništa, već samo pritišće jetru i želudac i svašta drugo. Može se reći da je dosta onoga što je nastalo u dobu materijalizma zapravo nastalo iz besmisla, iz stvarnog besmisla. Čak su i stvari koje moramo smatrati besmislicom imale određeno značenje među primitivnim narodima. Pretpostavimo, naprimjer, da neki divlji narodi imaju posebnost odijevanja ne oblačenjem odjeće, već odijevanjem na drugačiji način. Nije li istina, odjeća je zapravo nešto što krasi, što dodaje nešto onome što osoba jest. Značenje odjeće je zapravo sugestija, otkrivenje. Dakle, ono nevidljivo bi se trebalo otkriti kroz haljinu. Dakle, ne morate nužno nositi odjeću da biste se odijevali, mislili su divlji narodi – oni to i danas misle, a i drugi tako misle – već se možete odjenuti i izradom svakakvih crteža na samom tijelu. Dekorirate se takozvanom tetovažom. Dakle ljudi stvaraju svakakve znakove na svome tijelu.
Da, gospodo, ovi znakovi koje su ljudi stavljali na svoja tijela, izvorno su imali jako veliko značenje. Naprimjer, pretpostavimo da osoba ureže oblik srca na svoje tijelo. To nije važno u budnim satima, dok hoda okolo. Ali kada spava, to pravi vrlo značajan dojam na njegovu usnulu dušu, i to u usnuloj duši postaje misao, koju je prirodno opet zaboravio ujutro kada je postao svjestan. No, ovo je tetoviranje izvorno nastalo s namjerom da djeluje na ljude čak i u spavanju. To je opet kasnije izgubilo smisao čak i među divljim narodima, barem u mjeri da to ljudi rade samo iz navike, nastavljaju to iz navike, ali to je izgubilo smisao.
Pa zar ne, sve ove stvari treba uzeti u obzir. Tada ćete vidjeti da se odjeća razvila djelomično iz potrebe za zaštitom, a glavni dio, najviše, iz želje za ukrašavanjem. A ukrašavanje je povezano s time da se ono nadosjetilno očituje vanjskom svijetu. I onda što se tiče odjeće, došlo je do toga da ljudi nisu znali ništa više osim da je ljudi nose. Tako su nastale narodne nošnje. Naravno, narodi kod kojih je veća potreba za zaštitom imati će usku odjeću, deblju odjeću, cijelo tijelo manje više opterećeno odjećom ili barem oni dijelovi koji su izloženi hladnoći. Osoba u blažoj klimi biti će mnogo vještija u ukrašavanju, imati će tanju odjeću, lepršavu i tako dalje. U nekoj mjeri će zavisiti o okruženju, o klimi, kako se ljudi dijelom zaštićuju a dijelom ukrašavaju sebe. Onda ljudi to zaborave. Kada su plemena počela migrirati, moglo se dogoditi da ljudi dolazeći iz oblasti gdje je odjeća bila prikladna premjeste u drugu oblast gdje se ne može vidjeti zašto bi ta odjeća bila prikladna za te ljude; ali to čuvaju iz navike. I tako je danas vrlo često teško otkriti iz neposredne okoline zašto ljudi nose baš tu odjeću. I onda može vidjeti, zar ne, da ljudi jednostavno prestanu razmišljati. Oni su poput polarnog medvjeda koji dobiva svoje bijelo ruho jer se onda ne izdvaja od nordijskog snijega i znači mu zaštitu od progona i tako dalje – pa, ako bi je nosio u toplijoj klimi ne bi bila zaštita, zar ne!
To je općenito tako. Ljudi se drže onoga na što su naviknuli, a da nisu potpuno svjesni značenja toga. Zato danas nije lako odgovoriti zašto, na temelju načina na koji se ljudi odijevaju, zašto se jedno ili drugo pleme oblači na ovaj ili onaj način. Kao što sam rekao, za to se moramo vratiti u ranija vremena.
Uvidjet ćete, naprimjer, da je Mađarska nošnja vrlo posebna. Mađari nose donekle visoke čizme s uskim oknom, uske hlače uvučene u ta okna, i uske jakne. Sve je modernizirano, izgubilo je izvorno značenje, ali ukazuje na nešto što je također evidentno u mađarskom jeziku, jer njihovi glavni nazivi su uglavnom lovački nazivi! Vrlo je čudno: ako dođete u Peštu i prijeđete ulicu, naprimjer, naići ćete na natpis: Kave Häz. To nije ništa drugo do kavana! To naravno nije Ugarski ili Mađarski, pa se ne primjećuje da je to zapravo Njemačka riječ [Kaffehaus, nap.pr.]. Ljudi će reći Kave Häz bez da primijete da je to Njemačka riječ. No, zanemarite li brojne riječi koje dolaze iz latinskog ili njemačkog jezika u mađarski, dođete do zaključka da su to uglavnom lovački izrazi i dolazite do zaključka da su Mađari izvorno lovački narod. A ako pogledate odjeću, vidjeti ćete da je prvotno bila najudobnija za lovce. No, onda je modernizirana i promijenjena. Tu još to možete razumjeti. Ali kad stanete pred današnju odjeću više ne možete shvatiti mnogo.
Pa, gospodine Burle, je li nešto postalo jasnije s ovim što sam rekao?
G. Burle: Poprilično!
Pa, nastaviti ćemo predavanja sljedeće subote. Možda možete smisliti nešto drugo za pitati.
Kada su primitivni ljudi postali svjesni značaja ove činjenice da je čovjek podijeljen u sredini, na to su ukazali s pojasom. Tako da je i tu naznačeno svojstvo čovjeka, s pojasom.
I vidite, ako je priroda čovjeka ispravno prepoznana, onda se zna, naprimjer, da posebna moć povezana s mišljenjem leži u pregibu koljena. I zato je pregib koljena – koji danas više ne možemo ukrašavati jer preko njega imamo cijevi hlača – bio ukrašen. Iz toga je proizašao engleski Red podvezice, kao što sam opisao. Sve su te stvari proizašle iz stvarne intuicije, nisu nastale iz tako strašnog apstraktnog, teorijskog razmišljanja kakvo imamo danas.
Vidite, moderna odjeća je izgubila svoje boje. Da, zašto je izgubila boje? Zato jer se osjećaj nadosjetilnog najbolje izražava kroz boju. I što čovjek više uživa u boji, zapravo je nekako više sklon razumjeti nadosjetilno. Ali naše doba voli sivu na sivoj, što je moguće manje obojanosti. To je iz razloga koji se može naznačiti poslovicom: 'Sve su mačke noću sive'. - jer moderni ljudi više uopće ne vide svijetlo, mislim svijetlo duha. Za njih je sve sivo. To se najbolje izražava u odjeći. Više ne znaju s kojom bi se bojom ukrasili, pa se ne ukrašavaju nikakvom bojom. Dolazi se do zaključka da je sve što je bilo odjeća bilo povezano s onim što se u davna vremena znalo, o nadosjetilnom ljudskom biću. I civilizacija je općenito posivila. No, za određene svrhe u životu izvorne boje su ostale, a da se nije znalo odakle su zapravo došle.
Takva odjeća, kakvu nosi naša vojska u modernoj državi, prirodno je nastala u vrijeme kada su se ljudi sve više moralo braniti. I svi pojedini dijelovi vojne odjeće mogu se na neki način provjeriti jesu li nekako povezani s načinima obrane ili napada; i u osnovi možete reći da je sva vojna odjeća danas zastarjela, jer se više ne razumije. Vidite, jakna modernog odijela može se razumjeti, jer potječe od rimske toge. Vojni ogrtač čovjek razumije, ne kada ga objasni iz rimske toge, iz nabora koji su deformirani u karikaturu, nego kada se objasni iz srednjovjekovnog viteštva, gdje je cijela stvar vrsta oklopa. Oklop je preoblikovan.
Spomenuta je i zastava (u pitanju). Stvar sa zastavom je ovakva. Na zastavi je izvorno bila heraldička životinja – nije nužno morala biti životinja – ali što je bila ta životinja? To je bila grupna duša, duša koja je ljude držala na okupu. I njenu sliku su željeli imati pred sobom kada su bili zajedno kao grupa. Pa su od toga napravili zastavu. Zastava je upravo dokaz da su zajedničke misli koje imamo sažete u ovu zastavu.
Ovdje je posebno važno da nam je jasno sljedeće: stari su slikari zapravo bili puno bliži stvarnosti u svom slikarstvu od današnjih slikara. Danas se obično slikaju takozvane štafelajne slike, odnosno slike koje se stavljaju u okvire i negdje objese, na to smo navikli. U principu, to nema smisla. Jer zašto biste trebali objesiti sliku na zid? To je pitanje koje moramo postaviti. U stara vremena bilo je ovako: postojali su oltari; tamo je slika bila naslikana na oltaru koje se trebalo sjetiti kada bi se stalo pred oltar. Imali su crkve, tamo se hodalo. Na zidovima su naslikane stvari čega bi se trebalo sjetiti dok ste hodali uokolo. To je imalo smisla, u odnosu na ovo što se događalo unutar ljudi.
I, recimo, u starim viteškim dvorcima - pa, na čemu se temeljilo viteštvo? Viteštvo se temeljilo na činjenici da su se ljudi koji su mu pripadali uvijek ugledali na svoje takozvane pretke. Preci su bili mnogo važniji nego oni sami. Da ste imali velik broj predaka, vrijedili ste više. I tako bi oni okačili portrete predaka. I to je opet imalo smisla.
No, kad se taj smisao izgubio, nastalo je slikarstvo krajolika. I pejsažno slikarstvo – s krajolikom koji visi na zidu, pa znate, to je nešto što bi se ljudima možda svidjelo. Ne želim biti užasan u tom pogledu i grditi sve pejsažne slike, ali uostalom, naslikani krajolik nikada ne može biti kao da vi sami izađete u krajolik! I tako se, u osnovi, pejsažno slikarstvo pojavilo tek u vrijeme kada ljudi više nisu imali pravi osjećaj za prirodu.
Ako pogledate slike od prije nekoliko stoljeća – da, pogledajte također i slike Rafaela ili Leonarda – i vidjeti ćete da su slikali ljude, a krajolik, samo malo nagoviješten, zapravo je dječji, jer su se ljudi slagali da krajolik treba gledati vani u prirodi. Ali u čovjeku se mogu izraziti različite stvari; čovjek nije samo priroda, i mogu se izraziti razne stvari! I tako je Rafael mogao mnogo toga izraziti u Mariji. Možda znate sliku koja visi u Dresdenu: Marija s Isusom u lijevoj ruci, oblaci iznad; zatim su ispod dvije figure: sveti Siksto i sveta Barbara, ova slika poznata je kao Sikstinska Madona. Da, gospodo, Rafael nije naslikao ovu sliku da bi je negdje objesili, samo je naslikao Mariju s djetetom Isusom kako bi se mogao napraviti barjak kojeg bi se nosilo naprijed tijekom procesija. Sada, postoje te procesije gdje idete do oltara na terenu. Uvijek se ima zastava koja se nosi naprijed. Zaustavili bi se pred oltarom, gdje bi ljudi klečali. Zatim je netko kasnije naslikao one koji kleče, svetog Siksta i svetu Barbaru. Oni uopće ne pripadaju slici, i kvaliteta slike je strašna u usporedbi s onim što je naslikao sam Rafael. Ali ljudi to ne primjećuju. Neki se ljudi dive prilično odbojnom liku Barbare na ovoj slici koliko se dive i onome što su Marija i dijete Isus.
Sve su to stvari koje pokazuju da se odstupilo od onoga što je još imalo smisla u slikarstvu. Zašto je Rafael ovu sliku naslikao za crkveni barjak? Jer bi ljudi trebali imati tu zajedničku ideju kada su u procesiji – što odgovara smislu zbog kojeg su zastave uopće napravljene.
Sada da, javlja se želja za povezati određeno značenje s onim što je sačuvano iz starih dana, kada su stvari imale pravo značenje. Danas možete doći u područja, naprimjer u Finsku, gdje ćete vidjeti da ljudi opet nose staru odjeću. Oni koji posebno žele biti pripadnici svoje nacije pojavljuju se u staroj odjeći koja je zaboravljena i sada se ponovno obnavlja.
No, svi ljudi ne žive više u vremenu u kojem su bili prisutni stari instinkti, u kojem je značenje bilo povezano s odjećom. Danas ćemo morati pronaći način odijevanja koji iz onoga što se nalazi u današnjem duhovnom životu, baš kao što su ti stari narodi pronašli način odijevanja iz onoga što je živjelo u njihovoj duši, iz onoga što su smatrali ispravnim razmatrajući svijet i ljudsku rasu. Ali čovjek nema mogućnosti to učiniti danas, jer ne zna ništa o stvarnom, odnosno duhovnom čovjeku. I tako se dogodilo da danas imamo odjevne predmete koji su zapravo prilično besmisleni i temelje se samo na tome da je besmislenost dovedena do ekstrema.
Čovjek je izvorno nosio pojas. Time je izrazio da je tu nešto posebno. Ovaj pojas je bio tu da se to izrazi. Kasnije, ljudi su vidjeli pojas, vidjeli da je tu osoba razdvojena; sada bi i sami napravili tu razdiobu s pojasom. Umjesto da pojas nešto izražava, kod ženske odjeće često je rezultiralo time da je ženska odjeća napravljena na takav način da ne izražava ništa, već samo pritišće jetru i želudac i svašta drugo. Može se reći da je dosta onoga što je nastalo u dobu materijalizma zapravo nastalo iz besmisla, iz stvarnog besmisla. Čak su i stvari koje moramo smatrati besmislicom imale određeno značenje među primitivnim narodima. Pretpostavimo, naprimjer, da neki divlji narodi imaju posebnost odijevanja ne oblačenjem odjeće, već odijevanjem na drugačiji način. Nije li istina, odjeća je zapravo nešto što krasi, što dodaje nešto onome što osoba jest. Značenje odjeće je zapravo sugestija, otkrivenje. Dakle, ono nevidljivo bi se trebalo otkriti kroz haljinu. Dakle, ne morate nužno nositi odjeću da biste se odijevali, mislili su divlji narodi – oni to i danas misle, a i drugi tako misle – već se možete odjenuti i izradom svakakvih crteža na samom tijelu. Dekorirate se takozvanom tetovažom. Dakle ljudi stvaraju svakakve znakove na svome tijelu.
Da, gospodo, ovi znakovi koje su ljudi stavljali na svoja tijela, izvorno su imali jako veliko značenje. Naprimjer, pretpostavimo da osoba ureže oblik srca na svoje tijelo. To nije važno u budnim satima, dok hoda okolo. Ali kada spava, to pravi vrlo značajan dojam na njegovu usnulu dušu, i to u usnuloj duši postaje misao, koju je prirodno opet zaboravio ujutro kada je postao svjestan. No, ovo je tetoviranje izvorno nastalo s namjerom da djeluje na ljude čak i u spavanju. To je opet kasnije izgubilo smisao čak i među divljim narodima, barem u mjeri da to ljudi rade samo iz navike, nastavljaju to iz navike, ali to je izgubilo smisao.
Pa zar ne, sve ove stvari treba uzeti u obzir. Tada ćete vidjeti da se odjeća razvila djelomično iz potrebe za zaštitom, a glavni dio, najviše, iz želje za ukrašavanjem. A ukrašavanje je povezano s time da se ono nadosjetilno očituje vanjskom svijetu. I onda što se tiče odjeće, došlo je do toga da ljudi nisu znali ništa više osim da je ljudi nose. Tako su nastale narodne nošnje. Naravno, narodi kod kojih je veća potreba za zaštitom imati će usku odjeću, deblju odjeću, cijelo tijelo manje više opterećeno odjećom ili barem oni dijelovi koji su izloženi hladnoći. Osoba u blažoj klimi biti će mnogo vještija u ukrašavanju, imati će tanju odjeću, lepršavu i tako dalje. U nekoj mjeri će zavisiti o okruženju, o klimi, kako se ljudi dijelom zaštićuju a dijelom ukrašavaju sebe. Onda ljudi to zaborave. Kada su plemena počela migrirati, moglo se dogoditi da ljudi dolazeći iz oblasti gdje je odjeća bila prikladna premjeste u drugu oblast gdje se ne može vidjeti zašto bi ta odjeća bila prikladna za te ljude; ali to čuvaju iz navike. I tako je danas vrlo često teško otkriti iz neposredne okoline zašto ljudi nose baš tu odjeću. I onda može vidjeti, zar ne, da ljudi jednostavno prestanu razmišljati. Oni su poput polarnog medvjeda koji dobiva svoje bijelo ruho jer se onda ne izdvaja od nordijskog snijega i znači mu zaštitu od progona i tako dalje – pa, ako bi je nosio u toplijoj klimi ne bi bila zaštita, zar ne!
To je općenito tako. Ljudi se drže onoga na što su naviknuli, a da nisu potpuno svjesni značenja toga. Zato danas nije lako odgovoriti zašto, na temelju načina na koji se ljudi odijevaju, zašto se jedno ili drugo pleme oblači na ovaj ili onaj način. Kao što sam rekao, za to se moramo vratiti u ranija vremena.
Uvidjet ćete, naprimjer, da je Mađarska nošnja vrlo posebna. Mađari nose donekle visoke čizme s uskim oknom, uske hlače uvučene u ta okna, i uske jakne. Sve je modernizirano, izgubilo je izvorno značenje, ali ukazuje na nešto što je također evidentno u mađarskom jeziku, jer njihovi glavni nazivi su uglavnom lovački nazivi! Vrlo je čudno: ako dođete u Peštu i prijeđete ulicu, naprimjer, naići ćete na natpis: Kave Häz. To nije ništa drugo do kavana! To naravno nije Ugarski ili Mađarski, pa se ne primjećuje da je to zapravo Njemačka riječ [Kaffehaus, nap.pr.]. Ljudi će reći Kave Häz bez da primijete da je to Njemačka riječ. No, zanemarite li brojne riječi koje dolaze iz latinskog ili njemačkog jezika u mađarski, dođete do zaključka da su to uglavnom lovački izrazi i dolazite do zaključka da su Mađari izvorno lovački narod. A ako pogledate odjeću, vidjeti ćete da je prvotno bila najudobnija za lovce. No, onda je modernizirana i promijenjena. Tu još to možete razumjeti. Ali kad stanete pred današnju odjeću više ne možete shvatiti mnogo.
Pa, gospodine Burle, je li nešto postalo jasnije s ovim što sam rekao?
G. Burle: Poprilično!
Pa, nastaviti ćemo predavanja sljedeće subote. Možda možete smisliti nešto drugo za pitati.