OVA knjiga će naći svoj put do onih koje zanima pitanje: Kakav je Rudolf Steiner bio kao osoba? – i koji bi radije saslušali svjedoka nego strance ili protivnike. Biti će im kazano kako čovjek na osnovama moderne protestantske teologije dolazi do Rudolfa Steinera, i što je doživio u odnosu s njim. Izvještaj ima svoja ograničenja: intimne i osobne stvari ne pripadaju oblasti javnosti, premda su često upravo to stvari koje su donijele najjače uvjerenje; okultne i duhovne stvari ne mogu uvijek biti prenesene, iako su mogle dati poticaj za najdublje doživljaje. Unutar tih ograničenja, međutim, nudim ono za što osjećam da je na bilo koji način moguće reći.
Nisam pisao zabilješke o mojim susretima s Rudolfom Steinerom. Izgledalo mi je nekako neprirodno da ulazim u svaku konverzaciju sa svjesnom namjerom da poslije sve zapišem. Osjećao sam da bi to ugrozilo slobodu i polet direktnog odnosa i konačno prisnost. I tako ne ponavljam riječi Dr. Steinera doslovno, kako su stvarno izgovorene, premda su korišteni zarezi iz razloga distinkcije. Dajem ih onako kako žive u mojoj memoriji i preuzimam odgovornost za njihov sadržaj i značenje, ali ne i za njihovu doslovnu točnost.
Od početka do kraja nisam razmišljao o sebi toliko kao o izoliranoj osobnosti u konverzaciji koju sam mogao imati s Rudolfom Steinerom. Rako sam sebi: Samo nekolicina ima priliku doći u bliski kontakt s takvim čovjekom. Ali ta nekolicina ima obvezu prema cijelom čovječanstvu, i u onome što pitaju i istražuju, i u odgovorima i informacijama koje su im udostojene. Izgledalo je da je sam Rudolf Steiner razumio i odobravao moj pristup, i rekao mi mnogo. Znao je da neću na to gledati kao na moje vlastito vlasništvo i da ću to ponovno dati čovječanstvu u pravo vrijeme.
Ako će ova knjiga biti ono što se želi da bude – priča kako čovjek iz sadašnjeg kršćanstva dolazi do Rudolfa Steinera – dopustivo je uvesti čak i podređene osobine i konverzacije koje nisu pune teškog sadržaja, kada su dijelovi cijele slike. Putovi do Rudolfa Steinera su mnogostruki. I ovoj knjizi je pridružena nada da će ljudi iz sasvim različitih sfera života - liječnici, učitelji, umjetnici, političari – također reći kako su oni došli do Rudolfa Steinera. Jer dok se priča na taj način ne uveća i upotpuni ne može nastati prava i potpuna slika o njemu.
POSTOJE trenutci u čovjekovu životu kada izgleda da je svjestan delikatne zvonjave zvona. Sviće novi čas sudbine. To je zaista kao da je zurenje viših duhova bilo usmjereno na njega. Mnogo zavisi – i za njega i za druge, od djela kojeg tada poduzima.
Jedan od takvih trenutaka je došao krajem godine 1910, kada sam primio zahtjev iz većeg grada na sjeveru Njemačke da održim javno predavanje o religijskim stremljenjima sadašnjeg vremena. Bio sam duboko zainteresiran za tekuće težnje za obnovom religije, i sada, kada je to bilo pitanje davanja općenitog pregleda, činilo mi se da me jako izražen nedostatak simpatije uvijek tjerao da ignoriram određeni fenomen vremena, naime "Teozofiju". Ako prihvatim predavanje, bila je moja dužnost da također uđem i u fundamentalne principe te struje. Do tada sam o tome znao veoma malo. Antagonističko opredjeljenje stajalo je na putu. Izgledalo mi je kao masa neutemeljenih izjava, kao radoznalo i nepromišljeno ispitivanje duhovne pozadine univerzuma, zamorno i bezdušno, stvarna mješavina orijentalne misli i kršćanstva, nesposobna za sve ozbiljne duhovne zahtjeve, netolerantna za sve prave religijske osjećaje, drska, hladna, trgovina senzacijama.
Ali napokon – jedino je ispravno pogledati što vrijedi u očima ovih ljudi. Žrtve koje rade vrijedne su respekta i oni su nalazili nepogrešivu satisfakciju u životu. Svatko tko osjeća da je barem potrebno obratiti pažnju na religijski život suvremenika, treba u odgovarajuće vrijeme dublje ispitati tu domenu.
Tako sam pisao predstavnicima različitih teozofskih institucija u Nurembergu, gdje sam tada radio kao protestantski svećenik, upitavši da li ih mogu posjetiti da ih pitam u vezi njihova pokreta i posuditi njihovu literaturu. Uskoro nakon toga, moj budući prijatelj Michael Bauer sjedio je u mojoj radnoj sobi. Utisak koji je ostavio na mene bio je neočekivan i sasvim neobičan. Iznenada sam imao ispred sebe čovjeka rijetke duhovnosti, onog koji je težio najvišim idealima u životu. Dolazeći iz jednostavne seljačke obitelji iz Gornje Frankonije, sa zanimanjem "samo srednjoškolski učitelj", Michael Bauer je pretražio svaku domenu moderne duhovne misli u svojoj potrazi za istinom. U svojim ranijim godinama slobodni mislitelj u školi Ernsta Haeckela, posvetio se prirodnoj znanosti, iznad svega fizici i kemiji. Uporna težnja za višim samo-razvojem vodila ga je do spisa švapskog okultista Kerninga, i on se odlučno posvetio prakticiranju njegovih "vježbi". Michael Bauer je prošao mnoga područja njemačke filozofije, uvijek na tragu konačnih načela.
Hegel, o kojem ima temeljito znanje, postao je njegov najdraži filozof. Pokušao je ovladati stranim jezicima, ne samo francuskim i engleskim, već također latinskim, grčkim i čak i sanskrtom, da bi se napajao s izvora. U to vrijeme tek je dosegnuo kraj svojih četrdesetih godina. Taj visoki, mršav lik, s tamnom bradom i dugim, upadljivo duhovnim licem, mogao bi se uzeti za one indijske "Učitelje" koji lutaju gradovima Europe. Čuo sam o ljudima kojima je sami pogled na Michaela Bauera koji se kreće među cvijećem u njegovu vrtu bio poseban događaj u njihovim životima. Ali njegove oči su odavale najjači utisak. Nije tu bilo nikakve sugestije bilo kojeg indijskog elementa; kroz te oči vani je sijalo svijetlo Krista. Samo s jednom iznimkom samog Rudolfa Steinera nikada nisam vidio takvo zlatno svijetlo u dubinama ljudskih očiju. Mudrošću ispunjena dobrota zračila je od njega i ispunjavala cijelo njegovo okruženje. Uvijek je bio spreman cijeniti svako ljudsko biće, makar i najnezrelije; i nikada dopustiti da sam bude nadvladan od bilo kog čovjeka, makar i najvećeg. Čak i prema Rudolfu Steineru njegov stav je bio zadivljujuće slobodan. Dječja sposobnost poštovanja je neumanjena živjela u čovjeku zrelih godina koji je bio doveden na ivicu ponora od teških udaraca sudbine i nemilosrdnim naprezanjem. Ali ta čista moć poštovanja, kakvu sličnu nikada ranije nisam vidio kod odraslog čovjeka, bila je kombinirana, u njegovu slučaju, sa čvrstom samouvjerenošću i osjećajem sebe. To jedinstvo poštovanja i slobode u ljudskom biću poticalo je atmosferu plemenitosti koja se mogla osjetiti kad god je netko s njim pričao. Poseban tip Proviđenja vodio je upravo ovog čovjeka na moj put kada sam se počeo raspitivati o Teozofiji. Da on nije bio tu, moja sreća bi vjerojatno bila kao i stotina od moje generacije. Mogao bih otići čuti predavanje Rudolfa Steinera da bih "znao nešto o njemu". Trebao bih pročitati neku njegovu knjigu u kritičkom duhu da bi "formirao mišljenje". Ali prošao bih pokraj najvećeg čovjeka mog vremena bez da naslutim tko je došao na moj put.
Također i druge stvari, naravno, bile su priprema za taj čas sudbine. Prije kratkog vremena predavao sam na kongresu u Južnoj Njemačkoj o temi Prijatelji u kršćanskom svijetu. To je tijelo ljudi koji u potpunosti priznaju rezultate suvremenih istraživanja i bore se za slobodu i istinu u religijskom životu budućnosti. Osjećao sam se više duhovno srodan s njima nego s ijednim drugim tijelom u svijetu teologije u to vrijeme. Ali naslov koji sam izabrao za moje predavanje – Što modernoj teologiji nedostaje? – naznaka je onoga što sam osjećao kao svoj položaj. To je jedino predavanje koje sam dao na velikom skupu teologa. I zaista nikada nisam tražio još jedno. U raspravi nakon predavanja, Ernst Troeltsch – koji kasnije postaje profesor filozofije na Sveučilištu u Berlinu – ustao je da govori. Njegove napomene o predavanju nisu bile potpuno neprijateljske ali je rekao: "Ponovno smo slušali nekog tko pokušava izaći iz svoje kože; a to je nešto što čovjek jednostavno ne može". To me naljutilo, i u završnom govoru sam uzvratio: "Vi ste jedan od onih koji paraliziraju mlade teologe sa vašom vječnom doktrinom relativnosti; i kada kažete da čovjek ne može iz svoje kože, moj odgovor vam je da bi trebao. Ja, kao jedinka, stremim u tom smjeru, i uspjeti ću"! Troeltsch se suzdržano nasmijao, i ostali s njime. Ali kasnije mi je izgledalo kao da su dobri duhovi čuli moju želju, i od tada nadalje vodili me putem kojim čovjek u stvari uči "izaći iz svoje kože ".
Ovdje se može spomenuti još jedan detalj jer nije bio bez značaja. Godinama sam sebi govorio: Ako išta želim od sudbine to je da ne prođem pored najvećih duhovnih fenomena mojih dana. Najmanje od svega bih želio dijeliti sreću Friedricha Velikog, koji je bio suvremenik Goethea ali ga nije prepoznao. Što su te želje kada se pojave u čovjeku? Da li su predosjećaj onog što će doći? Da li su mutne uspomene na šaputanje našeg anđela kada smo bili prepušteni zemaljskom životu? Ali upravo taj moj osjećaj je bio pogrešno protumačen od dobronamjernih prijatelja. "Zašto uvijek pokazuješ na drugog? Što je sa samim tobom!" Za mnoge izvanredne ljude među našim suvremenicima ova želja da budu "netko" bila je prepreka koja ih je spriječila da ikada pristupe Rudolfu Steineru. Ultimativna volja-za-istinom – to govorim sa svim naglascima – nije bila u njima. Također im je nedostajao siguran osjećaj sebe koji se nikada ne gubi ako nađe svoje pravo mjesto u univerzumu. I nedostajalo im je to shvaćanje odgovornosti koja, bez grozničave ambicije, zna da je slobodno pružena pomoć svih dobrih i aktivnih ljudi zbog onoga tko je veći radnik od svih njih.
- Dakle tamo je bio Michael Bauer, sjedeći ispred mene. U tonu nasmijane superiornosti pokušao sam započeti razgovor s pitanjem: "I dakle vi vjerujete u reinkarnaciju?" Ali sam odmah vidio da ću morati napustiti taj ton jednom i zauvijek. Sjena se nadvila nad tim otvorenim, duhovnim licem. Ne neljubazno, već u tonu koji naznačuje nepogrešivu obranu, došao je odgovor: "Ne mogu drugačije". I zatim, u toj i slijedećim konverzacijama, nastavio mi je govoriti kako su njegova najdublja stremljenja uvijek bila usmjerena prema Kristu. Činjenica da je mogao s poštovanjem nositi Krista u sebi kao istinskog Sina Božjeg, zadržavajući čvrst, nepristran položaj u modernom svijetu znanosti i istraživanja – to je dugovao "Teozofiji". Čak i kada bi sve drugo što mu je dala bilo oduzeto, ovo najveće ostvarenje ne može biti izgubljeno. Najbolji dokaz njegovih riječi bio je on sam. Ovdje je bio božji pomazanik različit čak i od ljudi kao što su Friedrich von Bodelschwingh ili Christoph Blumhardt, s kojima sam također sjedio i razgovarao. Kod takvog čovjeka Krist je živio u dubinama srca i u osjećaju stvarnosti višeg svijeta. Kod takvog čovjeka, Krist je živio u svijetlu iskonskog duha, u najvećoj svetinji slobodnog Ega. I to je bilo nešto uzvišenije. Posebno je Blumhardt bio sjajan proizvod protestantskog vjerovanja – čovjek dostojan punog divljenja. Michael Bauer je bio neočekivani glasnik kršćanstva koje dolazi. Božje pomazanje kao obožavanje pune i potpune budnosti prema svijetu, sveprožimajuće jasnoće duha i najviše slobode Ega – to je ono što sam tada gledao.
Jednom kasnije, tijekom sastanka u Berlinu, na mene su bačene riječi: "Imamo Krista! Što želimo s Rudolfom Steinerom"? Na to sam uzvratio da bi bio iznenađen ako među nama ne bi bili neki koji moraju priznati da bez Rudolfa Steinera oni ne bi našli Krista. I četiri od pet ljudi na skupu su u istom smislu srdačno govorili.
Michael Bauer mi je također govorio o njegovim naporima u oblasti duhovnog liječenja. Nakon nekih uspješnih slučajeva odbacio je taj način rada jer su ljudi bili skloni postati previše zavisni o njemu, i novo zlo mu je izgledalo gore nego prijašnje. Ta iskustva su opisana u atmosferi najveće čistoće i poniznosti, i kada je govorio o ljudskim slabostima njegove oči su sjajile svjetlom izvorne, ljudske naklonosti. Također mi je dopustio da čujem o njegovim iskustvima s umrlima. Zdrava atmosfera i smirena, mentalna budnost koja je prožimala njegov iskaz o tim iskustvima, načinila je da tu oblast vidim u novom svijetlu, i nisam mogao usvojiti stav pukog poricanja. Ali iznad svega, bilo je značajno da je Michael Bauer bio čovjek preko kojeg sam najprije dobio sliku o Rudolfu Steineru. Rekao mi je kako je, tijekom noćnog putovanja vlakom, govorio Dr. Steineru o svojim iskustvima u vezi s Kerningovim "vježbama", i kako se odmah našao u prisutnosti višeg znanja, i kako je, kao rezultat savjeta Dr. Steinera, brzo izbjegao neželjene stranputice i bio vođen na stazu sigurnog i zdravog duhovnog razvoja. I tako smo govorili o svjetovima koji su danas još strani većini ljudskih bića. U međuvremenu su, naravno, došli mnogo jasniji dokazi da ti svjetovi zaista ulaze u život čovječanstva. Za mene tu apsolutno nije bilo ikakve potrebe da zatim usvojim neki "stav" o onome što je bilo rečeno ili da "formiram sud" temeljen na dotada stečenom znanju. Jednostavno sam pustio da mi se kažu mnoge stvari.
* * * * *
Odjednom sam imao stup "teozofske" literature u mojoj kući, uključujući knjige izdane od američke organizacije Catherine Tingley. Bile su poslane od predstavnika te grane Teozofije koji je slučajno živio i radio u Nurembergu. Ali nakon kratkog pregleda bez bojazni sam ih stavio sa strane. Trebao bi se osjećati prezren od Hegela i Fichtea ako bi takve djetinjarije mogao uzimati ozbiljno. Znanje o svijetu je bilo krasno servirano u srednjovjekovnim vozilima, i ljudi su uživali u ugodnim emocijama. Niti sam imao sumnji u Annie Besant i njene kolege. Duh, kako ga oni predstavljaju, bio je mješavina drevne tradicije i subjektivne emotivnosti. Svakakvi nezdravi elementi, čežnja i pohlepa za srećom javljaju se u tim spisima kao oblak.
Jedini koji me zanimao bio je Rudolf Steiner. Ali – on je sigurno došao s nekog drugog planeta! Kako čovjek može reći takve zapanjujuće stvari, jednu za drugom, beskrajno nove, i dati takve zapanjujuće izjave dahom svakodnevnog arhivara? U to vrijeme nisam imao pojma da je Rudolf Steiner već bio stekao ime filozofskim djelima od povijesne i temeljne vrijednosti prije nego se pojavio kao duhovni istražitelj, niti sam imao i najmanji nagovještaj da je kod kuće u različitim granama znanstvenog istraživanja. Jednostavno sam osjećao: Ovdje je čovjek kojeg treba uzeti ozbiljno. Kvaliteta onog što je rekao je bila tolika da se više nije trebalo sramiti pri pomisli na Hegela i Fichtea.
Od samog početka bio mi je dopušten pristup privatnim predavanjima-tečajevima – takozvanim "Ciklusima". Tako sam namjeravao raditi uglavnom s onim točkama za koje se teolog u meni osjećao izazvan. Napunio sam mnoge listove papira s pasusima zabilješki gdje sam smatrao da su objašnjenja Rudolfa Steinera o Bibliji nemoguća. Bio sam krajnje zbunjen u vezi tih "duhovnih istraživanja " i pokušao naći točku gdje bi konačno rekao: "Ovdje je flagrantna greška koja baca podozrenje na sve ostalo!" Ali da li je ijedan teolog pronašao takvu grešku? Ja u svakom slučaju nisam nijednu. Sigurno, dosta toga mi je bilo neinteligentno i izgledalo mi je u najvećem stupnju nevjerojatno. Osjećaj otuđenja – nejasan sa zabrinutošću – koji je u meni mnoge stvari pobudio, teško da je mogao biti veći. Ali kada nisam popustio tom utisku, i nastavio misliti nepristrano, pojavile su se nove mogućnosti. Kod svih događaja treba uzeti u obzir govornikovu publiku i nesavršenost stenografskog izvještaja. Ali napokon, to je jednostavno stvar običnog fair playa. I tako bi obično završio govoreći sebi: "O dobro, mogao bi biti u pravu"! A uz bok nekoliko zbunjujuće opskurnih pasusa, bilo je takvo bogatstvo zapanjujućeg prosvjetljenja da je rastao i oprez i poniznost – sve veća želja za znanjem. Kao teologa, ono što me iznad svega zanimalo je bila jedinstvena sigurnost s kojom je tumačena Biblija, i u potpuno novom duhu. Postojala je samo jedna alternativa: Ili ovaj čovjek niti ne nazire što mi teolozi mislimo o Bibliji, ili on ima nešto potpuno novo za dati. – Kasnije sam često išao Rudolfu Steineru s popisom spornih interpretacija biblijskih pasusa u mom džepu, ali dok bi govorio s njim druge stvari su izgledale daleko važnije. Popis je ostajao u mom džepu, nebitan u usporedbi s onim što sam mogao pitati i doživjeti. Sada sam se opet uvjerio pomoću kratkog pitanja da postoji značajna pozadina ovim interpretacijama Biblije. Duh Rudolfa Steinera mi je rekao: "Dovoljno se sjetiti svega što vam se pokušava obratiti! Pokušajte jednom ući u taj svijet s dobrom voljom! Što više od cjeline shvatite, razjasniti će se mnoge stvari koje su sada teške. A ako ne – da li je to napokon toliko važno? Može li novo duhovno učenje biti išta osim napada na stara, otrcana vjerovanja? Je li pošteno da vas nerazumljivi pasusi obuzmu i zatim svoj sud temeljite u cijelosti na njima? Ne bi li vaša koncepcija cjeline trebala biti određena njenim vlastitim životom i bićem"?
U to vrijeme je na mojem stolu ležala Tajna znanost Rudolfa Steinera. Još je mogu vidjeti tamo. Uzrujava me, jednostavno ne mogu prijeći preko toga. Koliko god dugo da je čitam prevlada me osjećaj mučnine. Sva ta količina znanja imala je težinu kao neprobavljena hrana, i morao sam čitati s oprezom, nikada više od dvije ili tri stranice odjednom ako ne želim da mi bude loše. I tako je prošla skoro godina prije nego sam znao što knjiga zaista sadrži. U to vrijeme nisam shvaćao kako treba asimilirati takve spise. Danas znam da ljudi moraju biti sposobni čitati na sasvim novi način ako će radovi kao što je ovaj prenijeti ono što stvarno jesu. Tu je, po mom mišljenju, jedna od najvećih prepreka koja ometa gotovo svakog tko pripada starijoj generaciji da se približi Rudolfu Steineru. Treba moći slobodno čitati, s mnogo više otvorenosti uma nego je to potrebno s drugačijim vrstama spisa, da bi se spriječilo s jedne strane prebrzo prihvaćanje a s druge prenaglo poricanje. Stvari treba ostaviti kakve jesu, s velikom unutarnjom mirnoćom, i čekati bez straha da li će se otrcana tradicija početi klimati. Ovakvu knjigu treba čitati s unutarnjom aktivnošću, stalno stavljajući pročitano na kušnju života, i život na kušnju onog što je pročitano, tako da je vlastito čvrsto stajalište u životu utvrđeno protiv poplave novih izjava. I nadalje, treba moći čitati meditativno, sa stalnim i prilično dugim pauzama, ponovno izgrađujući ono što je pročitano unutar sebe i slušajući mirnoćom i neometanom slobodom što vlastiti duh i iskustvo imaju o tome reći. Ako čovjek tako ne napravi, biti će budućim generacijama ostavljeno da otkriju duh i živu esenciju ovakvih knjiga, i njemu će ostati toliko nerazumljivih knjiga. Koliko se često u tim godinama nisam osjećao: Ma što bi ta užasna Saturn-evolucija meni značila? Nije li to iskušenje vraga da odvrati čovjeka od neposrednih zadataka njegova života i baci ga u močvaru zagonetki iz koje nikada neće naći svoj put? U toj prvoj godini sam doživio sve osjećaje suprotnosti i otpora na koje sam naišao kasnije među onim mojim vrijednim kolegama teolozima. Jedina stvar koja mi je išla u prilog je bila – da me ti osjećaji nisu dovodili do zastoja. Nešto unutar mene je reklo: Ako se sada okreneš, to neće biti korektno prema nepoznatom. Pitanje koje iznad svih drugih trebate pitati je: Što je istina? Nije na vama da žurno odlučite kakvu vrstu istine želite za sebe ili smatrate korisnu svijetu! Morate učiti polako promišljati novi svijet a ipak ne ostaviti vaše neposredne zadatke nenapravljene. Morate biti strpljivi, čekati da vidite kako se sve to razvija u duhu i duši! – Tek sam postepeno počeo shvaćati da zadubljivanje u evoluciju svijeta u dalekoj prošlosti, čovjekov karakter i duhovna sloboda mogu biti ojačani također i u odnosu na probleme svakodnevnog života, i da će jedino pomoću toga postati stvarno svjestan svog porijekla i svog čovještva. Jedino što sam tada mogao je sebi reći: "Dobro, konačno, za tri stotine godina čovjekova koncepcija svijeta biti će sasvim različita od naše današnje; i čak i ako je jedini način na koji ova Teozofija pomaže privlačenje vaše pažnje, svojim vlastitim čudnim i nepoznatim žargonom, na tekuće koncepcije koje bi inače prošle pored vas, tada vam čini uslugu koju bi vam teško moglo bilo što napraviti – u svakom slučaju u tako fundamentalnom smislu. Dakle u redu, sasvim pošteno ću dati da potpuno različita slika svijeta radi na meni". – To je jedina odluka koju sam mogao donijeti.
Jedna stvar mi je uskoro postala jasna: Nisam mogao održati svoje predavanje. Ili sam u najboljem slučaju to mogao da sam sasvim iskreno rekao: "Ovdje je nešto što još ne razumijemo. – Jer ako to sadrži istinu, sva moderna duhovnost predstavlja različiti aspekt". Došao sam do najvažnije prekretnice. Kada sam čitao djela Rudolfa Steinera, tihi glas bi često šaputao unutar mene, ali tek postepeno sam mu pridavao pažnju. On je rekao: "Ako je ovaj čovjek u pravu, ti si – sa svim svojim znanjem – samo Pigmejac! Mogao bi također početi sve ispočetka, i čak i tada nikada nećeš doći do točke dokazivanja ovih stvari sebi s tim višim organima koji su dani! I dakle, ako dopustiš da išta od ovog učenja uđe u tebe, ponovno ćeš početi kao učenik i to ostati cijeli svoj život. Morati ćeš izgraditi svoj duhovni pogled upravo na ovim temeljima, u trenutku kada misliš da stojiš pred ljudima kao učitelj, i kada te, povrh toga, oni traže i trebaju. I u svakom slučaju nećeš doći mnogo daleko u ovoj novoj sferi". Oni koji su imali stvarni doživljaj ovog unutarnjeg glasa čuju kako govori u drugima – koji ga sami ne čuju. Ovdje je primjer: Čovjek piše učenu knjigu u kojoj pokazuje da čovječanstvo ne treba svu ovu novu mudrost, da je već sadržana u religiji "samo ako bi je ljudi uzimali ozbiljno"; ili dokazuje da za sve "novo" postoji analogija u povijesti koju već dugo poznaje. Ili može dokazati da "od Kanta" ništa više se ne može znati o "stvari-u-sebi"; ili može dokazati da novo znanje nije toliko potrebno, da jednostavno skreće pažnju od "Boga", - što je najbitnija stvar, i tako dalje. – Ali onaj čije su uši podešene delikatnije, često postaje svjestan glasa koji govori o "Pigmejcu". Primjećuje ga u osjećaju muke koja čini da ga mrzi poduzeti izvorno ispitivanje novog u skladu s zakonima novog, ali također i u stavu lažne superiornosti koju usvaja prema novom da bi sakrio vlastite neadekvatnosti. Posebno kada sam čuo da teolozi kažu da su našli kao nedostatak Antropozofije odgovarajuće "shvaćanje grijeha" i "poziva na pokajanje". Uvijek sam želio pitati: Možda je razlog da se vi ne želite "pokajati"? Jer postoje mnogi oblici pokajanja. Ne bi li možda trebao onaj oblik pokajanja koji čovjeka čini dovoljno poštenim i hrabrim da shvati svoju malenkost u prisutnosti novog tijela znanja biti postavljen na intelektualno doba i generaciju ponosnu u duhu? Tu je zaista, test našeg stava prema duhu. Također, možda, test našeg doba. Gdje su ljudi koji kažu: "To nam je sve previše novo, trebamo temeljito razmisliti nad tim"? Naišao sam, međutim, na neke, i među sveučilišnim učenjacima, koji spremno kažu: "Jednostavno ne mogu to proučavati, svakako ne dovoljno duboko. Ne bi bio zadovoljan da to napravim bilo kako drugačije. Ali nemam ni vremena ni energije. – To treba ostaviti mlađoj generaciji. Pošto to nisam ispitao, međutim, ja, u svakom slučaju, neću govoriti protiv toga". To je barem bilo pošteno, premda ne i odgovor kojem bi se netko nadao od priznatog tragača za istinom.
Može se samo iskreno preporučiti onima koji žele vidjeti Rudolfa Steinera u istinskom svijetlu da obrate pažnju na glas koji govori o Pigmejcu i ne dopušta da bude sakriven iza plašta erudicije ili pobožnosti. Ako glas ne bi bio prisutan, knjiga Znanje o višim svjetovima, na primjer, bila bi veoma različito primljena. U toj knjizi Rudolf Steiner govori sasvim jasno kako je došao do svojih rezultata. Ali to je ubijeno šutnjom. Nitko ne izlazi s tvrdnjom: "Ja sam, također, imao ta iskustva, ali ona su iluzija". Nitko ne kaže: "Ja sam, također, razvio te više organe, ali su me doveli do drugačijih rezultata". Ljudi su dovoljno oštroumni da izbjegnu odlučujući problem, ili uzmu utočište u preziru. – I sada, što sa tom knjigom, Znanje o višim svjetovima? Jednom sam nabavio kopiju, jer sam, kao "kulturan čovjek", želio znati nešto o metodama istraživanja sa kojim su ti rezultati dobiveni. Ali jao što me zadesilo! Početak knjige je predivan. Etičke poruke su jednostavno osvojile moje srce. Ali oh ! - ti "lotosovi-cvjetovi". Dvo-latični, šesnaest-latični, deset-latični "viši duhovni organi" okretali su se u knjizi! Ali u meni se ništa ne bi okretalo – ni sa najboljom voljom! Činilo se da je veliki kotač mlina samljeo moj mozak, i osjećaj beznađa nadvio se nad moju dušu.
Teško da bih mogao nastaviti da me život nije vodio u novi svijet s druge strane. I to je zaista bila posljedica unutarnje pripreme sudbine. U mojim ranim dvadesetima skicirao sam vrstu plana za moj život koji je bio, u periodu od nekih dvadeset godina, misliti i pisati o onima koji su osporavali i bili pobornici Isusa, ali usporedo s tim radom, kontemplirati i govoriti o Njegovu svijetu da bih pisao obimne knjige o Njemu kada bih dosegnuo dob od oko četrdeset. Što bi onda nastalo bilo je ostavljeno kao otvoreno pitanje. Nadao sam se da će se to pojaviti kao posljedica knjige. Premda se nisam rigidno držao ovog plana moje mladosti, dogodilo se da, u dobi od trideset osam, ja iza sebe već imam pripremni rad za predavanja koja sam onda ponudio pripojiti knjizi o Isusu. Ali u vezi samog tog rada bilo je nešto čudno. On se odvijao više nesvjesno, nisam to zaista sam dopustio i tek je kasnije ušao u oblast jasne svijesti.
Kada sam pokušao formirati koncept osobe Isusa iz Njegovih riječi i djela, povezujući ih s rezultatima modernog teološkog proučavanja, stalno sam dolazio do neshvatljive misterije. Glas je uvijek šaputao: "Ovaj Isus nije Isus. – Čak i s najvećim oprezom i kritičkim stavom uma nije moguće doći do esencije riječi izgovorenih od tog Vođe čovječanstva, ako je sve na čemu to treba počivati sadašnji način mišljenja i doživljaja modernog doba. Velika zagonetka je tu, zuri u nas stalno nedokučivim očima. Ni dogma ni viši kriticizam ne mogu nam pomoći. Što je prava istina u vezi Isusa? Kao ljudi modernog doba zar ne možemo doprijeti do stvarnosti s kojom smo suočeni? Na koji način moramo različito misliti, različito učiti, da bi bolje razumjeli tu stvarnost"? Sva impotencija tekuće znanstvene teologije otkriva se u licu misterija Krista. U takvom sam raspoloženju, kada sam još bio sasvim skeptičan, rekao Michaelu Baueru, koji mi je u međuvremenu postao prijatelj: "Pitaj svog teozofskog visokog svećenika da dođe jednog dana u zimu nakon što budem dao moje predavanje o Isusu i kaže ono što mora reći. Dajem obećanje da ću slušati bez predrasuda, kao da moram učiti sve od samog početka". U prosincu, 1911, Rudolf Steiner je stvarno došao u grad i održao predavanje pod naslovom "Od Isusa do Krista". Malo kasnije, kada je moje predavanje o Isusu bilo objavljeno, poslao sam ga Rudolfu Steineru i pitao što o njemu misli. Rekao je da je slika o Isusu bila korektna i da mu se svidjela, ali da je to slika Isusa, ne Krista. O toj temi se mnogo više moglo reći, i bila bi dobra stvar ako bi jednom predstavio sliku Krista kao što sam to napravio s Isusom. – Mnogo godina kasnije u Berlinu, nakon slušanja predavanja od Rudolfa Steinera na kojem je slika Isusa predstavljena od moderne teologije došla pod razne kritike, rekao sam mu: "Ako je to vaše mišljenje o Weinelovoj slici Isusa, sigurno je i moja knjiga predmet iste kritike"? "O ne," bio je odgovor, "postoji velika razlika; sljedbenik Weinela je Arthur Drews; u vašoj knjizi postoje elementi koji vode do Antropozofije".
S povijesne točke gledišta ove stvari mi se čine vrijedne spomena. Danas je još jasnije da je "moderna teologija" u to vrijeme stajala na putovima rastanka. To je bilo pitanje okretanju jalovoj, nepouzdanoj povijesti i rapidnog gubljenja svih tragova pravog kršćanstva – ili otkrivanja novih metoda istraživanja koje su pogodnije za hrvanje sa stvarnostima višeg svijeta – ili je ova teologija prokleta da se vrati na katolicizam, što danas neporecivo postaje slučaj. Moj susret s Rudolfom Steinerom odigrao se u ambijentu velike pozadine duhovne povijesti.
* * * * *
Bilo je to 28 kolovoza 1911, godišnjica Goetheova rođenja, kada sam prvi puta vidio Rudolfa Steinera. Morao sam na kraće putovanje i podesio sam da prisustvujem teozofskom ljetnom skupu u Münchenu u nedjelju. Već šest mjeseci, praktično sve moje slobodno vrijeme je bilo posvećeno čitanju radova Dr. Steinera, ali još mi nije padalo na pamet pristupiti Društvu. Unatoč tome, bilo mi je dopušteno prisustvovati svim sastancima bez ikakve obveze.
Kada sam ušao u prostoriju bio sam iznenađen atmosferom koju sam tamo zatekao. Publika, najvećim dijelom, davala je utisak čudnovatosti. Određeni tip pasivnog, mentaliteta trgovaca senzacijama, smetao me. Posebno kada sam vidio čovjeka s dugom kosom, moj nagon je bio pobjeći. Kasnije, sve su se te stvari promijenile odlučno na bolje, kada je "teozofska" školjka ostavljena sa strane i Rudolf Steiner počeo privlačiti sve više ljudi znanstvenog načina razmišljanja. Zasigurno je mnogo propatio u tim ranijim godinama, ali iz poštovanja prema osobnoj slobodi nije principijelno ulazio u vanjske trivijalnosti te vrste i pokušao je postepeno obrazovati ljude iznutra.
Ono što mi se svidjelo bilo je pokazivanje raspoloženja svečane posvećenosti. Nije bilo teško vidjeti da je to bila svečanost čovjeka. Ti su ljudi bili puni radosti da su u nazočnosti onog za koga su osjećali da je sasvim neobičan, vođa vrijedan potpunog poštovanja, i koji se ipak kretao među njima kao čovjek među ljudima. Premda sam se osjećao kao autsajder, i odbijale su me mnoge stvari koje sam vidio, bio sam zainteresiran pronaći koliko istinski i iskreno se na čovjeka gleda kao na "događaj" u čovječanstvu. Sve je živjelo u čast čovještva, jer su se ti ljudi osjećali u prisutnosti velikog lika ljudskog roda. Nešto takvo treba biti doživljeno prije nego se može shvatiti učinak tišine koje jedan pojedinac može imati na one oko njega. To je bilo posebno evidentno tijekom dramatičnih nastupa. Oni koji su učestvovali nisu predstavljali svoju umjetnost s obzirom na tisak i javnost, već kao da su osjećali da više biće gleda kroz njih, i oni su prema tome stremili bez osobne taštine ponuditi svoje žrtve u otkrivenoj prisutnosti božanskog svijeta. Sasvim novi koncept umjetnosti kao obožavanja pojavio se u meni.
Između nastupa Dr. Steiner se kratko obratio. Ne mogu iskreno reći da je ostavio ikakav poseban utisak na mene. Uši za ono što je bilo značajno nisu, naravno, još bile otvorene, i mnoge druge kamene spoticanja je još trebalo prevladati. Prilično zaobilazan i upetljan stil mnogih Dr. Steinerovih fraza je bio objašnjen, kako sam zaključio u kasnijem razgovoru, činjenicom da je govorio gomili posebnog sastava svojih slušatelja. Sjedio sam u udaljenom kutu dvorane, odlučan da ni u kom slučaju ne dopustim da budem ponesen masovnom sugestijom, ali i potpuno otvoren za svaki utisak. Stalno sam se pitao: Što bi mislio da je ovaj čovjek da ga sretneš na ulici? – Najvjerojatnije katolički svećenik, rekao sam sebi. Ali tada bi jedino gledao na crni kaput, kojeg kao svećenik posebno nisam volio, a ne lice. Bilo mi je drago da sam bez ometanja mogao istraživati, pod zaštitom potpune odvojenosti. Kao netko tko je mnogo patio zbog življenja među modernim propovjednicima, imao sam vrlo oštro oko za dokaze ljudskih slabosti koji bacaju svoje sjene nad onim što duboko poštovani ljudi imaju podučavati. S potpunom sigurnošću kažem da su priče koje optužuju Rudolfa Steinera za taštinu ili želju za efektom, apsolutno pogrešne. Temeljene su na prolaznim, neiskušanim prvim utiscima, i posve se ruše u njegovoj stvarnoj prisutnosti. Ako je ikada postojalo utjelovljenje obrnuto od osobne taštine, to je bio Rudolf Steiner. I što se tiče težnje naknadnog učinka – on nije bio samo previše iskren već i previše sposoban za to.
I tako je moj prvi dojam bio da su sve mogućnosti još bile otvorene. Nakon predavanja vidio sam, ne bez razonode, da postaje centar kruga obožavatelja. Jedva je mogao napraviti korak bez da ga gazi po prstima neki od njegovih sljedbenika. Takvo stanje stvari, također, popravljalo se kako su godine prolazile i ljudi počeli više shvaćati što su mu dugovali. Tom prigodom, međutim, nisam se dao odvratiti od odlaska do njega, iščekujući kakav bi bio rezultat. Dobivši mig od Michaela Bauera, otišao sam zahvaliti Rudolfu Steineru na povlastici što sam primljen kao gost, pitajući da li bih mogao ponovno doći navečer. Pogledao me jedan prolazan trenutak i njegove oči su pale dolje. Izgledalo mi je kao da je to njegov način dobivanja slike o duhovnom biću čovjeka u nastupu pred njim. Tada je suho rekao: "Ako ste bili prisutni jutros, možete isto tako doći i večeras " – i produžio. To su bile prve riječi koje sam imao s njime.
Navečer je bilo posebno predavanje (ne dio ciklusa koji se davao), u sjećanje na Goethea. Goethe predstavljen na ovom predavanju bio je za mene novi doživljaj. Nije to bio Goethe pjesnik, niti Goethe čovjek, već Goethe mislilac svijeta. Nezavisnost, sigurnost i snaga s kojom je govorio o Goetheu podignula je Rudolfa Steinera u mojim očima na visoki duhovni rang. Osjećao sam se sve više uvjeren da je njegova poruka bila prilagođena potrebama njegova vremena. Uči se gledati u Prirodu u njenoj slobodi kroz Goetheove svevideće oči. Kada sam slušao teologe da govore o Goetheu, uvijek su željeli izvlačiti, iz svakog zamislivog ugla, izjave koje su bilo kako mirisale na religiju. Kada su se odnosile na znanost, koketirali bi s njima neko vrijeme, konačno ih prepustili njihovim vlastitim ograničenjima i postavili vlastitog "Boga" u utočište neprobojno za svijetlo znanstvenog istraživanja. Ali ne i Rudolf Steiner. On je pustio da Goethe bude Goethe. On je sam gledao u svijet s Goetheovim očima. Ali on je donio veću snagu u te oči, i bogatiji, više duhovni svijet u kojem je bilo mjesta za sve Bogove ljudi – iznad svega za Boga kršćana. Ovdje je, uistinu, bio kraljevski um u oblasti znanja, dalekovidan i moćan u njegovoj slobodi. Pustio je da znanost o Prirodi cvjeta oko nas, mudrost daleko više stimulirajuća nego današnje mrtvo znanje i znanost u kojoj religija opet može disati. S radosnim predosjećajem da je veličina u istinskom religijskom smislu usporediva s krajnjom jasnoćom misli i najslobodnijim istraživačkim duhom, otišao sam kući.
Tri mjeseca kasnije našlo se na mom putu slušanje predavanja Rudolfa Steinera u Nurembergu na temu: "Od Isusa do Krista". Također sam uvjerio neke prijatelje, među njima jedan ili dva liječnika, da odu na predavanje. - "Slušati ćemo bez predrasuda i vidjeti da li taj čovjek ima više za reći o Kristu nego što bi ja sam bio sposoban reći". Predavanje je bilo razočaranje. Čak su me i vanjski detalji iritirali: krzneni kaput u kojem je došao, naočale kroz koje je promatrao svoju publiku, upadljiva crna kravata. A ipak sam rekao susjedu s kojim sam se sprijateljio: "Samo pogledaj tog čovjeka. Ako je itko u ovom dobu nadčovjek, to je on"! Nakon predavanja sam žalosno mislio: Sada znam da je tu još jedan čovjek koji o Kristu ne može reći ništa da me zadovolji. Moram se prestati nadati da ću naći išta što će mi pomoći u mojoj vlastitoj sferi religije. – Nije mi se sviđao prozaičan način govora o fizičkim procesima u Kristu - procesi "formiranja soli", procesi "sagorijevanja" i slično. Još nisam mogao oživjeti riječi Dr. Steinera unutar moje vlastite duše, i uzeti ih previše doslovno u smislu vanjske znanosti. Četiri godine poslije, na kraju predavanja tijekom kojega sam mogao imati iste osjećaje, Rudolf Steiner je došao ravno pred mene i odsječno rekao, premda nisam rekao ni riječi o tome o čemu sam razmišljao: "Namjerno govorim o ovim stvarima na ovakav način. Govoriti drugačije bio bi preveliki šok za ljude. Pričekajte da se ove stvari razviju za slijedećih pedeset godina i onda vidite kako će same raditi u životu osjećaja i volje"! Na tom predavanju u Nurembergu samo jedan utisak je bio jak i pozitivan: to je bila iznimna duhovna snaga i mobilnost izraza koja se odigravala na licu Rudolfa Steinera dok je govorio. U jednom je trenutku izgledao sasvim mlad, u slijedećem blijedi starac; u jednom je trenutku imao muževnost muškarca, u slijedećem lomljivu nježnost žene; u jednom je trenutku bio suhoparni učitelj, u slijedećem nadahnuti Dionizije. Gledao sam to uzajamno djelovanje sa sve većim interesom, jer nikada prije nisam vidio ništa slično. U usporedbi s drugim govornicima koje sam slušao, ovdje je, u najmanju ruku, snaga promjene bila deset puta veća, i neslućeni opseg unutarnjih mogućnosti. Velika nadmoć duha nad tijelom možda? Ogromno bogatstvo duhovnog života? Možda ipak nadčovjek? – Ili na putu za njega? – Nakon predavanja pitao sam Dr. Steinera da li bi mogao govoriti s njim.
Sada kada sam bio na točki susreta s njim osobno, rekao sam Michaelu Baueru: "Ima jedna stvar zbog koje zaista osjećam nelagodu. Pretpostavimo da on stvarno vidi auru"? Tihi osmijeh zadovoljstva uvukao se u oči Michaela Bauera: "Ali konačno – Bog to sve zna", rekao je. I onda je došao nalet egoizma: "Što me briga što on vidi? Može vidjeti što želi". Ispred hotela Maximilian, gdje je Rudolf Steiner stajao u to vrijeme, ta misao je još jednom proletjela mojim umom: Vi, sami, imate veliku sljedbu, a ovaj čovjek veoma malu; ako je u pravu, za dvadeset godina njegova će biti velika a vaša mala. Ali u svakom slučaju on ima pravo susretati ljudska bića koja ne postavljaju to pitanje.
Na gornjem katu, Rudolf Steiner je stajao na polu otvorenim vratima kroz koja je upravo prošao još jedan posjetitelj. Pogledao me pobliže dok sam polako hodao stepenicama. Nikada nisam vidio nikog tko je mogao gledati s takvom pažnjom. To je bilo kao da je puštao da se drugi čovjek izgradi pred njim u suptilnom elementu njegove vlastite duše, dok je on sam ostajao nepokretan, u nesebičnoj predanosti. To nije bilo kao da razmišlja o drugome čovjeku, već je izgledalo kao proces unutarnje, duhovne refleksije u kojem će se otkriti njegova cijela egzistencija. Sve do mnogo kasnije nisam razumio raison d'ętre ovog promatrajućeg zurenja, kada je Dr. Steiner jednom rekao da način na koji čovjek hoda može otkriti veoma mnogo o njegovim ranijim inkarnacijama.
Moje prve napomene Dr. Steineru nisu mu mogle biti baš ugodne. "Nisam mnogo zainteresiran za vaša okultna učenja", rekao sam. "Moja iskustva leže u sferi religije, i tamo vidim beskrajne zadatke pred sobom. Nadalje nemam dara za okultizam i bez obzira na to bojim se o tome kakve bi učinke mogao imati na živce. Ali želio bih vas pitati određene stvari o daljnjem razvoju čovjeka". Rudolf Steiner je to pažljivo slušao, i izgledalo je da tiho promatra. Sjeo je pred mene tako da je bilo svijetlo iza njega. Značajan dio male sobe je zauzeo njegov sanduk za putovanja, tako da nisam jasno vidio njegovo lice. Nije se pomicao, ali noga prekrižena preko druge noge pokazivala je njegovu unutarnju budnost. "Vaš okultizam meni nije razumljiv", nastavio sam. "Ali stalno ponavljate da se može razumjeti zdravo razumskim snagama čovjeka. Iz toga zaključujem da je vama razumljiv. Ali ako ga vi razumijete a ostali ne, moguće je da je to nesvjesna posljedica misli i može se javiti tek kada je otkriven vidovitošću". Dvosmisleno, ali bez traga iritacije, Rudolf Steiner je odgovorio: "Mogu samo reći da me sama misao nikada ne bi dovela do ovih rezultata; tek je kasnije njihova istina otkrivena i samoj misli". Ali ni to, nisam mogao shvatiti. Ima li razloga zašto čovjek ne bi mogao nesvjesno nositi dvije različite sposobnosti mišljenja unutar sebe, jednu koja zamišlja da je misao i drugu koja je zaista misao? Čak i danas, ta moja prva primjedba mi se čini razumnija nego većina onih postavljenih od protivnika koje sam pročitao.
Ali bilo je sasvim očigledno da je Rudolf Steiner nije uzeo posebno ozbiljno. Znao je da će se bitka voditi u drugoj sferi. – Počeli smo govoriti o doktrini reinkarnacije. Rekao sam da nemam sumnji o nastavku čovjekove egzistencije i razvitku nakon smrti ali da se u tu svrhu mora vratiti na Zemlju izgledalo mi je upitno, u najmanju ruku. Niti sam našao ikakav spomen o tome u Bibliji. "Ne", odgovorio je Rudolf Steiner, "reinkarnacija nije doktrina kršćanstva. To je činjenica koja je otkrivena okultnim istraživanjem. To mora biti prihvaćeno, jer takav je slučaj". Opet ista hladna dvosmislenost.. Napokon je počeo: "Ali zašto kažete da nemate dara za okultizam? Želio sam to ranije reći. Imate sasvim dobar dar za to". I onda mi je odjednom dao četiri prijedloga za vježbe u odgovoru na moje pitanje o daljnjem razvoju čovjeka. Pogodile su me kao krajnje raritetne. "To vam izgleda čudno. Ali ipak je to tako".
Kada sam opet bio na ulici, upitao sam se: Što ovaj čovjek stvarno namjerava? Da li je napravio bilo kakav pokušaj da me dobije kao sljedbenika? Razmislio sam i morao priznati: Ne, ni najmanji. Ali – što sa onim vježbama? Zar neće voditi u nepoznat svijet? Zar ne dopuštaš sebi da postaneš zavisan o drugom? Što sa sugestijom, magijom? Možda je ovo najlukaviji način da te napravi sljedbenikom!
Oko mjesec dana nisam se upuštao u vježbe, ali onda je prevladao određeni osjećaj dužnosti. "Nikada nećeš steći mišljenje o ovim stvarima ako o njima ne budeš znao ništa", rekao sam sebi. "I ne toliko zbog vlastitih interesa već zbog čovječanstva i onog što ono zahtijeva od tebe, ne b ih trebao ignorirati. Zar nisi želio vlastito znanje o daljnjoj evoluciji čovjeka? I zar Rudolf Steiner nije odmah vidio da je ovo jedini način na koji se možeš uvjeriti? Zar nisi dovoljno star da se osjećaš siguran, pod pretpostavkom da nastaviš oprezno? U svakom slučaju nećeš napraviti ni jedan korak bez potpunog shvaćanja što radiš. Niti ćeš napraviti bilo kakve vježbe ukoliko nisi otkrio i razumio njenu svrhu i nužnost u vlastitom životu i prošao je u vlastitoj misli. – Dakle dobro, sve ćeš ih asimilirati na svoj način. Stalno ćeš se morati iskušavati da otkriješ da li ideš ovim novim putem iz sebičnog interesa ili izvršavaš nesebičan čin. Morati ćeš odmah prestati ako naiđeš na išta dubiozno s etičkog stajališta, ili nedokučivo za um. Ako tako nastaviš, ništa ti se ne može dogoditi i možeš biti siguran da će tvoj život biti dobro i vjerno vođen".
Sa ovim stavom uma počeo sam vježbati i rekao Dr. Steineru na našem slijedećem susretu da za mene nema drugog puta. Rekao sam mu da nikada nisam meditirao na njegove riječi točno onako kako ih je izgovorio, već u obliku u kojem su mi došle kada sam slijedio smjer na koji je izgledalo da ukazuju. Potpuno je odobrio ovu moju metodu, i zaista mi pomogao elaboriranje i proširenje mojih vlastitih misli na način s kojim sam potpuno suglasan. Tek mi je kasnije počelo svitati da su moje zaštitne mjere pogreška sa strane prevelike obazrivosti, i da su me vlastita iskustva vodila do zaključka da je frazeologija Dr. Steinera bila ispravna.
* * * * *
S obzirom na krajnje pogrešne i opasne utiske koje se šire vani u odnosu na ove "vježbe", reći ću o njima nešto detaljnije. Ne smije se misliti da pomoću ovih vježbi čovjek brzo stječe više znanje. U ogromnoj većini slučajeva sigurno neće biti tako. Njihov efekt se daleko više doživljava u potpuno drugim oblastima. U mom slučaju, na primjer, prvi efekt je bio da sam se osjećao fizički mnogo zdravije. Vježbe su bile kao ljekovita kupka ili osvježavajuća tjelesna vježba, jedino više duhovne i oživljujuće. Cijeli organizam postaje normalniji, više harmoniziran.*
[·Sasvim je nerazumno ići dalje u ovu stvar. Ali klevete
raširene vani od protivnika da vježbe Rudolfa Steinera
čine ljude bolesnim, i da sam ja sam primjer za to, moraju se okončati.
Istina je upravo obrnuta. Te vježbe su mi donijele prvi stvarni
užitak u životu, i utješni osjećaj zdravlja u organizmu koji je od mladosti
nadalje bio previše osjetljiv. To je ono što se u stvari dogodilo. Kada se
kasnije stanje na neko vrijeme promijenilo, ponovno razlog nije bio
Rudolf Steiner već posljedice pada u planinama, koji je ozlijedio
membrane mozga i sve učinio mentalnim naporom, a
vježbe, više mjeseci neizvedive. Vježbe nikada nisu napravile nikakvu štetu,
već, suprotno, još jednom su pomogle u liječenju. Obveza je
zahvalnosti Rudolfu Steineru izjaviti ovo javno da bi proturječili glasinama druge vrste.]
Izgubljeni instinkti kao oni što je dobro za tijelo su se vratili. Simptomi neurastenije (lakši oblik psiho neuroze op.pr.) su se smanjili. Na ovaj način počinje se shvaćati da se neurastenija neće izliječiti opuštanjem i promjenom, ili ne radeći ništa, već sa zdravim jačanjem unutarnje aktivnosti kao što je koncentracija na iscrpljenost uzrokovanu vanjskim životom. Drugi rezultat je bio unapređenje snage umnih dostignuća. U početku, možda, to je doživljeno u činjenici da se bolje primjećuju trenutci kada um odluta, trenutci nesvjesnog sanjanja i spavanja. Nakon par mjeseci trebao sam možda pola uobičajenog vremena za mentalni rad. Drugi rezultat je bio da se gleda cvijeće i biljke i voli ih se na sasvim različit način, i mnogo se suptilnije promatraju druga ljudska bića. Duhovne sposobnosti su bile stimulirane. Stvarne činjenice višeg znanja još nisu bile tu, osim možda u obliku maglovitih predosjećaja, ali je postojao utješan osjećaj sigurnosti o nalaženju puta do duha. Nikada nisam doživio nikakve loše tjelesne efekte, s iznimkom samo nekoliko koje je bilo lako izbjeći ili ispraviti, premda sam izvršavao vježbe sa svom snagom za koju sam bio sposoban. Svi koji su dobili vježbe od Rudolfa Steinera govore isto. Pobližim ispitivanjem odmah je očito da su onih nekoliko primjera citiranih od protivnika u obrnutom smislu neoboriv dokaz. Neka ovdje bude naglašeno da ni jedna od tih osoba nije primila vježbe od Rudolfa Steinera koje vode do stvarnog razvoja viših organa. Takve je vježbe dao samo nekolicini. U svakom drugom slučaju vježbe su bile više općenito duhovnog i moralnog karaktera, stihovi meditacije i riječi iz Biblije o kojima će svatko tko zna što su, reći da jednostavno ne mogu tjelesno naškoditi. Nitko ne bi želio napustiti trening jer je pod određenim uvjetima nekoliko izoliranih pojedinaca bilo povrijeđeno. Imajući to na umu kao usporedbu, počinje se shvaćati kako je briljantno Rudolf Steiner prošao ispit pravog duhovnog učitelja. Bio je također iznimno oprezan i savjestan dok je davao savjet. Onima koji su vidjeli boli on bi sudjelovao u takvim trenucima (vidio sam ga mnogo puta i pažljivo promatrao), to je bilo kao da su svjedočili svijesti tako budnoj da se ni s čime nije mogla usporediti. Same riječi i boja glasa su naznačivali promišljanje koje ispred sebe ima delikatne duhovne činjenice a ipak se izražavaju na najhumaniji, blagotvoran način. Baš kao što se može naučiti vjerovati liječniku gledajući ga pokraj bolesničkog kreveta, tako je i duboko povjerenje u Rudolfa Steinera raslo u tim trenucima.
Govorio sam sa stotinu ljudi koji su od njega dobili savjet. Stalno je zadivljivao broj ljudskih života koji je došao pred njegove oči i njegovu dušu, kako se potpuno predavao, i sa kakvim ih je pouzdanim i prodirućim uvidom vodio. Mnogo puta kada sam čuo savjet koji je dao bio sam zaprepašten svjetlom koje je obasjalo čovjekovo biće. Ni jedna jedina duša mi nikad nije rekla, čak i u najvećem povjerenju, o bilo kakvoj šteti proizašloj iz savjeta Dr. Steinera. Svi koji su slijedili taj savjet bez iznimke su govorili u tonovima najdublje zahvalnosti, govoreći da su primili nemjerljivu dobrobit, nepogrešiv stimulans, unutarnju radost u životu i prosvjetljujuće duhovno znanje. Svi su, bez iznimke, osjećali da su zagazili na vjerodostojnu stazu prema duhu. Čas svjetske povijesti je nad nama, kada čovjek mora uzeti svoje duhovno obrazovanje više u svoje vlastite ruke. Podleći će neodoljivom zadovoljstvu vanjskog života ako ne nauči biti jak u duhu. U našim danima, meditacija je pravo sredstvo kao protumjera neurasteniji koja prodire u nas. Novi ritual,* napravljen u suglasju s duhom, također je jaka iscjeljujuća meditacija.
[* Dr. Rittelmeyer ovdje misli na ritual Zajednice kršćana.]
Čovječanstvo će jednostavno ići prema propasti ako čovjek ne nauči primiti u sebe snage koje sa bilo kakvom postojanošću mogu teći pomoću meditacije, odnosno, unutarnji život i razvoj podržani od snage duha. No radeći u suprotnosti s ovom pomoći – svježe i u stilu i u veličini – postoji drevno duhovno učenje, učenje koje ne ostavlja čovjeka slobodnim već se po tragu vraća u Srednji vijek. I postoji također i suprotna volja, previše letargična ili previše bojažljiva da stane na nove staze. Iz te volje se dižu sumorni oblaci antagonizma i otrovna mržnja koja zadržava čovjeka od toga da vidi i primi novo. Ali napokon – zar ljudska bića nisu sama kriva ako su više sklona vjerovati često dijaboličnim netočnim navodima protivnika nego svjedočenju onih koji stvarno idu tim novim stazama?
* * * * *
Skoro devet mjeseci je prošlo prije nego sam ponovno vidio Rudolfa Steinera. U to vrijeme mi se činilo ispravnim da provodim moja istraživanja sa određene distance. To mi je omogućilo na napravim moju vlastitu slobodu sigurnijom. Bilo je to zbog mojih iskustava u vezi vježbi, čak i više nego zbog čitanja antropozofske literature, da su vrata novog svijeta bila otvorena. Nezavisno od činjenice da sam otkrio oblast duhovnosti koja čini zdravim – čije odbijanje bi jedino moglo biti na moju vlastitu veliku štetu – nezavisno od činjenice da su ova učenja nedvojbeno bila na liniji sa zdravim razvojem čovjeka i čovječanstva, sve je više postajalo očito da je moj strah od "okultnog" bio potpuno neosnovan. Premda su, u početku, impresije od duhovnog svijeta bile ekstremno primitivne, u njima nije bilo ničeg opasnog, niti ičeg što je prijetilo živcima, kao što sam predviđao. To je kao da su došle iz svijeta svjetlosti, u kojem sav strah nestaje. Moje povjerenje je ojačano činjenicom da nisam nikada doživio ništa od stvari koje sam očekivao već, naprotiv, nešto sasvim različito. Nadalje, koncepti koje sam ja sam formirao na osnovu opisa Dr. Steinera pokazali su se kao neadekvatni. Njegove vlastite izjave, s druge strane, često su bile potvrđene iz sasvim neočekivanih centara. Bio sam jednostavno nesposoban ostvariti autosugestiju. Postojale su vježbe koje sam pokušavao praktički svaki dan kroz mnogo godina ali nikada ih nisam usavršio. Sve ove stvari – u koje ne mogu, naravno, ići u detalje – postepeno su raspršile sumnju o sugestiji i autosugestiji koje sam se držao koliko je god bilo moguće, i dale su osjećaj sigurnosti i nezavisnosti. Ali ono što mi je od svega dalo najviše povjerenja bila je činjenica da su vježbe bile neočekivani izvor pomoći u mojoj vlastitoj posebnoj sferi života – onoj religijskoj. Utisci su postali čišći, dublji, jači. Samo za to Rudolfu Steineru bi bio dužan najdublju zahvalnost. I oni za koje me moj poziv učinio odgovornim od toga su imali koristi, premda nisu imali pojma o izvoru.
Kada sam otišao posjetiti Dr. Steinera u Munich u kolovozu, 1912, još jedan "teozofski" festival je upravo bio gotov. Dva dana nakon finalnog susreta, u otprilike osam sati navečer, nekih deset ili jedanaest ljudi koji su željeli govoriti s njim sjedili su u čekaonici, puni dubokog ali u isto vrijeme ne i odbojnog poštovanja, i to bi trajalo do prilično poslije ponoći. Rečeno mi je da cijeli dan radi s tim ljudima, a noću piše svoje Misterijske drame, koje onda rano ujutro nosi na tiskanje, i odmah se probaju na pozornici. Ali Dr. Steiner je bio svjež i budan, bez traga umora. Ljudi će se morati suočiti s zapanjujućom činjenicom da je proveo mnoge noći bez prekida sa samo jednim satom odmora. Zaista je bez te sposobnosti nemoguće objasniti ono što je izvršio u svom životu, sa stanovišta vremena. Samo to je fenomen koji moderan um ne može dokučiti. Kasnije, godine 1919, osjećao sam veliku želju za nekim načinima da razumijem tu enigmu. Počeo sam pitajući, na činjenični način, da li je na bilo koji način moguće smanjiti sate spavanja, i tako produžiti sate rada. Dr. Steiner je odmah ušao u moje pitanje, i rekao na jednak činjenični način koji je gotovo uvijek primjenjivao u takvim prigodama, što bi "netko" trebao napraviti. Bio je zadovoljan da ja ne bi napravio nikakvu zloupotrebu onog što bi rekao, čak ni u primjeni na sebe. Ali pošto ne znam da li je ikome drugom govorio o tome, samo ću kratko reći da postoji vježba koncentracije koja može biti zamjena za spavanje i smanjiti potrebu za odmorom na osminu normalnog perioda. "Ali ne smije se raditi uvijek", rekao je. "U međuvremenu mora biti pravo spavanje". Dakle to je način. U tome je jedino šteta što ljudi to nisu sposobni primijeniti. Ja, sam, nisam to nikada mogao, osim na par sekundi. Kada je Dr. Steiner govorio o ovakvim stvarima, to je bilo na potpuno prirodan način, bez i najmanjeg daha samoveličanja ili uobraženosti. Nitko na svijetu nije od njega mogao istrgnuti tajnu ako je on nije želio otkriti. Govoreći činjenicu kao što je ova, on je potvrđivao svoja učenja i otvarao moćan pogled u budućnost čovječanstva.
"Nemojte brinuti jer ima ljudi koji čekaju", rekao je kada me je primio. "Pričati ćemo o svemu što imamo reći sasvim mirno, do kraja". Ponovno se moje pitanje uglavnom ticalo višeg razvoja čovjeka. U svemu što sam rekao i pitao našao sam se u prisutnosti nepogrešivog eksperta. Nije bilo ništa što sam mogao reći što nije izgledalo da on već zna. Dok sam se u drugim razgovorima koje sam imao s iznimnim ljudima uvijek suzdržavao govoriti o određenim iskustvima pošto se čovjek navikne da neće naći razumijevanja, ovdje sam se mogao dotaći koje god sam se intimne i delikatne teme želio i uvijek je bilo odgovoreno izvornom ljudskom dobrotom i nadmoćnom snagom koja može jedino nadahnuti svako povjerenje. Ali ja nikako nisam bio takav "poslušni, pokorni sluga", da ne bih izvalio: "Da li zaista cijelo vrijeme gledate u moju auru"? Godinama sam uvijek popuštao poticajima da Dr. Steineru postavim pitanje kao što je ovo dok sam bio s njim. Dolazeći kao nekakvo iznenađenje, izgledala su kao dobra prilika za promatranje suptilnijih emocija čovjeka. Nije se činilo da mu se ne sviđa, i ponekad bi aludirao na tu moju naviku. Baš u ovoj prigodi jedva primjetan smiješak preletio mu je preko lica. "Za to se uvijek moram malo podesiti", rekao je ljubazno. "Ali u tvom slučaju to nije toliko teško". Ne želeći biti odbijen, međutim, suzdržao sam se od postavljanja daljnjih pitanja na ovu temu. Tri godine poslije ponovno sam odvažno pitao ovo pitanje o auri. Stao sam pred nekoliko ljudi obdarenih medijumskom vidovitošću koji su dali određene izjave. Dvoje od njih se složilo u onom što su kazali, ali treći je rekao nešto sasvim drugo. Sada sam postavio pitanje Dr. Steineru bez da sam mu kazao o mojim drugim iskustvima. Složio se s prvom dvojicom. Kada sam mu rekao za trećeg odgovorio je: "On bi vidio komplementarne boje. One katkada izbiju kroz čovjeka bez da je on toga svjestan. "Da je to bilo točno i drugi puta se potvrdilo: kao i prije, dvoje ljudi se složilo a treći je rekao suprotno.
Moj esej o djelu Krista pojavio se u sažetku naslovljenom Die Religion in Geschichte und Gegenwart. Poslao sam ga Dr. Steineru i sada sam ga pitao što je, po njegovu mišljenju, bilo u njemu netočno. "Ništa nije bilo netočno", odgovorio je. "Ali vidi ovdje", – istrgnuo je list papira iz bloka i na njemu nacrtao mali krug. "To si ti". Zatim je pažljivo nacrtao još jedan krug blizu prvog ali ne dodirujući ga. "Ovo je Ernst Haeckel". I zatim je bio nacrtan veliki krug oko ostala dva. "A ovo je duhovna znanost". Mogao je reći: "A ovo sam ja", ali je izbjegao riječ "ja". U toj prigodi nije mi bilo zabavno vidjeti tu poučnu sliku u kojoj je tako nepogrešivo prenio ono što mi je nedostajalo, i u isto vrijeme realizaciju vlastite nadmoći. Ali duh s kojim je govorio bio je tako čist i istinski da jedino budala ne bi bila s njim ushićena.
