.- 5. Peto predavanje, Dornach, 13 rujna 1922.
Percepcija i mišljenje provedeno od naših unutarnjih organa. Otvrdnjivanje mozga. Dijabetes.
Poseban karakter jetre. Jetra kao naše unutarnje oko. Oči životinja kao organi za mišljenje.
Rimska glava Janusa.
Gospodo, ono što smo raspravljali do sada toliko je bitno za ono što želim reći danas da bih želio početi s kratkim pregledom.
Kao što se sjećate, vidjeli smo da se ljudski mozak u osnovi sastoji od sićušnih, zvjezdolikih ćelija koje zrače vani daleko od središta i isprepliću se, formirajući moždano tkivo kao što sam vam opisao. Slične male organizma nalazimo također i u našoj krvi, ali naše moždane ćelije su potpuno žive jedino noću kada spavamo. Međutim, ne mogu potpuno iskoristiti taj život i kretati se okolo jer su zgužvane kao sardine. Međutim, bijela krvna tjelešca koja plivaju u našoj krvi mogu se kretati okolo. Plutaju okolo u krvi i protežu njihove ekstenzije poput ruku. Odmaraju i približavaju se stanju sličnom smrti kada spavamo. Drugim riječima, spavanje i budnost povezani su s aktivnošću i neaktivnošću moždanih ćelija, nervnih ćelija općenito, i bijelih krvnih tjelešaca.
Također sam vam objasnio da u organu kao što je jetra vidimo kako se ljudsko tijelo mijenja tijekom života. Zadnji puta opisao sam sposobnosti percepcije jetre preko koje regulira našu probavu. Ako je funkcioniranje jetre malog djeteta ometeno, jetra ne može pravilno percipirati probavni proces. Kao što sam ukazao, posljedice te neravnoteže često se pojave tek mnogo kasnije, naprimjer, u dobi od 45 ili 50. Konačno, ljudski organizam može izdržati mnogo naprezanja, i čak i ako je jetra oštećena u ranom djetinjstvu, organ može nastaviti funkcionirati sljedećih 45 ili 50 godina. Do tada je jetra otvrdnula, i pojavi se bolest jetre. Premda se te bolesti često javljaju kasnije u životu osobe, one su ipak učinci onog što je krenulo naopako u djetinjstvu.
Dakle najbolja hrana za malu djecu je mlijeko njihove majke. Konačno, beba se razvila u majčinom tijelu, i stoga je cijeli organizam povezan s onim od majke. Posljedično, mala djeca najbolje napreduju ako im se daje samo ono što dolazi od majčinog tijela, s kojim su usko povezani.
Povremeno se događa da zbog posebnog sastava majčino mlijeko nije pogodno za bebu. Naprimjer, mlijeko može biti previše gorko ili previše slano. Tada se mora naći druga žena da doji dijete.
Sada možete pitati da li malo dijete može biti podignuto na mlijeku krave od samog početka. Premda hranjenje kravljim mlijekom u ranom djetinjstvu nije idealno, ipak nije strašan prekršaj protiv ljudskog organizma koristiti ga pravilno razrijeđenog. Naravno, mlijeko svake vrste sisavaca je različito od drugih, ali ne toliko različito da ne bi mogli hraniti malo dijete s kravljim mlijekom.
Dok god bebe piju samo mlijeko, ne moraju ništa žvakati. Stoga su, u toj dobi izvjesni organi aktivniji nego kasnije kada treba obraditi čvrstu hranu. Mlijeko koje malo dijete pije je u biti još živo, takoreći. Mali djecu treba hraniti tekućim životom, takoreći.
Sada, znate da se nešto iznimno važno za ljudski organizam događa u crijevima. Govorim o činjenici da sve supstance koje kroz stomak uđu u crijeva moraju prvo biti uništene i ubijene, i kasnije, kada kroz crijevne zidove prođu u limfne sudove i krv, moraju biti revitalizirane. To je najvažnija stvar koju moramo razumjeti. Hrana koju uzimamo mora najprije biti ubijena i zatim opet ispunjena životom. Žive supstance koje uzimamo iz svijeta oko nas ne mogu biti korištene od našeg tijela. Kroz vlastitu aktivnost moramo ubiti i zatim ponovno oživjeti svu našu hranu. Tradicionalna znanost to ne zna, i stoga također ne zna da ljudska bića u sebi nose životne snage. Baš kao što imamo mišiće, kosti i nerve u nama, tako u nama imamo i oživljavajuće snage koje možemo zvati životno tijelo ili etersko tijelo.
Jetra nadzire cijeli probavni proces, uništenje i ponovno oživljavanje supstanci, i apsorpciju novo vitaliziranih supstanci u krv, baš kao što naše oči promatraju događaje oko nas. Kako starimo, naše oči mogu patiti od katarakta ili glaukoma, odnosno, mogu očvrsnuti i ono što je jednom bilo prozirno može postati neprozirno. Slično i jetra može otvrdnuti s godinama. Otvrdnjavanje jetre je u stvari ista stvar kod jetre kao što je glaukom kod očiju. Ovo otvrdnjavanje jetre može se dogoditi u dobi od 45, 50, ili čak kasnije. Bolesti jetre općenito ukazuju na to da jetra više ne nadgleda procese u nama.
S našim očima gledamo svijet oko nas, s našim ušima slušamo zvukove našeg okruženja, i s našom jetrom percipiramo probavu i sve povezane procese. Jetra je naš unutarnji organ percepcije. I tek kada prepoznamo jetru kao unutarnji osjetilni organ možemo razumjeti što se događa unutar nas. Zaista jetru možemo usporediti s našim očima. Imamo, takoreći, glavu u našem trbuhu. Ta glava, međutim, ne gleda vani već unutra. Tako smo uključeni u unutarnju aktivnost koje nismo svjesni.
Ali bebe još uvijek osjećaju ovu aktivnost. One malo pažnje obraćaju na svijet oko njih, a čak i kada to rade to uopće ne razumiju. To je zašto mala djeca osjećaju u sebi. Jasno mogu osjetiti kada mlijeko sadrži strane supstance koje moraju biti izbačene u crijeva tako da budu izlučene. Ako s mlijekom nešto nije u redu, jetra će razviti tendenciju da kasnije u životu bude bolesna.
Pa, ne trebate mi reći da oči koje gledaju svijet okolo također trebaju mozak. Samo gledanje na stvari neće nam donijeti nikakvo dobro. Tada bi samo buljili u svijet bez da možemo o njemu misliti. Trebamo mozak da bi mogli misliti o svijetu oko nas.
Sada gospodo, ako je jetra vrsta unutarnjeg oka koji percipira procese u našim crijevima, također treba neku vrstu mozga. U redu, jetra može percipirati što se odvija u stomaku, naprimjer, kako je sva hrana koju progutamo izmiješana s pepsinom. Kada se rezultirajuća kaša ili himus zatim kreće kroz pilorus želuca i u crijeva, jetra može osjetiti da su korisne supstance apsorbirane od crijevnih zidova i ulaze u krv preko limfnih sudova. Ali dalje od te točke jetra ne može učiniti ništa. Baš kao što i oko ne može misliti, jetra ne može provoditi aktivnost koja slijedi nakon puke percepcije. Na isti način kao što mozak mora podržati oko, drugi organ mora ući u igru da pomogne jetri.
Tako mi u nama nemamo samo jetru, koja stalno percipira probavu, već se u nama također odigrava i aktivnost mišljenja koje nismo svjesni. Čak i ako znamo koji je organ uključen, nismo svjesni te aktivnosti mišljenja koja nadopunjava i podržava funkciju percepcije jetre, baš kao što mišljenje mozga podržava opažajnu aktivnost očiju. Ovo mišljenje koje podržava jetru dano je od bubrega i cjelokupnog sustava bubrega.
Obično o bubrezima znamo da oni izlučuju urin. Ali taj organ je važniji nego se to obično misli. Kao dodatak izlučivanju tekućina, bubrezi rade zajedno s jetrom i provode unutarnju aktivnost mišljenja. To je povezano s mišljenjem koje se odigrava u mozgu; neispravan rad mozga dakle također utječe i na bubrege.
Pretpostavimo da mozak djeteta ne funkcionira pravilno. Kao što sam rekao, to se može dogoditi ako dijete mora učiti previše i mora pamtiti previše. Određena količina pamćenja je dobra da bi se mozak držalo agilnim, ali previše pamćenja će biti previše napora za mozak i početi će otvrdnjivati. To će otvrdnjavanje zauzvrat kasnije spriječiti da mozak funkcionira pravilno.
Sada, pošto je mozak povezan s bubrezima, i oni također neće raditi pravilno kao rezultat lošeg rada mozga. Ljudsko tijelo može podnijeti mnogo zlostavljanja, ali učinci će se pokazati kasnije. U tom slučaju, cijeli metabolizam je ometen, bubrezi više ne funkcioniraju pravilno i možemo naći da je šećer, koji bi trebao biti asimiliran u tijelu, izlučen u urinu. Organizam je postao preslab da asimilira šećer jer mozak više ne radi kako bi trebao. Osoba o kojoj se radi pati od dijabetesa.
Ono što sam vam ovdje želio utisnuti, je da naše zdravlje u kasnijem životu zavisi o našoj mentalnoj aktivnosti, na primjer o količini pamćenja u ranoj dobi. Sigurno ste čuli da se dijabetes često javlja kod dobrostojećih ljudi, jeste li? Ti ljudi mogu dosta pružiti djeci, posebno što se tiče materijalnih stvari i fizičke oblasti. Ali obično ne znaju da trebaju potražiti dobrog učitelja koji neće tražiti od njihove djece da mnogo pamte. Misle da će se vlada za to pobrinuti i ne gnjave se s time. Međutim, njihova djeca često previše pamte i kasnije će u životu patiti od dijabetesa. Obrazovanje koje počiva samo na materijalnim stvarima, pravilnoj prehrani, i tako dalje nije dovoljno da se pomogne djeci razviti u zdrave odrasle osobe. Moramo također uzeti u obzir i njihove duševne osobine.
Ljudi sada postupno počinju osjećati da su te duševne osobine važne i da ima toga više kod ljudskih bića nego samo tijelo; konačno, tijelo se može oštetiti zanemarivanjem duše. Bez obzira koliko dobro djeca jedu i koliko je njihova prehrana temeljena na istraživanju kemičara, ako njihov duševni život postane neuravnotežen i zanemaren je, njihov organizam će biti oštećen. Ne kroz modernu jednostranu i materijalističku znanost već kroz pravu znanost, moći ćemo razumjeti što je to što je u ljudskom biću prisutno prije začeća i što preostaje nakon smrti. Samo kroz pravu znanost ćemo upoznati ljudsku dušu. I upravo to je ono što ovdje treba uzeti u obzir.
Zašto je to tako da danas ljudi općenito ne žele čuti ništa o ovome što sam vam upravo objašnjavao? Ovih dana ljudi sa izvjesnom vrstom obrazovanja smatraju 'nekulturnim' govoriti o jetri i bubrezima. Zašto je to tako?
Znate, Židovi iz davnine – oni koji su nam dali Stari zavjet – nisu mislili da je govoriti o bubrezima tako strašno nepristojno. Danas su ljudi toliko dobro odgojeni da u uglednom društvu ne bi ponavljali ono što piše u Starom zavjetu, ali tamo možemo pročitati da su Židovi davnine kada su patili od loših snova nisu rekli: 'Moja duša se muči'. Vidite gospodo, to je lako reći kada se nema pojma što duša jest. 'Duša' je tada samo riječ. Ali Stari zavjet izražava mudrost koju su ljudi imali u drevnim vremenima kada kažu o nečijim lošim snovima, 'Njegovi bubrezi ga muče'. Ovo znanje da loši snovi znače nepravilno funkcioniranje bubrega – znanje koje je bilo prisutno u Starom zavjetu ali je onda zaboravljeno – opet izlazi na svijetlo u novoj znanosti, antropozofiji.
U Srednjem vijeku, razvio se novi oblik mišljenja koji je prevladavao u našim vremenima. U tim danima, ljudi su razvili uvažavanje za ono što se ne može percipirati, za nemjerljivo. Kao što znate, mi obično prekrivamo cijelo naše tijelo osim glave, a u društvu govorimo samo o onim dijelovima koji nisu pokriveni. Pa, u današnje vrijeme možete vidjeti mnoge žene, zaista, čak i dobro odgojene dame, ostavljajući dobar dio tijela nepokriven; ali naravno, to ne znači da možemo govoriti o svemu što nije pokriveno. U svakom slučaju, za izvjesnu sektu srednjovjekovnih kršćana – u Engleskoj su kasnije nazvani puritanci – ono što je unutar našeg tijelo postupno je postalo nešto što se ne spominje, nešto o čemu se ne smije govoriti. Znanosti vremena, temeljenoj na materijalnim stvarima i osjetilnoj percepciji, nije bilo dozvoljeno govoriti o unutrašnjosti ljudskog tijela. To je smatrano neduhovnim i stoga se o tome nije trebalo govoriti. Tako je postupno duh potpuno izgubljen iz vida. Jer očito je teško zahvatiti duh ako ga se traži samo u glavi. Ali zasigurno nalazimo kako duh prožima cijelo tijelo ako ga tamo potražimo.
Sada se vratimo na bubrege; preko njihovog mišljenja oni podržavaju aktivnost percepcije jetre. Drugim riječima, jetra percipiraju a bubrezi misle. Mogu razmišljati o aktivnosti srca kao i o bilo čemu drugom što jetra nije percipirala. Jetra mogu percipirati cijeli proces probave i način na koji hrana ulazi u krv. Ali jednom kada je ušla, tu u igru treba ući mišljenje, i to je ono što rade bubrezi. Dakle možemo reći, da postoji drugi čovjek u nama.
Ali gospodo, nećete stvarno vjerovati da bubrezi uzeti iz leša i zatim secirani – ili bubrezi goveda koje još lakše možete ispitati prije nego ih skuhate – da taj komad mesa sa svim osobinama koje mu anatomi pripisuju zaista može misliti, hoćete li? Naravno da ne može misliti. Duševne snage koje prožimaju organ one su one koje obavljaju mišljenje.
To je povezano s onim što sam vam rekao zadnji puta o materiji i tkivu. Naprimjer, materijal koji čini bubrege djeteta biti će zamijenjen nakon sedam ili osam godina. Baš kao i što vaši nokti nisu isti nakon sedam ili osam godina jer ih stalno siječete, tako je i svo tkivo bubrega i jetre zamijenjeno. Drugim riječima, fizičke materije koja je sačinjavala ove organe sedam godina više nema.
Ipak i desetljeća kasnije jetra još može biti bolesna kao rezultat zanemarenog stradanja u djetinjstvu. Jasno da se onda, odvija aktivnost koja je nevidljiva i nezavisna o tkivu organa, koje je stalno zamijenjivano. Život se nastavlja od djetinjstva do dobi od 45 ili 50, ali ne i fizička materija. Samo tkivo ne može postati bolesno jer se stalno zamijenjuje. Ono što se nastavlja je nevidljiva aktivnost unutar nas koja će se nastaviti cijelog života. Kao što vidite, naše tijelo je zaista iznimno kompleksno.
Dopustite da dodam još nešto. Kao što sam rekao, Židovi davnine su još znali da bubrezi sudjeluju u nejasnom i tupom mišljenju koje se odvija noću u našim snovima. Naravno, noću nema ništa od odvijanja našeg običnog mišljenja, i percipiramo jedino što bubrezi misle. Tijekom dana, imamo našu glavu punu misli koje izvorno dolaze od izvana. Kao što ne vidimo mali plamen svijeće kada do njega stoji jače svijetlo, tako ne vidimo ni malo svijetlo aktivnosti bubrega kada smo budni i naše glave ispunjene svakakvim mislima i idejama koje dolaze iz svijeta oko nas. Čim glava prestane misliti, počinje percipirati ono što jetra promatra i bubrezi misle u obliku snova. Zato su naši snovi takvi kakvi jesu.
Pretpostavimo da imate crijevni poremećaj, i jetra to opaža. Tijekom dana, ne primjećujete problem jer su utisci koji dolaze do vas od izvana jači. Ali noću, prije padanje u san ili buđenja, primijetite da jetra percipira crijevni poremećaj. Jetra i bubrezi nisu naravno inteligentni kao naša glava, i stoga ne mogu odmah reći, 'Ono što vidimo ovdje su crijeva'. Umjesto toga stvore sliku, i tako mi ne vidimo stvarnost, već imamo san. Ako bi jetra vidjela stvarnost, vidjela bi da crijeva gore. Ali ne vidi, i umjesto toga formira sliku, naprimjer zmije koja baca vani i uvlači jezik. Sasvim često sanjamo o zmijama koje se uvijaju jer jetra naša crijeva vidi zapravo kao zmije.
Zaista, ponekad također činimo s glavom ono što rade jetra i bubrezi. Naprimjer, kada vidimo iskrivljeni komad drva i znamo da okolo može biti zmija, iz daljine komad drva možemo zamijeniti za zmiju. Slično tome, unutarnja percepcija i mišljenje jetre i bubrega mogu zamijeniti smotana crijeva za zmije.
Ponekad možete sanjati o peći koja riče, i kada se probudite osjećate da vaše srce lupa. Što se tu dogodilo? Pa bubrezi su mislili o lupanju vašeg srca i mislili o srcu kao o toploj, bučnoj peći. I zato ste sanjali o vrućoj peći; tako bubrezi misle o aktivnosti vašeg srca.
Premda se ne mora smatrati 'kulturno' ovo reći, ipak je činjenica da u našem trbuhu postoji duševno biće. Duša je poput sićušnog miša koji ponekad klizne u naše tijelo. Tako ljudi misle o tome gdje se može naći duša, zar ne? Naravno, pitati gdje se duša može naći je reći da se o duši više uopće ne zna ništa. Jednako je toliko u našem ušnom režnju kao i u našem nožnom palcu, ali duša treba organe pomoću kojih može misliti i formirati slike. Duša radi jednu vrstu mišljenja s glavom, koju veoma dobro poznajete, i drugu vrstu s jetrom i bubrezima i fokusira se na percepciju onoga što se odvija u nama. Dušu možemo svuda vidjeti na djelu u ljudskom tijelu, i to je ono što moramo razumjeti.
Prirodno, da bi ovo razumjeli trebamo znanost koja ne staje da seciranju leševa i analizi organa samo u fizičkim, materijalnim uvjetima. Moramo biti više aktivni u našem duševnom životu i mišljenju nego oni ljudi koji samo žele pogledati stvari. Naravno, mnogo je lakše secirati leševe, izvaditi jetru, i onda zapisati ono što se nađe. Za to ne trebate previše naprezati mozak. Sve što trebate je koristiti vaše oči i malo misliti dok režete jetru na manje komadiće i pogledati ih pod mikroskopom. Ta vrsta znanosti je lagana.
Nažalost, danas se gotovo sve znanosti provode na tom jednostavnom nivou. Moramo biti mnogo aktivniji u našem mišljenju i prestati misliti da možemo doći do razumijevanja ljudskog bića samo secirajući leševe i opisujući organe koje vidimo. Puko gledanje na jetru 50-o godišnjaka ne govori nam ništa o razvoju koji je započeo još u djetinjstvu. Ono što trebamo je holistička, sveobuhvatna znanost; tome sva prava znanost treba težiti. Antropozofija teži razviti takvu znanost koja se neće ograničiti na fizičko, već će se širiti na oblast duše i duha.
Kao što sam rekao zadnji puta, za razliku od svih drugih organa, krvni sudovi ulazeći u jetru nose vensku krv, krv koja sadrži ugljični dioksid. Jetra je jedinstvena u tom pogledu. Prima vensku krv i apsorbira je. To je izuzetno važno.
Naravno, jetra također prima uobičajenu arterijsku krv, i također vene izlaze iz jetre. Ali kao dodatak tome, posebna vena, portalna vena, ulazi u jetru, dovodeći joj krv bogatu ugljičnim dioksidom. Jetra apsorbira ugljični dioksid i zadrži ga.
Vidite, kada konvencionalni znanstvenici seciraju jetru, oni vide portalnu venu ali ne misle mnogo o njoj. Ali da su napredovali do prave znanosti, crtali bi usporedbe.
Izvjesni drugi organi u našem tijelu su slični jetri, naime, oči. Premda nalazimo samo nejasnu naznaku ovoga u očima, ipak je točno da i ovdje, također, da sva venska krv opet ne izlazi. Arterije ulaze u oko i vene izlaze. Međutim, ne izlazi sva venska krv što je ušla u oko; umjesto toga širi se okom, baš kao i u jetri, samo u daleko manjoj mjeri. Zar nam to ne govori da se oko može usporediti s jetrom. Da, i zaista možemo reći da je jetra naše unutarnje oko.
Naše oči su usmjerene prema vani. One gledaju svijet vani i u tom procesu koriste vensku krv. Jetra je koristi da bi gledala što se odvija u nama. Vensku krv koristi u različitu svrhu i čini da nestane. Vidite, samo ponekad oči koriste vensku krv, odnosno kada je netko postao tužan i plače. Gorka tekućina suza izlučena je od suznih žlijezda. Kada je mala količina venske krvi zadržana od očiju aktivirana kroz tugu, mi izlučujemo suze.
U jetri se to događa cijelo vrijeme. Jetra je u stalnom stanju tuge, i vidjevši ljudsko tijelo onakvo kako jest tijekom života na Zemlji, ima se dobrog razloga za biti tužan. Jer premda obdareno najvišim potencijalom, naše tijelo jednostavno ne izgleda dobro od iznutra. Tako da je jetra jednostavno tužna cijelo vrijeme, i zato stalno izlučuje gorku supstancu nazvanu žuč. Ono što oči rade sa suzama, jetra radi za cijeli organizam izlučujući žuč. Jedina razlika je da suze teku na površinu tijela i zatim ubrzo ispare. Žuč u nama ne ispari pošto jetra gleda unutrašnjost našeg tijela. Ovdje proces percepcije postaje manje važan nego onaj od izlučivanja, što se može usporediti s izlučivanjem suza.
Sada gospodo, ako je ono što sam rekao doista točno, tada i izvjesne druge stvari nužno moraju biti točne. Iznad svega, mora biti točno da životinje, koje žive više unutra, više u njihovoj unutarnjoj aktivnosti mišljenja, ne misle manje od ljudskih bića, već više. Naravno, s njihovim glavama moraju misliti manje jer im mozgovi nisu razvijeni kao naši. Posljedično, ta stvorenja bi se trebala više usredotočiti na aktivnost njihovih jetri i bubrega; njihova jetra trebala bi percipirati više a njihovi bubrezi bi trebali misliti više. U stvari, to je ono što se doista događa kod životinja, i postoji vanjski dokaz toga. Naše oči su strukturirane tako da veoma malo venske krvi utječe u njih. Količina je toliko mala da je moderna znanost više niti ne spominje. Međutim, kod životinja, koje žive više iznutra, oči ne samo da gledaju stvari već sudjeluju i u procesu mišljenja.
Možemo reći, dakle, da su oči na neki način neka vrsta jetre i u istom smislu možemo reći da su kod životinja oči mnogo više nalik jetri nego kod ljudskih bića. Naše oči su više razvijene i stoga funkcioniraju manje kao jetra. Oči životinja ne sastoje se samo od istih elemenata kao i ljudske oči, odnosno, od vodenastog staklastog tijela, leća, i još jednog staklastog tijela. Ne, u slučaju nekih životinja krvni sudovi ulaze u oči i tamo formiraju strukturu kao što je ova koju ovdje crtam. Krvni sudovi šire se u staklasto tijelo i tamo formiraju strukturu nazvanu 'lepeza' ili 'očna lepeza'. Dakle kod životinja oči još uvijek funkcioniraju u priličnoj mjeri kao jetra. Baš kao što portalna vena ulazi u jetru, ova lepeza doseže u oči. Ovo se događa kod životinja: čim pogledaju na nešto njihove oči počinju misliti.
S druge strane kod ljudskih bića, oko samo percipira, a mišljenje je napravljeno s mozgom. Mozak je kod životinja manji i manje razvijen, i zato one ne mogu toliko misliti s mozgom i u nekoj mjeri moraju koristiti oči u tu svrhu. One to mogu jer imaju srpaste ekstenzije koje dosežu u organ, omogućujući im da koriste vensku krv, koja je bogata ugljičnim dioksidom.
Nećete biti iznenađeni kada čujete što sada imam za reći; konačno, znate vi bolje nego što mislite da sup koji kruži nebom može svojim malešnim mozgom sletjeti upravo na mjesto gdje je janje! Ako bi supovi zavisili o svom mozgu umrli bi od gladi. Međutim, u njihovim očima odvija se mišljenje koje je samo nastavak mišljenja koje se odvija u njihovim bubrezima. S tim mišljenjem supovi se odluče sručiti dolje na janje. Supovi ne misle to korak po korak, od percepcije janjeta do spremnosti za napad obrušavajući se pod pravim kutom da uhvate plijen. Ne, takva vrsta razmatranja traži prilično razvijen mozak. Mi bi mogli tako razmatrati, ali tada ne bi mogli slijediti takvo mišljenje. Kod supa oči već obavljanu nešto mišljenja; njihova duša je čak i u njihovim očima. Naravno, ptice to ne shvaćaju ali to mišljenje se ipak odvija.
Kao što sam ranije rekao, Židovi davnine su razumjeli njihov Stari zavjet, i znali su što je značilo reći, 'Bog me mučio noću preko bubrega'. Tako su izražavali stvarnost onoga što su njihove duše percipirale u snovima. Rekli su, 'Bog me mučio noću preko bubrega', jer su vrlo dobro znali da ljudska bića ne samo da gledaju svijet vani pomoću očiju, već također gledaju unutra s njihovom jetrom i tamo misle s njihovim bubrezima.
Ljudi drevnog Rima još su imali to znanje, također. Znali su da je svaka osoba dva ljudskog bića u jednom – jedan koji gleda vani kroz oči i jedan koji gleda unutra kroz jetru. Ako pogledate distribuciju vena u jetri, vidjeti ćete da, na neki način, gleda prema našim leđima. Zato mi percipiramo malo onoga što se odvija u nama. Baš kao što ne možemo vidjeti ono što je iza nas, tako jetra nije potpuno svjesna na što gleda. U drevnom Rimu ljudi su to znali, ali nisu to izrazili na način koji bi se odmah razumio. Umjesto toga, predstavljali su ljudsko biće kao da ima jednu glavu koja gleda naprijed i drugu, u nižem tijelu, koja je manje jasno formirana, i gleda natrag. Zatim su to predstavili jedno do drugog, kao jednu glavu s dva lica, koja gledaju u suprotnim smjerovima. Još možete u Italiji naći ova lica Janusa.
Vidite, turisti koji sebi mogu priuštiti putovanje u Italiju s njihovim vodičima također mogu pogledati i ova Janus lica. Ali kada u vezi njih konzultiraju vodiče, nema mnogo korisnih informacija. Konačno, samo je prirodno upitati se kako su Rimljani došli na ideju da oblikuju ovakve glave s dva lica. Sigurno nisu bili toliko glupi da vjeruju da negdje preko mora žive ljudi s dvije glave. Ipak to je ono što turisti imaju tendenciju misliti, jer ne nauče ništa drugo gledajući ove rimske glave s dva lica.
Pa, vidite, iz izvjesnog prirodnog razmišljanja Rimljani su još znali ono što kasnije civilizacije nisu više znale, i što sada mi sami ponovno otkrivamo. Dakle znamo da Rimljani nisu uopće bili glupi već prilično pametni. Janus stoji za siječanj. Zašto su ovaj lik stavili na početak godine? To pitanje upućuje na još jednu misteriju.
Sada kada smo došli do točke razumijevanja da duša radi ne samo u glavi, već također i u jetri i bubrezima, možemo također vidjeti kako ta aktivnost varira tijekom godine. U toplini ljeta, na primjer, jetra obavlja malo rada. U to vrijeme, jetra i bubrezi uđu u neku vrstu duševnog sna i vrše samo njihove fizičke funkcije, jer se mi predamo toplini svijeta oko nas. U pogledu duševne aktivnosti, cijeli probavni sustav je sporiji. Ali zimi se duševno - duhovne aktivnosti nastavljaju s obnovljenom snagom. Oko Božića i Nove godine, početkom siječnja, duševna aktivnost u jetri i bubrezima doseže kulminaciju. Rimljani su to znali, i zato su nazvali ovo biće s dva lica Janus, Januar.
Kada ponovno otkrijemo mudrost skrivenu u ovim statuama, nećemo samo buljiti u njih, već ćemo ih umjesto toga moći razumjeti. Danas ljudi ne mogu više nego buljiti u ove statue. Vidite, antropozofija nije ni najmanje nepraktična. Može baciti svijetlo i na ljudsko biće i na povijest. Naprimjer, može objasniti zašto su Rimljani ove Janus glave. I bez taštine mogu reći da bi turistički vodiči trebali biti napisani od antropozofa; inače turisti mogu samo tupo buljiti u stvari bez da zaista razmišljaju o njima.
Pa gospodo, iz onoga što sam vam rekao možete vidjeti da je točno da moramo početi od tijela i njegove fiziologije da bi došli do duše i njene oblasti. Reći ću vam više o oblasti duše sljedeće subote, a u međuvremenu možete misliti o još pitanja koje bi pitali. Za sada siguran sam da shvaćate da se ne šalimo kada pokušavamo shvatiti i percipirati dušu preko tijela; ne, zaista, ovo je ozbiljna znanost.