Razumijevanje ljudskog bića 6

6. Šesto predavanje, Dornach, 16 rujna 1922.
Proces probave u fizičkim kao i u duševno-duhovnim uvjetima. Transformacija supstanci. O Paracelzusu. Alkohol. Uzroci migrene. Glavna razlika između ljudskih bića i životinja. Soli i fosfor kao najvažnije supstance u ljudskom mozgu. Soli i njihova veza s mišljenjem, fosfor i njegova veza s voljom.

Da bi upotpunili našu sliku o ljudskom biću obratimo pažnju na ono što se svaki dan događa u našem tijelu kada se odvijaju izvjesni procesi. Konačno, složenije procese možemo razumjeti samo ako smo naučili one osnovne. Zato želim opet raspravljati procese ishrane i s njihovog fiziološkog i psihološkog aspekta.

Kada jedemo, uzimamo hranu kroz usta. Uzimamo tekuće i čvrste supstance, i udišući kroz pluća uzimamo plinovite. Ali naše tijelo može asimilirati samo tekuće. Stoga se sva naša čvrsta hrana mora otopiti već u ustima. To se postiže malim žlijezdama u našim ustima i nepcima koji stalno proizvode pljuvačku. Morate ih sebi predstaviti svugdje u usnoj šupljini, čak i na rubu jezika. Viđene pod mikroskopom žlijezde koje proizvode pljuvačku nalikuju malim grozdovima grožđa jer se sastoje od klastera malih spojenih ćelija. One proizvode pljuvačku, koja zauzvrat mora otopiti i prožeti svu hranu da bi bila probavljiva.

Mi percipiramo tu aktivnost prožimanja s našim osjetilom okusa. Tijekom toga mi kušamo hranu. Baš kao što percipiramo boje s očima, tako percipiramo i okus hrane osjetilom okusa.

Dakle, ono što jedemo je otopljeno i kušano, u ustima. Preko našeg osjetila okusa postajemo svjesni onoga što jedemo. Pljuvačkom pripremamo hranu za dalje procesiranje i apsorpciju od tijela. Ali da bi to postigli, pljuvačka mora sadržavati izvjesnu supstancu zvanu ptialin koji je proizveden od žlijezda slinovnica i transformira našu hranu tako da je onda stomak može dalje procesirati.

Jednom kada je naša hrana otopljena i prožeta ptialinom, ulazi u stomak kroz jednjak. Tamo hranu treba dalje procesirati, a za to je potreba još jedna posebna supstanca. Ta supstanca je proizvedena u stomaku, baš kao što je pljuvačka i ptialin koji sadrži, izlučena u ustima. Naš stomak, dakle, proizvodi još jednu vrstu pljuvačke koja prožima hranu. Posebna supstanca sadržana u toj pljuvački naziva se pepsin.

Vidite, nakon dobi od sedam, mi više nemamo nikakvo osjetilo okusa u stomaku. Ali mala djeca mogu kušati njihovu hranu tamo baš kao i što odrasli kušaju u ustima. Da bi potpuno razumjeli ljudsko biće, moramo proučavati duševni život malog djeteta. Odrasli mogu najviše imati nagovještaj kako je to kušati u stomaku kada je taj organ uznemiren i pomiče hranu prema gore umjesto dolje u crijeva. Tada mogu dobiti ideju da se okus može percipirati u stomaku. Pretpostavljam da su barem neki od vas imali ovo iskustvo da hrana koja je već bila u stomaku dolazi natrag u usta. Sjetiti ćete se da zaista ima gori okus od svega što jedemo, ili barem od većine u svakom slučaju. Hrana koja ima okus kao ono što se vraća iz stomaka sigurno se neće smatrati za deliciju.

Sada taj je neugodan okus morao nastati negdje. Pa, počelo je u stomaku. U našim ustima hrana je ukapljena i onda samo prožeta ptialinom. U stomaku je dalje zasićena s pepsinom, i zato sada ima drugačiji okus.

Ima više toga u našem osjetilu okusa nego je to odmah očito. Pretpostavimo da ste vrlo osjetljivi i popijete nešto vode. Ukoliko voda nije prokuhana, uopće neće imati loš okus. Ali ako ste pojeli mnogo šećera baš prije toga, vaš jezik je podešen na taj okus, i voda će imati kiselkast okus. Vidite da je naše osjetilo okusa prilično komplicirana stvar. Međutim, okus kakvi mi odrasli poznajemo ne potječe iz usta, već iz stomaka. Djeca osjećaju ali još ne misle, i zato ne znaju kakvo je kušanje ustima. Stoga maloj djeci treba davati hranu koja nema toliko loš okus u stomaku. Majčino mlijeko, ili također mlijeko općenito, to je takva hrana, jednostavno jer nema loš okus u stomaku i jer postoji srodnost između beba i majčina mlijeka. Konačno, djeca su rođena iz istog tog tijela koje proizvodi to mlijeko. Zbog te veze između mlijeka i bebe, mlijeko nema loš okus u stomaku djeteta, ali ako bismo malu djecu prerano hranili drugom hranom ona bi im bila odbojna. Kao odrasli nemamo više primjedbi na tu hranu jer je naš osjećaj okusa ogrubio. Maloj djeci bi takva hrana bila odbojna jer s njom nemaju srodstva. Tako do 'stomaka' mogu napisati 'djetetov osjećaj okusa'.

Da se vratimo na hranjive supstance u stomaku, jednom kada su prožete pepsinom, one uđu u dvanaestopalačno crijevo, malo i veliko crijevo i tako dalje. Ako bi himus jednostavno ostao u crijevima bez daljnje obrade, postao bi tvrd i uništio nas. Dakle još nešto se mora dogoditi, nova aktivnost koja proizlazi iz još jedne žlijezde. Kao što znate, imamo žlijezde u našim ustima i u našem stomaku, i također imamo jednu veliku iza stomaka. Naziva se gušterača. Izlučuje vrstu sline koja teče kroz delikatne sudove u crijeva. Tamo je himus prožet tom trećom tekućinom.

Supstanca proizvedena od gušterače je zapravo u nama transformirana. U početku nalikuje pepsinu proizvedenom u stomaku. Međutim, na svom putu prema crijevima, mijenja se. Postaje snažnija i oporog mirisa, jer se u ovoj točci na himusu mora raditi snažnije nego prije. Opora tekućina izlučena od gušterače nazvana je tripsin. Drugim riječima, gušterača proizvodi tekućinu koja postaje tripsin, oštra supstanca u crijevima. To je treća tekućina koja prožima himus.

Kao što sam rekao zadnji puta, naša u glavi usredotočena svijest više ne percipira procese koje himus prolazi. Umjesto toga oni su percipirani, kušani ili osjećani od jetre i mišljeni od bubrega. Jetra i bubrezi imaju duševne osobine i mogu percipirati baš kao što mi percipiramo s osjetilnim organima u našoj glavi. Nismo svjesni percepcije jetre i bubrega osim, kao što sam rekao, u snovima; tamo su te percepcije izražene na slikovit način. Naprimjer, himus napreduje kroz vijugava crijeva i prožet je tripsinom. On djeluje kao stimulans i može potaknuti snove o zmijama. Na duševnom nivou percepcija jetre je tako transformirana u nešto mutno i nejasno.

Dakle, jetra percipira procese koji uključuju ptialin, pepsin i tripsin. Žao mi je, ali moramo koristiti ove strašne nazive koje su nažalost skovali znanstvenici. Današnje takozvane eksperte vrijeđaju svi pokušaji da se razjasne stvari, i zaista bi bili šokirani ako bi dali nova imena ovim supstancama. Mogli bismo to, naravno, ali suzdržavam se od šokiranje znanstvenika koje nije neophodno s novim terminima i nastaviti ću koristiti stara imena, ptialin, pepsin i tripsin. Himus je zaslinjen tri puta s tri različite tekućine. Ove aktivnosti su povezane s percepcijom jetre.

Sada gospodo, pokušajmo razumjeti kako se te percepcije jetre odvijaju. Kao analogiju, promislite što se događa kada držite sirovi luk ispod nosa. Vaše oči zasuze, zar ne? Ako držite hren blizu nosa, oči će vam se također napuniti suzama. Sada, zašto je to? Vaše oči puštaju suze jer hren i luk djeluju na suzne žlijezde koje zatim izlučuju gorke suze. Učinak hrena i luka na suzne žlijezde ugrubo je kao onaj od himusa na jetru. Himus koji se kreće kroz crijeva uzrokuje da jetra izlučuje neku vrstu suza, naime, žuč. Luk mora biti percipiran, mora se osjetiti, ako će uzrokovati nastanak suza. Slično tome, jetra percipira himus i dodaje žuč koju je izlučila. To je dakle četvrta tekućina koju naše tijelo proizvodi:

Usta: osjećaj okusa – ptialin
Stomak: osjećaj okusa djeteta – pepsin
Gušterača: percepcija jetre – tripsin
Jetra: žuč

Nakon što je himus bio prožet ptialinom u ustima, s pepsinom u stomaku, i tripsinom preko štitnjače, jetra konačno dodaje žuč. Tek u toj točci pojavljuje se mišljenje u bubrezima.

Nakon što je prožet s četiri različite tekućine himus je apsorbiran kroz crijevne zidove i limfne sudove i zatim u krv. Vidite, dakle, da se veoma kompleksan život odvija u ljudskom tijelu. Cijelim putem od usta do konačne apsorpcije u krvi, himus je stalno transformiran tako da se može pravilno probaviti od stomaka kao i od cijelog tijela.

Sada gospodo, ako bi pokušali duplicirati ove procese u laboratoriju, čak i ako bi bili vrlo pametni profesori, to ne bismo mogli; Ne bismo mogli duplicirati procese probave. Trebali bi žvakati hranu da je prožmemo pljuvačkom, onda bi je trebali zasititi s tekućinama proizvedenim od stomaka, gušterače i jetre. Očito, ne bismo to sve mogli napraviti u laboratoriju; ipak oni se stalno odvijaju u nama, svakog dana našeg života. Istina, mi smo dosta inteligentni, ali procesi u našem trbuhu pokazuju daleko veću inteligenciju nego je ljudi obično imaju. Probavni proces je organiziran veoma mudro i nije ga lako duplicirati.

Imati ćete još više poštovanja za ove procese kada vam ih opišem detaljnije. Što mi obično jedemo? Pa, jedemo hranu napravljenu od biljaka, životinja i minerala. Tako da je široki raspon supstanci koje ulaze u naša usta, zatim u naš stomak i crijeva, i sve te supstance moraju biti transformirane kroz različite procese prožimanja slinom koje sam opisao.

Naprimjer, pomislite na krompir. Od čega se sastoji? Sastoji se uglavnom od škroba. Kada jedemo krumpire mi zapravo jedemo škrob. To je jedna od naših glavnih hrana. Krumpiri se sastoje gotovo u potpunosti od škroba, i od tekućina koje ga prožimaju, posebno vode. Zbog njegovog sadržaja i snažnih životnih snaga u njemu, krumpir izgleda onako kako izgleda. On je zapravo živi škrob, koji u probavi mora biti uništen kao što sam objasnio. Škrob je također sadržan i u drugim stvarima, ne samo u krumpiru. U stvari, sve biljke sadrže škrob, i kada jedemo biljke jedemo škrob.

Što još jedemo? Bilo da jedemo hranu iz biljnog ili životinjskog carstva, također uzimamo proteine. Također ih nalazimo u jajima; tamo su u njihovom čistom obliku ali već nekako 'umrtvljeni'. Dakle jedemo proteine, kao dio mesa ili biljke. Uvijek jedemo proteine. To je druga najvažnija hrana.

Kao dodatak škrobu i proteinu, također jedemo masti. Premda ima više masti kod životinja nego kod biljaka, postoje izvjesne biljne masti. Da bi se pravilno hranili, trebamo biljne ili životinjske masti. One su naša treća najvažnija hrana.

Naša četvrta glavna hrana su soli i drugi minerali. Moramo ili jesti hranu koja ima dovoljno soli i minerala ili staviti solnicu na stol tako da hrani možemo dodati sol koju naše tijelo treba.

Sve ove supstance završe u crijevima i tamo su transformirane. Pa, što od njih nastaje? Pošto su supstance hrane bile dobro pripremljene slinom i probavnim sokovima u stomaku, mogu se prožeti slinom i treći puta u crijevima; neće se tamo stvrdnuti već biti transformirane.

Škrob: šećer
Protein: tekući protein
Masti: glicerin, masne kiseline
Minerali: minerali

Što nastaje od škroba u probavi? Transformiran je u šećer. Drugim riječima, kada jedemo škrob, on postaje šećer u stomaku. Ako želimo imati šećera u nama i ako ga možemo dovoljno proizvesti sami, ne bi ga trebali uopće jesti iz jednostavnog razloga jer ga možemo proizvesti iz škroba. Ali premda je u našoj prirodi da možemo mnogo toga napraviti, nismo svemogući. Tako mi ne proizvodimo dovoljno šećera, u nekim slučajevima premalo. Da bi upotpunili ono što crijeva sama normalno proizvode, našoj hrani moramo dodati šećer. Da sumiramo, naša crijeva transformiraju škrob u šećer, što je prilična umješnost.

Kao što znate, ljudi skloni probavnim problemima, nalaze da im meko kuhana jaja bolje pašu od tvrdo kuhanih. Naravno, jaja koja su počela trunuti sigurno nam ne pašu. Protein je za nas dobar, ali ako je još živ kada uđe u naša crijeva, postati će i u nama također, beskoristan i smrdljiv. Ne možemo ga koristiti u našim crijevima u obliku u kojem je izvan nas. Protein prvo mora biti transformiran; iznad svega mora biti rastopljen. Neće se otopiti ako ga samo stavite u vodu. Treba više od same vode da se otopi protein. Posebno je to tripsin, više nego druge tekućine, koji može rastopiti protein.

Tijekom te transformacije, u našem tijelu je formirana još jedna supstanca kao rezultat tekućina proizvedenih od gušterače. Čudno, ono što se tamo razvija je alkohol. Da, mi proizvodimo alkohol u našem tijelu. Dakle, ne bi trebali piti nikakav alkohol jer ga stalno proizvodimo u našim crijevima. Tek kada jetra postane pohlepna na alkohol i neće biti zadovoljna s percepcijom male količine koja se proizvodi u crijevima, ljudi postaju alkoholičari.

Neki ljudi su o tome uvijek znali i koristili to da presude u korist pijenja vina i piva. Svađali bi se s trezvenjacima govoreći da nije moguće da se potpuno suzdržimo od alkohola jednostavno zato jer ga sami malo proizvodimo u crijevima. Pa, to sigurno na opravdava ako se postane pijanac i pije prekomjerna količina alkohola. Ako pijemo previše alkohola, drugim riječima, ako jetri dajemo previše pohlepe za njim, naša jetra će degenerirati bujno rastući.

Konačno, jetra mora pravilno funkcionirati. Ako stalno raste, male žlijezde u njoj počinju oticati, i onda jetra ne može više proizvesti žuč potrebne kvalitete. Stoga himus više nije pravilno prožet s žuči i ulazi u limfne i krvne sudove bez da je pravilno probavljen. Neravnoteža tada doseže i srce i utječe na njega. Zato je jetra ljudi koji piju previše piva i tako dalje, bolesna i izgleda sasvim drugačije nego kod ljudi koji rijetko piju ili koji su zadovoljni s malom količinom alkohola proizvedenom u njihovim vlastitim crijevima, što bi u biti svakako trebalo biti dovoljno.

Poremećaji jetre i srca rezultiraju iz pretjerane konzumacije alkohola. Zato veliki broj ljudi u München-u ima takozvano pivsko srce. Naravno, i njihova jetra je također oštećena iz istog razloga. Vidite, možemo razumjeti razne nepravilnosti i bolesti ispitujući što se događa himusu u našem organizmu, proučavajući probavni proces.

Dakle kada je protein ukapljen, alkohol formira i prožima protein; to sprječava da protein trune. Kao što znate, ako želimo nešto sačuvati od kvarenja stavljamo to u žesticu; jer alkohol djeluje kao prezervativ. Dakle sam organizam može sačuvati protein prožimajući ga alkoholom koji je proizveo. Mudro uređeno, zar ne?

Ne možemo dobiti iste rezultate ako bi pokušali duplicirati ove složene procese koji se događaju u nama. Naprimjer, ako bi željeli sačuvati ljudski organ ili mali organizam, stavimo ga u alkohol i pokažemo na nekoj znanstvenoj izložbi. Ali tripsin ispunjava tu ulogu na mnogo delikatniji i inteligentniji način u našim crijevima. On proizvodi alkohol i koristi ga da prožme protein.

I što se događa mastima? Pa gospodo, one ulazu u crijeva i transformirane su i od tripsina i od žuči. Dvije supstance razviju se iz masti. Jedna od njih je glicerin. Već ga poznajete u njegovom komercijalnom obliku; mi ga također proizvodimo u tijelu. Kao dodatak glicerinu, formiraju se svakakve masne kiseline kada su masti transformirane u probavi. Jedino soli i minerali prolaze kroz malo promjene. Oni su samo otopljeni za lakšu probavu. U osnovi ostaju kakvi jesu u hrani koju jedemo; ostaju nepromijenjeni.

Dakle kada jedemo, uzimamo škrob, protein, masti i minerale. Jednom kada smo ih probavili, oni su pretvoreni u šećer, otopljeni ukapljeni protein, glicerin, masne kiseline, i soli i minerale. Što se tada događa tim transformiranim supstancama? Sjetite se, one su sada različite od onih koje smo pojeli. Naš organizam ih je promijenio.

Pa vidite, prije par stoljeća, u Švicarskoj je postojao liječnik koji je imao ideju o probavnim procesima koje sam opisao. A ipak ga moderni znanstvenici preziru. Njegovo ima je bile Paracelsus, i bio je profesor u Baselu. Ali ljudi tamo su ga otjerali jer je znao više od njih. Čak i danas je prezren. Premda je bio vrlo inteligentna osoba, pao je s litice i slomio lubanju. Da je bio ono što se sada naziva cijenjeni građanin, recimo gradski savjetnik, još bi poštovali sjećanje na njega. Ali on je bio osoba koja je znala više od drugih. Dakle zvali su ga pijancem i rekli da je zato pao s litice. Pa, tako je to u svijetu. Kao što sam rekao, znao je mnogo i uvijek je jako naglašavao ove transformacijske snage u nama. Ali tijekom stoljeća od njegovog vremena to je sve zaboravljeno.

Da se vratim na prethodno pitanje, što se događa ovim transformiranim supstancama u nama? U tom pogledu, moderni znanstvenici rade pod velikom zabludom. Oni kažu da supstance kao što je šećer, ukapljeni protein, alkohol, glicerin, masne kiseline i minerali, svi ulaze u krvne sudove, kroz njih ulaze u srce, i otuda se nose u ostatak organizma. Dopustite da kažem ovdje da su sve ove supstance, naravno, sada ukapljene, neke su više guste tekućine a neke manje, a gušće zaista ulaze u krvne sudove i od tamo dosežu ostatak tijela. Međutim gospodo, promislite što se događa kada šećer stavite u čašu vode i popijete. Naravno, voda nije slatka samo na dnu, gdje se smjestio šećer, već je cijela voda slatka. Šećer se otapa u vodi. Isto vrijedi i za sol. Ova čaša vode, koju možemo usporediti s ljudskim tijelom, ne treba posebne sudove da svuda distribuira šećer ili sol, jer su apsorbirani svuda u tekućini.

Prije nekog vremena sam vam rekao da se ljudska bića sastoje od 90 posto vode, ili barem tekućine. Ovdje govorimo o živoj vodi, ali ipak vodi. Sada, trebaju li ove supstance zaista krvne sudove da bi bile apsorbirane u cijelom tijelu? Da li šećer proizveden u našim crijevima treba posebne sudove da dođe u sve dijelove organizma? Ne, naravno da ne. Mi ljudska bića sastojimo se od toliko mnogo vode upravo u svrhu distribucije šećera svuda.

Ljudi su običavali reći da alkohol kojeg pijanica konzumira ulazi u srce putem crijeva i zatim je od tamo distribuiran tijelom. Uvjeravam vas, gospodo, kad bi sav taj alkohol prvo ušao u ljudsko srce, osoba ne bi umrla za nekoliko godina, već za par dana. U stvari može se dokazati da bilo koja tekuća hrana koju uzimamo ne doseže ostatak tijela preko krvnih sudova, već umjesto toga na isti način na koji je i šećer dodan u čašu vode distribuiran u cijeloj vodi.

Istina, kada je zdrava osoba žedna i popije čašu vode, tada je ta voda asimilirana i dodana himusu u crijevima po potrebi i doseže srce i ostatak tijela putem krvnih sudova. Međutim, kada su krvni sudovi i srce primili dovoljno, voda se više ne distribuira kroz sudove bez obzira koliko pijemo. Tamo ne treba više vode. Ako pijemo upravo dovoljno da utažimo žeđ – recimo čašu ili čašu i pol – to uopće ne škodi. Ali sve izvan te količine, bilo koji višak – recimo treća ili četvrta čaša – voditi će do izlučenja vode u urinu. Ta nepotrebna tekućina neće se, takoreći, gnjaviti da ide kroz srce, ali pošto je naš organizam stupac vode a ta dodatna količina je suvišna, jednostavno je ispuštena s urinom. Samo zamislite što se događa kada ljudi sjede u pubu ili baru i piju treću ili četvrtu čašu piva. Možete ih vidjeti da ustaju i odlaze negdje! To pivo ne uzima si vremena da najprije ide kroz srce; ide prečicom, jer, konačno, ljudski organizam je u biti tekući.

Dakle, možemo sumirati ovako: himus, koji se sastoji od šećera, tekućeg proteina, glicerina, masnih kiselina i minerala, apsorbiran je izravno od cijelog organizma. Samo gušće tekućine su distribuirane pomoću krvnih sudova. Zato minerali mogu biti deponirani u našoj glavi i drugim organima; stižu tamo ne kroz krvne sudove, već ulaze u organe direktno.

Ako bi uvijek osjećali soli i minerale deponirane u našoj glavi, imali bi glavobolju. Višak soli u glavi tamo uzrokuje bol. Vjerojatno ste čuli za migrenu, o kojoj smo već razgovarali. Stvari se mogu objasniti na različitim nivoima. Što je migrena? Do nje dolazi prekomjernim deponiranjem minerala, posebno mokraćne kiseline, u glavi. Mokraćna kiselina nije izlučena s urinom, već ostaje u glavi. Zato jer hrana nije pravilno pripremljena i zadržava minerale. Migrena nije tako 'profinjena' bolest, konačno, čak i ako najviše pogađa 'profinjene' ljude. Migrena je zapravo prilično nepristojna bolest. Supstance koje su trebale biti izlučene s urinom, umjesto toga ostaju u desnom dijelu glave jer su se već počele kvariti u stomaku. Drugim riječima, što god radi na lijevoj strani organizma utječe na desnu stranu glave. Za minutu ću objasniti zašto je to tako.

Koliko soli i mineralnih supstanci naš organizam može podnositi? Sjetite se, kao što sam ranije rekao, naša glava sadrži moždanu tekućinu. Samo zbog te moždane tekućine naš mozak je dovoljno lagan za naš organizam. Kao što znate, čvrsti predmet ima određenu tromost ili težinu u zraku, ali kada ga stavimo u vodu, njegova težina je smanjena. Ako to ne bi bilo tako, mi ne bi mogli plivati. Ako mozak ne bi bio obješen u tekućini, njegova težina bi bila oko 1500 grama. Suspenzija mozga smanjuje njegovu težinu na samo 20 grama.

Međutim, akumulacija depozita ponovno povećava težinu i čini mozak preteškim. Istina, suspenzija u tekućini smanjuje težinu i deponiranih soli. Ali sada promislite o razlici između ljudskih bića i životinja. Vidite, naša glava je na vrhu organizma, koji tako podržava mozak. To je drugačije kod životinja; tamo glavi nedostaje čvrsta potpora i visi, takoreći, nad prednjim dijelom tijela. Koje su posljedice te razlike? Kod ljudskih bića mali pritisak glave je apsorbiran od tijela. Ovaj pritisak nije na taj način apsorbiran kod životinja, i to je velika razlika između ljudi i životinja.

Znanstvenici uvijek pokušavaju otkriti kako su ljudi evoluirali od životinja. Pa, to je u redu, pokušati to razumjeti, ali, stvarno, to nije način za gledati na ljudska bića. Naprimjer, ne možemo reći da zato što majmuni imaju toliko i toliko kostiju i ljudska bića imaju isti broj, da su oni u osnovi slični. To ne mijenja činjenicu da čak i kod gorila ili orangutana glava visi dolje nad prednjim dijelom tijela, bez obzira koliko uspravno hodaju. Ljudska glava, s druge strane, podržana je uspravnim tijelom koje apsorbira pritisak.

Nešto se izvanredno događa u nama ovdje. Minerali koje imamo u nama kreću se iz stomaka u glavu i tamo su deponirani. Ako ih je previše, moraju se kroz tijelo vratiti da bi bili izlučeni. Ali još nešto se također mora dogoditi drugim supstancama koje imamo u nama nakon probave. Dok se kreću prema gore, one prolaze još jednu transformaciju jer uspravno tijelo dijelom kompenzira gravitaciju. Te supstance dijelom postaju lakše, a dijelom postaju više koncentrirane, kondenzirane, i formiraju sedimente. Kao što često nalazimo sedimente kada pokušamo nešto otopiti, tako i ovdje imamo sedimente ili depozite duž puta kojim se te supstance kreću od stomaka do glave. Dakle, najmanje čestice kreću se prema gore, i na putu su transformirane od umanjene gravitacije. Što im se sada događa? Te supstance koje potječu iz naše hrane sada se pretvaraju u vrstu fosfora. Zaista, hranjive supstance se samo ne kreću gore u glavu, već je putem dio šećera, glicerina, i tako dalje, transformirano u fosfor.

Vidite, u osnovi ima dvije vrste supstancu u našoj glavi; soli i drugi minerali, koji su u priličnoj mjeri kao što su i bili prije nego smo ih progutali s našom hranom, i fosfor, raspršen kao zrak, u stvari u disperziji čak i finijoj nego je ona od zraka. To dvoje, soli i fosfor, ono su što uglavnom nalazimo u našoj glavi. Druge su prisutne samo da bi nas održale živim. Ali dvije najvažnije supstance u ljudskoj glavi su soli i fosfor.

Kao što ću vam kasnije pokazati, moguće je dokazati da ljudsko biće ne može pravilno misliti ako ne dobije soli i druge minerale koje treba. Soli i minerale trebamo za mišljenje. Dodajući ovo onome što smo već rekli o mišljenju, možete vidjeti da je ljudsko biće vrlo komplicirano.

Ako imamo previše fosfora u nama, što je zbog jedenja hrane koja je previše začinjena, postajemo uznemireni kao razmaženo dijete, želeći sve dodirnuti i imati. Budući da imamo fosfora, volja je tu. Ako je previše fosfora, naša volja se počinje vrpoljiti. Kada taj višak nivoa fosfora doseže našu glavu, nećemo se samo vrpoljiti i postati, kako kažu, nervozni – to nema veze s živcima već s fosforom – već ćemo početi buncati i poluditi. Da bi uopće imali volju moramo imati malo fosfora. Ako u sebi imamo previše fosfora, poludimo.

Dakle, pretpostavimo da vam netko da nešto soli i vi to želite da bi mislili. Kako bi to napravili? Vi to cijelo vrijeme radite. U našoj glavi uvijek uzimamo sol za mišljenje. Sad odlomite malo fosfora, ogulite malo fosfora s vrha šibice i pokušajte ga zapaliti. Ova supstanca bi trebala imati volju, biti puna snage volje. Dobro, izgorjeti će, i ispariti, ali neće razviti nikakvu snagu volje! Ipak to radite cijelo vrijeme u vašem tijelu.

Zar ne vidite da u vama postoji nešto što je daleko pametnije od vaše jadne glave, koja ne može od soli napraviti pametni um, a od fosfora volju? I to nešto nazivamo duševno - duhovnim, to je nešto što živi i radi u nama. Koristi soli i minerale u glavi i uzima fosfor fino raspršen poput dima, za volju.

Ako ove stvari proučavamo na pravi način, idemo iz fizike u duševno - duhovnu oblast. Ali moderni znanstvenici ne gledaju izvan stomaka. Najviše, znaju da se šećer i druge supstance razviju u stomaku. Tada izgube trag kako se supstance distribuiraju u tijelu i ignoriraju što se događa izvan ove točke. Zato konvencionalna znanost nema ništa za reći o duševno - duhovnim stvarima. Ta limitirana znanost mora biti proširena i nadopunjena. Ne smijemo se ograničiti na stomak i misliti o glavi kao da je samo privjesak na vrhu tijela. Kako se soli i fosfor popnu u glavu ne može se vidjeti. Ljudi stoga zamišljaju da se u glavi odvijaju isti procesi kao i u stomaku. To je zato jer moderni znanstvenici obično znaju samo nešto o stomaku; ipak i tamo samo shvaćaju da su formirane nove supstance ali ne znaju da jetra percipira i da bubrezi misle. To ne znaju jer, konačno, ni o glavi ne znaju mnogo.

Zato konvencionalna znanost čak ni ne traži ništa drugo, misleći da jetra na stolu za autopsiju daje potpune informacije. Ali informacija koja će se dobiti od te jetre je daleko od potpune, jer u vrijeme kada je uklonjena iz tijela jetra je već izgubila svoje duševne snage. Dok god su duševne snage u organima, oni se ne mogu ukloniti iz tijela.

Tu vidite da zaista ozbiljna znanost mora nastaviti gdje naša moderna znanost staje. To je ono što je važno. Zato smo ovdje izgradili Goetheanum, da bi omogućili znanstvenicima da znaju ne samo nešto nepotpuno o stomaku, već umjesto toga da mogu objasniti cijelo tijelo. Kada to mogu napraviti, predstavljati će pravu znanost.