Par mjeseci poslije, kada sam vidio Dr. Steinera u Nurembergu, promišljao sam nešto u sasvim određenom smjeru. U međuvremenu. vježbe su učinile da sve jasnije shvatim da nešto kao životno tijelo (etersko tijelo) zaista postoji. Ono ima svoja vlastita središta koja se točno ne podudaraju s fizičkim organima, i izdvajaju se od njih sa mnogo većim duhovnim osjećajem za život. To tijelo također ima svoje vlastite struje života koje u određenoj mjeri čovjek može naučiti kontrolirati. Može postati svjestan svog vlastitog životnog tijela i zatim jasno opažati gdje je više a gdje manje razvijeno. Gorio sam saznati da li je Dr. Steiner vidio u čovjeku iste stvari koje on može sam znati. Prema njegovim pisanjima, sigurno bi moralo biti tako. Ali možda je on rekao ono što je točno ne kao posljedicu direktne percepcije već stoga što na neki način može čitati što je ljudsko biće pred njim mislilo i očekivalo, dobivši to od svijesti drugog. I tako sam se pokušao od toga zaštititi. Kod kuće sam čvrsto fiksirao u umu moje vlastite impresije o tome što je još nerazvijeno i što je pokazivalo znakove razvoja, a zatim svjesno ubio sve te misli. Kao da sam slučajno pitao Dr. Steinera o životnom tijelu i očajnički pokušao misliti o drugim stvarima. Ali bilo je gotovo zastrašujuće kako je s preciznošću i sigurnošću znanstvenog istraživača koji pred sobom ima objekt, počeo opisivati stvari koje sam i sam mogao znati. Unatoč tome moj oprez još nije bio zadovoljen. Godinu poslije sam ponovio eksperiment. Poticaj je bio veći jer se u međuvremenu mnogo promijenilo u tom "životnom-tijelu", bilo je zaista sasvim obrnuto. Ponovno sam se utvrdio i počeo postavljati pitanja. U ovoj i u svim drugim prigodama Dr. Steiner je ušao u njih spremno i bez oklijevanja. Možda bi s vremena na vrijeme rekao: "Znam naravno da tražiš iz iskrenog interesa da saznaš istinu". U ovoj posebnoj prigodi kada sam postavio moje pitanje, odmah je počeo s riječima - "Na moje iznenađenje, veliki dio je promijenjen; Nisam to očekivao". . . . I opet je opisivao s preciznošću znanstvenika, jedino čineći ono što sam već znao meni još jasnijim. Znam, naravno, da današnji znanstvenik još ne može gledati iskustva ove vrste kao "dokaz". S druge strane znam da mlađa generacija kojoj duhovne istine dolaze prirodnije neće sasvim razumjeti zašto netko smatra neophodnim da napravi ovakve pokuse. Ipak mi je drago da ih nisam zanemario. I imam sve razloge za misliti da Rudolfu Steineru moj stav nije bio gnjavaža već, suprotno, da mu je drago da se susretne s opreznim osobnim istraživanjem. Ovakva iskustva – koja su se mnogo puta ponovila – postupno su istopila osjećaj nepovjerenja koji je u početku izgledao kao da ga je dužno održavati. I premda je isti stav budnosti i kritičkog istraživanja održavan u svakoj slijedećoj prilici, bilo je sasvim dovoljno povoda i zaista osjećaj obveze da se nastavi istraživanje u tom smjeru.
Ako ću opisati ono što se doživljava u okruženju Rudolfa Steinera, ne smijem se potpuno suzdržati da govorim o razgovorima na temu reinkarnacije. Sadašnja generacija može skandalozno zloupotrijebiti takve priče, ali dolazeća generacija ima pravo znati nešto o tome s osobne strane, i oni će za to biti zahvalni. Kako se moje proučavanje duhovne znanosti nastavljalo, sinulo mi je da sam čak i kao dijete, i stalno kasnije, sve do dobi od dvadeset jedne, živio s idejom da sam na Zemlji postojao više od jednog puta. Ta je misao živjela odvojen život, takoreći, usporedo s duhovnim životom koji sam imao kao sin protestantskog župnika. Nikad to nisam nikome spomenuo. To nije toliko pitanje osoba u kojima netko vjeruje da je živio u prošlosti, ili je barem tako bilo u nebitnim trenucima i bez ikakvog uvjerenja – već daleko više o vremenima i grupama ljudi s kojima je netko osjećao unutarnje srodstvo. Kada sam prvi puta čitao povijest svijeta – bilo je to u dobi od osam – pojavio se taj osjećaj srodstva i od tada se stalno probijao do mene iz različitih kutova. Tek od moje dvadeset prve godine nadalje, kada sam sasvim svjesno prešao u duh vremena i našao da nije moguće više povezati te unutarnje utiske s modernim koncepcijama, ideja o reinkarnaciji je potpuno nestala. U stvari sam napisao članak u Suddeutsche Monatshefte* [*U to vrijeme utjecajan list izlazio u Münchenu] u kojem sam raspravljao da je konkretna ideja reinkarnacije (u ono vrijeme sam bio s njom upoznat jedino u njenoj indijsko-teozofskoj formi), bila u svojoj konkretnosti bolja u mnogim pogledima nego kršćanski koncept o životu iza, ali ipak nepomirljiva s kršćanstvom i samo u svojim implikacijama izražava određene potrebe ljudske duše na koje treba obratiti pažnju. Ali sada se osnovno pitanje opet pojavilo, i ja sam morao priznati da se primjedbe kršćanstva nisu mogle održati u sučeljavanju s učenjem o reinkarnaciji kako je dao Rudolf Steiner. Bio sam nestrpljiv znati koliko daleko ono što mi ima osobno reći s tim u vezi opravdava ono što sam ja sam mislio. U odgovoru na moje pitanje odmah je spomenuo period, ali dodao - "Radije ne bih rekao ništa više. Takvi utisci su pogodni, čak i sa mnom, da postanu previše rigidni kada ih izrazim riječima. Radije bih pažljivije ispitao prije nego išta više kažem ". Pitao sam ga za period, ne za neku posebnu osobu. Duhovni osjećaj mjere koji se izgleda rađao u prisutnosti Dr. Steinera rekao mi je sasvim izvjesno da ne bi trebalo pitati o tome. Ali ipak sam želio znati nešto više, i dodao sam: "Vaša učenja su mi toliko strana da ne mislim da sam ikada došao u kontakt s njima u ranijem životu". "Niste", bio je odgovor. I zatim je usmjerio moju pažnju na kršćanstvo, i na izvjesne elemente u mom karakteru koje je on jasnije vidio nego ja u to vrijeme, na primjer, elemente iz kojih se rađao izbor tekstova mojih prvih propovijedi, o kojima naravno nije znao apsolutno ništa. Na kraju ovog bogatog razgovora kada sam već bio spreman otići, Dr. Steiner me pitao da li želim biti gost na privatnom predavanju koje je te večeri držao za članove Teozofskog društva. Bio je u pravu u mišljenju da bih volio odgovoriti sa da. Ali ja nisam želio poduzeti ni jedan korak za koji sam nisam osjećao da je apsolutno nužan. I tako sam dopustio da mi angažman, koji je zapravo i bio premda ga se moglo izbjeći, posluži kao izgovor. Ovdje je opet bila mogućnost upoznati Rudolfa Steinera kao čovjeka. Nije se miješao u moju slobodu niti sa sjenom nezadovoljstva.
Još par riječi o mojem razgovoru s Dr. Steinerom na temu reinkarnacije možda su na mjestu. Većina kulturnih ljudi danas još misli, unatoč Lessingu i Goetheu, da je pretpostavljati istinu reinkarnacije napola ludost, a izjava da je moguće bilo što znati o prethodnim inkarnacijama izgleda još više fantastična. Premda najosobniji detalji ne spadaju u oblast javnosti, i priči mora iz tog razloga ponešto nedostajati od životnosti i konkretnosti, ipak način na koji je Rudolf Steiner govorio o reinkarnaciji je toliko bogata baština za čovječanstvo da se ne smije zakinuti. Ni sa najmanjim dahom nije podlegao osobnoj taštini. Upravo suprotno, vidjelo ga se kako namjerno preuzima najveću patnju da izbriše sve što bi moglo stimulirati tu taštinu. Jednako je bio nepristupačan za pitanja upitana iz čiste radoznalosti. Vidio sam mnogo puta kada su mu drugi postavljali pitanja. Kao apsolutno pouzdan čuvar stvari duha, i bez mnogo napora, izbjegao je sve pokušaje, direktne ili indirektne, da se "izvuče nešto iz njega". Ukazao je na objektivne povezanosti i čvrsto se odupro svakom osobnom senzacionalizmu. Baš kao što i najmanja osjetljivost na situaciju čini nemogućim pitati: "Tko sam bio ja u prethodnoj inkarnaciji?" – tako i sasvim nije dolazilo u obzir pitati: "Tko si bio ti"? Rezultat toga bi bio da Rudolf Steiner dugo vremena ne bi prisno dočekao ispitivača. Njegov stav u vezi Krishnamurtia pokazuje da je gledao na to kao na najveći okultni grijeh bilo kome na temelju prethodnih inkarnacija. U dobu "duše svijesti" svatko mora biti privučen njegovim učenjima jednostavno i isključivo čovjekovim vlastitim objektivnim smislom za istinu, i u njih se uvjeriti čisto na temelju razuma. Povijesno, položaj Rudolfa Steinera je bio sve teži jer je držao da je sada došlo vrijeme kada pojedina ljudska bića, također, moraju više znati o svom porijeklu i pravom mjestu u životu. Kroz ne tako dugo vremena biti će za čovjeka nemoguće da se nosi s egzistencijom ako ne shvati da niti koje upravljaju njegovim životom vode daleko iza granica sadašnje egzistencije. Ali Rudolf Steiner je gledao čak i napola nesvjesnu lakomislenost o ranijim inkarnacijama kao štetnu. Zaista je koristio baš taj izraz u ne jednoj prigodi. Zato je svatko tko je prošao kroz njegov trening toliko užasnut čuti izjavljeno u teozofskoj "Liberalnoj katoličkoj crkvi" da su mjesta Apostola i srednjovjekovnih Svetaca već dodijeljena. Zaista ih je malo ostalo upražnjeno! – I zatim je cijela stvar otvoreno raspravljana u novinama!
Jednom sam pitao Dr. Steinera zašto su ljudi tako skloni zamišljati sebe kao inkarnacije značajnih osoba, i da li postoji neki razlog za to, osim faktora ljudske taštine. Rekao je da netko ima jasniju sliku o onima s kojima je živio nego o sebi i da je to jednako tako i u sadašnjem životu. Kod grupe ljudi oko njega on je potisnuo sve što je težilo samozadovoljstvu i senzacionalizmu – sa dobrim učinkom. Često sam bio iznenađen vidjeti koliko se malo u Društvu tijekom života Dr. Steinera govorilo o detaljima reinkarnacije – mnogo manje, zaista, nego bi se očekivalo s pogledom na ljudski egoizam. To bi iz njega donijelo bujicu gnjeva, i svi su to znali. S druge strane, on što je radio u ovoj domeni bilo je stimuliranje pojedinaca na unutarnju aktivnost: "Pokušajte do toga doći za sebe". "Čitajte o toj epohi i vidite kakve utiske imate". "O tome ćemo opet razgovarati kasnije". Za mene, jedna od izvanrednih stvari u vezi njega bila je broj tajni koje je svjesno držao zaključane unutar sebe, odnoseći ih konačno kroz smrt bez da ih je otkrio i jednoj jedinoj duši. Niti jednom nije dopustio da mu se izmami niti aluzija. Moglo se dogoditi da se zaključci izvuku iz neke slučajne opaske ili slično. Ali to kod Rudolfa Steinera nikada nije bio slučaj. Govorio je jedino ono što može pomoći, i izbjegavao sve što bi moglo štetiti, čak i u budućnosti. Kada bi samo ljudi mogli vidjeti kako je govorio o ovim stvarima u osobnom razgovoru! Njegove velike tamne oči postajale su još opreznije. Sa sviješću o odgovornosti od koje se ništa veće i čistije ne može zamisliti, govorio je svaku riječ s oklijevanjem. To je bilo kao da je, nevidljivo, prešao u hram gdje je djelovao pred očima viših sila. Moglo bi se poželjeti da su svi osjetljivi umovi čovječanstva bili prisutni kao svjedoci ovakvog spektakla. Ako će učenje reinkarnacije biti obnovljeno u kršćanskom smislu to nije moglo biti povjereno savjesnijem umu. Sasvim odvojeno od mojeg mišljenja o reinkarnaciji, često sam sebi govorio, kada sam slušao da Dr. Steiner govori o ovom pitanju: "Da sam sama Providnost i tražim čovjeka dovoljne moralne veličine da mu se povjeri znanje o ovim stvarima i da o njima govori, čovjeka koji je dovoljno velik da se nosi s opasnostima za sebe i druge, izbor ne bi mogao pasti na boljeg". – Ali kako bilo: Način tretiranja ove oblasti života od Rudolfa Steinera je kao sveta baština, zavještana ne samo antropozofskom društvu već cijelom čovječanstvu.
* * * * *
Opet je bio period od šest mjeseci mirnog proučavanja i konkretnog ispitivanja Antropozofije prije nego sam u Stuttgartu vidio Dr. Steinera na mom povratku sa putovanja iz Švicarske. Ono što se izdvaja u mom sjećanju je razgovor o Evanđelju Sv.Ivana. Rekao sam nešto u smislu da mi karakter otkrivenja ovog Evanđelja izgleda jako naglašen činjenicom da se u pasusima o smrti izgovorenim od Krista prije Njegova odlaska, riječ "Otac" pojavljuje gdje bi se očekivala riječ "Smrt". Rudolf Steiner me zainteresirano pogledao. "Dakle otkrio si to? Morao sam mnogo duže ići okultnom stazom prije nego sam ja to otkrio. Naravno tada se to vidi sa nešto drugačijeg gledišta. Ali je isto tako sigurno moguće doći do takvih istina čisto putem religije". Zatim je sam od sebe počeo govoriti o pamfletu koji sam napisao u suradnji s mojim prijateljem Dr. Geyerom i kojeg sam mu poslao da pročita. Njegov naslov je bio: "Zašto ostajemo u Crkvi?" - "Pročitao sam ga", rekao je, "ali ne mislim da je to put kojim treba ići". Tu sam trebao pitati: "Zašto ne"? – ali u tom trenutku sam bio previše duboko vezan s borbama i nadama Crkve. Još sam se nadao da ću se izboriti za vlastiti put u Crkvi, kao što i jesam. I tako sam dopustio da prilika sklizne. Nesvjesni osjećaj straha da bi dalji razgovor o toj temi mogao dovesti do neželjenih posljedica za mene, i više svjesni impuls da nisam želio da Rudolf Steiner ima utjecaj na moj vanjski život prije nego mi je iznutra bio jasan njegov svijet, zaista sam želio da moj vanjski život bude određen isključivo mojim vlastitim unutarnjim sufliranjem – sve me to potaklo da odgovorim dvosmisleno. "Možda su naše unutarnje želje bolje nego naša snaga razuma", rekao sam. Dr. Steiner je odmah shvatio i, kao uvijek u ovakvim slučajevima, sasvim prirodno odbacio temu i prešao govoriti o drugim stvarima.
Prošlo je slijedećih šest mjeseci. Već dugo ima da sam shvatio da sudbina može zahtijevati da otvoreno iskažem moju potporu za Antropozofiju. Za taj čas sam želio biti spreman, jer je ulog bio cijeli moj život, s mogućnošću uključenja žrtvovanja onog što je do sada bio moj poziv. Jedna je to stvar za čovjeka u kojeg je u Njemačkoj gledala velika sljedba, a druga za mladića koji se s entuzijazmom baca u nešto što je zahvatilo njegov um i srce. Vidio sam ljude oko mene. Oni su mi vjerovali i za njih sam osjećao veliku odgovornost. Mnogi, zaista mnogi od njih, ne bi mogli ići sa mnom i bili bi razočarani. Jer kada sam počeo javno govoriti o ovim stvarima, imao sam period od mnogo godina proučavanja već iza sebe i nisam sada mogao voditi ljude kroz sve stupnjeve mojih istraživanja. Nisam mogao razmišljati da se javno svrstam na stranu tog novog okvira učenja dok nisam bio potpuno siguran u moje vlastite temelje. Ali tada bi to bio slamajući udarac za moju kongregaciju. To nije bilo, kako protivnici to vole smjestiti, da je netko kome nedostaje nezavisne prosudbe ili zbog tjelesne iscrpljenosti jednog dana pao kao žrtva suptilnog hipnotizera. Jer gotovo pet godina sam posvetio praktično sve svoje slobodno vrijeme koje sam dobio od moje profesije na teoretsko i, iznad svega, praktično proučavanja Antropozofije. Cilj mi je bio da uzmem moju zalihu odgovornosti za čovječanstvo pa da onda imam prava govoriti s autoritetom. Postoji li itko među protivnicima koji je primijenio i blizu istu količinu vremena i poštenog istraživanja prije nego je pisao protiv Antropozofije? I iznad svega, da li je itko među njima zaista iskušao na vlastitu iskustvu? Više nego jednom sam našao da je čovjek s imenom i položajem u javnom životu tražio antropozofsku literaturu sa naivnim izgovorom da predlažu pisanje i govorenje o toj temi u bliskoj budućnosti. I zaista je to bila bliska budućnost! Nisu tražili razgovor s nekim tko zaista poznaje tu temu, a ponekad su ga svjesno izbjegli. Ima jedan izniman slučaj gdje osoba o kojoj se radi nije čak ni čekala da dobije knjige koje bi poslužile kao pravi uvod u Antropozofiju. Iz mog osobnog iskustva znam da su mnogi napisi koji su kasnije u javnosti uzimani ozbiljno proizašli na ovaj način.
Ali tek smo u godini 1913. Kada je Dr. Steiner došao u Nuremberg, početkom zime, imao sam mnogo pitanja za pitati ga. Tijek razgovora je uvijek bio isti. – Jedan sat ili slično ja bi pitao pitanje za pitanjem, kako sam ih unaprijed sebi formulirao. Uvijek je bio spreman za odgovor. Zaliha znanja iz kojeg je izvlačio sve više me je zaprepašćivala. Ono što me najviše iznenađivalo je da me nije nikada pokušao impresionirati. Davao bi upravo onoliko koliko treba za odgovoriti na određeno pitanje, ne više. U vrlo rijetkim situacijama bi odgovorio: "Još nisam u to gledao." - "Mogu li vas nešto upitati, Herr Doktor", često sam počinjao. "Pitajte što god želite". A onda je opet dano pitanje, i problem je bio da li to uopće treba pitati i što pitati. I kako sam duboko požalio što nisam bio pametniji s pitanjima! Nevjerojatna zaliha zanimljivih činjenica bi tada došla na svijetlo i zatim bi se o tome moglo slobodno razmišljati. Jer Dr. Steiner nikada nije tražio slaganje. Jednostavno bi rekao i pustio to da napravi vlastiti učinak. Ponekad bi se moglo dogoditi da sam ga, zaprepašten sigurnošću njegovih odgovora, upitao: "Zar nikad niste pogriješili u vašim istraživanjima i zatim to naknadno morali ispraviti"? - "Nikada nisam govorio o onome u što nisam sasvim siguran", rekao je. Ipak nisam bio zadovoljan. - "Mislim, zar niste pobliže ispitujući morali ispraviti svoje prve dojmove i rezultate istraživanja"? - "Da, ali uvijek je bio očigledan razlog za to. Na primjer, ako vas sretnem u magli i ne prepoznam vas, sama magla je faktor koji onda treba uzeti u obzir". Još ne bi odustao. "Zar se nikada nije dogodilo da naknadno morate priznati: 'Tamo sam bio u krivu? '" Tiho je razmišljao minut ili dva. "Dakle, da", rekao je, "kod ljudskih bića sam ponekad bio obmanut. Ali napokon, kod ljudi, nešto iz vanjskog života bi se često uvuklo što se ne može predvidjeti".
Povremeno bi došli do točke u razgovoru kada bi ja iznenađeno pitao: "Ako je tako, zašto to svijetu ne kažete"? "Jer svijet danas još nije spreman primiti takve istine". Govorio je te riječi mirno i objektivno, bez ikakvog veselja ili tragičnog stava. I to su bile, u suštini, istine koje očito zahtijevaju dugu edukaciju od strane čovječanstva prije nego ih čovjek može slobodno provjeriti. Moj vlastiti dojam – i postajao je sve jači kako su godine prolazile – je da je Rudolf Steiner imao zalihu svjetskog znanja od kojeg, sve do dana smrti, nitko od njegovih intimusa nije čuo ni riječ. Govorio je kao prosvjetitelj, nikad kao onaj koji samo otkriva. Sve drugo nije bilo u pitanju. Imao je veliko povjerenje u čovječanstvo, bez obzira kakve prosvjede bi mu to donijelo, ali je bio potpuno nemilosrdan govoreći jedino što je nužno i što se moglo dati u tom trenutku.
Na kraju tog sastanka s Dr. Steinerom još jednom me upitao: "Da li biste došli na moje privatno predavanje za članove Društva večeras"? Dodao je, iz ljubaznosti i da bi mi olakšao da se složim: "Govoriti ću o određenim stvarima iz povijesti o ranim godinama Isusa koje se ne mogu naći u Evanđelju". "Što, zbilja ćete se to usuditi"? pitao sam. "Mislite li da bih se usudio da nije bila nužnost"? uzvratio je. "To je volja duhovnog svijeta da u ovom dobu čovjeku više bude rečeno o ovim stvarima. Vrijeme će pokazati zašto".
Večer koja je slijedila ostati će u mom sjećanju, daleko iza ograničenja ovog života, kao jedna od najdivnijih u mom iskustvu. Stotinjak ljudi se okupilo u tijesnoj prostoriji gdje je Teozofsko društvo, kakvo je onda bilo, održavalo svoje sastanke. Publika koja se sakupila u toj sobi kao katakomba u Sulzbache Strasse da čuje iznimne stvari, sastojala se od male, iskrene grupe ljudi koja se okupila oko Michaela Bauera, i nekoliko članova iz blizine i iz daleka koji su putovali iz grada u grad gdje je Dr. Steiner predavao. O grupi Michaela Bauera nije se mnogo razmišljalo u akademskim krugovima, i premda su njegova predavanja bila visokih duhovnih standarda, duboko fascinirajuća i obilovala svim ljudskim kvalitetama, samo nekolicina iz društva i obrazovanih krugova u Nurembergu bila je njima privučena. – Takva je, dakle, bila publika. Rudolf Steiner je stajao pred nama i govorio o dječaštvu Isusa. Sa mog sjedala u prednjem redu mogao sam gledati svaki izražaj. Izgledalo je da on gleda daleko i iza publike, zureći pažljivo u slike pred njime. Uz najveću nježnost dodira i najveću, frapantnu budnost i oprez, on je nastavljao opisivati te slike. Povremeno bi bilo umetanje takvih fraza kao što je: "Ne mogu reći točno da li je slijed ovdje u redu, ali tako je meni izgledalo". Ili: "Uz sve moje napore nisam mogao otkriti naziv mjesta. Činjenica da je ime bilo skriveno mora imati nekakav značaj". Govorio je s poštovanjem u kojem nije bila sugerirana servilnost, i tamo stajao odlučan i čvrst u prisutnosti čudesnosti. Atmosfera čiste duhovnosti prožela je prostoriju. To je bila atmosfera očišćena od svih osjećaja koji nisu rođeni direktno iz duha – koji je bio tamo u svojoj moći. Rekao je kako su božanska otkrivenja sadržana u Starom zavjetu osvanula u svoj njihovoj veličini u duši dječaka Isusa tijekom godina neposredno nakon Njegova povratka u Nazaret nakon događaja u hramu u Jeruzalemu, kako je njegova tuga sve više jačala kako je shvaćao da je pravo razumijevanje veličine tih bivših otkrivenja Božanstva nedostajalo među njegovim suvremenicima, kako je ta tuga živjela u njemu, neizražena i neshvaćena od onih u Njegovu okruženju - "tuga u sebi daleko veća od bilo koje tuge koju sam upoznao među čovječanstvom". – Ali upravo zato što je ta tuga bila predodređena da potpuno boravi u unutarnjem biću dječaka Isusa, On je mogao oplemeniti iznad svih riječi. . .
Ovo nije mjesto za ponavljati što nam je Rudolf Steiner večer za večeri govorio iz "Petog evanđelja" – Evanđelja koje je ostalo neprolazno u tom delikatnom duhovnom zapisu sveukupne prošlosti koji još i danas može biti odgonetnut od onog tko je potpuno svjestan duha. Neizbrisive su u mom sjećanju oči u koje smo mogli gledati u tim prilikama, i kako su zurile u prošlost. Njegova živa duhovnost zračila je takvu čistoću, takav uvjerljiv integritet i poniznost da bi se osjećali u prisutnosti vrhovnog događaja u ljudskoj povijesti. Ponekad su oči izgledale kao da su navlažene sasvim nježno iznutra, i da svjetlucaju s tekućim zlatom. Odjednom me spopadne da sam cijeli život razmišljao: Kada nakon smrti prijeđem u više svjetove ne želim ništa drugo tijekom prvih godina nego da mogu dugo vremena kontemplirati život Isusa duhovnim očima. – Stalno sam pokušavao biti potpuno svjestan prirode cijele situacije koja je bez presedana. Vani, električni tramvaji su zveckali, jedan za drugim, s kreštavim trubama. Unutra je stajao čovjek koji je tvrdio da ima prošlost u slikama pred sobom i o kojima je govorio s neusiljenom sigurnošću. - "Tko si ti?" stalno sam se pitao. Svaki test koji je ljudski um mogao napraviti, ako je bez predrasuda, izašao je u korist čudesnosti. Zdravo razmišljanje? Ne može biti uvjerljivijeg oblika od ovoga. Svaka sugestija mentalne abnormalnosti – kao svećenik bavio sam se sa toliko mnogo slučajeva te vrste – bila bi laž zbog same atmosfere. Moralna čistoća? Živjeli smo u njoj i disali je. Nesebičnost? – Ako se netko pitao: Kakav mora biti poklon slobodno poklonjen od Bogova? – ne može biti drugačiji od ovog. Ali, onda, što je sve to bilo? Početak ljudske uzvišenosti kakva se još nije mogla sanjati? Poruka od višeg svijeta poslana u pravi čas? Oni rođeni u stoljećima poslije teško će moći shvatiti osjećaje onih od nas koji su živjeli u materijalizmu i svjedočili ovakvim događajima. Već danas pred nama vidimo mlađu generaciju koja izgleda da nema teškoća s onim što je nama izgledalo kao moćni udarci maljem protiv svjetske građevine u kojoj mi živimo. Ovom prigodom nisam išao iza točke unutarnjeg shvaćanja: Čak i ako se sve ne dokaže kao istina, to je, u svakom slučaju, najzanimljivija priča o Isusu koju sam ikada čuo i unatoč mnogim neshvatljivim točkama, iskreno i najvjerojatnija. Mogu jedino biti zahvalan što sam imao iskustvo, jer osim za potrebe budućeg promišljanja, to je u svakom slučaju puno živih i zdravih prijedloga.
Čak i ako u nekoj mjeri uspijem da ne budem sasvim oboren ovim nadmoćnim prvim utiskom, nekako sam izgubio ravnotežu u onom što se dogodilo kasnije. Rudolf Steiner se polako udaljavao od govornice, došao do mene i rekao: "Ne znam kakav je utisak ovo imalo na vas". Bilo je ljubaznog propitivanja u njegovim očima. Čista poniznost s kojom je govorio bila je toliko neočekivana poslije takvih iznimnih duhovnih navoda da sam mogao samo nespretno odgovoriti, u smislu da prvo moram sve promisliti, ili nešto slično. A ipak u tom sam trenutku trebao reći riječ ili dvije takoreći u ime čovječanstva. Bio sam tako postiđen da sam tijekom noći Rudolfu Steineru napisao pismo da ne zamjeri ako, odmah, nisam bio u stanju srediti svoje misli o svemu tome. Ali jednu stvar sam osjećao veoma duboko: Ako je bio u pravu, ponuđen nam je dragocjeni dar, i njemu ide posebna zahvalnost za duh u kojem ga je predao.
Kasnije sam više puta pitao Dr. Steinera da li bi nastavio ove priče iz Akasha zapisa. Bio sam siguran da bi to bio najsnažniji impuls čovječanstvu ako bi slike života Krista koje se javljaju tako bogate pred njegovom jasnom duhovnom vizijom bile postavljene uz Evanđelja. Tijekom rata, Dr. Steinerov odgovor meni je bio da je "astralni svijet" – cijela duhovna atmosfera oko Zemlje – sada bila toliko uskomešana da bi mogao raditi istraživanja takve vrste. Nakon rata je rekao da su drugi radovi za čovječanstvo bili tada hitniji. Vidio je dolazeće ekonomske nevolje i počeo izlagati njegove ideje o svjetskoj ekonomiji. Vidio je kako nadolazi čista glad, i postavio temelje za novu poljoprivrednu znanost. Vidio je duhovnu glad uzrokovanu znanstvenim materijalizmom vremena, i uveo svoje učenike u novu i produhovljenu prirodnu znanost. Vidio je potrebe mladih i posvetio se razvoju nove umjetnosti obrazovanja. Vidio je bespomoćnost moderne medicine, posebno u oblasti internih i mentalnih bolesti, i dao je osnove duhovno-znanstvene terapije, pune novih i predivnih koncepcija. Vidio je konfuziju u svijetu religije i morala i pomogao onima koji su tražili njegov savjet kako do sigurne i djelotvorne religijske aktivnosti. – I otišao je od nas prije nego smo primili više od nekoliko djelomičnih slika o životu Krista koje su sjajno i jasno sijale pred očima duha. Ali, napokon, što je zaslužila generacija ljudi koja je primila te prve njegove darove s velikim pitanjem koje su sadržavali, na takav način da je bilo moguće da se njegova strašna karikatura pojavi u ilustriranim novinama s naslovom "Peti evanđelist"! I niti jedan priznati religijski lider nije čak želio ni čuti niti istražiti dar koji je ovaj čovjek imao za dati iz božanskog svijeta.
Kasnije, Rudolf Steiner mi je kao čovjek čovjeku više rekao o njegovim istraživanjima Akasha zapisa, i tada sam prvi puta upoznao njegove vlastite testove za istraživanje koje je primjenjivao na vlastite sposobnosti kako bi bio siguran u njegov rezultat. Rekao je, na primjer, da čudnom sudbinom nikada nije upoznao događaje povezane s Uskrsnućem iz Biblije prije nego su ga vlastita istraživanja dovela do njih. Kao dječak bio je poslan u školu preko granice Austrije i Mađarske, i njegov otac, "Slobodni mislilac", koji nije bio zainteresiran za sinov vjeronauk dopustio je da se time namuči. I tako je mogao raditi eksperimente i dokučiti na prvom mjestu duhovnim istraživanjem što se dogodilo nakon smrti Krista. Zatim, kada je pročitao Bibliju, našao je da se zapisi Evanđelja u svakom detalju slažu sa slikama koje su njemu bile otkrivene, osim činjenice da se na račun nedostatka razumijevanja vena materijalizma uvukla u Evanđelja kakva su danas. Rekao je da je ta vena materijalizma također očita, na primjer, u načinu na koji su evidentirane Kristove riječi o Drugom dolasku. U mnogim oblastima Rudolf Steiner je očito vršio istraživanja godinama, prije nego je i jednu riječ rekao o njima. Često su nedostajali detalji koje dugo vremena nije mogao naći. Njegovo istraživanje je u mnogim slučajevima bilo zahtjev adresiran duhovnom svijetu i na zahtjev nije uvijek odgovoreno.
Ove stvari, naravno, nisu ispričane s idejom da se nešto dokaže. Jednostavno je namjera prenošenje činjenica koje bacaju svijetlo na duh ove vrste istraživanja. Nikada ne može biti na liniji s pravim duhovnim istraživanjem ako bi se, na mjestu dogmatski prihvaćenog Novog zavjeta, pojavio jednako dogmatski prihvaćen Akasha zapis koji bi prvenstveno zavisio o duhovnim darovima pojedine osobe. Ovdje se, također, vidjelo previđanje da sa svim sposobnostima koje su im na raspolaganju ljudi mogu slobodno testirati ono što im je preneseno od viših izvora. Jedina stvar koja se od njih očekuje je da ne odbijaju iz predrasuda, samozadovoljstva, straha ili udobnosti. Danas se još brane s primitivnom metodom ignoriranja ili poricanja onog što je dano. Mnoge stvari u duhovnom istraživanju mogu biti ostavljene neodlučene dugo vremena, ili zauvijek – ali druge koje pomažu i prosvjetljuju će zasigurno biti nađene. Slušajući mišljenja protestantskih teologa, ortodoksnih i liberala već dvadeset godina, mogao sam sebi vjerovati da ću prosuditi treba li ili ne učenja Rudolfa Steinera – koja nisu došla ni iz jedne škole – uzeti ozbiljno. "To je volja duhovnog svijeta da u ovom dobu ljudima bude kazano više o ovim stvarima. Vrijeme će pokazati zašto". – Kada god čitam sve više jalove i neadekvatne opise dane od teologa o životu Isusa i usporedim ih s onim od Rudolfa Steinera, opažam nešto od te "volje duhovnog svijeta". Ali teologija jednako ide istim svojim putem, kao da se ništa nije dogodilo.
* * * * *
Ako bi sada rekao učinak koji su ova nova duhovna učenja imala u mom cjelokupnom životu duše, to je uglavnom iz razloga da je stvarno shvaćanje određenih duhovnih zakona osvanulo u meni samom. Izvori grešaka postaju jasni. Pripovijedanje može, dakle, biti sredstvo pomoći drugima kada je na njih red. Tijekom tih godina jednom sam sanjao da sam pitao Dr. Steinera: "Tko si bio u tvojim ranijim inkarnacijama"? Odgovorio je: "Pitagora i Menander". Kada sam se probudio, iskustvo je ostalo živopisno. Pitao sam se može li tu biti istine. Pitagora - da, to bi mogla biti mogućnost, premda mi se do tog trenutka ta ideja nikada nije svjesno pojavila. Ali Menander – tko je bio on? Pogledao sam u enciklopediju i pronašao dva Menandera, jednog pjesnika i pisca komedija i drugog retoričara. Ali oboje su živjeli toliko blizu vremenu Pitagore da nije bilo lako povezati sugestiju s drugim antropozofskim pogledima na tu temu. Da nije možda kralj Milinda koji je imao izvanredan govor s Budom? – Par tjedana kasnije mogao sam govoriti s Dr. Steinerom i rekao sam mu o iskustvu sna. Najprije je pitao kada se to dogodilo i rekao sam mu gotovo točno. "To nema veze s mojim inkarnacijama", rekao je. "Ali te noći bio sam duboko zaokupljen s proučavanjem Pitagore i Menandera, ne samo u znanstvenom smislu". "Koji Menander je to bio"? Pitao sam, radoznao da li Dr. Steiner zna za dvojicu o čijem postojanju sam tek naučio iz enciklopedije. "To je bio retoričar. Radio sam na problemu povezanom s govorom, i pokušao doći u kontakt s njime". Incidenti kao ovaj dalje pothranjuju razmišljanje u mnogim smjerovima. Za mene je najveća važnost da sam jasno vidio kako se lako pogreške uvlače u duhovna iskustva ove vrste. Jer na prvi pogled, stvarni duhovni utisak je bio: Steiner, Pitagora, Menander. Ali odmah je iskrsnulo pitanje o ranijim inkarnacijama. To je došlo od napola nesvjesnog kompleksa radoznalosti unutar mene. I ipak je preko tog kompleksa doživljaj postao dovoljno jak da se reflektira u svijesti. Kada sam poslije razmišljao o iskustvu mogao sam jasno razlikovati različit duhovni karakter dvije oblasti – onoj od interesa izmiješanog s radoznalošću i onoj od objektivne činjenice. I tako sam imao prvi osnovni standard za diskriminaciju između ispravnog i pogrešnog duhovnog iskustva. Sinulo mi je kako je Dr. Steiner bio u pravu kada je naznačio. da nitko ne može primiti pouzdane utiske iz svijeta duha tko nije prošao "Čuvara praga", i nije naučio tako potpuno kritički promatrati njegov cjelokupan unutarnji život da može prepoznati elemente koji sijevaju unutra sa osobne strane njegova bića. U osnovi govoreći, dva "Čuvara praga" – figure koje mnogim ljudima izgledaju tako izvanredne – jednostavno su prezentacije, ali na vrlo visokom duhovnom nivou, kršćanskih iskustava "Pokajanja" i "Vjere".
Drugi slučaj može poslužiti da naznači jezik ove oblasti. Rudolf Steiner je stajao ispred mene u snu i rekao s naglaskom: "Reci A"! Kada sam ga o tome poslije pitao, činilo se da je želio da naučim više pozitivno prihvatiti delikatne duhovne pojave. "U ovakvim okolnostima glas A (ah) odzvanja u duhovnom svijetu", rekao je objašnjavajući. Ništa u to vrijeme nije bilo poznato u odnosu na glasove govora. Ja sam postao svjestan stvarnosti ali nisam razumio njen jezik. Koliko mnogo važnih savjeta koji su odbljesak pravih snova je za nas izgubljeno kada ne razumijemo jezik svijeta kojem pripadaju! - "Ali zašto da pogledamo u san kao da je pravedan?" pitao sam. "To ste dobili od vlastite pravednosti", bio je odgovor. "Vaše snage nisu bile dovoljno jake da vas dovedu do prave percepcije". U malim stvarima i u velikim stvarima svaki odgovor je izgledao kao dan sa znanjem i sigurnošću. Ovdje je govorio netko tko je u ovakvim doživljajima bio kod kuće. Uvijek se imao taj utisak.
Ovi primjeri mogu biti dovoljni. Ali dok govorimo o snovima koji su više od snova, može se povezati još jedno iskustvo, s obzirom na niz događaja. Sedam godina prije osnivanja "Zajednice kršćana", U snu sam vidio sebe kako se penjem na visoku planinu. Na trenutak sam zastao u penjanju i vidio s lijeva, naselje ljudi. To je bila družina Johannesa Müllera. Staza me vodila blizu, ali ne stvarno u naselje, jer se nastavljala gore na stranu planine. Znao sam da moram ići desno i sa nešto više točke uspona pogledao sam dolje na naselje sa suosjećanjem. Na vrhu planine – još ga vidim ispred mene – stajala je crkva s zvonikom koji se uzdiže ravno u nebesa. Crkvu je izgradio Rudolf Steiner. Staza nije bila laka a ipak ne i previše teška. Nakon kratkog pogleda mirno sam se namjestio za uspinjanje. – Kako je izvanredno da san kao što je ovaj ne bi trebao samo izražavati stvarnost trenutka, koju u mojoj budnoj svijesti nikada ne bi izrazio u ovakvom obliku, već i daleka budućnost o kojoj se moglo ne znati ništa može također zasjati u njemu!
* * * * *
Više od godine je prošlo prije nego sam ponovno vidio Dr. Steinera. Veliki rat je počeo, i svatko je imao svoje neposredne dužnosti. Razgovor koji sam imao s njime na početku godine 1915 u Deutscher Hofu, u Nurembergu, bio je posebno značajan. Dr. Steiner je odmah počeo govoriti o ratu. "Drago mi je što vidim da ste imali istu ideju o svjetskim događajima kao i ja", rekao je. "U kojem to smislu mislite"? pitao sam, pomalo oklijevajući. "Ne znam što ste govorili o ratu". "Ne", rekao je, "i ne mislim to na taj način. Ali imate veliku unutarnju osjetljivost za ono što se zaista događa". Zahvalnost obuhvaćena ovim riječima malo me posramila, i nastavio sam: "Herr Doktor, Bilo bi mi drago da od vas saznam gdje mislite da moja aktivnost tijekom rata nije na pravim linijama". To je bio prvi, više eksplozivan izazov na temu tekućih stvari, za znanje koje transcendira uobičajeno znanje. Jer moj rad među mojom kongregacijom u Nurembergu bio je vršen daleko od lokalnih antropozofa – kakvi su bili sada, nakon konačnog odvajanja od Teozofskog društva – i bilo je sasvim nevjerojatno da je Rudolf Steiner o tome išta čuo. Odmah je prihvatio izazov. "Nije dobro reći ljudima da ne bi trebali mrziti Englesku", rekao je. "To samo uzbuđuje i ne pomaže im. Bolje je reći: 'Vi stvarno uopće ne mrzite Englesku ako ste pravi Nijemci'. Kada se Nijemac bori on nikada ne mrzi osobu, mrzi uzrok". To je bila, zapravo, slaba točka u mom radu u to vrijeme. Ljudi nisu uopće bili zadovoljni mojim nedostatkom mržnje. Naravno to su izražavali sasvim drugačije, i rekli da nemam dovoljno žive simpatije. Ali, zapravo, nisam im uspijevao dati ideale velike i dovoljno vrijedne da dođu na mjesto svih previše ljudskih osjećaja.
To je bila slaba točka kod svih duhovnih vođa u Njemačkoj tijekom rata. Nisu bili sposobni ulijevati duhovnu supstancu u životne borbe njemačkog naroda. To mi je pomoglo da razumijem što je Rudolf Steiner pokušavao u predavanjima koje je dao u Berlinu u ranim godinama rata. U vezi s najvećim figurama njemačke duhovne povijesti - Goetheom, Schillerom, Fichteom, Hegelom – želio je ispuniti srca ljudi sa shvaćanjem duhovne misije Njemačke. Ta predavanja obilato zaslužuju da budu objavljena sama po sebi. Učinak koji su na mene osobno imala je da su sadržavala nešto što je moglo ispuniti srca mladih u Njemačkoj s nadahnućem za nešto čemu su težili, nešto što je, bez i jedne, krive opaske, moglo uliti moralnu stabilnost i osvjetljavalo je veličinu duha iz kojeg se jedinog prava snaga Njemačke mogla roditi. Ni jednu riječ danas ne treba povući. Plemenito nadahnuće rasplamsano ovim predavanjima, i javnima, i, čak i u većoj mjeri, onima danim intimnijoj grupi, bila su jedna od najljepših darova Rudolfa Steinera. Mudrošću ispunjena vizija pravog mjesta Njemačke među nacijama i više Volje iza toga, tu postaje čista i vitalna snaga, ozarena svijetlom ali također i sa žrtvom. Ali Nijemci su slušali Chamberlaina (njemački filozof i esejist) i Trauba i nisu čuli Rudolfa Steinera.
Može se s čežnjom razmišljati o onom što se možda ne bi dogodilo da su njegove ideje, prenesene naciji u njenom strašnom sukobu od dovoljnog broja dobro obaviještenih i duboko osjećajnih interpretatora, bile osnova za pravu patriotsku pouku.
Nikada nisam čuo da je Rudolf Steiner rekao i jednu riječ o tome da je ignoriran. Njegova ljubav za njemačku kulturu, nezamagljena i rođena iz duha, ostala je potpuno postojana, bez traga osobne uvrede. Ali protivnici su uredili da vani rašire izjavu da je Rudolf Steiner čovjek kojeg uglavnom treba okriviti za gubitak bitke na Marni i poraz u ratu. U prolazu kroz Coblenz, imao je kratki osobni razgovor kao čovjek s čovjekom s von Moltkeom, šefom general štaba. Von Moltke nije bio član Antropozofskog društva, i jedino je čuo slučajno predavanje Rudolfa Steinera. To je sve što se ikada dogodilo. Vojni poslovi u razgovoru ni jednom nisu spomenuti. Tko bi bio bolji vođa za Njemačku: duh sposoban napraviti ovakve optužbe ili duh koji govori na predavanjima Rudolfa Steinera? – O tome će zadnju riječ reći potomstvo.
Drugi predmet mojih razgovora s Dr. Steinerom koji se pojavio je njegov odnos sa sadašnjom priznatom znanošću. Vrlo brzo nakon što sam ga susreo, u meni se pojavio osjećaj odgovornosti. - "Barem ću napraviti ono što vidim da mogu da Rudolf Steiner ne ostane nepoznat onima kojima je danas povjereno istraživanje raznih grana znanosti". Život me doveo u kontakt s mnogim sveučilišnim profesorima. Razmišljao sam o svima njima, i naletio na Oswalda Külpea, s kojim sam bio vezan bliskim prijateljstvom. Oni koji su poznavali Oswalda Külpea znaju da bi u to vrijeme u cijeloj Njemačkoj bilo teško naći profesora dublje obrazovanog u filozofiji i psihologiji, ili čovjeka veće iskrenosti, čistoće karaktera i slobodnog od predrasuda. Uljuđena plemenitost Külpea bila je nešto što ostaje kao nezaboravno, gotovo sveto iskustvo kod svih koji su s njime došli u bliži kontakt. Jednom prije sam pitao Rudolfa Steinera da li bi ikada pristao da sa mnom posjeti Külpea i dopusti da mu ovaj postavlja pitanja, ako se zauzmem dogovoriti sastanak. Nisam razmišljao ni o kakvom psihološkom pokusu u uobičajenom smislu. Moja ideja je radije bila da pokušam dovesti jednog od najobjektivnijih ljudi u modernoj znanosti licem u lice s Rudolf Steinerovim iznimnim sposobnostima i dovesti ga da sasvim slobodno raspravi metode pomoću kojih bi znanost mogla biti uvjerena u njenu vlastitu ulogu, bez da izgubi njen temelj – ali također bez nekorektnosti prema neobičnom karakteru fenomena. Bio sam prožet osjećajem: Rudolf Steiner ne smije umrijeti bez da se napravi ovaj pokušaj; ako bi se moderna znanost mogla nagoditi s novo iskrslim ljudskim sposobnostima, to bi sigurno moralo biti od nemjerljive važnosti za cijelo čovječanstvo. Rudolf Steiner, sa svoje strane, nije pravio problem. Jedino je rekao: "Unaprijed te upozoravam da je stvar vrlo komplicirana. Misao čovjeka u molitvi, na primjer, izgleda plavo, ali ona od bankara predanog njegovu novcu također plavo". "U čemu se sastoji razlika, tada?" pitao sam ga. "U cjelokupnoj konfiguraciji".
Ove riječi pokazuju da je u izvjesnom smislu Rudolf Steiner bio čak spreman podvrgnuti se eksperimentu. Jedino se to ne bi smjelo pretvoriti u prigodu gdje ga u institutu neki znanstvenik podvrgava "ispitivanju", izlažući ga cijelom svijetu kao da je kriminalac koji će biti demaskiran. Jer to radije mora biti prigoda za čovjeka otvorena uma o materiji da postavi pitanja i pokuša doći do razumijevanja kako znanstveno istraživanje može naći pristup pojavi.
U Nurembergu u to vrijeme Dr. Steiner mi je nedvosmisleno rekao da je voljan sa mnom ići Külpeu. Rekao je: "Na tvoj zahtjev ponovno sam pogledao njegov Uvod u filozofiju, i teško mislim da će s njegovim realizmom biti zaista otvoren da primi ove stvari. Aura je previše bezbojna. Ali javit ću ti se kada slijedeći puta budem u Münchenu, i onda ćemo pokušati". Odmah zatim sam otišao vidjeti Külpea, koji je tada bio profesor filozofije na Sveučilištu u Münchenu, rekao mu o mojim osobnim iskustvima s Rudolfom Steinerom, dao mu najbitnije knjige, i tražio da ispita stvar u interesu znanosti i Antropozofije. Ljubazno je odgovorio: "Da to nisam čuo od tebe osobno, ne bi se zamarao s time. Ali sada ću pogledati u knjige". Oko šest mjeseci nakon toga došlo je pismo Rudolfa Steinera koje govori da je bio u Münchenu i da je spreman za intervju. Ali kada sam pokušao utvrditi dan i vrijeme s Külpeom, napisao je izgovor. Knjige su učinile da shvati da se površnim proučavanjem neće postići ništa. U predmet bi trebalo ići fundamentalno. Ali to bi značilo razbijanje na druge zadatke, i knjige mu nisu ostavile dojam da su dovoljno značajne da to dopuštaju. Izgledalo mu je da je vjerojatnost da bude koristi od intervjua previše slaba. – Dakle za mene nije bilo druge nego da Dr. Steinera odložim. To je bio jedini pokušaj za kojeg sam mislio da ima šansu za uspjeh. Ali u ovom slučaju nije bio Rudolf Steiner taj koji se povukao.
To je čudno poglavlje, ovo ponašanje od strane ortodoksne znanosti. Debeli svesci su napisani o misticima iz prošlosti; ljudi su putovali u Indiju u potrazi za Yogijima da bi s njima razgovarali. Ali nisu vidjeli da je u samom srcu europske civilizacije postojalo nešto daleko veće, nešto što bi im dalo najživlje razumijevanje mistika prošlosti i Yogija u dalekoj Indiji. Oči su bile uprte u mikroskope i teleskope; svaka buba i svaki komet je istraživan. No, znanstvenici se nisu zamarali s fenomenom najrjeđim od svih a ipak tako pri ruci, u obliku onog koji je mogao sa mnogo strana obasjati svijetlom ono što je značajnije od svega drugoga – na prirodu bića čovjeka. Niti jednom u životu Rudolfa Steinera, koliko ja znam, nije se dogodilo da je priznati znanstvenik došao do njega govoreći: Pišete tako izvanredne stvari. Mogu li vas pitati o njima? – Ništa što je napisao nije uzimano ozbiljno. Ljudi ne bi dopustili da budu privučeni njegovim drugim radovima niti da budu kompromitirani dolazeći u kontakt s nečim nepoznatim i nepriznatim. Uglavnom se očekuje od Rudolfa Steinera da na vlastiti račun istupi naprijed i traži provjeru i priznanje. Ali zahtjev za ovo prije je dovoljno jasno naveden u njegovim knjigama. Kada to nije imalo učinka, svaki drugi korak bi bio ispod toga.
Dakle sve što je preostalo za znanost bilo je da se bavi starinskim vidovnjacima ili automatskim slikarima. Ali svi takvi fenomeni vode jedino u mračne, nesvjesne oblasti života duše, i u svakom slučaju tu nisu bile prave metode istraživanja. Kod Rudolfa Steinera jednostavno nije bilo govora o transu. Tu se vidjela nad-svijest, ne tamna, snena podsvijest. To je bila razlika kao između neprirodnog bljeskanja raketa noću i sjajnog sunčeva svijetla po danu.
Za ostalo, dopustite da ovdje kažem da mi se samom činilo da promatram naznake određenog razvoja sa strane samog Rudolfa Steinera. U ranijim godinama mi se činilo da kada je davao ljudima savjet volio bi sjesti gdje ne bi morao gledati u svijetlo. Kada bi počinjao koristiti njegovu sposobnost duhovnog uvida primijetilo bi se izvjesno hotimično podešavanje njegova bića, često praćeno spuštanjem očiju. Tada se moglo sjetiti onog što kaže u svojim knjigama, naime, da fizičko tijelo mora biti izbrisano prije nego se mogu spoznati "viši članovi". Kako su godine prolazile to sam primjećivao sve manje, i konačno uopće ne. Izgledalo je da bez napora prelazi u više stanje svijesti; ili prije da je bio u oba stanja svijesti, ono čulne percepcije i ono duhovne percepcije, tu su bili za njega slobodno i prirodno, jedno do drugog. Na isti način, u više prigoda u ranijim godinama mislio sam da često primjećujem da na početku razgovora za njega nije bilo lako naći prave riječi. Netko bi sebi rekao da je sigurno bio zaokupljen s njegovim duhovnim istraživanjima i da je trebao par sekundi za tranziciju u svijet čisto fizičke egzistencije. Pokušao je naći odgovarajuće riječi, nije uspio, i zastao je. Kratki napor – i teškoća je prevladana. I to sam, također, primjećivao sve manje kako je vrijeme prolazilo. U ranijim godinama ponekad je na predavanju bilo trenutaka kada bi se imao dojam – sada je zaokupljen s nekom duhovnom opservacijom. U takvim trenucima govorio bi oklijevajući, puštajući da se rečenica sama polako završi, ponekad je čak i popunjavajući. Kasnije, često se moglo vidjeti iz samog njegova izgleda – koji se mogao mijenjati zbunjujuće brzo kao rezultat moćnih duhovnih impulsa – da se u njemu zbivaju iznimne stvari, daleko više iznimne nego je u stvari kazano. A ipak ta dva aspekta nisu izgledala odvojena već prije živo sjedinjena. Kada sam razmišljao o razvoju koji je sam Rudolf Steiner manifestirao – utoliko koliko sam ga mogao opažati – izgledao mi je zadivljujuće brz, i sve ostale od nas je mogao zasramiti. – Nije pošteno prema svijetu zadržati ova zapažanja. Ali ja sam ne bi volio da ih se smatra mjerodavnim ukoliko se ne usporede s onima koje su isto tako napravili drugi.
Neočekivana i prerana smrt Külpea dogodila se odmah nakon ove epizode. U intimnom razgovoru Rudolf Steiner mi je rekao da još nikad nije vidio nekog tko se nakon smrti tako snažno pokušavao riješiti svog starog načina razmišljanja. Külpeovo odbijanje da se s njim susretne nije ga ni na koji način spriječilo da ima obzirnog interesa za sudbinu tog čovjeka u drugom svijetu.
Treći razgovor, koji se dogodio rano godine 1915, ovdje treba biti spomenut. U mojim meditacijama na riječi Krista bio sam postao svjestan da te riječi imaju jak učinak na tijelo. To je bilo kao da su zaista govorile: Ako ćemo živjeti unutar tvog bića, moramo ga najprije transformirati. – Raste svijest o delikatnoj, duhovnoj tjelesnosti koja leži iza fizičkog tijela kao njen duhovni arhitekt. Promjene ovog finijeg tijela mogu biti opažene. Meditacija na riječi Krista može se pojačati u moćne tjelesne senzacije, čak i u akutnu fizičku bol. Posljedica je svijest o predivnom iscjeljenju koje je, po prvi puta, dalo nekom nagovještaj o tome što je pravo zdravlje cijelog bića. Ta iskustva su me vodila da se pitam da li meditacija na riječi Krista možda neće moći reći nešto o Njegovu stvarnom izgledu. U određenim točkama vlastite tjelesne forme, tada bi trebalo promatrati da ono u čemu je Krist da to bi moralo biti različito nego vlastito. Riječi Krista otkrivaju više ili manje primjetno kako bi moralo izgledati tijelo u kojem te riječi mogu stvarno živjeti. Uvjeren sam također da se i na riječi drugih velikih ljudi među čovječanstvom može tako snažno meditirati da mogu nastati slični doživljaji, premda manje živopisni.
Bez da sam išta detaljnije rekao o tim opservacijama, pitao sam Rudolfa Steinera: "Da li je stvarno moguće, jednostavno meditirajući na riječi Krista, doći do točke da se išta može reći o Njegovu stvarnom izgledu"? "I kako misliš da je On izgledao"? došlo je mirno protu pitanje. Kada sam počeo govoriti neke stvari, Rudolf Steiner je preuzeo moj opis i vodio ga – mogu samo reći – do jasnoće. To je bila ista slika koju je kasnije dao u svojim predavanjima: Obrve drugačije od onih od modernih mislilaca, onakve na kojima je zapisano poštovanje za duboke misterije egzistencije; oči koje nisu zurile u ljude kao u promatranju već prodrle u njihovo samo biće u vatri samo-žrtvovanja; usta - "Kada sam ih po prvi puta vidio imao sam ovaj utisak: ova usta nisu nikada uzela hranu, već proglašavale božanske istine iz vječnosti". U zaprepaštenju sam pitao: "Da, ali ako znate kako je Krist zaista izgledao, zar ne bi trebalo napraviti tu Njegovu sliku na neki način pristupačnu čovječanstvu"? "Da, zaista", bio je njegov odgovor. "I zato sam rekao umjetniku u Dornachu da napravi model Krista prema mojim naznakama".
U tom trenutku sam odlučio da će moje slijedeće slobodno vrijeme biti provedeno u Dornachu da bi pustio da taj model Krista djeluje na mene na dohvatu ruke. Još nisam razmišljao da se pridružim Antropozofskom društvu. Rudolf Steiner mi nikada nije dao ni najmanju aluziju u tom smjeru. Dao mi je nepromjenjivu neograničenu slobodu gosta. Ali je, također, znao da se ne zadržavam iz trivijalnih pobuda.
* * * * *
Sredinom ljeta, godine 1915, s grmljavinom topova koja je tutnjala iz susjedne Alsace, i reflektorima koji su noću igrali nad selom, stao sam pred slikom Krista u Dornachu. U to vrijeme bilo je samo pola figure u plastelinu koju je modelirao sam Rudolf Steiner. Rekao je umjetniku koji je tamo radio da mi dopusti pristup u studio u bilo koje vrijeme, i da me pusti da mirno sjednem ispred modela. Iskoristio sam to dopuštenje u mjeri u kojoj sam mislio da neće ometati umjetnički rad. I tako sam se mogao uroniti u Evanđelja s tom figurom Krista ispred mene. Čas sam uspoređivao model s Evanđeljima a čas Evanđelja s modelom. Postojala je također mogućnost razgovora s Rudolfom Steinerom o figuri. "Ali tip uopće ne smatram Semitskim", Herr Doktor, rekao sam mu. "Dakle, dio oko usta i brada su Semitski. Gornji dio glave je Arijski", bio je njegov odgovor. "Znači Chamberlain i ostali su u pravu kada kažu da kod Krista postoje arijski elementi"? - "Zasigurno. Oba elementa su prisutna". Ono što je Dr. Steiner rekao na predavanjima, naime, da su u dalekoj prošlosti izašle dvije struje naroda, od kojih je jedna nađena kod više arijskih naroda koji su bili predodređeni da otkrivenja božanskog traže uglavnom u vanjskom svijetu, a druga u više južnim, semitskim narodima koji su željeli tražiti božansko u svijetu unutarnjeg bića, dok konačno obje struje nisu ujedinjene u kršćanstvu – sve je to bilo impresivno reflektirano u glavi ove statue. "Već duže vrijeme sam proučavao ovaj model", rekao sam, "i dobro mogu zamisliti da je to kako je Krist iz Evanđelja izgledao. Ali ima nešto što mi nedostaje: element dobrote". "Tu ste sasvim u pravu", Dr. Steiner je odgovorio. "Pokušao sam uhvatiti Njegov izraz u trenutku Iskušenja. Ali ne može se dobiti da statua oslikava element dobrote, pošto oči nisu prisutne. Zato sam je pokušao izraziti u gesti podignute lijeve ruke. Ako je uspješno, trebalo bi pomoći ljudima da shvate da, pod utjecajem te dobrote, Lucifer se dobrovoljno baca u dubine". A zatim je Dr. Steiner govorio o tome koliko ga je napora koštalo doći do zaključka da čak i Krist od Michelangela ima nešto luciferskog i da nova prezentacija Krista mora se usuditi, mnogo bliže odgovarati realnosti otkrivenoj od duha.
Groteskni događaj može otkriti Rudolfa Steinera s druge strane. Jednog dana u Dornachu posjetio me proračunati švicarski teolog koji je također pokazao interes za Antropozofiju i imao želju razgovarati s Rudolfom Steinerom. "Može doći s tobom u studio i njemu ću također pokazati model". Kada nas je Rudolf Steiner primio i kada je skinut omot sa kalupa, novi gost, nakon trenutka tišine, počne govoriti: "Vidim sličnost s njemačkim prijestolonasljednikom", rekao je učtivo. Nebesa otvorite se! Promislio sam. Kako će Dr. Steiner to primiti? S ravnodušnošću i strpljenjem koje je diralo samo srce, rekao je: "O zaista! Tako mislite? Gdje vidite sličnost"? Na sasvim miran i prijateljski način razgovor se nastavio do svog prirodnog svršetka. U takvim trenucima, kada je izgledalo da daljnji razgovor ne bi imao svrhe, Rudolf Steiner je mogao preuzeti na sebe nešto kao kapuljaču. Izvana, njegova ljubazna prisutnost je bila tu, ali njegovo pravo biće je živjelo na skrivenim mjestima u koja se nije moglo ući. Teolog je sigurno mislio da će s tom usporedbom reći nešto što će se Nijemcima svidjeti. Nisam nikada govorio s Dr. Steinerom o tome što je bilo. Ali me on, sa svoje strane, nikada ponovno nije pitao o njemu.
Bilo je predivno moći kontemplirati Krista tako objektivno i duhovno u društvu Rudolfa Steinera. Određena čudnovatost koju sam, u početku, osjećao u vezi Krist statue, morala je biti prevladana. Ali tada se sve jasnije počinje shvaćati da je jednostavno bilo nemoguće imati bilo koji različit koncept Krista. U svojoj uzvišenoj čistoći ova forma je bila daleko superiornija od svih ostalih. Odjednom me strefi moja česta želja: Kada bi samo znao kako je Krist stvarno izgledao! To bi sigurno napravilo dojam o Njegovu svijetu jačim. Zašto nam je to uskraćeno? – Još jedna želja koju su anđeli čuli. Kada promislim kako sam se borio s riječima Krista, iskustvo u Dornachu izgledalo mi je kao predivna i istinita nagrada za mnogo tihog napora. I kada sam mislio o sadašnjem dobu: - Zar je bilo bez značaja da je lik Krista došao upravo u ovo vrijeme? Zar u mojoj vlastitoj želji za slikom Krista nije bilo nešto od čežnji generacije koja voli i posebno je nadarena za razumijevanje vidljivog svijeta – generacije koja traži i doseže punu i potpunu zrelost? Zar u iskustvu u Dornachu nije vrsta konzumacije žudnji doba u kojem ljudi traže duh, i sada duh mogu razumjeti na novi način unatoč njihovoj materijalnoj egzistenciji? Zar ovdje nije element obećanja: Doći ću ponovno i prebivati s vama? Pred tom bistom Krista u Dornachu moja dugogodišnja potraga dobila je pomoć koju je Antropozofija mogla ponuditi.
Razgovori koje sam imao s Dr. Steinerom u Dornachu u to vrijeme su se naravno vodili i o sasvim drugim stvarima – iznad svega, na primjer, o Svjetskom ratu. "Može li se zaista znati kako će Rat završiti"? pitao sam. "Zasigurno bi to bilo moguće", bio je njegov odgovor. "Ali tada bi se trebalo potpuno povući iz svog sudjelovanja u događajima. To ne bi išlo da se istraže te stvari okultnim sredstvima i zatim se dopusti da tako stečeno znanje oboji vlastite akcije". S pažnjom s kojom je uvijek radio ovakve stvari na papiru je nacrtao kartu. Belgija i sjeverna obala Francuske obilježene su kao područja pod engleskim utjecajem, također i istočni dio Mediterana i Bospor. "Kažu da se sada bore za Rusiju, ali to je, naravno, iluzija". Njemačka je presječena na Istoku i lišena Alsace-Lorraine na Zapadu. To je više-manje karta Europe kakva u stvari postaje poslije Rata, osim što su Njemačka i Njemačka-Austrija bile spojene. "Mogu dokazati da je ova karta postojala u Engleskoj u ranim devedesetima. Može biti još starija, ali u to nisam još išao. To je ono što će se dogoditi ako se stvari okrenu onako kako žele neprijatelji Njemačke". Ipak, moj dojam je bio da je tada Rudolf Steiner anticipirao povoljniji završetak rata za Njemačku. Kada je rat završio jednom mi je rekao: "Stvari se nisu morale okrenuti kao što jesu. Ali – ali ono kako je prošlo bilo je, napokon, neizbježno". Šest mjeseci nakon našeg razgovora u Dornachu, otprilike u ožujku, 1916, pitao sam Dr. Steinera o mnogim proročanstvima koje kruže okolo. Pralja generala u Münchenu opet je predviđala mir u mjesecu svibnju. "Da, ti ljudi vide nešto", rekao je. "Duhovni uvjeti su takvi da je mir zaista moguć tijekom slijedećih nekoliko mjeseci. Ali oni ne vide suprotstavljene utjecaje koji su na djelu. Zato se njihova proročanstva ne ostvare."
Razgovori u Dornachu su se također bavili mnogim sasvim osobnim stvarima. Ponovno mi je Rudolf Steiner rekao nešto zapanjujuće točno o meni. "Zaista je predivno da to možeš vidjeti!" provalilo je iz mene. Riječi su izgovorene u impulsu trenutka, ali u isto vrijeme bio sam sasvim svjestan želje da vidim kako će reagirati na ovakvu opasku. "Predivno"? rekao je, s ljubaznošću a ipak nepogrešivim odbijanjem. "Ne bi tako trebao misliti o tome. Netko može ili ne može vidjeti takve stvari. Ali – da znam što kršćanstvo treba danas - da, to je Milost". Cijeli impuls duše sadržan u tim riječima pokazao se tako jednostavno, tako slobodno i s takvom prirodnom sigurnošću da nisam mogao zamisliti ništa ljepše. Scene kao što je ova će pomoći ljudima da osjete kako se netko stalno poskoči od izvanrednih sposobnosti Rudolfa Steinera, i kako ga njegova ljudska jednostavnost ponovno vrati na Zemlju. Mogla je postojati unutarnja povezanost između ovih opaski i činjenice da je tijekom istog razgovora rekao: "Kada netko dublje pogleda u nečije unutarnje biće, otkriva stvari o kojima ne voli govoriti". Ton s kojim je rekao osobito nekoliko posljednjih riječi sam bi nekog tko je slušao okrenuo u pravednog i poniznog čovjeka. Ni traga sentimentalnosti ni skrivenog samozadovoljstva. "Čovjek u prisutnosti Boga" – moglo bi se reći. Tu je bio čovjek koji zuri u vlastito biće u jasnom svijetlu svijesti, bez da izgubi osjećaj sebe. Ovakva scena utjelovljuje sve što čini protestantizam velikim: samospoznaja i doživljaj Milosti. – Ali te stvari su bile samo osnovni tenor, dajući uspon za moćan život punog otkrivenja. Nije to bilo zato jer sam sjedio pred njim kao protestantski teolog da je Rudolf Steiner rekao stvari koje mi se sviđaju. U samim dubinama njegove svijesti osjećao je svoju misiju da bude na usluzi kršćanstvu i to je osjećao kao milost. Ali s njegovom dubokom poniznosti nije to govorio češće nego je apsolutno nužno.
"Da li ste uvijek razmišljali o Kristu kao što razmišljate danas, čak i u vašim znanstvenim danima"? pitao sam ga. "Sjećam se da sam u razgovoru u sredini mojih dvadesetih ovako govorio o Kristu", odgovorio je. "Ali je onda naravno to privremeno palo u pozadinu. Morao sam proći kroz sve ostale faze. To je bila karmička nužnost". "Zašto je bilo to da unatoč svemu što ste znali u tim ranijim godinama, da ste bili potpuno tihi o okultnim stvarima do vaših četrdesetih godina"? pitao sam. "Moramo sam najprije napraviti određeni položaj za sebe u svijetu. Ljudi danas mogu reći da su moji spisi ludi, ali moj raniji rad je također tu, i ne mogu ga potpuno ignorirati. I, nadalje, morao sam dovesti stvari do određene jasnoće u meni, do točke gdje sam im mogao dati oblik, prije nego je o njima bilo moguće govoriti. To nije bilo tako lako. I zatim – iskreno priznajem – zahtijeva hrabrost otvoreno govoriti o ovim stvarima. morao sam najprije steći tu hrabrost".
"Da li zaista mislite da će Antropozofija uspjeti da postane više od jakog impulsa naše civilizacije? Mislite li da zaista može izbiti kao nova kultura"? – Postao je začuđujuće ozbiljan. "Ako čovječanstvo ne prihvati ono što se sada nudi, morati će čekati slijedećih stotinu godina", rekao je. Izgledao je duboko dirnut. To nije bila samo emocija, već nešto poput grmljavine presude. Nije rekao ništa više. Nikada prije niti kasnije nisam vidio kako duša cijele epohe može podrhtavati u jednom čovjeku.
* * * * *
Na prijelazu godina 1915-16 stigao je iz Berlina upit da li bi želio dopustiti da budem nominiran za "Novu crkvu". Ali – zar nisam pozvan tamo pod krivim pretpostavkama? Napisao sam: "Ja nisam čovjek koji mislite. Zadnjih godina sam bio u bliskom kontaktu s Antropozofskim pokretom; i premda neću predlagati da propovijedam nepatvorenu Antropozofiju, već kršćanstvo, kako će propovijedi poslane uz ovo pokazati, želio bih zadržati punu slobodu da se otvoreno izjasnim na strani Antropozofije, na primjer, slobodu da postanem član Antropozofskog društva. Ja sam, u svakom slučaju, uvjeren da bi u dobu koje sada sviće bilo jako dobro ako bi svećenik koji razmišlja u antropozofskom smjeru imao propovjedaonicu u Berlinu. Ali pošto vi vjerojatno mislite drugačije, moram iskreno iskazati položaj". – Odgovor je bio: "Dođite takvi kakvi ste". Mislim da je važno to naglasiti. Kasnije, kada su mi ljudi često govorili da odobravaju ranijeg Dr. Rittelmeyera ali ne i onog kasnijeg, nisu znali da od godine 1912 nesvjesno sudjeluju u Antropozofiji. Ne toliko u podrobnim iskazima koliko u unutarnjoj sigurnosti s kojom se govorilo o višem svijetu, u povećanoj snazi koja dolazi iz unutarnjeg izvora pomoći, u novom odnosu prema Kristu – Antropozofija je bila tu.
Sada sam po prvi puta bio suočen s pitanjem da li bi se trebao pridružiti Antropozofskom društvu. Jer jedna stvar je bila sigurna: ako se sada ne pridružim, već kasnije, moje članstvo bi u velikoj mjeri izgledalo kao "konverzija", možda čak i kršenje vjere za birače i zajednicu. Ako je pridruživanje uključivalo bilo kakvo dogmatsko prihvaćanje i jednog rezultata znanosti duha, za mene bi bilo nemoguće poduzeti taj korak. Već sam se dovoljno žustro borio za moju slobodu protiv dogmatizma u Crkvi. Ali, kako je kasnije novi ustroj Antropozofskog društva na Božić, 1923, jasno pokazao, članstvo je jednostavno uključivalo priznavanje prava na postojanje i važnost duhovno znanstvenih istraživanja, i bilo je ujedinjenje s onima koji su željeli to vršiti u smjeru naznačenom od Rudolfa Steinera. Nije se tražilo da netko prihvati istine znanosti duha već jednostavno da ih uzme ozbiljno i sam na njima radi. Čin je priznanje samog Rudolfa Steinera, međutim, izgledao mi je kao čista dužnost prema istini i pristojnosti, s obzirom na nerazumijevanje i klevetanje koji su bili njegov usud.