.- 8. Osmo predavanje, Dornach, 23 rujna 1922.
O ranim zemaljskim uvjetima. Kornjače i krokodili. Instinkt za iscjeljenje kod životinja. Kisik i ugljik i njihov odnos prema biljkama i šumama. Ogromne kamenice koje žive u blatnjavoj zemaljskoj juhi.
Mjesec: imaginacije i reproduktivne snage. Mjesec unutar Zemlje i njegovo protjerivanje.
Očuvanje supstanci Mjeseca u reproduktivnim snagama životinja i ljudskih bića.
Sada moramo ići u još detalja o zadnjoj temi koju sam načeo. Zadnji puta sam govorio o čudnim stvorenjima koja su naseljavala Zemlju i o tome kako su živjela. Također sam rekao da je na jednom stupnju sama Zemlja bila živi organizam, biće.
U raznim muzejima još imamo ostatke ihtiosaura, plesiosaura, megaterije i morskih krava. Kada ih proučavamo, nalazimo da sve ove životinje imaju jednu stvar zajedničku. Njihova tijela su bila pokrivena oklopom ili ljuskama, i imale su snažne prednje ruke ili šape. Bile su toliko velike da bi mogli na njima prošetati. Mogli ste ih udariti velikim čekićem bez da ih stvarno ozlijedite, zbog njihovog zaštitnog ljuskastog oklopa. Sve što je ostalo od tih drevnih stvorenja, premda u mnogo manjem obliku, su kornjače i krokodili. Iako su mnogo manje, ove životinje su nasljednici tih prethistorijskih stvorenja koje su, kao što sam rekao, nosile oklop od rožnatih ploča.
Sada pokušajmo dobiti ideju kako su razvile njihov oklop od rožnatih ploča. Da bi to istražili, moramo početi od najmanjih detalja. Zamislite da je pas ozljeđen. Životinje imaju izvanredan instinkt za iscjeljenje, i vjerojatno ste primijetili što pas radi kada je ozlijeđen. Najprije od svega, obično liže ranu, zaslini je. Tada pas najviše od svega voli ležati na Suncu i pušta da Sunce sija na ranu. Što se tada događa? Nad ranom se formira vrsta korice. To možemo oslikati ovako. Ako je ozljeda ovdje, pas će prekriti cijelu površinu rane sa slinom i pustiti da na to sija Sunce. Sunce radi na slini, i iz toga će se razviti korica ispod koje rana može zacijeliti. Psi imaju izvanredne instinkte za iscjeljenje, iz kojih mogu poduzeti prave korake da se iscijele.
Sada možemo ovo proširiti. Možemo promotriti čudnu pojavu koja će nam pomoći da shvatimo kako rana psa iscjeljuje. Znate da mi udišemo zrak. U tom procesu ulazi kisik i širi se našim tijelima; to nam omogućuje da živimo. Bez kisika odmah bismo se ugušili. Što mi radimo zauzvrat? Nismo naročito zahvalni zraku koji nam daje kisik. U našim tijelima kisik se kombinira s ugljikom da bi se formirao ugljični dioksid, kojeg zatim izdahnemo. Zapravo smo prilično nezahvalni našem okruženju i stalno ga onečišćujemo. Da smo okruženi samo ugljičnim dioksidom, ugušili bi se. Svježi zrak je unutar nas transformiran; mi to izdahnemo i zapravo onečišćujemo naše okruženje s time. Stalno izdišemo ugljični dioksid, u kojem ni jedno ljudsko biće ili životinja ne mogu preživjeti. Tako možete vidjeti da se u osnovi život životinje sastoji u udisanju supstanci koje podržavaju život iz okruženja i zauzvrat dajući one štetne.
Životinjski život uskoro bi bio u lošem stanju ako bi se sva stvorenja ponašala tako nedolično kao ljudska bića i životinje, koji onečišćuju zrak. Ako bi svi oblici života bili jednaki, Zemlja bi davno dosegnula stanje gdje više ništa ne bi moglo živjeti, i cijela Zemlja bi samo bila jedno ogromno groblje. Dobra je stvar da se biljke ne ponašaju tako nedolično, već rade suprotno. Dok mi i životinje udišemo kisik i trujemo zrak izdisanjem ugljičnog dioksida, biljke udišu ugljični dioksid, zadržavaju ugljik i otpuštaju kisik. Zbog postojanja biljaka, posebno šuma, život na Zemlji može se nastaviti. Da nema šuma, ili da velike korporacije posijeku stabla, što su već započele u određenoj mjeri, život bi postao mnogo manje zdrav. Od vitalnog je značaja shvatiti da trebamo šume. Ako nas zanima samo drvo i obaranje stabala, život na Zemlji postupno činimo nemogućim. Dakle možemo reći, da stvari na Zemlji stoje tako da se, ljudska bića i životinje zapravo loše ponašaju jer zagađuju okolinu, dok je biljke i šume regeneriraju.
Vidite gospodo, tako stvari stoje sada; ali nije uvijek bilo tako. Moramo shvatiti da se Zemlja promijenila i da je bila sasvim drugačija u vrijeme koje sam opisivao prije par dana. Ako bi sada prošetali, ne bi mogli naletjeti na ihtiosaure, kao što biste mogli tada. Zemlja se stalno mijenja i u budućnosti će izgledati drugačije. Ipak, što biste mogli zaključiti iz svega što smo do sada naučili? Vidite da ono što imamo unutar nas i ono što dajemo, da nas ne može održavati. Moramo primiti nešto dodatno. Na ovom stupnju evolucije, moramo primiti ono što nam biljke mogu dati ako ćemo živjeti. Ne možemo postojati samo na onom što imamo unutar nas. To bi nas uništilo.
Jasno možete vidjeti da ono što nam je korisno i dobrobit kada to imamo u nama, uništava nas kada nam dolazi izvana. Naprimjer, bili bismo u lošem stanju kada bi imali previše kisika u nama. Ipak stalno moramo dobivati kisik izvana. Drugim riječima, supstance koje su štetne kada su u nama, od koristi su kada dođu do nas izvana, a one koje su blagotvorne kada su u nama, štetne su kada utječu u nas od izvana.
Sada kada smo shvatili da nešto mora utjecati u nas što je različito od onoga što je u nama, vratimo se opet u prošlost. U našoj imaginaciji vratimo se u period kada su ihtiosauri napola plivali a napola gazili cijelom Zemljom i kada su plesiosauri poskakivali okolo. Sjetiti ćete se što sam rekao o tim uvjetima. Ali postojao je također i period prije ovoga. Kako su stvari izgledale u veoma davna vremena, čak i prije ihtiosaura i plesiosaura?
Pa gospodo, sudeći po ostacima ostalim iz ove davne prošlosti, životinje tog perioda su bile još više nezgrapne nego kasnije. Znate, možete proučavati plesiosaure u muzejima. Vidjeti ćete njihovu gigantsku veličinu, njihov debeli ljuskasti oklop, težak poput oklopa srednjovjekovnog viteza, i njihove nezgrapne noge. Možete zamisliti da ovi momci nisu bili nimalo okretni ni graciozni, već strašno nezgrapni. Ali sa svom njihovom fizičkom nezgrapnošću, još su imali stopala poput peraja, što im je omogućilo da plivaju i da se drže za stvari. Na neki način, bili su moderna stvorenja u usporedbi s onim prije njih. Još ranije životinje, koje su bile prethodnica ihtiosaurima, plesiosaurima i megateriji, čak su bile više nezgrapne jer praktički nisu imale ništa osim mekog tijela koje još nije bilo diferencirano. Bilo je nešto poput glave naprijed, prilično dug rep natrag, i oko svega enormni ljuskasti oklop.
Ako ste ikada vidjeli kamenicu, možete misliti o njoj kao o sićušnom patuljku u usporedbi s ovim drevnim kreaturama. Njeno cijelo tijelo je poput želea, ljigavo, i okruženo ljuskom. Ako sada školjku predstavite sebi malo promijenjenu i prekrivenu ljuskama kao kornjača i unutar toga predstavite meko tijelo kamenice, dobiti ćete ideju o životinjama koje su nastanjivale Zemlju prije ihtiosaura i megaterije.
U to vrijeme Zemlja je bila gušće konzistencije, gušće od mlijeka. Planine kakve danas poznajemo još su bile otopljene u njoj. Zemlja je bila gruda prilično gustog umaka u prostoru. U njoj su plutale gigantske kamenice za koje bi ova cijela sala bila patuljak. Bile su toliko enormne da ste mogli nacrtati cijelu Francusku na njenim leđima; tamo bi lako stala cijela Francuska. Starije od ovih životinja bile su toliko ogromne jer je i Zemlja još bila ogromna.
Dakle, tamo su na Zemlji jednom živjela gigantska stvorenja koja su se zapravo sastojala od supstance poput želea i koja su se mogle pomicati jedino na način na koji to rade kamenice, jedino što je ovima potonjima potrebna mnogo rjeđa voda. Ova stvorenja poput želea, nosila su gigantski oklop kao naše kornjače i plivala okolo u gustoj tekućini Zemlje.
Možete usporediti Zemlju tog perioda s ogromnom zdjelom guste juhe u kojoj su knedle. Njih trebate zamisliti toliko čvrste na jednoj strani da bi polomili zube ugrizavši u njih i vrlo mekane na drugoj. Samo zamislite da biste mogli ukloniti čvrsti dio poput šešira. Drugi dio je toliko mekan da ste ga mogli pojesti; bio je mekši od guste tekućine Zemlje u kojoj su ova stvorenja plutala.
Ove drevne životinje imale su nešto što još i danas možete vidjeti kod izvjesnih malih insekata. Naprimjer, vjerojatno ste svi vidjeli puževe kako pužu. Možete slijediti njihov trag jer ostavljaju trag sluzi. Danas Sunce osuši sluz i tako nema velikog značaja. Ali u tim drevnim vremenima kada Zemlja nije bila potpuno čvrsta, životinje koje sam opisao također su otraga ostavljale sluz, koja se onda miješala s gustom zemaljskom juhom. Ova stvorenja su stoga bila korisna za Zemlju.
Sada možete promatrati samo tragove ovih stvari. Naprimjer, kada hodate niz stazu nakon dobrog pljuska, posebno ovdje oko Goetheanuma, za kišnih dana gliste svuda pužu okolo. Gdje su one ostalo vrijeme? Žive u Zemlji, gdje rade tunele kroz koje pužu. Vidite, da nije ovih glista, naša polja bi bila daleko manje plodna, jer supstance koje ostavljaju iza mijenja tlo. Ne bi trebali misliti da je bilo što u prirodi suvišno.
Gigantske kamenice u drevna vremena radile su nešto sasvim slično; stalno su izlučivale sluz koja je obnavljala tekuću Zemlju. Ali stvari su danas malo različite. Bez obzira koliko mnogo ovih supstanci naši puževi i gliste izluče i dodaju zemlji, njihova izlučevina odumire u zemlji kakva je sada. Mi sigurno imamo koristi od onog što gliste i puževi ostavljaju iza na tlu polja i livada; to je izvrsno gnojivo kada uroni u zemlju. Ali vidite, ono što ove životinje daju zemlji ne dolazi živo; to nema životne snage.
Ali u drevna vremena kada su gigantske kamenice izlučivale supstance u tekućoj Zemlji, događalo se nešto izvanredno, nešto što se u sličnom obliku događa čak i danas. Proces oplodnje kod većine nižih životinja – pa čak i nekih razvijenijih – različit je od oplodnje kod viših životinja i ljudskih bića. Ženke riba, žaba i drugih vodozemaca, negdje odlože nakupinu jaja, a mužjaci zatim bace sjeme na ta jaja i oplode ih. Oplodnja se tako događa izvan tijela ženke. Drugim riječima, ženka negdje položi jaja i otiđe. Mužjak ih nalazi, oplodi, i isto tako ostavi. Proces oplodnje je potpuno vanjski i sveo bi se na ništa da Sunce ne sija na ova oplođena jaja. Bez Sunca, odumrijeti će. Ali ako Sunce obasjava oplođena jaja, razviti će se u mlade životinje. Ovaj proces se još odvija u naše vrijeme.
U vrijeme kada su ove gigantske kamenice plivale u ovoj zemaljskoj juhi, sluz koju su izlučivale učinila je mogućim da se takva ogromna stvorenja uvije iznova razviju iz zemlje. Stara umiru, ali nova se razvijaju iz zemlje. Dakle sama Zemlja rađa ove nezgrapne, gigantske životinje a zauzvrat je oplođena od njihove sluzi. Možete zamisliti, dakle, da je jednom cijela Zemlja bila živi organizam, živo biće. Njen život je morao biti podržavan sa sluzi koju su ova stvorenja stalno lučila. Da je debela zemaljska juha postojala sama po sebi, ove ogromne životinje bi također izumrle. Izlučivale su sluz i tako stalno održavale život Zemlje, omogućujući joj zauzvrat da rodi nova stvorenja, koja su opet oplodila Zemlju i tako dalje.
Ali ona ne bi mogla lučiti sluz da nije bilo nečeg drugog. Spomenuo sam da je Zemlja bila kao gusta juha. Ali sluz životinja bila je mnogo rjeđa. Kako je bilo moguće da životinje imaju sluz rjeđe konzistencije od same Zemlje? Na prvi pogled mislili bi da nije moguće da grumeni rijetke sluzi nastanu iz guste tekućine Zemlje.
Vidite, gospodo, ako otopite sol u čaši vode, može se dogoditi da nešto potone i napravi talog na dnu čaše. Sada je voda postala rjeđa nego prije, kada je u njoj bila otopljena cijela sol. Rjeđa otopina je blizu vrha, a gušća tekućina je blizu dna. Ako sada okrenete čašu naopako, cijela otopina soli će isteći vani, i ne bi bilo taloga. Ali to zamišljeno prevrtanje ilustrira uvjete drevne Zemlje. U toj gustoj zemaljskoj juhi živjele su ogromne kamenice. Imale su ljuskasti oklop na vrhu i sluz ispod. Od čega se oklop sastojao? To nije bilo ništa drugo nego ono što se odvojilo od guste zemaljske mase. Kao što se sol odvaja od vode i taloži dolje, tako se i ova gusta, vrlo gusta masa, koja je formirala oklop poput kornjačinog, odvojila od zemaljske mase; ali prema gore, tako da razrijeđeno ostaje dolje. Tako uvjetno rečeno, obrnuta čaša ili glava, mogla se podići iz vode. Jedino što je sol, takoreći, stigla na vrh.
I što se dogodilo toj soli? Pa, gospodo, vratimo se na ono što pas radi kada ima ranu. Prvo liže rani, zatim pušta da na nju Sunce sija. Tekućina na površini postaje gušća i ubija nešto u rani. Inače bi ušla bakterija, povećala pogođeno područje, i životinja bi umrla. Vidite, tu se formira vrsta školjke, iz materijala od unutra formira se kora. Sluzava tekućina koju pas stavlja na svoju ranu, dolazi iz njegove utrobe. Kada Sunce sija na tu tekućinu, toplina je zadeblja.
Bilo je isto i sa drevnim životinjama. Sunce je sijalo na tu gustu zemaljsku juhu, i kao rezultat izvjesna područja su na isti način bila zadebljana kao što se krasta stvara na rani psa. Ona su postala ljuske za kamenice. Ispod te zadebljane mase ljuski, sluz je sada bila rjeđa. Tako su nastale gigantske kamenice.
Ipak one ne bi bile tamo da na njih nije sijalo Sunce. Bez sunčeva svijetla ne bi mogle postojati. Tako imamo čudnu pojavu da je tijekom dana Sunce sijalo na napola-tekuću Zemlju, stvarajući ove ogromne kamenice.
Ali od toga ne bi bilo nikakve koristi što su je, krećući se kroz tu gustu juhu, te životinje oplodile pomoću tanke sluzi koju su izlučivale. Samo od toga ne bi bilo koristi. Zemlja je morala sadržavati još nešto. To je moralo biti nešto poput jaja. To je razumljivo, zar ne? Zemlja je nekad morala biti poput jaja. Samo se tako mogla oploditi.
Da bi razumjeli to stanje kada je Zemlja bila gusta juha, moramo ispitati kako se jaje može oploditi. Raspravljali smo o muškim stvorenjima u davna vremena, onima koja su oplodili Zemlju. Ali cijela Zemlja bi trebala biti ženski pandan, ogromno kolektivno jaje. Kako je to bilo moguće?
Ako želite razumjeti nešto kao što je to, morate pažljivije ispitati svijet oko vas. Biti ćete iznenađeni, ali moram skrenuti pažnju na nešto drugo na trenutak, nešto čega više moderni ljudi nisu potpuno svjesni. Ipak, nije to samo da bi izgledalo misteriozno kada pjesnici opisuju kako ljubavnici šetaju po mjesečini, kada žele opisati osobe koje se vole. Mjesec je zaista uvijek snažno utjecao na ljudsku imaginaciju.
Možete misliti da ovo nema ništa sa našom sadašnjom temom, ali ima. Mjesečina aktivira našu maštu. I vidite, to je vrlo čudna stvar da mjesečina aktivira maštu. Kada učeni ljudi našeg vremena imaju povremeno nalet inteligencije, smisle zaista lijepe stvari. Naprimjer, prije nekog vremena živio je u Parizu učenjak koji je sebi rekao: 'uz sve lijekove koje imamo možemo toliko malo učiniti za ljude'. Zaista je čudno da je jedan učenjak u Parizu to konačno otkrio. Ako ćemo ljude učiniti zdravijima, trebali bi raditi nešto drugačije. Biti ćete iznenađeni što je rekao. Savjetovao je ljudima da pažljivo čitaju Goetheova Fausta, ne da uzimaju samo stvari koje uključuju intelekt, jer Goetheov Faust stimulira maštu, a mašta je zdrava. Čak je i materijalistički učenjak smatrao da je čitanje Goetheova Fausta dobro jer potiče maštu. Rekao je da su danas ljudi toliko pametni i koriste samo intelekt. Ali je tvrdio, da um zapravo ljude čini bolesnima. Ali kada bi čitali Fausta i uronili u sve slike u Faustu, bili bi puno zdraviji.
Ovaj učeni čovjek želio je da se ljudi prožmu zdravom vitalnošću, životnim snagama. Vidite, uvid poput ovoga je jedinstven, svijetli trenutak, kakvih moderna znanost nema veoma mnogo. To je zdravo jer vas potiče na bolju probavu. Doista je istina: osoba bolje probavlja kada proučava Goetheova Fausta nego kada proučava znanstvena djela. Ona uzrujavaju želudac, s Goetheovim Faustom želudac postaje zdraviji, ali i ostali organi. Odakle to dolazi? Pa Goetheov Faust dolazi iz imaginacije a ne iz uma.
Samo promislite o ovome na trenutak: kada god ljudi dopuste da na njih utječe Mjesec, njihova imaginacija je aktivirana. Više od ičega drugog, Mjesec stimulira naše snage rasta, jer je to dvoje međusobno povezano. Zar nije točno da kada idemo u šetnju po mjesečini, osjećamo se malo ugrijani; drugim riječima, osjećamo da su stimulirane naše snage rasta? Naravno, sada se to javlja samo u maloj mjeri.
Ipak ostaje činjenica da je Mjesec povezan sa svim aspektima ljudskog života. Dopustite da ovdje spomenem detalj koji snažno ukazuje na to da je Mjesec zaista povezan sa životom. Sada smo stalno podsjećani na stvari koje su u ranija vremena ljudi znali. Naprimjer, rekao sam vam o rimskoj glavi Janusa sa dva lica: to će vam dati ideju da su ljudi znali više nego mi znamo danas. Nisu bili više 'inteligentni', ali su zasigurno znali više. Sada, kada je svo prethodno znanje pokopano pod 'inteligencija', kažemo, naprimjer, da se nerođeno dijete nosi u maternici devet mjeseci. Pa. medicina nije samo sačuvala latinske riječi, već također i neke od starih koncepata. Premda moderni liječnici ne žele imati ništa s konceptima prošlosti, neke od ideja su još tu naokolo. Jedna od njih je da se nerođeno dijete nosi u maternici deset mjeseci. Kako to može biti, gospodo? Pa, možete to zaključiti sami: jedan mjesečev mjesec je približno 28 dana. Deset puta 28 je 280 dana. Dobijete otprilike isti broj, naime, 270, ako pomnožite kalendarski mjesec od 30 dana sa devet. Drugim riječima, devet mjeseci koje imamo danas ekvivalentno je s deset lunarnih mjeseci. Oboje pokrivaju gotovo isti period vremena. U prošlosti, period trudnoće fetusa računao se u lunarnim mjesecima.
Zašto je to bilo tako, gospodo? Bilo je tako jer su ljudi još znali da je razvoj nerođenog djeteta bio povezan s Mjesecom. Oni su jednostavno znali, i mi možemo ponovno otkriti kroz antropozofsko istraživanje da se jedino zbog Mjeseca fetus može razviti kao živo biće.
Ali Mjesec utječe samo na žene ljudi i ženke životinjskog carstva jer ih njihova konstitucija čini tako podložnima. Mjesec više ne utječe na Zemlju, više tamo ne proizvodi jaja; dovoljno točno. A ipak, ako pažljivo proučavamo stvari, nalazimo da tamo ima uključeno više od delikatnog stimulansa za našu imaginaciju i aktivacije naših snaga rasta kada idemo u šetnju po mjesečini. Mjesec ima tako snažan oživljujući utjecaj na žene i na ženke životinja da samo on poklanja snage rasta njihovoj djeci i potomstvu.
Ali Mjesec ne omogućuje samo Zemlji da raste, jer je mnogo od našeg planeta već mrtvo. Ako je jednom bilo moguće da Zemlja bude oplođena, morala je biti mnogo više živa nego danas. Sada se sjetite što sam rekao prije: štogod postoji u nama postaje štetno kada to uzmemo od izvana. Mjesec koji danas sija na Zemlju više ne može proizvesti život. Zašto? Jer svijetlo dolazi od izvana. To je kao da se zrak koji smo upravo izdahnuli pokuša vratiti u naša tijela; to ne može podržati život u nama niti nas oživjeti. U naše vrijeme Mjesec ne može više raditi na samoj Zemlji; može utjecati samo na tijelo ljudskih bića i životinja, jer su ona zaštićena.
Ali gdje je jednom Mjesec morao biti da bi napravio samu Zemlju živim bićem. Mjesec to ne bi mogao napraviti dok je izvan Zemlje. Morao je biti unutar nje! Kao što nas ugljični dioksid ne može držati živim kada je izvan naših tijela, već se mora razviti na živi način unutar nas, tako je i svijetlo Mjeseca moralo u neko vrijeme biti unutar Zemlje, ne vani.
Dakle, morate zamisliti gospodo, da u vrijeme ovih gigantskih kamenica Mjesec nije bio odvojen od Zemlje, već otopljen u njenoj gustoj juhi. Nije imao jasnih granica i samo je formirao sferu neznatno gušćeg materijala od ostatka. Tako je Zemlju kao cjelinu napravio jajem. Mjesec, koji u naše vrijeme utječe samo na našu imaginaciju i tijela žena i ženki životinja, u jednoj točki je bio dio Zemlje.
To znači da je u neko vrijeme morao otići. Ovdje dolazimo do trenutka od ogromne važnosti u razvoju Zemlje. Mjesec, koji je u naše vrijeme uvijek izvan Zemlje, bio je unutar nje. Tada ga je Zemlja protjerala, i sada je to dvoje odvojeno.
Kada proučavamo tijelo Zemlje otkrivamo nešto izvanredno. Najprije nalazimo da se sastoji od vode u kojoj kontinenti ili kopnene mase 'plutaju', baš kao što su gigantske životinje jednom plivale u tekućoj Zemlji. Europa, Azija i Afrika 'plutaju' u vodi kao što su ova ogromna stvorenja jednom plutala u zemljinoj juhi. Kada proučavamo forme raznih kopnenih masa, vidimo da izgledaju različito. Također primjećujemo iz izdubljenja Zemlje na raznim mjestima i od izmičućih kontinenata, da se Mjesec jednom odvojio od Zemlje u području koje se sada zove Pacifik. Mjesec je jednom bio unutar Zemlje i onda je izbačen. Otvrdnuo je tek nakon što je bio izvan Zemlje.
Vratimo se starim uvjetima na Zemlji kada je još sadržavala Mjesec. Tada su izlučevine Mjeseca dale Zemlji ulogu majke, dok je Sunce proizvodilo 'očinske' supstance stalnim stvaranjem onih grudica sluzi i okružujući ih debelim rožnatim slojem. Ove plutajuće nakupine sluzi neprestano su oplođivale ono što je bilo ispod njih u zemaljskoj juhi, što je Mjesec održavao na životu. Tako da je Zemlja tada bila divovsko jaje, stalno oplođivana utjecajem Sunca.
Pa, gospodo, da se ova situacija nastavila, dovela bi do vrlo neugodnih uvjeta. Mjesec bi bio izbačen; Zemlja bi postala neplodna, i konačno bi sve umrlo. Što se dogodilo umjesto toga? Istina, Mjesec je izbačen, i Zemlja umrla. Ali nešto je od starih osobina oplodnje sačuvano unutar tijela žena i ženki životinja. Prije tog izbacivanja Mjeseca, nije bilo rađanja kakvo poznajemo sada. Baš kao što uzmete malo starog kvasca i stavite ga u tijesto ako želite napraviti novu štrucu kruha, tako je i nešto od starih supstanci Mjeseca preostalo u ženskim tijelima tako da mogu biti oplođena. Tako oplođeno je samo reprodukcija drevnog zemaljskog jaja. Nije čudo da se trudnoća, duljina vremena koliko se nerođeno dijete nosi u maternici, računa na osnovu faza Mjeseca; konačno, Mjesec je još uključen u reprodukciju. Ako ste sin barona, morate živjeti unutar baštine koju je vaš otac ostavio. Isto vrijedi za oplođeno jaje, koje zapravo proizlazi iz drevne mjesečeve juhe. Mora još živjeti pod uvjetima Mjeseca, jer je od Mjeseca naslijedilo supstance.
U prijašnjim vremenima ljudi su općenito znali više o ovim stvarima. Jednom ću vam reći zašto je to bilo tako. Ljudi su znali više o ovim stvarima i rekli su da Sunce ima muške osobine. Ono zapravo stvara muški rod bića. To se otkriva na neki način u latinskom jeziku gdje je Sol, Sunce, muško, dok je Luna, Mjesec, žensko. Sol, sunčeva svojstva, oplođuje Lunu, ženski element. U Njemačkom je to obrnuto, i riječ Sonne (Sunce) je žensko i izraz Mond (Mjesec) je muško, premda u stvarnosti Sunce predstavlja muške osobine a Mjesec ženske. Ovdje su se stvari pomiješale. Ako bi željeli koristiti jezik na pravi način, trebali bi riječi Sonne dati muški rod a izrazu Mond ženski: der Sonne i die Mond.
Dopustite da zaključim današnje predavanje s vicem izvedenim iz latinskog. Ovdje želim ukazati na nešto što će nam postati jasnije sljedeći puta. Recimo da prvo imamo Mjesec dok raste. Povećava se dok ne bude pun. Zatim počinje opadati. Vidite, ako pogledate odgovarajuć izraze u romanskim jezicima, na primjer francuskom, koji je izveden iz latinskog, možete usporediti opadajući Mjesec sa 'C' a rastući sa 'D'. A 'C' nas vodi do croître što znali rast. Međutim, kada sliči na 'C' Mjesec opada umjesto da raste. Faza u kojoj sliči na 'D' ne odgovara ni décroître, jer sada raste. Kada pogledamo nebo, Mjesec izgleda kao da govori 'ja rastem' premda stvarno opada i obrnuto. Tako je nastala izreka 'Mjesec govori laži'.
Ali ovaj primjer ima dublje značenje. Ljudi su se sramili govoriti o Mjesecu jer je povezan s razmnožavanjem. To je postupno postalo nešto o čemu ljudi ne govore. U tom procesu, izgubili su sposobnost govoriti o osobinama Mjeseca na pravilan način. To je zašto Mjesec navodno govori laži. Kada su ljudi pogledali na njega, više im nije govorio s čime su povezani. Liječnici su postupno izgubili naviku govoriti da dijete ostaje u maternici deset lunarnih mjeseci i govorili su o devet solarnih mjeseci, što je otprilike isti period vremena. Ali u stvarnosti je to deset lunarnih mjeseci a ne deset solarnih. To je povezano s Mjesecom i proizlazi iz činjenice da je Zemlja jednom nosila Mjesec u trbuhu, i rodila ga i izbacila u svemir.
U osnovi ovo što vam govorim nije mnogo različito od onoga što neki ljudi kažu o prvobitnoj kozmičkoj maglici, vrsti pare, iz koje se Zemlja u konačnici odvojila; još kasnije Mjesec se otrgnuo od Zemlje. Ali sve ovo je rezultat mehanicističkog ili materijalističkog mišljenja! Koliko god supstance izlazilo iz maglice, nikada ne može postati živa. Možete u kotlu proizvesti koliko god hoćete pare i zatim pustiti da se neke supstance odvoje i budu otpuštene – nije važno. Ovo o čemu vam pričan, zaista, nije drevna para; ono što govorim vodi vas natrag u stvarnost.
Da, ovo je stvarnost; ne maglica iz koje su se navodno Jupiter i Zemlja odvojili, a Zemlja je navodno izbacila Mjesec kada je još bio kao Jupiter. Pravi Mjesec je povezan s rastom, razvojem i čak s ljudskom reprodukcijom, kao što sam rekao. Nadalje, Zemlja je jednom imala vlastitu reproduktivnu energiju i bila je oplođena od Sunca i onih ogromnih životinja. Mjesečeve snage u Zemlji bile su oplođene od sunčeva svijetla.
Vidite kako smo postupno povećali opseg ovog predavanja od Zemlje na univerzum. Shvaćam da sam postavio prilične zahtjeve na vašu pažnju. Ali s druge strane vidjeti ćete da se kao rezultat može naučiti nešto od stvarne važnosti.