.- 5. Peto predavanje, Torquay, 15 kolovoza 1924
UNUTARNJE OŽIVLJENJE DUŠE PREKO KVALITETA METALIČKE PRIRODE
Pokušao sam pokazati kako čovjek može razviti i druga stanja svijesti osim onih u njegovu svakodnevnom životu i kako nam povijest evolucije daje obilje dokaza da na polju ljudskog znanja i djelovanja, čovjek nije posjedovao svijest kakvu mi danas imamo. Zatim sam pokušao skrenuti pažnju na odnos između svijesti studenata koji su živjeli u desetom, jedanaestom i dvanaestom stoljeću i načina na koji je u tim danima njegovano znanje, u školi Chartres, na primjer. I u vezi toga sam ukazao kako su se pojavili oblici percepcije koje nikako ne možemo povezati s našim sadašnjim nivoom svijesti. Brunetto Latini, Danteov učitelj, takav je slučaj.
Jučer sam želio podsjetiti na čovjekov odnos s univerzumom u još ranijoj epohi, u misterijima Efeza, na primjer. Naučili smo kako su u to vrijeme prevladavala sasvim različita stanja svijesti, premda u nekoj mjeri povezana s današnjom znanstvenom sviješću.
Nakon ovog kratkog koraka u povijest sada bih želio nastaviti naša istraživanja. Već sam naznačio kako je metalitet, suština mineralnog elementa, povezan s čovjekom i njegovim stanjima svijesti. Pokazavši čovjekov odnos s metalom bakra, opisao sam stanje svijesti koje mu omogućava sudjelovanje u doživljajima takozvanih umrlih nakon smrti.
Moramo shvatiti da je to bio oblik percepcije kakvu je Brunetto Latini iskusio u polu-patološkom stanju koje je slijedilo nakon njegova srčanog udara.
Zaista sve što on opisuje, sve što mu je došlo kroz inspiraciju božice Prirode moglo je biti stečeno u tom stanju svijesti — tako bliskoj našoj svakodnevnom svijesti — koja može dijeliti doživljaje umrlih neposredno nakon njihove smrti. Rekao sam da je to bilo stanje velike stvarnosti. Nastanjujemo svijet snažnijih utisaka, blistavijih, svijet koji sve dovodi do punije konzumacije nego svijet pojava.
Samo tim faktorima dugujemo da možemo učestvovati u doživljajima duše koja je nedavno prošla kroz vrata smrti.
U isto vrijeme, taj svijet otkriva jedinstvenu osobinu. Kada nastanjujemo taj svijet u stanju svijesti koje sam opisao, više nismo u stanju promatrati normalne doživljaje našeg dnevnog života; vidimo samo onaj dio našeg života koji neposredno prethodi inkarnaciji — naše doživljaje kada smo još u duhovnom svijetu prije rođenja. Moramo prema tome shvatiti da smo u tom stanju svijesti odvojeni od svijeta koji čovjek normalno nastanjuje.
Dopustite da to ilustriram. Čovjek je rođen u određeno vrijeme. Ako, u dobi od četrdeset, razvije stanje svijesti bakra — to sam već objasnio u predavanju prekjučer — njegova percepcija nije više povezana s neposrednom sadašnjošću, niti s njegovom percepcijom u dobi od trideset ili trideset pet; može gledati natrag jedino na svoje doživljaje prije rođenja. To može i za sebe i za druge, ali ne može razumjeti svijet svakodnevne egzistencije. To je ostvarivo jedino za ljudska bića.
U odnosu na životinje, ne vidimo ih u njihovom poznatom fizičkom obliku; gledamo u svijet neposredno iznad i opažamo ono što sam nazvao grupna duša. Vidimo, takoreći, auru životinjskih vrsta. A kada pogledamo u svijet, nalazimo ga transformiranog i otkrivamo nešto od vrhovne važnosti za čovječanstvo, ali što je potpuno ignorirano u našem sadašnjem materijalističkom dobu.
I ako, obdareni najvišim akademskim znanjima, dođemo u kontakt s tim bićem koje je uvijek prisutno kao božica Priroda, tim bićem tako živopisno opisanim od učitelja u školi Chartres, Bernardusa Silvestris, Alanusa ab Insulis i drugih, osjećamo se duboko neupućeni usprkos svom našem modernom znanju. Osjećamo da je naše sadašnje znanje relevantno jedino u svijetu između rođenja i smrti i više ne vrijedi kada uđemo u duhovni svijet sa sviješću koja može pratiti mrtve iza vrata smrti.
Kada proučavamo kemiju, ukupno naše znanje vrijedi jedino u životu između rođenja i smrti. Kemija, kao takva, nema važnosti u svijetu koji dijelimo s umrlima. Sve znanje koje stječemo u svijetu pojava bezvrijedno je u ovom prijelaznom stanju između smrti i ponovnog rođenja, preživljava jedino kao memorija. Imamo neposrednu svijest o toj prijelaznoj sferi koju sada nastanjujemo i osjećamo da je svakodnevni svijet u kojem smo toliko naučili izblijedio iz naše svijesti. Ovaj drugi svijet leži otvoren pred nama.
Zamislimo da se u našem neposrednom okruženju pred nama naziru planine. To daje dojam čvrstoće. Gledano s distance reflektira svijetlo Sunca i mi zamjećujemo obrise i formacije stijena. Zatim se postepeno približimo. Kada na nju stavimo nogu, osjećamo da nudi otpor, na stojimo na čvrstom tlu; nema sumnje u njenu stvarnost.
U prijelaznom svijetu sve što sam opisao kao čvrsto i svijetlo gubi svaku važnost; izgleda da nešto izlazi iz planine, raste sve više, i daje dojam druge vrste stvarnosti.
U uvjetima normalnog života vidimo planine okrunjene oblakom. Ne sumnjamo da je to uzrokovano kondenzacijom vodene pare. Ovaj fenomen također gubi svu stvarnost. Nešto drugo se pojavljuje iz oblaka. Ono što vidimo da izlazi spaja se s oblakom i planinom koji postupno izlaze iz pogleda. Iz tog sjedinjenja rađa se nova stvarnost koja nije samo maglovita, već je u isto vrijeme obdarena formom. I to vrijedi za sve u tom prijelaznom svijetu.
Recimo da stojimo ispred velike publike. U trenutku kada uđemo u duhovni svijet sve jasno definirane konture su izbrisane. Umjesto toga opažamo dušu i duh publike projektirane u obliku vidovitih slika. I misteriozna duhovna aura okruženja postepeno nam se pridružuje. Pojavljuje se novi svijet, svijet koji nakon smrti nastanjuju umrli.
Sada postajemo svjesni nečeg drugog. Da taj prijelazni svijet u koji smo sada ušli nije postojao, da nije bio sveprisutan, trebali bi biti bez očiju i ušiju, bez osjetilnih organa. Svijet opisan od kemičara i fizičara ne može nas snabdjeti osjetilnim organima; bili bi slijepi i gluhi. Naši osjetilni organi unutar nas ne mogu biti izgrađeni.
I to je bilo iznenađujuće otkriće Brunetta Latinia kada se vratio iz Španjolske u blizinu njegove rodne Firenze i pretrpio onaj lagani srčani napadaj koji mu je otvorio prijelazni svijet. Shvatio je da su njegovi osjetilni organi bili rad od toga drugog svijeta, da bi njegova osjetila bila potpuno nerazvijena da taj prijelazni svijet nije prožeo svijet čulnih iskustava. Naš ljudski status je određen činjenicom da naše osjetilne organe dugujemo našoj povezanosti s tim drugim svijetom, tim prijelaznim svijetom.
U svim vremenima taj drugi svijet je zvan svijet elemenata. Tu izrazi kisik, vodik i ugljik, itd., nemaju značenje, oni su primjenjivi jedino u svijetu između rođenja i smrti. U drugom svijetu jedino je smisleno govoriti o elementima zemlja, voda, zrak, vatra i svijetlo, i tako dalje. Jer specifične karakteristike vodika, kisika, itd., potpuno su nepovezane s osjetilima. Ono što kemičar otkriva o mirisu ljubice ili asafetide, naime, da je jedan ugodan a drugi krajnje neugodan, svi nazivi u njenom kemijskom sastavu — ništa od toga nema nikakav značaj. U drugom svijetu sve manifestacije mirisa ili arome su produhovljene. Sa stajališta drugog svijeta bile bi opisane kao prozračne; ali to je prorijeđeni zrak, zrak potpuno prožet duhom. Naša osjetila su prema tome ukorijenjena u svijetu elemenata gdje je još smisleno govoriti o zemlji, vodi, vatri i zraku.
Sada možemo ispraviti naše prethodne zablude i doći do ispravnog shvaćanja. Kakva je reakcija modernog filozofa koji tvrdi da je i logičan i objektivan i da je napustio sva naivna gledanja ranijih epoha? On drži da su ti raniji koncepti bili primitivni: u tim danima čovjek je govorio jedino o čvrstim elementima, zemlji, vodi, vatri i zraku, dok danas poznajemo sedamdeset do osamdeset elemenata, ne samo četiri ili pet.
Ako bi se sada Grk s tipičnim gledištem njegova vremena rodio danas i ispričao mu se taj stav, njegov odgovor bi bio: Naravno, vi još govorite o elementima kao kisik ili vodik, ali na vaš način. Zaboravili ste ono što smo mi razumjeli za četiri elementa. Niste svjesni njihova sastava, više o njima ništa ne znate. Unatoč postojanju svih vaših sedamdeset dva ili sedamdeset pet elemenata, nikada ne bi nastali osjetilni organi, jer oni su rođeni iz četiri elementa. Mi smo imali bolje znanje o čovjeku; mi smo znali kako je čovjekovo vanjsko vozilo s njegovim osjetilnim organima izgrađeno. —
Pravu procjenu utisaka koje je primio čovjek starih vremena može formirati jedino čovjek koji je poduzeo prve korake u posvećenju, kao Brunetto Latini, kada prepoznaje značaj tih utisaka za život duše i duha, kada imamo na umu njihove neočekivane i frapantne učinke i kako su aktivno stimulirali dušu.
Ako netko tko je dosada vjerovao u realnost svojih osjetilnih utisaka otkrije da ova stvarnost nije ni mogla kreirati njegove osjetilne organe i da iza ove stvarnosti mora postojati sve što sam ovdje opisivao, tada efekt u prvom redu mora biti potresan.
Važno je shvatiti da ne možemo razviti takvo znanje i razumijevanje ako ovjekovječimo stare jalove koncepte o prirodi kakve obično imamo. Kada uđemo u taj drugi svijet, sve počinje vibrirati životom. Kažemo sebi: planina koju znamo preko osjetilnog doživljaja javila nam se kao neživa stvar; potpuno smo bili nesvjesni da je bila prožeta živućim snagama. Sada nam se otkrivaju. A oblak koji se prije činio nepokretan i inertan sada manifestira vitalan život koji u njemu prebiva a koji prije nismo opažali. Sve je oživljeno i u tom tkajućem, pulsirajućem životu otkrivena je fundamentalna stvarnost.
U ovom drugom svijetu zakoni prirode nisu intelektualne konstrukcije; mi smo u dodiru s duhovnim bićem. Božica Priroda, koja nam se obraća, daje znak i prenosi uvide iz svijeta stvarnosti. I na taj način učimo o stvarnosti našeg okruženja preko bića nadčulnog svijeta. Prevedeni smo iz našeg čisto apstraktnog svijeta koji je podređen prirodnim zakonom u stvarni svijet bića, gdje ne dolazimo do prirodnih zakona pomoću eksperimenta i analize, već se osjećamo u prisutnosti bića različitog svijeta, bića koje prenose znanje i razumijevanje jer znaju da mi, kao ljudska bića, još moramo učiti.
Tako u duhovni svijet ulazimo na ispravan način. Shvaćamo da kada bi bili obdareni samo osjetilnim organima, s okom i njegovim optičkim nervima, nosom i njegovim mirisnim nervima i uhom s njegovim slušnim nervima, i ako bi svi ti nervi bili povezani u njihovoj izvornoj točci, ne bi bili svjesni postojanja kisika, vodika, ugljika i tako dalje, i svega što opažamo između smrti i rođenja. Gledali bi u svijet elemenata — svuda oko nas opažali bi zemlju, vodu, zrak i vatru. Ne bi imali ni najmanjeg interesa u daljnjem razgraničenju između čvrstog i krupnog materijala, fluidnog i vodenog elementa. Kao biće fizičke osjetljivosti mi smo upoznati sa svijetom elemenata. Ali u trenutku kada postajemo svjesni onog što sam već opisao, shvaćamo također da su u čovjeku osjetilni nervi koji idu natrag do šupljine u lubanji više diferencirani, više specijalizirani i u tom području formiraju prve nagovještaje mozga. Kao posljedica mi ne ulazimo dublje u sebe; postajemo više ekstrovertirani i prirodi četiri elementa, zemlje, vatre, zraka i vode, dodajemo naše doživljaje između rođenja i smrti.
Veliki mozak se razvija iz progresivne metamorfoze vlakana osjetilnih živaca koji idu natrag u šupljinu lubanje. Taj veliki mozak koji je u čovjeku smotan u sebe važan je jedino za život između rođenja i smrti. Za naše razumijevanje duhovnog svijeta intelekt je od minimalne važnosti. Ako želimo ući čak i u prvu od duhovnih sfera koja graniči s našim svijetom intelekt mora biti utišan. To je organ koji ometa višu percepciju. Čak i kada je intelekt utišan, ne možemo pobjeći od čulnih doživljaja; sada moramo produhoviti osjetila i tako stići do Imaginacije. U normalnom tijeku događaja naša osjetila opažaju osjetilima izvučene slike u vanjskom fizičkom svijetu a intelekt ih transformira u mrtve, apstraktne misli. Ako utišamo intelekt i ponovno doživimo svijet preko naših osjetila, tada sve opažamo u obliku imaginacija. Postajemo toga svjesni i zatim shvatimo da su naši dublji uvidi u život napokon povezani s razvojem stanja svijesti koja su viša i duhovnija od onih u svakodnevnom životu.
Naši periferni organi, kao što je oko i uho, stalno su u dodiru sa svijetom elemenata i još opažaju mrtve godinama nakon njihove smrti. Percepcija ovog svijeta je izgubljena, jer se umiješao naš intelekt. Periferna osjetila čovjeka posreduju duhovni svijet, svijet mrtvih. Ali percepcija tog svijeta, svijeta elemenata zemlje, vode, vatre i zraka, izbrisana je intelektualnom sviješću. Čovjek vidi samo fizički svijet s njegovim jasno definiranim konturama, svijet koji nastanjujemo između rođenja i smrti. Ali nema sumnje da drugi svijet veoma različitog poretka u stvari postoji. Taj svijet je, međutim, izbrisan od intelekta i čovjek gleda jedino na poznati svijet svakodnevne svijesti.
Prema tome moderan čovjek mora prakticirati meditaciju koju sam jučer spomenuo. U prošlosti je još bila praksa nakon ovakve meditacije davati metaličke supstance. O njima sam govorio u prošlom predavanju. Postizanje višeg nivoa svijesti zavisi prema tome, na prvom mjestu, od gašenja intelekta i produhovljenja percepcije prenošene osjetilnim organima. Pošto njihov mozak nije razvijen, životinje također dijele ove percepcije. Ali one nemaju ego-svijest; njihove percepcije ne mogu biti prožete duhom, već jedino s primitivnim psihičkim snagama. One u okolnom svijetu ne opažaju ono što opaža čovjek kada su njegova čula prosvijetljena duhom. Životinjska percepcija je slične vrste, ali inferiorna i nije individualizirana.
Ono što sada predlažem za kazati o metalitetu, pravoj suštini mineralnog svijeta, treba primiti s dužnom rezervom na koju sam jučer skrenuo pažnju kada sam rekao o unutarnjoj vizualizaciji duše preko kvaliteta metaliteta — drugim riječima, razvoj unutarnjeg zajedništva s metalitetom u moralnom smislu — danas je neophodan dio čovjekova duhovnog razvoja. Prepisivanje potentnih metala ljudskom organizmu uloga je medicinskog praktičara. I tako tražim da prihvatite s dužnom rezervom ono što ću reći o nepoznatim faktorima metala, drugim od onih već raspravljanih. Naročito misterij žive ima poseban značaj za one koji pristupaju svijetu iz duhovnog kuta, odnosno, za one koji u fizičkim supstancama mogu opažati djelovanje duhovnog. Metal žive je samo jedan dio onog što duhovna znanost zove općenitim izrazom živinim. Živino uključuje sve što ima osobine tekućih metala; u prirodi kakvu danas poznajemo, postoji samo jedan metal koji dijeli te karakteristike i može ga se gledati kao živino, naime, živa. Ali to je samo jedan član živinih vrsta. U znanosti duha živino uključuje sve živine prirode; na živu se gleda jednostavno kao na tipičan primjer živinog.
Ta živa čuva duboku tajnu. Njen efekt na čovjeka je takav da je on izoliran od svih utisaka fizičkog svijeta i također i svijeta elemenata.
Kao ljudska bića, mi prepoznajemo da su organi kao mozak izgrađeni iz duhovnog svijeta. Iz ovog osjetilnog svijeta također smo izgradili mnoge druge organe, posebno, cijeli niz organa žlijezda koji su esencijalni za fizički život.
Nadalje, mnogi organi — već sam govorio o osjetilnim organima — izgrađeni su iz svijeta koji sam opisao kao svijet drugog nivoa svijesti. Bakar i željezo uzdižu čovjeka do ovog drugog nivoa svijesti. Živa ima različiti učinak. Ona neophodno mora biti prisutna u univerzumu; i, kao posljedica, postoji univerzalno u suptilnom stanju raspršenosti. Okruženi smo, ako se tako mogu izraziti, atmosferom od žive. U trenutku kada čovjek apsorbira više od normalne količine žive, njegov organizam nastoji neutralizirati sve one organe koji su izgrađeni iz fizičkog i svijeta elemenata. Astralno tijelo čovjeka je stimulirano, takoreći, da doziva samo one organe koji su bili izgrađeni iz svijeta zvijezda.
Prema tome, svijest je direktno koncentrirana na metalitet žive, na njene metaličke i fluidne osobine, na fundamentalno neopipljiv element koji je osobina žive i koji je, pored toga, povezan s ljudskim bićem, čovjek postaje iznutra prožet “trećim čovjekom”. Rekao sam da je preko njegovog odnosa s bakrom čovjek prožet drugim čovjekom koji stvara unutarnju napetost i može napustiti fizičko tijelo i pridružiti se umrlima u godinama neposredno nakon njihove smrti. Živa privlači sebi sve što može pridonijeti daleko bližoj upletenosti psihičkog organizma. Preko učinka žive čovjeku se čini da razumije cijeli metabolizam njegovih organa. Kada doživljava jak metalički utjecaj žive, način na koji fluidi cirkuliraju kroz razne sudove napokon traže njegovu pažnju. Učinak se ne može opisati kao ugodan, jer osjeća takoreći napuštanje uma i osjetila, kao da je sve bilo aktivno, živo i uzburkano unutar njega, kao da je bio u stanju unutarnjeg previranja, nemira i tokova, pulsirajući s životom i pokretom. I on ovu unutarnju aktivnost osjeća ujedinjenu s aktivnošću vani.
Ova situacija, kako sam je opisao, slijedi nakon savjesnog treninga unutarnjeg života. Preko aktivnog utjecaja žive čovjek prestaje osjećati prisutnost njegovog mozga; on postaje prazna šupljina. To je za percepciju duhovnog svijeta prednost pošto je mozak tu sasvim beskoristan. Ono što on u stvari osjeća je pokret i aktivnost koja prožima njegov cijeli organizam. Ali u početku sve to previranje je bolno kao kada netko pati od unutarnje malaksalosti.
Svugdje je ova unutarnja aktivnost ujedinjena s vanjskom aktivnošću. Osjećamo da smo Zemlju i svijet elemenata ostavili ispod nas; sve izdiše isparavajući paru. Ali duhovna bića žive u tim parnim, isparavajućim izdisajima. Božanstvena priroda koju Brunetto Latini tako živopisno opisuje sada se “zaokrenula.”
Kao što sam jučer rekao, ona je identična grčkoj Perzefoni. Prethodno je okrenula svoje lice više prema Zemlji; ona je otkrila one stvari koje su još bile povezane sa sferom Zemlje, kao što su čovjekovi doživljaji u životu neposredno nakon smrti. Sada se “okrenula” i čovjek ima Zemlju i svijet elemenata ispod njega a svijet zvijezda iznad. Baš kao što je na Zemlji bio okružen biljkama i životinjama, njegovo okruženje je sada svijet zvijezda. On ne osjeća više svoju beznačajnost u licu moćnog svijeta zvijezda, već, svojim novim stasom, osjeća povezanost sa svijetom zvijezda upravo onako kako je osjeća povezanost sa svojim neposrednim okruženjem na Zemlji. Svojim povećanjem stasa on je narastao u svijet zvijezda. Ali zvijezde nisu one zvijezde koje smo vidjeli sa Zemlje; otkrivaju sebe kao kolonije duhovnih bića. Ponovno smo u svijetu koji sam vam već opisao, svijetu koji je probuđen u čovjeku kroz njegov odnos s metalitetom kositra. Postoji unutarnja povezanost između žive i kositra kao što sam već naznačio. Živa postavlja zahtjev za određeni dio našeg bića, izolira ga i nosi ga u onaj duhovni svijet čija je vanjska fizička manifestacija svijet zvijezda.
Ali mi smo sada u različitom svijetu jer je stanje naše svijesti promijenjeno; nije više određeno osjetilima ili mozgom, već onim što je metalitet žive izvukao iz našeg organizma. Nalazimo sebe u potpuno drugačijem svijetu — svijetu zvijezda. Mogu, međutim, izraziti to drugačije. Termin “svijet zvijezda” ima duhovne implikacije; ali kroz postizanje ovog novog nivoa svijesti mi u stvari ostavljamo iza svijet u kojem postojimo prostorno između rođenja i smrti i sada ulazimo u posredni svijet, svijet koji nastanjujemo između smrti i ponovnog rođenja.
U tome leži skrivena tajna žive: živa odvaja čovjeka od svijeta pojava i otvara posredni svijet jer živa ima unutarnji odnos s onim dijelom čovjekova bića koji nije proizašao od ove Zemlje, već mu je usađen od bića posrednog svijeta. Cirkulacija fluida koju sada doživljava određena je od svijeta kroz koji prolazi između smrti i ponovnog rođenja.
Sada postajemo svjesni nečeg drugog, opet nečega što je Brunetto Latini opažao pod utjecajem božice Prirode, naime, da živimo u cirkulaciji fluida koja je udružena s cirkulacijom kozmičkih fluida. Napustili smo fizičko vozilo s njegovom osjetilnom sviješću i našli se u oblasti koju nastanjujemo između smrti i ponovnog rođenja. Upoznajemo se s prirodom cirkulacije fluida i počinjemo shvaćati kako je ova unutarnja aktivnost, ova oblast koju nastanjujemo između smrti i ponovnog rođenja, odredila prirodu našeg temperamenta, bilo da smo sangvinik, kolerik, melankolik ili flegmatik. Imamo dublji uvid u našu građu nego je imamo zavisni od naših osjetila. Ako smo rođeni kao flegmatik sada shvaćamo da je naša neosjetljivost, naša flegma, određena našim doživljajima između zadnje smrti i sadašnjeg rođenja. Ali u odnosu na ovaj temperament koji se fizički manifestira u cirkulaciji fluida, moramo računati s dodatnim faktorom. Razmotrite na trenutak što je uključeno u ovu cirkulaciju fluida. Na polju anatomije ili fiziologije zanima nas isključivo fizičko. Fizičko je samo izraz duhovnog. Ali duhovni element koji je povezan s ovom cirkulacijom fluida nije od fizičkog svijeta, on je od svijeta koji u čovjeka prodire između smrti i ponovnog rođenja.
Kada se osvrnemo na različite temperamente — i to je bilo porazno iskustvo za Brunetta Latini kada je božica Priroda otvorila njegove oči prema postojanju i prirodi temperamenata — zaključujemo da je život između smrti i ponovnog rođenja odredio prirodu ovih različitih temperamenata koje smo pridružili cirkulaciji fluida. Ako sada idemo dublje, nalazimo da karma, arbitar sudbine, igra u tome svoju ulogu.
Ako kontempliramo fizički aspekt ovog izvanrednog metalnog fluida žive, počinjemo ga razumjeti kada smo potpuno svjesni njegove skrivene tajne: da sićušna kap žive otkriva posvećeniku duboku povezanost. Ta kap je u stanju uliti duhovno u one organe koji izvlače svoju strukturu i porijeklo od svijeta između smrti i ponovnog rođenja.
Dakle sve stvari u svijetu su isprepletene i u međusobnom odnosu na ovakav način. Fizičko je iluzija. A sa stajališta fizičkog, i duhovno je također samo iluzija, apstrakcija. U stvari je fizičko isprepleteno s duhovnim a duhovno s fizičkim.
Ako je ljudski organizam oštećen jer su uključeni oni organi koji su izvučeni, u stvari, iz prijelazne oblasti, moramo aktivirati one snage koje će popraviti štetu.
Recimo da liječnika konzultira pacijent s problemom cirkulatornog sustava koji svoje porijeklo ima u životu između smrti i ponovnog rođenja. Suočen je s pacijentom čiji sustav cirkulacije je prekinuo svoju vezu s duhovnim svijetom. Takva je povijest problema. Napravljena je duhovna dijagnoza. Odnos između duhovnog elementa i fizičke dijagnoze treba shvatiti u smislu koji sam jučer naveo. Ponavljam to opet da ne bude pogrešno shvaćeno. Dijagnoza je slijedeća: cirkulatorni sustav ovog pacijenta napravio je radikalni prekid s duhovnim svijetom. Što treba napraviti?
Ispravni tretman je u tijelo uvesti metalitet koji će obnoviti vezu cirkulatornog sustava s duhovnim svijetom. Tako živa djeluje na čovjeka. Živa djeluje na ljudski organizam na takav način da oni organi koji jedino mogu biti izgrađeni iz duhovnog svijeta mogu opet doći u kontakt s tim istim svijetom kada su sa njime prekinuli svoju vezu. Dakle vidimo nekako opasnu, ipak u isto vrijeme i neophodnu vezu koja postoji između znanja o stanjima svijesti kod čovjeka i znanja o bolestima. Jedno prelazi preko u drugo.
Ove stvari su igrale vitalnu ulogu u drevnim misterijima i također su bacile svijetlo na stvari koje sam jučer spominjao. Razmotrite slijedeće: u dobu kada je izgubljena stara duhovna mudrost koja je prepoznavala božicu Prirodu preko njenog učenja o tajnama prirode, Brunetto Latini, učitelj Dantea, vraća se u stanju uzrujanosti sa svog ambasadorskog mjesta u Španjolskoj. Kako se približava rodnom gradu njegova uzrujanost se povećava jer je čuo o sudbini svoje vlastite stranke, stranke Guelfa. Sve je to doživljavao u takvom stanju uma da ga je preplavio lagani srčani napad. Jednostavno je na njega djelovao metalitet žive iz okruženja.
Što podrazumijevamo pod lagani srčani napad? To znači da osjećamo utjecaj žive u našem okruženju, žive koja je fino distribuirana u kozmosu. Brunetto Latini je doživio to djelovanje i kao posljedica mogao je pristupiti duhovnom svijetu u epohi kada obično za čovjeka nije bilo moguće dijeliti taj doživljaj. Dakle vidimo da u čovjeku postoji nešto što je povezano ne samo s pronalascima prirodne znanosti, ne samo s otkrićima osobe koja je u kontaktu s umrlima u prvim godinama nakon njihove smrti, već da naše fundamentalno biće ima dodira s nekom daleko uzvišenijom, čisto duhovnom oblasti u kojoj živimo između smrti i ponovnog rođenja. Ako slijedimo uobičajenu znanstvenu proceduru možemo razumjeti oblik jetre ili pluća, na primjer. Uz pomoć slijedećeg višeg nivoa znanja (koje je modernoj fizici poznato samo u najgrubljim aspektima) možemo razumjeti strukturu osjetilnih organa. Ali nikada nećemo razumjeti osobite karakteristike cirkulatornog sustava čovjeka u uspravnom položaju niti misterije metaličke prirode ako im ne pristupimo preko inicijacijskog znanja.
To implicira da nikada nećemo razumjeti prirodu bolesti u smislu koji sam opisao bez inicijacijskog znanja, jer fizičke osobine metala ne mogu liječiti bolest. S razumijevanjem fizičkih svojstava metala moglo bi biti moguće liječiti cerebralno oštećenje, ali ne i poremećaje cirkulatornih fluida. Ono što sam rekao, u stvari, nije potpuno točno, jer se mogu liječiti samo najgrublje supstance mozga. Fluidi također cirkuliraju u mozgu; prema tome, u stvari, ne može se liječiti cerebralno oštećenje samo metalima, već jedino uz pomoć duhovnog znanja.
To može biti točno, odgovoriti ćete, ali kako gledate na pozitivna postignuća današnje medicine u umjetnosti liječenja? Odgovor je da je medicina sposobna liječiti jer je još sačuvano sjećanje na staro tradicionalno znanje o duhovnim elementima u metalima. Ona koristi kombinaciju tradicionalnog znanja i čisto fizičkih otkrića, premda ovi nisu od velike pomoći. I ako će materijalizam trijumfirati na štetu tradicije, kemijski preparati neće moći liječiti. Mi smo sada na točci ljudske evolucije kada moramo napraviti novi pristup duhovnom, jer su stare tradicije prvobitne vidovitosti postepeno izgubljene.
Misterija iza metaliteta srebra je veoma posebne vrste. Ako kozmički impuls iza bakra budi prvi viši nivo svijesti u biću čovjeka, ako različita kozmička sila iza žive budi drugi viši nivo svijesti koji je povezan sa svijetom zvijezda i prema tome s duhovnim svijetom koji nastanjujemo između smrti i ponovnog rođenja, onda metalitet srebra mora buditi svijest potpuno različitog poretka.
Kada čovjek intenzivira i unaprjeđuje njegov odnos prema srebru istim procesom koji je usvojio prema metaličkoj prirodi barka i žive, dolazi u dodir s još dubljim ustrojem unutar sebe. Živa ga dovodi u odnos s vaskularnim sustavom koji ga, zauzvrat, dovodi u odnos s kozmičkom cirkulacijom, s duhovnošću kozmosa. Intenziviranje njegova odnosa sa srebrom dovodi ga u direktni kontakt sa svim silama i impulsima koji su preživjeli iz prethodnih inkarnacija.
Ako se čovjek koncentrira na osobita svojstva srebra — a treba nešto vremena prije nego se opaze efekti — unutar sebe koncentrira one snage koje su odgovorne ne samo za cirkulaciju fluida kroz sudove, već također i za cirkulaciju topline u krvotoku. Zatim shvaća da duguje svoj ljudski status cirkulaciji topline u njegovoj krvi, u tome osjeća određenu unutarnju toplinu, materijal, ipak u isto vrijeme duhovni element unutar njegove krvi; i da u toj toplini aktivno rade sile iz prethodnih inkarnacija. U čovjekovu odnosu prema srebru izraženo je ono što može utjecati na toplinsku aktivnost krvi a također i ono što daje duhovnu vezu s ranijim inkarnacijama.
Srebro dakle čuva ona metalička svojstva koja čovjeka podsjećaju na to što je u njegovu sadašnjem životu preživjelo od ranijih inkarnacija. Jer cirkulacija krvi sa svojom izvanrednom toplinskom raspodjelom nije izvedena iz ovog fizičkog svijeta, niti od svijeta elemenata koji sam vam opisao, niti čak od svijeta zvijezda. Svijet zvijezda određuje tijek i smjer cirkulacije krvi. Ali u toplini krvi koja cirkulira unutar nas radi životna sila iz prethodnih života na Zemlji. Tome se direktno obraćamo kada referiramo na sile srebra u njihovu odnosu prema čovjeku. Dakle misterija srebra je povezana s njegovim prethodnim inkarnacijama. Srebro je jedan od najviše zapanjujućih primjera sveprožimanja duhovnog, čak i u fizičkom svijetu. Onaj tko ima pravo razumijevanje srebra zna da je ono simbol ciklusa čovjekova života na Zemlji. Stoga je misterija srebra povezana s reprodukcijom i njenim tajnama, pošto je preko reprodukcije biće čovjeka ovjekovječeno iz generacije u generaciju. Duhovno biće koje je imalo raniji život na Zemlji inkarnira se ponovno preko procesa reprodukcije. To je ista misterija kao i misterija krvi. Misterija krvi, topline krvi, misterija je srebra.
Sada smo upoznati s normalnim stanjem čovjeka. Nastavimo sa proučavanjem njegovih patoloških stanja. Sada krv ne bi trebala uzimati svoju toplinu iz čovjekova sadašnjeg okruženja, već od sfera kroz koje je prošao u prethodnim inkarnacijama. Pretpostavimo da na toplinu njegove krvi utječe njegovo sadašnje okruženje i da to nije aktivirano od onoga što nas duhovno povezuje sa prethodnim inkarnacijama. Zatim nastaju patološka stanja. Javljaju se zato jer je sve što je povezano s toplinom krvi odvojeno od svojih prirodnih asocijacija, od ranijih života na Zemlji. Što je groznica? Sa stajališta znanosti duha groznica nastupa jer se ljudska organizacija odvojila od svoje veze s ciklusom inkarnacija. Ako, u nekim slučajevima bolesti, liječnik dokuči da je vanjski svijet djelovao na pacijenta na takav način da je njegova organizacija u opasnosti da bude odsječena od ranijih inkarnacija, tada liječnik kao lijek prepisuje srebro. Veoma zanimljiv slučaj ove prirode se nedavno pojavio u klinici Dr. Wegman u Arlesheimu. Stanje kakvo sam opisao može se iznenada pojaviti u duhovnom životu. Preko vanjskih okolnosti ljudska organizacija, zbog osobitih svojstava krvi, prijeti prekidom od prethodnih inkarnacija. I upravo to se nedavno dogodilo u određenom slučaju u klinici Dr. Wegman. Pacijent koji se oporavljao odjednom je razvio neočekivano visoku temperaturu, groznicu nepoznata uzroka kako je opisana od ortodoksne medicine. S njenim intuitivnim razumijevanjem Dr. Wegman je odmah prepisala kuru srebrom. Kada mi je rekla o tome slučaj je otkrio potpunu sliku kozmičkih povezanosti. Iz toga smo naučili o uzajamnom djelovanju između onog što je povezano s duhovnom evolucijom čovjeka s jedne strane, a sa druge strane, onog što vodi do patoloških stanja; i naučili smo kako to liječiti.
Kako to da posvećenik gleda bivše živote na Zemlji? Toliko dugo koliko smo nerazdvojni s ranijim inkarnacijama, kao što je slučaj u običnom životu, i još smo upetljani u njihovu karmu, ne možemo gledati natrag na naše ranije zemaljske inkarnacije s našom običnom sviješću. Efekti tih inkarnacija se osjećaju u našem sadašnjem životu. Mi ispunjavamo našu karmu pod njihovim utjecajem a naš život je određen karmom. Ne možemo gledati natrag bez obične svijesti, ali, ako to želimo, moramo na neko vrijeme odbaciti njena ograničenja. I kada protekle živote možemo objektivno sagledati, u položaju smo za gledati natrag.
Moramo, naravno, moći vratiti status quo na savršeno normalan način, inače postajemo psihopati, ne posvećenici.
Ovdje imamo fenomen koji se javlja tijekom duhovnog razvoja. Napuštamo naša duhovna sidrišta koja nas vežu na prethodne inkarnacije. U nenormalnim slučajevima i pod patološkim stanjima bolest ima ovaj učinak. Bolest je nenormalan izraz onog što moramo normalno razviti u višoj sferi da bi stekli duhovnu viziju i druge nivoe svjesnosti. Ako se krv, izolirana od ostatka čovjekova organizma, preda nalozima svoje svijesti — jer krv posjeduje vlastitu svijest, jednako kao što drugi organi imaju svoje posebno stanje svijesti — ako je, dakle, krv oslobođena okova ostatka organizma, u ovom nenormalnom stanju može gledati natrag u ranije inkarnacije, ali ne svjesno. Da bi svjesno gledali natrag moramo najprije biti bez normalne svijesti; kada gledamo natrag u patološkom stanju veza s normalnom sviješću će biti sačuvana.
Proučavanje, na primjer, metaliteta srebra koje je izvanredan lijek za sve bolesti povezane s karmom, vodi od misterije srebra do drugih dubokih misterija. Govorili smo praktično o svim metaličkim prirodama koje su povezane s raznim stanjima svijesti kod čovjeka. Sada ćemo proširiti naša istraživanja na ona stanja svijesti, na veze s drugim svjetovima koje čovjek može uspostaviti preko tih stanja. Drugim riječima predlažemo da na slijedećim predavanjima detaljnije proučavamo ispravnu stazu prema duhovnom znanju.