.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 9 rujna 1922.
Ljudsko biće kao tijelo, duša i duh. Mozak i mišljenje. Jetra kao organ percepcije. Život u moždanim ćelijama i bijelim krvnim zrncima. Odumiranje života u moždanim ćelijama kao preduvjet za mišljenje.
Stalna zamjena materije i tkiva u ljudskom organizmu. Rak i njegovo porijeklo.
Preopterećivanje memorije u djetinjstvu i odnos prema bolestima u kasnijem životu.
Pa gospodo, pošto je prošlo nešto vremena od mog zadnjeg predavanja, želio bih dati pregled o čemu smo govorili zadnji puta. Raspravljali smo o spavanju i budnom stanju i vezi između njih. Također sam spomenuo da imamo veoma male organizme ili ćelije u našem mozgu i nacrtao sam ih za vas. Ove ćelije sastoje se od tijela napravljenog od proteina koji se širi u zvjezdasti oblik [vidi dolje]. Te ekstenzije su različitih duljina. Blizu prvog organizma nalazimo drugi sa svojim pipcima i tako dalje. Te se ekstenzije ili pipci isprepliću i tvore mrežu. To je zašto nalazimo da je mozak zapravo mreža koja sadrži ove sitne točkice kada ih pogledamo sa snažnim mikroskopom.
Najupečatljivija stvar u vezi ovih moždanih ćelija je da su one gotovo mrtve. Mala stvorenja kao što su ove moždane ćelije kretala bi se ako bi bila potpuno živa. Također sam govorio o drugoj vrsti ćelija, bijelim krvnim tjelešcima. Ona izgledaju kao mala stvorenja, i to je ono što su ona. I kao mala stvorenja, ona plutaju okolo i hrane se. Ako je u krvi bilo što a da to mogu apsorbirati, protežu svoje pipke i to usisaju. Ona plutaju i kreću se kroz naše tijelo, i tako postoje organizmi koji plutaju okolo u našoj krvi i koji su napola mrtvi a napola živi.
Kada smo budni, moždane ćelije su zaista otprilike beživotne. I samo zbog toga možemo misliti. Ako bi moždane ćelije bile više žive, mi ne bismo mogli misliti. Vidimo da je to tako kada uzmemo u obzir da su moždane ćelije više žive kada spavamo. Upravo kada ne mislimo već spavamo one počinju živjeti. Ne kreću se okolo jer su preblizu jedna drugoj, previše su nagomilane. Ako to ne bi bilo tako i one se počele kretati, mi se uopće ne bi probudili.
Kada ispitamo moždane ćelije osobe koja je izgubila mentalne sposobnosti i onda umrla, nalazimo da su one počele živjeti i razmnožavati se. Mekše su nego one kod normalnih ljudi. Zato u slučaju mentalnog pogoršanja često govorimo o 'omekšanju mozga' i taj izraz nije loš.
Kada objektivno proučavamo živo ljudsko biće, bez predrasuda, moramo priznati da život u našem tijelu ne može potaknuti mišljenje. Upravo suprotno, ovaj fiziološki život zapravo mora umrijeti u mozgu da bi nam omogućio da mislimo. To je tako. Ako će naši znanstvenici krenuti pravim smjerom, ne mogu nikako biti materijalisti. Temeljno na fizičkoj konstituciji ljudskog bića shvatiti će da su mentalne i duhovne aktivnosti najizraženije upravo kada fiziološki procesi odumiru, kao u mozgu. Postojanje duše i duha tako se može dokazati na strogo znanstveni način.
Noću, kada spavamo, naše moždane ćelije su više aktivne, i zato tada ne možemo misliti. Kada smo budni bijela krvna tjelešca počinju biti aktivna. To je razlika između spavanja i budnosti. Drugim riječima, kada smo budni, kada su naše moždane ćelije paralizirane i gotovo mrtve, tada možemo misliti. Kada spavamo ne možemo misliti, jer naše moždane ćelije počinju oživljavati, dok se naša bijela krvna tjelešca približavaju beživotnom stanju. Što se tiče našeg tijela, trebamo imati nešto smrti u nama da bi mogli misliti i da bi imali duševni život.
Vidite gospodo, nije iznenađujuće da moderna znanost ne otkriva ovakve stvari, jer se razvila na poseban način. Kada posjetite sveučilište u Oxfordu, kao što sam ja nedavno mogao kada sam dao niz predavanja na tom čuvenom engleskom sveučilištu, strefiti će vas činjenica da je sveučilište u Oxfordu sasvim drugačije od onih u Švicarskoj, Austriji ili Njemačkoj. Sveučilište u Oxfordu još ima nešto srednjovjekovno u sebi; ima jasni srednjovjekovni karakter. Na primjer, kandidati za doktorat nose plašt i kapu. Svako sveučilište ima za to svoj stil. Možete razlikovati diplomanta iz Oxforda i onog iz Cambridge-a, jer su im plaštevi i kape različiti. Učenjaci tamo moraju nositi te stvari u nekim formalnim prigodama tako da svatko zna kojem sveučilištu pripadaju. To je zato jer su u Engleskoj sačuvani mnogi srednjovjekovni običaji. Na primjer, suci moraju nositi periku kada presjedaju sudu. Mnogi srednjovjekovni običaji su u Engleskoj preživjeli i još su dio života ljudi. To nije slučaj na Kontinentu, na primjer u Švicarskoj, Austriji i Njemačkoj. Ovdje studenti ne nose plašt kada diplomiraju i suci više ne nose perike.
Posjetiteljima sa Kontinenta te stvari su smiješne i misle da Britanci još žive u Srednjem vijeku. Ti učenjaci hodaju ulicama noseći plašteve i kape. Ipak u tome ima više nego je to očigledno. Vidite, tamo se znanost još uvijek odvija kao u Srednjem vijeku. U usporedbi s drugima, više modernim sveučilištima koji su ukinulo stare načine, britanska sveučilišta su vrlo lijepa – pazite, ne želim raspravljati o vraćanju plašta, ali ima nešto vrlo lijepo, nešto potpuno i cjelovito u sveučilištima kao što je ono u Oxfordu.
Očuvali su Srednji vijek u svim svojim formama, i to daje osjećaj potpunosti. Jer u Srednjem vijeku studentima na sveučilištu je bilo dozvoljeno istraživati što god su htjeli osim u oblasti religije. To je nešto što i danas možete osjetiti u Oxfordu. Ako bi govorili o nadosjetilnom svijetu, tamo bi vas tretirali s ogromnom rezervom.
Pa dok god nisu išli u stvari religije, srednjovjekovni znanstvenici su imali potpunu slobodu, nešto što smo mi izgubili. Na našim sveučilištima danas morate biti materijalist. Ako niste, ljudi vas tretiraju kao heretika; i ako bi to još bilo prihvatljivo, spalili bi vas na lomači. Jasno možete vidjeti kako su tretirani ljudi koji žele uvesti nešto novo u bilo koju znanstvenu disciplinu. Po svemu sudeći perike formalnosti su nestale, ali nastavljaju dominirati stavovima ljudi ovdje.
Znanosti koje su se razvije na Kontinentu zadržale su mnoge formalne navike prošlosti i postale materijalističke jer se nikada nisu bavile duhovnim stvarima. Kao što sam rekao, srednjovjekovni znanstvenici nisu trebali raditi s pitanjima duha, jer je to polje ostavljeno religiji da istraži. Sada su ljudi nastavili tu podjelu. Bave se samo fizičkim tijelom i stoga ništa ne nauče o duhovnoj prirodi ljudskog bića. Samo zbog nemara znanosti ono što je izvjesno tu se ne proučava.
Želio bih vam dati primjer tako da vidite da svatko uključen danas u pravu znanost može zaista znanstveno izjaviti da duša i duh ulaze u fetus u maternici i opet napuštaju ljudsko tijelo u trenutku smrti. Sada to možemo znanstveno dokazati, pod uvjetom da poznajemo našu znanosti i koristimo je nepristrano.
Ali što moderna znanost radi u konkretnim slučajevima? Recimo, naprimjer, da osoba od 50 ima bolest jetre i zbog toga umre. Zatim će biti izvršena autopsija, trbuh će biti otvoren, i jetra će biti ispitana. Patolozi mogu naći da je organ iznutra malo otvrdnuo i pokušati će naći kako se to dogodilo. Najviše, pitati će se što je ta osoba jela, temeljeno na pretpostavi da je jetra mogla otvrdnuti zbog neadekvatne prehrane. Ali prirodu nije tako lako razumjeti. Nije dovoljno ispitati jetru osobe i zatim pretpostaviti da smo našli razlog bolesti. Samo ispitujući zadnjih nekoliko godina života osobe, ne možemo pronaći zašto je jetra u tako lošem stanju.
Ako nađete da je jetra 50 godišnje osobe otvrdnuta, razlog za to je obično – ne uvijek, ali obično – da je kao beba ta osoba bila hranjena pogrešnom vrstom mlijeka. Često je ono što se pokaže kao bolest u dobi od 50 uzrokovano u vrlo ranom djetinjstvu.
Zašto je to tako? Vidite, ako zaista ispitujete jetru i znate njen značaj, najprije ćete shvatiti da je kod vrlo mladog djeteta ovaj organ potpuno netaknut i zapravo se još razvija. Sada, jetra je sasvim različita od svih drugih organa; jedinstvena je. To možete vidjeti čak i od izvana. Ako uzmete bilo koji drugi organ, naprimjer, srce ili pluća, možete vidjeti da je integralni dio tijela. Promislimo, naprimjer, o desnom plućnom krilu. Vidite da arterije ulaze tamo i da vene izlaze. Arterije unose kisik, koji je apsorbiran od tijela, i vene odnose iskorištenu krv; one sadrže ugljični dioksid, koji treba izdahnuti [vidi crtež ispod].
Vidite, svaki organ – stomak, srce, i tako dalje – strukturiran je na način da prima arterijsku krv i izbacuje vensku krv. To nije tako kod jetre. U početku sve izgleda jednako kao i kod drugih organa. Jetra je, kao što znate, smještena ispod dijafragme na desnoj strani tijela. Inicijalno ćemo naći da i tu također, arterije unose krv a vene nose krv vani. Ako bi to bilo sve što je tamo, jetra bi zaista bila organ kao i ostali.
Ali za razliku od svih drugih organa, tu nalazimo veliki krvni sud koji nosi vensku krv, bogatu ugljičnim dioksidom, u jetru. Ova takozvana portalna vena je prilično velika. Grana se u mnoge manje sudove unutar jetre, snabdijevajući ih venskom krvi, koja je postala neprikladna za bilo koju drugu aktivnost i koja je normalno očišćena kada izdahnemo ugljični dioksid. Da, mi stalno šaljemo ugljični dioksid u jetru jer joj treba ono što svi drugi organi moraju odbaciti.
To je zato jer je jetra neka vrsta unutarnjeg oka. Posebno kada je još potpuno netaknuta, kao kod djeteta, jetra osjeća ne samo okus, već također i kvalitet uzetog majčina mlijeka. Kasnije u životu, percipirati će svaki aspekt hrane koju uzimamo. Jetra je organ percepcije; moglo bi se također reći da je oko ili osjetilni organ. Jetra percipira mnoge stvari.
Još jedan organ percepcije je oko. Percipira svijet oko nas toliko snažno jer je gotovo izoliran u našoj glavi. Ugnijezdio se u duplji i tako gotovo potpuno odvojio od tijela. Naša druga osjetila ne povezuju nas s našim okruženjem kao što to čini oko. Ako čujete nešto, također imate unutarnji doživljaj. Zato je slušanje glazbe više unutarnje iskustvo nego gledanje. Za razliku od toga, naše oči su aranžirane na takav način da čine manji dio našeg tijela i više pripadaju svijetu oko nas.
Normalno venska krv predaje ugljični dioksid zraku oko nas i ponovno dobiva kisik. Međutim, kao što sam spomenuo ranije, krv kojoj nedostaje kisika utječe u jetru i tako taj organ čini vrlo različitim od ostatka tijela, kao što su oči. Jetra je tada, još jedan osjetilni organ. Oči percipiraju boje; jetra percipira da li su kupus kojeg jedem i mlijeko kojeg pijem dobri ili loši za moje tijelo. Jetra percipira ove stvari na vrlo diskriminantan način i izlučuje žuč, baš kao što naše oči izlučuju suze. Kada smo tužni, počnemo plakati. Suze ne izlaze iz naših očiju bez razloga. Postajanje tužnim povezano je s percipiranjem. Slično, izlučivanje žuči povezano je s percepcijom jetre da li je nešto dobro ili loše za tijelo. Stupanj izlučivanja žuči zavisi o tome koliko je štetno nešto što smo uzeli.
Zamislite sada da je djetetu dano nezdravo mlijeko. To će stalno iritirati jetru. Malo dijete može još uvijek biti zdravo i snažno da ne dobije odmah žuticu zbog prekomjernog izlučivanja. Međutim postojati će stalna tendencija u djetetu za izlučivanje žuči. Tako jetra postaje bolesna već u ranom djetinjstvu. Pa, ljudska bića se mogu nositi s mnogo toga. Bolesna jetra mogu trajati sljedećih 40 ili 50 godina. Ali konačni, u pedesetim godinama, stvari dođu do glave; jetra je otvrdnula.
Stoga jednostavno nije dovoljno dobro staviti leš pedesetogodišnjaka na stol za autopsiju, otvoriti trbuh, ispitati organe, i tada o njima dati izjavu. U takvoj situaciji jednostavno ne možete riječi ništa vrijedno. Ljudska bića nisu samo onakva kako izgledaju u bilo kojem trenutku; razvijaju se kroz više desetljeća, i to se također treba uzeti u obzir. I nešto što je počelo davno izražava se tek 50 godina kasnije. Da bi to razumjeli, morate znati sve o ljudima o kojima se radi.
Pretpostavimo sada da ste materijalist. Sjetite se, rako sam vam da je jetra organ čija bolest može biti uzrokovana dok ste malo dijete, premda može postati vidljiva ili akutna u dobi od 50. Što se tu događa? Pa, zbog jednostavnosti pretpostavimo da se ljudsko biće sastoji samo od mesa, krvi, mišića, i tako dalje. Ljudsko biće ima krvne sudove, arterije, živce, i tako dalje. Sve se to sastoji od tkiva ili ćelija, naravno. Ali vjerujete li zapravo da će tkivo jetre malog djeteta još biti tamo u dobi od 50? Ne, neće.
Dajte da objasnim ovo s jednostavnim primjerom: vi siječete nokte jer ne želite da budu dugi kao kandže jastreba. Tako redovno siječete dio vašeg tijela, možete reći. Kada se ošišate, opet imate dio vašeg tijela uklonjen. Ali to nije sve. Također ćete primijetiti da mali djelići kože, zvani perut, izlaze ako niste oprali kosu neko vrijeme i počešete se po glavi. Ako je ne bi dobro oprali neko vrijeme, i ako vaše znojenje ne ispere male komadiće kože, cijelo vaše tijelo će biti prekriveno ljuskama. Da, mi na površini stalno gubilo komadiće našeg tijela.
Što se događa kada odsiječete dio nokta? Nokat će ponovno narasti do te točke. On raste od iznutra. To je tipično za cijelo ljudsko tijelo. Tkivo koje je u jednom trenutku bilo unutarnje dosegnuti će površinu tijela nakon otprilike sedam godina. Zatim je odbačeno u obliku sitnih krljušti kože ili peruti. Priroda nam to čini cijelo vrijeme, ali mi obično ne primjećujemo kako su te čestice odbačene. Tkivo u našem tijelu stalno se kreće od unutra prema periferiji i tamo je izumrla koža. Ono što je danas duboko u vašem tijelu dosegnuti će površinu za sedam godina i tada će biti odbačeno, i novo tkivo će biti formirano unutar vas. Svakih sedam godina meko tkivo ljudskog tijela je obnovljeno.
U slučaju male djece, to vrijedi čak i za izvjesne koštane strukture. Zato imamo naše mliječne zube samo do dobi od sedam. Tada oni izlaze, i rastu novi zubi. Držimo ove druge zube samo zato jer više nemamo snage da ih odbacimo, kao što odbacujemo nokte. Pazite, znam da je točno da danas težimo ne držati ni druge zube tako dugo. Posebno u Švicarskoj, ljudi pate od propadanja zubi. Ovo pogoršanje je povezano s vodom, posebno u našem području.
To vam pokazuje da tkivo koje je sada u vašem tijelu neće biti tamo sedam godina od sada. Za to vrijeme ćete ga odbaciti i zamijeniti novim materijalom. Ako bi to bilo samo pitanje tkiva, gospodin Dollinger, koji sjedi ovdje s nama, ne bi bio ista osoba danas koja je bio prije sedam godina; jer materijal koji je do tada činio njegovo tijelo do sada je potpuno nestao. Što se tiče tkiva, on je postao druga osoba. S druge strane, ljudi su mu se obraćali istim imenom prije sedam godina, i danas je još uvijek ista osoba, čak iako su se ćelije unutar njega promijenile.
Zasigurno možemo vidjeti tkivo, naprimjer, kada seciramo leš. Ali snage koje drže tkivo na okupu, pomiču ga okolo, i zamjenjuju, te snage koje rade kroz nas, ne možemo vidjeti. One su ono što nazivamo nadosjetilne snage.
Da gospodo, kada je jetra malog djeteta oštećena, i konačno uzrokuje ozbiljnu bolest u dobi od 50, organ unutar tijela je u međuvremenu potpuno obnovljen. Izvorni materijal koji je činio jetru više nije tamo. Dakle, razlog za poremećaj jetre ne leži u samom tkivu, već u nevidljivim snagama. Kada je osoba o kojoj se radi još bila malo dijete, te snage obično spriječe jetru da normalno funkcionira. Ne tkivo, već funkcioniranje, aktivnost organa, postaje neuravnotežena. Ako to razumijemo u slučaju jetre, moramo zaključiti da, pošto stalno obnavljamo tkivo, također nosimo u sebi i nešto što nije tkivo, nije materija.
Ako potpuno shvatimo ovu ideju, za nas će biti nemoguće biti materijalista, iz znanstvenih razloga. Samo ljudi koji vjeruju da je ljudsko biće izgrađeno od istog materijala u dobi od 50 kao što je i u ranom djetinjstvu, mogu biti materijalisti. Kao što možete vidjeti iz primjera koji sam vam dao, čisto znanstveni razlozi prisiljavaju nas da usvojimo duhovnu osnovu za ljudski život, duhovni kvalitet ljudskog bića.
Drugim riječima, gospodo, ne možete ozbiljno vjerovati da originalne čestice, koje su davno otišle nakon 50 godina, imaju bilo što s izgradnjom i oblikovanjem jetre. Jedina stvar koja je sada ostala od tih čestica sada je prostor koji su zauzimale. Ono što stalno ponovno izgrađuje jetru je snaga, nešto nadosjetilno.
Na isti način, cijelo tijelo mora biti formirano i stalno ponovno oblikovano čak i prije nego se ljudsko biće može roditi.Snage koje rade na jetri moraju već biti aktivne kada se u maternici razvija fetus. Naravno, možete reći da se u cijevi jajovoda jajna ćelija ujedinjuje s ćelijom spermija, i onda se ljudsko biće počinje razvijati. Pa gospodo, ljudsko biće se može razviti od tog sjedinjenja ćelija baš kao što se, u dobi od 50, bolest jetre može razviti iz tkiva koje je oštećeno u prvoj godini života. Svakako, materijal mora biti tamo. Međutim, ljudi koji tvrde da se ljudsko biće razvija u maternici iz ćelija mogli bi jednako reći da ako ovdje stavim par komada drva i par godina sjedim do njih, da će se onda pretvoriti u divnu statuu. Naravno, duhovne snage moraju imati materijal s kojim će raditi; to je osigurano u maternici. Ali ljudska bića nisu zaista tamo formirana. Bilo bi točnije reći da, kao što je drvo oblikovano od kipara, ovaj materijal je oblikovan od duhovnih snaga, tako izazivajući ono što nas stalno obnavlja kada je tkivo odbačeno ili izlučeno. Ako bi materija bila važnija, ne bi morali jesti onoliko koliko jedemo. Premda bi kao djeca morali jesti da bi rasli, nakon što odrastemo do dobi od 20, više ne bi trebali jesti ako je tkivo u nama ostalo nepromijenjeno. To bi bilo divno za poslodavce, jer se djeci još ne dopušta raditi a odrasli radnici ne bi ništa trebali jesti! Ali mi moramo jesti kada smo potpuno odrasli. To dokazuje da ono što ostaje nepromijenjeno u ljudskom biću tijekom cijelog života nije izvorni materijal ćelija, već duševno duhovne snage. One moraju biti prisutne prije nego se može dogoditi začeće i moraju raditi na materiji u nama od početka do kraja naše egzistencije.
Nakon rođenja, u ranom djetinjstvu, ljudi gotovo stalno spavaju. U stvari zdrava dojenčad ne bi trebala biti budna na više od jednog ili dva sata. Što to znači da mala djeca imaju stalnu potrebu za spavanjem i da bi to trebala? To znali da bi njihov mozak trebao imati još malo života u sebi, i da bijela krvna tjelešca ne bi trebala tako aktivno juriti tijelom. Još bi trebala odmarati a moždane ćelije biti relativno aktivne. Zato mala djeca moraju spavati. Naravno, još ne mogu misliti. Čim počinju misliti, moždane ćelije postaju sve više beživotne. Dok god rastemo, iste snage koje podržavaju naš rast također i održavaju naš mozak u mekom, fiziološki aktivnom stanju. Ali kada jednom prestanemo rasti ili usporimo, tim aktivacijskim snagama će biti sve teže dosegnuti mozak čak i tijekom spavanja. Rezultat je da kako starimo, učimo bolje misliti, ali naš mozak sve više teži pristupiti stanju blizu smrti. Jednom kada odrastemo, zapravo se cijelo vrijeme u mozgu odvijaju procesi umiranja.
Naravno, mi smo izdržljiva stvorenja. Jer dugo vremena nakon odrastanja možemo naš mozak napraviti noću dovoljno mekim. Ali onda dođe vrijeme kada snage koje struje u glavu ne mogu više mozak snabdijevati pravilno; tada ćemo početi stariti.
Od čega ljudi zapravo umiru? Točno je, naravno, da jednom kada je organ oštećen da duhovne snage ne mogu više raditi kroz njega, baš kao što mi više ne možemo raditi sa strojem kada je pokvaren. Ali osim toga, mozak sa starenjem postaje sve tvrđi i teže mu je obnoviti raniju mekoću. Tijekom dana, mozak se sve više troši, jer nije tijelo to koje pomlađuje mozak, već duševno - duhovne snage. Ali ti utjecaji su, takoreći, poput otrova. U budnom stanju, mozak potkopavaju duševno - duhovne snage. Moramo spavati da bi dopustili mozgu da se rekonstruira, pomladi. Ako mozak ne bi mogao misliti, ne bi bio istrošen već postao snažniji. Na primjer, ruka ne misli, već radi i stalno postaje snažnija. Suprotno tome, mozak postaje sve slabiji jer se tamo odvija mišljenje. Mozak ne misli zbog svoje fiziološke vitalnosti već zbog procesa umiranja u njemu, i stoga naše cijelo tijelo konačno postaje beskorisno. Duh je prisutan, ali tijelo konačno nije uporabljivo.
Isti razvoj se može vidjeti u onom o čemu sam govorio ranije, u jetri. Ona funkcionira u našem tijelu kao oko, kao osjetilni organ. Da gospodo, ako jetra 50 godišnje osobe otvrdne kao što sam opisao, ona je bolesna. Ali uvijek postoji malo otvrdnjavanje u jetri kako starimo. Samo kod djece je još vrlo mekana. Sastoji se od sićušnih, međusobno povezanih crvenkasto smeđih grudica tkiva, takozvano tkivo jetre. Tkivo je gipko i mekano u ranom djetinjstvu, ako kako postajemo stariji postaje tvrđe. Samo na trenutak promislite o očima, ista stvar se događa. Kako starimo, unutrašnjost oka postupno otvrdnjuje. U svom patološkom ekstremu, to vodi do glaukoma. Slično tome, pretjerano otvrdnjavanje jetre vodi do ciroze praćene apscesom i tako dalje.
Ali čak i ako ostanemo zdravi, jetra postaje istrošena kroz normalno habanje u njenom funkcioniranju kao osjetilni organ, baš kao i oko. Zbog tog pogoršavanja, jetra je sve manje sposobna percipirati da li je hrana koju jedemo dobra ili štetna. Jednom kada ostarimo, jetra nam sve manje pomaže prosuditi koliko su korisne supstance koje smo unijeli u stomak. Tu ulogu više ne ispunjava pravilno. Kada je zdrava, jetra je odgovorna za distribuciju blagotvornih supstanci kroz tijelo i držanje štetnih daleko. Međutim, kada se jetra počinje kvariti, ne može više spriječiti štetne supstance da uđu u crijevne žlijezde i limfu. Odatle se šire po čitavom tijelu i uzrokuju razne bolesti.
Postupni pad vitalnosti jetre čini sve težim za starije ljude percipirati svoje tijelo iznutra kao što su naviknuli. Može se reći da su u odnosu na vlastito tijelo postali slijepi. Ako ste slijepi prema vani, netko drugi vas može voditi i tako vam pomoći. Ali ako postanete slijepu iznutra, vaši fiziološki procesi ne rade pravilno, i to će uskoro voditi do raka crijeva, stomaka, slijepog crijeva, ili do nekog drugog poremećaja. Tada tijelo više nije korisno. Kao dodatak tome, novo tkivo koje stalno treba mijenjati ne može pravilno biti integrirano u tijelo. Drugim riječima, duša više ne može raditi na tijelu kao što je navikla,, i dolazi vrijeme kada tijelo u cjelini treba biti odbačeno.
Zapravo, tijelo se prepušta iz godine u godinu. Naprimjer, kada oljuštimo perut s naše lubanje ili odsiječemo nokte, odbacujemo materijal koji je postao beskoristan. Ali snage koje radu u nama ostaju. Međutim, jednom kada tijelo kao cjelina postane beskorisno, te snage više ne mogu ništa zamijeniti. Baš kao što su nokti, mrtve ćelije kože, i tako dalje, odbačene od tijela ranije, tako je sada cijelo tijelo odbačeno. I ono što ostaje od ljudskog bića tada je duh. Dakle ako uopće razumijemo ljudska bića, moramo ih razumjeti kao da se sastoje od tijela i duha. Moramo prepoznati da je pogrešno gledati ljudsko biće samo kao fizičko tijelo.
Sada možete argumentirati da je to samo stvar religije. Ali to uopće nije samo stvar religije. Znanost koju mi vršimo ovdje u Goetheanumu jasno pokazuje da nemamo posla samo s pitanjem religije. Religija bi nas trebala utješiti u našim strahovima uvjeravajući nas da mi ne umiremo kada naša tijela umru. U osnovi, to su sebični strahovi, i svećenici računaju na njih. Stoga nam kažu da nećemo umrijeti. Međutim, ovdje nemamo posla sa stvarima religije, već s nečim u velikom stupnju praktičnim. Dopustite da ovo objasnim.
Ljudi koji seciraju ljudsku jetru ne misle o tome koliko je važno pravilno hraniti malu djecu. Ali oni koji shvate kako ove stvari rade naći će načina da ona postanu zdrava ljudska bića. Mnogo je važnije uspostaviti zdravlje u djetinjstvu nego kasnije liječiti bolesti. Ali ljudi ne znaju ništa o tome, jer ljudsko biće vide samo kao hrpu tkiva. Pa, mislim da zadnji primjer pokazuje prilično dobro ono što sam pokušavao reći.
Sada uzmimo drugačiji slučaj. Pretpostavimo da dijete školske dobi treba učiti toliko mnogo da mu je memorija preopterećena, tako da dijete ne može doći sebi, takoreći. Da gospodo, to definitivno ostavlja traga na duh djeteta. Ali tu ima više toga; konačno, duh stalno radi na tijelu djeteta. Ako nastavimo učiti i obrazovati ovo dijete na pogrešan način, naprimjer, pretjeravajući s pamćenjem, uzrokovati ćemo da neki njegovi organi otvrdnu, jednostavno jer snage usmjerene na njegov mozak biti će izgubljene na druge organe. Ostavljajući previše traga na mozgu djeteta može voditi do bolesti bubrega. Drugim riječima, kod djeteta bolesti mogu biti uzrokovane ne samo preko fizičke neuravnoteženosti već također i načinom na koji ih podučavamo.
Kao što sam rekao, ovdje stvari postaju u visokom stupnju praktične. Ako zaista razumijemo ljudsko biće, u našim školama možemo primijeniti odgovarajuću pedagogiju. Međutim, ako ljudska bića gledamo kao što to rade moderni znanstvenici, sveučilišta će podučavati samo ono što sam spomenuo ranije, naime, da jetra izgleda ovako i da se sastoji od sićušnih crvenkasto smeđih grudica tkiva i tako dalje, ali van toga nemaju ništa za reći.
Ova znanost je nepraktična jer je ne možemo prenijeti u škole. Učitelji nemaju koristi od takve znanosti. Ali mogu primijeniti znanost koja im govori kako zdrava jetra izgleda u dobi od 30, i da bi omogućili ovaj zdravi razvoj jetre moraju napraviti izvjesne stvari s njihovim osam ili devetogodišnjim učenicima. Tada će znati zahtijevati da djeca ne uče isključivo kroz instrukcije uz vizualnu pomoć, već ih učiti na takva način da je razvoj organa djeteta stimuliran i pravilno vođen. Naprimjer, kazati će im priče i dati da ih mladi prepričaju na takav način koji neće preopteretiti njihovu memoriju već im omogućiti da se razvijaju vlastitim ritmom. Učitelji to mogu, pod uvjetom da razumiju ljudsko biće u tijelu, duši i duhu. Iz takvog uvida mogu pravilno educirati.
Dopustite da vas sada upitam je li konačno nešto daleko važnije od propovijedanja utješnih propovijedi o nadosjetilnom svijetu da ublaže njihov strah od umiranja kada tijelo umre. Mi doista ne umiremo s našim tijelom, kao što sam pokazao. Međutim, svećenici se samo ulaguju egoističnoj želji ljudi na nastave živjeti. Znanost, s druge strane, nema ništa s željama, već samo s činjenicama. Jednom kada ih dokučimo, one cijelu stvar čine u velikoj mjeri praktičnom. Ako potpuno razumijemo ljudsko biće, našim školama možemo dati prave impulse i primijeniti ih tamo.
Ovaj stav čini razliku između znanosti kakva je ovdje u Goetheanumu i bilo koje druge. Ovdje namjeravamo stvoriti uvjete koji su primjenjivi ne samo na prava znanstvenika, već će općenito humanizirati znanost tako da bude dobrobit za cijelo čovječanstvo i pomogne nam razviti se na pravi način.
Sadašnja znanost ne radi na praktičnoj primjeni, osim u tehnologiji i u nekoj mjeri na nekim drugim poljima, kao što je medicina. Naprimjer, sveučilišta podučavaju teologiju ili povijest. Pa gospodo, pitajmo da li su ta učenja primjenjiva u životu. Teolozi ne mogu primijeniti njihovu znanost, čak niti na propovjedaonici, jer moraju propovijedati ono što ljudi žele čuti. Ili pitajte pravnike, odvjetnike i suce. Oni pamte svakakve stvari za njihove ispite. Ali kasnije će ih zaboraviti što je brže moguće, jer svijetom vani upravljaju različiti zakoni. Od sveg tog znanja, ništa nije primjenjivo na živo ljudsko biće. Drugim riječima, razne discipline znanja više nemaju nikakvi praktični značaj za život. A to je loše.
To, kao što vidite, vodi do klasnih razlika među ljudima. U životu, sve što živi mora se primijeniti, mora se koristiti. Dakle, ako postoji znanost koja više ne može biti primijenjena i stoga je beskorisna, tada su ljudi uključeni u nju, ti znanstvenici, također na neki način beskorisni; oni tvore suvišnu klasu u društvu. Na to sam mislio sa klasne razlike.
U Prema socijalnoj obnovi: promišljanje osnove društva, pokušao sam pokazati da su klasne razlike u stvari također povezane s našim duhovnim životom. Ali čim ukažemo na istinu, svi nas zovu sanjalice. Međutim, možete i sami vidjeti da se ne bavimo fantazijama ili snovima, već s istinskim uvidima koji nam omogućuju da razne znanosti budu primijenjene u životu. Ti uvidi će možda također umiriti ljude i u vezi smrti.
Nešto od ovoga može biti teško za praćenje, upravo zato jer naše školsko obrazovanje nije onakvo kakvo bi trebalo biti. Ali postupno ćete razumjeti što sam govorio. Budite uvjereni da me ni drugi, čak ni današnji vrhunski znanstvenici, ne razumiju ništa bolje. Ako bi znanost kakva je ovdje u Goetheanumu danas predstavio na sveučilištu Oxford, bila bi sasvim različita od onoga što se tamo danas uči i bila bi shvaćena tek postupno i polako.
Želio sam da vidite koliko je teško širiti ova gledišta. Zaista je teško. Ali uspjeti ćemo jer moramo; inače će čovječanstvo jednostavno nestati.