Nasuprot ovim iskustvima u oblasti političkog života, postojala su i druga sasvim različitog karaktera o kojima bi sada trebalo nešto kazati.
U to vrijeme Antropozofsko društvo je među članovima imalo časnika višeg ranga koji je bio stacioniran u Berlinu, i koji je imao ugledan položaj i u vojnim i u društvenim krugovima. Bio je ozbiljno bolestan. Dr. Steiner je jedne večeri rekao: "N.-ovo stanje je veoma ozbiljno. Ukoliko se ne dogodi čudo sutra će umrijeti". U takvim slučajevima je neobična i upečatljiva tuga stalno bila upisana na njegovu licu. "Što nije u redu s njim, dakle?" pitao sam. "Ako ispravno vidim postoji nešto na završetku stomaka što se može operirati. Ali liječnike se ne može nagovoriti da operiraju. Možete zamisliti što netko osjeća kada vidi da se nešto može napraviti a liječnici to ne žele. Rekao sam N.-ovoj ženi da mora iskoristiti i najmanju naznaku da bi operirali. To je, naravno, sve što se može napraviti". – Drugom prilikom sam vidio Dr. Steinera, koji je uvijek ima najživlju naklonost u slučajevima bolesti ili smrti među članovima, veoma ozbiljnog i nervoznog. "Kada sam stigao, smrt se već bila uvukla do grla. Borio sam se sa smrću cijele noći – i bio poražen". "Što, mislite reći da ste se borili sa smrću čak i iako ste vidjeli da su stvari došle do te točke"? pitao sam ga. "Može li se drugačije"?
U slučaju N.-a smrt se stvarno dogodila slijedećeg jutra. Na zahtjev Dr. Steinera, koji je bio pun brige za ženu u njenoj usamljenosti, do mene je došao antropozof i pitao da li bi mogao doći do njega oko podne; želio mi je nešto reći o umrlom kako bih mogao održati misu na sahrani. Kada sam stigao Dr. Steiner je rekao: "Jutros, prije nego sam ustao, N. je došao i rekao zbogom. Dvadeset minuta nakon toga stigao je glasnik s viješću o njegovoj smrti". Na trenutak sam se morao sabrati, jer je tako jednostavno i prirodno govorio o susretu s nekim tko je umro. "Kako to izgleda kada umrli kaže zbogom"? pitao sam ga. "Oh, to je upravo kao kada čovjek dođe u prostoriju nekom drugom prigodom", rekao je s osmijehom. "Jednostavno dođe i kaže zbogom. U prvim satima nakon smrti sasvim je jednostavno to vidjeti. Poslije toga postaje teže". Zatim mi je rekao da je predložio obdukciju. "To sam napravio da bi također provjerili moju vlastitu opservaciju. Rezultat je bio da je, protivno liječničkoj dijagnozi, uzrok smrti bio tumor u trbušnoj šupljini. "Liječnici misle, naravno, da se ne bi mogao operirati. Ta operacija se jedino smatra mogućim kod djece. Oni ne znaju da je moguća kod djece a također i kod ljudi kao N. koji su mnogo meditirali. Moje mišljenje je potvrđeno obdukcijom".
Nakon par dana održao sam pogrebnu misu u velikoj sali berlinske lože, i nakon toga na berlinskom groblju. Dr. Steiner je bio jedan od ožalošćenih. Bio je čudan prizor vidjeti ga da jednostavno sjedi među ostalima koji nisu imali pojma o tome tko je bio. Kada sam odlazio od groba do moje kočije došao mi je ususret i hodao sam s njime par koraka. "Da li su umrli zaista tamo kada im se drži pogrebni govor"? pitao sam, i željno čekao odgovor na ovo neočekivano pitanje. "Kada govorite o riječima koje su ga tješile na njegovoj samrtnoj postelji, on je došao i ostao tamo sve dok princ X. nije tako naglo ustao i otišao. Tada ga više nisam vidio". Ponovno sam pokušao shvatiti iznimnu situaciju. Tamo je među tri stotine ostalih bio čovjek koji je to doživio. Ali to nitko nije mogao nagađati. Kakav bi izraz lica imali da su odjednom vidjeli što se događa? - "To mora često biti neugodno umrlima da moraju slušati te pogrebne govore"! nastavio sam. Dr. Steiner je odgovorio: "Nikada to nisam primijetio. Ako nemaju unutarnji odnos prema onom što je rečeno drže se podalje". – U mojom studentskim danima jednom sam naišao na knjigu naslovljenu Pisma iz pakla. Postojao je drastičan opis o tome kako vrag ima posebno dijaboličan prijem za one koji su igrali izvjesnu ulogu u javnom životu, naime da moraju čitati pogrebne govore koji su održani nad njihovim lešom na Zemlji. "Sada naš Otac na nebesima uzima našeg voljenog umrlog u Njegove vječne odaje" . . . i tako dalje. U to vrijeme sam donio odluku: "Nikada u životu neću održati pogrebni govor koji sam umrli ne bi mogao slušati"! Moji govori poslije toga su često izgledali neadekvatni onima koji su bili ožalošćeni i bili željni pohvale za umrlog. No ono što je Dr. Steiner rekao bilo je u skladu s mojim vlastitim nastojanjima.
Naravno Dr. Steiner je govorio tako bezrezervno i konkretno ljudima za koje je znao da neće biti time šokirani. Ali u takvim slučajevima nije bilo ničeg tajanstvenog. Bilo je rečeno sasvim čovječno, na najtiši najprirodniji način – kao da su zidovi ovog zemaljskog svijeta odjednom probijeni i ljudi od iza su se pojavili među živima. Osjetilo bi se stvarno iskustvo: nema "ovog svijeta " i "svijeta iza". Ne, postoji jedan svijet, s vidljivom i nevidljivom oblasti, i ta "nevidljiva" oblast je u stvari tu i može se pokazati u svakom trenutku – ako je tu čovjek koji za to ima osjetljivost.
Ni u najmanjem stupnju Dr. Steiner nije tražio da se vjeruje u ono što bi rekao. On je jednostavno pričao, i pustio druge da rade s time što mogu.
Slijedeće iskustvo može baciti svijetlo na vezu Rudolfa Steinera s velikom oblašću života u kojoj i umrli također igraju ulogu. Direktor instituta u Berlinu kazao mi je da otiđem i pogledam kolekciju slika koju je ostavio mladi umjetnik koji je poginuo u ratu. Izgledalo je da slike sugeriraju svakakve utjecaje iz nadčulnog svijeta i da su ga tjerale na umjetnički izražaj.
Pitao sam Dr. Steinera da li bi mogao ići sa mnom. "Doći ću", bio je njegov odgovor. Dok je na trenutak sjedio u mojoj sobi, pažljivo je sve pogledao okolo i ljubazno rekao: "Ono tamo je lijepo". Zatim je hodao s Frau Dr. Steiner kroz ulice unutarnjeg grada Instituta. Slike su proučavane skroz ležerno. Ono što me impresioniralo bila je sigurnost i stručno znanje o umjetnosti koje se manifestiralo u svakoj rečenici koje u Dr. Steiner izgovorio. Ali bio sam čak i više impresioniran s karakteristično nježnim načinom s kojim je govorio o svakom detalju, uvijek počinjući od onog što je umjetnik zaista želio iskazati. Jedini prijedlog kritike je bio kada je pokazao kako je volja iza slika mogla savršenije voditi do stvarnosti. To me nagnalo da pitam: "Da li je umrli mogao čuti što ste govorili"? "Zasigurno", bio je odgovor. "Bio sam u kontaktu i govorio s njime i pokušao pomoći". U meni se pojavila potpuno nova koncepcija zajedništva s postignućima onih koji više nisu na Zemlji. Dok smo išli kući u podzemnoj željeznici Dr. Steiner je govorio o nečem sasvim različitom. "Ne bi mi smetalo da dobijem dodir gripe da bi je proučavao". Slijedećeg dana ga je imao, i više od dodira! Svejedno je održao predavanje, unatoč kašlju. Nekoliko godina poslije, kada je sjedio kraj moga bolesničkog kreveta i dao mi savjet i pomoć u vezi gripe, morao sam se sjetiti tog incidenta. Mislio sam na Pettenkofera koji je proučavao bacile radeći pokuse na sebi. Mnogi kojima se Dr. Steinerovo tretiranje bolesti pokazalo blagoslovom bilo bi dobro da shvate da je pomoć mogla biti dana po cijenu žrtvovanja.
Nije bilo moguće da Dr. Steinerov živi kontakt sa svijetom umrlih ostane potpuno nepoznat u Berlinu. Tu i tamo su ljudi čije su misli bile s njihovim umrlima dolazili do mene sa zahtjevom da ih upoznam s njime. Koliko se sjećam to sam napravio samo u jednom slučaju. Čovjek u Berlinu, veoma poštovan i to s pravom, molio me, u okolnostima koje su izgledale u redu, da udovoljim njegovoj želji. Dr. Steiner se zainteresirao za slučaj s velikom ljubaznošću i spremnošću da pomogne. Nakon par tjedana čovjek je došao do mene i rekao: "Dr. Steiner je zaista vidovnjak. Rekao mi je detalje koje je mogao saznati jedino vidovitošću". Ali su ga zatim ponovno napale sumnje o tome da li je, konačno, takve istine bilo moguće izvući iz rada njegova vlastita podsvjesna uma.
Mnogi slučajevi su učinili da se shvati koliko je neophodno da Dr. Steiner bude zaštićen određenom mjerom prikrivanja. Inače bi za njega bilo nemoguće da ispuni svoje životne zadatke suočen sa jurišima onih koji su mu dolazili sa svojim zahtjevima. Na primjer, jednom prigodom mi je došla dama govoreći: "Mislim da poznajete Rudolfa Steinera? Da li zaista vjerujete da može proreći budućnost"? "Zašto to želite znati"? pitao sam je. "Dakle, vidite, ja sam nesretno udana. Zapravo sam odlučila da se razvedem. Ali tada bi izgubila cijeli imetak. Ako bi mi Dr. Steiner mogao reći da li će mi suprug umrijeti ove godine, odlučila sam izdržati još dvanaest mjeseci, ali sigurno ne više". U ovakvim slučajevima odbijao sam dati adresu Dr. Steinera, premda se mogla naći u svakom adresaru. Ovakvi primjeri su mi jasno pokazali da je cijeli položaj za Dr. Steinera bio iznimno težak. Imao je svoje sposobnosti, i nije ih mogao potpuno skriti ako je želio pomoći čovječanstvu. A s druge strane, morao se pobrinuti da ono što mora reći bude prihvaćeno sa zdravim razumom, i provjereno. Jedino s najvećom unutarnjom čistoćom koja gasi i najmanji poticaj egoizma, bilo je moguće bilo što napraviti u tom smjeru.
Jednostavno nije moguće detaljno govoriti o svemu što mi je pomoglo da osobno formiram sud i ojačam moje uvjerenje. Sve što se može pokušati je opća slika koja će se suprotstaviti pogrešnim idejama i ojačati čitaočevo povjerenje u njegovo vlastito mirno, objektivno istraživanje.
Kao zaključak ove serije iskustava, treba spomenuti još jedan razgovor. Nakon predavanja jednom sam pitao Dr. Steinera: "Da li ste u duhovnom svijetu ikada susreli moju majku"? Odgovorio je: "Kada ste slušali predavanje često je dolazila osobnost za koju držim da je vaša majka. Sa sobom je vodila ostale. Malo je nemirna i kreće se amo tamo. Ali je duboko zainteresirana za vaš duhovni život". Zatim se okrenuo mojoj ženi, koja je često bila prisutna pri ovakvim razgovorima, i rekao na najljubazniji način: "S druge strane, još nisam uspio doći u kontakt s vašim umrlim ocem".
Ono što me pogodilo kao značajno bio je oprezan izraz: "Osobnost za koju držim da je . . ." Ali bio je također točan opis moje majke i spominjanje "ostalih" – očito mojih umrlih sestara, koje mu nikada nisam spominjao. I, ne manje važno, bilo je ljubazno uzeto u obzir što je moja žena u tom trenutku trebala osjećati.
Ali sada, kada se osvrnem natrag, moje misli me nose dalje. – Kakve sve doživljaje Rudolf Steiner nije imao tijekom jednog predavanja! Čuo sam druge primjere raznim nadčulnih utisaka koje je imao dok je predavao, u vezi s raznim pojedincima. Bilo je prilika – to sam zaključio iz mnogih izjava koje sam čuo – kada se njegovo predavanje obraćalo uglavnom jednom pojedincu. Ali s druge strane njegova velika javna predavanja često su bila istinske bitke duhova. Ljudi su to osjećali na maglovit način. Ali pošto su oni gledali Rudolfa Steinera s fizičkim očima, smatrali su ga demonom, dok je istina bila da je vodio rat protiv "demona". Da su obratili pozornost na ono što je rekao u tim vremenima umjesto dopuštajući sebi da ih ponese praznovjerni prvi dojam, tada bi to bili mogli prepoznati.
* * * * *
Također sam imao razgovore s Dr. Steinerom o znanosti, ali samo povremeno. Moja ograničenja kao humanista spriječila su me od vođenja razgovora na nivou na kojem bi bio opravdan. O toj temi je na drugima da govore. Moje vlastito iskustvo u ovoj domeni je dvostruko. Imao sam običaj slati mlade znanstvenike i liječnike zainteresirane za Antropozofiju koji su mi došli, direktno Rudolfu Steineru, govoreći: "Samo počnite postavljati pitanja o grani koju najbolje poznajete i vidite što ćete dobiti". Kada sam ih poslije propitivao, uvijek je bila ista priča: "Oh! da, on je u toj domeni kod kuće, također, i dao mi je važne sugestije". Među nekoliko desetaka mlađih i starijih učenjaka nije bilo ni jednog koji je govorio u drugačijem smislu, ili se mogao osjećati superioran prema Dr, Steineru u oblasti prirodne znanosti.
Bez obzira na to, sve što mogu reći je da su me tek sada, kada ih je obasjalo svijetlo znanosti duha, znanstvenici zaista počeli zanimati. Nemoguće je opisati neizrecivo olakšanje čovjeka čiji životni interesi su bili usmjereni na religiju, da kroči u oblast znanosti o prirodi koja ne stoji hladna i daleka, čak ni neprijateljska, po strani religije, svjesna samo mrtvih zakona. Neka u ovoj znanosti o prirodi živući duh Božji sja kroz sve stvari, i neka svim znanostima donese vodu duhovnog krštenja; u dubinama stvari bila su ista otkrivenja života kao i ona proklamirana u religiji: žrtva, smrt, uskrsnuće. – Ono što sam uvijek proricao prije mnogo godina, naime da će zakoni fizike i kemije jednog dana biti otkriveni u pročišćenom razumijevanju kao emanacije istog dragog Boga koji otkriva sebe u kršćanstvu – to je odjednom bilo tu, u opipljivom obliku, ispred mene. Danas, kada je tu Antropozofija, može se svim istraživačima reći: Proučavajte sve što je na Zemlji dovoljno duboko, čisto, duhovno, i otkriti će vam se isto lice koje i mi također vidimo. Na kraju ima samo jedna istina, zato jer je samo jedna stvarnost.
Dopustite da dodam i slijedeće. – Otprilike sredinom 1918 godine jednom sam rekao Dr. Steineru: "Herr Doktor, kada rat bude završen, treba biti osnovan istraživački institut gdje će se pokušati istraživati rezultati znanosti duha s takvim znanstvenim sredstvima koja će biti posvećena tome. Ja već imam nekoliko stotina maraka i znam jednog ili dva mlada učenjaka koji bi sigurno bili na raspolaganju za posao". Dr. Steiner je stavio obje ruke na moja ramena s radošću koju sam rijetko kod njega vidio: "Da, zaista, dragi Dr. Rittelmeyer, to ćemo napraviti"! U takvom trenutku se sasvim jasno moglo vidjeti što mu je na srcu. Istraživački institut je zapravo nastao, premda u drugačijoj formi, ne u Berlinu već u Dornachu i Stuttgartu. I da su bili na raspolaganju milijuni maraka, i umjesto par znanstvenika veliki broj važnih suradnika, rezultat je mogao biti veliki blagoslov za čovječanstvo, unatoč činjenici da sam Dr. Steiner više nije ovdje da usmjeri istraživanje.
Kako sam morao ograničiti broj mojih pitanja, uglavnom sam se držao stvari od općeg ljudskog interesa, naročito okultne, povijesne i religijske oblasti. To je zasigurno bio novi svijet za protestantskog teologa. Protestantska teologija, koja je do tada bila moja sfera, u dubljem se smislu nije uzimala ozbiljno – u svakom slučaju nije nikako igrala važnu ulogu. U ranim godinama često sam se pitao da li Dr. Steiner stvarno poznaje naš rad. – Znao je upravo dovoljno! Postepeno se javljalo u našim razgovorima da je pročitao Harnacka, Troeltscha, Otta, Weinela, Heima. Poznavao je Schleiermachera, također, i dopustio mu da prođe kao teolog ali ne i kao filozof. Jednom je rekao: "Povijesna i kritička istraživanja provedena od protestantizma su nesumnjivo najmarljivija i najpronicljivija zadnjih stoljeća. U tom smislu je čak u rangu, dapače čak se i ističe, sa znanstvenim istraživanjem. Ali je tragedija da je sav rad na krivom kolosijeku, i potpuno promašuje ono što je stvarno u Bibliji". Duboko potresen razmišljajući time da bi to mogao biti slučaj, otišao sam kući.
Raznovrsnim pitanjima, također, pokušao sam saznati što sam mogao o načinu na koji su se stvari predstavljale Dr. Steineru. "Zar vi ne mislite da u evanđelju sv.Ivana imamo riječi Krista kako su reflektirane u specifičnom pojedincu, dok sinoptička (ostala tri, op.pr.) predstavljaju Kristov stvarni način govora"? "Za mene je to upravo obrnuto", bio je njegov odgovor. "Kada sam čitao evanđelje Sv.Ivana odmah sam našao put do jezika koji je Krist stvarno govorio. Kod sinoptičkih evanđelja moram se najprije prilagoditi". Može se shvatiti koliko je duboko ovakva izjava u sukobu s teologijom općenito, ali također i koliko je olakšanje bila za čovjeka koji je uronjen u Ivanovo evanđelje, i od samog ga početka pokušao opravdati iz duboke unutarnje svijesti. "I oproštajne riječi Krista? Tako su izgovorene"? "Sigurno, jesu; ali isto tako su izgovorene mnoge druge riječi koje nisu zabilježene". Kada je Rudolf Steiner govorio o ovakvim stvarima to je uvijek bilo s određenom poniznošću i poštovanjem.
"A Kristove riječi na Križu – stvarno su izgovorene tako"? "Sigurno da jesu". "Ali zašto, onda, jedan evanđelist daje jedan izvještaj a drugi različit"? pitao sam. "Oni nisu, naravno, davali povijesni izvještaj. To nisu povijesni zapisi. Evanđelisti daju ono što im se otkrilo kao istina nakon duboke kontemplacije događaja, čak iako im nisu stvarno svjedočili. I tako je jedna riječ došla jednome, druga drugome, svakom u skladu s njegovom posebnom pripremom". Naravno da će trebati biti mnogo "odučavanja" prije nego teologija bude mogla prihvatiti ovakvo gledište. U kojem se smislu to mislilo sinulo mi je tek kasnije, kada sam mislio o riječima koje, u Djelima apostola, Luka stavlja u usta umirućem Stjepanu. shvatio sam kako tri riječi točno odgovaraju trima riječima umirućeg Krista zapisanim od Luke u njegovom evanđelju. Treba pretpostaviti, dakle, da je Luka često čuo impresivni izvještaj o smrti Stjepana od apostola Pavla, i da je to osvijestilo njegovu dušu na tri riječi izgovorene na Križu. Moderni povjesničari svakako bi iz toga izvlačili sasvim različite zaključke. Ali također je sigurno da ti zaključci ne moraju nužno biti prihvaćeni kao zadnje riječi i da postoje još i druge mogućnosti za istražiti.
Tako se dobro sjećam tona s kojim je Rudolf Steiner jednom govorio o Posljednjoj večeri. Tek sam ga u prisjećanju postao potpuno svjestan. To je ton koji nije mogao ne prizvati najveće poštovanje u bilo kom osjetljivom čovjeku. Mnogo puta, kasnije, razmišljao sam da kada bi se uvijek moglo govoriti o religijskim istinama u tom duhu ne bi se moglo ne uvjeriti ljude, jer bi jednostavno bili odvedeni u višu oblast. Ali bilo da se bavio spaljivanjem Templara, ili "Prijateljem Boga" iz Oberlanda, Dr. Steiner je uvijek govorio kao da mu ne trebaju povijesne knjige, već da je sam stvarni svjedok svih tih događaja.
A sada - Luther? Sredinom godine 1917 jednom sam jeo s Dr. Steinerom. Spomenuo je riječi Hermanna Grimma, mislim da je bilo, u smislu da će se Nijemci uvijek osjećati ujedinjeni u djelu Luthera, Friedricha Velikog, Goethea i Bismarcka. "Ali djelo Friedricha Velikog i Bismarcka je sada uništeno", rekao je. "Goetheov pravi genij nije imao svog učinka. A Luther je zaista imao malo utjecaja na njemačku naciju kao cjelinu". Rekao sam par riječi u suprotnom smislu. Ali u prigodama kao što je ova mnogo više mi je bilo stalo da saznam mišljenje Dr. Steinera nego da on čuje moje. Izgledalo mi je da je našao nešto povoda da ide dublje u pitanje Luthera.
Dopustite da dodan nešto za one u redovima starog kršćanstva koji se raspituju, bez ikakvih predrasuda, o Antropozofiji.
U vrijeme jubileja Reformacije, 1917, Dr. Steiner je neočekivano održao dva privatna predavanja o Lutheru. Njihova korist za teologe može se zamisliti. To je bila stvar pokazivanja točaka različitosti između Antropozofije i protestantskog Kršćanstva – i te razlike su se jasno objelodanile. Lutherov cilj: subjektivno spasenje. Steinerov cilj: objektivna stvarnost. Fundamentalno različiti stav u svijetu! Dr. Steiner je bio zainteresiran za ono što je Luther vidio. Na primjer, na Lutherovu borbu s Vragom gledao je kao na stvarne borbe s približavajućim duhovima narednih stoljeća, s Duhom materijalističkog intelektualizma, poznatog u Antropozofiji kao Ahriman. Također je smatrao da je Lutherova mnogo osuđivana grubost bila zbog njegovih "Imaginacija", koje se nisu, međutim, uzdigle na nivo jasne svijesti. "Dakle kada Luther piše protiv 'okrunjene krmače Engel-zemlje' imao je u vidu nadčulne slike bića Kralja Henrika ispred sebe"? pitao sam nakon predavanja, "Da," bio je odgovor. "Nitko od drugih oko njega nije razumio, i zbog toga Luther ne bi bio ometan. Znao je da je vidio više od ostalih". – Tako je ovdje Luther branjen od autsajdera s obzirom na ono što je pogodno za postići okorjeli luteranski očaj, naime: njegove polemike i njegovo "praznovjerje o vragu". Ali Dr. Steiner je objasnio da upravo jer je Luther živio na sjecištu dviju epoha, i, unatoč srednjovjekovnim silama koje su u njemu radile, ipak je osjećao svoj put u budućnost – upravo zbog toga, mogao je dati kršćanstvu formu koja može živjeti privremeno kroz dolazeća stoljeća.
Ali - Grijeh i Milost? To je bio, konačno, najosnovniji doživljaj u Luthera! "Rudolf Steiner nije to uopće razumio" - tako kažu teolozi. Razumio je to tako malo da je govorio dublje i dirljivije nego svi njegovi suvremenici o aktualnosti i utjecaju zla. Istraživao je povijest Pada u grijeh i opažao njegove posljedice s jedne strane u samoj prirodi a s druge u misli, koja je postala apstraktna, bljutava, mrtva, kadgod se pogleda u teologiju. Kasnija će epoha biti suočena s izvanrednim fenomenom u povijesti da je čovjek koji je govorio kao nitko prije njega – ne subjektivno već objektivno – o užasnoj pustoši iskovanoj od zla, morao trpjeti optužbe teologa da ne poznaje značenje Grijeha.
A Milost? Toliko je malo razumio da je, kao nitko drugi prije njega, podučavao Djelo Krista – taj čin Milosti od nas nezaslužen i koji daleko nadmašuje sve naše mišljenje – kao odlučujući događaj u ljudskoj povijesti bez kojeg bi cijelo čovječanstvo bilo izgubljeno, ali koji nije mogao proizaći iz njih samih – događaj toliko presudan da na njemu počiva cijela budućnost čovječanstva i svakog pojedinca. Razumio je "toliko malo" da je rekao: "Što se više netko uzdigne, to više sve postaje Milost". Ali malo je kazao o tome, i nije mogao govoriti jezikom teologa.
Ova knjiga nije apologija već doživljaj Rudolfa Steinera od jednog teologa. Još jedna stvar se, međutim, može spomenuti. Karma i reinkarnacija – zakoni sudbine i ponovnog rođenja. Oni su upravo suprotni kršćanskom doživljaju Milosti i biblijskom Evanđelju spasenja – tako je rečeno. Kao protivno tome neka bude navedeno sa svim naglascima da u naše vrijeme obje te istine, premda se ne mogu naći u Bibliji, mogu biti prepoznate kao kršćanske istine. Za mene to nisu toliko znanstveni rezultati duhovnog istraživanja s kojim se kršćanstvo mora pomiriti – premda su također i to – već mnogo više aktualni zahtjevi kršćanstva kada je ispravno shvaćeno.
Promislite na trenutak: čovjek prelazi u viši svijet. Što će biti s njime? Na neko vrijeme može se radovati što je slobodan od Zemlje i sve njene bijede. Ali zatim, ako bi mu bila dopuštena molba – što bi to bilo? Sigurno bi želio opet sresti ona ljudska bića prema kojima je bio nepravedan u zemaljskom životu, i žudio bi za mogućnošću da napravi dobro onima prema kojima je bio nepravedan na Zemlji. "Milost" leži upravo u tome, da traži da li mu to može biti dodijeljeno. Zakon karme se mogao pojaviti na Istoku kao neopoziva svjetska nužnost – u svijetlu Krista postaje čin Milosti, naša vlastita slobodna volja. Ali taj čin Milosti – jedini za kojeg obično čujemo da se spominje - naime da je čovjek uhvaćen u realnost Krista, taj čin Milosti morao bi najprije nestati da bi takva želja uopće bila moguća.
I sada pretpostavimo da je čovjeku u drugom svijetu dopušten još jedan zahtjev – što bi on želio? Želio bi da može pomoći Kristu ondje gdje je njegov zadatak najteži i najugroženiji, gdje Krist sam pati i mora se najljuće boriti. Ta želja, ako bi bila ispunjena, vodila bi čovjeka ponovno natrag na Zemlju.
Nije kršćanski težiti za odmorom i blaženstvom daleko od mizerije Zemlje. Kršćanski je nositi u sebi svijest koju je jednom Krist donio sa Nebesa na Zemlju da bi našli radost da budemo kao On i radimo s Njime, gdjegod da nas treba. Cjelokupna istina kršćanske doktrine o Uskrsnuću ostaje netaknuta – kako se može pokazati teološkom raspravom – zaista povećane jasnoće i veličine.
Zajednica kršćana, u čijoj službi sada živim, nema dogmi – zasigurno ni reinkarnaciju. U Zajednici kršćana može živjeti svatko tko je jedno s nama u privrženosti Kristu, čak i ako kaže: odbacujem sve te stvari. Ali oni koji drugima ostavljaju slobodu također imaju pravo tražiti slobodu i za sebe. I u ime te iste slobode neka bude rečeno: Istina o reinkarnaciji je riječ Krista našem vremenu. Dolazi u pravi čas, upravo kada put prema kristijanizaciji Istoka treba biti oslobođen.
Sve ove stvari čine dio teologovog doživljaja Rudolfa Steinera.
I sve velike stare istine s kojima se kršćanstvo hranilo stoljećima - Trojstvo, Božji Sin, božanska Smrt, Uskrsnuće, Posljednji sud, Obnova svijeta – ponovno se pale kao vječne zvijezde. Ali ne kao da su preuzete od neke božanske uredbe i donesene kući dijalektikom. One nisu otkrivene kao najdublje stvarnosti svijeta – koje su, ipak, potpuno poznate jedino onima koji su s njima voljni ujediniti svoje cijelo biće u ljudskom smislu. Zar toliko puta nisam rekao ranijih godina, nasuprot mnogim drugim "modernim teolozima": Postoji istina u svim ovim "dogmama", zaista više istine nego dijalektika i etika danas iz njih izvlače. Ali ne možemo pošteno tvrditi da ih posjedujemo; moramo čekati dok one ne dođu nama na naš put u novom obliku. – To čekanje je sada ispunjeno. Netko može ponovno posjedovati te istine potpuno i iskreno čak i ako stav prema znanstvenoj svijesti vremena nije bio samo negativan, čak i ako prepoznaje njenu relativnu vrijednost. Jer znanstvena svijest našeg vremena također ima svoje božansko pravo. Znanstvena misao nije bila pometena u stranu kao "naturalistička", poganska, "nekršćanska". Netko nije iskupljen s znanstvenom misli; ne, sama znanstvena misao je bila iskupljena. To je različito. Krist je ušao u mišljenje, ne samo u osjećaje i volju čovjeka.
Velike zvijezde koje su jednom sjajile u Misterijima, ali u drugačijem obliku, ponovno se pojavljuju – ne kao dogme, ne još kao predmet vjere, već kao božanske stvarnosti, ujedinjujući se s drugim istinama u jednu veliku harmoniju duha, i zasjale su dolje na novostvoreni svijet.
Kada kršćanski teolozi u velikom broju shvate da se jedino tu može naći spas kršćanstva, da ako je to ignorirano kršćanstvo će ili ići naprijed u svoju propast kao rezultat maglovitog mišljenja ili se vratiti u ortodoksnost, i otuda u katolicizam kao rezultat polovičnog mišljenja?
Čak i danas ja ne kažem: prihvatite - već: uzmite ozbiljno. Iskušajte bez predrasuda i iskušajte potpuno. – I tada je bitka dobivena.
* * * * *
Ako bi danas bio upitan: Zašto ste Antropozof? – odgovorio bih: Ne zato što sam bio u mogućnosti kroz moje vlastito istraživanje testirati sve što je rekao Rudolf Steiner – o tome ne može biti govora – već zato u ono malo što sam mogao testirati nalazio sam sve više zapanjujućih potvrda. Ne zato što sam mogao prihvatiti rezultate duhovno znanstvenog istraživanja u cjelini i potpunoj vjeri, već zato jer su bacile uvjerljivo svijetlo u mnogim oblastima gdje se nikakvo svijetlo nije moglo naći. Ne zato jer je nova vrsta Pape izdala dogme, već zato jer je jedan u avangardi čovječanstva vidio stvarnosti, koje su se pokazale izvornima čak i ako je netko samo prihvatio i živio s njima kao mogućnostima. Ne zato jer nisam poznavao ni jednog drugog duhovno značajnog čovjeka u mom životu, već zato jer sam jednostavno vidio kako ih Rudolf Steiner sve nadmašuje. Ne zato jer mislim da osim Rudolfa Steinera nitko drugi na svijetu nema ništa što je vrijedno rada i govora, već jer prepoznajem da je kritični broj bedema duha provaljen i, kao rezultat toga, veliki i moćni zadaci postavljeni pred čovječanstvo za vrijeme koje dolazi. Ne zato jer sam prethodno sanjao ili uvijek bio uvjeren da će u stvarnom životu vođa čovječanstva biti upravo kakav je bio Rudolf Steiner, već zato jer sam sve jasnije vidio da je on bio jedan od tih vođa čovječanstva, i pošto takvi vođe kada nam dođu moraju biti prihvaćeni, i jer je postajalo sve očitije da je genij Rudolfa Steinera bio jednak njegovoj svjetskoj povijesnoj misiji. Ne zato jer su sve poteškoće s obzirom na rezultate njegovih istraživanja sada za mene završene, već zato što su mnoge već završene, i zato jer netko treba biti u stanju uzeti stvari onakve kakve jesu, ne kakve bi netko mogao željeti da budu, i ostaviti ih da miruju dok ih se ne razumije. Iznad svega: jer su slika svijeta s kojom kršćanstvo može živjeti i ići naprijed u budućnost i jer bez takve slike svijeta kršćanstvo ne može u višem smislu nastaviti voditi čestitu egzistenciju na Zemlji. Ne zato jer ne znam ili ne mogu suosjećati s šokovima koje Antropozofija može sadržavati za one koji su došli iz kolijevke starijeg kršćanstva, već zato jer smatram takve šokove nedovoljno utemeljenima, i u osnovi neinteligentnima. Za mene, Antropozofija je postignuće koje konačno utire put van iz materijalizma, djelo duhovnog iskupljenja koje će, izvirući iz Srednje Europe, zahvatiti cijelo čovječanstvo, spas kršćanstva rođen iz pročišćenog znanstvenog duha vremena, živa riječ Krista za sadašnje doba – riječ koja je bila potrebna ako čovječanstvo neće ići naprijed u svoju propast.
Pogledajte gdje ću i ja – ne nalazim ništa tako veliko, tako uvjerljivo. Posebno u teologiji, čak i najnovijoj, ja ne vidim spasenje. Zašto oklijevati, dakle, kada je pomoć tu, samo zato jer ne izgleda kako je netko očekivao?
* * * * *
Još jedan duboki test je bio spremljen za mene u to vrijeme. Krajem 1919 razbolio sam se. Sav naporan mentalni rad nije dolazio u obzir, a osvetio se uobičajenim probavnim smetnjama. Što je bio problem? Da li je moj naporan rad na okultnom razvoju vodio konačno do štetnih posljedica? Što je govorio Dr. Steiner? O meni su mu pisali drugi, premda ja sam nisam. Nije bilo odgovora. Rekao sam brojnim ljudima kako su njegove dijagnoze bile pouzdane i kako je nepogrešiva bila njegova pomoć. Oni oko mene u Berlinu su govorili: Što je sada s vašim Dr. Steinerom? Zar ne zna? Zar ne može ništa napraviti? Pogledaj kako te sada tretira!
Tek nakon šest mjeseci se pokazalo da je Dr.Steiner dao instrukcije da se pošalje pismo, ali to je bilo previđeno. Konačno, deveti liječnik, svjetski poznati neuro specijalist, pogodio je pravu dijagnozu: posljedice pada, djelovanje na delikatne membrane mozga. Prepisao je tretman koji će dovesti do sporog poboljšanja. Pošto sam ležao bolestan šest mjeseci i iz posebnog razloga, ponovno sam pristupio Dr. Steineru, preko poznanika. Ovaj puta je od njega došlo detaljno pismo. Dijagnoza: Posljedice pada, djelovanje na delikatne membrane mozga, naravno duševni život koji je prošao mnogo zadnjih par godina. Terapija: Ista koja je prepisana od specijalista jedino više ritmična i delikatnije prilagođena određenom organizmu. Rudolf Steiner me nije vidio tijekom cijelog perioda. Čak i da je što bi bilo neobično čuo o dijagnozi i tretmanu specijalista, njegove vlastite naznake su u svakom slučaju bile preciznije i temeljitije tako da nije moglo biti govora samo o ponavljanju. Više od jednom sam čuo o sličnim slučajevima o ispravnoj dijagnozi i tretmanu koje je Dr. Steiner dao iz daleka. Ali tu bi se mogli čuti i liječnici koji su radili s njime. Jednom sam pitao jednog od liječnika koji je radio s njime dvanaest godina, da mi kaže sasvim iskreno i u povjerenju, koliko je puta Dr. Steiner pogriješio. Malo se zamislio i zatim odgovorio: "Ne sjećam se ni jednog slučaja". – Ovakva iskustva koja su se gomilala kod onih u blizini Rudolfa Steinera nisu mogli nego uvećavati vjeru u njegove više sposobnosti.
U njegovom pismu, Dr. Steiner je napisao da bi bolest zahtijevala barem šest mjeseci potpunog odmaranja . . . Trajala je devet mjeseci ali, zapravo, želio sam završiti knjigu o njegovom životnom djelu koju sam već bio započeo.
Tek sredinom ljeta, 1921, poslije blizu dvije godine ponovno sam vidio Dr. Steinera u Dornachu. Trivijalne detalje posjeta treba također ispričati jer pripadaju cjelokupnoj slici. Dr. Steiner je na postaju poslao motor i, kako sam očito bio promašio vezu, još jedan na kasniji vlak. Otišao je sa mnom do mog smještaja i sve pregledao – da li funkcionira snabdijevanje vode, i da li postoji žena da mi očisti čizme. Navečer, nakon njegova predavanja, došao je i rekao mi: "Konačno, zaboravio sam pogledati poslugu za vas. Ali to ću sada. Biti će tu sutra rano ujutro". Dva dana kasnije, kada sam ponovno odlazio, bio sam iznenađen kada sam vidio da dolazi preko brežuljka u Dornachu da me susretne. Primijetio je da nosim našu ručnu prtljagu. "Oh! zaboravio sam poslati nekog da vam nosi prtljagu". Osvrnuo se okolo i mahnuo mladom Antropozofu, odmahujući na moj protest: "Njemu će biti drago da to napravi". Zatim je s nama otišao u kantinu i sjeo da doručkuje, sam naručujući hranu sa stola za serviranje, i onda još jednom kada je shvatio da trebamo zalihu za putovanje, Nakon toga je hodao niz brežuljak pravo do postaje, čavrljajući ljubazno i zanimljivo o raznim ljudima, ali također i o protuberancama na Suncu. Na postaji je stajao do prozora biljetarnice – još mogu vidjeti tog delikatno građenog čovjeka kako stoji do korpulentnog redovnika – i stajao je, još govoreći, dok vlak nije otišao. Bio je primjetno zabrinut da kao siromašna njemačka žrtva inflacije, ja ne bi trebao imati troškova, ali nije to napravio ni najmanje očitim. Sebi sam u to vrijeme rekao: To stvarno nema veze s tobom kao pojedincem. Volio bi to isto napraviti za svakoga. Ali to nije moguće, i tako je iskoristio mogućnost kao što je ova da pokaže da bi to napravio za svakog. Neki misle da su ovakvi detalji sasvim nebitni. Ali bilo kako bilo: netko treba ispričati kakav je Rudolf Steiner bio u svakodnevnom životu.
Naši razgovori su u to vrijeme varirali od pričanja bezazlenih viceva - a Dr. Steiner je imao nesputano zadovoljstvo mladih u humoru – do najozbiljnijih rasprava o budućnosti čovječanstva.
Šest mjeseci poslije vidio sam ga u sasvim različitom izdanju. Berlinska agencija se za njega uhvatila organiziranja velike predavačke turneje. U to vrijeme Rudolf Steiner je mogao biti čovjek dana – da je tako želio. Ali stvari su se odvijale drugačije. Bio sam prisutan na skupu u sali berlinske filharmonije – veliki auditorij ispunjen do posljednjeg mjesta. Vani su se ljudi grabili za ulaznice i plaćali su za njih i do stotinu maraka. Sala je bila puna napetog iščekivanja. Nesvjesno su ljudi čekali na proroka vremena. Rudolf Steiner se pojavio i više od sata govorio masi od tri tisuće koja je slušala bez daha, nemilosrdno i fundamentalno, o Imaginaciji, Inspiraciji, Intuiciji. Stalno sam se pitao: Je li ijedan čovjek ikada dopustio da prilika za impresioniranje mase tako apsolutno promakne? Časnik višeg ranga, poštovani član Wagnerova kruga, sjedio je do mene u loži. Ja sam ga sam zainteresirao za Dr. Steinera. Sjedio je pažljivo i suosjećajno, jako se trudeći da razumije. Postepeno je izgubio nadu i nagnuo se natrag. Zatim je iritantno tresao glavom i nestao dosta prije kraja predavanja.
Da li je Rudolf Steiner znao što radi – da je dosađivao ovom neobičnom skupu ljudi koji su čekali, otvorenih usta, na senzaciju? Nitko tko je poznavao Rudolfa Steinera ne može sumnjati u to da je bio potpuno svjestan što je radio. Zbunjenost pred ogromnim skupom? Nesposobnost da se govori masama? Ništa od toga nije moglo doći u pitanje ni na trenutak onima koji su znali kako govor Rudolfa Steinera može napraviti da netko zadrhti njegovom grmljavinom. Za koga je on zapravo govorio? Tijekom predavanja sam računao koliko iz publike ga je moglo i željelo u nekoj mjeri slijediti. Osim Atropozofa, nagađao sam pet do deset. On je govorio njima, sasvim svjesno. Sve što je od njega moglo napraviti senzaciju nemilosrdno je potisnuto. Ni najmanji dah volje za impresioniranjem nije zatitrao skupom. Nadao se probuditi interes za duhovne stvari kod one desetorice možda dvadesetorice s esencijalnom ozbiljnošću i temeljitošću s kojom je govorio o oblastima krajnje nepoznatima većini ljudi.
Jednom sam čuo da Johannes Müller govori da netko ne treba biti spreman "govoriti punoj sali" već također i "govoriti praznoj". U ovom je slučaju Rudolf Steiner napravio to savršeno. Kratko nakon toga, kada je opet traženo da održi turneju s predavanjima kroz Njemačku, sale su bile napola ispunjene, i susret u Münchenu, gdje su mu prijetile tjelesne ozljede i život bio u opasnosti kao rezultat djela bande huligana a na poticaj novina, doveo je kraći period kada je on bio u modi do završetka.
Samo ih je nekoliko vidjelo što se događa. Samo je nekolicina prepoznala veličinu čovjeka i djela za epohu. To mogu izraziti samo s određenom rezervom, koristeći biblijski jezik: Onaj koga su željeli okruniti za kralja, ostavio ih je u krajnjem prijeziru i povukao se u planine, čekajući tko će ga tamo slijediti. Bio je "prodavač magle", čovjek koji je "žudio za moći".
Slične situacije, jedino ne toliko važne, upoznao sam mnogo puta. Zahtijevalo je nešto napora za one izvana da ne budu sami zavedeni pojavom. Ali su onda, čak i pametni i ljudi očito otvorena uma bili nadmudreni.
* * * * *
Godine 1921, određeni broj mladih ljudi je došao Dr. Steineru i tražio savjet za religiozni rad, ne u smislu već postojećih Crkava, već kao novo duhovno učenje. Na njihovim učilištima nisu pronašli ono što u tražili i sada su s povjerenjem i nadom došli do Antropozofije. Nakon promišljanja Dr. Steiner je voljno i aktivno ušao u njihove želje. Uvijek je naglašavao da Antropozofsko društvo nije Crkva i ne može imati želje za osnivanjem nove Crkve. Antropozofija svakom ostavlja savršenu slobodu da kultivira svoj religiozni život na vlastiti način. I tako impuls za aktivnost u religioznoj sferi i odgovornost za institucionaliziranje nečeg novog mora ležati negdje drugdje. Ali tada bi mogao pomoći. Nije mogao ignorirati zahtjev u ovakvoj oblasti. I odmah je nastavio davati najefikasniju pomoć, i omogućio dobroj volji da postane djelo.
Praktično od početka su ti mladi ljudi bili u kontaktu sa mnom, i bili smo povezani. Većinu od njih sam znao osobno. Ali sada sam bio suočen s ozbiljnim pitanjem: Trebam li svoj lutrijski listić ubaciti s njima? – S jedne sam strane imao svoj veliki rad u Berlinu s dvadeset pet godina pripreme iza njega. Taj je rad bio u svom cvatu, i mogao me zadovoljiti do kraja života. Jer se provodio u najslobodnijim uvjetima koje bih mogao poželjeti. S druge strane, vidio sam da je metodama stare Crkve samo nekolicina uspjela proizvesti bilo kakav učinak, da dolaze nova vremena i zahtijevaju potpuno novu formu religijske aktivnosti, da potrebe vremena zovu u pomoć sa sve većom hitnošću. Gdje bi se nadao za pomoć, ako ne kod Antropozofije? - "Vaš zadatak je religija" – te riječi Dr. Steinera bili su u skladu s mojim vlastitim osjećajem. Priznajem da mi ne bi bilo lako da budem odsutan od novog rada koji je započeo pod znakom Antropozofije. – To je bio okvir uma u kojem sam živio tijekom tih mjeseci. A druge strane, bilo mi je jasno da je jedino potpuno uvjerenje da je to ispravno i nužno moglo opravdati odluku onako kako sam je ja vidio. Niti je bilo moguće doći do konačnog zaključka dok Dr. Steiner ne izrazi sve što mu je na umu. Jedna je stvar ako mladi čovjek ispunjen entuzijazmom stavlja svoje usluge na raspolaganje poduhvata koji ga poziva, a druga ako čovjek od pedeset odustane od svega da bi započeo nešto novo. I tako sam morao čekati na dva ciklusa predavanja održana od Dr. Steinera o mogućnostima religijske obnove u ljeto i jesen 1921. Iz zdravstvenih razloga, međutim, nisam sam mogao prisustvovati.
Kada je cijeli sadržaj svih tih predavanja i rasprava došao pred mene, ponovno sam bio zaprepašten Dr. Steinerom. Unatoč svemu što sam već doživio, nisam očekivao da ću ga vidjeti kao kralja u oblasti teologije, ne samo u vezi Biblije i biblijske znanosti već također i crkvene povijesti, razlika među denominacijama, duhovne i moralne dubine kršćanstva, imao je novo i veličanstveno učenje za dati. To je bilo učenje koje ukazuje na budućnost s rukom nesavladive snage. Ono što je za mene bilo posebno poučno i značajno bila je konkretnost, sigurnost i promišljenost s kojom se latio pitanja religijske prakse. Sve to je bilo veoma stimulativno. Ali konačni ishod je još bio na vagi. Bio mi je poslan tekst Čina posvećenja čovjeka (Menschenweihehandlung, obred nove Svete pričesti). Odmah sam ga sa svih strana počeo studirati i meditirati o njemu. Kada je nekoliko trivijalnih poteškoća jezika bilo prevladano, čistoća i uzvišenost Čina posvećenja čovjeka veoma me impresionirala. Sinulo mi je da tu postoji mogućnost kreiranja božanske službe u kojoj svi pravi Kršćani mogu biti ujedinjeni, na koju se može gledati kao na središnju točku pravog kršćanskog zajedničkog života, oko koje se širi novi, raznovrsni, stalno rastući religiozni život. Polako sam nosio u sebi: To se čovječanstvu ne smije zakinuti! Ne smiješ sada pogriješiti ako ne želiš griješiti protiv čovječanstva i božanskog otkrivenja! I ako to nije moguće donijeti ljudima u postojećim oblicima Crkve, tada se na nešto novo treba osmjeliti! Neka ovdje bude naročito navedeno da je Dr. Steiner dugo vremena tražio da li je moguće nešto napraviti unutar postojeće organizacije Crkve i to nezavisno od mladih, sam ja sam bio onaj koji je nedvosmisleno rekao: To se ne može, jer će novo biti ugušeno od starog!
Ali za mene je stvarno odlučujući faktor došao neočekivano i iz različitog centra. To je bilo shvaćanje da u svetom kruhu, živući Krist zapravo dolazi čovjeku. Njegova prisutnost je bila tu u neopisivoj čistoći i sjaju. To je bio utisak samog duha – onog koji je došao, ne u protestantskom obredu svete pričesti, kako sam ga često slavio s opipljivim doživljajem blizine božanskog svijeta, već u meditaciji na Čin posvećenja čovjeka. To je bio tako jak i siguran utisak da je cijeli život mogao biti utemeljen na njemu. Pokušati ću opisati što je izgledalo da govori: Sada je zbogom tvom radu u Protestantskoj crkvi! Ako je ono što si našao ovdje istina, to mora stajati u sasvim drugačijem smislu kao središnja točka religijskog života, misli i objave religije nego je moguće u Protestantskoj crkvi kakva je sada postala! Jer ako je novi impuls istinit, on sadrži sjeme novog božanskog obožavanja, nove zajednice, novi Krist impuls, novo evanđelje Krista. Do sada nisam o tome govorio nikom, čak ni najbližim prijateljima u svećenstvu. Jer napokon, stvar nije u tome što sam ja doživio, već u onom što je stvarno tamo, i može više ili manje biti prepoznato od svakog i svih na njihov vlastiti način. Od tada nadalje bilo mi je jasno da se moram staviti u službu stvarnosti koja mi je bila otkrivena, bez smetnje ostalih povezanosti. Tako sam došao u novu Zajednicu kršćana iz same jezgre stvari. I drago mi je da to mogu reći. Zadnja riječ je kazana, ne od Dr. Steinera već od Onog višeg od njega.
Čak Dr. Steineru nisam ni rekao ništa od toga. S njim se često ne govori o ovakvim iskustvima – barem ja nisam – a i onda samo kratko i na činjenični način. I ako je netko stigao iza početnih nivoa, tada više nije ni potrebno.
S druge strane moram spomenuti još jedan razgovor. Sastojao se od samo dvije rečenice, ali je sadržavao beskonačnost. Sinulo mi je u meditaciji da – Krist stvarno može biti primljen u samo tijelo i krv, bez Kruha i Vina. Osobno obilježje koje mi je desetljećima uzrokovalo najveće poteškoće, naime, da su utisci iz duha i duše nepromjenjivo veoma snažno radili na tijelu, sada je objašnjeno na predivan način, dajući nagovještaj kako su vođene sudbine ljudi. To je bila priprema koja mi je omogućila da tako slikovito shvatim da ako je Njegova prisutnost stvarna, Krist radi dolje u tijelu i krvi, dajući iz Sebe čovjeku novo tijelo i novu krv i da upozna i iskusi da je to stvarno, esencijalno osvajanje nad materijalizmom vremena. U tom razgovoru s Rudolfom Steinerom pitao sam: "Zar nije moguće primiti Tijelo i Krv Krista bez Kruha i Vina, čisto u meditaciji"? On je odgovorio: "Moguće je. Od stražnjeg dijela jezika nadalje to je potpuno isto". Priznajem da mi nevjerojatna konkretnost izražena u tim riječima još dolazi kao nekakav šok. Ali tako je često bilo u razgovoru s Rudolfom Steinerom. On odmah da nešto više onima koji s njime razgovaraju, nešto iz čega onda mogu dugo vremena učiti. Ali danas znam da je bio u pravu, i da je Krist "Kruh života" u mnogo realnijem i snažnijem smislu nego to velika većina kršćana čak i nejasno pretpostavlja.
Sada je preda mnom bilo pitanje: Vrlo dobro, moguće je tako direktno ući u Krista; ali koliko će ljudskih bića biti za to sposobno? Zar nije esencijalno za veliku većinu da imaju oblik obožavanja u kojem do ovog iskustva dolaze na vlastiti način i tako budu vođeni do stvarnosti Krista? To je točka na kojoj odnos između Antropozofskog društva i Zajednice kršćana postaje jasan. Ako bi bio dan obred za Antropozofsko društvo mogao bi u mnogo većoj mjeri biti baziran na detaljima nove koncepcije svijeta koju je donijela Antropozofija. Ali ta nova koncepcija svijeta još mora izboriti svoj put u svim oblastima, i pred sobom ima dovoljno velike poteškoće. Čovječanstvo kao cjelina to ne može čekati. Nadalje, ima ljudi u izobilju koji nemaju neposrednog interesa za borbu u koju bi bila uključena nova koncepcija svijeta. Za sve takve ljude može postojati oblik obožavanja koji je u punom suglasju s duhovnim znanjem koje postoji u Antropozofiji i koje zaista bez Antropozofije ne bi moglo biti tu, ali koji ne podučava ili pretpostavlja to znanje i koji, kao direktan kanal, daje ljudima ono što će ih ujediniti s najvišom stvarnošću.
Ono što Zajednica kršćana mora dati ljudima je od Najvišeg: živog Krista, u Njegovoj punoj stvarnosti i moći. Nema ničeg uzvišenijeg. Ali to je tu u čovječanstvu u određeno vrijeme i za određenu potrebu.
Ako bi se Zajednica kršćana sastojala samo od Antropozofa Dr. Steiner bi smatrao da je njena misija promašena. Antropozofsko društvo ima svoj veliki zadatak kao pokret u civilizaciji – pokret koji je sve više esencijalan u dobu intelektualističkog materijalizma, i mora se dovoljno žustro boriti da utre svoj put. Iz tih, a također i financijskih razloga, jednostavno ne može podnijeti težinu nove zajednice. Ali neovisno o tome, Dr. Steiner je također želio educirati ljude kojih će u budućnosti biti više. Takvi ljudi traže duhovnu zajednicu, i kroz ono što je dao Dr. Steiner mogu svojim putem doći do istog uzvišenog cilja kakav je postavljen, na svoj način, od Zajednice kršćana. Jer cilj Antropozofskog pokreta, također, je zajednica s Kristom u tijelu i krvi. Ta zajednica može se doživjeti, premda može ostati nesvjesno, u meditaciji i u sličnim obredima.
Kada je Dr. Steiner bio upitan: Kakva je razlika između Antropozofskog pokreta i Zajednice kršćana? – odgovorio je: "Antropozofski pokret obraća se čovjekovoj potrebi za znanjem i donosi znanje; Zajednica Kršćana obraća se čovjekovoj potrebi za uskrsnućem i donosi Krista". Već smo pokazali u kojem smislu znanje, također, samo po sebi može voditi do Krista.
Onaj tko živi unutar Zajednice kršćana može se tijekom obreda osjećati u neposrednoj prisutnosti Krista. Ima hranu za svoju dušu i pomoć za svoj život – pomoć jaku i moćnu kakvu bi samo mogao poželjeti. Ne treba se zamarati s detaljima antropozofskog znanja, ali sudjeluje u najvišem cilju kome antropozofsko znanje može težiti. Ako je prisutan zahtjev za znanjem, mi koji vodimo Zajednicu kršćana i koji smo od Antropozofije primili takvo bogatstvo, možemo mu dati, iz Antropozofije, pomoć koju treba. Jer naš cilj je držati korak s koncepcijom svijeta koja se stvara, i ne ostati s onom koja je otišla. Ali u svim ovim stvarima pojedincu je ostavljena puna sloboda – svećenicima i članovima zajednice slično. Ni jedno antropozofsko učenje nije dogma Zajednice kršćana. Ono čime je čvrsto spojena Zajednica kršćana su velike osnovne istine kršćanstva, gledano, naravno, u svijetlu novog duhovnog učenja – a povijest modernih vremena pokazuje da bi bez toga mogle biti izgubljene – ali dane u takvom obliku da izražavaju ono što vodi do stvarnog spasenja čovjeka. Antropozofsko društvo je pokret u civilizaciji koji obuhvaća sve domene kulture. Zajednica kršćana je Crkva Spasenja koja može obuhvatiti sve ljude.
Ako su sve ove stvari jasno percipirane i otvoreno izjavljene, i svakakvi previše ljudski osjećaji se ne pojave tu i tamo, svatko može sam znati gdje pripada. Ono što mu najviše pomaže da postane pomagač čovječanstva i suradnik Krista – to je za njega prava stvar.
To je smisao u kojem je Rudolf Steiner postao "savjetnik i pomagač" u osnivanju Zajednice kršćana. Osvojeno od same Antropozofije, njegova životna kreacija je bila Antropozofsko društvo. Ali bilo je ispravno da se pojavi zajednica koja pomaže svim ljudskim bićima da postanu kršćani u pravom smislu i u skladu s potrebama modernog doba. Cilj Antropozofije je da bude instrument pomoću kojega u čistoći i uzvišenosti duha Krist može biti doveden svim ljudima u ovom našem dobu. Ipak, Antropozofija, sa svojim bogatstvom novog znanja, ne želi biti supstanca te zajednice ljudi, već će radije čekati i vidjeti da li će biti tražena – premda je zaista na usluzi i onima koji to ne traže.
Sada kada je pravi i zdrav odnos između prirode i duha prepoznat, može se još jednom pristupiti sakramentu i svetom činu u čemu se jedinom prava zajednica kršćana može ujediniti i sebe educirati. Na isti način može se ponovno pronaći način objaviti Krista s stvarnom snagom, otkrivajući Ga u Njegovim živim djelima na čovjeku i Zemlji. Jedino takvo evanđelje je sposobno uzeti svoje mjesto u materijalističkom vremenu.
Sve to, međutim, sada stoji tu samo i govori za sebe, i ako se navodi ovdje to nije samo zato jer mnogi ljudi traže jasne informacije, već i zato jer se Rudolf Steiner kao ljudsko biće otkriva u svim tim stvarima.
* * * * *
Sada je slijedila moja ostavka od aktivne službe u svećeničkoj službi. Kao i velika većina mojih prijatelja nisam napustio samu Crkvu. Niti potičemo ikog da to napravi. To ostavljamo crkvama da nas odbace i ekskomuniciraju – Ništa prirodnije i više suštinsko nego moji razgovori s Rudolfom Steinerom na temu ovog koraka u mom životu ne može se zamisliti. Nikada nije pokušao izvršiti ni najmanji utjecaj. Na pripremnom stupnju rekao sam mu da sam se još osjećao dovoljno elastičan da napustim položaj koji sam dotada držao; zavisilo je od toga kako ću biti uvjeren od onog što bi on rekao na svojim predavanjima. Na to je odgovorio da ako bi odlučio da uđem, vodstvo novog pokreta bi vjerojatno palo na mene. Odgovorio sam da sa točke gledišta tjelesne snage upravo tada, nisam se osjećao dorastao zadatku. Kasnije je ponovno rekao, u potpunosti na vlastiti račun: "Ako napustite svoj položaj neki fond mora vam biti iza leđa". To je bilo sve što je ikada rečeno između nas o promjeni od starog na novo. Ne znam da li je ikada pronašao da takav fond nije postojao. Sentimentalnost i praktičnost nisu igrale ulogu u ovoj atmosferi čistoće.
* * * * *
Povijest osnivanja Zajednice kršćana sama bi ispunila cijelu knjigu. Zajedničko iskustvo izvornog svećeničkog tijela pripada svetinjama u hramu, ne u trgovini javnosti. Ono što se može reći možda jednog dana bude predstavljeno u vlastitim postavkama. Ali slike koje se ovdje mogu dati ne bi bile kompletne bez spominjanja dvije stvari. Rudolf Steiner je stajao tu među nama, odgovarajući na naša pitanja baš kao da je takoreći cijelo sveučilište u njemu, ali sveučilište sasvim novog poretka. I kretao se među nama kao emisar obdaren punom snagom koji u svojoj čistoći nosi poklon Onog višeg od njega. Nitko tko je bio prisutan nije mogao sumnjati u to da smo na svetom mjestu. Pogled na Dr. Steinera to bi mu kazao, ako ne bi glas vlastite savjesti.
Tijekom ove zadnje dvije godine, razgovori s Dr. Steinerom su bili manje učestali. Količinu njegova vremena netko je opravdavao tvrdeći da je neophodna za najhitnije stvari u vezi s Zajednicom kršćana. Također se vidjelo breme kao Atlas koje je na njegovim ramenima ležalo iz dana u dan. Ako je došao u Stuttgart gdje je Zajednica kršćana otvorila svoj centar, Waldorfsku školu, Kommende Tag,* Kliniku, Institut za znanstvena istraživanja, Izdavačku kompaniju, izdavačke komisije časopisa, Pokret mladih, Antropozofsko društvo – svi su stajali moleći na njegovim vratima, želeći da žive po njegovim savjetima. Njegov je genij bio u svima njima.
[* Kommende Tag bio je veliki trgovački poduhvat s Joint
Stock Company u svom središtu, koji je cilja na uvođenje u praksu ideja
o Trostrukoj političkoj zajednici.]
Kada bi ljudske mane promašile, uvijek je morao ispravljati stvari. Što je najhitnije među svim hitnim potrebama? – to je bilo jedno jedino pitanje. Sjećam se prigode kada bih bio volio pitati jedno osobno pitanje. Ali pogledao sam u njegove oči i vidio zjenice spržene i spaljene kao rezultat mnogih neprospavanih noći, i riječi su umrle na mojim usnama. I štoviše, osjećao sam: Mi stariji smo stvarno primili izobilje osobnih bogatstava; to vrijeme koje još mora pokloniti sada pripada mladima, koji bi ga trebali upoznati kao što ga mi znamo. I tako je opaska koju je jednom dao bila dovoljna – da je odnos između nas uvijek bio starinski, premda vanjski uvjeti nisu dozvoljavali isti ljudski odnos kao u ranijim danima.
Ali kao kompenzaciju za to upoznao sam ga s druge, nove strane – kao vođu i učesnika na svim sastancima kojima sam sada prisustvovao kao novi član Odbora antropozofskog društva.
To su bili iznimno zanimljivi sastanci. Dr. Steiner bi često sjeo kao da ne bi imao aktivno učešće u njima podupirući iscrpljenu glavu rukom, i izgledao bi sanjivo. Dopuštao je drugima da govore, i u njegovoj prisutnosti u početku bi govorili oprezno, a kasnije sve življe. Bili su veoma nadareni ljudi iz najrazličitijih oblasti života. Dr. Steiner bi sjedio tamo zagonetno slušajući, zatim, sasvim iznenada, počeo bi govoriti – poslije čega bi ostali govori stajali sa strane u svom njihovom siromaštvu. Viša sila je bila tako nadmoćna da je, duhovno, to bilo kao drama bogova, osobno, međutim, često katastrofa. Svaki egoističan osjećaj u tim divnim ljudima prošao bi kroz krizu. Na mnogim sastancima kojima sam prisustvovao kroz desetke godina, nikada nisam vidio ništa slično ovom primjeru veličine jednog pojedinca prema ostalima. Dr. Steiner je govorio – i mnogi umovi na sastanku su bili jedno; u svakom slučaju na otpor se nije računalo. Svi su zurili u – ono što se nije vidjelo.
Rijetko je bilo moguće da Dr. Steiner veliča. Premda je to, također, palo na mene, radije govorim o vremenu kada sam se susreo s njegovim nezadovoljstvom, jer i to je dio priče o životnom druženju. Jedva je bio netko među njegovim najbližim suradnicima tko u određeno vrijeme nije bio podvrgnut njegovoj strogoj kritici. Jer on je mnogo očekivao, pogotovo u vezi nemilosrdne objektivnosti i nesebičnosti. Ako će, suočen s kolosalnim teškoćama životnog zadatka, izvući najviše iz ljudi koji su svi bili neodgovarajući, nije mogao gladiti s ljubaznošću, nedostatke i greške koje je vidio.
U to vrijeme – to je bilo otprilike godinu nakon osnivanja Zajednice kršćana – napisao sam članak u obranu Dr. Steinera. Bio je previše milostiv prema njegovim protivnicima, i otišao predaleko da im udovolji. Istina je da je na sastanku stalno ponavljao – ne manje od pet puta – da mene ne okrivljuje. Ali nisam mogao ne uzeti duboko k srcu način na koji je zamjerao urednicima i Odboru u cjelini što su dopustili da se članak pojavi. Ustvari nisam bio svjestan raznih razgovora u kojima je izrazio svoje želje u tom smjeru. Nije za mene sve u tim raspravama bilo ljudski razumljivo, niti je bilo u još nekim prigodama. Ali čak i u tim delikatnim i teškim trenucima kakvi su ovi, nikada ništa nije kazano ili učinjeno što je promijenilo vrhunsko mišljenje koje sam imao o osobinama Rudolfa Steinera kao čovjeka.
Uskoro sam shvatio da nisam ispravno procijenio učinke ovakvih članaka. Možda ne svjesno, ali sigurno nesvjesno, njihov utjecaj je pogodan da ostane ono što se nije željelo, ne samo među ne-antropozofima već također, kako mi je jednom Dr. Steiner naglasio, među samim antropozofima.
Jedna stvar mi je, iznad svega, bila jasna, premda ne u potpunosti sve do smrti Dr. Steinera. Činjenica da ga antropozofi nisu zaštitili onako kako su trebali očito mu je uzrokovala mnogo veću patnju nego smo to znali. Protivnici su ga obasuli porugom i prijezirom, a antropozofi su preko svega olako prešli, i otišli uživati na njegova predavanja. Nije ga brinulo to na račun sebe kao osobe već na račun učinka kojeg bi besramni napadi mogli imati na njegov rad. Bio je potpuno svjestan da njegovi protivnici povlače njegovu osobnost u mulj da bi uništili njegov rad. I vidio je da to antropozofi ne vide. Oni su se povukli u njihovu utvrdu i nisu vidjeli da je oko njenih zidova potpirena vatra. Ja sam jednom prigodom rekao mnogo u prisutnosti Dr. Steinera, i on se srdačno složio. Ali u tim godinama nije mogao točno reći što je osjećao o tome; trebao je čekati na ono što će doći iz uvida i slobode ostalih ako ne bi htio biti prisiljen napraviti patetičnu molbu nakon koje bi netko napokon mogao stati u njegovu obranu! Tijekom tih dana bio je "kao jedna velika otvorena rana", kako mi je netko kasnije rekao. I od tuda se može okrenuti prozračnoj mirnoći i ljubaznom duhu u kojem je napisao Priču mog života. Možda i ta knjiga, također, pomogne smjestiti Dr. Steinera pred javnost u pravom svijetlu.
Sami posljednji mjeseci njegova života sadrže tri ugodna razgovora s njim. Predložio ih je bio on sam. Kada sam otišao u Dornach u svibnju 1924, nakon predavanja je došao do mene. Izgledao je kao duh oličenja ljubaznosti. Kada pokušam shvatiti što je prava ljubaznost, mislim na sliku kako stoji ispred mene, zračeći ljubaznošću i svijetlom duha. Dok smo pričali vidio sam, na moje iznenađenje, da mu je očito bilo drago razgovarati o određenim stvarima u Antropozofskom društvu koje su ga krajnje uznemiravale. Izgledao je gotovo shrvan manama njegovih sljedbenika. Ali onda je ušao u moje osobne stvari baš kao da ništa drugo na svijetu nije bilo važno. Kako se fizički nisam osjećao dobro, želio je da detaljno pričam o onome kroz što sam prolazio. Kada to nisam bio voljan čak niti pod pritiskom, jer je u tom trenutku izgledalo previše nevažno, razumio je sve iz najmanjih naznaka.
Tek nakon njegove smrti sinulo mi je da je zadnji osobni razgovor s njim bio u stvari "Oproštaj" u dubljem smislu nego sam u to tada svjesno razumio. Rekao je nekoliko riječi o meni za koje je izgledalo da izražavaju ono što je on mislio o našoj životnoj povezanosti. Previše su mi svete da bi ih mogao reći. Još jednom sam mu zahvalio što mi je iz daleka pomogao s tako efikasnim savjetom u odnosu na moju bolest. To je prekinuo s izrazom beskrajne dobrote: "Ne, dragi Herr Doktor, ja zahvaljujem vama što mi je dana mogućnost da pomognem". To su bile zadnje riječi koje mi je rekao na Zemlji. Značajniji ili ljepši završetak moga životnog odnosa s njim ne može se zamisliti. Bilo je to kao razgovor sa samim čovječanstvom za čijeg sam predstavnika u tom trenutku ja mogao biti uzet. Da li će mu čovječanstvo dati "mogućnost da pomogne" u velikoj mjeri?
Dimenzije koje je ovaj život i djelovanje sada pretpostavljalo jednostavno su ostavljali bez daha. Bila su dva i pol tjedna tijekom kojih je, unatoč abdominalnim smetnjama koje su trajale mjesecima, održao oko sedamdeset predavanja: - jedno predavanje svakog dana za liječnike i teologe, jedno za glumce i umjetnike, jedno samo za teologe, jedno za sakupljene članove Antropozofskog društva, i svakog drugog dana predavanje za radnike na Goetheanumu. Sva ova predavanja su održana ljudima koji su bili eksperti u njihovoj vlastitoj struci, i neusporedivo bogatstvo novog učenja je dano u svim oblastima. To je bilo kao ako bi netko samo trebao ispitati Dr. Steinera o nekoj stvari i poplava nadljudskog znanja bi se izlila na slušatelje. Ali konačno, dostupni su svi stenografski zapisi predavanja, i buduće vrijeme će moći prosuditi o tome što se tada zbivalo. Svaki dan u Goetheanumu je bio tako ispunjen da bi sam trebao cijeli period proučavanja. Stalno sam se pitao: Gdje je, u cijeloj povijesti svijeta, postojalo išta slično ovome? Da li je to slijepi entuzijazam koji čini da netko to vidi, ili je to radije slijepa glupost to ne vidjeti? Rudolf Steiner, koji je često bio vrlo slab kada bi stigao, očito se za vrijeme predavanja osjećao dobro, i bio sve svježiji kako je odmicalo. Ali dodatna činjenica da je morao proći kroz dvije stotine intervjua s ljudima koji su mu dolazili sa zahtjevima, bilo je više nego je njegova snaga mogla podnijeti. - (Broj posjeta je brojio vratar. Sam Dr. Steiner nije nikada, a niti je o tome govorio.) A ipak ljudi su ga koristili nemilosrdno – za to mogu dati primjere – za vlastite osobne stvari.
Godinama prije, u vezi s mojim vlastitim mnogo poniznijim radom na iscjeljenju duša, Dr. Steiner je jednom rekao mojoj ženi: "Mora prestati sa svim tim posjetima. Ono što mu ljudi govore sve se pohranjuje unutar njega i to ga čini bolesnim". Oni koji nagađaju koliko je mnogo unutarnjeg žrtvovanja potrebno za stvarno duhovnu razboritost i savjetovanje – žrtvovanje koje daleko nadmašuje ono što se obično zove "ljubav" – moći će procijeniti što se zbivalo tih dana. Tijekom njegove zadnje bolesti Rudolf Steiner je sam rekao da je konačni udar bio broj osobnih intervjua, ne predavanja. Naravno, jednom prije, kada je član Uprave tražio od Antropozofa da pokažu ljubav za njega tako da nemanju toliko osobnih zahtjeva za njega, Dr. Steiner je rekao: "Jedina ljubav koju mi ljudi mogu pokazati je da me zovu i danju i noću kada me trebaju". Ali zadnje riječi nisu uzete s dovoljno dubokim osjećajem odgovornosti. I tako se jezikom religije može reći: Dr. Steiner je umro na rukama ljudskih "grijeha". Oni izvana i oni iznutra su radili zajedno. Njegova slobodno dana pomoć vodila ga je u smrt.
* * * * *
Šest mjeseci kasnije stajao sam kraj njegova odra. Nitko od nas nije očekivao da će Rudolf Steiner podleći bolesti. Smrtni ovoj, upravo odbačen od duha koji je otišao na svoje dugo putovanje, počivao je na samrtnoj postelji u podnožju statue Krista koja je tamo stajala gotovo završena. Oni koji su pogledali lice umrlog mogli su vidjeti što duh može napraviti od tijela u životu istinski velikog čovjeka na Zemlji. Uzvišenost i čistoća njegovih osobina bila je odgovarajuća za svako iskušenje i nenadmašna. Možda samrtna maska, ako ikada bude reproducirana kao slika, bude sredstvo uvjeravanja mnogih. Stalno je pogled skretao od napuštenog zemaljskog tijela do velike figure Krista koja nesavladivom gestom ukazuje na budućnost. Učenik je pao u podnožju Učitelja. To je bilo kao da je Krist zaštitničkim rukama uzimao Učenika k Sebi dok je On Sam išao naprijed neprestanim koracima prema budućnosti svijeta. Misija učenika je ispunjena. Učiteljeva obrva je bila ozarena svjetlošću božanske svrhe svijeta.
Kada sam, po želji Frau Dr. Steiner, i u svečano dekoriranoj sali gdje je Dr. Steiner održao najveći broj njegovih velikih predavanja, vodio sahranu u skladu s obredom Zajednice kršćana, kap vode za prskanje pala je na sredinu čela i tamo sjajila tijekom cijelog obreda kao blistavi dijamant. Svjetlost mnogih svijeća se reflektirala u ovoj blistavoj zvijezdi – jednako kao da su se otkrivenja svijetla iz viših svjetova reflektirala u njegovom duhu. Tako ukrašeno, tijelo je zaronilo u odar. Za mene je to bilo kao da su viši duhovi zemaljskom slikom naznačili ono što je bilo naša sudbina da doživimo.
Kada je obred bio na kraju, jedna impresija je moćno živjela u mojoj duši: "Ovo djelo je sada završeno. Kao veliko pitanje stoji ispred čovječanstva. Ako svi koji tom djelu pripadaju posvete mu snage s jednim ciljem, ono će prevladati"!