.- 9. Deveto predavanje, Torquay, 20 kolovoza 1924
NENORMALNI PUTEVI U DUHOVNI SVIJET I NJIHOVA TRANSFORMACIJA
Počeli smo ova predavanja potragom u našem normalnom životu snova i otuda smo prešli na razmatranja daljnjih stanja svijesti koja nam omogućuju da uđemo u svijet različit od onog kojeg nastanjujemo između rođenja i smrti. Konačno smo raspravljali medijumsku svijest, svijest koju čovjek doživljava u stanju mjesečara, jer je medijumsko stanje uvijek te prirode.
Obje vrste doživljaja, ono od sna i od mjesečarenja, stanja su duše koja se također nalaze u njihovoj pravoj formi u normalnom životu. Tek kada su pojačana ona vode na pravi ili krivi kolosijek.
Danas ćemo još jednom ispitati naš život sna. Vidjeli smo da kada čovjek pri normalnoj svijesti prijeđe iz budnog stanja u san, on je izložen snovima i njegovo astralno tijelo registrira tijekom kasnijeg stanja naknadne vibracije njegovih doživljaja u eterskom i fizičkom tijelu. Zatim slijedi kaotično, zaista izvanredno iskustvo u snu koje jedino posvećeni može pravilno interpretirati, jer je čovjek koji ne prodire dublje u prirodu duhovnog svijeta jednostavno zbunjen tim uobičajeno kaotičnim doživljajima.
Ali također smo vidjeli kako, preko vježbi meditacije i koncentracije, u tkanje života snova može biti utkano i tkanje više svijesti. Mi prema tome predočavamo čovjeka prebačenog u kaotičan i čudesan svijet snova; ali on ostaje potpuno svjestan u ovom životu snova koji je njemu stvaran kao i običan život. Zatim stječe uvid u drugi svijet gdje se može pridružiti umrlima u njihovoj egzistenciji nakon smrti. On osjeća da ga okružuje mnogo stvarniji svijet nego naš sadašnji. Sada je pitanje: kakva je priroda svijeta kojeg sada kontaktira? Već sam o tome govorio, ali danas želim dotaknuti to pitanje iz različitog kuta.
Opisao sam kako su jednom na Zemlji živjeli čuveni učitelji koji nisu nastanjivali fizička tijela, već jedino suptilna eterska tijela, i mogli su se prema tome inkarnirati u eteru koji okružuje Zemlju. Oni su poučili čovjeka preko Inspiracije i postavili temelje prvobitne kulture na Zemlji. Kada gledamo natrag u ta drevna vremena s odgovarajućim stanjem svijesti, nalazimo te prvobitne duhovne učitelje kako dijele život čovječanstva. Zatim su se povukli u sferu Mjeseca i danas se mogu naći jedino u toj sferi gdje su podvrgli njihovoj svrsi svakakva bića koja nikada nisu živjela na Zemlji. Oni žive među tim elementarnim bićima i rade na ljudskim bićima koja su prošla kroz vrata smrti, podučavajući ih kako se ponašati u odnosu na njihovu karmu. To su bića s kojima se bavimo kada tek uđemo u duhovni svijet. Baš kao što ne možemo ignorirati društvo i socijalne veze u našem životu na Zemlji, tako moramo i surađivati s tim drugim bićima da bi stekli više znanje. I uz pomoć tih bića Mjeseca koja su jednom bila prvobitni učitelji čovječanstva na Zemlji i bića koja su oni uzeli u svoju službu, mi istražujemo duhovni svijet u neposrednom susjedstvu našeg vlastitog. Tamo nalazimo ključ za ranije epohe Zemlje i za ranije inkarnacije ljudskih bića. Zatim možemo otkriti pojedince koji su jednom živjeli na Zemlji i s kojima smo imali, ili nismo imali, karmičke veze. Da bi to ilustrirao, naznačio sam kako, daljim razvojem ovog nivoa svijesti, mi postepeno kontaktiramo zemaljska bića kao što je Brunetto Latini, Dante, Alanus ab Insulis i drugi koji danas više nisu inkarnirani na Zemlji.
To stanje svijesti je prema tome prosvjetljenje, osvjetljenje stanja sna. U običnom životu stanje sna predstavlja, takoreći, tek rudimentarni početak tog stanja. Sada je veoma lako pokazati razliku između posvećenog i čovjeka koji živi na običnom nivou svijesti.
Pod normalnim stanjem sna čovjekovo fizičko i etersko tijelo je ostavljeno po strani, dok je njegovo astralno tijelo i Ego izvan njegova tijela. U stanju sna doživljaj je jedino provincija Ega. Doživljaji doživljeni u snu pripadaju, zaista, astralnom tijelu koje je još izvan fizičkog i eterskog tijela, ali u uvjetima obične svijesti jedino Ego može doživjeti san.
Posvećeni, međutim, doživljava s njegovim Egom i posebno s astralnim tijelom. Razlika, prema tome, između posvećenog i običnog spavača je ta da potonji jedino doživljava sa svojim Egom kada je izvan svog fizičkog i eterskog tijela, dok posvećeni doživljava isto tako i sa astralnim tijelom.
Taj način percepcije je bio razvijen na visokom stupnju, posebno u drevnim Misterijima, u svrhu istraživanja nadčulnih svjetova. Dalje je razvijen u dekadentnoj formi u Srednjem vijeku i kasnijim epohama. U moderna vremena je praktično nestao. Izolirani pojedinci, bilo duhovnim sredstvima ili preko tradicije, uvijek su primali instrukcije od drevnih učitelja Misterija kako ostati potpuno svjestan u običnom životu sna. Pojedinci su u svim vremenima mogli prodrijeti u te svjetove, ali je pokušaj bremenit opasnostima. Kada je posvećeni s imaginativnim znanjem uronjen u normalan svijet snova, on odmah ima osjećaj da gubi kontakt s fizičkim svijetom, da gubi svijest i uranja u prazninu. Osjeća kao da čvrsto tlo klizi pod njegovim nogama, kao da više nije predmet sile gravitacije. On doživljava osjećaj unutarnjeg otpuštanja, osjećaj da je otplovio u kozmički ocean, da bi lako mogao izgubiti kontrolu nad sobom pošto više nije čvrsto usidren.
Svrha duhovnih vježbi opisanih u mojoj knjizi, Znanje o višim svjetovima, je otkloniti tu opasnost. Tko god poduzima te meditacije na pravi način naći će da razvija “krila” duše i da, nadišavši gravitaciju, sada može poletjeti. Kada posvećeni gubi fizičko i etersko tlo pod nogama a još nije razvio “krila” astralnog tijela i Ega, dolazi do opasne situacije. Premda sam se izrazio figurativno shvatit ćete smisao. Opasnost je dovoljno stvarna. Ako se marljivo pripremamo za svijet u koji ulazimo kao rezultat tih vježbi, sva opasnost je isključena. Postepeno možemo imati udjela u tim svjetovima baš kao što imamo udjela u fizičkom svijetu preko našeg fizičkog i eterskog tijela.
To je više manje bilo stanje čovjeka u ranijim vremenima. Danas to stanje moramo postići duhovnim vježbama. Građa prvobitnog čovjeka je bila takva da je, suprotno našoj budnoj svijesti, on uživao prirodno stanje duhovne vizije kao ona koju sam opisao među Kaldejcima i stanje koje se ne može izjednačiti s našim stanjem sna, već je bilo oblik imaginativne percepcije. Kada je bio suočen s drugim ljudskim bićem čovjek je percipirao ne samo njegove fizičke obrise, već je imao snoliku impresiju aure oko njega. To je bila prava aura, ne samo subjektivna iluzija. Kao dodatak ovom daru opažanja aure fizičkog tijela, također je posjedovao još jednu sposobnost — jer je oboje povezano — koja mu je omogućavala percipirati auru duhovnog bića koje nije inkarnirano u fizičkom tijelu. I tada je sanjao oblik duhovnog bića.
Primijetite razliku: ako je, u drevna vremena, čovjek gledao njegova fizičkog dvojnika, zamišljao je u istinskom snu auru oko njega. Ako bi se susreo s duhovnim bićem, anđelom ili elementarnim bićem, imao je, odmah, duhovnu percepciju aure i ‘sanjao’ formu koja mu pripada.
To je kako su najraniji slikari radili, ali danas toga nismo svjesni. Ti slikari su vidjeli duhovna bića i ‘sanjali’ odgovarajuću formu. Oni su slikali bića hijerarhije anđela gotovo slična ljudskim bićima, arhanđele s neznatnim tijelima, ali s jasno definiranom krilima i glavom; a arhaje samo s glavom s krilima jer je to bio oblik koji su ‘sanjali’. Ti uvidi su čovjeku drevnih vremena bili prirodni kao što je nama danas prirodno vidjeti drugi ljudski lik. Pošto je čovjek postepeno izgubio svoju vidovitost, mora je ponovno steći kroz duhovni trening. Ali kako je vidovitost bila prirodna primitivnom čovjeku, i relativno je lako steći kroz duhovni trening, godinama je bila predmet opsežne istrage. Uvijek je bilo aktivnog interesa u svijetu upravljanom od bića Mjeseca i posvećenika drevnih Misterija, koji su bili pravi istraživači, imali mnogo toga za reći o ovom svijetu, o njihovim susretima s umrlima, o istraživanju u sferi Mjeseca i o tome kako svijet izgleda iz perspektive sfere Mjeseca.
Kopernik je utemeljio njegov heliocentrični sustav sa gledišta jedino zemaljske svijesti. Stari Ptolomejev sustav nije pogrešan; viđeno iz perspektive svijesti sfere Mjeseca njegovi nalazi su ispravni. Karakteristika je tih istraživača, t.j. posvećenika sfere Mjeseca, da su njihove aktivnosti ograničene na tu sferu.
Svima vam je poznato da je sadašnje Antropozofsko društvo prije bilo dio Teozofskog društva. Teozofsko društvo koje je slično mnogim društvima srodne prirode koja su osnovana tijekom zadnjih godina, akumuliralo je obilje literature. U odnosu na tu literaturu naći ćete — da li ispravno ili pogrešno za sada je nebitno — da opisuje svijet o kojem sada govorim, sferu Mjeseca, svijet koji istražujemo u vezi s bićima Mjeseca. Kada je bilo predloženo da bih trebao raditi u Teozofskom društvu to je za mene imalo važne implikacije — premda sam u početku bio suočen s određenim teškoćama, jer sam u Teozofskom društvu našao istraživanja i literaturu koja je bila ograničena samo na sferu Mjeseca. Bez sumnje taj materijal sadrži mnogo toga što je neispravno, ali i mnogo što je veoma važno i jedinstveno, posebno u spisima H. P. Blavatsky. Ali sve što se može naći u spisima H. P. Blavatsky određeno je njenim udruživanjem sa sferom Mjeseca i njenim odnosom s posvećenicima koji su izabrani da ostanu iza u toj sferi Mjeseca kao čin žrtvovanja.
Mogu vas uvjeriti da sam upoznao mnoge od tih posvećenih i kako su ti duhovi prodrli u sferu Mjeseca ali su indiferentni prema čovjekovoj želji za daljnjim razvojem.
Kada sam pisao knjigu, Tajna znanost — osnove, u godinama između 1906 i 1909, opisao sam Zemlju u njenim ranijim inkarnacijama Mjeseca, Sunca i Saturna. [vidi poglavlje IV: Čovjek i evolucija svijeta.] Moj opis nije završio s inkarnacijom Mjeseca; pratio sam inkarnaciju Zemlje daleko do inkarnacije Saturna, dok su svi posvećenici koji su govorili o ovim stvarima završavali svoj prikaz između Mjeseca i Sunca; u stvari, oni su pratili inkarnaciju Zemlje jedino do sfere Mjeseca. Svaki prijedlog da bi trebali gledati u još ranije inkarnacije Zemlje naišao je na nezainteresiranost, ponekad čak i s osjećajem nemira. Proglasili su da to nije moguće, jer je put blokiran nepremostivom preprekom. Bilo je naravno, važno i ne bez interesa shvatiti razlog za to. Uskoro je pri bližem upoznavanju postalo očito da su ti posvećeni imali averziju, antipatiju prema modernom znanstvenom gledanju. Kada su ovim posvećenima predstavljene ideje Darwina, Haeckela i njihovih sljedbenika postajali su ogorčeni i gledali na njih kao na djetinjaste i blesave i odbijali imati ikakvog posla s njima. U početku su im bile manje antipatične ideje Goethea, ali konačno su našli da je i on također govorio jezikom modernih znanstvenika i odustali bi od cijele stvari.
Ukratko, nije se moglo obraćati posvećenima s ovakvim idejama. I bilo je to godine 1906 do 1909 kada sam prvo sam kročio u moderne znanstvene ideje da bi ih prožeo s imaginacijama kada sam našao da je moguće prodrijeti u sfere Sunca i Saturna. Nisam koristio te znanstvene koncepte kao metodu spoznaje na način Haeckela ili Huxleya, već kao unutarnju motivaciju da bi prevladao ograničenja koja su imali posvećeni u vrijeme kada moderni znanstveni pogled još nije postojao i kada se prema tome viša svijest mogla postići jedino oplođivanjem svijeta snova imaginacijama. U pisanju moje Tajne znanosti pokušao sam prožeti s unutarnjim značenjem potpuno svjesni znanstveni pogled Huxleya i ostalih koji je uobičajeno pridružen jedino vanjskom svijetu, i s njime impregnirati imaginativni svijet. Tada je bilo moguće razumjeti cijeli niz Saturna, Sunca i Mjeseca, i na Zemlji istraživati staro inicijacijsko znanje.
Opisujem ovaj put do znanja da bi mogli razumjeti kako se ove stvari javljaju. Možda možete reći da je to osobna interpretacija. Ali u ovom slučaju osobni element je, u stvari, potpuno objektivan. Kriticizam usmjeren protiv moje knjige Tajna znanost je taj da je pisana kao matematički priručnik, da sam težio izbjeći subjektivnu interpretaciju i da sam cijeli put razvoja koji sam razmatrao opisao s matematičkom otuđenošću. Pored toga taj put je upravo onakav kako sam ga opisao. Njegov izvor leži u okolnosti da je način mišljenja koji je postojao od vremena Kopernika i Galileja i koji je obogaćen od Goethea bio u kombinaciji s istom dispozicijom duše koja je normalno prisutna u imaginaciji. Tako je bilo moguće pratiti natrag ovu sferu koja je uvijek bila dostupna posvećenima, do njenog izvora na Saturnu.
Iz ovog primjera možda ćete procijeniti kako je važno pristupiti ovim stvarima ne na maglovit, bezbrižan način, već s jasnim i svjesnim promišljanjem, da bi uveli dozu opreza ondje gdje bezbrižnost lako prevlada. Pod normalnim okolnostima život snova je u kontaktu samo s Egom, ali ovdje imamo primjer gdje je u kontaktu i s astralnim tijelom također.
Na pitanje: koja je razlika između moderne prirodne znanosti i informacija koje sam dao u Tajnoj znanosti? ja bi odgovorio: moderni znanstvenik može se pozivati samo na Ego i počinje sanjati kada preda njegov Ego, dok sam ja bio u mogućnosti prenijeti u život snova koncepte prirodne znanosti, usmjeriti astralno tijelo u svjetove koje sam opisao.
To je staza koja vam može biti točno opisana i služiti će kao primjer da možda preciznije naznači kako se ispravan put razlikuje od pogrešnog.
Stanje dijametralno suprotno stanju snova je ono od mjesečarenja i medijumstva. Sanjač živi potpuno u njegovom Egu i astralnom tijelu. Čak premda nema svjesnih percepcija u astralnom tijelu, on ipak živi unutar njega. On u cijelosti živi u njegovom Egu i astralnom tijelu izvan njegova fizičkog i eterskog tijela. On je potisnut prema dolje, uronjen u vlastito biće, i njegovo vlastito biće je onda pridruženo drugim svjetovima. Dakle sanjač je uronjen, takoreći, u vlastito biće i stoga je uronjen u kozmos i, u izvjesnoj mjeri također i u njegov fizički organizam.
Upravo suprotan je slučaj s medijem i mjesečarom. Čovjek je u medijumskom ili mjesečarskom stanju jedino kada su njegov Ego i astralno tijelo izvan njegova fizičkog i eterskog tijela; ali u tom slučaju, kao što sam naznačio, njegov Ego i astralno tijelo su zaposjednuti od stranog bića.
Tako imamo medija ili mjesečara s njegovim fizičkim bićem, ali Ego i astralno tijelo su izvan fizičkog i eterskog tijela. Ego i astralno tijelo su prigušeni, jer ih je drugo biće preuzelo. Posljedica je da medij ne može utjecati na fizičko i etersko tijelo na pravi način. Čak i kada smo u spavanju bez sna, na primjer, mi djelujemo na fizičko i etersko tijelo. U budnom životu mi prožimamo naše fizičko i etersko tijelo iznutra; u snu ih štitimo od upada izvana.
To više ne vrijedi za mjesečara. Medij ili mjesečar nema kontrolu nad njegovim fizičkim i eterskim tijelom; ona su, takoreći, napušteni teritorij.
Kada je čovjek obdaren konstitucijom duše koja je normalna za naše vrijeme, jedino snage biljaka i minerala imaju utjecaj na njegovo fizičko i etersko tijelo. Ako snage minerala, t.j. mineralne Zemlje, ne bi utjecale na naše fizičko tijelo, mi ne bi mogli hodati niti se kretati okolo, jer smo zavisni od tih snaga. Dopustivo je imati udjela u svijetu mineralnih snaga; to je normalno stanje, ali one ne smiju ući u etersko tijelo.
Isto vrijedi i za biljke. Dopustivo je da snage biljaka još u izvjesnoj mjeri rade na eterskom tijelu, premda ne previše snažno. Ali snagama koje stimuliraju senzaciju kod životinje i snagama drugog ljudskog bića više ne bi trebalo dopustiti da utječu na fizičko tijelo čovjeka, a posebno na njegovo etersko tijelo. Pošto su fizičko i etersko tijelo medija ili mjesečara napušteni, životinjske i zemaljske ljudske snage djeluju na medija ili mjesečara. Fizičko i etersko tijelo počinju biti pod utjecajem sugestije. Baš kao što misao prelazi iz sna u okruženje, tako je u ovom slučaju volja odvojena od ljudskog bića i stapa se u okruženje. Možemo sugerirati mediju ili mjesečaru da bi trebao ustati i hodati; ako mu ponudimo krumpir možemo sugerirati da je ukusna kruška i tako dalje. Kao ljudska bića kada sugeriramo mediju ili mjesečaru pravimo direktan kontakt s fizičkim tijelom, i stoga s eterskim tijelom. Medij ili mjesečar nosi unutar sebe u svom eterskom tijelu svoje fizičko okruženje koje bi trebalo biti reflektirano jedino u njegovom fizičkom tijelu, kao što je slučaj kod normalnog čovjeka. Normalni čovjek prema tome predaje se u snolikom stanju svom unutarnjem duhovnom svijetu, medij vanjskom svijetu prirode.
Medijumizam ili mjesečarstvo je normalno stanje pod uvjetom da je samo stanje normalno. Jer mogućnost kretanja, držanja objekata, moći izvršavati bilo kakvu vanjsku akciju je magijsko-mjesečarsko postignuće od strane svakog. Ali ta aktivnost mora biti ograničena na fizičko tijelo; ne smije naći put do eterskog tijela, inače normalno prelazi u nenormalno.
I tako spavač živi potpuno unutar vlastitog bića; medij ili mjesečar je izvan svog bića. Fizičko i etersko tijelo medija ili mjesečara funkcionira nekako poput automata i možemo na njih djelovati jer ga njegov vlastiti Ego i astralno tijelo ne snabdijevaju. Kao posljedica, baš kao što je kod sanjača stvoren unutarnji duhovni svijet, tako kod medija ili mjesečara dolazi do unije s vanjskim svijetom prirode, sa svijetom formi i njegovim izvorom, sa svime što je perceptibilno i svime što je povezano s prostorom i vremenom.
Kada zaronimo u svijet snova, uronjeni smo u bezoblično, u ono što je u stanju stalne transformacije. Kada s našim fizičkim i eterskim tijelom prodremo u svijet gdje mjesečar ili medij izvršava svoju volju pod utjecajem sugestije, sve je oštro definirano; sve što nailazi kao rezultat vanjskog utjecaja izvršava se s izvanrednom preciznošću.
Ovaj svijet je točna suprotnost normalnom svijetu snova; kod mjesečara to je aktivnost sna, prirodna tvorevina koja je uobličena. To je sanjanje u akciji, aktivnost u snolikom stanju, umjesto sanjanja samo kao unutarnjeg doživljaja.
Sa stajališta Inicijacije ova suprotnost je veoma zanimljiva i značajna. Kada posvećeni zaroni u svijet snova da bi se prožeo imaginacijama susreće se s poteškoćama. Već sam o tome govorio. On osjeća da više nije predmet gravitacije, da više nema čvrsto tlo ispod nogu. Kada posvećeni ulazi u taj svijet mora mu svjesno dobiti pristup, dok mjesečar nalazi svoj put nesvjesno — osjeća da u svakom trenutku može izgubiti svijest. Uvijek je suočen s tom mogućnošću, i mora sebe držati čvrsto tako da održava punu svjesnost. Ako, kao posvećeni, prodremo dublje u taj svijet, tu moramo nastaviti razumno i inteligentno kao normalna bića u vidljivom i opipljivom svijetu. Posvećeni ne smije pokazati činjenicu da, dok živi u normalnom životu, on u isto vrijeme živi s punom sviješću u duhovnom svijetu. Jer ako bi za trenutak zamišljao da je odvojen od fizičkog svijeta, počeo bi ventilirati i njegovi drugovi bi mislili da je stvarno čudan. I oni bi rekli: koji je ovo luđak! To se može dogoditi ako se ne drži čvrsto da bi sačuvao punu svijest kako prolazi kroz duhovni svijet koji je sveprisutan baš kao što je i čulni svijet sveprisutan.
To otvara sferu s kojom se ne bavi Teozofsko društvo, već koje su se dokopale “velike face” među prirodnim znanstvenicima, naime, sferu psihičkog istraživanja. Ta istraživanja su vršena od ljudi sa znanstvenom pozadinom i ograničenih potencijala i koji poduzimaju statističke preglede i koji eksperimentiraju s medijima da bi dokučili prirodu duhovnog svijeta. U raznim društvima, i sa različitih stajališta, sada se rade pokušaji objektivno istražiti koji su procesi uključeni kada čovjek pokreće udove ili reagira, ne s njegovom normalnom sviješću, već sa prigušenom ili potpuno ugašenom sviješću, u vrijeme kada su druga bića zaposjela njegovu dušu. Reakcije onih čija svijest je na taj način spuštena se tada zapisuju.
Čak je i predlagano od entuzijasta takve vrste da bi se ja, zajedno s plodovima mojih istraživanja, trebao staviti na raspolaganje u njihovim laboratorijima da bi mogli objektivno istraživati fenomene unutarnjeg svijeta. To je razumno onoliko kao da bi netko došao i kazao: Ne razumijem ništa o matematici tako ne mogu reći da li su izjave o matematici točne ili pogrešne. Najbolje bi za njega bilo da dođe u moj spiritistički laboratorij i ja ću s njim napraviti eksperimente da bi pokazao da li je veliki matematičar ili ne. — Takva je približno situacija. Ovdje govorim o polju istraživanja u sadašnje vrijeme u kojem nije napravljen stvarni pokušaj za prodrijeti u unutarnje biće čovjeka, već samo za istražiti mjesečarstvo i medijumstvo izvana pomoću metoda koje su karikatura znanstvenih metoda. Jer da su ljudi zaista penetrirali u unutarnje biće čovjeka shvatili bi da su kod medijuma i mjesečarenja suočeni s vanjskim vozilom, robotom koji se sastoji od fizičkog i eterskog tijela; da ne istražuju duhovnu stvarnost, već da je ono što žele istraživati napušteno vanjsko vozilo. Jednostavno odbijaju gledati u suptilnije aspekte duhovnog svijeta. Oni često žele percipirati duhovno, ne samo kroz unutarnji doživljaj, već također u vidljivom i opipljivom obliku.
Taj pristup ponekad preuzima drugačije forme kao, na primjer, u Teozofskom društvu, baš u vrijeme kada sam već opisao ovu stazu. Tražili su duhovni lik Krista u fizičkom tijelu. Željeli su naći direktnu manifestaciju duhovnog u vanjskom svijetu.
Moramo prihvatiti fizički svijet onakav kakav je i duhovno tražiti gdje stvarno postoji — u fizičkom svijetu naravno, ali u esencijalno duhovnim sferama koje prožimaju fizički svijet.
Tu leži još jedna oblast. Čovjek se u zdravom stanju osjeća prisiljen premostiti jaz između oblasti unutarnjeg doživljaja i vanjske percepcije, između kaotičnog svijeta sanjača i nenormalnog svijeta medija ili mjesečara. Umjetnost je rođena iz unije ova dva svijeta i njihove međusobne oplodnje. Jer u umjetnosti je vanjska forma prožeta duhom i duhovni sadržaj je odjeven u vanjsku formu.
Dok je Teozofsko društvo bilo zaposleno proglašavajući obično ljudsko biće za duhovni entitet, mi smo u Antropozofskom društvu težili usmjeriti okultnu struju u umjetnost. Rođene su Misterijske drame i Euritmija, i razvijena je umjetnost Oblikovanja govora. Ta i slična kretanja u Antropozofskom društvu bila su plodovi impulsa za premoštenje jaza između duhovnog i fizičkog, tako da se svjesno premosti kaotični svijet snova i kaotični svijet medija ili mjesečara. U umjetnosti su ta dva svijeta svjesno spojena.
Jednog će dana to biti shvaćeno. Ljudi će shvatiti svrhu naših stremljenja kada Oblikovanje govora, kako ga prakticira gđa. Marie Steiner, bude obnovljeno do nivoa na kojem je jednom bilo kada su ljudi još bili instinktivno duhovni. Za njih je ritam i mjera u govoru bila važnija nego prazna, apstraktna dikcija. To ponovno treba oživjeti. A Euritmija nam obnavlja čovjeka koji se otvara pred nama kroz pokret, čovjeka kakav stvarno je kao biće duše i duha. To je ono što učimo od Euritmije.
U umjetnosti, prema tome, moramo najprije izgraditi most od svijeta u kojem sanjač luta besciljno do svijeta u kojem se medij ili mjesečar naokolo slijepo spotiču. U našem sadašnjem materijalističkom dobu sanjač je prepušten svojim usamljenim refleksijama i ništa ne zna o konfiguracijama i materijalnim formama koje izražavaju i otkrivaju duhovno. I mjesečar živi svoj život malo se brinući bilo da uživa slavu medija ili otkriva teorije o idealnoj državi kao boljševici i, kao medij, projektira svakakve manifestacije u okolni svijet. I sanjač i mjesečar sudjeluju u životu suvremenog svijeta bez i najmanje sumnje u postojanje duhovnog.
Esencijalno je ponovno naći most koji vodi od duha u materiju i od materije do duha. U sferu umjetnosti moramo najprije izgraditi taj most tako da se više ne spotičemo i skrećemo u polu svjesnom stanju, već razviti osjećaj za umjetnost preko duhovnih pokreta koji nisu uobičajeni. Tako Euritmija ima svoj pravi, unutarnji izvor u impulsu koji dolazi od Inicijacije i sve što vježbamo u Oblikovanju govora dolazi od istog izvora. I kada nadolazeći Tečaj dramske umjetnosti bude održan u Dornachu pokušati ćemo još jednom obnoviti duhovnu sliku dramske umjetnosti. Dugo vremena pažnja je bila fokusirana na to kako predstaviti glumca na pozornici s maksimalnim realizmom. U devedesetima su rasprave na ovu temu bile jednostavno komične. Razmatrano je pitanje — i naturalizam je naravno odnio pobjedu — da li Schillerovi likovi trebaju recitirati herojske stihove s rukama u džepovima hlača jer je to suvremeni način. Postoje svi razlozi prema tome za naći pravi put za istražiti duhovni svijet. Ispravno je načelo slijediti stazu umjetnosti.
Veoma je važno prekoračiti drevnu inicijacijsku znanost koja je kročila u misterije Mjeseca i sve što se na njih odnosi i razviti unutarnje stanje duše koje se može dosegnuti tek kada se dostignuća prirodne znanosti — u ovom smislu mislim na intelektualne pobjede prirodne znanosti — budu koristila za oplodnju okultnog znanja posvećenih. S druge strane, jednako je važno napraviti posebnim područjem istraživanja konfuzne, diletantske pokuse koji se poduzimaju da bi se dokučilo što se događa u formama ektoplazme kada je, u stanju transa, mjesečar ili medij zaposjednut elementarnim bićem. Jer ta dva puta su zaista jedan te isti, naime, iskrsavanje iznutra sna u svijest sanjanja i svjesno shvaćanje vanjskog svijeta koji prirodna znanost poznaje jedino po njegovim mineralnim svojstvima — to, takozvano psihičko istraživanje predlaže istraživanje na diletantski način. Pošto živimo u znanstvenom dobu važno je slijediti ovaj put duhovnih istraživanja i također istraživati duhovno i tu drugu oblast koja je polarna suprotnost svijeta snova.
Mjesečar ili medij proizvodi fenomen na koji nismo navikli u običnom životu. Njegov rukopis, pokreti, govor i osjećaj okusa nisu oni od normalnog čovjeka jer je njegovo astralno tijelo i Ego izvan fizičkog i eterskog tijela i mi imamo posla s fizičkim i eterskim tijelom koji su napušteni i predani utjecaju kozmosa. Suočeni smo s fizičkim i eterskim manifestacijama koje ne reflektiraju normalan rad prirode, već koje proizlaze od duhovnog svijeta. Jer je napokon nebitno da li mi sugeriramo mediju ili je pak predmet nekog zvjezdanog, klimatskog ili metaličkog utjecaja kojeg asimilira u njegovo etersko tijelo.
Moramo imati na umu da su vozila medija u službi duhovnog za magijske ciljeve. Ne možemo proučavati ove manifestacije bez znanja o duhovnom kao što bi to željelo Društvo za psihička istraživanja pomoću vanjskih eksperimenata. Moramo gledati u njihove duhovne veze. Moramo promatrati fenomene proizvedene od medija ili mjesečara i duhovnu osnovu iza njih.
Svi ovi fenomeni manifestirani kroz medija ili mjesečara udruženi su s drugim medijumskim fenomenima. Kada u stanju transa medij izvršava neki čin pod ljudskim ili kozmičkim utjecajem, t.j. kada fizičko i etersko tijelo izvršavaju neki čin, tada je to privremeno isto kao i proces koji se odvija, premda definiran drugim faktorima, u otrovnim biljkama koje su izvor bolesti u čovjeku. To je samo vanjska, prolazna maska bolesti koja je otkrivena u medijumskom, mjesečarskom stanju. Sa određene točke gledišta — a to ćemo morati raspraviti detaljnije na slijedećim predavanjima — u fenomenima medija i mjesečarenja možemo vidjeti (nema potrebe za to, ali je uvijek moguće) što se događa u osobi koja je bolesna, jer njen Ego i astralno tijelo su na neki nenormalan način povučeni iz organa, ili iz cijelog organizma, i zamijenjeni su s drugim duhovnim utjecajima.
Pošto je čovjek bio svjestan te veze u drevnim su vremenima Misterije uvijek bile udružene s medicinom. I pošto ljudi nisu bili radoznali kao danas, nisu nikada pokazivali zanimanje za medije i mjesečare, jer su bili upoznati s njihovim aktivnostima baš kao što su bili upoznati s bolesnim stanjima. Pristupali su ovim stvarima više s medicinskog stajališta. To je stajalište koje ponovno moramo usvojiti.
I drugom stazom koja pristupa duhovnom kroz prirodne fenomene, kroz prirodnu znanost, na diletantski način treba ići na pravi način. Sve fenomene i posebno sve što je izraženo kroz patološka stanja čovjeka i životinje treba ponovno pogledati iz prave perspektive. Tek tada ćemo moći istražiti fenomene koje bi Društvo za psihička istraživanja željelo istraživati.
A to polje istraživanja je sada otvoreno od Antropozofskog društva. Mi smo mogli proučavati patološke fenomene na takav način da su kroz njih bila otvorena vrata duhovnog svijeta. To je postalo moguće jer smo dr. Ita Wegman i ja težili na ispravan način razviti ovo polje istraživanja koje je ignorirano od psihičkih istraživanja; i također jer Ita Wegman posjeduje ne samo znanje kvalificiranog liječnika, već također i one intuitivne terapeutske darove koji direktno vode od promatranja kliničke slike do duhovnog uvida i otuda do izvorne terapije.
Tu, dakle, leži staza koju treba slijediti da bi ispitali oblast na koju sam ukazao. Kroz naše napore se nadamo razviti izvornu inicijacijsku medicinu, koja je sama po sebi inicijacijska prirodna znanost. Tako će prava staza, nasuprot mnogim pogrešnim stazama, biti svima pokazana. I prvo poglavlje knjige napisane od dr. Wegman i mene označiti će korake koje treba poduzeti .
U vezi toga možda bi bilo dobro ukazati da će razlike između pravog i pogrešnog puta biti ilustrirane primjerima.
Prije sam rekao da treba naći put do umjetnosti koji će ponovno povezati sferu duhovnog sa sferom prirodne znanosti. Sada moram dodati da je svojstveno uvjetima moderne civilizacije da ćemo naći pravi put do umjetnosti jedino kada prije istražimo pravi put u odnosu na istraživanja prirodnih pojava, put znanosti duha. Jer je u sferi umjetnosti čovječanstvo danas toliko udaljeno od izgradnje mosta o kojem sam govorio, da se na aktivno prožimanje umjetnosti duhom može jedino biti nagovoreno kada se konačno bude uvjereno u aktivnost duhovnog koja se može vidjeti posebno u nastanku palotoškog; kada je tu jasan dokaz kako duh djeluje i otkriva se u materiji. Kada čovječanstvo postane svjesno aktivnosti duhovnog u carstvu prirode, tada je možda moguće da se pojavi entuzijazam za ideju da se duhovno može svijetu direktno predstaviti u umjetničkim djelima.
Sutra ću dalje govoriti o ovim stvarima.