Predavanja
Rudolfa Steinera
Razumijevanje ljudskog bića - SD347
  • 7. Sedmo predavanje, Dornach, 20 rujna 1922.
  • O ranim zemaljskim uvjetima (Lemurija). Zmajske ptice, ihtiosauri i plesiosauri. Ptice, životinje biljojedi i megaterija. Zemlja: mrtva gigantska životinja.


Pa gospodo, da bi razumjeli ljudsko biće još bolje nego sada, pogledajmo na Zemlju. Jednostavno ne možemo proučavati našu fizičku egzistenciju u izolaciji, bez da uključimo Zemlju.

Kada posjećujete muzeje prirodne povijesti, ponekad nalazite ostatke životinja i biljaka koje su ovdje živjele prije dugo vremena. Možete zamisliti da su se događale svakakve stvari prije nego su ove biljke i životinje istrunule do izvjesne točke. Možete razumjeti da su u najboljem slučaju kosti nekih životinja ostale netaknute, dok su mišići, meko tkivo, srce, i drugi organi istrunuli ubrzo nakon smrti. Međutim kosti su sačuvane jer je mulj i ostali takav materijal ušao u njih i one su konačno postale okamenjene. Te okamenjene kosti mogu se proučavati i dobiti ideju kako je bilo na Zemlji davno ranije. Onda Zemlja nije mogla biti kakva je danas jer su na njoj živjele potpuno različite biljke i životinje, i vrste koje danas poznajemo nisu se mogle razvijati u tadašnjim uvjetima. Očito je Zemlja morala izgledati potpuno drugačije u dalekoj prošlosti. To ćete jasno vidjeti iz onoga što ću danas govoriti.

Rano u zadnjem stoljeću, oko godine 1810, živio je prirodoznanstvenik s imenom Cuvier. Rečeno je da je samo iz gledanja kostiju mogao reći kako je životinja izgledala. Kada temeljito proučavamo takve okamenjene kosti, čak i ako imamo samo kost podlaktice, na primjer, lakatnu kost, možemo si predstaviti kako je životinja izgledala; jer promjena u strukturi cjeline izravno utječe na oblik svakog dijela. Tako možemo utvrditi kako je tijelo životinje kao cjelina izgledalo samo na osnovu par kostiju. Naravno, ponekad možemo naći potpune kosture životinja iz daleko prošlosti. Ali čak i pojedine kosti mogu nam dati dobru ideju o tome kako su tada stvari izgledale.

Sada ću opisati kako je Zemlja izgledala prije mnogo tisuća godina. Sada ću vam samo nešto reći o tome, a kasnije možemo ići u detalje. Ovakva je jednom bila Zemlja.

Zamislite Zemlju – ovdje ću nacrtati mali dio – ali predstavite je sebi bez čvrstih planina koje znamo. Umjesto toga, Zemlja je bila baš kao i površina naše Zemlje sada nakon što je kišilo nekoliko tjedana, zapravo i blatnjavija. Da smo živjeli tada, morali bismo plivati – i time bi postali veoma blatnjavi – ili bi morali utonuti u mekano blato. Pa, tada nije bilo ljudskih bića kakve poznajemo. Zemlja je bila vrlo muljevita i u njoj su bile svakakve stvari.

Kada idete u šetnju i sakupljate kamenje kao što nekoć donio gospodin Erbsmehl, ili idete još dalje u Švicarsku i nađete čak i tvrđe, zamislite da je sve to stijenje jednom bilo otopljeno u mulju Zemlje baš kao što soli mogu biti otopljene u vodi. To je bilo moguće jer je blatnjava Zemlja sadržavala razne kiseline koje su mogle otopiti svakakve stvari. Jednom riječju, površina Zemlje sastojala se od osobitog mulja. A iznad površine, nije bilo atmosfere kakvu poznajemo, koja se sastoji samo od kisika i dušika, već je sadržavala sve vrste kiselina u plinovitom obliku. Sadržavala je čak plinove sumporne kiseline i dušične kiseline. To vam govori da ljudska bića kakva poznajemo nisu mogla živjeti tamo. Ti plinovi nisu bili vrlo koncentrirani, ali su ipak bili u zraku, čak iako samo u tragovima. Zrak oko Zemlje je u to vrijeme također imao još jednu osobitu karakteristiku: bio je vruć otprilike kao što biste vi bili ako bi se stisnuli u staromodnu seosku peć upravo ugrijanu za pečenje kruha. Našli bismo da je temperatura neugodna kao i miris sumporne kiseline.

Iznad sloja zraka bio je još jedan; bio je čak topliji i formirao oblake koji su sadržavali sumpornu kiselinu, dušičnu kiselinu i druge supstance, i vijčane munje i strašne praskove groma. Tako je izgledalo okruženje Zemlje.

Da bi dali ime, nazovimo ovaj topliji sloj 'vatreni zrak'. Nije bio plamteći vruć, kao što moderna znanost netočno pretpostavlja. Nije bio topliji od peći spremne za pečenje. Više dolje i bliže Zemlji, slojevi postaju hladniji. Ali nazovimo ovaj gornji sloj 'vatrenim'; ono što je ispod nazvati ćemo 'zemaljski mulj'. Sada imate grubu ideju kako je tada bilo na Zemlji.

Povremeno je zelenkasto-smeđi mulj dolje na Zemlji postajao čvrst i kompaktan kao konjsko kopito, i potom bi se ponovno otopio. Ti dani otvrdnjavanja odgovaraju na neki način onom što zovemo zima. Kada je Sunce sijalo ljeti, mulj bi opet postao otopljen. A iznad je bio topli zrak koji sadrži svakakve supstance koje su se kasnije taložile na tlu kako se zrak sam pročišćavao.

To se stanje kasnije razvilo u jedno drugo tijekom kojega su živjele vrlo čudne životinje. Tamo u vatrenom zraku su živjele svakakve životinje. Njihovi repovi su bili od ljuski, ali su bili ravni, tako da su mogle letjeti u vatrenom zraku. Imale su krila poput šišmiša i tanku glavu. Kako se udio štetnih para u vatrenom zraku smanjivao, te životinje su letjele naokolo. Bile su posebno opremljene za život u takvom okruženju. Naravno, kad su oluje bile posebno velike i kad bi zavladale strašne grmljavine i munje, tada im ne bi bilo ugodno; ali kad se stvari postajale bolje, kada je samo malo pucketalo i bilo malo bolje, voljele su živjeti u takvom vremenu, u slabom bljesku munje. Tamo su letjele uokolo, a mogle su čak širiti nešto poput električnog pražnjenja oko sebe i slati to dolje na Zemlju. Da su ljudi živjeli na Zemlji u to vrijeme, osjetili bi prisutnost jata takvih ptica gore, iz takvih električnih emisija. Zaista su to bile male zmajske ptice, emitirajući elektricitet i živeći u vatrenom zraku.

Vidite, ta su stvorenja bila iznimno dobro i delikatno građena. Imala su izuzetno fina osjetila. Orlovi i supovi koji su se razvili iz tih drevnih ptica nakon mnogo metamorfoza, zadržali su samo svoj snažan vid od onoga što su im imali preci. Ali ta drevna stvorenja su osjećala sve, pogotovo svojim krilima poput šišmiša, koja su bila veoma osjetljiva, gotovo osjetljiva kao i naše oči. S krilima su mogla opažati sve što se događa. Naprimjer, kada bi Mjesec zasjao, imali su takav osjećaj blagostanja da bi klepnuli krilima; baš kao što pas maše repom kada je sretan, tako bi ta stvorenja klepnula krilima. Bilo im je dobro na mjesečini. Lutala bi naokolo, posebno su voljela oko sebe stvarati male vatrene oblake, nešto što krijesnice još i danas mogu. Kada bi Mjesec zasjao, one bi gore bile poput sjajnih oblaka. To je ono što bi vidjeli da smo živjeli tamo, jata svijetlećih sfera i oblaka.

Na sunčevu svijetlu, ptice se ne bi osjećale tako da oko sebe stvaraju male sjajne oblake. Više bi se skupljale u sebe i počele prerađivati supstance koje su upile iz zraka – tvari koje su bile otopljene u zraku. Usisavale bi te supstance. Zatim bi ih 'probavljale' na Suncu. Zaista su to bila osobita stvorenja, te zmajske ptice koje su živjele u vatrenom zraku Zemlje.

Više dolje, na blatnjavoj zemlji, živjele su životinje koje karakterizira činjenica da su gigantske veličine [praznina u tekstu]. Živjele su na Zemlji, napola plivale, napola gazile u blatu. Nekoliko ostataka tih životinja mogu se vidjeti u prirodoslovnim muzejima. Te gigantske životinje su nazvane ihtiosaurima, doslovno 'riblji gušteri'. Ti ihtiosauri su životinje za koje zapravo možemo reći da su živjele na Zemlji. Izgledale su prilično čudno. Imale su neku vrstu glave poput dupina, ali njuška im nije bila toliko tvrda, a tijelo im je bilo poput ogromnog ali delikatnog guštera, s užasno debelim ljuskama. U glavi su imali ogromne trokutaste zube poput krokodila. Imale su također nešto poput peraja slične kitovim, ali mekane, s kojima su mogle napola plivati a napola se motati po blatu.

Ali najčudnija stvar u vezi ovih stvorenja je da su imala ogromne oči koje su emitirale svijetlo. Pa. da ste tada bili živi, vidjeli bi električne točke gore u oblacima, posebno tijekom mjesečine, kada su svijetleće ptice posebno voljele letjeti okolo. U zoru, vidjeli biste kako gigantsko svijetlo ide prema vama sa tijelom većim nego što je ono od kita i perajama za plivanje kroz mekano blato, perajama koje bi se ukrutile kada bi stvorenje došlo na očvrsnuti mulj. Na nekim mjestima je mulj koji je prekrivao zemlju postao čvrst poput potkove, dovoljno čvrst da te životinje stanu na njega. Tada su se kretala pretvarajući njihove peraje u ruke koje su iznutra bile fleksibilne. Tako su mogla hodati po tvrdom, rožastom i području poput pustinje i plivati gdje je blato postajalo mekše. Ako biste tada putovali brodom – hodati bi bilo nemoguće – mogli ste naletjeti na takvu gigantsku životinju i mogli bi se na nju popeti s ljestvama. To bi bilo kao današnje penjanje na planinu. Zaista bi se susreli s planinom životinje, takoreći. Dakle vidite, stvari su tada bile potpuno različite.

Baš kao što je Cuvier mogao vidjeti kako je životinja morala izgledati samo gledajući jednu od njenih kostiju, tako i mi iz ostataka ovih ihtiosaura možemo dobiti kako su živjeli. Možemo vidjeti što su mogli napraviti s gigantskim perajama i da su imali ogromne oči, poput gigantskog fenjera, koje su sjajile iz daleka tako da bi se životinji mogli ukloniti s puta.

Još dalje dolje, duboko u mulju, živjele su druge životinje. Potpuno su uživale u gaženju i valjanju u blatu i uvijek su izgledale prljavo, prekrivene zelenkasto-smeđom prljavštinom. Povremeno bi ove životinje stavile svoje velike glave gore u mekše blato. Međutim, većinu vremena hodale su okolo u tome, ovisivši o tome da je tlo ponegdje očvrsnulo. Tamo bi obično samo ležale u blatu kao lijene svinje, dolazeći na površinu samo povremeno i izvlačeći glave iz blata.

Kao što sam rekao, životinje s ogromnim očima zovemo ihtiosauri; one koje su živjele bliže zemlji zovu se plesiosauri. Ove potonje su također imale tijelo poput kita a glave kao gušteri; oči su im bile sa strane glave, dok su ihtiosauri imali velike sjajne oči na prednje dijelu glave. Tijelo plesiosaura koje je bilo poput kitovog bilo je potpuno prekriveno ljuskama. Čudna stvar u vezi njih je bila da su zbog njihove velike lijenosti i jer bi se obično udobno smjestili na čvršćem dijelu mulja, plivajući poput velikih čamaca kroz juhu od mulja, ti plesiosauri imali su četiri noge, koje su im, iako nespretne, pomagale da hodaju sasvim udobno. Plesiosauri više nemaju peraje, za razliku od ihtiosaura koji su mogli ukočiti i izravnati njihove peraje i koristili su ih za potporu na čvršćim dijelovima zemlje. Kao kontrast tome, plesiosauri su imali stopala poput ruku. Također iz njihovih ostataka možemo vidjeti da su morali imati snažna rebra.

To je dakle kakve su stvari bile na drevnoj Zemlji. Plesiosauri su vodili lijeni život dolje u mulju, a ihtiosauri su plivali i letjeli okolo – da, životinje s perajama mogle su letjeti tek iznad tla. Iznad njih, u polutami i na mjesečini, lebdjeli su sjajni oblaci zmajskih ptica. Tako je onda bilo na Zemlji.

Kao što sam rekao, plesiosauri su bili lijenčine, ali za to su imali razloga. U to vrijeme sama je zemlja bila ljenija nego je danas. U naše vrijeme rotira svakih 24 sata. Pa, u vrijeme koje opisujem, Zemlja je rotirala mnogo sporije, i stoga su mnoge stvari tada bile drugačije. Da je zrak danas tako čist to je zbog činjenice da Zemlja sada rotira svaka 24 sata. Drugim riječima, Zemlja je postupno postala marljivija.

Gledano s našeg stajališta, zmajske ptice morale su imati najneugodniji život; loše su stajale. Naravno, one to nisu vidjele na taj način, već su imale najveće zadovoljstvo i uživanje u onome što bi mi smatrali za jadan život. Vidite, tamo su ihtiosauri s njihovim ogromnim sjajnim očima hodali, plivali ili letjeli kroz veoma topao zrak, i te sjajne oči privlačile su ptice kao što svijetlo privlači komarce. Ista stvar se događa u malim razmjerima kada upalite svijetlo i komarac to vidi, leti prema tome, i bude izgoren. Dakle, te ptice tamo gore, bile su potpuno hipnotizirane od velikih očiju ihtiosaura, bacajući se dolje, i onda bi bile pojedene od ihtiosaura koji su živjeli na onome što je zujalo okolo u zraku koji ih okružuje. Da ste mogli hodati okolo na ovoj čudnoj drevnoj Zemlji, rekli bi, 'Ova gigantska stvorenja jedu vatru'! jer upravo je tako izgledalo. Ogromne životinje su letjele okolo i jele vatru koja je prema njima letjela kroz zrak.

Ponekad, plesiosauri su također podizali glave iz mulja, i njihove oči su sjajile, također. Dakle, kada su ptice nasrtale dolje i plesiosauri bi dobili njihov dio također.

Sve ovo ima smisla kada sakupimo sve činjenice zajedno da bi imali potpunu sliku. Ihtiosauri su jeli najviše vatrenih ptica; plesiosauri bi dobili samo ono što je ostalo. I baš kao što se pokažu rebra pothranjenog psa, tako su i plesiosauri imali stršeća rebra. Iz njihovih ostataka vidimo da su u drevna vremena bili neuhranjeni.

Vjerojatno mislite da su divne ptice gore bile jadne. Činjenica je da su u stvari osjećali zadovoljstvo padajući u ralje ihtiosaura; to je njima bilo blaženstvo. S druge strane, samo 'jedači-vatre', premda su morali jesti, osjećali su se gotovo više neugodno nego oni koje su gutali. Vatrene ptice su se blaženo bacale u ogromne ralje, ali ihtiosauri su se počeli osjećati neugodno u stomacima zbog elektriciteta koji se razvijao tamo. Konačno, ihtiosauri su se sastojali samo od stomaka; malo toga drugog je bilo u njima. Kao rezultat jedenja ove vatre i razvijanja elektriciteta, ta ogromna stvorenja su postupno postala slabija. Naravno, sve je to uzelo mnogo vremena, jer ta stvorenja-ribe mogla su izdržati čak i više nego ljudska bića o kojima smo već rekli da se mogu nositi sa mnogo toga. S vremenom, malo po malo, ihtiosauri su postajali sve slabiji i slabiji. Njihove oči sjajile su manjim sjajem i nisu toliko privlačile ptice kao ranije. Ihtiosauri su sve više patili od bolova u stomaku. I koje je bilo značenje toga? Konačno, sve u svijetu ima značenje.

Vidite, dok su ihtiosauri jeli i probavljali ova vatru, njihovi stomaci promijenili su se do točke da više nisu stomaci. Konačno su se same životinje promijenile i preuzele različite oblike.

Moderna znanost nam kaže samo da su tamo bile različite životinje koje su postupno metamorfozirale. To nije ništa bolje nego reći ljudima da se jednom davno Bog spustio, uzeo grudu zemlje i iz nje formirao Adama. Jedno razumijemo kao i ovo drugo.

Ali dobro ćete razumjeti ono što ću vam sada opisati. Jer su ihtiosauri i plesiosauri jeli zmajske ptice, njihova utroba se promijenila, i oni su se razvili u različite životinje. Faktor koji je doprinio tom razvoju bila je činjenica da se Zemlja postupno počela rotirati brže, ne brzo kao danas, ali brže nego ranije, kada je bila prilično lijena. Dodatno, supstance koje bi bile štetne kasnijim stvorenjima nataložile su se iz zraka i ujedinile sa zemljom. To posebno vrijedi za spojeve sumpora. Tako je zrak postajao sve čišći premda ne čist kao što je danas.

U njegovom kasnijem stanju, zrak je bio više vodenast i prožet s gustim vodenim parama. Na neki način, zrak je zapravo bio čistiji ranije jer je bio topliji, i supstance koje je sadržavao bile su više razrijeđene. Kasnije se ohladio i postao veoma maglovit. Ta magla je omatala cijelu Zemlju. Čak ni pod utjecajem Sunca nije se potpuno podigla. Onda je mulj postupno odebljao i ono što su kasnije postale stijene počelo se kristalizirati. Mulj je odebljao, ali bio je još tamo. Na nekim mjestima je bio kompaktan, a u sredini bio je još uvijek više tekući, smećkasto-zeleni mulj. A iznad svega ovoga, bio je magloviti zrak.

Ogromne biljke razvije su se u ovom maglenom zraku. Paprat koju danas možete naći u šumama je mala u usporedbi s ovim ogromnim, poput paprati, biljkama, koje su rasle prije mnogo tisuća godina. Ove biljke potapale su plitko korijenje u spužvastu, muljastu zemlju kada god bi malo očvrsnula, i uzdizale su se visoko i doslovno formirale šume paprati. Do tada, površina zemlje je postala malo kompaktnija i sadržavala razne tipove stijena koje još nisu bile stvarno čvrste već su imale konzistenciju voska; između njih je svuda bio mulj, iz kojeg je rasla ova gigantska paprat. Razvila se gdjegod je bio priličan broj stijena, i između tih područja bila su prazna područja koja su izgledala drugačije.

Niti su ihtiosauri niti plesiosauri imali ikakve koristi od tih velikih šuma. Tlo je bilo previše čvrsto za plesiosaure; oni bi postali još prljaviji jer bi se preko njihovih ljuski formirala kora. Zemljina površina je definitivno postala previše čvrsta za ihtiosaure. Obje vrste životinja nisu mogle preživjeti pod ovim uvjetima. Međutim, njihovo 'jedenje vatre' već ih je osudilo na istrebljenje.

Ako bi se vratili u ovaj kasniji stupanj u zemljinom razvoju – a 'kasniji' znači tisuće i tisuće godina kasnije – našli bi je sasvim promijenjenu. Sada su različite životinje živjele u mulju. Njihovi ostaci, koji su sačuvani, omogućuju nam da si predstavimo kako su ove životinje izgledale. U biti, ova stvorenja su se također sastojala od ogromnog stomaka; njihove glave nalikovale su onoj od tuljana ali su više bucmasti. Dok su oči drevnih ihtiosaura sjajile, oči ovih kasnijih stvorenja postale su crne. Te životinje imale su četiri prilično nespretna stopala koja su sličila na ruke, i njihova tijela su bila potpuno prekrivena vrlo finom dlakom.

Ova stvorenja su vodila čudan život na ovoj drevnoj Zemlji. U određena vremena bila su duboko dolje u mulju, gdje su se kretala okolo. Uglavnom su pokretala grudi, koje su bile ogromne, i bile su pola pluća pola grudi. Pluća su im još uvijek bila izvan tijela, takoreći. U određena vremena ova stvorenja su plivala i zagazila u šumu i jele papratna stabla. Iz jedača vatre, evoluirali su jedači biljaka. Bili su potpuno prekriveni s nečim što je nalikovalo kosi žene, i imali su ogromne, bucmaste glave, poput onih od tuljana. Da ste hodali okolo u to vrijeme, vidjeli bi ih da dišu ispod vode i kreću se u šumu. S njihovim ogromnim raljama, jeli su koliko su mogli od gigantske šume. Te životinje su preživjele u naše vrijeme kao ono što sada zovemo morske krave. [praznina u tekstu]

Zašto su se te životinje razvile? Evoluirale su jer su njihovi preci jeli zračne životinje, i zbog električnih sila koje su apsorbirali njihova tijela su se promijenila. Morske krave nisu evoluirale izravno od ihtiosaura, već iz životinja koje su im vrlo slične. Ono što su te kasnije životinje običavali jesti odredilo je njihov vanjski oblik. Bile su transformirane kroz ono što su jele.

Ove detalje treba dodati onom što nam govori moderna prirodna znanost. Vidite, davno prije površina Zemlje bila je mnogo mekša nego je danas. Oblici životinja o kojima sam upravo govorio razvili su se zbog onoga što su ta stvorenja uzimala kada su jela zračne životinje.

Sada, i zmajske ptice su također morale promijeniti njihov oblik jer zrak više nije sadržavao iste supstance kao i ranije. Postupno su se približile Zemlji i kasnije pretvorile u ptice. Dolje na zemlji, životinje su uvijek bile transformirane kroz ono što su jele. Naprimjer, plesiosauri su postupno razvili četiri ogromne noge poput stupova, gigantski stomak, bucmastu tuljansku glavu, i rep, ali su zadržale enormnu veličinu. Ako ugazite na vrapca, one je naravno zdrobljen pod vašim stopalom. Stvorenje koje opisujem bilo je tako ogromno da je moglo ugaziti na noja i zdrobiti ga. U usporedbi s ovim drevnim stvorenjem, životinje koje sada žive na Zemlji bile bi kao miš od najvećih životinja koje znamo. Ostaci ovih ogromnih stvorenja, koje nazivamo megaterija, pronađeni su.

Megaterija se kretala okolo u skladu s njihovom konstitucijom, odnosno, polako, ili onoliko koliko su njihove noge poput stupova dopuštale. Živjele su na onome što god bi doletjelo vani iz zraka, što je postalo drugačije, u njihove ogromne ralje ispunjene oštrim krokodilskim zubima, premda ne snažne kao one u njihovih predaka. Neke od onih ranijih životinja su nekako preživjele i puzale okolo kao krokodili. Međutim, uglavnom su gažene stopalima i zdrobljene od megaterije. Takve su stvari bile onda.

I tek sada, nakon što su se sve ove stvari dogodile, zrak se postupno očistio, i nestale vodene pare koje su blokirale sunčeve zrake kao veo, premda tanak. Sada, u kasnijem dobu, Sunce je moglo punom snagom sijati na Zemlju.

Ali moramo također razmotriti unutarnji aspekt ove cijele stvari. Životinje koje sam opisao, ihtiosauri i plesiosauri i kasnije morske krave ili megaterija, sve su bile prilično neinteligentne, izuzev možda ihtiosaura, koji su bili pametniji od ostalih. Međutim, to ne možemo reći za zmajske ptice u zraku; one su bile akutno osjetljive. Možete misliti da smo mi ljudska bića zaista pametni, jer mi ne bi dobrovoljno uletjeli u ralje ihtiosaura kao one zmajske ptice. Međutim, ja ne mislim da je to točno. Da ste u to vrijeme bili zmajska ptica vi bi također to napravili. One ptice su bile inteligentne; bile su vrlo osjetljive na Mjesec i na Sunce, baš kao što su naše oči. Ali one ptice su percipirale stvari cijelim tijelom, posebno s krilima. Šišmiši, također, imaju osjetljiva krila, premda mnogo manja naravno.

Dakle, zmajske ptice su bile osjetljive na Sunce i na Mjesec. Kao što sam rekao, formirali su sjajni elektromagnetski štit oko sebe, i kada je Mjesec sijao na taj vatreni zrak, same životinje, iz svojih vlastitih snaga, počele su sjajiti, sjajiti i svjetlucati poput krijesnica. Ne trebamo preopteretiti našu imaginaciju već znanstveno zaključiti da su ta stvorenja imala drugačiju senzaciju zvjezdanog neba nego su imale mračnog i bez zvijezda. Odgovarale su na svijetlo zvijezda vrlo ugodnom senzacijom u njihovim krilima, i kao rezultat njihova su krila postala išarana.

U izvjesnoj mjeri, možemo i danas dokazati sve ove stvari ako pažljivo promatramo. Naravno, nije mnogo ostalo od onih ptica pošto su imale veoma meka tijela; teško da ćemo naći i njihove fosilne tragove. Međutim, pažljivo ispitivanje 'mekših' fosila, posebno vapnenačkih, otkrilo je otiske krila koji se mogu proučavati. Naravno, to traži da otvorimo svoje umove, ranije nego da smo uskog uma kao što su često profesori. Premda su krila zmajskih ptica otišla, naravno, možemo još uvijek naći njihove otiske u vapnencu. Ako bolje pogledate fosile, nalazite otiske svakakvih zvijezda. To su tragovi otisaka zvijezda na onim krilima.

Neću trebati još mnogo dodati prije nego kažete da sve ovo zvuči prilično kao ono što sam neki dan rekao o jetri i bubrezima. Mi još nosimo u našim trbusima sliku ili repliku uvjeta na drevnoj Zemlji. Ove zmajske ptice su bile kao oči Zemlje. To znači – mogu samo kratko ukazati na ovo sada na kraju današnjeg razgovora – da je cijela Zemlja zaista bila stvorenje, riba, a gigantske životinje su se kretale na Zemlji kao što se kreću bijela krvna zrnca u našem tijelu. Naša tijela su na neki način Zemlja. Usput, bijele krvne ćelije izgledaju kao one drevne životinje, jedino što su mnogo manje, naravno.

Drugim riječima, Zemlja je kao cjelina bila ogromna riba, gigantske životinje i zmajske ptice bile su stalno pokretne oči s kojima je Zemlja gledala vani u kozmos. To da je Zemlja sada mrtva tek je kasniji razvoj. Izvorno je bila živa kao što smo mi sada ovdje u ovoj predavaonici. Ogromna stvorenja koja sam opisao, megaterija, morske krave, plesiosauri, ihtiosauri i tako dalje, izgledala su vrlo slično bijelim česticama koje se kreću u našoj krvi, jedino mnogo veće. Zmajske ptice su se zauzvrat ponašale veoma slično kao i naše oči, izuzev toga da se naše oči ne kreću okolo kao što su one ptice radile.

Dakle jednom je Zemlja bila ogromna, lijena životinja koja se polako rotirala oko osi i gledala u kozmos sa svojim stalno pokretnim očima, zmajskim pticama. Ono što sam opisao, jedenje vatre i tako dalje, sve u velikoj mjeri izgleda kao procesi koji se odvijaju u našem stomaku i crijevima. S druge strane, zmajske ptice izgledaju vrlo slično kao ono suprotno bijelim krvnim ćelijama, naime, moždanim ćelijama, koje se šire u naše oči.

U zaključku, Zemlju ćete razumjeti kada je vidite kao umrlu životinju. Tek nakon što je Zemlja izgubila vlastiti život druga bića su mogla ovdje živjeti, među njima, kao što ću opisati kasnije, ljudska bića.

Ono što se dogodilo gigantskom stvorenju Zemlji je ono što bi se dogodilo ako bi umrli i naša bijela krvna zrnca postala nezavisna bića. Sada smo suočeni s ovim ogromnim lešom. Nije čudo da moderni geolozi, koji mogu proučavati samo mrtve stvari, ispituju samo ovaj leš Zemlje. Znanstvenici općenito proučavaju samo mrtve stvari; seciraju leševe. Ali ako zaista želimo nešto razumjeti, moramo gledati na ono što je živo. Zemlja je jednom bila živa, letjela lijeno prostorom kao gigantsko stvorenje; mogla je gledati vani očima koje je svuda imala, naime, okretnim malim zmajskim pticama.

Sve ovo je od znatnog interesa, i sljedeći puta ćemo ići u još detalja.


© 2022. Sva prava zadržana.