.- 4. Četvrto predavanje, Torquay, 14 kolovoza 1924
TAJNA ISTRAŽIVANJA U DRUGIM OBLASTIMA KROZ METAMORFOZU SVIJESTI
Govorio sam o obliku, suštini i metalitetu mineralnog carstva utoliko koliko su u odnosu s različitim nivoima svijesti u čovjeka. Prije nego proširim moje opservacije i uključim određene metalne supstance, moram potpuno razjasniti svoju poziciju.
Iz onog što sam rekao lako se može zaključiti da sam preporučio uzimanje tih supstanci u obliku prehrane kao sredstvo induciranja stanja svijesti koje se razlikuju od normalne. Kada se raspravljaju metode postizanja duhovnog uvoda kroz unutarnji trening i disciplinu, često se čuje opaska: Bilo bi mi drago saznati nešto o drugim svjetovima i drugim stanjima svijesti, ali tako je teško provoditi vježbe koje su preporučene; uzimaju toliko vremena.
Malo kasnije, možda, ti ljudi počnu. Zatim, nakon nekog vremena, umiješaju se trenutni zahtjevi života i oni ne žele žrtvovati svoje ukorijene navike. Postepeno gube entuzijazam i vježbe su tiho napuštene. Nije iznenađenje da ne postignu ništa; potreba za duhovnim vježbama bude im previše dosadna.
Kada čuju, na primjer, da su kvaliteti određenog metala pridruženi drugim nivoima svijesti, to ih još više uvjeri. Ako je mala doza bakra sve što je potrebno da bi očuvali duhovnu vezu s drugim nakon smrti, zašto je onda ne bi uzeli, oni zaključe, ako omogućava razvoj višeg nivoa svijesti.
Ideja postaje sve više privlačna kada čuju da praksa usvojena u drevnim Misterijima nije bila mnogo različita, premda se u onim danima, naravno, izvršavala samo pod stalnim i najbližim nadzorom posvećenika. I kada se to ljudima kaže, pitaju se zašto se ove stare prakse ponovno ne ožive. Ali prelaze preko činjenice da je u drevnim vremenima cjelokupna fizička organizacija čovjeka bila drugačije konstituirana. U tim danima, i čak kasno kao u kaldejskoj epohi, nedostajala je naša sadašnja intelektualnost. Misli nisu bile samo-generirane kao danas, već su mu dolazile kroz inspiraciju. Baš kao što mi danas shvaćamo da mi ne stvaramo crvenilo ruže, već primamo utisak od ruže iznutra, tako su i ljudi drevnih vremena bili svjesni da su misli prenošene preko vanjskih objekata, bile su “in-spirirane”, udahnute u njih. Razlog za to se može naći u različitoj konstituciji fizičkog organizma, uključujući čak i sastav krvi. Prema tome bilo je moguće upravljati visoko potentnim dozama tih metala o kojima sam govorio — homeopatskim dozama kako ih danas zovemo — da bi pomogli ljudima u izvršavanju njihovih duhovnih vježbi.
Čovjeku Kaldejske epohe, pretpostaviti ćemo, bila je prepisana visoko potentna doza bakra. Prije uzimanja — to je općenito bila praksa u to vrijeme — usmjeravan je na izvršavanje nekih specifičnih duhovnih vježbi. U ovakvim slučajevima, od njega su zahtijevane prije godine nego dani treninga prije nego mu se visoko potentni bakar mogao dati. I zato što je njegova psihička konstitucija bila različita od naše, učio je, kroz trening, ponovno prolaziti reakcije na gornjem dijelu tijela, ovog fino distribuiranog, visoko potentnog bakra koji je cirkulirao krvotokom. Kada mu je nakon pažljivog treninga dan bakar, iznutra je osjećao da njegove riječi imaju dodatnu toplinu, jer je on sam generirao toplinu u svom grlu i u nervima koji vode od grla do mozga.
Pošto je njegova fizička građa bila različita, mogao je reagirati s ekstremnom osjetljivošću na ono što se u njemu odvijalo. Kad bi netko danas u sličnim okolnostima dao visoko potentni bakar, on bi naravno imao efekta, ali bi izazvao upalu grla i ništa više.
Važno je, prema tome, razumjeti razliku između fizičke konstitucije čovjeka u onim vremenima i današnjeg. Tada se neće biti u iskušenju inducirati druga stanja svijesti uzimajući medikamente, što je bila uobičajena praksa u drevnim vremenima i još je često upražnjavano u Srednjem vijeku.
U sadašnje vrijeme jedina ispravna metoda za čovjeka je da ima unutarnju percepciju prirode, esencijalnog bića barka kao što sam jučer naznačio i tako razvije senzitivan odgovor na boju ispoliranog bakra, na ponašanje bakra u rastvoru bakrenog sulfata. Koncentrirajući se i meditirajući na taj odgovor, osigurati će se da reagira na pravi način.
Ali, primijetiti ćete, u mojoj knjizi, Znanje o višim svjetovima, nema naznaka o tome koje pripremne korake treba poduzeti da bi se razvio ovaj odgovor na bakar. To je točno. Ali u principu upute su u mojoj knjizi dane, premda bakar nije posebno spomenut. Dan je opis kako treba ući u biće kristala, biljaka, itd. i naznačene su pripremne vježbe. Ali naravno nisu dane upute kako meditirati na prirodu bakra; cijela knjižnica (prije nego knjiga) bi za to trebala. Nije ni bilo neophodno, pošto su upute već bile dane — vježbe za unaprjeđivanje samopouzdanja, na primjer, i vježbe koncentracije na neku specifičnu temu ili objekt. Takve vježbe, u stvari, već su pokrivene onim što sam upravo rekao o prirodi bakra. Nema posebnih izjava na efekt na koji treba meditirati na prirodi bakra. Predloženo je da se izabere za tu svrhu neki jednostavni objekt ili tema za meditiranje ujutro ili navečer. To je ravno meditaciji o prirodi bakra. Jedino je to dano kao predmet meditacije koji se treba odnositi na njegovu metalnu prirodu.
Meditacija na neku specifičnu temu kao što je “mudrost zrači u svjetlosti” ima odlučujući utjecaj na unutarnji život, ako se iskreno provodi. Učinak bi bio isti ako bi netko istražio prirodu bakra iz svih kutova i koncentrirao se na njegov fizički aspekt. U prvom slučaju, pristupamo s moralnog stajališta, u drugom, sa fizičkog i kemijskog stajališta. Mnogo je bolje za onog koji nije kemičar da uđe u duhovni svijet sa moralnog stajališta.
Neophodno je, prema tome, vidjeti stvari u njihovu ispravnom odnosu, jer bi za današnjeg čovjeka bila greška nekritično slijediti metode drevnih Misterija da bi došli do uvida u duhovni svijet. Danas je ispravan smjer zamijeniti vanjski, fizički pristup sa više moralnim i duhovnim pristupom. Razvojem njegova fizičkog organizma cjelokupni čovjekov odnos s prirodom je transformiran. Sastav krvi, fluidi u tkivu i cjelokupna fizička konstitucija danas je različita od one od drevnih Kaldejaca. To se ne može dokazati anatomskom analizom. Najprije, anatom najviše vremena provede secirajući leševe. Nedavno je znanstveni skup podigao uzbunu i galamu za više leševa. Anatomima koji su bili tamo nedostajalo je leševa za istraživanje skrivenih tajni života. Ali ne bi bilo lako nabaviti kaldejska tijela da bi nastavili istraživanja! S druge strane, s tom grubom tehnikom, anatomi ne bi našli odgovore na skrivene tajne života; njih se mora istražiti duhovnim sredstvima.
Pošto je naše tijelo različito konstituirano od onih drevnih, jednu stvar treba jasno utvrditi. Danas je još moguće biti bez visoko potentnih supstanci, metalno potentnih, na primjer. Što je razlog za to? Objašnjenje je da mi imamo dublji uvid u stvarno biće prirode. Ako zaista razumijemo prirodu ljudskog tijela, znamo da je njegovo funkcioniranje promijenjeno od metala koje sam spominjao — kositra, bakra, olova, i tako dalje. I pokazao sam kako mijenjaju, u prvom redu, stanja svijesti.
Danas smo, međutim, svjesni da se u tijelu odvijaju promjene, čak i u normalnom životu, ako se smijem tako izraziti. Pretpostavimo, na primjer, da doživljavamo promjenu u onom dijelu tijela koji označava aktivnost bakra kako sam naznačio jučer. Svaka takva promjena se reflektira na smetnje probavnih organa, metaboličkog sustava — u smetnjama organa pretežno pridruženih metabolizmu, probavi i asimilaciji nutrijenata. Svakoj ovakvoj smetnji u ljudskom organizmu koju zovemo bolest također je pridružena evokacija različitog stanja svijesti. Implikaciju toga treba imati na umu.
Kakvo je sada značenje bolesti organa? Jučer sam kazao da za čovjeka današnjice njegovo normalno stanje budne svijesti leži u srčanom centru. Druga stanja svijesti su pridružena drugim organima, ali uvijek ostaju u podsvijesti. Oblast grla, uključujući područje od grla do mozga, živi stalno u stanju svijesti koje je odmah do normalnog stanja svijesti što sam opisao jučer. Oblast u susjedstvu probavnih organa dijeli istu vremensku skalu kao i umrli nakon smrti. Čovjek uvijek participira u tom stanju svijesti. Svatko dijeli iskustva nakon smrti onih koje je u životu osobno poznavao. Ali ih doživljava ispod srca, ne u srcu. Zato ne zna ništa o tom iskustvu; ono ostaje u podsvijesti, ispod praga svijesti. Kada dođe do nekog poremećaja, kao što je dispepsija, na primjer, u onoj oblasti gdje je čovjek duhovno u vezi s mrtvima, svijest ispod srca je promijenjena; postaje previše aktivna.
Što je dakle objašnjenje određene vrste želučanih smetnji? Iz fizičkog kuta to je jednostavno oznaka za stručnu dijagnozu. Ovdje predstavljena točka gledišta nije ni na koji način protiv čisto fizičkog pristupa medicini. Ja priznajem i cijenim njegovu vrijednost. Kao antropozofi mi ne usvajamo diletantski stav, amaterski ili šarlatanski koji ponižava ili kritizira pravovjernu medicinu. Potpuno prihvaćamo njena otkrića. Kada osoba pati od želučanih smetnji, simptomi se mogu fizički utvrditi; ali kao rezultat ovog stanja želuca ona je više u stanju dijeliti život umrlih neposredno nakon njihove smrti. Naravno da je fizička dijagnoza napravljena prije nego terapija može početi. Sa duhovnog stajališta mi bi kazali da se takva osoba osjeća prisiljena očuvati, nakon njihove smrti, svoju duhovnu vezu s dušama koje je poznavao na Zemlji. Ali nije u stanju ući u svijest koja leži ispod srca. Ona nije svjesna da je u prisnoj vezi s umrlima.
To je duhovni aspekt ovakve pritužbe. Želučane tegobe se javljaju kada je netko previše privučen umrlima. U takvim uvjetima pod dominacijom je umrlih. Mi smo pod jakim utjecajem tog svijeta koji je, kako sam jučer naznačio, mnogo stvarniji od fizičkog svijeta.
Zamislimo da ispred nas imamo vagu. Ako je indikator zakrenut, nulto očitanje dobijemo opterećujući drugi kraj vage. Stanje neuravnoteženosti kod osobe koja je razvila ovakvu nenormalnu osjetljivost u toj svijesti ispod srca tako da je previše privučena mrtvima — i uopće toga nije svjesna — analogno je vagi koja je opterećena na jednoj strani. Ravnoteža je vraćena dodajući odgovarajući teret na drugoj strani.
Dakle, ako je svijest ispod srca previše aktivna, svijest u oblasti grla mora biti umanjena; srce leži između, djeluje kao regulator i rub je oštrice na kojoj letvica vage oscilira. Ravnoteža je vraćena prepisujući bakar. Već sam naznačio da je čovjekovo tijelo danas tako konstituirano da grlo reagira na bakar.
Želučani i grleni sustavi tako su blisko povezani kao dva kraja vage. Jednog se može prilagoditi pomoću drugog. Ako su prepisane pogodne doze bakra, pacijent je sklon nekako se povući iz oblasti umrlih i to mu čini dobro za zdravlje, dok se inače u povećanoj mjeri identificira s tim. To je duhovni aspekt liječenja.
Danas znamo, prema tome, da sve supstance imaju i fizički i moralni aspekt. Stari posvećenici su mogli koristiti fizički aspekt za dobrobit svojih učenika ali tek nakon što bi učenici prošli obiman trening. Danas se na isti način ne bi trebao koristiti. Danas su moralni atributi područje psihičkog razvoja, fizički atributi onog od liječnika. Važno je da čovjek koji je upoznat s fizičkom stranom supstanci i ima priliku detaljno proučiti taj aspekt također bi trebao upotpuniti svoje informacije sa znanjem sa moralne strane. Toga se treba čvrsto držati za današnju percepciju i praktičnu percepciju na polju duhovnih metoda. Ljudski organizam se tijekom vremena radikalno promijenio i bliska veza koja je postojala između znanja o moralu i fizičkog aspekta supstanci bila je izgubljena i ponovno se mora obnoviti. Sada bih trebao više reći o gubitku te veze.
Odnos između medicinske znanosti sa svojim prevladavajućim fizičkim pogledom i znanosti duha mora pored toga danas biti različit od onog iz daleke prošlosti. U oba se slučaja odnos mora nastaviti, ali danas treba preuzeti različit oblik. Upravo o znanju o ovakvim stvarima zavisi naša sposobnost da razlikujemo između ispravnog i pogrešnog puta u duhovnom istraživanju.
Kratak pregled čovjekova stava prema znanju kroz stoljeća može pomoći baciti dodatno svijetlo na ono što sam već razmatrao.
Pogledajmo na evoluciju čovječanstva u retrospektivi, kada je interpretacija znanja i istraživanja bila toliko različita. Ogroman napredak je nedavno napravljen u znanju o termo- i elektro- dinamici i živi organizmi su danas klasificirani pod prirodnom, prirodnom poviješću, prirodnom znanošću i, u Engleskoj, prirodnoj filozofiji. Način na koji je priroda danas prezentirana u školama je visoko apstraktan. Priroda se vidi kao zbroj “prirodnih zakona” — takav se izraz koristi — za koji se očekuje da ga učenici zapamte. A apstraktni karakter ovog proučavanja se prenosi u život.
Pogledajte kako i student s najviše entuzijazma danas nalazi da je prirodna znanost hladna i apstraktna. U botanici mora srcem učiti listu botaničkih naziva za biljke i biljne vrste, u zoologiji, imena i klasifikacije životinja i životinjskih vrsta. Brzo ih zaboravlja i u svrhu ispitivanja stalno kreće ispočetka. I nakon ispita ih često potpuno zaboravlja; ako bi ih opet trebao, pronaći će ih u referentnoj knjizi. Teško se može reći da današnji student ima isti odnos prema botanici i zoologiji kakav je imao prema nekoj osobi kojoj je odan. To je van svake sumnje.
Priroda je danas postala nešto nejasno i maglovito, katalog zakona gravitacije, topline, svjetlosti, elektriciteta, magnetizma — zakona mehanike. Prirodna znanost i povijest prirode bave se proučavanjem kamenja i biljaka. Ali prirodna znanost dodatno uključuje život i unutarnju konstituciju organa biljke, životinje i čovjeka, što potpuno ignoriramo. Ukratko, prirodna znanost i filozofija prirode danas uključuju mnogo toga što tvrdimo da znamo i mnogo toga što potpuno ignoriramo.
Sada je stanje stvari takvo da teško odaje povjerenje; sve je tako maglovito i zbrkano, mišljenje je tako umjetno i apstraktno. Danas muški stremimo da ovladamo tom apstrakcijom koju nazivamo “priroda” i mnogi, to treba priznati, postanu indiferentni prema tom apstraktnom pristupu. I ako ne pripadamo mlađoj generaciji koja je u aktivnom revoltu protiv onog što se u školama podučava kao prirodna znanost, usvajamo stav blagonaklone neutralnosti. Nije uvijek bio takav slučaj. Želio bih sada ukratko okarakterizirati stav prema znanju prije nekoliko stoljeća.
Kada se vratimo natrag u deveto, deseto, jedanaesto i čak i u dvanaesto i trinaesto stoljeće dolazimo pred ljude — premda su u to vrijeme bili značajno manji — koje bi danas trebali opisati kao znanstvenike, ljude kojima je dosuđeno da budu izvanredni učenici njihovog vremena, koji su učili u čuvenoj školi Chartres u jedanaestom i dvanaestom stoljeću, kao što su Bernardus Silvestris, Bernard od Chartresa, Alanus ab Insulis. Te osobe su u to vrijeme još bile dovoljno sretne da budu udružene s posvećenicima, ljudima koji su imali duboki uvid u misterije postojanja, kao što je čuveni srednjovjekovni posvećenik Joachim od Fiore ili one druge slavne osobe poznate u svijetu kao John od Hanvillea. [ili Hauteville; na Latinskom, Altavilla. Njegov rad Architrenius (1184) spomenut je u jednoj od bilježnica Rudolf Steinera. Djelo je dugi ep koji opisuje alegorijsko putovanje mladog čovjeka koji traži pomoć i savjet božice Prirode.]
Spominjem ova imena, kojima treba pridodati mnoga druga, da bi evocirali duh vremena, da bi okarakterizirali stav prema znanju koji je tada prevladavao.
Kada uđemo u duhovnu perspektivu takvih osobnosti, nalazimo da je njihov koncept prirode potpuno različit od našeg vlastitog. U slučaju tipičnog botaničara, patologa ili historiografa današnjice, izraz na njegovom licu proturječi bilo kakvom dubljem interesu za misterije patologije ili anatomije; prije odražava sjećanje na ples na kojem je bio noć prije. Više učimo o veselim prigodama nego o misterijima prirode!
Sasvim je različita stvar bila pogledati u oči Joachima od Fiore, Alanus ab Insulisa ili Bernardus Silvestrisa. Na njihovom licu je upisana tragedija. Osjećali su da žive u epohi koja je pretrpjela nenadoknadiv gubitak. I sve veće shvaćanje tog gubitka ispunjavalo je njihova srca tragičnom žalošću.
Ili opet, ako bi pogledali na njihove prste, prste koje bi moderni dekadentni svijet opisao kao ‘nervozne’, osjetljive prste, koji su živi svjedoci njihove želje da istraže one drevne misterije, kojih gubitak je bio upisan na njihovim licima, trebali bi osjetiti čežnju za ponovnim oživljavanjem drevne mudrosti iz prošlosti.
Postojali su kratki trenutci kada su mogli prizvati slike tih drevnih vremena za svoje učenike; ali to su bile samo fantomske slike.
Ono što ću vam sada opisati nije poetska fantazija, već stvarnost. Možemo vizualizirati Alanus ab Insulisa iz škole Chartres, gdje veličanstvena katedrala stoji još i danas, kako govori svojim učenicima o prirodi i kaže: Priroda je biće koje nas izbjegava kada joj se približimo. Čovjek sada usmjerava svoje snage na drugi kraj; više ne dijeli ono intuitivno razumijevanje prirode koje su jednom posjedovale sage starih vremena. Priroda je, u njihovim očima, bila uzvišeno biće obdareno duhom, koji je svugdje na djelu — gdje su stvorene formacije stijenja, gdje biljke izviru iz Zemlje, a ukrašene zvijezde iskre na nebesima. Svugdje je na djelu biće beskonačne veličine, koje se otkrilo u čudesnom obliku žene koja tka mrežu prirode. Drevni su to doživljavali prirodno. Iz njihovih opisa još možemo predstaviti kako je priroda izgledala u njihovim očima, tkajući i radeći svuda okolo, u manifestacijama topline, svijetla, boje i života. Shvatili su da je božica Priroda bila božansko duhovno biće čija se stvarna esencija može upoznati jedino direktnom percepcijom.
Osobnost kao Alanus ab Insulis još je mogla takve koncepcije predstaviti svojim učenicima u školi Chartres. Ali pošto su posvećenici vidjeli da stari koncept božice Prirode postepeno slabi i umire, vidjeli ispunjenost životom i vitalnost prirode koju mi danas smatramo mrtvom i apstraktnom jer smo s njom izgubili dodir, tuga i tragedija je bila ispisana na njihovim licima.
Zatim, opet, čujemo za takvog čovjeka kao Brunetto Latini, čuvenog Danteovog učitelja. Tijekom njegovih putovanja, u nekom čudnom karmičkom incidentu, pretrpio je srčani udar koji je proizveo promjenu svijesti. Taj događaj je bio daleko važniji za njegov razvoj nego patnja koju je trpio kada je posljednji od Guelfa bio protjeran iz rodnog grada. Zbog te transformacije svijesti još je mogao opažati božicu Prirodu i opisati je u svojoj knjizi Tesoretto. Dao je slikoviti opis, imaginativno inspiriran, kako je, na svom putovanju kući u rodnu Firencu, došao na brežuljak usred nenaseljene šume i na tom brdu vidio božicu Prirodu kako tka na svom razboju. Otkrila mu je značaj mišljenja, osjećanja i volje za ljudsku dušu, unutarnju prirodu četiri temperamenta i ulogu pet osjetila.
I oči njegovog duha i duše su bile otvorene. Ovaj doživljaj na njegovu putovanju kući iz Španjolske u rodnu Firencu pod utjecajem depresivnog, patološkog stanja bio je duhovna stvarnost. Kao rezultat ove unutarnje transformacije, vidio je tkanje života četiri elementa, vatre, zemlje, vode i zraka, tijek i pokret planeta i dušu koja je izlazila iz tijela u kozmos. Sve to je doživio pod utjecajem duhovnog učenja u rukama božice Prirode.
Ti doživljaji su opisani od čovjeka te epohe s jasnoćom i konkretnošću koja danas teško može biti veća. U isto vrijeme, osjećali su da su drevni doživljavali to znanje na različit način i da je tijekom vremena ono bilo izgubljeno. Da bi se oživjelo znanje tih misterija bilo je neophodno inducirati patološko stanje. I osjećali su neodoljivu težnju da održe na životu pravu sliku Prirode.
I kada u retrospektivi pregledamo cijeli čovjekov stav prema znanju o prirodi, osjećamo da je naš pristup prirodi apstraktan, priroda je katalog zakona. Ponosni smo ako te zakone možemo vidjeti čak i u nekoj mjeri kao povezanu cjelinu. Ako nekoliko stoljeća pogledamo unatrag vidimo živi odnos koji je postojao između čovjeka i božanskog bića koje je živjelo, tkalo i radilo u prirodnoj pojavi — u izlasku i zalasku Sunca, u prenošenju topline stijenju i biljkama, toplini koja je aktivna unutar svog tog života, rasta i razmnožavanja. Kako je različita bila znanost koja je uzimala u obzir aktivnosti božice Prirode. Raspoloženje u kojem su studenti škole Chartres — većina su bili Trapisti — izlazili sa predavanja bio je veoma različit od raspoloženja studenata koji odlaze sa predavanja danas! Njihov odgovor je bio nužno živ i dublji izraz njihova unutarnjeg bića. I ista živa realnost je reflektirana u opisima takvog čovjeka kao Brunetto Latini, slavnog učitelja Dantea. Energičan, kreativni duh vremena lako se može zamisliti, jer likovi i predivni slikoviti opisi Danteove Komedije inspirirani su slikovitim opisima njegova učitelja Brunetta Latini koji svoju inicijaciju duguje karmičkom incidentu. U školi Chartres i drugim školama za većinu uputa danih u to vrijeme bili su dužni posvećenicima kao što je Joachim od Fiore i drugi.
Naziv Priroda nije korišten u našem apstraktnom smislu; on je implicirao nešto kreativno u vanjskim čulnim pojavama, ali to je ostalo pod velom i umaklo pogledu.
Treba uzeti u obzir još jedan faktor. Pretpostavimo — opet opisujem fundamentalnu stvarnost, ne neku poetsku fantaziju — da ste, kao stariji student, prisustvovali seriji predavanja koje je dao Alanus ab Insulis i uzeli udjela u diskusiji; studenti su bili otpušteni i vi ste hodali s Alanusom ab Insulis razgovarajući o problemima u temi.
Konverzacija je možda skrenula prema nekom određenom pitanju. Vi ste možda govorili o božici Prirodi koja se manifestira u svijetu pojava, ali koja je od vas skrivena. Tada bi Alanus ab Insulis koji se možda zagrijao za diskusiju rekao: Da još dijelimo u našem životu sna stanje koje su nekad posjedovali drevni, bili bi u dodiru sa skrivenom stranom prirode. Naše spavanje vodi u zaborav; ali upravo su u podsvjesnom drevni bili u dodiru sa skrivenom stranom prirode. Kada bi ponovno mogli doživjeti vidovito spavanje drevnih, upoznali bi božicu Prirodu.
A ako bi, u sličnoj situaciji, bili uključeni u intimni razgovor s Joachimom od Fiore, on bi odgovorio: naše spavanje je lišeno sadržaja, naša svijest je uništena. Bilo bi teško prema tome upoznati božicu Prirodu kako tka i radi u svim stvorenim stvarima. Drevni su bili svjesni i njenih skrivenih i njenih vidljivih aspekata. Nikada nisu koristili izraz Priroda. Nisu nikada držali da je biće čiju prisutnost nejasno osjećamo, ali ne poznajemo, bila božica Priroda. Dali su joj drugo ime — Proserpina, ili Perzefona.
To je u tim danima bilo opće znanje. Ono što sam upravo opisao bilo je transformirano u naš apstraktan koncept prirode. I ono što je živjelo u duši čovjeka kao Bernardus Silvestris, Alanus ab Insulis, John od Hanville, i iznad svih Brunetto Latini, bila je transformacija božice koju su drevni vidjeli kao Proserpinu, kći Demetre — cijelog univerzuma; Proserpina (moderni izraz zvuči otrcano) — priroda, priroda koja može živjeti samo pola života u gornjem svijetu, koja čovječanstvu otkriva samo njen fizički i čulni aspekt, dok drugu polovinu svog života provodi u onim oblastima gdje čovjek boravi kada spava, oblasti koju čovjek više ne može nastanjivati jer je njegovo spavanje ispražnjeno od prave stvarnosti.
Naše znanje o prirodi, premda ga ne možemo shvatiti zbog naše sadašnje apstraktne koncepcije, odjek je onog što je jednom živjelo u starom grčkom mitu o Perzefoni.
Činjenica da je čovjek s žalosnim likom ovog bio svjestan i da se to tada još moglo znati, pokazuje kako se protekom vremena staza znanja promijenila. Kao što sam maloprije rekao, možemo samo razviti pravi osjećaj, i osjećati suptilne razlike u ovim stvarima, kada u retrospektivi pogledamo prirodu znanja koje je jednom postojalo. Naveo sam ove primjere, ne s idejom da oživim stare oblike znanja, već da skrenem pažnju na vrste znanja koje su prevladavale u ranijim vremenima.
Mogu se držati za riječi koje su bile izgovorene možda od Joachima od Fiore ili Johna od Hanvillea: “Ono što danas gledamo kao prirodu, ili što god da je skriveno od nas jer to ne možemo shvatiti duhovno, jednom je bilo poznato kao Proserpina”, i ako je mit o Proserpini (to je preživjelo jedino kao mit) oživljen unutar nas, tada slike evocirane mitom bude slike još ranijih odnosa. One su slike iz vremena kada čovjek nije poznavao niti apstraktni niti tragični aspekt božice Prirode, kada je vidio samu Proserpinu-Perzefonu, u njenom aspektu sjajne ljepote i tragične sumornosti.
I u kakvom se aspektu javila u tim dalekim danima njena osvita? To nisu bili dani Platonove filozofije, niti Sokratovih dijaloga, već mnogo ranija vremena, kada je znanje bilo mnogo vitalnije nego na vrhuncu grčke kulture.
Pokušajmo predočiti različite oblike koje je znanje poprimalo tijekom ljudske evolucije tako da u pravoj perspektivi možemo vidjeti ono što smo već raspravljali sa stajališta sadašnjosti i što ćemo detaljnije raspraviti tijekom ovih predavanja.
Premda je neophodno da naš iskaz bude kratak i nesavršen, pokušajmo predočiti prirodu Misterija u koje je bio iniciran grčki filozof Heraklit, ‘tamni’ i ‘sumorni’ Heraklit kako je nazvan, pošto se, u kasnijim godinama, psihička tama spustila na sve što je primio u rukama Misterija. Predočimo taj period u razvoju Misterija kada su Grci izvukli svoju imaginativnu viziju i stvaranje njihovih mitova. I predstavimo sebi Misterije Efeza u koje je Heraklit bio iniciran.
Znanje prvobitnih vremena je još postojalo u Efezu i bilo je očuvano u Homerovo vrijeme i čak i u vrijeme Heraklitove inicijacije, premda u kastriranom obliku. Te drevne Misterije su još cvjetale. Jaka i snažna duhovna atmosfera bila je prisutna u tom hramu sa statuom božice Dijane na istočnoj strani, božice plodnosti, koja je simbolizirala obilnu plodnost prirode, svugdje. Kada su bile rasprave, velike tajne postojanja, duboke duhovne tajne priopćavane su učenicima preko izgovorene riječi odmah nakon što su učestvovali u Misterijima i primili moćne impulse Misterija sa obreda u hramu u Efezu. I ove duboke rasprave su nastavljane nakon što bi učesnici u ceremonijama napustili Hram. U vrijeme sumraka, kada priroda poziva na kontemplaciju, oni bi slijedili stazu koja vodi od ulaza u Hram do šumarka s šetnjicama, sa zasađenim tamno zelenim drvećem u kojem bi se staze koje se šire od Hrama u Efezu postepeno gubile iz vida u daljinu. Želio bih vam ponuditi donekle neadekvatnu sliku takve konverzacije.
Nije bilo nepoznato da netko tko je primio djelomičnu Inicijaciju u Misterije tih vremena uđe u razgovor s učenikom oba spola. Trebate shvatiti da je u to vrijeme jednakost spolova, premda izgubljena odmah poslije, bila u većoj mjeri stvarnost nego je to danas. Možemo govoriti, prema tome, i o ženskim i o muškim učenicima Efeza. I u tim razgovorima bio je živ interes za duhovni aspekt mita o Perzefoni. Ali kako se takav razgovor odvijao? Najprije, tu je bio učitelj, Svećenik-posvećenik, koji je, iz duhovnih impulsa koje je primio, bio osposobljen govoriti o slučajevima u svijetu oblika, o među povezanosti subjekata u tom svijetu. Govoreći iz svog inicijacijskog znanja rekao bi svom učeniku nešto kao ovo. — Sada je sumrak, i spavanje koje otkriva duhovni svijet uskoro će nas stići. Pogledajte svoj ljudski oblik u njegovoj sveukupnosti. Ispod naših nogu su biljke a oko nas su izdužene sjene sumraka i mutno zeleno svijetlo šumarka hrama. Prve zvijezde počinju sijati na nebesima. Pogledajte veličanstvenost i veličinu neiscrpne vitalnosti života gore na nebesima i na Zemlji ispod. Zatim pogledajte sebe i sjetite se da cijeli univerzum živi i komeša se unutar vas, da sva organska aktivnost, sve promjene i događaji vašeg unutarnjeg života svjedoče u svakom trenutku dana brojnim činjenicama i beskonačnim transformacijama vašeg bića. Shvatite da ste vi mikrokozmos koji je, premda prostorno ograničen, bogatiji misterijima i čudima nego makrokozmos kojeg shvaćate vizualno i intelektualno. Učite osjećati i spoznati svijet unutar vas. Shvatite da sada gledate vani iz svog mikrokozmosa u veći svijet koji seže od Zemlje do zvijezda. Zatim će vas prevladati san; nećete više biti zarobljenik vlastitog tijela, vašeg vlastitog svijeta, već ćete živjeti u tom drugom svijetu koji sada promatrate, svijetu koji grli Zemlju i zvijezde. Vaša duša i duh će napustiti fizičko tijelo i vi ćete dijeliti sijanje zvijezda i izdisaje Zemlje. Jahati ćete na vjetrovima i misliti sa zvjezdanim sjajem. Sada ćete živjeti u duhovnom svijetu i gledati natrag na vaše mikrokozmičko ja.
U drevnim vremenima je bilo moguće da učitelj govori svom učeniku na ovaj način, jer percepcija vanjskog svijeta nije bila tako oštro određena kao sada, i život u spavanju još nije bio postao potpuno prazan. Još je bio prepun doživljaja. Referirajući na to stanje spavanja, učitelj je govorio o stvarnostima, govoreći: Vi ste sada u prisutnosti Proserpine, Perzefine ili Kore. Kora živi u zvijezdama, u zracima sunčeva svijetla, u mjesečevim zrakama i rastu biljaka. Svugdje se može vidjeti aktivnost Perzefone, jer je ona utkana u odijelo univerzuma. I iza svega toga je Demetra, njena majka, za koju je Perzefona istkala ovo odijelo koje vidite kao vanjski svijet. — Učitelj nije koristio izraz ‘priroda;’ radije je govorio o Perzefoni ili Kori.
I nastavljajući dijalog s učenikom, učitelj bi nastavio: Ako bi netko ostao budan duže nego ti, tada bi, dok ti spavaš, on opažao biljke, planine, oblake i zvijezde — vanjske manifestacije Perzefone — upravo kao ti sada. Iluzija leži u načinu našeg gledanja. Nije Perzefona, ni njena kreativna aktivnost u planinama, biljkama, oblacima i zvijezdama ono što je iluzorno, već kako ih vi vidite. I sada je došao trenutak za spavanje. Kroz vaše oči, organ misterija života, Kora-Perzefona ući će u vas. —
Te stvari su opisivane tako živopisno jer su tako živopisno doživljavane; tako da je, padajući u san, spavač ne samo osjećao da je pogled, slušanje i percepcija ugašena, već je bio svjestan Perzefone koja kroz oči uranja dolje u fizičko i etersko tijelo iz kojih su se dok spava duša i duh povukli.
U budnom životu živimo u gornjem svijetu, u spavanju živimo u donjem svijetu. Perzefona je kroz oči spavača ušla u fizičko i etersko tijelo. Boravi sa Plutom, gospodarom sna unutar fizičkog i eterskog tijela. Iskušenik koji spava doživljavao je aktivnost Pluta i Perzefone. Preko instrukcija koje je primio postaje svjestan ulaska Kore kroz prolaz očiju. To za njega postaje živa realnost, i sada je u snu doživljavao djela Pluta i Perzefone. I dok je iskušenik to doživljavao, njegov učitelj je imao odgovarajuće doživljaje koji su bili povezani sa svijetom oblika.
Zatim, kada bi se učitelj i učenik ponovno sreli, svaki je imao svoje posebne doživljaje. I kada su raspravljali o biljkama i drveću, učitelj bi opisao kako su se te forme pojavile, jer su se njemu u snu otkrile. Zatim bi detaljno raspravljao konfiguraciju lišća i stabljika, o cijelom carstvu prirode i formativnim silama koje dolje na Zemlju djeluju odozgo. I premda je učenik možda doživio različite uvide, vjerojatno bi slijedio učitelja kada bi govorio o misteriji klorofila i osmoze. Tako bi se razgovori nadopunjavali: u toj živopisnoj slici boginje Perzefone u podzemnom svijetu, otkrivajući čovjeku dok spava njen drugi aspekt, te tajne su otkrivane ljudskoj duši i ulazile u nju.
Dakle, u tim dalekim vremenima, učenik je učio od učitelja i učitelj od učenika. S jedne strane, učenje je bilo o duhu i duši, s druge strane, o duši i duhu. Iz te razmjene povučenih doživljaja dodirnuli bi najveće visine znanja. Dok su dijelili najdublje uvide, kada bi opet vidjeli da se primiče zora i jutarnja zvijezda sjaji na istoku, šaljući svijetlo u tamnu zelenu šetnjicu čije avenije veličanstvenih stabala su se postepeno gubile iz vida u daljini, njihova srca su bila vesela. Nakratko su boravili u oblasti koju sada zovemo oblast prirode. I kada su o ovim stvarima govorili između sebe, sigurno su znali da su imali razgovor s Perzefonom. I također su znali da je sve što je kasnije inkorporirano u mit o Perzefoni bilo, u stvari, skriveni izvor čovjekova znanja o prirodi.
Mogu samo nesavršeno naznačiti fascinaciju ovim razgovorima koji su povezani s Misterijem Efeza i bili su prožeti vitalnim, živim znanjem o Perzefoni. Ali tijekom vremena to znanje je spušteno u apstrakciju koju danas znamo kao priroda i čovjek kao Joachim od Fiore bio je rastužen tim tragičnim gubitkom.
Možemo razumjeti stazu koja vodi do razumijevanja duhovne prirode čovjeka i kozmosa kada usmjerimo pažnju na, i karakteriziramo, ne samo odvojena stanja svijesti unutar čovjekova dosega, već također i pokažemo kako su se ta stanja transformirala tijekom evolucije čovječanstva; kada shvatimo koliko je različito od našeg bilo znanje, na koje je upućivao razgovor onih koji su sudjelovali u Misterijima hrama u Efezu, i kako je različita bila priroda razgovora vođenog s takvim osobnostima kao Joachim od Fiore i Alanus ab Insulis; i kako je danas različito znanje koje moramo stremiti još jednom steći, da bi kroz duhovni trening tražili oblike znanja koje vodi natrag od Vanjskom prema Unutarnjem, od Iznad do Ispod i zatim od Unutrašnjeg prema Vanjskom i od Ispod do Iznad.