.- 6. Šesto predavanje, Torquay, 16 kolovoza 1924
INICIJACIJSKO ZNANJE, BUDNA SVIJEST I SVIJEST SNA
Već sam govorio o različitim stanjima svijesti koja se mogu razviti snagama ljudske duše. Inicijacijsko-znanje je zavisno od činjenice da naše znanje o svijetu potječe iz tih različitih stanja svijesti.
Predlažem da danas dokučimo kako je čovjekov odnos prema svijetu određen ovim različitim stanjima svijesti. Najprije, podsjetimo se da je jedno stanje svijesti, ono dnevne budne svijesti, dovoljno za naše potrebe svakodnevne egzistencije. U našoj sadašnjoj epohi čovjek ima mogućnost razvoja dva daljnja stanja svijesti kao dodatak njegovoj normalnoj budnoj svijesti, ali u početku ona ne mogu služiti kao valjano mjerilo za trenutne potrebe znanja.
Jedno je stanje svijesti sna u kojim čovjek proživljava uspomene na dnevni život ili nesvjesne nagovještaje života duha. Ali u običnom životu sna te uspomene i nagovještaji su toliko iskrivljeni, toliko izmiješani s onim što nije povezano, groteskne slike i simboli iz kojih se ništa ne može naučiti.
Ako bi, uz pomoć inicijacijskog znanja, željeli saznati koju oblast čovjek nastanjuje dok sanja, odgovor bi bio nekako ovako: u normalnom životu čovjek posjeduje fizičko tijelo, tijelo koje se može opažati osjetilima i koje je predmet znanstvenog proučavanja. To je prvi član čovjekove konstitucije, član za kojeg svatko misli da ga razumije, ali kojeg u stvari, kako ćemo kasnije vidjeti, danas razumije najmanje od svega.
Drugi član je etersko tijelo koje je detaljnije opisano u mojim publikacijama, posebno u mojoj knjizi Teozofija. Etersko tijelo ili tijelo formativnih sila je delikatna organizacija, neopaziva običnom pogledu. Može se opažati kada je čovjek razvio prvo stanje svijesti koje se može pridružiti umrlima u prvim godinama nakon njihove smrti. To etersko tijelo je intimnije povezano s kozmosom nego fizičko tijelo čija je cjelokupna organizacija nezavisnija.
Treći član čovjekove konstitucije — izgleda da se najbolje držati stare terminologije — zove se astralno tijelo. To je organizacija koja je neopaziva za osjetila; a ne može se niti opaziti na isti način kao etersko tijelo. Ako bi pokušali opažati astralno tijelo s kognitivnom sposobnošću pomoću koje danas opažamo vanjski svijet ili s uvidom slijedeće više svijesti koja je u kontaktu s umrlima, ne bi vidjeli ništa osim praznine, vakuuma, ondje gdje je smješteno astralno tijelo.
Da rezimiramo: čovjek posjeduje fizičko tijelo koje je opazivo osjetilima; etersko tijelo opazivo za Imaginaciju zahvaljujući snagama koje se mogu razviti vježbanjem koncentracije i meditacije na već naznačeni način. Ali ako bi pokušali opaziti astralno tijelo uz pomoć tih snaga, susreli bi se s prazninom, prostornim vakuumom. Ta praznina je ispunjena sadržajem jedino kada steknemo ispražnjenu svijest koju sam opisao, kada se možemo suočiti sa svijetom pri punoj budnoj svijesti na takav način da, premda su čulni utisci izbrisani a mišljenje i sjećanja utišani, mi ostajemo više manje svjesni njihove egzistencije. Zatim znamo da u toj praznini imamo naše prvo duhovno vozilo, astralno tijelo čovjeka.
Daljnji član ljudske organizacije je sam Ego. Ego opažamo tek kada je ispražnjena svijest još više razvijena.
Kada sanjamo, naše fizičko i etersko tijelo su odvojeni od astralnog tijela i Ega koji su u duhovnom svijetu, ali s astralnim tijelom i Egom ne možemo percipirati ako posjedujemo samo normalnu svijest. Vanjske utiske okolnog svijeta opažamo jer je fizičko tijelo obdareno očima i ušima. Na sadašnjem stupnju čovjekove evolucije vidimo da u običnom životu njegovo astralno tijelo i Ego, za razliku od fizičkog tijela, nisu obdareni očima i ušima. Dakle, kada se povlačimo iz fizičkog i eterskog tijela da bi ušli u stanje sna, to je kao kada bi u fizičkom svijetu bili lišeni očiju i ušiju, tako da je sve okolo tama i tišina. Ali nikada nije bila namjera da astralno tijelo i Ego trebaju uvijek ostati bez organa, bez očiju i ušiju duše. Preko duhovnog treninga o kojem sam govorio u mojim knjigama, moguće je probuditi te duhovne organe u astralnom tijelu i Egu i tako vidjeti u duhovni svijet kroz uvid rođen iz Inicijacije. Tada se čovjek povlači iz njegovog fizičkog i eterskog tijela i opaža duhovno, baš kao što u fizičkom i eterskom tijelu opaža fizičko, i u izvjesnom smislu, također i etersko. Čovjek koji postigne taj uvid tada postiže Inicijaciju.
Kakav je položaj običnog sanjača? Pokušajte i konkretno zamislite proces padanja u san. Fizičko i etersko tijelo su ostavljeni iza na krevetu dok su se astralno tijelo i Ego izvukli iz fizičkog vozila. U tom trenutku astralno tijelo još vibrira u harmoniji s fizičkim i eterskim tijelom. Astralno tijelo je sudjelovalo u svim unutarnjim aktivnostima očiju i ušiju i volje u funkcioniranju fizičkog i eterskog tijela preko dana. Astralno tijelo i Ego su u svemu tome imali udio. Kada napuste tijelo, vibracija se nastavlja. Ali dnevni doživljaji, pošto nastavljaju vibrirati, dolaze u kontakt s okolnim duhovnim svijetom i tu dolazi do kaotičnog, konfuznog uzajamnog djelovanja između aktivnosti vanjskog duhovnog svijeta i nastavljenih vibracija astralnog tijela. Pojedinac je uhvaćen u sve to i svjestan je konfuzije. Sve to što je donio sa sobom sudarilo se s njime, nastavlja vibrirati i postaje san.
Očito je da će to malo pridonijeti razumijevanju stvarnosti. Kakav je položaj posvećenika? Kada izlazi iz svog fizičkog i eterskog tijela, on može izbrisati reminiscencije i naknadne vibracije koje još postoje. On potiskuje, prema tome, sve što proizlazi od fizičkog i eterskog tijela. Nadalje kroz koncentraciju, meditaciju i razvoj ispražnjene svijesti, posvećenik je mogao steći oči i uši duše. On sada ne opaža što se događa unutar njega, već što se događa u duhovnom svijet izvan njega. Umjesto snova on sada počinje opažati duhovni svijet. Svijest sna je kaotični dvojnik duhovne percepcije.
Kada posvećenik tek razvije te unutarnje astralne organe, vidovito gledanje i vidovito slušanje, nalazi se u stalnom stanju konflikta i teži potisnuti te reminiscencije, te naknadne vibracije fizičkog i eterskog tijela. Kada ulazi u svijet Imaginacija, kada ima intuitivnu percepciju duhovnog, mora voditi stalnu bitku da spriječi snove da umetnu sebe. Postoji stalno uzajamno djelovanje između onog što se teži rastvoriti u snoliku fantaziju i obmanuti ga, i onoga što predstavlja istinu duhovnog svijeta.
Naposljetku svaki aspirant postane upoznat s ovim konfliktom. Počinje shvaćati da, u trenutku kada stremi svjesno ući u duhovni svijet, doživljava povratne slike fizičkog svijeta, uznemirujuće slike koje se nameću pravim slikama duhovnog svijeta. Jedino strpljenjem i postojanošću može razriješiti taj jak unutarnji konflikt.
Ako smo prejednostavno zadovoljeni kada slike sna preplave našu svijest, možemo spremno sanjati sebe u svijetu iluzije umjesto da uđemo u svijet duhovne stvarnosti. Aspirant, stoga, mora posjedovati iznimno jaku, inteligentnu unutarnju kontrolu. Zamislite što to od njega zahtijeva. Ako ćemo govoriti o duhovnom istraživanju, ili o metodama za dosezanje duhovnog svijeta, moramo skrenuti pažnju na ova stvari. Ako želimo napraviti prve korake prema razumijevanju duhovnog svijeta, za taj zadatak moramo pokazati pravi entuzijazam. Unutarnja letargija, unutarnja indiferentnost ili indolentnost prepreke su na putu tog ispunjenja. Naš unutarnji život mora biti aktivan, žustar i mora uzvraćati. Ali postoji opasnost od gubljenja sebe u dnevnim snovima, od pletenja mreže iluzije. Moramo, s jedne strane, moći se vinuti u nebesa na krilima mašte i, s druge strane, moramo moći prekaliti tu unutarnju aktivnost i reakcije s razboritom i trezvenom prosudbom.
Posvećenik mora posjedovati obje te kvalitete. Nepoželjno je jednostavno se prepuštati emocijama; jednako je nepoželjno podčiniti se nalozima intelekta i sve racionalizirati. Moramo moći zauzeti ravnotežu između ta sva ekstrema. Moramo biti u stanju sanjati snove i još uvijek stajati na Zemlji. Kako uđemo u duhovni svijet moramo moći sudjelovati u dinamičnom svijetu kreativne imaginacije, ali u isto vrijeme imati čvrstu kontrolu nad sobom. Moramo imati sposobnost biti pjesnik bogato obdaren imaginacijom, a ipak ne podleći njenim dražima. Moramo biti u stanju, u svakom trenutku naše potrage za duhovnim znanjem, biti potaknuti od kreativnog impulsa. Moramo moći kontrolirati skretanje prema svijetu fantazije i oslanjati se na praktični zdrav razum. Tada ne bi trebali postati žrtve iluzije, već doživjeti duhovnu stvarnost.
Ta unutarnja dispozicija duše je od vitalne važnosti za istinsko duhovno istraživanje. Kada razmišljamo o prirodi svijesti snova i prepoznamo da iz duhovnog svijeta priziva kaotične slike, u isto vrijeme shvaćamo da, da bi stekli duhovno znanje, cjelokupna snaga naše osobnosti mora sada ući u psihičku energiju koja je inače postojana u snolikom stanju. Tada po prvi puta počinjemo shvaćati što ulazak u duhovni svijet implicira. Rekao sam da svijest sna priziva duhovno. Činit će se u kontradikciji s izjavom da svijest sna također priziva slike izvučene iz tjelesnog života. Ali tijelo nije samo fizičko, ono je cijelo prožeto duhovnošću. Kada netko sanja da je pred njega postavljen atraktivan i ukusan obrok i on ga nastavi konzumirati, premda nema u svom džepu za platiti cijenu obroka, tada mu je u simbolu obroka predstavljena slika stvarnog duhovnog, astralnog sadržaja probavnih organa. U snu uvijek postoji duhovni element unatoč činjenici da duh ima sjedište u tjelesnom. Snovi uvijek sadrže duhovni element; ali je vrlo često taj duhovni element pridružen tijelu. Neophodno je shvatiti tu činjenicu.
Moramo shvatiti da kada sanjamo o zmijama, njeni namotaji su simbol probavnih organa ili krvnih sudova glave. Moramo prodrijeti u te tajne, jer do razumijevanja ovih suptilnih, intimnih elemenata koji se moraju razviti u duši kada poduzimamo duhovno istraživanje možemo doći jedino kroz znanost Inicijacije.
Treći stupanj kroz koji čovjek prolazi u običnom životu je spavanje bez sna. Podsjetimo se ovog stanja: fizičko i etersko tijelo leže na krevetu; izvan ovih tijela su astralno tijelo i ego organizacija. Naknadne vibracije i reminiscencije od fizičkog i eterskog tijela su prestale. Samo u njegovom egu i astralnom tijelu čovjek nastanjuje duhovni svijet. Ali, nemajući organe, ne može ništa opažati. Okružuje ga tama; on spava. Spavanje bez sna znači da živimo u egu i astralnom tijelu i ne možemo percipirati ogroman, veličanstveni svijet oko nas. Uzmite slučaj slijepca. On nema vizualnu percepciju boja i oblika. Utoliko što se njih tiče, on spava. Sada zamislite čovjeka koji živi u njegovu astralnom tijelu i egu, ali bez organa za percepciju. U odnosu na duhovno on spava. Takvo je čovjekovo stanje kod spavanja bez sna. Svrha koncentracije i meditacije je razviti duhovne oči i uši u astralnom tijelu i ego organizaciji. Tada čovjek počinje promatrati duhovno obilje oko njega. On duhovno percipira s onim što je pri normalnoj svijesti izgubljeno u snu i što mora probuditi iz drijemeža kroz meditaciju i koncentraciju. Inače neusklađeni elementi, moraju biti integrirani. Tada on zuri u duhovni svijet i dijeli život duhovnog svijeta na isti način kao što normalno dijeli život fizičkog svijeta preko njegovih očiju i ušiju. To je pravo Inicijacijsko znanje. Osoba se ne može pripremiti za duhovnu percepciju vanjskim sredstvima; najprije mora naučiti efektno organizirati unutarnji život koji je uobičajeno tako kaotičan.
U svim vremenima u povijesti čovječanstva bila je prihvaćena praksa pripremiti odabrane pojedince za Inicijaciju. Ta praksa je u određenoj mjeri prekinuta za vrijeme epohe ekstremnog materijalizma, t.j. između petnaestog stoljeća i danas. Tijekom tih stoljeća pravi značaj Inicijacije je bio zaboravljen. Ljudi su se nadali zadovoljiti njihovu potragu za znanjem bez Inicijacije i tako su postepeno došli do vjerovanja da je jedino fizički svijet njihovo pravo polje traganja. Ali što je fizički svijet u stvari? S time nećemo izaći na kraj ako razmatramo samo njegov fizički aspekt. Fizički svijet razumijemo samo ako možemo shvatiti duh koji se javlja. Čovječanstvo ovo znanje treba opet obnoviti, jer danas stojimo na raskrižju. Svijet predstavlja sliku poremećaja i povećanog kaosa. Ipak znamo da usred tog kaosa, valjanja tame, mračnih strasti koje prijete da sve unište, intuitivni su svjesni prisutnosti duhovnih snaga koje aktivno streme u čovjeku probuditi novu duhovnost. I priprema za antropozofiju se u osnovi sastoji u slušanju tog glasa duha koji se još može čuti usred buke našeg materijalističkog doba.
Rekao sam da su u svim dobima ljudi težili razviti ljudsku organizaciju na takav način da su mogli opažati duhovni svijet. Uvjeti su varirali s obzirom na epohu. Kada pogledamo natrag u drevno vrijeme Kaldeje, ili na epohu Brunetta Latinija, vidimo da su ljudi bili labavije povezani s njihovim fizičkim i eterskim tijelima nego je to danas slučaj, kada smo čvrsto usidreni u tim tijelima. I to je moglo biti očekivano; to je neizbježna posljedica našeg današnjeg obrazovanja. Napokon, kako se može očekivati da komuniciramo s duhovnim bićima kada smo u mnogim slučajevima osuđeni učiti čitati i pisati prije promjene zuba? Anđeli i duhovna bića ne mogu ni čitati ni pisati. Čitanje i pisanje se razvilo tijekom ljudske evolucije kao odgovor na fizičke uvjete. I ako je naše cijelo biće orijentirano prema čisto znanstvenom istraživanju mi ćemo očito imati poteškoća u povlačenju iz naših fizičkih i eterskih tijela.
Naše sadašnje doba nalazi izvjesnu satisfakciju uređivanjem našeg cjelokupnog kulturnog života na takav način da ne možemo imati nikakvu mogućnost duhovnog iskustva kada smo odvojeni od naših fizičkih i eterskih tijela. Ne želim osuditi našu suvremenu kulturu, niti je želim kritizirati. To je neizbježni odraz epohe. Posljedice ću raspravljati kasnije; u međuvremenu moramo prihvatiti stvari kakve jesu.
U drevna vremena astralno tijelo i Ego, čak i pri budnoj svijesti, bili su mnogo labavije povezani s fizičkim i eterskim tijelom nego su to danas. I Posvećenici su, također, bili zavisni od te labave veze tijela koja je njima bila prirodna. Zaista, u dalekoj prošlosti, gotovo svatko je mogao biti iniciran u Misterije. Ali samo u najudaljenijim vremenima prvobitne Indijske i stare Perzijske kulture svatko je mogao biti uzdignut iznad njegova ljudskog položaja.
Zatim, u kasnijim epohama, selekcija kandidata za Inicijaciju bila je ograničena na one koji su malo poteškoća imali u povlačenju iz njihovih fizičkih i eterskih tijela — ljudi čije su astralno tijelo i Ego uživali relativno visoki stupanj nezavisnosti. Određena stanja su bili preduvjeti za Inicijaciju. To ni na koji način nije sprječavalo svaki napor koji je bio napravljen da bi doveli aspiranta do najvišeg stupnja Inicijacije razmjerno njegovim potencijalima. Ali nakon određene točke uspjeh je zavisio o tome da li aspirant može steći nezavisnost u svom astralnom tijelu i Egu lako ili tek uz izvjesne poteškoće. I to je bilo određeno njegovom građom i prirodnom dispozicijom. Pošto je čovjek rođen u svijetu, on je neizbježno zavisan od svijeta u izvjesnoj mjeri između rođenja i smrti.
Sada se javlja pitanje da li je današnji čovjek kada kreće putem Inicijacije podložan istim ograničenjima. U izvjesnoj mjeri je to tako. Pošto vam u ovim predavanjima želim dati jasan i potpun izvještaj o ispravnim i pogrešnim stazama koje vode u duhovni svijet, želio bih ukazati na poteškoće na putu Inicijacije danas.
Čovjek drevnih vremena je bio više zavisan o svojim prirodnim talentima kada je postajao posvećenik. Modernog čovjeka se također može dovesti na prag Inicijacije, u stvari, preko odgovarajućeg psihičkog treninga može tako oblikovati svoje astralno tijelo i ego organizaciju da bude u stanju razviti duhovnu viziju i percipirati duhovni svijet. Ali da bi zaokružio i usavršio tu viziju on je danas još zavisan o nečem drugom, nečemu od krajnje suptilnosti i delikatnosti. Moram vas zamoliti da ne pravite konačne zaključke o onom što ću danas reći dok se ne upoznate sa sadržajem mojih slijedećih predavanja. Mogu nastaviti samo korak po korak.
Kod Inicijacije čovjek je danas u izvjesnoj mjeri zavisan o dobu starosti. Uzmimo slučaj čovjeka koji ima trideset sedam kada počinje svoju Inicijaciju i ima očekivanja u životu. Počinje vježbati meditaciju, koncentraciju ili neke druge duhovne vježbe, bilo pod vodstvom, ili nezavisno, prema nekom priručniku. Kao rezultat ponavljanja meditacije na neku temu, on stječe, najprije, sposobnost gledati natrag na svoj život na Zemlji. Njegov zemaljski život pojavljuje se pred njegovim unutarnjim okom kao jednolična živa slika. Baš kao što su u normalnoj trodimenzionalnoj viziji objekti smješteni u prostoru — dva prednja reda sjedalica i oni koji ih ovdje zauzimaju, tamo preko stol i iza njega zid; vidimo sve istovremeno u perspektivi — tako i na određenom stupnju Inicijacije mi gledamo u vrijeme. Ima se dojam da je isječak vremena prostoran. Sada vidimo sebe u dobi od trideset sedam. Imamo izvjesna iskustva sa trideset šest, sa trideset pet i tako dalje, natrag do vremena našeg rođenja. U retrospektivi ispred nas vidimo jednoličnu živu sliku.
Sada pretpostavimo da na određenom stupnju Inicijacije čovjek gleda svoj život u retrospektivi. Sa trideset sedam moći će gledati natrag u period od rođenja do dobi od približno sedam, vrijeme promjene zuba.
Zatim će moći gledati natrag u period između dobi od sedam i četrnaest, do doba puberteta. I zatim može gledati natrag u period između četrnaest i dvadeset jedan i u ostatak njegova života do trideset sedme godine. Može pregledavati panoramu svog života u prostorno-vremenskoj perspektivi, takoreći. Ako toj percepciji može pridodati svijest rođenu iz prazne budne svijesti, izvjesna snaga vizije bljesne kroz njega. On stječe uvid, ali njegov uvid preuzima različite forme. Doživljaji od rođenja do dobi od sedam, od dobi od četrnaest do dvadeset jedan, i oni kasnijih godina u njemu evociraju različite odgovore. Svaki životni period odgovara na svoj način; svaki period ima vlastitu snagu vizije.
Sada razmotrimo čovjeka od šezdeset tri ili šezdeset četiri. On može gledati natrag u kasnije periode njegova života. Period između dobi od dvadeset jednu i četrdeset dvije pojavljuje se relativno jednolično. Zatim slijedi daljnja diferencijacija. Postoje značajne razlike u njegovoj percepciji između dobi četrdeset dvije do četrdeset devet, četrdeset devet do pedeset šest, pedeset šest do šezdeset tri. Svi ti periodi su integralni dio njegove izgradnje. Oni predstavljaju duhovne aspekte njegova života na Zemlji. Ako razvije ovu unutarnju viziju, vidi da su njegovi različiti uvidi zavisni od nivoa njegova bića u određenoj dobi. Prvih sedam godina djetinjstva budi u njemu različit uvid od onog od između sedam i četrnaest godina. U periodu adolescencije, od četrnaest do dvadeset jedne, opet je različit; godine između dvadeset jedne i četrdeset dvije nose daljnju diferencijaciju, za čime slijedi nekako različita snaga uvida koja pripada kasnijim periodima života.
Pretpostavimo da smo stekli sposobnost da imamo slike sjećanja na naša životna iskustva i, kao dodatak, stekli uvid proizašao iz ispražnjene svijesti koja je izbrisala slike sjećanja. Sada postaju operativne snage Inspiracije, tako da više ne pregledavamo naše životne periode kroz fizičko oko, već kroz duhovno oko, novi organ vizije. Preko Inspiracije dosegnuli smo točku kada više ne prizivamo slike naših životnih perioda s njihovim odvojenim događajima, već ih percipiramo kroz duhovne oči i uši. U jedno vrijeme vidovito vidimo životni period između sedam i četrnaest, u drugo vidovito slušamo period između četrdeset devet i pedeset šest, baš kao što smo prije čuli i opažali u vanjskom svijetu kada smo koristili naše oči i uši. U svijetu inspiracije koristimo snagu proizašlu iz perioda između dobi od sedam i četrnaest i od perioda između četrdeset druge i četrdeset devete godine. U ovom svijetu životni periodi postaju diferencirani organi spoznaje. Tako smo mi, u izvjesnoj mjeri, zavisni od naše dobi za opseg naše vizije. Sa trideset sedam mi smo savršeno sposobni govoriti iz prve ruke o iskustvu Inicijacije, ali u dobi od šezdeset tri govorili bi s dubljim znanjem, jer smo, u toj dobi, razvili druge organe. Životni periodi kreiraju organe. Sada recimo da nam je predloženo da opišemo osobnosti kao što je Brunetto Latini ili Alanus ab Insulis, ne od informacija izvučenih iz knjiga, već iz vidovitog znanja. (Ti primjeri će vam biti poznati jer smo ih zadnjih par dana već spominjali.) Ako ih pokušamo opisati kada smo dosegnuli dob od trideset sedam, otkrijemo da smo s njima u dodiru duhovno u probuđenoj svijesti sna. Možemo s njima razgovarati, metaforički govoreći, kako to radimo s našim drugovima. I čudna stvar je da kada oni s drugima raspravljaju duhovne stvari, mogu s njima govoriti samo s njihova sadašnjeg nivoa mudrosti i unutarnje duhovnosti. Tada shvaćamo koliko mnogo od njih možemo naučiti. Moramo ih slušati i u dobroj vjeri prihvatiti ono što moraju podučavati.
Sada ćete shvatiti da nije laka stvar stajati u duhovnom svijetu u prisutnosti osobnosti kao što je Brunetto Latini. Ali ako smo napravili neophodne pripreme morali bi moći utvrditi da li smo žrtve obmane sna ili u prisutnosti duhovne stvarnosti. Moguće je prema tome evaluirati komunikaciju koju primamo.
Recimo, dakle, u dobi od trideset sedam razgovarali smo s Brunettom Latinijem u duhovnom svijetu. To ne treba uzeti doslovno, naravno. On bi nam govorio o mnogim stvarima; onda bi, možda, željeli imati preciznije, detaljnije informacije. Odmah zatim on bi rekao: ‘u tom slučaju moramo se ponovno vratiti našim putem iz sadašnjeg, dvadesetog stoljeća, natrag kroz devetnaesto i osamnaesto stoljeće, do stoljeća u kojem sam živio kada sam bio Danteov prijatelj. Ako mi se želiš pridružiti tim putem moraš čekati dok ne budeš malo stariji, dok ne budeš imao još godina iza sebe. Tada ti mogu sve reći i zadovoljiti tvoju žeđ za znanjem. Možeš postati visoki posvećenik, ali, u stvari, ne možeš mi se pridružiti na toj stazi u prošlost samo duhovnom voljom’. — Da bi to bilo moguće moraš postati stariji. Ako želite napraviti sigurnim povratak bez prepreka u duhovni svijet s osobom o kojoj se radi, trebate prijeći barem četrdeset dvije i dosegnuti dob od šezdeset.
Ove stvari će vam pokazati dublje aspekte ljudskog bića i značajnu ulogu koju igraju u mladosti i starosti. Tek kada usmjerimo pažnju na ove stvari mi smo u položaju razumjeti zašto neki umru mladi a drugi žive do zrelog doba u različitim inkarnacijama. O ovome ću imati još za reći kasnije.
Vidjeli smo da čovjek, kako se razvija, postupno produbljuje i proširuje njegovu percepciju duhovnog svijeta. Pokazao sam kako se njegova veza s bićem čija je duša u duhovnom svijetu, kao što je Brunetto Latini, mijenja s uvjetima evolucije, zavisno od toga da li za svoju duhovnu percepciju koristi organe razvijene u mladosti ili starosti.
Panoramski pregled svijeta i njegove evolucije koja se na ovaj način razotkriva pred dušom čovjeka može se proširiti i na ostala polja. Pitanje je: na koji način možemo povećati ljudsku svjesnost, ljudski uvid, i dati mu drugi smjer? Danas ću naznačiti jedan takav smjer i ući u to detaljnije na slijedećim predavanjima.
U normalnoj svijesti našeg zemaljskog života mi poznajemo samo okruženje Zemlje između rođenja i smrti. Da je došao kraj našem kaotičnom životu snova, da smo imali percepciju u stanju duboka, spavanja bez snova umjesto normalne svijesti, ne bismo više doživljavali samo okruženje Zemlje oko nas. Ali mi smo, u suštini, obdareni i s drugim stanjima percepcije i svijesti osim normalne.
Sada razmotrimo slijedeće: naša svakodnevna svijest je povezana s našim neposrednim okruženjem. Pošto ne možemo vidjeti u unutrašnjost Zemlje naše neposredno okruženje je sfera naše normalne svijesti. Sve ostalo u kozmosu, Sunce, Mjesec i sve druge zvijezde sjaje u ovu sferu. Sunce i Mjesec šalju dolje na Zemlju jasnije naznake svoje prisutnosti u kozmosu nego ostala nebeska tijela. Fizičari bi bili zaprepašteni kada bi na njihov vlastiti način mogli doživjeti — jer odbijaju uzeti u obzir naš pristup — uvjete koji prevladavaju u sferi Mjeseca ili Sunca. Jer opisi dani u priručnicima astronomije, astrofizike i sličnim široka su obilježja. Nude samo maglovite naznake. U običnom životu kada želimo upoznati osobu i kasnije imali mogućnost razgovora s njom, mi normalno ne kažemo: Imam samo nejasan utisak o toj osobi; mora odstupiti na udaljenost gdje gotovo izlazi iz vida. Tada ću moći imati jasniji dojam o njoj i opisati ću je.
Fizičari naravno nemaju izbora; to je rezultat potrebe i oni mogu opisati zvijezde samo kada su sasvim daleko. Ali transformirana i uvećana svijest podiže nas u svijet zvijezda. I prva stvar koju iz toga naučimo je govoriti o tim svjetovima zvijezda sasvim različito od načina na koji o njima govorimo u svakodnevnom životu.
Pri normalnoj svijesti vidimo sebe kako stojimo ovdje na Zemlji, a noću Mjesec nasuprot nas na nebesima. Da bi vidjeli različito, moramo ući u drugačije stanje svijesti a ponekad za to treba značajno vrijeme. Kada smo stekli ovu svijest i možemo opažati naše doživljaje, sve što smo proživjeli od rođenja do dobi od sedam, do promjene zuba, sa sviješću koja je u kontaktu s umrlima, sa sviješću koja je postigla Inspiraciju i time postala unutarnja snaga vizije, tada oko nas vidimo potpuno različiti svijet. Običan svijet raste zatamnjen i neodređen.
Taj drugi svijet je sfera Mjeseca. Kada smo došli do ove nove svijesti, više Mjesec ne vidimo kao odvojeni entitet, mi u stvari živimo u sferi Mjeseca. Orbita Mjeseca trasira najdalje granice sfere Mjeseca. Znamo da smo unutar sfere Mjeseca.
Ako bi dijete od osam moglo biti inicirano i moglo gledati prvih sedam godina života, na taj način bi moglo živjeti u sferi Mjeseca. Zaista, dijete ne bi imalo ni najmanje problema pri ulasku u sferu Mjeseca jer još nije iskvareno utjecajima kasnijih godina.
Teoretski je to moguće; ali, naravno, dijete od osam ne može biti inicirano.
Kada koristimo snagu koja proizlazi iz prvog životnog perioda, od rođenja do dobi od sedam, za duhovnu viziju, možemo ući u ovu sferu Mjeseca koja je radikalno različita od sfere percipirane običnom sviješću. Analogija će pomoći da to ilustriram.
U embriologiji biolozi danas proučavaju razvoj embrija od najranijih stupnjeva. Na određenom stupnju razvoja embrija dolazi do zadebljanja membrane na čudno smještenom mjestu na vanjskoj stjenci. Zatim dolazi do čahurenja i formirana je vrsta jezgre. Ali dok je to jasno vidljivo pod mikroskopom, ne možemo reći: to nije ništa nego zametak, embrio, jer je i ostalo integralni dio.
Isto vrijedi za Mjesec i ostale zvijezde. Ono što vidimo kao Mjesec je jednostavno vrsta jezgre i cijela sfera pripada Mjesecu. Zemlja je unutar sfere Mjeseca. Ako bi zametak mogao rotirati, jezgra bi također mogla rotirati. Mjesečeva orbita slijedi granice sfere Mjeseca.
Drevni koji su još nešto znali o ovim stvarima nisu stoga govorili o Mjesecu, već o sferi Mjeseca. Mjesec, kako ga danas vidimo, njima je bio samo točka na najdaljoj granici. Svaki dan ta točka mijenja položaj i nakon dvadeset osam trasira nam granice sfere Mjeseca. Kada naši unutarnji doživljaji između rođenja i sedme godine postanu inspiracijska vizija, stječemo snagu ući u sferu Mjeseca kako se naša percepcija Zemlje postepeno gubi.
Kada su doživljaji drugog životnog perioda, između promjene zuba i puberteta, transformirani u inspiracijsku viziju, doživljavamo sferu Merkura, drugu sferu. Živimo zajedno s Zemljom u sferi Merkura. Doživljaji sfere Merkura postaju vidljivi preko organa vizije koji možemo za sebe kreirati kada svjesno i s jasnom percepcijom gledamo natrag u doživljaje našeg života na Zemlji između dobi od sedam i dobi od četrnaest. S inspiracijskom vizijom koja proizlazi iz godina između puberteta i dobi od dvadeset jedne, doživljavamo sferu Venere. Drevni nisu bili tako neupućeni kako mi zamišljamo; s njihovim snolikim znanjem dosta su znali o ovim stvarima i obdarili su planetarni sustav koji mi doživljavamo nakon godina puberteta s imenom povezanim sa seksualnom svjesnošću koja počinje u tom periodu.
Zatim kada gledamo svjesno natrag na naše doživljaje između dobi od dvadeset jedne i četrdeset dvije, znamo da smo unutar sfere Sunca.
Kada su odvojeni životni periodi transformirani u organe unutarnjeg života, obdaruju nas snagom da korak po korak povećavamo našu kozmičku svijest.
Ne bi bilo točno reći da ništa ne možemo znati o sferi Sunca prije naše četrdeset druge godine. Možemo o njoj učiti od bića Merkura jer su ona potpuno upoznata s njom. Ali u tom slučaju iskustvo nam dolazi indirektno, preko nadčulnog učenja. Da bi imali direktan doživljaj u sferi Sunca pri našoj vlastitoj svijesti, da bi u nju mogli ući, moramo ne samo živjeti u periodu između dobi od dvadeset jedne i četrdeset dvije, već i prijeći našu četrdeset drugu godinu, moramo moći gledati natrag u prošlost, jer se samo u retrospektivnom pregledu otkrivaju misterije.
I opet, kada možemo gledati natrag na naš život do četrdeset devete godine, objelodanjuju se misterije Marsa. Ako možemo gledati natrag na naš život do dobi od pedeset šest, pokazuju se misterije Jupitera. A duboko skrivene, ali iznimno prosvjetljujuće misterije Saturna — misterije koje, kako ćemo vidjeti u slijedećim predavanjima, skrivaju najdublje tajne kozmosa — otkrivene su kada gledamo natrag na događaju i zbivanja između pedeset šeste i šezdeset treće godine.
Dakle shvatiti ćete da je čovjek u stvari mikrokozmos. Povezan je sa stvarima koje nikada ne opaža pri normalnoj svijesti. Ali ne bi mogao oblikovati, niti urediti njegov život, da unutar njega od rođenja do sedme godine nisu bile aktivne snage Mjeseca. Kasnije opaža prirodu njihova utjecaja. Ne bi mogao ponovno kreirati svoje doživljaje u dobi između sedam i četrnaest, da misterije Merkura nisu bile aktivne unutar njega; niti bi mogao ponovno kreirati svoje doživljaje u godinama između četrnaeste i dvadeset jedne — period u kojem se snažne kreativne sile ulijevanju u njega, ako je karmički predisponiran da ih primi — da nije iznutra povezan sa sferom Venere. I da nije bio ujedinjen sa sferom Sunca, ne bi mogao razviti zrelo razumijevanje i doživljavanje svijeta u dobi između dvadeset i četrdeset dvije, period kada prolazimo od zemaljske muževnosti do zrelosti. U drevna vremena sustav nije bio posebno različit: zanatlija je služio svoje šegrtovanje dok nije došao do dobi od dvadeset jedne, zatim je postao “putnik” i konačno “majstor”. Dakle, sav čovjekov unutarnji razvoj između dvadeset prve i četrdeset druge godine je povezan sa sferom Sunca. I svim njegovim doživljajima tijekom silaznih godina između dobi od pedeset šest i šezdeset tri mogu se pripisati utjecaji sfere Saturna.
Zajedno sa Zemljom mi postojimo unutar sedam međusobno prožimajućih sfera, i kroz naš život mi rastemo u njih i povezani smo s njima. Izvorni obrazac našeg života između rođenja i smrti prolazi metamorfozu preko utjecaja zvjezdanih sfera koje nas ukalupljuju od rođenja do smrti. Kada smo dosegnuli sferu Saturna, prošli smo kroz sve što bića planetarnih sfera mogu izdašno napraviti za nas. Zatim, u okultnom smislu, ukrcavamo se na slobodnu i nezavisnu kozmičku egzistenciju koja gleda natrag na planetarni život sa stajališta Inicijacije, egzistenciju koja u određenom smislu više nije subjekt prinude ranijih životnih perioda. Međutim, dalje o tim stvarima ću govoriti na slijedećim predavanjima.