.- 3. Treće predavanje, Dornach, 9 kolovoza 1922.
Ljudsko biće u odnosu na formiranje i razgradnju svijeta. Porijeklo misli. Formiranje kristala.
Moždani pijesak: njegovo formiranje i razgradnja. Bolest kao pretjerani formativni proces.
Proces razgradnje i ego-svijest.
Član auditorija je sa odmora donio neke stijene. Pitao je da li i one, također, imaju život ili jesu li ga ikada imale i kako su nastale.
Rudolf Steiner: Možda ću se moći referirati o ovim stijenama kasnije, ali također ću ih možda moći uključiti u današnju raspravu.
Ono što sam želio danas reći, gospodo, je sljedeće: vidjeli smo da život u nama stalno mora dolaziti do kraja. Također smo otkrili da imamo te male organizme koji plutaju u našoj krvi, bijela tjelešca, koja se kreću kroz arterije sve do naše kože. Također sam vam rekao da su ova mala stvorenja, koja inače žive svuda u našem organizmu, posebno zadovoljna kada dosegnu površinu tijela. To je za njih kao začin života. To su žive ćelije koje se kreću okolo unutar nas.
Nasuprot njima, ćelije u našem živčanom sustavu, posebno moždane ćelije, stalno umiru, stalno su na rubu smrti. Jedino vrijeme kada su u nekoj mjeri žive je zapravo kada spavamo. Ne mogu se pomaknuti s njihovog mjesta jer su sve zgužvane zajedno. Ne mogu se kretati okolo kao bijele krvne ćelije, ali noću, kada spavamo, počinju biti žive. Tada prime malo više života i snaga volje od tijela, i zato bijela tjelešca moraju biti mirnija i manje aktivna u to vrijeme. Kao što sam objasnio, ovako se mišljenje događa u cijelom tijelu.
Sada se upitajmo odakle misli zapravo dolaze. Kao što znate, ljudi koji žele misliti samo u materijalističkim okvirima, odnosno, zgodno i površno, kažu da je jasno da misli nastaju u mozgu ili živčanom sustavu. Tamo misli rastu kao glavice kupusa u polju. Ako bi ljudi samo promislili ovu misao – ovu sliku kupusa u polju – shvatili bi da nikakav kupus neće rasti u polju ukoliko ga netko najprije nije posadio. Nemam primjedbi ako ljudi sebi predstavljaju mozak kao neku vrstu polja na kojem rastu misli. Ali samo promislite što bi se dogodilo ako bi farmer koji je uvijek kultivirao kupus odselio, i nema nikog da nastavi njegov rad. Dakle, kupus ne bi više rastao na tom polju.
Upravo kada mi pretpostavimo da naše misli nastaju u mozgu moramo najprije pronaći odakle zaista dolaze. Pa, do njih dolazi otprilike na isti način na koji glave kupusa rastu u polju! Drugim riječima, prvo moramo pravilno dohvatiti pitanje, i tada ćemo shvatiti da je ono što vidimo vani u prirodi zaista tamo evoluiralo. Sada bih vam želio objasniti što je to što evoluira u prirodi.
Kao što sam ranije spomenuo, možemo razumjeti unutarnju prirodu ljudskog bića gledajući svijet oko nas. Dok proučavamo biljke također stječemo neki uvid u ljudsko biće. Sada pogledajmo pobliže ovaj kamen ovdje. Izvana, na vrhu, natrag, i na dnu, sastoji se od veoma mekog materijala. Možete ga strugati nožem. Dakle vanjski sloj je gotovo kao zbijeno tlo. Nacrtati ću za vas samo donji dio. Ovdje dolje imamo meki kameni materijal, i razni kristali rastu iz toga, takoreći. Zaista bih morao nacrtati mnoge naravno, ali ovo će za sada biti dosta.
Ovdje dolje imamo brojne male kristale koji izgleda kao da rastu iz drugog, mekšeg materijala, ali oni su vrlo tvrdi. Ne možete ga sastrugati; nožem ih nećete ogrebati. Jednog biste mogli ukloniti kao cjelinu, ali ne možete ih zagrebati. Kristali usađeni ovdje su vrlo tvrdi.
Kako ovakvi kristali dođu u mekši materijal, koji je zaista samo zbijeno tlo? Kristali su divno formirani; imaju izduženi oblik i na vrhu imaju kao mali krov. Suprotni kraj bi također imao ovakav krov kada se ne bi širio u tlo. Svaki kristal bi imao ovakav oblik; ali je uništen ulazeći više u zbijeno tlo.
Odakle ovi kristali dolaze? Znate, zar ne, da bi ovdje biljke rasle mora biti ugljičnog dioksida u njihovom okruženju? Ne mogu rasti bez njega. Biljke moraju imati istu supstancu koju mi izdahnemo. One je apsorbiraju, zadrže ugljik, i otpuste kisik. To je razlika između nas i biljaka: mi udišemo kisik i izdišemo ugljični dioksid, zadržavajući kisik. Biljke su povezane sa tlom, i kada one umru ugljik se vraća u tlo, gdje s vremenom postaje tvrdi ugljen, kojeg možemo kopati više stoljeća kasnije.
Naravno, ima mnogo drugih supstanci; na primjer, jedna koja u jednom aspektu nalikuje ugljenu ali je u drugim potpuno različita, je silicijev dioksid. Ako imate tlo koje je bogato ugljičnim dioksidom i imate kisik, koji je uvijek svuda, on ne utječe neposredno na silicij dioksid. Međutim, nakon što prođe neko vrijeme u normalnom odvijanju stvari, shvatimo da se kisik ujedinio sa silicijevim dioksidom. Baš kao što se ugljični dioksid razvija kada izdahnemo, tako se i kvarc ili silikat razvije kada se kisik na pravi način ujedinjuje sa silicijevim dioksidom u tlu. Tako oni kristali nastaju; sve što je potrebno je da se silicij dioksid u tlu ujedini s kisikom.
Međutim kisik se ne može ujediniti sa silicijevim dioksidom sam od sebe. Bez obzira koliko silicijevog dioksida i kisika imate, to dvoje samo od sebe neće formirati ništa. Kako se dakle ovi divni oblici razviju? Razviju se zato jer je Zemlja povezana s univerzumom, i snage od tamo stalno na nju utječu. Te snage rade na Zemlji cijelo vrijeme. One nose kisik u silicij dioksid, i tako nastaju kristali. Dakle, kristali se razviju zbog utjecaja svih drugih zvijezda na Zemlju. Stoga možemo reći da su kristali ovdje formirani od snaga iz cijelog univerzuma.
Sada se možete pitati pričam li vam bajke. Možete misliti da stijena koju je jedan od vas donio dokazuje upravo suprotno od onoga što sam rekao. Međutim, to je kakve su stijene zaista; dopustite da ih sada nacrtam za vas [vidi crtež]. U donjem dijelu je tlo rastresito, i također iznad i ovdje natrag. Stijena je potpuno okružena rastresitom zemljom. Kristali ne rastu samo prema gore, kako sam ih opisao, ali također ima nešto rasta i u suprotnom smjeru.
Sada možete prigovoriti da ovaj proces ne može biti objašnjen kao rezultat kozmičkih snaga koje djeluju na Zemlju. Jer tada bi se nužno trebalo pretpostaviti da iste snage koje navodno dolaze iz univerzuma moraju također emanirati iz unutrašnjosti Zemlje. Da, vidite, očigledno proturječje. Tamo mora biti još nečega s čime se susrećemo. Dopustite da vam kažem što je to.
Stijene kao što je ova koju imamo ovdje ne razvijaju se baš svugdje u tlu, već samo na planinama. Ako se razviju i negdje drugdje a ne u planinama, biti će slojeva zemlje iznad i ispod njih, baš kao na planinama. Pretpostavimo da smo ovu stijenu našli ovdje u planinama. Zamislite sada planinu i nagib ispod nje [vidi crtež]. Sada hodate gore, i ovdje mora ići staza, premda tlo ili stijene mogu stazu malo nadvisiti.
Davno ovo tlo je položeno na planini na crtežu, i drugo tlo je položeno dolje na stazu. Ako je moje objašnjenje točno, tada su snage koje struje iz univerzuma formirale kristale ovamo kao i dolje. I ovdje gore i dolje ispod kristali bi rasli iz tla. Mnogo vremena kasnije, gornji dio stijene [gornji lijevi dio crteža] se odlomio i prekrio donji. U procesu, tlo je došlo ležati na vrhu kristala, koji su pokazivali gore a sada pokazuju prema dolje i pritišću kristale ispod njih, koji još uvijek pokazuju prema gore.
Ovakve se stvari stalno događaju u planinama. Kada proučavate geologiju, naći ćete da je u planinama uvijek bilo klizišta, i u procesu su gornji slojevi došli na vrh donjih. To je ono što čini proučavanje planina toliko zanimljivim. Kod biljaka, gdje su se promjene dogodile tek tijekom zadnjeg milenija, dobijete dojam da je jedan sloj uvijek položen na drugog. To isto uopće ne možemo reći za Alpe. Davno prije počele su se razvijati na isti način, ali kasnije je viši dio pao na vrh nižeg, i slojevi su zbrkani.
Zato je tako teško proučavati Alpe; uvijek se treba pitati je li gornji sloj zapravo nastao tamo. U mnogim slučajevima nije. Umjesto toga, niži sloj, prekriven drugim slojevima, često je gurnut na površinu seizmičkim šokovima. Ono što je bilo ispod tako leži na vrhu onog što je bilo najgornji sloj. Slojevi su bili preokrenuti. Tako su se slojevite planine, kao što su Alpe, razvije kroz tisuće godina.
Da bi se vratili našem crtežu, možemo dakle reći da se nešto razvilo ispod nagiba i nešto slično iznad njega, što je kasnije kliznulo dolje i prekrilo niži sloj. Tako možemo objasniti stvar kristala koji rasu u obrnutom smjeru upućujući na slojevite planine i njihovo porijeklo u inverziji i mućkanju slojeva.
Cijela oblast nežive tvari je tako pod utjecajem snaga koje u njoj rade iz univerzuma. Te snage također rade i na nama, i mi zapravo moramo raditi nešto da izbjegnemo njihovo ometanje. Jer mi također unutar nas nosimo silicijev dioksid koje tako često nalazimo u zemlji. Nemamo ga mnogo, ali ipak mi unutar nas nosimo iste supstance iz kojih se mogu razviti vrlo tvrde stijene. Ali ako bi se tvrde stijene, kao što su one koje smo prije nekog vremena vidjeli, razvile u našim tijelima, mi bi bili u problemima! Na primjer, ako kao djeca, kada već imamo silicijev dioksid u nama, mi ne bi mogli nego formirati ove vrlo male kristale, to bi bila vrlo ozbiljna stvar. To je ono što se katkad događa kod izvjesnih bolesti.
Kao što znate, šećer također može formirati kristale. Šećerni bomboni, na primjer, sastoje se od slojeva kristala, jedan na vrhu drugog. Dakle, mi imamo dosta šećera u nama. Ipak, ne jedu svi ljudi na Zemlji jednaku količinu šećera. Konzumacija varira. Na primjer, u prosjeku ljudi u Rusiji jedu veoma malo šećera, ali u Engleskoj ga konzumiraju mnogo. To stvara jednu vrstu razlika između naroda. Ruski narodni karakter je različit od Engleskog. Rusi su različiti ljudi od Engleza, djelomično stoga jer konzumiraju manje šećera u hrani. Ova veza između hrane i karaktera povezana je s različitim snagama koje djeluju na nas iz univerzuma.
Dakle, ljudska bića imaju u sebi mnogo šećera, i on se stalno želi pretvoriti u kristale. Što možemo učiniti da spriječimo tu kristalizaciju?
Kao što sam vam rekao, u nama također ima dosta vode, žive vode. Ona razgrađuje šećer. To bi zaista bilo nešto ako voda ne bi stalno otapala šećer! Mali kristali, kao kod šećernih bombona, razvili bi se, i ako šećer ne bi bio stalno otapan, imali bismo ovakve male špicaste kristale svuda u nama. Mi trebamo šećer u našoj hrani, ali možemo ga koristiti samo ako ga stalno otapamo. Moramo ga imati. Zašto? Da bi izvršili rad otapanja! To nije jedina stvar koja nas drži živima, ali to je bitan dio ljudskog života da otapa šećer. Stoga ga moramo konzumirati.
Ako imamo dovoljno snage da ga razgradimo, formirati će se vrlo mali kristali, koje izlučimo s urinom. To je simptom bolesti nazvane dijabetes. Ovdje sada imamo objašnjenje zašto ljudi podlegnu toj bolesti. Nemaju dovoljno snage da razgrade šećer kojeg su pojeli. Moraju jesti šećer, ali kada nisu dovoljno snažni da ga razgrade, patiti će od dijabetesa. Šećer ne smije doći do točke da je izlučen u obliku sićušnih kristala, već mora biti otopljen. Ljudska bića moraju imati snage za to, jer se njihov život temelji na tome.
Kada promislimo o tome, shvatimo da ne samo da moramo imati snage otopiti šećer, već također moramo imati snage da razbijemo sićušne kristale kvarca koji se stalno teže razviti u nama. Ne smiju se formirati u nama. Ako bi se razvili kod djece, dijete bi došlo i reklo: Užasno je, peče me posvuda! Posvuda peče!
Što se dogodilo kada dijete osjeća da ga posvuda bocka? Vidite, u tom slučaju sićušni kristali silicijeva dioksida koji su se razvili u živcima nisu razgrađeni. Ostali su nedirnuti. Ne smijete misliti da su veliki; iznimno su mali, tako da ih se jedva može vidjeti čak i pod mikroskopom, mnogo manji od deset tisućitog dijela milimetra. Međutim, kada se mnogi od ovih sićušnih kristala akumuliraju u živčanom sustavu, pacijent počinje patiti od bezbrojnih sitnih bockajućih boli koje ne mogu objasniti. Bocka ih posvuda. Ovaj proces zauzvrat vodi do malih upala. A tada osoba postaje reumatična ili ima giht. Giht znači samo da se ti sitni kristali stalno talože. To je vrlo bolno. Giht nakupine ili čvorovi, uzrokovani su upalama kakve dobijete kada udarite palac na nozi. Brojna mala koplja guraju se na površni tijela. To proizvodi sitne upale i razvijaju se čvorovi gihta.
To su neki od procesa koji se mogu pojaviti u ljudskom tijelu. Vidite da uvijek u nama moramo imati snage koje rade protiv stvari kao što je giht. Ako ne bi imali takve snage, uvijek bismo podlegli gihtu. Ali ne smijemo imati giht cijelo vrijeme. Stoga uvijek moramo imati nešto s čime se suprotstaviti. Vidite, izvjesne snage iz univerzuma djeluju na nas. One žele u nama formirati sitne kristale. Pošto nas stalno prožimaju, mi s naše strane moramo isto tako konzistentno razvijati snagu da se suprotstavimo tim učincima. Stalno se moramo suprotstavljati tim snagama. To posebno vrijedi za naš živčani sustav, gdje bi se mineralne supstance stalno razvijale ako im se ne bi suprotstavili.
Točno je, te se mineralne supstance moraju razviti; one su nužne. Autopsije male djece koja su bila retardirana i umrla mlada često otkriju da djeca nisu imala dovoljno onog što se naziva moždani pijesak. Svi moramo imati nešto toga. Moždani pijesak se mora razviti, ali također cijelo vrijeme mora biti otapan.
Ako nemamo dovoljno snage za razgradnju tih supstanci, previše će biti deponirano. U stvari moždani pijesak je stalno taložen u mozgu dok apsorbiramo hranu kroz našu krv. I ovaj moždani pijesak je jednako podložan utjecajima iz univerzuma kao i sve drugo vani u prirodi. Posljedično, i moždani pijesak također ima tendenciju da formira kristale. Ali ne smije se dopustiti da se to dogodi. Bez moždanog pijeska možemo postati retardirani, ali ako bi se formirali kristali uvijek bi bili u nesvijesti jer bi patili od neke vrste reumatizma ili gihta mozga. Kristalne formacije samo uzrokuju bol u drugim dijelovima tijela, ali ako se kristali razviju u mozgu, mi postajemo bespomoćni i onesvijestimo se. Drugim riječima, moramo imati moždani pijesak, ali također ga moramo cijelo vrijeme otapati. Formiranje moždanog pijeska i njegova razgradnja, neprekidan je proces.
Pretjerana količina depozita može povremeno puknuti krvne sudove u mozgu, uzrokujući da krv teče vani. To neće samo uzrokovati nesvjesticu, već također i moždani udar ili apopleksiju. Proučavajući bolesti, možemo vidjeti što živi unutar ljudskog bića. Jer kada smo bolesni imamo sve što zdravi ljudi imaju u sebi, ali mi to imamo pretjerano. Jednostavno rečeno, bolest je ništa drugo nego kada se nešto razvije pretjerano.
To je točno i općenito u životu, gospodo. Ako nježno dotaknete obraz malog djeteta, milujete ga. Ako snaga vaše geste postane pretjerana, dijete šamarate. Vidite, tako stoje stvari u životu. Što može biti milovanje može se razviti u šamaranje. Slično, ako veoma delikatna aktivnost taloženja moždanog pijeska postane prekomjerna, ako nemamo dovoljno snage razgraditi mineralne supstance u nama, to će se okrenuti u šamar dan od života, takoreći. Jer stalno ćemo biti u nesvijesti; ili ćemo u uznapredovalom stupnju, ako ovi sićušni kristali probiju naše krvne sudove, pretrpjeti apopleksiju. To je razlog zašto ih stalno moramo razgrađivati; taj proces se stalno odvija u svima nama.
Dopustite da vam kažem nešto drugo. Da bi stvari napravili lakšim za razumijevanje, nacrtajmo ljudsko biće; ovdje ću napraviti crtež. Ovdje je mozak i oko. Ovdje ću nacrtati nešto što osoba gleda, recimo biljku.
Sada pogledajmo ovu biljku. Kada pogledamo biljku – naravno možemo to samo danju, kada ima svijetla – vidimo da je ta biljka osvijetljena od sunčeva svijetla, i to svijetlo doseže cijelim putem do naših očiju. Kroz optički živac, koji se proteže iz oka do mozga, svijetlo doseže naš mozak. Dakle, kada pogledamo biljku, naše oči se na nju fokusiraju, i zrake svijetla se upute od biljke kroz naše oči i u mozak.
Gospodo, kada promatrate biljku, na primjer cvijet, na ovaj način, vi na njega obraćate pažnju. Reći da obraćate pažnju na cvijet zapravo je reći mnogo. Jer kada se fokusirate na cvijet, vi zaboravite na sebe. Mi možemo imati toliku pažnju da potpuno zaboravimo na sebe. Čim počinjete zaboravljati činjenicu da gledate na cvijet, razvija se snaga za deponiranje nešto moždanog pijeska u mozak. Drugim riječima, gledanje na nešto znači deponiranje moždanog pijeska.
To deponiranje je tipičan proces i dio toga da se bude čovjek. Kao što znate, vi se znojite ne samo kad se naprežete već, na primjer, kada ste veoma uplašeni. Tada izlučujete ne samo moždani pijesak, već također izlučujete druge minerale i vodu kroz kožu. To je poznato kao izlučivanje. Gledajući na nešto znači stalno izlučivati moždani pijesak. I kao što znate, mi moramo razgraditi taj moždani pijesak, jer ako to ne napravimo ovaj mineral bi se razvio u sićušan cvijet u našem mozgu. Gledanje cvijeta zapravo znači da moždani pijesak u nama formira sićušni cvijet; ali to je preokrenuti cvijet, baš kao što je slika predmeta u oku preokrenuta.
Kada pogledamo sjedalicu – ne mora biti nešto lijepo kao cvijet – kroz čin koncentriranog gledanja izvjesna količina moždanog pijeska je formirana u našoj glavi. Ako se sada potpuno predamo tom činu gledanja, veoma mala slika sjedalice, čak manja od svega što možete vidjeti pod mikroskopom, razvila bi se u moždanom pijesku. Ako bi ojačali našu sposobnost koncentriranog gledanja, i pogledali naokolo po prostoriji, cijela prostorija bi se pojavila u našoj glavi kao obrnuta slika koja se sastoji od minijaturnih zrnaca silicijevog dioksida. To je nevjerojatno što se stalno izgrađuje unutar nas. Međutim, mi ne dopuštamo da bude završena. Bez da smo toga svjesni, mi stalno uništavamo strukturu.
U tom pogledu, mi smo osobita stvorenja. Kada gledamo stvari oko nas, one stalno u nama žele stvoriti repliku sebe, ali preokrenutu repliku. Čak i ako ne bi imali interesa za svijet i ne bi gledali stvari, takve forme bi bile stvorene u nama od onoga što se događa u univerzumu, čak i noću kada spavamo i nemamo unutarnje snage da razgradimo te oblike. Ove forme se razvijaju također kada Zemlja nije osvijetljena sunčevim svjetlom, ali je pod utjecajem snaga koje dolaze od mnogo dalje. Mi smo uvijek ranjivi, osjetljivi na te snage.
Kada spavamo, kozmos želi kreirati oblike mineralne, nežive oblasti u nama. I kada pogledamo stvari, ti oblici koji se u nama žele razviti su baš kao naše okruženje. Dakle, kada spavamo kopiramo kozmos, gdje je sve uređeno na način na koji je i u kristalima. Neke od tih snaga se kreću u jednom smjeru, druge u drugom smjeru, tako da su kristali oblikovani iz cijelog univerzuma. Taj proces se želi odviti i u nama također. Kada pogledamo svijet oko nas, oblici našeg neposrednog okruženja teže se isto tako formirati unutar nas. Stalno ih moramo sprječavati od učvršćivanja; stalno ih moramo razgrađivati.
Dakle gospodo, to je sasvim čudan proces koji se tamo odvija. Samo promislite, cvijet želi formirati neživu sliku od silicijevog dioksida u nama. Ali ne smijemo pustiti da se to dogodi. Jer ako bi se dogodilo, ne bismo znali ništa o cvijetu, već bi patili od gihta u glavi. Stoga slika mora biti uništena prije nego se učvrsti.
Dopustite da to kažem drugačije. Pretpostavimo da je ispred vas lonac mlake vode. Zatim vam netko stavi povez preko očiju i donese predmet koji će se otopiti u vodi. Sada se traži da stavite svoju ruku u lonac. Ne možete vidjeti predmet, jer vam je povez preko očiju. Zatim ste upitani osjećate li išta, i kažete da je sve što osjećate mlaka voda. Na pitanje osjećate li išta drugo, odgovorite da voda sada postaje hladnija oko vaših prstiju.
Kako se to dogodilo? Druga osoba je stavila predmet koji se otopio, i u tom procesu je temperatura vode bila snižena. Možete osjetiti proces otapanja oko vaših prstiju i možete reći da je nešto otopljeno u toj tekućini.
To je ono što se stalno događa kada u nama imamo formirani objekt i moramo ga ponovno razgraditi. Osjećamo kako se razgrađuje i znamo da objekt postoji u našem okruženju jer je unutar nas formirao sliku, koju smo mi zauzvrat razgradili. I pošto smo razgradili sliku također znamo kako objekt izgleda. Možemo misliti o objektu jer smo najprije razgradili sliku. Tako mogu nastati misli o objektu. Da smo imali samo sliku onesvijestili bi se. Međutim, ako smo dovoljno jaki da uništimo sliku, tada možemo znati o objektu. To je dakle razlika između nesvjestice kada nešto vidimo i znanja o tome što vidimo.
Razmotrimo slučaj nekoga tko je lošeg zdravlja, i odjednom imamo strašnu grmljavinu – to se može dogoditi. Tada ovaj grom percipiran ušima, ne s očima već ušima, vodi do toga da je moždani pijesak deponiran unutar osobe, i u njemu se pojavi slika ove grmljavine. Sada, ako osoba ne može uništiti sliku dovoljno brzo, može se onesvijestiti, izgubiti svijest. Ako bi bio zdrav to se ne bi dogodilo, jer bi tada mogao dovoljno brzo razgraditi moždani pijesak. Dakle nesvjestica znači nedovoljno brzo otapanje moždanog pijeska. Ne onesvijestiti se znači dovoljno ga brzo otopiti. Percipirajući stvari oko sebe, stalno moramo brzo otapati moždani pijesak.
To nas vodi do pitanja našeg odnosa prema nebeskim snagama. Zadnji puta sam vam rekao da ako je naš odnos prema tim silama takav da su naše moždane ćelije stalno na rubu smrti, tada su te ćelije očito nežive, i moramo ih pravilno koristiti. S našim duhovno-duševnim elementom mi ih koristimo i kontroliramo. Sada čak pronalazimo silu koja stalno uništava naše moždane ćelije. To je moždani pijesak onaj koji ih stalno uništava. Miješanje moždanog pijeska u moždane ćelije ih ubija. I mi se moramo suprotstaviti tom procesu.
I to je, vidite, razlog zašto smo ljudska bića; tako da se na određeni način možemo suprotstaviti učincima moždanog pijeska. Situacija je drugačija kod životinja; one se ne mogu suprotstaviti moždanom pijesku kao što ljudi mogu. To je zašto životinje nemaju glavu poput naše. Jedina iznimka u tom pogledu su visoko razvijene vrste. Ljudska glava može stalno razgrađivati sve što u nju uđe. Ta sposobnost da sve što dođe razgradimo omogućuje nam da percipiramo sebe i dakle kažemo 'Ja'. Razgradnja moždanog pijeska je najjača kada sebi kažemo 'Ja'. U tom trenutku prodiremo u naš jezik sviješću. Dakle u redu, moždani pijesak se otapa, sav nervni pijesak općenito. To nije slučaj sa životinjama. Zbog toga životinje ispuštaju krikove, ili nešto slično, ali ne i stvarni jezik. Stoga ni jedna životinja nema mogućnost osjećati sebe, ne može reći 'Ja'. Ali ljudi mogu, jer u daleko većoj mjeri mogu rastvoriti moždani pijesak.
Tako možemo reći da se mi suprotstavljamo ne samo onom što je na Zemlji, već i snagama kozmosa. Ako to ne bi radili, te sile iz univerzuma bi nas iznutra kristalizirale. U sebi bismo postali planina s takvim slojevima kristala. Tom procesu se suprotstavljamo iznutra stalno uništavajući te mineralne oblike. Ne rastapamo samo silicij dioksid u obliku ovih kristala, već rastapamo i svakakve druge stvari. Na primjer, otapamo sastojke šećera između ostalih stvari.
Možemo čak i pratiti ove procese. Premda nismo potpuno svjesni ovih stvari jer se odvijaju na nivou instinkta, ali svejedno osjećamo nešto neodređeno. Pretpostavimo sada da imate poteškoća u jasnom mišljenju, ne možete držati svoje misli na okupu. U takvo raspoloženje lako može doći novinar koja svaki dan napiše članak. Da, gospodo, napisati članak svaki dan znači otapati strahovito puno moždanog pijeska. To je odvratno, pisati članak svaki dan, jer to znači otapanje strahovito puno moždanog pijeska. I tada počinjete, kada trebate napisati članak – barem je nekad bilo tako – počinjete grickati jednu stranu olovke. To je nešto za što je kazano da novinari rade više od drugih ljudi da bi dobili snagu. Prikupljaju rezerve iz cijelog tijela i usmjeravaju ih u glavu da tamo nadvladaju moždani pijesak. Mnogo moždanog pijeska se treba otopiti.
I to se događa instinktivno. Naravno, novinar ne kaže sebi: gricnuti ću malo olovke da mogu bolje misliti. To rade instinktivno. Sada, iz istog instinkta može otići u kavanu i popiti crnu kavu. Ne misle mnogo o tome jer nisu svjesni ovih unutarnjih procesa. Ali jednom kada su popili kavu – riječi idu! Mogu opet napisati priču.
Zašto je to tako? Jer su apsorbirali kofein, toksičnu supstancu koja sadrži mnogo ugljika. Ugljik je također u zraku. Kada dišemo, mi uvijek apsorbiramo izvjesnu količinu kisika i ugljika. Da bi razgradili moždani pijesak, trebamo izvjesne snage koje će se posebno naći u ugljiku. Iz ugljika mi prikupljamo snage za razgradnju moždanog pijeska.
To je razlog zašto smo više osjetljivi na ugljik noću kada spavamo nego kada smo budni. Kao što smo rekli ranije, živimo brže kada uzimamo više kisika. Ako bi udahnuli više ugljika, živjeli bi sporije i bili više budni. Mogli bi razgraditi više moždanog pijeska.
Novinari koji piju kavu nesvjesno računaju na ugljik, koji će im omogućiti da formiraju više moždanog pijeska a isto tako ga i lakše razgrade. Na ovaj način njegove misli će se pravilno poredati, i umjesto da žvače olovku sada ih može koristiti za pisanje.
Tu možete vidjeti kako radi ljudski ego. Kada stomak prima kofein, koji je bogat ugljikom, ego zatim pomiče ugljik u mozak. Tako čini otapanje moždanog pijeska lakšim i pomaže da mislimo koherentno.
S druge strane, misli nekih ljudi teže da budu previše povezane. Ti ljudi se ne mogu osloboditi vlastiti misli. Imaju tendenciju da stalno rade na njihovom moždanom pijesku i bilo bi bolje ako bi prošli obrnuti proces. Dok neki ljudi drže njihove misli koherentno povezane slijedeći liniju misli, drugi trebaju pomoć kofeina u tu svrhu. Međutim, ljudi koji ne žele držati svoje misli previše povezane i kontrolirane, već žele da zasjaju, da budu briljantne i, kao što kažemo, zasjene druge s njihovim mislima, ti ljudi će piti čaj. Ovdje nalazimo suprotan učinak. Čaj razbaca njihove misli i podržava otapanje moždanog pijeska na drugačiji način.
Procesi koji se odvijaju u nama su izuzetno zanimljivi i složeni. Svaka vrsta hrane ima drugačiji učinak, i stalno moramo kreirati protutežu onome što se želi razviti. Moramo zauzvrat uništiti ono što se razvija. Zapravo s našom najvećom duhovnom sposobnošću mi otapamo ono što se želi razviti u nama.
Jer ako neko vrijeme ne dobijemo dovoljno ugljika u našoj ishrani, imati ćemo tendenciju biti vrlo pospani. To je ono što me netko od vas pitao ranije, i pospanost je rezultat ne uzimanja dovoljno ugljika u hrani. Stoga, kada smo često pospani, moramo uzimati hranu koja je bogata ugljikom. Za to ima mnogo načina, ali posebno dobijemo ugljik kada jedemo sir ili jaja. To će podići naš nivo ugljika. Tako moramo raditi na procesima ravnoteže u nama i dopustiti da u nama radi ego.
Kao što sam vam rekao na početku današnjeg govora, mogu postojati polja u kojima raste kupus. Ali kupus neće rasti ako ga ljudi ne kultiviraju. I polje također mora biti pripremljeno pravilno. Slično tome, naš mozak mora sadržavati potrebne supstance tako da tamo ego može raditi. Ego je također povezan sa svim snagama univerzuma, koje rade u različitom smjeru. Te kozmičke snage žele od nas napraviti čvrsto stijenje, i cijelo vrijeme se moramo suprotstavljati njihovim učincima u nama. Ako to ne bi mogli, ne bismo mogli misliti ili doći do samosvijesti. Ova aktivnost otapanja je identična s onim što zovemo našom ego-sviješću.
Vidite, gospodo, moramo najprije razumno odgovoriti na ova pitanja prije nego se možemo uputiti do znanstvenog pogleda na svijet, prije nego možemo razumjeti našu vezu sa svijetom. Ova razgradnja je najvažniji aspekt koji moramo razumjeti u vezi nas samih. Promislimo na trenutak na osobu koja umire. Kao fizičko biće ona je potpuno uništena. Ako ne shvatimo da se u svakom budnom trenutku našeg života u nama odvija proces destrukcije, nikada nećemo shvatiti destrukciju kod osobe koja umire. Mi možemo stalno otapati supstance u nama jer se suprotstavljamo kozmičkim snagama u nama. Međutim, otapanje je stalno kompenzirano jer supstance potrebne za tu aktivnost unosimo s našom hranom. Ali kada čovjek postane takav da više ne može rastvarati stvari u sebi, rastvarati ćemo sami sebe. Tada osoba postaje leš; samu sebe rastvara.
Kada se ponovno nađemo moramo se upitati: Što se događa kada se rastvaramo?
Danas smo došli toliko daleko da znamo da se odvija stalni proces razgradnje i da možemo doći do toga da nismo u stanju razgraditi supstance univerzuma koje su u nama žele formirati zbog toga jer imamo premalo dušika. U tom slučaju ego je u nesvijesti ili postaje pospan. Pospanost znači da ne možemo dovoljno rastapati i nadvlada nas snaga sedimentacije.
Kada padnete u san još uvijek ste tu; jer se možete ponovno probuditi. Iz toga ne smijete zaključivati u vezi duhovnih činjenica iz onoga što se događa izvana u vašem tijelu. Baš kao što stroj ne može napraviti ništa kada nema nikoga da s njime upravlja, tako se ne događa ništa u ljudskim bićima bez prisutnosti duha. To je znanstveno gledanje, gospodo; sve drugo je neznanstveno. Ne pričam vam priče; upravo suprotno, svatko tko ove stvari uzima ozbiljno i znanstveno ih razmotri doći će do ovog uvida.
Nastaviti ćemo ove razgovore početkom rujna. Vidjeti ćete da će nam ovaj pristup, usprkos raznim zaobilaženjima, pomoći da razumijemo ljudsko biće u svakodnevnom životu. Zbog osnovnog razumijevanja koje ste sada razvili, biti će vam lakše slijediti. Zapamtite, ljudsko biće se stalno rekonstruira, zatim ponovno razgradi, i tako dalje. Kada proučimo dalje ove stvari u budućnosti, otkriti ćete kako pravi znanstvenik vidi ljudsko biće.