.- 7. Sedmo predavanje, Torquay, 18 kolovoza 1924
ZNANJE O SVIJETU ZVIJEZDA. RAZGRANIČENJE POVIJESNIH EPOHA ČOVJEČANSTVA I NJIHOVA DUHOVNA POZADINA
Na zadnjem predavanju vidjeli smo kako čovjek uči upravljati svojim različitim životnim periodima i pregledavati ih s duhovnom vizijom. Tako postiže Inspiraciju preko koje može uzdići svijest korak po korak do punog zajedništva s svijetom zvijezda. Ovaj svijet treba biti shvaćen, naravno, kao izraz, otkrivenje, čisto duhovnih bića i čisto duhovnih činjenica.
Da bi otvorili vrata duhovnog svijeta i u tom svijetu poduzeli istraživanje, treba naporno raditi na razvijanju neophodnih stanja svijesti i neophodnog psihičkog stanja. Ne trebamo gajiti iluziju da duhovni uvid možemo postići kroz instrument normalne svijesti.
Par specifičnih primjera će mi poslužiti da ilustriram na što mislim. Prije nego naznačim potencijalne izvore pogreške u duhovnim istraživanjima, želio bih dati slijedeće uvodne napomene.
Kada osoba poduzima ozbiljan duhovni trening koji otključava vrata duhovnog svijeta i omogućava joj da opaža — i ako se mogu tako izraziti — raspravlja s duhovnim svijetom, shvaća da povijesna evolucija čovječanstva pokazuje velika razgraničavanja, značajne razlike u duhovnoj pozadini.
Naša sadašnja epoha koju možemo zvati Mihaelova epoha iz razloga koje ću kasnije navesti, počinje u zadnjoj trećini devetnaestog stoljeća, približno oko tisuću osamsto sedamdesetih. Ovo je epohi je prethodila epoha koja je trajala tri ili četiri stoljeća. Za one sa duhovnim znanjem ta ranija epoha je bila potpuno različitog karaktera. Toj je epohi, sa njene strane, također prethodila druga, opet potpuno različite prirode. Kada, prema tome, s Inicijacijskim znanjem gledamo natrag u prošlost, nalazimo da određene epohe evociraju potpuno različite utiske. Ne želim opisati te utiske apstraktno; želio bi ih ilustrirati konkretnim primjerima.
Tijekom ovih predavanja govorio sam o osobnostima koje su igrale različite uloge u evoluciji čovječanstva. Spomenuo sam, na primjer, Brunetta Latinija, čuvenog učitelja Dantea, učitelje u školi Chartres, Bernardusa Silvestris, Alanusa ab Insulis i Joachima od Fiore. I mogu govoriti o stotinama drugih osobnosti od devetog do dvanaestog stoljeća i čak i trinaestog stoljeća. Svaka od tih osobnosti je bila karakteristična za njenu epohu.
Kada osoba koja želi proučavati povijest čovječanstva sa stajališta znanosti duha proučava, na primjer, epohu Dantea ili Giotta, t.j. epohu pred renesanse, osjeća da je imperativ općiti u duhovnom svijetu s ljudskim bićima, s diskarniranim ljudskim dušama; mora se licem u lice sresti, metaforički govoreći, ljudske duše koje žive između smrti i ponovnog rođenja. U Inicijacijskom znanju imamo nedvosmislen osjećaj da naša duhovna veza s osobnošću kao što je Brunetto Latini mora biti osobna kao i naša veza s našim drugovima u fizičkom svijetu. Pokušao sam to sugerirati u opisima koje sam već dao. Stoga govoreći o Joachimu od Fiore i Brunettu Latini oslikao sam epohu na takav način da je bilo očito da sam osjećao potrebu da dam moju karakterizaciju što je moguće više kao osobni dodir.
U slijedećoj epohi koja se širi do zadnje trećine devetnaestog stoljeća, situacija je sasvim različita. U toj epohi postoji mnogo manja potreba da posvećenik uđe osobno ili individualno u odnos s diskarniranim dušama koje želimo kontaktirati. Mi bi ih radije vidjeli u njihovom potpunom okruženju; ne osjećamo potrebu pristupiti im direktno, već radije napraviti kontakt s njima na neki način preko zemaljskog znanja, preko obične svijesti.
Oprostiti ćete mi ako, u ovoj točci, uvedem nešto od direktnog osobnog iskustva. U ovom slučaju, osobno iskustvo je potpuno objektivno. Epoha koja je prethodila našoj je bila ona od Goethea i desetljećima sam bio uključen u proučavanje njegovih djela. Naročito sam želio pristupiti Goetheu na prvom mjestu preko njegovih znanstvenih spisa i općenito preko prirodne znanosti. Tek se u kasnijim godinama pojavila potreba da imam direktni kontakt s njim kao duhovnim bićem u duhovnom svijetu. Ali je prvo bilo neophodno doživjeti ga nakon smrti u njegovu potpunom odnosu s kozmosom kao zvjezdano biće, odnosno, ne kao individualnu osobnost. S druge strane, kada želimo napraviti duhovni kontakt s osobnošću kao Brunetto Latini, ili s onim koji su se bavili proučavanjem prirode u toj epohi, osjećamo neposrednu potrebu razmjene ideja i mišljenja s njima osobno, u intimnoj duhovnoj zajednici.
To je veoma važna razlika i povezana je s činjenicom da je unutarnji duhovni karakter dviju epoha potpuno različit. Danas živimo u dobu kada ljudi, zaista cijelo čovječanstvo, ima jedinstvenu mogućnost shvaćanja duhovnih istina direktno, dobu kada znanost Inicijacije postaje opće vlasništvo. Ovoj epohi koja je tek počela ne smije se dopustiti da uzme svoj pravac bez duhovnog priznavanja, od dijela kulturnih klasa, glavnih činjenica koje su im dostupne, ne svakodnevnih, fizikalno-čulnih činjenica, već duhovnih činjenica. Od sada naša epoha mora energično tražiti znanost duha koja je direktno pridružena duhovnom svijetu, inače čovječanstvo neće moći ispuniti postavljeni zadatak. Moramo sve više ulaziti u duhovnu epohu.
U prethodnoj epohi druge snage su izvršavale prevladavajući utjecaj u ljudskoj evoluciji. I kada govorimo sa stajališta izvornog zvjezdanog znanja možemo reći: u epohi u koju smo ušli u sedamdesetima devetnaestog stoljeća, iznad svega duhovne snage koje emaniraju od Sunca su one koje moraju vršiti glavni utjecaj na sve u psihičkom i fizičkom životu, u znanosti, religiji i umjetnosti. U našoj epohi utjecaj i aktivnost sunčevih snaga mora postepeno postati sve raširenija.
Za one sa stvarnim znanjem Sunce nije kugla plina opisana od moderne fizike, već skupina duhovnih bića. A najvažnija duhovna bića, koja zrače duhovno, kao što sunčeva svjetlost zrači fizički i eterski, grupirana su oko bića koje, u skladu s drevnom kršćansko-poganskom ili kršćansko-židovskom terminologijom, može biti imenovano kao biće Mihael. Mihael radi sa Sunca. Duhovni utjecaji sa Sunca mogu se također zvati utjecaji Mihaela i njegovih legija.
U epohi koja je prethodila našoj vlastitoj to nisu bile snage Sunca, već snage Mjeseca koje su upravljale silama iza čovjekova života, aktivnosti i potrage za znanjem. Snage Mjeseca su upravljale silama iza epohe koja je završila oko tisuću osamsto sedamdesetih nakon što je trajala tri ili četiri stoljeća.
U toj epohi vodeća bića koja su utjecala na evoluciju Zemlje i čovjeka bila su grupirana oko bića zvanog Gabriel, ako koristimo drevnu terminologiju. Bilo bi jednako dobro izabrati drugo ime — terminologija nije od velikog značaja — ali bi bilo najbolje ostati pri imenu Gabriel, u skladu s kršćansko-židovskom tradicijom.
Dakle, na način koji sam naznačio, osvijestili smo duhovnu aktivnost u čovjeku koja je proizašla od svijeta zvijezda. Ako, kroz inicijacijsko znanje, dokučimo što u čovjeku radi od rođenja do promjene zuba, stječemo uvid u aktivnost Mjeseca u kozmosu, drugim riječima, kroz inspiracijski retrospektivni pregled prvih godina djetinjstva, stječemo znanje o epohi Gabriela kada su utjecaji Mjeseca bili naročito aktivni.
S druge strane, da bi percipirali osobite karakteristike epohe kako što je naša vlastita, moramo biti zreliji, dosegnuti četrdesete i moći gledati natrag na formativne snage unutar nas između dvadesetih i četrdesetih godina, ili preciznije, između dobi od dvadeset jedne i četrdeset dvije. Stoga, u epohi koja je prethodila našoj to su bila vrlo mlada djeca koja su igrala odlučujuću ulogu u kozmičkom usmjerenju svijeta. Snage epohe Gabriela već su bile proricane u impulsima operativnim u ranom djetinjstvu. U našoj epohi čovjek u dvadesetim ili tridesetim predodređen je primati impulse od snaga Sunca; odrasli su oni koji igraju vitalno važnu ulogu u kozmičkom vođenju svijeta.
Ove činjenice su praktična posljedica direktne duhovne percepcije koju sam opisao prekjučer. One nisu prazne teorije, već plodovi stvarne percepcije. Shvatiti ćete, prema tome, da za razumijevanje epohe Gabriela koje je prethodila sadašnjem dobu Mihaela nije bilo posebne potrebe osobno susretati diskarnirane duše te epohe. Netko bi se osjećao kao malo dijete licem u lice s odraslim, jer se morao s tim dušama suočiti s inspiracijskom percepcijom najranijih godina djetinjstva.
Sasvim je različito kada istražujemo prethodnu epohu, epohu Alanusa ab Insulis, Bernardusa Silvestris, Joachima od Fiore, Johna od Hanville i Brunetta Latini. Tim dobom su dominirale snage koje čovjek stječe kada u retrospektivi pregledava ono što radi unutar njega u periodu između promjene zuba i puberteta. To su snage Merkura. On doživljava nešto od iznimnog značenja kada, počinjući od ovog životnog perioda, razvija odgovarajuće organe za percepciju duhovnog. U vremenu između promjene zuba i puberteta čovjek je dijete koje je željno učenja, i kada opaža s organom tog životnog perioda, ponovno doživljava dječji entuzijazam. Stoga se želi osobno susresti s onima koji pripadaju toj epohi. To čini znanjem rođenim iz Inicijacije. Želio bi se suočiti s osobnostima kao što je Brunetto Latini baš kao što se i dijete od deset ili dvanaest suočava sa superiornim, učiteljem ili instruktorom.
Kada čovjek posjeduje istinsko znanje Inicijacije on nije nesvjestan stvari svijeta pojava. On je oboje, i odrastao i dijete željno znanja. On se suočava s Brunettom Latini na osnovu jednakosti, ipak s jakom željom da od njega uči.
Inicijacijsko znanje u dobu natrag od petnaestog do jedanaestog stoljeća poprima svoju posebnu obojanost iz tog odnosa. To je doba u kojem su glavni impulsi za Zemlju i čovječanstvo dani od Merkura.
Biće oko kojeg se sve okretalo, biće od posebnog značaja u tom dobu, poznato je pod drevnim imenom Rafael. Rafael je Merkur u dobu koje je prethodilo renesansi, dobu Dantea i Giotta. Osjećamo da bi željeli osobno upoznati upravo one koji su malo poznati u povijesti, one čija imena nisu zabilježena.
Kada smo upoznati s učenjima znanosti duha ova epoha u nama pobuđuje čudan odziv. Najprije, gnjevni smo jer priručnici imaju tako malo za reći o Brunettu Latini ili čovjeku kao Alanusu ab Insulis; voljeli bi dati još povijesnih činjenica. Zatim, kako širimo naš horizont, drago nam je i zahvalni smo da je ortodoksna povijest tiha. Jer je dokumentacija vanjske povijesti samo fragmentarna. Zamislite kako bi naša epoha izgledala u očima potomaka ako bi se novinski članci o sporednim granama povijesnog znanja držali kao jedino valjano svjedočenje. Možemo samo biti zahvalni da nas ne uznemirava ograničena informacija koja je u enciklopedijama dana o ovim osobnostima. I sa svim sredstvima koja su danas na raspolaganju antropozofskog društva, mi pokušavamo napraviti duhovni kontakt s tim ljudima i izvijestiti o svemu što se o njima može dokučiti sa stajališta znanosti duha.
U ovom kontekstu je najvažnije biti u kontaktu s onim osobnostima koje su bile udružene s prirodnim znanjem u epohi Rafaela. Dublje znanje o prirodi, dublje razumijevanje medicine može se priopćiti kroz mnoge osobnosti koje se, za vidovito opažanje, pojavljuju iz duhovnog sumraka ovog doba (od devetog do petnaestog stoljeća) i mogu nas informirati o aktualnim koncepcijama o materiji i aktualnim idejama o čovjekovu odnosu sa cijelim kozmosom. Kada u to doba gledamo s duhovnom vizijom, susrećemo se s brojnim osobnostima koje su nepoznate jer njihova imena nisu zapisana za potomstvo, ipak te osobnosti u stvarnosti postoje. Mnoge se od tih osobnosti javljaju pred nama i kažu: tamo stoji “Paracelsus major”, ali mi nemamo zapis njegova imena, dok je “Paracelsus minor” živio u kasnijem dobu, u epohi Gabriela, i imao reminiscencije mudrosti o prirodi Paracelsusa majora, premda ne više u čistoj, uzvišenoj i duhovnoj formi Paracelsusa major.
Zatim se “Jacob Boehme minor” pojavljuje pred nama u kasnijoj epohi Gabriela. I opet kažemo: Ova osoba je objavila uzvišene istine koje je naučila od raznih tradicionalnih učenja i koja su dali poticaj njegovoj inspiraciji. Kada se “Jacob Boehme major” koji nije poznat potomstvu i čije je ime samo usputno spomenuto, kao ono od Alanusa ab Insulis i Brunetta Latini, pojavi pred nama, tada po prvi puta stvarno razumijemo “Jacoba Boehme minora”. Epoha pred renesanse, u blizini koje čuveni likovi Dantea i Brunetta Latinia, škole Chartres, stoje kao usamljene svjetiljke, dok se Scotus Erigena čini kao nepravilan oblutak u njihovoj sredini — ta epoha sadrži nešto što može dati snažan duhovni stimulans. Izvana, srednjovjekovna povijest je prekrivena tamom, ali ta tama skriva prisutnost snažnih osobnosti koje mogu osvijetliti epohu o kojoj sam upravo govorio.
Kada uđemo u epohu Rafaela, od devetog do petnaestog stoljeća, [vidi napomenu, ispod] tada se figure Dantea, Giotta i posebno onih čija imena potomcima nisu poznata, kao i drugi koje sam spomenuo, javljaju izdvojene kao veliko olakšanje. One na nas čine neposredan ljudski utisak. Sam Rafael, koji se nikada nije inkarnirao u fizičko tijelo, ostaje više u pozadini, i druga duhovna bića koja stalno nastanjuju duhovni svijet u toj epohi su manje jasno oblikovana. Ljudska bića, posebno umrla, su ona koja stoje kao velika utjeha.
[U bilježnici Rudolfa Steinera, pod datumom 18 kolovoza, 1924 (“Jutarnje predavanje, Torquay”) napravljena je slijedeća zabilješka u vezi s epohama arhanđela:
1879-1510 Gabriel Mjesec
1510-1190 Samael Mars
1190-850 Rafael Merkur
850-500 Zakariel Jupiter
500-150 Anael Venera
150-200 Oriphiel Saturn]
U slijedećoj epohi Gabriela imamo dojam da čak i figure kao Goethe, Spencer, Lord Byron i Voltaire vode zasjenjenu egzistenciju u duhovnom svijetu. Kroz duhovnu percepciju, s druge strane, postajemo svjesni bića istaknute veličine koja ostavljaju dojam nadljudi, više nego ljudi. Oni postoje danas i sfera Mjeseca je njihovo stalno prebivalište, kao što je Zemlja naše između rođenja i smrti. Te impresivne figure privlače našu pažnju, dok ljudske duše ostaju više u pozadini. Učimo od tih likova da su jednom bili sjedinjeni sa Zemljom kao što smo mi ljudska bića danas. Dok ljudska bića žive u njihovim fizičkim tijelima, ta bića Mjeseca su prije na Zemlji živjela u suptilnijim, eterskim tijelima. I tada shvaćamo da smo u prisutnosti bića koja su, u prvobitnim vremenima, bila udružena s čovječanstvom i bili duhovni učitelji čovječanstva na Zemlji. Kada je njihov zadatak na Zemlji bio ispunjen, povukla su se u sferu Mjeseca i danas više nisu udružena s Zemljom.
Znate iz moje knjige Tajna znanost, da je Mjesec jednom bio kozmičko tijelo ujedinjeno s Zemljom i kasnije se od Zemlje odvojio. Ta bića su se pridružila Mjesecu nakon njegova odvajanja i kasnije postala stanovnici sfere Mjeseca. Na stupnju znanja, dakle, koje nam omogućava da budemo u kontaktu s mrtvima neposredno nakon njihove smrti, ulazimo u svijet gdje smo, pošto i dalje zadržavamo ranije znanje normalne svijesti, okruženi od ljudi koje danas prepoznajemo pri normalnoj budnoj svijesti da su bili fizički ljudi na Zemlji; zatim, kada uđemo u tu drugu svijest, sve više shvaćamo da smo u prisutnosti duhovnih bića koja pripadaju sferi Mjeseca jednako kao što mi pripadamo Zemlji. Ona su sveprisutna i zanimaju se za ljudske stvari, ali ne sa fizičkog gledišta današnjeg čovjeka.
Među ovim bićima koja su jednom bila veliki učitelji čovječanstva i koja više ne borave na Zemlji, već su — ako možemo tako reći — stanovnici sfere Mjeseca, mogu se naći bića nenadmašne veličine i najvišeg duhovnog razvoja, ispunjena unutarnjom, duhovnom veličanstvenošću. Veoma mnogo se od njih može naučiti u vezi misterija kozmosa. Njihovo znanje daleko prekoračuje znanje unutar dosega obične svijesti. Ali to znanje ne mogu izraziti u apstraktnim mislima. Kada im se privučemo, susrećemo se s cijelim valom pjesme; oni sve izražavaju kroz poeziju i umjetničke slike. Na njihov vlastiti način ushićuju nas i opčinjavaju s uzvišenim harmonijama nepoznatim Homeru i drevnim indijskim epovima. Ali duboka mudrost leži u svemu što ta bića prizivaju pred nas.
Među njima međutim postoje manje savršena bića. Baš kao što su na Zemlji ugodni i neugodni karakteri, tako se i među tim drugim bićima mogu naći ona koja nisu postigla uzvišenost i savršenstvo njihovih drugova. I pored toga, dosegnuli su određeni stupanj savršenstva jer su postali njihovi učenici i pristalice i tako su mogli napustiti sferu Zemlje da bi živjeli i nastavili raditi u sferi Mjeseca. Kada, uzeti ću trivijalan izraz, kontaktiramo ta bića, odmah smo svjesni da imaju gorući interes za zemaljske stvari, ali njihov interes je potpuno druge vrste.
Ne smijete misliti da su ta bića ne-osjećajni, prije su neprivlačni likovi. Premda su, u usporedbi s njihovim drugovima, nesavršeni, ona daleko nadmašuju nivo jasnoće, pameti i uvida nego suvremeni čovjek može postići normalnom sviješću. Uvijek dijele navike svojih drugova; ali imaju različite navike i tendencije od onih od običnog čovjeka danas.
Sada bih želio ući u detalje o stvarima koje imaju određenu važnost. Kada uđemo u odnos s ovakvim bićima, mi prirodno osjećamo potrebu razmijeniti mišljenja, savjetovati se s njima o ovoj ili onoj stvari — ti dojmovi su, nužno, nekako trivijalni. Recimo, da uzmemo konkretan primjer, mi se savjetujemo s tim bićima o pisanju, pisanim djelima čovjeka. Jedan je čovjek, pretpostavimo, jednostavno napisao svoje ime, drugi je zapisao svoj potpis ili monogram.
Kada raspravljamo to pitanje s tim bićima, ona odgovaraju: vas ljude zanima ono što je najmanje važno — u primarnom značenju riječi, u tome što “kovač” ili “frizer”, na primjer, označava. Daleko je zanimljivije promatrati posebne pokrete pisca dok piše te riječi, kako svatko piše različito — brzo ili teško, vješto ili nespretno, mehanički ili umjetnički. — Ta bića obraćaju pažnju na čovjekov poseban obrazac ponašanja kada piše. To je ono što ih zanima.
I u duhovnom svijetu o kojem sada govorim, ta bića također imaju svoje sljedbenike — različite vrste duhovnih entiteta koji više ne žive na Zemlji, i čiji je rang ponekad ispod, ponekad iznad čovjeka. Ne daju nam upute o terminologiji ili nomenklaturi, već savjetuju o obrascu i obliku pisanja koje je čovječanstvo razvilo od kada su ta bića bila na Zemlji. Pisanje, u našem smislu riječi, nije postojalo kada su ta bića bila na Zemlji.
U njihovom općenju s čovječanstvom promatrali su kako je pisanje postepeno evoluiralo. Zanimala ih je vještina pokreta prstiju i primijetili su kako je vještina prstiju kasnije dopunjena dodavanjem ptičjeg pera i kasnije naliv pera. Imali su malo interesa za ono što je predano papiru; bili su potpuno zadubljeni u potrebne pokrete.
Sada treba uzeti u obzir dodatni faktor — još preživjele postojeće emanacije od Zemlje na koje se čovječanstvo naveliko ne obazire. One uzimaju različite forme: najprije, ako tu pribrojim ono što sam upravo opisao, pokreti koji emaniraju od ljudi. Pokreti koji emaniraju od ljudskih bića mogu se s tim bićima raspravljati.
Sada najprije, to je nešto što ne vodi u pravu sferu tih bića, jer u vrijeme kada su živjeli na Zemlji pisanje još nije postojalo. Ta bića su neobuzdano ironična kada komentiraju ograničenu sposobnost današnjeg čovjeka da shvati njegove fluidne emanacije. Ti entiteti su ih u velikoj mjeri bili svjesni, dok ih moderan čovjek ignorira. Dakle, u epohi u kojoj su ta bića bila na Zemlji fluidne emanacije, fluidne emanacije od kože, bile su od vitalne važnosti. Netko se učio prepoznati svog druga kroz njegove izdisaje; to je kasnije ignorirano.
Treća stvar na koju su ova bića posebno prijemčiva je, izdisanje kože, zračni element koji emanira od čovjeka. Sve ove emanacije, kako ćemo naučiti kasnije, mogu imati polu-duhovni karakter. Ta bića su posebno prijemčiva na emanacije koje proizlaze od čovjeka — čvrsti element kod pisanja, vodeni element kod isparavanja kože, zračni element kod isparavanja kože. Treba se sjetiti da čovjek stalno diše kroz svoju kožu.
Četvrto, ta bića su prijemčiva na toplinske emanacije. Sve te stvari utoliko što postoje na Zemlji imaju poseban značaj za ova bića Mjeseca. Čovjek je procijenjen prema konfiguraciji njegovih pokreta pri pisanju i posebnom prirodom njegovih emanacija.
Slijedeća emanacija je uvijek prisutna emanacija svijetla. Kod svakog pojedinca, ne samo aura, već također i fizičko i etersko tijelo zrače svijetlo. Pod normalnim uvjetima ta zračenja su toliko prigušena da su nevidljiva, ali njihovo postojanje je nedavno demonstrirao Moriz Benedikt u posebno konstruiranoj tamnoj sobi. Pokazao je da je fizičko tijelo okruženo suptilnom aurom crvenih, žutih i plavih emanacija svijetla koje se razlikuju na različitim mjestima oko tijela. Moriz Benedikt nam priča kako je demonstrirao obojanu auru. Pokazao je lijevu stranu tijela pod normalnim uvjetima svijetla a drugu stranu pod uvjetima koji otkrivaju auru. Sve zavisi od uspostavljanja pravilnih uvjeta za pokus.
Šesta emanacija je emanacija kemijskih sila i nalazi se jedino u rijetkim i iznimnim slučajevima na Zemlji danas. Ona je naravno uvijek prisutna, ali djeluje jedino u rijetkim slučajevima kada je prakticirana crna magija. Kada čovjek postane svjestan njihovih kemijskih emanacija i iskorištava ih; na Zemlji je prakticirana crna magija.
Sedma vrsta emanacije je direktna duhovna emanacija života ili vitalna emanacija. Upotreba kemijskih emanacija danas nepromjenjivo degenerira u crnu magiju koja je zla i odvratna. Dok je crna magija snaga na koju treba računati, emanacije života nisu manje važne. Ta bića Mjeseca o kojima govorim, mogu se, sa svoje strane, uvijek pouzdati i raditi s emanacijama života i koristiti ih za dobro. Oni nisu crni mazi, jer su crni mazi oni koji su pod određenim okolnostima podlegli zlu i izvršavaju zlo na Zemlji. Ali bića Mjeseca mogu se pouzdati u emanacije života samo pri Punom Mjesecu, kada mogu boraviti u reflektiranom svijetlu Sunca i predmet su njegova utjecaja. Moramo učiti kreativno koristiti ono što primamo od duhovnog svijeta. Zadatak našeg doba je pronaći žive ideje, razviti žive koncepte, percepcije i osjećaje a ne prizivati mrtve teorije. A one su direktno inspirirane od bića koja su ujedinjena s bićem koje mi zovemo Mihael.
U prethodnoj epohi Gabriela čovječanstvo je bilo više privučeno materijalnim svijetom. Ljudi nisu željeli tražiti kontakt s bićima koja su, pod određenim okolnostima, blisko povezana s ljudima, jer su ta bića bila zainteresirana za nešto prilično strano toj epohi, naime, okultnim emanacijama koje proizlaze od ljudskih bića.
U susjedstvu fizičkog svijeta kojeg nastanjujemo između rođenja i smrti je duhovni svijet, gdje smo u kontaktu s umrlima na već opisani način. Ali ovaj svijet ima mnoge druge aspekte, između njih i svojstva onih snaga koje žive u emanacijama čovjeka. U određenom smislu to je veoma opasna oblast kozmosa, i kao što sam često na ovim predavanjima spominjao, moramo imati psihičku i duhovnu ravnotežu i kontrolu da bi osigurali da sve što proizlazi od tih bića Mjeseca može postati snaga za dobro a ne za zlo.
Zaista, sve sile i impulsi sadašnje epohe moraju žurno uzeti u obzir emanacije života na Zemlji. Ali je tako fatalno lako pasti kao žrtva onoga što leži između emanacije života i svih drugih emanacija koje bi bili presretni da posjedujemo — pasti kao žrtva crne magije. Čovjek bi toliko volio učiniti vidljivim ono što je izraženo u pokretima — o tome ću govoriti kasnije — što je prisutno u emanaciji fluida, u emanaciji svijetla. Sve je ovo u izvjesnoj mjeri povezano sa silama dobra i može se koristiti samo za dobro, jer je među ljudima osvanulo doba Mihaela. Između svega toga leži crna magija kojoj se moramo oduprijeti ako ćemo tražiti ispravne metode u duhovnom istraživanju.
1.Pokreti koji emaniraju od čovjeka.
2.Emanacije kože fluidnog elementa.
3.Emanacije kože zračnog elementa.
4.Emanacija topline.
5.Emanacija svijetla.
6.Emanacija kemijskih sila (crna magija).
7.Emanacija života.
Kada se u duhovnom svijetu odvija općenje između ljudskih bića i bića Mjeseca — a stalno se odvija u oblasti podsvijesti — tada zanimanje koje izvjesna bića Mjeseca razvijaju u pokretima pisanja i crtanja, i koja se otkrivaju vidovito, može također naći odjeka u određenim elementarnim bićima duhovnog svijeta. Elementarna bića su bića nižeg reda nego bića Mjeseca. Nikada se ne inkarniraju na Zemlji, ali žive u okolnom svijetu kao duhovno-eterska bića. Njihov interes za svijet ljudi može imati slijedeću posljedicu. — Iz promatranja smo svjesni da misli koje ljudsko biće komunicira kroz pisanje reagiraju na njegovo cijelo biće. Prvo su prisutne u njegovom Egu, zatim odaslane u astralno tijelo koje izvršava svoje pokrete upravo kako Ego određuje. Zatim rade u eterskom tijelu i dolje u fizičkom tijelu. Određena elementarna bića promatraju te efekte i teže reagirati na isti način. To nije moguće, jer su zakoni u upotrebi u njihovom svijetu različiti od onih u svijetu u kojem se pisanje prakticira. Pisanje je povlastica čovjekova fizičkog svijeta na Zemlji.
Ali može doći do slijedeće situacije. Određeni tipovi ljudi, kada pišu ili misle ili čak osjećaju, čvrsto su usidreni u njihovim eterskim tijelima; u proces je uključeno cijelo etersko tijelo, koje sebe zatim jako utiskuje u fizičko tijelo. U slučaju ovih tipova ljudi Ego je potisnut a njihovo astralno, etersko i fizičko tijelo proizvodi kopiju zapisa ili crteža. Takvi tipovi su mediji.
Pošto im je Ego potisnut takvi mediji primaju u sebe ta savitljiva elementarna bića duhovnog svijeta koja su pokrete pisanja naučila od bića Mjeseca. Zatim ti mediji nastavljaju izvršavati pokrete pisanja, ne pri punoj ego svijesti, već pod utjecajem elementarnih bića koja ih kontroliraju. Do medijumskog pisanja i crtanja i običnih medijumskih fenomena je došlo preko emanacija medijuma u stanju prigušene svijesti. Te emanacije se koriste pod kontrolom.
Druga vrsta emanacije može biti korištena od bića koja, pod utjecajem bića Mjeseca, spremno asimiliraju umjetničke talente čovjeka. Ta bića također ulaze u ona ljudska bića koja su spustila njihovu površinsku svijest i koja imaju izvjestan umjetnički poticaj u njihovom eteričkom i astralnom tijelu koji se može kanalizirati u emanacije. Pod određenim okolnostima vrlo je zanimljivo promatrati kako ovaj tip ljudskih bića postaje opsjednut elementarnim duhovnim bićima i kako su te emanacije pod invazijom naizgled fantomskih formi koje su dijelom složene od čovjekove percepcije njegovih životnih iskustava koja su uvučena u njegovo etersko i astralno tijelo i koja se pojavljuju u emanacijama; a dijelom, komunikacijom iz svijeta nastanjenog samo elementarnim bićima koja su u njega ušla.
Slični rezultati su dobiveni iz pokusa Schrenk-Notzinga. Predmet njegovih pokusa bili su određeni medijumski tipovi, negativne psihologije, koji su, u stanju prigušene svijesti, kada je Ego potisnut, bili idealan materijal za elementarna bića zahvaljujući njihovim fluidnim emanacijama kože. Postoji zanimljiva knjiga o temi od Schrenk-Notzinga. Jedni su je osudili kao prevaru, drugi su je hvalili. Nije iznenađujuće da su ovi potonji na njegove nalaze gledali kao na iznimne; jer je izvanredno da, kada se rade pokusi s medijumom, određeni dio tijela emitira ektoplazmu, oblik koji utjelovljuje duhovni element koji se ne može naći na Zemlji. U mnogim slučajevima pridruženo formi nađena je slika koju je medijum nedavno vidio u ilustriranim novinama. Nešto struji iz medija. To je emanacija kože. I u tu sferu struji nešto potpuno duhovno; ali pridruženo tome je bilo nešto što je medijum nedavno vidio u ilustriranim novinama ili stripu, na primjer, portret Poincaréa.
Ne treba nas iznenaditi da su ljudi zadivljeni ovim stvarima. Ali smo zaista iznenađeni da otmjeni ljudi, ljudi dobrog okusa, i čak dame, koje bi nevoljko govorile o izlučivanju kože ili raspravljali psihičke materijalizacije, ipak osjećaju prekomjernu želju gledati medijuma koji materijalizira te forme ektoplazme ni iz čega već običnog znoja.
Fenomen u Schrenk-Notzingovim pokusima je jednostavno izlučivanje koje kroz emanacija kože materijalizira formu ektoplazme koja je aktivirana od elementarnih bića.
Na isti način emanacije kože, t.j. formacije zraka emitirane od medijuma, mogu biti stimulirane od određenih elementarnih bića. Ali te emanacije kože tako su tijesno pridružene s određenom ljudskom formom i čovjek tako jako u njih utiskuje vlastitu ljudsku formu, da uglavnom ova bića ne mogu napraviti više nego kreirati fantoma samog čovjeka. Tada smo svjedoci fenomena kada se od medijuma emitira fantom.
Nije tako jednostavno iz ljudskog bića proizvesti emanacije svijetla i topline tako da medijum nešto manifestira, t.j. vidljivog fantoma, na kojeg mogu djelovati ova elementarna bića pod utjecajem bića Mjeseca. Najprije treba poduzeti neke preliminarne korake.
Kako sam već naznačio, prirodna znanost je nedavno razvila tehniku koja u tamnoj sobi može demonstrirati određenu radijaciju svijetla i toplinske emanacije. U tom smislu pokusi Moriz Benedikt najviše prosvjetljuju. Ali uvijek je bio slučaj, a tako je još i danas, da su oni koji mogu efektivno koristiti emanacije topline i svijetla oni koji su poduzeli preliminarne korake koji ne samo da uključuju manipuliranje fizičkog svijeta preko crne magije, već također uključuju proizvodnju halucinogenih efekata pomoću posebnog kađenja i aroma, i pripremu specifičnih mješavina, i tako dalje. To je izvor svih onih magijskih praksi koje su potpuno opisane u starim knjigama magije.
Svrha ovih magijskih ceremonija je evocirati sile inherentne emanacijama svijetla i topline čovjeka. U pisanjima Eliphas Levia i također onima od Encaussea koji je pisao pod imenom Papus možete naći vrlo upitne i opasne instrukcije na ovu temu ali ih ne možemo ignorirati pošto moramo govoriti o objektivnom aspektu, pravoj prirodi, tih stvari.
Sve ove stvari vode direktno do crne magije koja koristi duhovno prikriveno unutar zemaljskog elementa. Što je duhovni element? Naći ćete u mojoj knjizi Tajna znanost — osnove da je jednom Mjesec bio ujedinjen sa Zemljom. Mnoge snage koje pripadaju Mjesecu su ostale iza na Zemlji i sada su raspršene kroz minerale, biljke i životinje. I te se snage Mjeseca još tu mogu naći. Kada prema tome, mi, kao zemaljska bića, koristimo snage Mjeseca koje normalno ne pripadaju mineralima, biljkama, životinjama i čovjeku, prelazimo u oblast gdje se susrećemo s elementarnim bićima koja su mnogo naučila od bića Mjeseca, ali na način koji je stran našem svijetu. Crni mag, prema tome, upošljava snage Mjeseca koje još postoje na Zemlji. Ali pošto radi na takav način on kontaktira elementarna bića koja, takoreći, gledaju — kao što netko promatra igru halme ili šaha — pravi i ispravan odnos između ljudskih bića i bića Mjeseca i tako se uče privući vrlo blizu fizičkog svijeta, viriti u fizički svijet ili čak kročiti na njega. Ali normalna ljudska bića u kojima sve to ostaje u podsvijesti nemaju kontakta s tim bićima. Crni mag, međutim, koji radi sa silama Mjeseca, koji ih je uhvatio u svojim retortama zatečen je u vrtlogu tih elementarnih bića.
Čak i pošten i čestit čovjek može učiti od tih crnih magova. U Faustu, Dio I, Goethe je oslikao stanje kada je čovjek u središtu vrtložnih sila, stanje koje je opasno blizu crne magije. Iskorištavajući te sile čovjek ulazi u oblast gdje su se entiteti u službi bića Mjeseca spremni pridružiti ljudskim bićima. Tako se žarišta crne magije javljaju gdje snage Mjeseca surađuju s duhovima koji su ušli direktno u njihovu službu, službu koja služi zlu. I pošto su mnoge takve aktivnosti bile prakticirane prošlih stoljeća, na Zemlji je stvorena opasna atmosfera. Ta opasna atmosfera je nepobitno tu i prelivena je mnogobrojnim silama koje su rođene iz unije ljudskih aktivnosti s elementima Mjeseca i dinamičnih sila Mjeseca s elementarnim bićima u službi nedopuštenih snaga Mjeseca. Upravo je to oblast koja je aktivno suprotstavljena svemu što je predodređeno da proizađe iz oblasti Sunca u dobu Mihaela. I to treba uzeti u posebno razmatranje u odnosu na emanacije života u oblasti duše i duha.
Od ove točke ćemo sutra dalje vršiti naša traganja.
1.Emanacija od ljudskih bića - medijumska snaga
2.Emanacija kože fluidnog elementa - materijalizacija
3.Emanacija kože - manifestiranje fantoma
4.Emanacija topline
5.Emanacija svijetla
6.Emanacija kemijskih sila (crna magija)
7.Emanacije života
Mihael — Sunce
Gabriel — Mjesec
Rafael — Merkur