.- 3. Treće predavanje, Torquay, 13 kolovoza 1924
FORMA I SUŠTINA MINERALNOG CARSTVA U ODNOSU NA NIVOE SVIJESTI KOD ČOVJEKA
[Metalitet je skovana riječ koja nije u uporabi. Romanski sufiks — itet (Latinski: — itatem; Francuski: — ite) uobičajena je za apstraktne imenice. Približno značenje je metalna osobina, metal-nost.]
Jučer sam pokušao dati neku ideju o unutarnjim doživljajima duše kada, kroz duhovni trening i meditaciju, čovjek razvija više nivoe svijesti. U isto vrijeme sam napomenuo da kaotični, nekoordinirani doživljaji za vrijeme života tijekom spavanja, tipični za normalnu svijest, mogu biti transformirani u potpuno svjesne, konkretne doživljaje budnog života. Možemo tako steći nivo svijesti koji, u izvjesnoj mjeri, slijedi iz normalne svijesti. Tada percipiramo, na primjer, životinjsko carstvo u njegovoj potpunosti koje je u vezi s višim svijetom duše, astralnim planom. Zatim sam pokušao prikazati kako biljni pokrov izgleda u svojoj cjelokupnosti kada, pri punoj budnoj svijesti koja je lišena čulnih impresija, mi dosežemo do svijeta zvijezda s ovim drugim nivoom svijesti i tamo po prvi puta učimo istinu o biljnom pokrovu Zemlje. Tada shvatimo da su biljke koje vidimo kako rastu iz zemlje reflektirane slike takve veličanstvenosti i sjaja koji zablista vani u zvjezdanom svijetu kao kapi rose na biljkama. Zaista, nebeski svod i sve što je tamo, poprima suštinsku stvarnost, oblik, boju i čak i rezonancu kada smo ga shvatili s ovom višom sviješću koja je lišena čulnih impresija. Tada možemo pogledati natrag na Zemlju i opaziti da je svijet biljaka u stvari reflektirana slika kozmičkih bića, kozmičkih djela.
Želio bih skrenuti vašu pažnju na osobiti fenomen kada promatramo svijet zvijezda s jedne strane i svijet biljaka s druge. Želio bih ove stvari opisati potpuno sa stajališta unutarnjeg doživljaja, upravo onako kako se javljaju, kako su otkrivene direktnom duhovnom doživljaju i istraživanju. Moj opis neću poduprijeti ni jednom tradicijom, doslovno ili drugačije. Ali najprije želim ukazati na osobitost koja je poznata svakome tko duhovno istražuje na način kako sam opisao.
Zamislimo slijedeću sliku: iznad nas je svijet zvijezda, ispod je Zemlja. Točka od koje počinjemo naše istraživanje zovemo točkom opservacije. Na drugom nivou svijesti, svijesti koja vidi svijet zvijezda i biljaka na već opisani način, možemo potvrditi da su u kozmosu prisutni arhetipski oblici, da se zrcale u Zemlji, ne kao reflektirane slike već u formi živih biljaka. Te se biljke ne pojavljuju kao beživotne, nestvarne, maglovite slike, već kao konkretne refleksije kreirane od Zemlje. Osjeća se da Zemlja mora biti tu da djeluje kao zrcalo, tako da biće biljke u kozmosu može niknuti iz ovog zemaljskog zrcala.
Bez čvrste Zemlje ne bi moglo biti biljaka. I baš kao što zrcalo presreće svijetlo i djeluje kao otpor — jer inače ne bi moglo reflektirati — tako i Zemlja mora djelovati kao reflektirajući medij da bi mogle nastati biljke.
Sada možemo stvari slijediti dalje. Razvivši ovaj drugi nivo svijesti, budnu svijest nezavisnu od čulnih utisaka, možemo napraviti korak prema razvoju unutarnje duševne snage, duha ljubavi prema svim stvorenim stvarima i svim živim bićima. Prikupljanje tih novih snaga je malo kada prepoznato kao pozitivna sila za znanje. Ako, nakon ulaska u ovu oblast koja je toliko različito konstituirana, gdje se kozmos više ne čini sjajan sa zvijezdama već je prebivalište duhovnih bića, ta snaga ljubavi ispunjava naše srce i dušu, ako, nakon ulaska u, takoreći, duhovni ocean univerzuma, možemo sačuvati naš duhovni, psihički i fizički identitet i proširiti beskonačnu snagu ljubavi i privrženosti na sva bića, tada postupno usavršavamo naš uvid i razumijevanje. Onda razvijamo sposobnost vidovito opažati ne samo životinjsko i biljno carstvo, već također i mineralno carstvo a posebno onaj dio mineralnog carstva koji je kristalne strukture. Za one koji žele istraživati više svjetove, mineralni kristali nude izvanredno polje za opservaciju i proučavanje.
Kada smo potpuno upoznati s životinjskim i biljnim carstvom tada smo u položaju istraživati mineralno-kristalni svijet. Kao i u prethodnom slučaju, osjećamo se ponukani skrenuti pažnju sa mineralnog carstva na Zemlji prema kontemplaciji kozmosa. I opet tamo nalazimo živu stvarnost, arhetipove srodne onima od biljnog carstva. Ali slika koja nam se sada predstavlja potpuno je različita. Postajemo svjesni žive stvarnosti u kozmosu; mineralno-kristalni svijet koji vidimo na Zemlji kreacija je aktivnog, duhovnog načela u kozmosu. U svom progresivnom silasku na Zemlju, on nije reflektiran u Zemlji ili pomoću Zemlje. To je presudna stvar. Kada uzdignemo našu svijest od kontemplacije mineralno-kristalnog carstva do kozmosa i ponovno pogledamo natrag na Zemlju, Zemlja više ne djeluje kao zrcalo; ima se utisak da smo Zemlju izgubili iz vida. Ne možemo, međutim, reći, kako smo rekli za biljke, da Zemlja ispod nas reflektira viša bića. Upravo suprotno, Zemlja ne djeluje kao reflektirajući medij; ona se čini kao da je nestala. Kada smo meditirali na duhovnom pogledu evociranom od mineralno-kristalnog carstva, kada smo usmjerili naše duhovno oko od kozmičkog prostora na Zemlju, čini nam se da smo obješeni iznad strašnog bezdana, nad prazninom. Moramo zadržati stav čekanja. Moramo se čvrsto držati sebe, moramo sačuvati prisutnost svijesti. Period čekanja se ne smije previše odužiti, inače se naš strah uvećava; užasnuti smo jer ispod naših stopala nema tla. Ova senzacija, koja nam je potpuno strana, svodi nas na stanje panike ako nismo sačuvali samokontrolu, neophodnu prisutnost svijesti koja nam omogućava poduzeti aktivan korak da vidimo iza ove praznine. Iz tog razloga moramo gledati iza Zemlje koja nije više dio naše duhovne vizije. Tada moramo kontemplirati, ne samo onaj aspekt mineralnog carstva koji je pridružen kozmosu, već također njegov odnos sa cjelokupnim okruženjem. Zemlja za nas prestaje postojati. Mineralno carstvo moramo vidjeti kao sveukupnu cjelinu.
Mi zatim doživljavamo struju kozmičke energije odozdo, suprotno kozmičkoj energiji biljaka koja struji odozgo dolje. Svugdje vidimo struje i protu-struje, konvergentne struje kozmičke energije iz svih smjerova. U slučaju biljaka struja kozmičke energije teče odozgo dolje, Zemlja daje otpor i biljke rastu iz Zemlje. U slučaju mineralnog carstva mi smo svjesni da je preko slobodnog uzajamnog djelovanja tih struja iz kozmosa, kreirano sve mineralno carstvo. U slučaju mineralno-kristalnog carstva ništa se sa Zemlje ne reflektira natrag. Sve se zrcali u vlastitom elementu.
Ako u planinama nađete kristal kvarca, obično je nađen u okomitom položaju. Njegova baza ugrađena je u stijenu. Za to je odgovorna intervencija zemaljskih, ahrimaničkih sila koje djeluju kao faktor remećenja. U stvari, kvarc je formiran pritiskom duhovnog elementa sa svih strana; postoji uzajamno djelovanje reflektiranih površina i vi kristal vidite slobodan u kozmičkom prostoru. Svaki pojedini kristal čija je svaka strana savršeno oblikovana, mali je svijet u sebi.
Postoje mnogi tipovi kristalnih formacija — kocke, oktaedroni, tetraedroni, romboidi, dodekaedroni, monoklinski, triklinski, u stvari svaka zamisliva vrsta strukture. Kada ih ispitujemo, opažamo kako struje kozmičke energije konvergiraju i uzajamno djeluju da bi formirale kvarcni kristal, heksagonalna prizma čiji je završetak heksagonalna piramida, ili kristal soli moguće u obliku kocke, ili kristal pirita u obliku dodekaedrona. Svaki od ovih kristala se oblikovao na način koji sam opisao. I postoji toliko različitih kozmičkih sila, zaista, toliko svjetova u kozmičkom prostoru koliko je kristala na Zemlji. Počinjemo dobivati uvid u beskonačnost svjetova.
Dok gledamo kristal soli, shvaćamo da je u univerzumu aktivno duhovno načelo. Kristal soli je manifestacija duhovne stvarnosti koja prožima cijeli univerzum; to je svijet u sebi. Zatim, od ispitivanja dodekaedrona, otkrivamo da u univerzumu postoji nešto što prožima svijet prostora; kristal je otisak, manifestacija cijelog svijeta. Zurimo u bezbrojna bića, od kojih je svako svijet u sebi. Kao ljudska bića ovdje na Zemlji, zaključujemo da je sfera Zemlje žarišna točka aktivnosti mnogih svjetova. U svemu što mi mislimo i radimo ovdje na Zemlji misli su i djela najrazličitijih bića. Beskonačna šarolikost kristalnih oblika otkriva mnoštvo bića čije aktivnosti nalaze konzumaciju u matematičko-prostornim oblicima kristala. U kristalima prepoznajemo prisutnost Bogova. Kao izraz poštivanja, divljenja čak i prema univerzumu, daleko je važnije dopustiti da uzvišene tajne univerzuma obuzmu naše duše nego sakupiti teoretsko znanje na čisto intelektualnoj osnovi.
Antropozofija treba voditi do tog osjećaja jedinstva s univerzumom. Preko antropozofije čovjek bi trebao u svakom kristalu moći percipirati tkanje i rad božanskog bića. Tada kozmičko znanje i razumijevanje počinje ispunjavati cijelu čovjekovu dušu. Zadatak antropozofije nije pozivati samo na intelektualnu sposobnost, već osvijetliti cijelog čovjeka i pokazati njegovu potpunu uključenost u univerzum i inspirirati ga poštovanjem i privrženošću prema njemu. Svaki objekt i svaki događaj u svijetu treba biti obdaren duhom nesebičnosti koja proizlazi iz srca i duše čovjeka. I ta nesebičnost će biti nagrađena znanjem i razumijevanjem.
Kada smo u dodiru s kozmičkom sveukupnošću i vidimo pojavljivanje kristala iz manifestacija kristalno-mineralnog carstva, imamo osjećaj zadovoljstva. Ali veoma brzo ono stanje anksioznosti i straha koje sam spominjao, ponovno se vraća. Prije otkrivanja božanski uređenog svijeta kristala, ispunjeni smo strahom. Kada smo svjesni tog božanski inspiriranog svijeta, taj osjećaj nesigurnosti nestaje; ali nakon nekog vremena obuzima nas čudna senzacija i strah se vraća, osjećaj da je cijeli proces formiranja kristala nestvaran i daje samo djelomičan oslonac.
Uzmimo za primjer dvije vrste već spomenutih kristala, kristal soli i pirita, metalni kristal. Pirit ostavlja dojam da nam može dati čvrst oslonac, da je čvrst i izdržljiv. Kristal soli, s druge strane, čini se da ne daje oslonac; izgleda nestvaran i osjećamo da možemo kroz njega propasti.
Dakle ukratko: u odnosu na određene oblike, strah koji nas je jednom obuzeo, strah da smo se zaustavili nad bezdanom jer je Zemlja postala prazna, nije konačno prevladan. Ta senzacija straha ima određene moralne implikacije. Kada osjećamo ponovno javljanje tog straha, tada, na trenutak, postajemo svjesni, ne samo svih naših prošlih grijeha, već i onih za koje smo potencijalno sposobni.
Sve to djeluje na nas kao težak uteg koji nas povlači dolje i prijeti da nas sruči u bezdan koji su mineralni kristali otvorili pred nama i koji nas je spreman progutati. U toj točci moramo biti spremni za dodatno iskustvo. Shvaćamo da zbroj naših iskustava zahtijeva od nas hrabrost i samouvjereno objavljujemo: Čvrsto sam usidren, ne mogu iskliznuti iz mog spokoja; središte gravitacije mog vlastitog bića sada leži unutar mene.
Nikada u cijelom životu nismo trebali više smjelosti, više moralne hrabrosti nego u trenutku kada, suočeni sa svijetom kristala, teški uteg samoljublja — a samoljublje je uvijek grijeh — pritišće našu dušu. Ta providna praznina nad kojom smo obješeni sada nam je strašna prijetnja. Ako ostanemo čvrsto i sa samopouzdanjem, možemo reći: iskra božanskog je u meni; ne mogu nestati, jer sam dio božanske esencije. Ako to postane konkretno iskustvo a ne samo teoretsko vjerovanje, onda imamo hrabrosti biti samopouzdani, stajati na vlastitim nogama. Sada smo spremni i odlučni ići dalje.
Sada smo naučili još nešto o mineralnom carstvu. Dosad smo čuli o kristalnom biću minerala. Već smo raspravljali o njihovoj vanjskoj formi; sada postajemo svjesni njihova sastava i strukture, njihove suštine i metalnosti. I otkrivamo kako određeni temeljni metali na različite načine djeluju kao stabilizirajući faktor. Po prvi puta počinjemo shvaćati u kakvom je odnosu čovjek s Kozmosom. Učimo različite osobine metala, o suštini mineralnog bića i zaista počinjemo osjećati u nama središte gravitacije koje sam spomenuo.
U onom što ću reći prinuđen sam koristiti terminologiju koja opisuje materijalni svijet; ne treba je uzimati samo u doslovnom značenju. Kada govorimo o srcu ili glavi, zdravorazumsko gledanje prizva sliku fizičkog srca ili glave. Ali oni su, naravno, duhovnog podrijetla. I kada tako pogledamo čovjeka u njegovoj sveukupnosti, kao entitet koji se sastoji od tijela, duše i duha, imamo jasan dojam da njegovo središte gravitacije leži u srcu. Taj centar ga čuva od krajnosti, sprječava da bude igračka vanjskih okolnosti i pruža mu stabilnost. Ako zadržimo odvažan duh koji sam upravo spominjao, konačno ćemo se naći čvrsto usidreni u univerzumu.
Kada čovjek izgubi svijest on nije čvrsto usidren. Ako je pretrpio psihički šok — jer je u ovim okolnostima podložniji bolu nego je to uobičajeno i napokon, bol je pojačanje unutarnjeg osjećaja — tada on nije u normalnom stanju svijesti. Pod uvjetima bola normalna svijest je istjerana. Između rođenja i smrti čovjek živi u nekoj vrsti srednje svijesti. To može dobro služiti uobičajenim potrebama dnevnog života. Ali ako ova svijest postane previše slaba, previše tanana, on gubi svijest. Ako postane previše gusta, previše koncentrirana, dolazi do bola. Gubitak svijesti u stanju nesvijesti, i stanje napetosti pod utjecajem bola, polariteti su koji ilustriraju odstupanja svijesti. To točno opisuje naše reakcije na svijet mineralnih kristala prije nego postanemo svjesni njihove suštine — s jedne strane, osjećaj da u stanju nesvijesti možemo u svakom trenutku biti rastvoreni u univerzumu, a s druge strane da se pod utjecajem bola možemo slomiti.
Tada osjećamo da je sve što daje stabilnost smješteno u oblasti srca. I ako smo razvili našu svijest do već naznačenog nivoa, tada opažamo da sve što održava našu običnu budnu svijest, sve što je održava ‘normalnom,’ ako smijem koristiti pomalo grub izraz, je zlato, aurum, koje je na Zemlji fino raspoređeno i neposrednije radi na srcu nego na bilo kojem drugom organu.
Prethodno smo postali upoznati s formacijom, kristalizacijom minerala. Sada postajemo svjesni njihove suštine, njihove metalnosti. Shvaćamo na koji način ova metalična priroda radi na samom čovjeku.
Izvana vidimo kristalne formacije metala u mineralnom svijetu. Ali iznutra znamo da sile zlata koje su fino distribuirane preko Zemlje podržavaju naše srce i održavaju normalnu svijest našeg dnevnog života. I tako možemo reći, zlato djeluje na srčano središte čovjeka. Na osnovu ove informacije sada smo u položaju započeti naša istraživanja. Ako se, uzimajući zlato kao metal kakvog ga poznajemo, koncentriramo na njegovu boju, njegovu čvrstoći i sve aspekte njegove kompozicije i strukture i zatim transformiramo doživljaj u unutarnju stvarnost, nalazimo da je zlato povezano sa srcem. Koncentrirajući se na druge metale, na željezo i njegova svojstva, na primjer, otkrivamo koji efekt željezo ima na nas. Zlato ima harmonizirajući utjecaj, ono razlaže napetost i sukob i čovjek je time vraćen u stanje unutarnje ravnoteže. Ako se, nakon što se upoznamo sa svim njegovim aspektima, intenzivno koncentriramo na željezo, zaboravljajući cijeli univerzum i koncentrirajući se na sami metal, tako da postanemo, takoreći, iznutra spojeni s željezom, identificiramo se s željezom, tada se osjećamo kao da se naša svijest uzdiže gore od oblasti srca. Potpuno smo svjesni dok slijedimo tu svijest kako se uspinje od srca prema grlu. Ako smo adekvatno izvršavali naše duhovne vježbe, ne može nam škoditi; inače nas obuzima tanki osjećaj slabosti. Kako se naša svijest uspinje prepoznajemo to stanje iz činjenice da smo razvili intenzivnu unutarnju aktivnost, povišenu svjesnost. Zatim se postepeno premještamo u tu uzlaznu svijest i dolazimo u dodir sa svijetom gdje vidimo grupnu dušu životinja. Koncentrirajući se na metalitet željeza sada smo ušli u astralni svijet.
Kada postanemo upoznati s formom metala dosežemo oblast viših duhovnih bića; kada postanemo upoznati s njihovom suštinom i metalitetom ulazimo u astralni svijet, svijet duša. Osjećamo da se naša svijest uspinje prema grlu i pojavljujemo se u novoj sferi. Ovaj pomak svijesti dugujemo našoj koncentraciji na željezo i osjećamo da više nismo ista osoba kao prije. Ako postignemo to stanje pri punoj, jasnoj svijesti, svjesni smo da smo prerasli naše staro ja; ušli smo u eterski svijet. Zemlja ne nestala, za nju više nemamo interesa. Uspeli smo se u planetarne sfere koje, takoreći, postaju naše prebivalište. Tako se postepeno povlačimo iz tijela i postajemo integrirani u univerzum. Staza od zlata do željeza staza je koja vodi u univerzum.
Nakon zlata i željeza dalje se koncentriramo na kositar, na njegovu metalnost, njegovu boju i suštinu, s posljedicom da naša svijest postane potpuno identificirana s kositrom. Osjećamo da se naša svijest sada uzdiže na još više nivoe. Ali ako poduzmemo ovaj korak bez adekvatne pripreme, doživljavamo skoro potpunu nesvijest, jedva da neki znak svijesti preostane. Ako smo se unaprijed pripremili, možemo se održati u ovom stanju umanjene svjesnosti; ali osjećamo da se naša svijest povlači još dalje od tijela i konačno doseže oblast između očiju. Premda se susrećemo s ogromnim prostranstvom univerzuma, još smo unutar oblasti zvijezda. Zemlja, međutim, počinje izgledati kao udaljena zvijezda. I mi zaključujemo da smo naše tijelo ostavili na Zemlji, da smo se uspeli u kozmos i dijelimo život zvijezda.
Sve ovo nikako nije lako kao što zvuči. Ono što sam vam opisao, što doživljavamo kada slijedimo stazu posvećenja, naime, da je svijest smještena u grlu, osnovi lubanje ili čelu, naznaka je da su sva ova različita stanja svijesti stalno prisutna u čovjeku. Svi vi koji ovdje sjedite imate u sebi ta stanja svijesti, ali niste toga svjesni. Zašto je to tako? Čovjek je kompleksno biće. Ako ste, u trenutku kada ste bili svjesni cijele grlene organizacije, mogli izostaviti mozak i osjetilne organe, nikada se nećete osloboditi ovog malog podsvjesnog osjećaja podjele. I u stvari je tako; to je jednostavno prekriveno običnom sviješću srca, zlatnom sviješću. To vam je svima zajedničko, to je dio ljudske građe. Dio vas koji dijeli ovu svijest smješten je u zvijezdama i uopće ne postoji na Zemlji.
Svijest kositra leži dalje u kozmosu. Ne bi bilo ispravno reći da je Zemlja vaše isključivo stanište. Srce je ono što sidri vašu svijest za Zemlju. Ono što ima središte u grlu vani je u kozmosu i, smješteno još dalje vani, ono je što ima središte u čelu (kositar). Svijest željeza obuhvaća sferu Marsa, kositra sferu Jupitera. Samo pri zlatnoj svijesti pripadate Zemlji. Uvijek ste protkani univerzumom, ali svijest srca to skriva od vas.
Ako meditirate na olovo ili neki sličan metal i ponovno se koncentrirate na njegovu suštinu i metalitet, u potpunosti ostavljate tijelo. Nećete uopće dvojiti da je vaše fizičko i vaše eteričko tijelo ostalo iza na Zemlji. Čine se čudnima i udaljeni. Zanimaju vas onoliko malo koliko i kamen zanima stijena na kojoj leži. Svijest je napustila tijelo kroz krunu (sagitalni šav) glave. Gdjegod se okrenemo, sićušna količina, tinktura olova uvijek se može naći u univerzumu. Ovaj oblik svijesti doseže daleko u prostor; sa sviješću koja ima središte u lubanji čovjek uvijek ostaje u stanju potpune neosjetljivosti.
Predstavite sebi stanje iluzije u kojoj čovjek uobičajeno živi. Kada sjedi za stolom i računa ili piše članke on nježno zamišlja da misli sa svojom glavom. Stvarnost nije takva. Nije glava kao takva, već njen fizički aspekt, ono što pripada Zemlji. Svijest glave širi se od grla daleko gore u univerzum. Univerzum se otkriva samo u središtu glave. Ono što određuje vaše stanje između smrti i rođenja je srčani centar. Bilo da pišete loše ili dobre članke, bilo da računate da nije loše imati gradonačelnika za susjeda — to je određeno srčanim centrom. Čista je iluzija zamišljati da je svijest čovjekove glave ograničena samo na Zemlju, jer, u stvari, ona je u permanentnom stanju neosjetljivosti. I zato je posebno i predmet boli koje su drugi organi oslobođeni. Dopustite da idem još malo dalje. Kada, u našem sadašnjem stanju, pokušamo pronaći razlog za tu situaciju mi smo iz duha pod stalnom prijetnjom uništenjem naše intelektualne svijesti, sa slamanjem sveukupne svijesti i kolapsa u potpunu neosjetljivost.
Naša slika čovjeka je dakle kako slijedi: u grlu (željezo) čovjek razvija svijest koja doseže do arhetipova životinjskog carstva. To je svijest koja pripada zvijezdama, ali nismo je svjesni u običnom životu. Još više, u oblasti očiju (kositar) svijest je arhetipova biljnog carstva a dolje su njihove reflektirane slike. Kruna je središte svijesti olova koja doseže do sfere Saturna; naše središte glave nije svjesno članaka koje pišemo, oni su proizvod srčanog centra. Ali glava je potpuno svjesna događanja u kozmičkom prostoru. Naši opisi zemaljskih događaja i aktivnosti proizlaze iz srca; glava se, u međuvremenu, može usredotočiti na način na koji se božanska bića manifestiraju u piritu, u kristalu soli ili kvarca.
Kada svijest posvećenika pregledava ovdje prisutnu publiku, evidentno je da ono što govorim slušate srcima, dok su vaša tri viša stanja svijesti u kozmosu. Kozmos je pozornica aktivnosti sasvim različitog poretka od onog poznatog običnoj zemaljskoj svijesti. U kozmosu, posebno u onom što se tamo odigralo i zrači nadaleko i naširoko, istkana je za svih nas mreža naše sudbine, naša karma.
Tako smo postupno došli do razumijevanja čovjeka kroz njegov odnos s univerzumom — kako je u osnovi pridružen vanjskom svijetu, stalno pod prijetnjom uništenja iznutra, ograničenja na neosjetljivost i konačno podržavan od srca.
Kada meditiramo na druge vrste metala naš duhovni pristup je različit. Možemo sa bakrom slijediti isti postupak kao sa željezom, kositrom i olovom. Kada meditiramo na metaličku prirodu bakra, postajemo, takoreći, integrirani, jedno sa bakrom; cijela naša duša je prožeta bakrom, njegovom bojom i konzistencijom, njegovom radoznalom rebrastom površinom. Ukratko, postajemo potpuno identificirani s našim psihičkim odgovorom na metalitet bakra. Tada ne doživljavamo postepenu tranziciju prema neosjetljivosti, već upravo obratno. Imamo senzaciju da nešto preplavljuje naše cijelo unutarnje biće; naš odgovor je sve veća osjetljivost. Imamo nedvosmislen utisak da kada meditiramo na bakru da on prožima cijelo naše biće. On zrači iz središta ispod srca i raspršen je preko cijelog tijela.
To je kao da imamo drugo tijelo, drugog čovjeka unutar nas. Imamo senzaciju unutarnjeg pritiska. To dovodi to sitnog bola koji se postepeno uvećava. Čini se da je sve u stanju unutarnje napetosti.
Kada uvedemo ovo stanje sviješću posvećenika u nama osjećamo prisutnost drugog čovjeka. I taj doživljaj ima važne implikacije, jer sebi možemo reći: obično ja, nasljeđe rođenja i obrazovanja, instrument kojim razumijem svijet, pridružuje nam se kroz život; međutim, preko treninga i meditacije, budimo ovog drugog čovjeka koji preuzima svoj potencijal za percepciju. Taj drugi čovjek je zaista izvanredno biće. On ne posjeduje odvojene oči i uši, već je u jedno te isto vrijeme oči i uši zajedno. Nalikuje osjetilnom organu s delikatnom snagom percepcije; on opaža stvari koje mi normalno ne opažamo. Naš svijet odjednom postaje obogaćen.
Baš kao što zmija može skinuti svoju kožu, tako je na kraće vrijeme moguće — a mnogo toga se može doživjeti u nekoliko sekundi — za ovog drugog čovjeka, “bakarnog” čovjeka, da se izvuče iz tijela i slobodno kreće u duhovnom svijetu. On može biti odvojen od tijela, premda je cijena povećana bol. Kada smo razdvojeni od tijela imamo širi opseg doživljaja. Kada smo dosegnuti točku kada možemo ostaviti tijelo, tada možemo slijediti osobu koja je prošla kroz vrata smrti.
U tom slučaju sve naše zemaljsko druženje s pokojnikom je sada završeno. On je pokopan ili kremiran, on je prekinuo svoje veze sa Zemljom. Kada s drugim čovjekom napustimo tijelo, odnosno s vidovitom percepcijom, možemo slijediti putovanje duše nakon smrti. I tada učimo da duša u prvim godinama ili desetljećima nakon smrti svoj život na Zemlji ponovno proživljava u obrnutom redoslijedu. To je činjenica koja se može promatrati pošto se pridružimo duši kroz vrata smrti. Vrijeme potrebno za rekapitulirati naša životna iskustva trećina je našeg životnog vijeka. Čovjek koji umre sa šezdeset rekapitulirati će svoja životna iskustva preko dvadeset godina otprilike. Tijekom tog perioda možemo pratiti tu dušu. Tada možemo mnogo naučiti o čovjekovim doživljajima nakon smrti. Kod rekapitulacije njegova života doživljaji idu različitim redoslijedom. Oprostite ako dam nekako grub primjer. Pretpostavimo da ste tri godine prije smrti nekom dali pljusku. On vas je uznemiravao a vi ste bijesno eksplodirali; uzrokovali ste mu fizičku i moralnu bol. Izvukli ste određeno zadovoljstvo kažnjavajući ga za uvredu. Sada, kada rekapitulirate svoj život obrnutim redoslijedom i nakon godine dođete do ove epizode, ne doživljavate svoj originalni izljev bijesa, već fizičku i moralnu bol svoje žrtve. Živite upravo u njegovom osjećaju i psihički doživljavate pljusku; ponovno proživljavate bol koju ste uzrokovali. I isto vrijedi za sva djela. Doživljavate ih upravo onako kao drugi koji su bili uključeni u njihovo doživljavanje. Moguće je slijediti čovjekovu dušu nakon smrti kroz sva ovakva iskustva.
Drevni Kaldejci koji su svoje kulturalne impulse dugovali misterijskim učenjima imali su dublji uvid u ove stvari nego današnji čovjek. Izvanredna je činjenica da su u tim danima ovi Kaldejci u stvari živjeli u svijesti grla, dok mi danas živimo u svijesti srca. Za njih prirodna svijest je bila vrsta svijesti željeza; njihovo iskustvo je bilo pridruženo univerzumu; za njih Zemlja nije imala čvrstu konzistenciju koju ima za nas. Kada su, pod posebno pogodnim okolnostima živjeli, na primjer, u zajedništvu s bićima Marsa, došao je trenutak kada su prešla bića s Mjeseca i dovela sa sobom druga bića kao što su ona koja opažamo sviješću drugog čovjeka. I tako su Kaldejci indirektno učili uzvišene istine u vezi života nakon smrti. Primali su svoje instrukcije u ovim istinama iz univerzuma vani.
To danas nama više nije neophodno kada možemo slijediti mrtve bez posredničke pomoći. Možemo ih slijediti dok žive svoja iskustva obrnutim slijedom i svaki doživljaj unatrag. A čudna stvar je da kada smo se identificirali s tim drugim čovjekom nalazimo se u svijetu koji je beskonačno više stvaran nego svijet pojava. Ovaj sadašnji svijet i zbroj naših iskustava izgleda tamo neznatan u usporedbi s uvjerljivim, strogim svijetom stvarnosti u koju smo sada ušli.
Pridružujući se mrtvima na opisani način sve doživljavamo u uvećanom stupnju; sve se intenzivnije čini stvarnim. U usporedbi s tim, svijet pojava ostavlja magloviti utisak. Svakome tko je pridružen svijetu mrtvih kroz svijest posvećenika, fizički svijet izgleda kao naslikana maskarada i posvećenik koji je, preko meditacije, na taj način bio blisko pridružen mrtvima rekao bi: Svi ste vi nacrtane maske. Niste vi stvarni; jednostavno ste naslikane maske koje sjede na sjedalicama.
Prava stvarnost može se naći jedino iza oblasti fizičke egzistencije i ta stvarnost se može doživjeti ovdje i sada. Možda se neki od vas mogu sjetiti lika Stradera u mojim Misterijskim dramama. Taj lik je izvučen iz života. Strader je poetičan, ne-realističan portret osobnosti koja je živjela u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća i u dvadesetom stoljeću. U stvarnom je životu bio čovjek koji mi je bio duboko zanimljiv. Počeo je život kao iskušenik Kapucin, napustio svoje zvanje u korist filozofije i neko vrijeme ostao u samostanu u Dornachu. Ja sam ga preinačio u Stradera u Misterijskim dramama. To nije bio vjeran portret, već je nosio određenu sličnost s njim. U četvrtoj Misterijskoj drami, sjećate se, Strader umire. Morao sam pustiti da umre jer sam iscrpio sve mogućnosti daljeg razvoja njegovog lika. Kada bih to pokušao ne bi mogao spustiti pero na papir. Ne bi se mogao ponovno pojaviti u petoj Misterijskoj drami. Koji je razlog za to?
U međuvremenu stvarna osoba koja je promijenila svoju ulogu od monaha do filozofa je umrla. I pošto me duboko zanimao mogao sam pratiti njegovo putovanje kroz duhovni svijet. Tamo je impresija koju je stvorila ta osobnost bila daleko realnija. Njegov život i aktivnosti su prestale pobuđivati isti interes sada kada su se njegova iskustva mogla dijeliti u životu nakon smrti.
Zatim se dogodila čudna stvar. Nekoliko antropozofa je palo na dupe. Otkrili su — genijalnost čovjeka ne poznaje granice — da je Strader bio u izvjesnoj mjeri portret povijesne osobe. Tijekom njihovih istraživanja otkrili su neobjavljene rukopise i svakakve zanimljive dokumente koje je ostavio iza sebe. Donijeli su mi ih očekujući da ću biti presretan zbog otkrića. Nisu me ni najmanje zanimali. Ono što me zanimalo, s druge strane, bilo je ono što je radio nakon smrti. To je bilo daleko stvarnije. U usporedbi s tim, sve ostalo što je ostavio povezano s vanjskim svijetom, nije imalo važnosti.
Ljudi su bili iznenađeni koliko sam malo zanimanja pokazao nakon što su pretrpjeli toliko boli da bi sakupili informacije. Tada mi nisu koristile, niti mi trebaju sada. Činjenica je da je stvarnost ovog svijeta prividna u usporedbi s uzvišenom stvarnošću koja nam se otkriva kada dušu slijedimo iza vrata smrti. Tamo duša podnosi svijet koji sami možemo doživjeti kada smo se identificirali s drugim čovjekom koji može napustiti fizičko tijelo, iako samo kratko vrijeme. Ali u malom vremenskom isječku mnogo se može doživjeti.
Postojanje tog svijeta čiji rubovi direktno graniče s onima od svijeta pojava nikada nije upitno. To je svijet u kojem preminuli žive punije. Mi ih razumijemo preko ovog drugog čovjeka koji napušta fizičko tijelo. Nismo pretrpjeli gubitak svijesti, prije je naša svijest duboko pomiješana.
Ako se uzdignemo iznad srčanog centra, naša svijest postaje zatamnjena, blizu smo stanja nesvijesti. Ako se spustimo ispod srčanog centra naša svijest je pojačana. Ulazimo u svijet stvarnosti, ali moramo učiti nositi se s bolom i pažnjom koja nas prati. Ali ako srušimo zidove koji okružuju ovaj svijet s hrabrošću i odlučnošću ulaz nam je osiguran.
Sada smo došli do razumijevanja obične dnevne svijesti, druge svijesti u grlu, treće svijesti u oblasti očiju, četvrte, koja doseže vani u univerzum, na kruni glave, i pete koja nije u odnosu s prostornim svjetovima i vodi nas natrag u svijet vremena. Putujemo kroz vrijeme; kada postignemo ovaj peti nivo svijesti dijelimo istu obrnutu vremensku skalu kao i pokojnici. Iskoračili smo iz prostora u vrijeme.
Sve prema tome zavisi od naše sposobnosti da se premjestimo u različita stanja svijesti koja nam otvaraju nove svjetove. Na Zemlji je čovjek zatočenik jednog, izoliranog svijeta jer poznaje samo jedno stanje svijesti; u svim drugim stanjima svijesti on spava. Ako ih probudimo i razvijemo, možemo doživjeti druge svjetove.
Tajna duhovnog istraživanja je da kroz transmutaciju svoje svijesti čovjek transformira sebe. Ne možemo prodrijeti u druge svjetove usvajajući ortodoksne metode istraživanja i ispitivanja; moramo proći metamorfozu, transformirati našu svijest u nove i različite oblike.