Sada je postojao poseban povod da moj cijeli odnos s Antropozofijom stavim na kušnju i dođem do konačnog zaključka.
Kako se stvarno može otkriti da li je skup novog duhovnog učenja kao što je ovo, sa svim svojim tvrdnjama, zaista temeljen na istini ili je to kolosalna greška? – To je bilo pitanje. Ja sam osobno osjećao da je prirodno bilo formirati što je moguće točniji sud o čovjeku koji je znanje donosio. Nisam dopuštao da mi promakne ni jedna jedina mogućnost za prosudbu Rudolfa Steinera kao čovjeka. Moja privilegija je u životu bila da dođem u kontakt sa mnogim iznimnim osobama i, kao svećenik, sa sudbinama i karakterima veoma mnogo ljudskih bića. Dobra osnova za procjenu vrijednosti čovjeka je dakle bila tu.
Izgledalo mi je vrlo vjerojatno da ako je bila prisutna tendencija prema fantaziji i samoobmani u čovjeku s obzirom na domenu nadčulnog, neizbježno se mora pokazati u nekoj točci u uobičajenom općenju i u kontaktu sa stvarima praktičnog života. Inače bi trebali pretpostaviti postojanje ili rijetke i nevjerojatne dvojnosti, u obliku koji se ne može naći niti u najsuptilnijim slučajevima mentalne bolesti, ili dijaboličke nevaljanosti. Koliko je veliko bilo moje zaprepaštenje kada sam vidio sve više dokaza sigurnosti i jasnoće s kojom je Rudolf Steiner opažao i savladavao najtrivijalnije detalje života. Njegovo poznavanje ljudske prirode je bilo jednostavno zadivljujuće. Do sada kako se odvijalo moje iskustvo, jedini osjećaj u kojem je mogao biti obmanut, bio je što je više nade polagao u ljude nego što su poslije ispunili. Dr. Steiner se obraćao najboljem u drugim ljudima, a odgovor je prečesto dolazio od onog manje vrijednog u njima. Imao je moćne zadatke za podijeliti, ali ne i ljude kojima bi ih mogao povjeriti. Tako je birao najbolje koje je mogao naći, nadajući se od njih najboljem i zatim se vjerojatno mogao osjećati vrlo umjereno zadovoljan. Ali to nije bila kriva prosudba od strane Rudolfa Steinera; to je bila greška od strane drugih.
U jednu sam stvar također bio uvjeren: Ako postoji bilo kakav trag unutarnjeg samo-veličanja i volje za moći kod čovjeka, to ne može ostati stalno skriveno tijekom uobičajenog razgovora. Često sam imao razbijene iluzije kada izvanredan čovjek dopusti taštini da konačno proviri kroz neku pukotinu njegove proročke mantije, i napokon se suoči s jazom u riječi, ili aluziji ili prizvuku koji se izmigoljio u odnosu na sebe. Ni jednom nisam doživio ni najmanji trag toga kod Rudolfa Steinera. Zna se, naravno, da se danas ovo govoreći samo riskira da se bude optužen za "bolesno hvalisanje" ili sljepoću. Ipak, istina je da su se nove ideje i koncepcije svih ljudskih vrlina pojavile kada je netko stvarno vidio Rudolfa Steinera. Jer nikada se nije "pravio važan", čak i u najviše osobnom i intimnom razgovoru. Upravo suprotno, prikrivao je sebe ondje gdje bi ga mogli veličati, i činilo se kao da želi da drugi saznaju što je to predstavljalo za njih.
Izrastao bi novi koncept istine kada bi netko vidio pažljivu preciznost s kojom je odgovarao, s promišljanjem svake riječi i tona, ali bez traga "diplomacije", s dobrom voljom za beznačajne ljude koji se nisu mogli uzdići do bilo čega većeg, ali također bez pokroviteljske "ljubaznosti". Nisam znao za slučaj gdje ga je pogled na izvanjsku dobit spriječio da ne kaže golu istinu, i napravi nešto što je moglo biti neugodno. Ljudi koji su igrali ulogu u svjetskim poslovima i mogli mu biti korisni uzaludno su čekali da im pristupi ili se smjesti do njih u centar pažnje. Kada sam jednom sa žaljenjem vidio da je ignorirao čovjeka koji je mogao biti vrijedan, rekao je kratko i nedvosmisleno: "Ne želim pridobiti ni jednog čovjeka".
Divljenje od žena kvari gotovo svakog popularnog govornika. To dovodi do lažne prigušenosti u govoru, i pogrešne nijanse u procjeni nečije snage. Stav Rudolfa Steinera prema njegovim poštovateljima bio je vrijedan najvećeg respekta. To je samo po sebi bila čistoća. On nije stao na kraj divljenju, jer je znao da je poštovanje plodno tlo za mnogo toga što je plemenito. Također je bio potpuno oslobođen čvrstine, ali ako bi je postao svjestan ne bi, s njegove strane, pretrpio plašljivu prigušenost nezdrave emocije. Što se njega ticalo, sredio je da oko sebe ima ljude koji ga poštuju ali o njemu ne govore ushićeno.
I tako bih mogao nastaviti, na toliko mnogo stranica. No, neki to ne trebaju a drugi to neće podnijeti. Za sada je dovoljno reći da je dojam Rudolfa Steinera kao čovjeka bio takav da je povjerenje u njegovu slučaju moglo jedino rasti što ga se više upoznavalo. U mnogim pogledima mi je bio stran, čovjek sasvim različitog poretka. Ali baš iz tog razloga osjećao sam se neobavezan i siguran u moju prosudbu.
Nezavisno od osobnosti Rudolfa Steinera i povjerenja u nju, netko bi pokušao biti načistu s Antropozofijom postavljajući se u skladu s Dr. Steinerovim vidovitim sposobnostima u osobnim slučajevima. Sve skupa nije moglo biti lako spojiti osjećaj mjere koji je dužan drugome, moguće velikom čovjeku, s opravdanom željom za znanjem i neumanjenim znanstvenim smislom. Rudolf Steiner nikada nije izgledao nesklon mom stavu i ni jednom ga nije, bilo direktno ili indirektno, odbacio ili korigirao. Očito je sasvim nemoguće sve reći, ali ovoliko je moglo biti rečeno. Sve sumnje u odnosu na istinu o njegovim višim sposobnostima su sve više protjeravane s onim što sam doživljavao kako su godine prolazile. To, naravno, nije dokaz kategoričke točnosti, niti to izostavlja nužnost testiranja svakog novog dijela znanja, ali naznačuje da nečiji odnos prema istinama duhovne znanosti nije onakav kakav je bio na stupnju kada je postavljao prva elementarna pitanja. Moja polagano rastuća vjera u njegove vidovite sposobnosti nije nikada bila potresena toliko da je to bilo više od nevažnog incidenta.
Daljnja borba s Antropozofijom – i zaista i najveća – sastojala se u pokušaju da sam dobijem rezultate pomoću njegovih metoda. Antropozofski pokret je stalno predmet zamjerki: "Među vama ima samo jedan čovjek koji vidi sve te stvari". – Barem su to govorili ljudi koji su išli iza primitivne primjedbe da to nije ništa osim prožvakani Gnosticizam. "Pokažite nam više vidovitih koji se slažu jedni s drugima. Tada ćemo o tome imati više za reći"! Ovu vrstu govora mogu uzeti jedino kao izbjegavanje pravog istraživanja. Naravno da postoji samo jedan koji sve te stvari vidi. I među onima koje sam poznavao, nema nikog čije bi se sposobnosti vizije mogle na trenutak usporediti s onim od Rudolfa Steinera. Ali, napokon, da li je tako neobično i nevjerojatno u svjetskoj povijesti da jedan čovjek bude toliko ispred svih drugih? Zar to nije bio Aristotel, Sv. Augustin, Goethe? Veliki čovjek ne smije biti odbačen jedino zato jer stoji sam. Činjenica da nitko ne tvrdi da je vidio ono što je vidio Rudolf Steiner je u stvari dokaz koliko malo sugestija igra ulogu u Antropozofiji. Slučaj je, međutim, da ima mnogo Antropozofa koji iz stvarnog iskustva znaju početne elemente stvari o kojima Rudolf Steiner govori, i ja se i sam sada ubrajam u njih. Slabi počeci individualnog znanja su bili tu u odnosu na gotovo svaku domenu o kojoj je govorio. Ali svaki korak naprijed prema vlastitom znanju čini se za slobodu. Od slobode koju sam već sam stekao, mogao sam promatrati Rudolfa Steinera. Ali tko je bio tamo tko mi može reći što se događa na kasnijim stupnjevima onoga što sam poznajem kao rudimente: viši članovi čovjekova bića, Imaginacija, Inspiracija, Intuicija, nebeske Hijerarhije? Znanost zasigurno ne. Niti ne nazire ove stvari. Indijska učenja dolaze bilo preko filologa, koji nemaju iskustva u ovoj domeni, ili preko teozofa, koji ih daju u obliku previše udaljenom od sadašnje svijesti. – I tako je bio jedino Rudolf Steiner. Svaka od njegovih izjava mogla se povezati s početkom vlastite spoznaje i tako testirati.
Drugi napor u vezi Antropozofije bio je da sam pokušao otkriti njene učinke u stvarnom životu. Na čisto hipotetski način pokušao sam živjeti pod pretpostavkom da bi mogla biti u pravu. Na taj način se ulazi u oblast živog duha umjesto odugovlačenja u apstrakciji. Konačno, netko ne bi trebao usvojiti ništa što mu ne služi ili radije netko to radi jedino na način na koji izgleda da se uklapa. Ali onda učinak Antropozofije na zdravlje je prilično jasan. Po prvi puta se ima utisak da je tu bio pravi odnos između Duha i Prirode. Postaje se "zdrav" u pravom smislu, po prvi puta shvaćajući krajnje siromaštvo neduhovnog materijalizma koji je zgrabio čak i kršćanstvo. I postaje se zaista "čovjek". Jer čovjek jedino može uistinu živjeti ako se osjeća kao građanin dva svijeta. Kada ima veliki "nad-svijet" iznad sebe – svijet kojeg može postati član s njegovim vlastitim posebnim zadatkom – tada i jedino tada postaje potpuno svjestan digniteta čovještva.
Zadnji napor u vezi Antropozofije se sastojao u testiranju na sudu aktualnosti i misli, sveg ostalog znanja i intelekta koji je inače na raspolaganju, uspoređujući Antropozofiju s drugim spoznatljivim stvarnostima i druge spoznatljive stvarnosti s Antropozofijom. I onda se uvijek činilo da je, u početku, netko uzeo Antropozofiju previše apstraktno ili na previše grub način, ili da je živio u svijetu realnosti punom predrasuda. Nije nam namjera ovdje govoriti detaljno o svim stazama na koje je trebalo kročiti. Idem li predaleko ako proglasim da ni jedan od protivnika nije podnio ni desetinu boli koju sam ja s Antropozofijom prije nego sam se pridružio Pokretu? Stvarno istraživanje sa strane protivnika – onakvo kakvo je – je sramotno amatersko, puno predrasuda i strahova. Izgleda da ljudi uvijek zamišljaju da moraju prihvatiti što vidovnjak govori, bez da to ispitaju. Oni koji se nisu potpuno riješili praznovjerja neće joj čak moći doći ni blizu. – Ne prihvatiti ništa, ali također i ne odbaciti ništa što nije stavljeno na kušnju, pustiti da stvari odstoje, bez obzira na njihovu mjeru vjerojatnosti, priznati slobodne hipoteze u odnosu na oblasti o kojima ostali nemaju ništa za reći i zatim mirno čekati što će se pojaviti iz života i misli – ako bi ljudi došli do toga da usvoje ovaj stav, mogućnost krajnje jasnoće bi bila tu. I bitka Antropozofije bi, vjerujem, bila dobivena.
U svakom slučaju tada sam po prvi puta vidio što "koncepcija svijeta " zaista znači. Sigurno nitko u njihovu smislu ne bi uzeo slijepi naturalizam Ernsta Haeckela, ili anemičnu duhovnost Rudolfa Euckena, kao "koncepciju svijeta"? Čak i u estetskom smislu, ogromna slika svijeta koja uključuje oblasti duha i materije koja je prezentirana od Antropozofije je zapanjujuća. Čovjek koji nešto zna o duhovnoj povijesti čovječanstva morati će se upitati: Kada i gdje je čovječanstvo ikada doživjelo nešto ovakvo? Aristotel, Toma Akvinski – ali ovdje je bilo nešto više, nešto zaista kao sublimirana unija oboje. Čistoća duha, mnogobrojne potvrde u stvarnom životu, osvjetljavajuće objašnjenje stotina detalja, veličanstveno uzajamno podudaranje dijelova, zdrav način na koji je dano mjesto svijetu prirode i njegova prirođena veza sa svijetom duha, živa punoća duha kao kreatora prirodnog svijeta – kada netko sve to razmotri i podvrgne testu života, tu je zaista bila koncepcija svijeta s kojom se zaista moglo živjeti! Moja vlastita želja je bila da se držim onog što sam znao o Kristu u mom unutarnjem biću i da sve drugo gledam kao sporedno. Ali moje kršćanstvo je moglo živjeti i disati u ovoj koncepciji svijeta, čak i ako sam ga još prihvaćao kao samo hipotezu. Zaista se uvećalo u jasnoći i snazi. –
To je bio više ili manje moj okvir uma kada sam se suočio s pitanjem da li bi trebao postati član Antropozofskog društva.
Do tada mi nitko nije rekao ni riječi o toj temi, najmanje Dr. Steiner. Michael Bauer mi je na početku jednostavno rekao da u svemu mogu učestvovati bez da se vežem za Društvo. Sada sam o tome počeo sam govoriti Rudolfu Steineru. Rekao sam da sam ja sa moje strane sada spreman pristupiti Društvu; Suzdržao bi se jedino ako bi on želio imati čovjeka van Društva koji bi bio potpora. Odgovorio je: "Beznačajno je da li ćete ući ili ostati vani; biti ćete napadani u svakom slučaju". To je bilo sve što sam mu ikada rekao o toj stvari. To je tužna tragedija u ljudskoj povijesti da čovjek u čijoj se neposrednoj blizini disao zrak slobode koja treba doći treba živjeti u umovima većine suvremenika kao izvršitelj pobune, čarobnjak s hipnotičkom moći, vrsta polu-maga, polu-mistik Pied Piper. Sigurno, mnogi među njegovim sljedbenicima su osjetili vlastito unutarnje samopouzdanje uzdrmano neodoljivom superiornošću snage Rudolfa Steinera. Bilo je također previše lakog brbljanja o antropozofskim istinama i veliki dio slijepog slijeđenja vođe Antropozofije. Takva je tragedija koja ide uz veličinu, tragedija koja će uvijek biti tu kada se pojavi veliki čovjek. Ali Rudolf Steiner nije nikad propustio da obznani da mu se najviše sviđaju ljudi koji pred njim stoje u slobodi i samopouzdanju. Čak ni samovolja nije da mu se u cijelosti nije sviđala, premda je nije mogao gledati kao kvalitetu koja će pogodno promovirati stvar Antropozofije. Način na koji je kombinirao prijeke potrebe s obzirom na osobnu slobodu uvijek je izazivao moje bezuvjetno divljenje. Kada bi to bila stvar izbora, on bi uvijek stavio slobodu čovjeka ispred potreba stvari. Jer je na budući hram čovječanstva gledao kao na izgubljen ako bi bio sagrađen na srednjovjekovnim temeljima.
* * * * *
Sredinom godine 1916 dao sam moju prvu – još uvijek privremenu – propovijed u Berlinu. Kada sam slijedeći dan posjetio Dr. Steinera čuo sam, na moje zaprepaštenje, da je bio prisutan. Rekao je vrlo ljubazno. "Naravno uvijek vidim nešto osobito u takvim slučajevima. Glazba orgulja na početku – u tome nije bilo ničeg. Kada ste počeli govoriti ljudi su bili razbacani pojedinci, ali tijekom propovijedi sve se povlačilo zajedno, i na kraju je bila jedna homogena eterska forma. Bilo je stvarno predivno, i drago mi je što sam je vidio. Trebao bih češće dolaziti i vidjeti kakav će biti daljnji razvoj". Njegove riječi sadržavale su radost sudjelovanja koje su otvarale dobre izglede u odnosu na moj rad u Berlinu. Ali Dr. Steiner nije mogao, konačno, izvršavati njegovu namjeru dolaska. Vrlo brzo nakon toga njegovi napori da dovede duhovno rješenje svjetske krize načinili su nadljudske zahtjeve na njegovo vrijeme i energiju. I tako sam ga vidio samo dva puta, na pogrebima koje sam, na njegov prijedlog, održao za članove Antropozofskog društva. U obje prigode sam ga poslije ispitivao, jer sam se pitao oko te "eterske forme". U oba slučaja je moj vlastiti dojam bio da nije moguće proizvesti mnogo unutarnjeg učinka na gomilu nepoznatih, osobno nezainteresiranih učesnika. Nešto bi se moglo ostvariti riječima u slavu umrlog u tim pogrebnim "govorima" ali ne i preko stvarnih istina religije. Dr. Steiner je rekao u prvom slučaju: "Nekoliko izoliranih eterskih formi se pojavilo među zajednicom, ali ništa više od toga". Drugi puta je rekao: "Ostvarili ste dobar kontakt sa stvarno ožalošćenima".
Osim ovoga teško da sam izmijenio i riječ s Dr. Steinerom o mom pozivu u svećeničkoj službi. Sasvim otvoreno sam htio patvoriti moj vlastiti put i dopustiti da antropozofski impulsi slobodno rade. Od samog početka mog rada kao mladog teologa stalno sam bio iznutra siguran da me bilo koji dan može odvesti vani iz evangelističkog svećenstva i bio sam odlučan da budem spreman kada taj dan dođe, žive i budne svijesti. Ali s njegove strane, Dr. Steiner nikada to nije iskoristio da bi izvršio utjecaj, čak ni indirektnom sugestijom, na koju bi moja težnja za slobodom snažno reagirala. Izgledalo je da me podržava u mojim metodama. Često sam ono što je rekao mogao primiti u smislu ohrabrenja, na primjer, kada je govorio o "supstanci" ili "dobrim rezultatima meditacije" kod propovijedi. Jednom prigodom – mora da je bilo godine 1917 – kada sam ga sreo na putu za njegovo predavanje i pridružio mu se par koraka, rekao je: "U mojoj životnoj misiji moram se ograničiti na okultno – inače neću uspjeti. Vaš zadatak je religija". To također smatram ohrabrenjem da nastavim mojim putem. Ali danas ako se osvrnem unatrag, znam da je opet bio trenutak kada sam se još trebao pitati.
Prvo privatno predavanje koje sam čuo od Dr. Steinera nakon što sam preselio u Berlin, bilo je na temu Krista. Dojam koji je ostavilo bio je jedan od najživopisnijih iskustava u mom životu. Rudolf Steiner stajao je za govornicom u maloj, predivno dekoriranoj prostoriji Antropozofskog društva u Gaisbergstrasse i govorio. – Tada sam shvatio kako čovjek u samoj prisutnosti Krista govori o Kristu. U riječima je bilo nešto više od odanog poštovanja. U slobodi i poštovanju čovjek je tražio Krista Čija je prisutnost bila sasvim blizu, i u Čijoj prisutnosti se samo njegovo biće promijenilo u utjelovljenje plemenite molitve. U predavanju nije bilo ničeg od stila propovijedi ili molitve. To je bilo duhovno-znanstveno prenošenje činjenica o višem svijetu kako su se u istraživanju same otkrivale, i tada mogle biti iznesene sa savršenom slobodom. Još je moćniji bio dojam o tome kako sama stvarna Prisutnost dovodi čovjeka u raspoloženje obožavanja koje mu po prvi puta daje njegov pravi dignitet. Niti svećenik niti prorok, već znalac stvarnosti koji je stajao tu pred nama i dopustio da zurimo u tu stvarnost u i kroz njega. Samo je iskrivljena priroda mogla propustiti da opazi da je ovdje netko stajao u samom svijetlu istine. Čovjek pred nama je govorio o svijetu u kojem je sam živio. Stotine propovijedi koje sam čuo o Kristu odlazile su u pozadinu mog uma. Izblijedjele su u sjene. "Mi govorimo o onom što znamo i svjedočimo o onom što smo vidjeli". – Nova objava Krista je bila tu. Nova era Krista je svanula – još u prvim blagim zrakama obećanog jutra. Samo predavanje je govorilo o tome – govorilo bez i najmanjeg traga sebičnih čežnja za ono što tek treba doći, jednostavno objavljujući ono što jest i što bi nam sam želio pokloniti. Svatko tko je tome svjedočio ne može više imati sumnji da je pred njim stajao potpuno ovlašteni sluga Krista.
* * * * *
Sada su slijedile dvije zimske sezone - 1916-17 i 1917-18 – kada sam svaki tjedan mogao slušati predavanje Dr. Steinera, a ponekad dva, tri i četiri. Osim toga bilo je moguće s vremena na vrijeme ići do njega s pitanjima, premda je obzir prema njemu i prema drugima zahtijevao da se te mogućnosti ne iskoriste sebično. Ali nakon gotovo svakog predavanja mogao sam na kraće vrijeme s njime razgovarati u zajedničkoj prostoriji Antropozofskog društva. Nakon što bi zadovoljio ostale koji su propitivali i završio razgovore, obično bi došao i stajao ili sjeo neko vrijeme, brbljajući na prijateljski, ljudski način u sada praznoj prostoriji. U tom vremenu se mogla pojaviti najneposrednija ideja o njegovoj osobnosti. Slušao je sve s najvećim ljudskim interesom, i komunicirao je na najhumaniji način.
Ali povremeno su za mene ti satovi imali nešto potištenosti. Tu i tamo se jasno moglo osjetiti da bi Dr. Steiner volio još nešto reći o sadržaju predavanja. Ponekad bi, zaista, tako i započeo. Ali često je nedostajao brz i inteligentan odgovor na te opaske. Netko se bojao da bi ga neinteligentna riječ zaboljela više od tišine. Nije izgledalo moguće orijentirati se dovoljno brzo i sigurno u novom svijetu misli. I nije rijetkost da su ti pokušaji konverzacije bili bolno oskudni. Osjećala se tragična usamljenost velikog čovjeka – a ipak mu se nije moglo pomoći. Dr. Steiner nikada nije pokazao ni jedan znak razočarenja, i nosio se s takvom neumjesnošću s ljubaznim strpljenjem. Može se zamisliti kakav je učinak njegova ljubaznost imala kada je netko bio svjestan tih osjećaja srama. Jednom prilikom, kada je objavio da tijekom par sljedećih mjeseci neće moći davati privatne intervjue, došao je odmah nakon predavanja i rekao: "Ono što sam upravo rekao ne vrijedi za intimne prijatelje". Toliko sam se zasramio da sam samo mogao ostaviti dojam da nisam čuo. A onda je ponovio riječi lagano naglašene, gledajući me pažljivo dok nisam bio sposoban nagovijestiti da sam razumio.
* * * * *
Sada bi iz tih godina trebale biti ispričane određene epizode više općeg interesa, u objektivnijem okviru.
Pažnja javnosti još nije bila usmjerena na Dr. Steinera. Napisao je djela od najvećeg značaja, i ona su čitana u daleko širim krugovima nego je to Antropozofsko društvo. Ali ni jedan čovjek čija je riječ imala težinu u javnosti nije rekao ni pasusa o njemu. Njegov rad je izgledao osuđen na smrt tišinom. Christian Morgenstern, koji je, kao pjesnik, iskreno i nedvosmisleno javno priznao svoju privrženost Rudolfu Steineru, još je bio slabo poznat i on je, štoviše, uživao pjesničku slobodu da ga se ne uzima dovoljno ozbiljno u domeni filozofije. Zapravo je Dr. Steiner namjerno izbjegao sav posao oko izdavačkog reklamiranja. Nisu izdani ogledni primjerci, nisu potaknuti pregledi, nisu izdane liste. Iskoristio je priliku da djelo bude prepoznato u svijetu prema vlastitim zaslugama. Čista iskrenost njegove spoznaje da je njegova obveza bila prema duhu i samo prema duhu, upravo je obrnuta od reklamnih metoda s kojima su ga protivnici optuživali. Kakve god greške su napravljene od njegovih prijatelja tijekom debatiranja ideje Trostruke političke zajednice – a hitne potrebe vremena tu mnogo objašnjavaju – sam Rudolf Steiner je bio nevin. Kao netko tko je imao direktno iskustvo, mogu reći da nitko od njega nije u duh vjerovao hrabrije i odlučnije. Dokaz za suprotno još treba iznijeti – ako je zaista ikada postojao.
Kod ovakvog stanja stvari bilo mi je jasno da treba podići glas da bi bilo ikakve nade da se čuje, u svakom slučaju od određenih dijelova javnosti. Kakva korist od sve pažnje koju bi netko uspio privući ako ne bi mogao baciti riječ na vagu na važnoj prekretnici duhovne povijesti čovjeka?
I tako, nakon mog posjeta Dornachu 1915, napisao sam prvi članak u časopisu, Christentum und Gegenwart, kojeg sam bio jedan od osnivača. Članak je nosio naslov Dornach und Elmau. Dvadeset godina, od 1895 do 1915, slijedio sam Johannesa Müllera u duhu duž njegovog puta sudbine. Prije nego ga je ijedan Konzistorij ili studij teologije uzimao ozbiljno, bio sam jedan od onih koji su ga podržavali. Ne poričem da sam u tim danima, i to dugo vremena, polagao u njega veće nade nego što je on kasnije mogao ispuniti. Njegovo iskustvo višeg "Ja" u čovjeku, njegova objava više "Stvarnosti", i "Organ" pomoću čega se mogla percipirati, davao mi je predosjećaj da sviće zora novog doba religije. Ali upravo jer sam se previše nadao u Johannesa Müllera bio sam toliko oprezan, u početku, u odnosu prema Rudolfu Steineru. Nakon moga iskustva u Dornachu osjetio sam impuls da idem do Johannesa Müllera u Elmau da bi povukao živu usporedbu, pouzdane linije vodilje u duhu, i da moje misli dovedem do jasnoće. Ali ovaj prvi članak o Johannesu Mülleru i Rudolfu Steineru bio je zamišljen samo kao brušenje pera.
Magazin Kunstwart izgledao mi je kao pogodan kanal s kojim bi došao do javnosti. Kraći napisi na temu religije priskrbili su mi izvjesno pravo autorstva. Jedina stvar za koju sam mario bila je da Antropozofija jednog dana privuče pažnju javnosti i bude uzeta ozbiljno. Dr. Steiner je najprije čuo za moju namjeru kada sam ga pitao da li bi mu mogao unaprijed pročitati članak da bih izbjegao netočnosti. Tijekom čitanja, s kojim se spremno suglasio, stalno sam ga pogledavao tako da mi ne pobjegne ni jedna naznaka osjećaja. Sjeo je ispred mene slušajući s hladnom nepristranošću, i izgledalo je da ne troši više mentalnog napora i interesa nego je apsolutno esencijalno. Članak je završavao sa slikom koja je trebala biti neodoljivi izazov za tvrđavu šutnje: ". . . Kada je Nietzsche izgubio svoje mentalne sposobnosti i živio u Weimaru, u njegovu kuću je došao mladi čovjek s kojim se Nietzsche više nije mogao svjesno upoznati. S njegovim mirnim, široko otvorenim očima Nietzsche je mogao zuriti kroz njega u prazninu. Prema čemu je zurio? Je li on bio u potrazi za svojim nadčovjekom? Možda će kasnija generacija govoriti o ovom sastanku kao o izvanrednom simbolu u ljudskoj povijesti".
Kada sam ovo pročitao gledao sam što je pažljivije moguće na Rudolfa Steinera. Na moje zaprepaštenje, pitao je, gotovo sa znatiželjom: "I tko je bio mladi čovjek"? "Zar ne vi sami, Herr Doktor"! "Oh da," odgovorio je, "ali to je bilo u Naumburgu, ne u Weimaru". Za mene je bilo iznimno zanimljivo vidjeti kako je zemljopisna pogreška učinila da propusti shvatiti da se to sasvim očito odnosilo na njega, i kako je nakon objašnjenja priznao s takvom prirodnom sigurnošću povijesnu važnost s kojom ga je članak obdario. Jedino čista nezainteresiranost i u isto vrijeme savršeno samopouzdanje mogli su napraviti takav stav mogućim. Onaj tko sekundu za sekundom participira u ovakvim scenama, gledajući samu igru očnih kapaka, može sigurno reći nešto o tome što je stvarno u čovjeku. To je bilo kao da je kor duhova šaputao: Ono što govoriš je istina! I onaj od koga govoriš, on je također istina! – S istom prirodnom jednostavnošću i slobodom s kojom je Rudolf Steiner pristao da bude tako postavljen na povijesnu pozornicu, prešao je govoriti o drugim pitanjima. Na trenutak su njegove misli boravile na članku kao cjelini. Njegovo blijedo lice, koje je često odavalo dojam da u venama iza tamne kože teče bijela krv, razvedrilo se jedva primjetnom sjenom. Tada je rekao ozbiljno: "Članak je postignuće – zaista je postignuće! Izazvati će negodovanje. Ali – zasigurno neće biti prihvaćen?" Zapravo je bio prihvaćen od urednika magazina uz uvjet da cijeli početak bude izbrisan. Ali čak i u tom unakaženom obliku bio je, kako sam slučajno čuo poslije, sredstvo upoznavanja nekoliko ljudi s Antropozofijom.
Malo nakon toga počeo sam raditi na članku za Christliche Welt, časopis s kojim sam nastavio kontakt. Pitao sam Dr. Steinera da li bi ga mogao pitati određene stvari iz njegova života kako bih bio dobro informiran. "Da, jednom dođite i reći ću vam detaljno", bio je njegov odgovor. Kada sam stigao rekao je: "Smeta li vam da dovedem Frau Doktor Steiner"? – I tako sam ga mogao slušati duže od sata, prekidajući ga s pitanjima što je rjeđe moguće. Sposobnost vidovnjaštva je već bila probuđena u najranijoj mladosti kada je postao svjestan smrti ženske rođakinje prije nego su vijesti stigle izvana. Ali, napokon, njegova autobiografija je sada bila objavljena i sadrži sve što je on sam želio prenijeti javnosti. A za antropozofe postoji također dostupan rukopis Fragment iz mog života, koji priča više-manje ono što sam tada čuo, jedino u intimnijim i osobnijim detaljima. Ono što me najviše dojmilo je način na koji priča o velikim učiteljima koji su bili na njegovu putu. Ljudi iznimne duhovnosti, potpuno nepoznati u javnom životu, bili su tamo u pravom trenutku, pomažući mu da u kritičnim godinama shvati i razvije njegove sposobnosti, stojeći kao sponzori u osvitu njegove životne misije. Bez da je Rudolf Steiner govorio o tome, ima se dojam da je duga priprema napravljena za život kao što je taj, da su u pravim trenutcima poslani nužni pomagači, i da je sve vodilo do poduhvata koji će se, mudrošću ispunjenim znanjem, urezati u ljudsku povijest. Vanjski svijet nije imao ni najmanjeg nagovještaja o tome. Život vođe čovječanstva s uzvišenom misijom umjetničko je djelo u kojem anđeli i ljudi surađuju. Bilo je predivno čuti u takvim direktnim detaljima o stvarnom postojanju takvih duhovnih vođa čovječanstva, bića koja zaštićena prikrivanjem vladaju iza vela ljudske povijesti kao vidovnjaci i vodiči. Oni koji se sjećaju posredovanja od onog zvanog "Nepoznati" u životu Jacoba Boehmea, pojave "Prijatelja Boga" u životu Taulera, mogu steći ideju o stvarima o kojima je Rudolf Steiner govorio tom prigodom. Jedina je razlika bila da je ovdje vodstvo ovih uzvišenih vođa prema velikoj zemaljskoj misiji bila svjesnije i jasnije prepoznana. Premda čudno zvuči, kada netko razmišlja o svakodnevnom svijetu, nije ga osjećao čudnovatim kada je Rudolf Steiner govorio. Neću nikada zaboraviti izraz njegova lica kada je o jednom od ove dvojice ljudi rekao: "To je bila najznačajnija osobnost"! Njegove su oči izgledale natopljene u kontemplaciji o njemu. Bile su ispunjene poštovanjem jednog velikog znalca za drugog. Kasnije mi je pričao da je jednom bio iznenada spašen od "Učitelja" kada je bio na točki da nešto napravi što bi značilo smrt. Na moje pitanje da li je bilo koji od ta dva čovjeka još živio, i da li ga je ikada vidio, odgovorio je: "Nema potrebe". Osjećao se sposoban bilo kada uspostaviti duhovni kontakt bez vanjske prisutnosti. Jednom, kasnije, nešto me nagnalo da pitam: "Gdje su 'Posvećenici' sada, kada je u pitanju životno djelo kao vaše"? Odgovorio je: "Duhovne istine sada treba dosegnuti ljudskom mišlju. Da ste sreli te Posvećenike danas ne biste mogli u njima naći bilo što za čime tragate. Oni su svoje zadatke imali više u ranijim inkarnacijama. Danas mišljenje čovjeka treba biti produhovljeno". "Zar se ne osjećate krajnje usamljeni u vašem zadatku"? pitao sam, svjestan distance koja ga je odvajala od nas ostalih. "Ne osjećam se usamljeno", bio je miran odgovor. – Toliko mnogo se moglo reći iz vremena tijekom kojeg je bilo dopušteno pogledati u pozadinu takvog života.
* * * * *
Za moj članak u Christliche Welt, "Von der Theosophie Rudolf Steiners", Dr. Steiner je predložio dodavanje napomene zahvalnosti za Ludwiga Laistnera, koji je bio na tragu sličnih ideja. Kada se članak pojavio rekao mi je: "Ako bi postojala samo petorica koji mogu istupiti s perom kao što ste vi napravili, tada ćemo napredovati!" Postojala je radost u ovim riječima. Bio je zadovoljan suzdržljivim tonom članka, koji od ljudi nije tražio ništa više osim ozbiljnog razmatranja i istraživanja. Ali vidio sam ga stvarno tužnog kada se, u odgovoru na moj članak, tu pojavio jedan iz pera Johannesa Müllera, u kojem je dao emotivno i hitno upozorenje u vezi Antropozofije. "Napokon se u javnosti pojavilo nešto u prilog Antropozofiji, i sada dolazi ovaj čovjek i ponovno poništava sve dobro"! "Napisati ću još jedan članak protiv njega", rekao sam. "Zar ćete zaista"? Nije se činilo da misli da bi mnogo dobra proizašlo iz toga. Jadan kontra članak za drugim je apsolutno nezahvalna stvar. Nitko više neće ulaziti u njih. To je također bio i moj doživljaj u vezi tog članka. Ti tjedni su ostali u živom sjećanju po načinu na koji me Dr. Steiner tretirao kao da sam napredovao u rangu. Njegovo odobravanje nije toliko bilo izraženo riječima koliko povjerenjem. "Sada kada ste tako dobro napravili s člankom dajem vam dopuštenje da koristite vlastitu diskreciju, i dovedete kog želite na moja privatna predavanja. Više ne trebate pitati dopuštenje". I tako sam mogao popločati put do Antropozofije brojnim prijateljima u Berlinu – ljudima kao što su Rudolf von Koschutzki, Emil Bock, Eberhard Kurras. Drugi nisu mogli naći točku dodira. Bio sam zaprepašten s jasnoćom s kojom bi Dr. Steiner vidio i izrazio to unaprijed. "Ne mislim da će on doći. Njegov intelektualizam će ga spriječiti". – Na moje zaprepaštenje, na jednom od javnih predavanja, Dr. Steiner je odjednom spomenuo moj članak u Christliche Welt koji je, kada sada gledam na to, izgledao ekstremno skroman. Nakon predavanja je došao do mene i rekao: "Imate li neku primjedbu što sam vas spomenuo po imenu? Sada mora biti tako ako ćemo raditi zajedno". Čak i u jednostavnoj stvari koja se podrazumijevala i koja bi mi bila čast što se mene tiče, tražio je pristanak. Tijekom tog perioda napisao sam još jedan članak "Max Dessoir i Rudolf Steiner." U svojoj knjizi, Von Jenseits der Seele, Berlinski učenjak je dodirnuo oblasti u kojima je Rudolf Steiner bio potpuno kod kuće. Članak je bio napisan, ali nisam se mogao sjetiti ni jednog časopisa koji bi ga prihvatio. Sada sam vidio, po prvi puta, koliko je važnosti Dr. Steiner pridavao činjenici da Antropozofija treba javnosti biti predstavljena na pravi način. S pronicljivim interesom je spomenuo pola tuceta časopisa u kojima bi bila "dobra stvar" pisati o temi, iznad svega Pruski godišnjak. Ali moj pokušaj tamo je završio mizerno. Rečeno mi je da sam stavio previše naglaska na razlike između Maxa Dessoira i Rudolfa Steinera. Javnost je bila više zainteresirana znati gdje se njih dvojica slažu, i, iznad svega, što um kao Dessoir ima za reći o Rudolfu Steineru! Ako bi članak preinačio u tom smislu bio bi rado prihvaćen. - Bezizgledno, dakle ! – Članak je konačno prihvaćen i objavljen u Suddeutsche Monatshefte. Ali su zatim urednici zatvorili vrata za "Štajnerovce ". Isti čovjek čiji članci nisu nikada prije bili odbijeni sada odjednom nije bio dopušten, a kamoli upitan, da kaže ili piše o Antropozofiji, o temi o kojoj bi, napokon, on bio kvalificiran. Nije moguće, to bi bilo bez interesa, dati detalje o svemu što se s time u vezi događalo, ali bih naveo slijedeće karakteristično iskustvo: Friedrich Gogarten – koji je u to vrijeme bio pozdravljan kao novi prorok Njemačke – napisao je članak o Rudolfu Steineru u Frankfurter Zeitungu – članak kojem krajnje nedostaje razumijevanja, prezrivo destruktivnog tona. Moj odgovor je vraćen sa slijedećom izjavom: "Do sada smo mnogo puta raspravljali problem Steinera i to ćemo i nastaviti, ali ne možemo se složiti da je objašnjavan sa stajališta koje je suprotno od naše uređivačke politike. Naravno da smo tolerantni, ali ne možemo dopustiti da naša tolerancija dođe do točke samoodricanja". Poplava kontra članaka je provalila sa sve većom snagom nakon što je ideja Trostruke političke zajednice probudila strasti političkog i ekonomskog svijeta protiv Rudolfa Steinera. Osuda je bila "Bojkot", a zabrana je također važila i za njegove prijatelje. Nevidljivi papa javnog mnijenja je izdao svoj dekret. Ovu seriju iskustava treba završiti spominjanjem knjige Vom Lebenswerk Rudolf Steiners.*
[*Izdana od Chr. Kaiser Verlag, Munich, 1921.]
Njegove riječi, "Da postoje samo petorica . . ." proganjale su me. Želio sam naći tu petoricu, a ako je moguće i više sličnog uma, i ujediniti ih u zajedničku akciju za Rudolfa Steinera u javnosti. Njegov šezdeseti rođendan je dao vanjsku priliku za to. Jedan dio duga čovječanstva prema njemu tog dana bi trebao biti otpušten. Moj vlastiti doprinos knjizi mogao je jedino biti diktiran tijekom duge bolesti. U to vrijeme nisam znao da li ću se oporaviti, i u umu sam prevrtao dug koji sam ja sam imao prema čovječanstvu, u slučaju da je došlo vrijeme da otiđem. I tako sam napisao moj doživljaj Rudolfa Steinera kao vrstu oporuke. Slijedeći pasus iz pisma će pokazati kako je primio ovaj dokaz odanosti. To je praktično jedini put da se knjiga među nama spominjala:
". . . U ime Antropozofskog pokreta dopustite mi da vam najsrdačnije zahvalim na vašoj knjizi. Ona je zasigurno zaokružena na način koji se ocjenjuje mudrim u krugovima u kojima bi mogla imati nekog utjecaja. I ako bi njen stvarni sadržaj došao pred svijet bez bilo kakve povezanosti sa mnom, ne bi mogao ne raditi nemjerljivu količinu dobra. Ali tu nema pomoći – Bogovi su podastrli na mene da moram osobno biti povezan sa svime što je napravljeno kroz Antropozofiju. I ne mogu ništa raditi drugačije nego što radim. U našem dobu, pravo priziva najljuće neprijateljstvo. Vaš esej o prosudbama koje sam izrazio tijekom Rata nije mogao biti opravdaniji. Ipak njihov učinak odzvanja u mnogim stvarima koje naši protivnici sada poduzimaju. Jedino što oni, naravno, ne mogu to reći. Oni često moraju sebi reći nešto sasvim različito od onog što govore drugima."
"I tako će biti s mnogim stvarima koje govore iz vaše knjige. To će ozlovoljiti mnoge ljude, ali vi ne smijete dopustiti da vas to obeshrabri. Knjiga je iznikla iz napora da se formira ova prosudba: Kako treba moderan čovjek teološkog obrazovanja i iskrenih religijskih osjećaja razmišljati o Antropozofiji? I ta prosudba progovara iz knjige. Takva je njena volja i namjera, i ta volja je opravdana. To je moj dojam – onaj koji je evoluirao u vremenu koje nije bilo baš pogodno – jer otkada ste mi poslali knjigu, čin na kojem sam vam vrlo zahvalan, morao sam proći period napornog rada. Sve u Antropozofskom pokretu je zaista tek na početku, i glavna briga je to razviti. To se stalno nadvija nad mojom dušom. Na primjer, ono što sam mogao dati u ciklusu predavanja liječnicima koji je upravo završio – to je sve tek na početku. Ono što sam rekao u tom ciklusu tek su početni rudimenti, a ono što bi kasnije trebalo proizaći je nešto neizmjerno veće. Zadaci su tu, a vremena nedostaje za sve. To je samo objektivna izjava o tome kako stvari stoje; ako ne može, naravno, biti drugačije. Ako moje riječi izgledaju kao tužan uzdah, taj dojam ne bi bio točan. Kažem to jer stvari trebaju biti napravljene, ne da bih se žalio da toliko toga nije napravljeno. Vi ste, dragi Dr. Rittelmeyer, izdali vašu knjigu svijetu u vrijeme velikih osobnih tegoba. Ali utoliko što se tiče knjige, vaša bolest je stvarno bila donositelj slobodnog vremena, omogućujući vam da to napravite čak i bolje nego biste to u svakom slučaju mogli napraviti hrabro i energično tijekom perioda zdravlja koji bi bio preopterećen radom. I dakle, u ime Pokreta, ponovno vam najtoplije zahvaljujem i srdačno vas pozdravljam."
"S ljubavlju vaš,
"R. STEINER."
Na radost onima koji su dali doprinos knjizi, Dr. Steiner je na sastanku tri godine poslije rekao, da je knjiga bila najjača gesta koja je za sada napravljena u smjeru upoznavanja javnosti s Antropozofijom.
* * * * *
Tijekom svjetskog rata Rudolf Steiner je za mene bio predivno iskustvo. Niti jednom svih tih godina nisam ga čuo da daje privatno predavanje bez da je prethodno usmjerio misli svojih slušatelja na one na bojnom polju i one koji su pali. Uvijek bi kazao duži stih, u kojem je bila izražena snaga pomažućih misli. Davao je meditacije te vrste za one koji se bore na bojnom polju, one koji brinu za bolesne, one kod kuće. I riječi su bile bremenite unutarnjom, snagom davanja.
Njegova predavanja tijekom prve godine rata su već spomenuta. Kada sam ga pitao, u kasnijim godinama rata, zašto mu predavanja nisu više onakva kakva su bila na početku, odgovorio je: "Jer bi sada trebalo reći mnoge stvari koje se ne mogu reći". – I tako je pokušao pomoći na druge načine. Unutarnje sudjelovanje s kojim je slijedio događaje bilo je ekstremno vitalno. S vremena na vrijeme bi detaljno govorio o događajima na frontu na način da bi se netko pitao da li je to mogao sakupiti iz novina ili ih je mogao, daleko vjerojatnije, vidjeti u direktnoj viziji. Govorio je tako konkretno, i s takvim vitalnim interesom da je netko dijelio sve doživljaje onih na frontu. Bio je toliko prožet svjetskom misijom duha Srednje Europe, i tako intenzivno želio da bude ispunjena, a ne samo da se brblja okolo. Volio je svjetsku misiju Njemačke, ali to je bila ljubav rođena iz nade i brige. Tu je bio duh, ne samo entuzijazam. Niti je nepravedna ili čak antagonistička riječ o drugim nacijama ikada izgovorena – naravno da ne. Dr. Steiner nije bio više nacionalist u uskom smislu nego je bio pacifist u površnom smislu. S pravom je rekao da je doba pacifizma doba Velikog rata. Inaugurirao je početak budućeg bratstva među narodima, a u zemlji u kojoj je Liga naroda imala svoje sjednice iznikao je Goetheanum – Zgrada na kojoj su tijekom rata radili članovi više od dvadeset nacija.
Početkom 1917, kada je Woodrow Wilson lansirao svojih četrnaest točaka svijetu, za Dr. Steinera počinje novi period aktivnosti u vezi s ratom. "Riječ duha mora sada doći naprijed iz Srednje Europe. Ako se to ne dogodi podleći ćemo ovom Wilsonovu planu. To ima mnogo jači učinak nego to Njemačka shvaća". . . . "Srednja Europa ne može postojati pod Wilsonovih četrnaest točaka. Ali im treba biti odgovoreno iz duha koji je pravi i istinski duh za Srednju Europu. Inače će dobiti bitku". Oko godinu dana kasnije, prije zadnje ofenzive, moj prijatelj je čuo da govori: "Wilson će donijeti veliku nesreću Srednjoj Europi i neće postići ništa što želi postići". Sada kada je taj duh govorio na Zapadu, Rudolf Steiner je mislio da bi i duh na ovoj strani trebao također govoriti. U tome je vidio svoj poziv. Bilo je tada, početkom 1917, da je jednom nakon predavanja govorio o okultnim metodama koje su sa takvom snagom bile korištene u zapadnim zemljama. Odgovorio sam: "Ako je lažni okultizam toliko aktivan u sadašnjem vremenu, zar pravi okultizam ne bi trebao moći nešto napraviti u vezi toga"? "Da", rekao je, "i to je zašto ja sada pokušavam nešto napraviti". - "Što bi se trebalo dogoditi"? pitao sam. "Dvije stvari. Prvo, publikacija jasne i dokumentirane izjave o tome što se događalo pri izbijanju rata – sat po sat. Bethmannova deklaracija uopće nije od koristi. Netko to može vjerovati ili ne. Ali ako se sve što se događalo kaže nemilosrdno, svijet će vidjeti da Njemačka nije tako podmukla i mnogo je manje treba kriviti nego ljudi misle. Ali to je samo jedna strana. Treba nešto reći o budućem režimu u Srednjoj Europi koji stvarno odgovara povijesnom položaju, i u kojem bi bilo moguće živjeti". Rekao je da ako bi to bilo napravljeno, vidjeli bi državnika Antante, da govoreći nešto službeno, odmah počinje mijenjati taktiku. Shvatili bi postojanje duhovne snage u Njemačkoj, ne toliko slabe da se može zanemariti, i plašili bi se da bi njihovi vlastiti ljudi mogli obratiti pažnju na ono što se događa i željeli bi to i za sebe također. Sada treba djelovati odlučno i na široj razini. Narod Austrije bi tada sebi rekao: "Ako to zaista možemo provesti sami, nemamo interesa u savezu s Rusijom". Radnička klasa u Njemačkoj bi također mogla povratiti povjerenje u državu koja ide naprijed s pravom vrstom slobode. I među narodima Antante, javio bi se osjećaj: Bili smo u zabludi. Ovdje u Srednjoj Europi u stvari govori dolazeće doba. Moramo se pomoriti s tim. – Jedino je tako postojala bilo kakva mogućnost poželjnog ishoda rata. Kratko nakon toga Dr. Steiner mi je dao kopiju rukopisa koji je pokušavao predstaviti vodećim državnicima u Njemačkoj i Austriji posredništvom prijatelja. Ništa nije bilo udaljenije od njega od osobne ambicije. Ali da li je imao prava ostati tih ako je znao kako pomoći? Kada sam ga pitao što bih ja tu mogao napraviti, odgovorio je: "Članci sada više ne koriste; jedino što se može učiniti je doći do čovjeka na vrhu. Treba biti budan na mogućnosti koje se u tom smjeru mogu ponuditi". Zajedno s drugim antropozofima u to vrijeme, i posebno kasnije, napisao sam pismo vodećim ljudima moleći ih da stvari shvate ozbiljno. Ali jao! sve je bilo uzalud. Često sam vidio Rudolfa Steinera kako se iscrpljen vraća s razgovora s vodećim ljudima. Jedan od njih mu je rekao: "Možda ste u pravu, ali ja nisam vaš čovjek". - "Vi morate biti taj čovjek, jer vi imate položaj", bio je odgovor. Drugi mu je rekao: "Ono što vi predlažete – publikaciju onog što se događalo oko izbijanja rata – to bi vodilo do abdikacije Cara". "Onda je bolje sada nego kasnije", odgovorio je Dr. Steiner. Tijekom tih mjeseci jednom sam ga vidio s novinama u rukama. Bio je duboko uznemiren. "Ovdje Bethmann-Hollweg daje još jedan idiotski govor. To će preplašiti mir za još šest mjeseci. Ni jedna konkretna izjava o Belgiji! To uopće ne pomaže na duge staze. Samo pomaže politiku stranke".
Duboko urezan u mom sjećanju je razgovor koji sam imao s Dr. Steinerom u njegovoj sobi, tijekom prvih šest mjeseci 1917. Došlo je do čuvena Hindenburgova povlačenja. Sva Njemačka je slavila nepogrešivu strategiju novog Načelnika. – Kakvo je mišljenje Dr. Steinera o situaciji? "Stvarno je komadić sreće da sada imamo Hindenburga i Ludendorffa", počeo sam. Gledao sam nepomično lice. "Dakle", rekao je polako, "Hindenburg je starac koji je uspio u sukobu tamo gore. (Referirao je na Mazurijska jezera.) Ali naravno znate da se glavni posao obavlja od strane načelnika Glavnog stožera". Ja naravno to nisam znao u to vrijeme, ali sam nastavio s pitanjima: "Dakle svijetla točka Njemačke je sada Ludendorff"? Već sam bio nesiguran. Dr. Steiner me pogledao dubokoumno i ozbiljno. "Nije u interesu Njemačke da ima ovakve generale!" došlo je s njegovih usana. "Kako to mislite"? pitao sam, u zaprepaštenju. "Dakle, njih dvojica su uspjeli urediti ovo povlačenje sa svim devastacijama. Svatko tko može procijeniti što to znači za budućnost Njemačke, može samo reći da nije u njenom interesu imati ovakve generale". To je za mene bio šok. Kada se danas osvrnem unatrag, pitam: Tko je bio u to vrijeme u Njemačkoj tko je vidio stvari s ovakvom jasnoćom percepcije? Svakog tjedna sam razgovarao s ljudima iz sveučilišnih krugova na koje se gledalo kao vodeće mislioce. Ali koliku su sljepoću imali u usporedbi s Rudolfom Steinerom kada je netko upravo popričao s njim! Čak ni sa vojnog stajališta nije ga se moglo impresionirati. Što se ticalo najviše vojne komande nije mislio ništa o tome što je bilo postignuto putem vodstva. Smatrao je također da ovaj rat nije ponudio, kao što su to raniji ratovi, bilo kakvu mogućnost stvarno fine strategije. I političko miješanje sa strane Vrhovnog štaba! u pravosuđe, rekao je: "Stvarno ne bi trebali biti previše strogi prema njima. Oni bar nešto rade, ostali baš ništa".
Jedinstveno zanimljivo iskustvo tijekom tih mjeseci treba biti zabilježeno iz povijesnih razloga. Bila je sredina ljeta, 1917. Kühlmann je dao ostavku. Dr. Steiner je jednog dana rekao: "Uvijek ste oduševljeni kada znate stvari koje su kasnije potvrđene. Sada ću vam nešto reći. Otkrio sam da Moltke (ne načelnik General štaba, već njegov ujak, feldmaršal) sada pokušava raditi na miru iz duhovnog svijeta. I sada pročitajte Kühlmannov govor. Stalno citira starog Moltkea. Dogovoreno je da ne bi trebao ništa reći o miru u svom govoru. Ostali – neću spominjati imena – poslije su otišli Kühlmannu i prigovarali jer se nije držao dogovora. Kühlmann im je rekao da sam nije znao zašto je to napravio". I zatim je Dr. Steiner dao pronicljiv opis Kühlmannova tjelesnog stanja upravo tog jutra što je rezultiralo u ponešto smanjenoj svjesnosti. To ga je učinilo posebno podložnim nadčulnim utjecajima, i oni su utjecali u njega pod najnepovoljnijim uvjetima.
Jednog dana u ljeto 1917 opet sam sreo Dr. Steinera s novinama pokraj sebe. Uvijek je čitao brojne novine različitih uvjerenja. "Da li ste već čitali o Papinoj gesti za mir? Jao nama ako moramo prihvatiti mir iz ruku Pape"! "Mislite li da to ide prema tome"? pitao sam. "A što vi mislite o tome"? "Mislim", odgovorio sam, "da će ova nova gesta za mir jednostavno povećati univerzalnu iznurenost ratom. To je sve što će se dogoditi". "Tu stavljate premalu procjenu o utjecaju Pape", bio je njegov odgovor. Kod svih stvari koje mi je Dr. Steiner rekao tijekom rata, to je bila točka gdje je dokazao da nije potpuno u pravu. Kod svih događaja njegove riječi je izgledalo da sugeriraju više nade nego što bi se poslije ispunilo. Ali sada se zna da je fundamentalno bio u pravu. Sada je poznato koliko su bile stvarne mogućnosti za mir u to vrijeme. Da je Reichstag bio ispravno informiran sve se moglo sasvim različito okrenuti:
Michaelis je u tim danima postavljen za carskog kancelara, i na samom početku sam izrazio gledište – koje je bilo suprotno od prevladavajućeg mišljenja - da, ponovno, on nije bio pravi čovjek na pravom mjestu. "Nije", Dr. Steiner je rekao. "Najbolja stvar koja se o njemu mogla reći je da će određeno vrijeme držati poziciju dalje od nekog tko je još manje pogodan". "I tko je to"? pitao sam s određenom znatiželjom. "Hertling", bio je odgovor. I kada je, unatoč svemu, Hertling postao kancelar, Dr. Steiner je rekao: "Jednostavno je nečuveno da bi trebao biti takav kancelar"!
Režim Kerenskog je bio svrgnut. "Sigurno ćemo imati mir s Rusijom sada"? pitao sam. Rudolf Steiner je odmahnuo glavom. "Mir s Rusijom je trebao biti postignut najdalje do kolovoza, 1917. Sada je prekasno". Na prekretnici godina 1917-18 Dr. Steiner je bio sve žalosniji i bez nade. "Mir je trebalo postići godine 1916. U 1917, s široko zamišljenim duhovnim planom, još je bila ta mogućnost. U 1918 to više nije moguće. Naravno da ne mislim da je vanjski završetak rata nemoguć. Ali to neće biti mir kao što bi bio da je prije postignut. Rat će se nastaviti samo pod različitom maskom". Sjećam se nečega što je Dr. Steiner rekao u ranim danima rata: "U godini 1916 rat će esencijalno biti na kraju". Njegove riječi su se obistinile u drugačijem smislu nego sam to u to vrijeme razumio.
Dr. Steiner je zauzeo grobno ozbiljan pogled na pojavu boljševizma. Nikada nisam vidio ozbiljniji izraz na njegovu licu nego kada je rekao: "Ako dođe boljševizam to će biti gore nego cijeli rat. Kada nose boljševizam preko u Rusiju i sprovode vođe u zatvorenim vagonima kroz Njemačku, ti državnici izgleda zamišljaju da će boljševizam zatim stati na granicama njihove vlastite države"!
Najveća uznemirenost koju sam ikada vidio da je pokazao bila je nakon mira u Brest-Litovsku. Sreo sam ga na ulici na putu na njegovo predavanje. "Što mislite o ovom mirovnom ugovoru?" pitao me. "Uopće mi se ne sviđa", rekao sam, "ali barem sada možemo odahnuti na Istoku. I možda će biti moguće, nakon što bude postignut opći mir, da se iskupimo za čin vojnog nasilja". "To je strašno, jednostavno strašno"! Dr. Steiner je rekao. "Trebali bi vidjeti kakav efekt to ima na umrle, posebno na one koji su s nama povezani i koji su i sami imali učešća u tim događajima. To je kao eksplozija; jednostavno ih baca natrag. - Oh! to je užasno"! Od tada nadalje činilo se da su izgubili svaku nadu u podnošljivi prestanak rata. "Sada stvari idu ravno u kaos"!
Ofenziva u proljeće 1918 probudila je novu nadu kod mnogih Nijemaca, uključujući mene. Dr. Steiner je nikada nije imao ni za trenutak. "Što mislite", pitao sam ga, zar ne mislite da bi trebali doći do Calaisa"? "Dakle, možemo", odgovorio je. "Ali ne vidim kako će nam to pomoći. To nije način da se okonča rat". Njegove riječi o Calaisu bila su druga mala netočnost koju sam čuo s njegovih usana. To ne uskraćujem, i u svakom slučaju nema važnosti u usporedbi s izvanrednom jasnoćom s kojom je opažao stotine stvari koji drugi teško da su bili i svjesni. Ništa bitno nije izostavljeno u njegovom pričanju i ništa nije zaglađeno. Svatko za sebe treba prosuditi da li je znanje Dr. Steinera izdržalo test godina koje su slijedile.
Kada se danas osvrnem na ta iskustva: Wilsonovih četrnaest točaka, potrebe Njemačkog položaja, mogućnosti mira, osobnosti vođa, značaj pojedinih događaja, događaji u Rusiji – u usporedbi s političkim uvidom Rudolfa Steinera, svi drugi s kojima sam pričao, čak i visoko pozicionirani, izgledali su samo kao sanjači. Ovdje je bila prava vizija, prava akcija, i sve ostalo – ne znam za iznimku – izgledalo je, u usporedbi s tim, slijepo posrtanje kroz događaje. U tim ranim mjesecima 1917, kada je Rudolf Steiner došao na scenu, povijesna slika je bila sasvim izvanredna. Iz nepoznatog mraka pojavljuje se čovjek. Ide državnicima Srednje Europe i pokazuje im put spasa. Danas bi se moglo jasno vidjeti da je to zaista bio jedini način. Državnici su ga slušali s zanimanjem i djelomičnim slaganjem, ali ni jedan od njih nije imao snage i hrabrosti da djeluje. Dr. Steiner nije imao nikakvih osobnih ambicija. Bio bi sasvim zadovoljan da ostane u pozadini i pomogne onima koji su bili odgovorni u svijetu događaja. Ali prije nego se pomoć može dati, dvoje je nužno: onaj koji pomaže i onaj koji dopušta da mu se pomogne. Čovjek religiji okrenuta uma bi mogao reći: To je bilo kao da se molitva čula iz tisuća srca: pomoć se pojavila – ali nije bila prihvaćena.
Lako je zamisliti osjećaje onih koji su tijekom rata doživjeli ovakve stvari, kada je, nakon njegova kraja, Rudolf Steiner napravio još jadan napor da pomogne. Javnosti će ovo izgledati kao preuveličane, nepodesne riječi "štajnerizma". Ali javnost ne zna kako su stvari izgledale onima koji su sebi rekli: "Nije ga se slušalo prvi puta. Niti će ga se slušati drugi puta. I onda za mnogo godina, možda desetljeća, biti će prekasno".
Kada je došao kolaps nisam bio u blizini Rudolfa Steinera, jer ga nisam vidio između kraja srpnja, 1918, i rujna, 1919. Što je govorio i radio tijekom tog perioda sačuvano je u mnogim predavanjima i u sjećanju ostalih. U ovoj knjizi prebrojavam ono što sam ja sam doživio. U to vrijeme je vodio nadljudsku borbu za dvije stvari: da se sačuva radnike Njemačke od boljševizma i njemačku naciju od sporazuma koji joj je diktiran u Versaillesu.
U rujnu, 1919, kada sam ponovno vidio Dr. Steinera u Berlinu, rekao mi je da je veliko negodovanje u učenim krugovima uzrokovalo njegovo pojavljivanje na skupovima "Radnika'". – Mogao je jedino reći da ako bi govorio kako bi ti ljudi željeli, da ga radnici jednostavno ne bi razumjeli. U razgovoru s radnim ljudima u to vrijeme u Berlinu, vidio sam Rudolfa Steinera iz novog ugla – nevjerojatno brz i budan kao uvijek, ali u isto vrijeme zadivljujuće aktivan i energičan. Njegovi protu argumenti slijevali su se dolje s razarajućom silom na one koji su mu se suprotstavljali. Jedan od manjih vođa, čovjek ne bez nekog vlastitog znanja, ali koji je napravio uobraženi mali govor, bio je tako spljošten od Rudolfa Steinera da je napustio dvoranu i plakao u vestibulu. "Ne bi bio baš užitak sučeliti se s njime ovdje", promislio sam. "Ali vidjeti ga ovakvog je zbilja bio užitak"!
U razgovoru je bio sve pomirljiviji. Na putu na predavanje ugodno je čavrljao o Indiji. Pitao sam ga da li je bilo moguće, da bi se uštedjelo vrijeme, provoditi jedan ili više duhovnih zadataka u isto vrijeme. Rekao je da sigurno je. Okultno istraživanje se može raditi dok se stvarno odvija razgovor. Ali od europskog tijela ne bi se trebalo očekivati isto kao od indijskog. Indijci mogu biti sposobni slati njihova tijela u grad da nešto naprave i u isto vrijeme ostati ondje gdje jesu, u dubokoj meditaciji. Rekao je da naša europska tijela nisu pogodna za takva odvajanja. U isto vrijeme, s njegovom uobičajenim suosjećanjem, primijetio je da sam ozlijedio nogu, nastavio govoriti o ranijim inkarnacijama – a slijedeće minute bio je angažiran sijevajući u duhovnim bitkama.
U to vrijeme - jesen 1919 – javno je rekao: Dolazi Trostruki socijalni poredak. Za oko petnaest do dvadeset godina biti će tu. No, onda će doći usred mnogih katastrofa.
Budući da je sva pomoć u političkoj sferi bila izvan pitanja, okrenuo je svoju pažnju na domene gdje je mogla biti dana, i gdje su bili ljudi voljni da je prihvate: obrazovanje mladih, poljoprivreda, terapija. Nesmanjena energija s kojom je to napravio, bez traga ozlojeđenosti, sama je bila dokaz svjetske povijesne veličine. Ali od tada nadalje, u kulturalno-političkom svijetu, problem Zapad-Istok stajao je u svoj svojoj veličini i višestranosti pred njegovim duhom.