.
Kada razvijemo nivoe svijesti o kojima sam već govorio, tada svaki određeni nivo otvara vrata specifične kozmičke sfere. Predlažem kratki pregled veza između prirode čovjekove percepcije i različitih sfera do kojih može stići razvijajući odgovarajuća stanja svijesti. Naravno da mogu opisati ove sfere jedino kao susjedne, premda, u stvari, one se međusobno prožimaju. (crtanje na ploči). Već sam pokazao kako sfere Mjeseca i Merkura prožimaju našu vlastitu sferu.
Recimo da smo razvili nivo svijesti koji nam omogućava da budemo u kontaktu s umrlima u godinama neposredno nakon njihove smrti. Taj svijet graniči s našim.
Slijedeći nivo svijesti pomoću kojeg prodiremo dalje u život umrlih nakon što su ponovno prošli svoj zemaljski život (u kamaloki) obrnutim redom je onaj koji sam nazvao ispražnjena svijest, ali budna svijest u odnosu na fizički svijet. Zatim ulazimo u širu oblast gdje smo intimno povezani s bićima Merkura, s događajima i pojavama karakterističnim za sferu Rafaela. Ovdje posebno postajemo svjesni iscjeljujućih snaga inherentnih ljudskoj prirodi.
Dakle sa svakim stanjem svijesti ulazimo u specifičnu oblast univerzuma i tako upoznajemo bića koja pripadaju tim oblastima u bilo koje određeno vrijeme. Ako se želimo informirati o uvjetima pod kojima ljudi žive neposredno nakon smrti, moramo razviti odgovarajuću svijest da bi ušli u oblast u kojoj borave. Njihova prava forma nam se otkriva tek u svijetu u kojem oni pripadaju. Ako želimo promatrati bića Merkura moramo dijeliti svijest njihova svijeta. Tako možemo podrazumijevati da su ti svjetovi, u izvjesnom smislu, izolirani jedni od drugih i da svaki svijet ima svoje posebno stanje svijesti. Zaista, ako ćemo univerzum shvatiti pravilno, to je preduvjet, jer samo na taj način se možemo pripremiti da upoznamo ta bića u njihovom pravom karakteru. Predlažem da vam pokažem pomoću jednostavnog primjera u kojem smjeru vodi takvo znanje — znanje koje teži na pravi način razviti stanje svijesti prikladno za određenu kozmičku sferu.
Recimo da imamo ispred sebe biljku sa svojim listovima i cvjetovima. Već smo naučili da je biljka reflektirana slika arhetipske forme koja postoji u duhovnom svijetu i koja formira biće biljke na Zemlji. I kada stječemo znanje o biljnom carstvu uzdižući našu svijest u taj svijet arhetipskih formi otkriva se nešto od vitalne važnosti, naime, da moramo jasno praviti razliku između vrsta biljaka koje se mogu naći na Zemlji. Kada ispitujemo određenu vrstu, cichorium intybus (vodopija), na primjer, s odgovarajućom duhovnom percepcijom, njena pojava je različita od mnogih drugih. Uzmimo kao tipičan primjer običnu ljubicu i usporedimo je s bunikom, ubojitim velebiljem. Kada proučavamo biljno carstvo na način koji sam naznačio, naći ćemo, kada participiramo u svijetu u kojem ljubica pripada, odnosno, u svijetu ispražnjene, budne svijesti, da ljubica stoji otkrivena u svoj svojoj nevinosti u oku duha.
Ubojito velebilje, bunika, s druge strane, izvlači svoje biće od drugih svjetova. Mi razumijemo biće obične biljke kada opažamo da posjeduje fizičko i etersko tijelo i da su cvjetovi i plod okruženi univerzalnim kozmičkim elementom. Vidimo organski život biljke kako niče svuda iz Zemlje, etersko tijelo oko njega i astralni element koji se čini umotan u oblak. Takva je priroda biljke kao što je ljubica. Biljke kao ubojito velebilje drugačije su uređene. Bunika razvija svoje kao zvonca cvjetove unutar kojih je formiran plod i astralni element prodire u plod. Ljubica razvija svoj omotač jedino u eterskom elementu. Plod ubojitog velebilja asimilira astralni element i kao posljedica biljka je otrovna. Sve biljke koje u bilo kojem svom dijelu iz kozmosa asimiliraju astralnost su otrovne. One snage koje ulaze u životinju, snabdijevaju je astralnim tijelom i iznutra je oblikuju u osjećajno biće, također su i izvor toksičnih elemenata u biljkama.
To je veoma zanimljivo. Nalazimo da je naše astralno tijelo nositelj sila koje dokazuju svoju otrovnost kada su asimilirane od biljaka. Tako moramo razmišljati o otrovu. Unutarnje razumijevanje otrova možemo steći jedino kada shvatimo da čovjekovo astralno tijelo sadrži u stvari snage svih postojećih toksina, jer su oni integralni dio njegova bića.
U ovoj raspravi jednostavno želim predstaviti jasno stajalište koje će nam kasnije pomoći razlikovati između ispravnog i pogrešnog puta u duhovnom istraživanju. Što učimo iz primjera ljubice i bunike? Kada smo razvili svijest prikladnu za svijet svake pojedine biljke percipiramo da je ljubica biće koje ostaje unutar svijeta koji je prikladan za nju i sebi ne privlači ništa iz svijeta koji je za nju stran. Ubojito velebilje, s druge strane, privlači sebi nešto iz stranog svijeta; asimilira nešto što je prerogativ životinjskog a ne biljnog carstva. To vrijedi za sve otrovne biljke. Asimiliraju nešto što ne bi smjelo pripadati biću biljke, već što u stvari pripada životinjskom carstvu.
U kozmosu postoje mnoga bića koja pripadaju različitim oblastima. U oblasti gdje susrećemo umrle i možemo ih slijediti deset, dvadeset ili trideset godina nakon njihove smrti dok ne napuste tu oblast, mogu se naći brojna bića koja su bez sumnje stvarna, ali koja, neopažena od čovjeka, ulaze u naš fizički svijet. Možda ih najbolje mogu opisati kao posebnu vrstu elementarnih bića. Kad, prema tome, slijedimo umrle nakon što su prošli kroz vrata smrti, ulazimo u svijet nastanjen svakakvim elementarnim bićima koja su obdarena formom i koja stvarno pripadaju tom svijetu. Možemo prema tome reći da, pošto ta bića pripadaju tome svijetu, ona u stvari teže koristiti samo one sile koje se odnose na taj svijet. Među tim elementarnim bićima mogu se naći neka koja ne ograničavaju svoju aktivnost na vlastiti svijet, već koja promatraju čovjeka kada piše, na primjer, i koja prate sve aktivnosti unutar svijeta ljudi između rođenja i smrti. Mi smo stalno okruženi takvim bićima koja su promatrači naših aktivnosti.
Uloga promatrača sama po sebi nije škodljiva, jer esencija cijelog plana koja leži ispod onog što sada opisujem je da svi svjetovi koji graniče s našim vlastitim, svijet u koji ulazimo odmah nakon smrti, svijet u kojem kontaktiramo umrle više desetljeća nakon smrti, svim tim svjetovima nedostaje sve što čovjek stječe svojim udruživanjem s fizičkim svijetom. U tom svijetu umrlih nema, na primjer, ni pisanja ni čitanja; nema aviona, nema motornih vozila ili kočija četveroprega kakve mi poznajemo.
Ne možemo reći da ovdje na Zemlji mi konstruiramo motorna vozila, pišemo, čitamo i pišemo knjige, sve to u čemu anđeli također ne participiraju. Ne možemo reći da sve te stvari nemaju značaja za kozmos općenito. Činjenica je da su ta bića koja sam upravo opisao ‘naručena’ od svijeta u neposrednom susjedstvu našeg vlastitog. Ona moraju aktivnosti čovjeka držati na oku. Iz drugih svjetova dodijeljena im je misija da se bave ljudskom prirodom i da sačuvaju ono što na tom polju uče za buduća vremena.
Kao ljudska bića mi možemo prenositi našu karmu od jednog života do slijedećeg i također efekte vanjske kulture na našu karmu. Mi od jednog zemaljskog života u drugi možemo prenijeti naša iskustva vezana uz motorno vozilo, ali ne i samu konstrukciju vozila. Mi sami ne možemo prenositi iz jednog života u slijedeći ono što je rođeno od samo zemaljskih snaga. Tijekom civilizacije, prema tome, čovjek je položio temelje nečeg što bi za njega bilo izgubljeno da mu druga bića nisu došla u pomoć. Bića o kojima sam govorio su ‘određena’ za zadatak čuvanja za budućnost onog što čovjek ne može prenijeti od jednog zemaljskog života do drugog.
Pošto je u prošlim vremenima bilo veoma teško mnogim od tih bića ispuniti njihove zadatke, mnogo toga što je otkriveno u drevnim vremenima je za čovječanstvo izgubljeno. Glavna stvar na koju želim ukazati je da smo okruženi s bićima kojima je, u skladu s kozmičkim planom, dodijeljena misija da prenose u budućnost ono što sam čovjek ne može prenijeti iz jednog zemaljskog života u drugi, posebno apstraktni sadržaj naših knjižnica, na primjer. Duhovna bića s kojima je čovjek u direktnom kontaktu to ne mogu i prema tome ne možemo ni mi kao ljudska bića. Ta bića moraju angažirati u svoju službu druga koja su im dugo bila strana, koja su iskusila potpuno različitu evoluciju od one od duhovnih bića koja su udružena s čovjekom. Ta bića sa različitom evolucijom nazvao sam u mojim knjigama, ahrimanička bića. Unatoč njihovoj različitoj evoluciji ima prigoda kada dolaze u kontakt s našom vlastitom, kada, na primjer, izrađujemo motorno vozilo. To su bića koja zahvaljujući njihovim ahrimanskim snagama mogu shvatiti suvremene tehnike kao što je konstruiranje motornog vozila. Ona u buduća doba prenose tehnička postignuća civilizacije koja sam čovjek ne može prenositi iz jedne inkarnacije u slijedeću.
Sa ovim informacijama na raspolaganju sada smo u stanju opisati što je stvarno medij. Moramo naravno praviti razliku između medija u širem smislu i medija u doslovnom smislu riječi. Uzimajući riječ ‘medij’ u širem smislu, mi smo u osnovi svi mediji. Mi smo svi bića duše i duha prije nego se utjelovimo da bi proživjeli naš život između rođenja i smrti. Naša duhovna esencija je inkarnirana u fizičkom tijelu. Fizičko tijelo je posrednik za aktivnosti duha. Uzimajući riječ ‘medij’, onda, u najširem smislu, možemo reći da je svako biće u nekoj mjeri medij. To nije značenje koje pridajemo izrazu ‘medijski tip’ u uobičajenom smislu. U svijetu između rođenja i smrti medijska osoba je ona koja je razvila određene sektore mozga na takav način da mogu biti izolirani od njegova ukupnog bića. Dakle, u određeno vrijeme, oni dijelovi mozga koji posebno podržavaju ego aktivnost, više ne služe kao osnova za tu ego aktivnost.
Kada mi sebi kažemo “Ja”, kada smo potpuno ego svjesni, ta svjesnost je ukorijenjena u posebnim dijelovima mozga. Ti dijelovi mozga su od medija izolirani i, umjesto ljudskog ega, određeni entiteti razreda koji sam upravo opisao osjećaju nagon da se uvuku u te dijelove mozga. Takav medij onda postaje vozilo onih bića čija je prava funkcija postignuća civilizacije prenositi u budućnost. Kada ti entiteti zaposjednu mozak iz kojeg je, u određeno vrijeme, ego odsutan, oni osjećaju neodoljivu žudnju da se smjeste u mozgu. I kada je medij u stanju transa, kada je mozak izoliran, entiteti ove vrste koji su predmet ahrimanskih utjecaja i čija je funkcija je prenositi postignuća civilizacije u budućnost, uvuku se u mozak. Umjesto da je nositelj ljudskog ega, takav medij je, privremeno, vozilo elementarnih bića koja zanemaruju svoju dužnost u kozmosu. Želim da uzmete sasvim doslovno ovaj izraz: biće koje zanemaruje svoju dužnost u kozmosu.
Dužnost takvog bića je promatrati kako čovjek piše. Čovjek piše sa snagama koje su ukorijenjene u onim dijelovima mozga o kojima govorim. Umjesto samo promatranja, što je normalna praksa, ta bića su stalno na osmatračnici za medijski mozak koji može biti izoliran. Zatim se u njega uvuku i predstave u suvremenom svijetu što su ih njihove opservacije naučile o umjetnosti pisanja. Dakle, uz pomoć medija oni u sadašnjost projektiraju ono što, u skladu s njihovom misijom, trebaju prenositi u budućnost. Medijstvo počiva na činjenici da ono što će postati buduća sposobnost je već sada razvijeno na nejasan i kaotičan način. To je porijeklo proročkog dara medija i fascinacije koju imaju ostali. Zaista je njegovo djelovanje savršenije nego od današnjih ljudi, ali je uvedeno od bića na već opisani način.
Baš kao što bunika posreduje astralnom svijetu — djeluje kao medij za određene astralne sile koje apsorbira u svoj plod — tako je i ljudsko biće preko svog posebnog tipa mozga medij za ona elementarna bića koja u neko buduće vrijeme moraju imati udjela u našoj civilizaciji, jer čovjek ne može sve prenositi od jednog zemaljskog života do drugog. To je prava tajna medijstva — zaposjedanje od bića određenog ranga.
Sada možete zaključiti da su ta bića, u jednu ruku, stvarne kreacije ahrimanskih bića. Ahrimanska bića postoje u kozmosu i posjeduju inteligenciju daleko superiorniju onoj od čovječanstva. Kada susretnemo ahrimanska bića u svijetu koji graniči s našim vlastitim ili ih, pošto smo stekli uvid, susretnemo u fizičkom svijetu isto tako, zaprepašteni smo njihovom golemom, izvanrednom inteligencijom. Njihova inteligencija doseže daleko iza one od ljudske vrste. I prvo ih naučimo poštovati kada shvatimo kako su beskonačno inteligentni. Nešto od te inteligencije prelazi u njihovo potomstvo, elementarna bića koja se uvlače u medijske mozgove, tako na taj način preko medija mogu biti otkrivene značajne informacije. Možemo naučiti mnogo toga od velike važnosti, posebno ako smo pri potpuno razvijenoj svijesti prisutni onome što komuniciraju. Kada ispravno razumijemo prirodu i ustrojstvo duhovnog svijeta, ne možemo poreći da mediji mogu priopćiti mnogo autentičnih informacija. Premda od njih mnogo važnog možemo naučiti, to nije pravi put do duhovnog znanja.
To ćete shvatiti iz primjera o biljkama koje su mediji, mediji za izvjesne astralne sile koje su odgovorne za toksičnost u biljkama. Tek kroz ispravno razvijenu svijest shvaćamo kako je došlo do te situacije. Želio bih to opisati na slijedeći način, jer kada raspravljamo o duhovnom svijetu, bolje je dati jasan, konkretan opis nego imati posla sa apstraktnim konceptima.
Recimo da sa Inicijacijskim znanjem uđemo u svijet gdje žive umrli u njihovu životu nakon smrti. Kada se na ovaj način pridružimo mrtvima prvo ulazimo u svijet potpuno različit od našeg vlastitog. Do neke mjere sam ga već opisao i naglasio da ostavlja dojam daleko veće stvarnosti nego svijet u kojem živimo između rođenja i smrti.
Kada uđemo u taj svijet zaprepašteni smo izvanrednim bićima koja se tamo nalaze, nezavisno od duša umrlih. Duše onih koji su nedavno umrli okružene su čudnim demonskim formama. Na ulazu u taj prijelazni svijet u koji umrli moraju ući i u kojem im se možemo pridružiti s određenom vidovitom vizijom, susrećemo demonske figure s enormnim stopalima s plivaćom kožicom — enormnim po zemaljskim standardima — vrste kao patka ili divlja patka i druge vodene životinje, ogromna stopala s plivaćom kožicom koja stalno mijenjaju oblik. Ta bića imaju oblik nekako sličan klokanu, ali pola ptica, pola sisavac. I kada se pridružimo umrlima prolazimo prostranstva gdje žive takva bića.
Ako se pitamo gdje se ta bića mogu naći, moramo najprije imati jasnu ideju o lokaciji takvih bića, gdje zamišljamo da postoje. Ona su uvijek oko nas, jer nastanjujemo isti svijet kao i umrli, ali ih ne smijete tražiti u ovoj sali. Upravo u toj točci put pravog i egzaktnog istraživanja započinje.
Recimo da hodate livadom gdje se mogu naći mnoge biljke vrste colchicum autumnale, jesenjeg šafrana. Ako, dok stojite među jesenjim šafranima, pokušate prizvati stanje svijesti koje može slijediti umrle, vidjeti ćete, gdje god raste jesenji šafran, biće vrste koju sam upravo opisao, sa stopalima s plivaćom kožicom i čudnim tijelom sličnim klokanu. Ovakvo biće se pojavljuje iz svakog jesenjeg šafrana.
Ako ste se premjestili na drugo područje gdje bunika, crno ubojito velebilje, raste uz cestu i ako ste se premjestili u stanje svijesti o kojem sam govorio, susresti ćete potpuno različita bića, strašna, demonska bića koja također pripadaju tom svijetu. Colchicum autumnale i bunika prema tome su mediji koja dopuštaju bićima slijedećeg svijeta da uđu u njih i koja u svom drugom aspektu stvarno pripadaju svijetu umrlih.
Ako to imamo na umu, shvatit ćemo da je svugdje oko nas drugi svijet. Esencijalno je da uđemo u ovaj svijet svjesno, da percipiramo colchicum autumnale i buniku ne samo s normalnom sviješću, već s višom sviješću koja je u dodiru s umrlima.
Sada razmotrite slijedeće. Ovdje je livada, pretpostaviti ćemo, gdje rastu jesenji šafrani. Da bi našli biljke koje nose cvjetove bunike možda bi morali putovati daleko i popeti se na planinu. Na fizičkom planu, bunika i jesenji šafran ne mogu se naći zajedno. Ali u duhovnom svijetu nalaze se u neposrednoj blizini. Prostor je drugačijeg poretka. Objekti koji mogu biti daleko udaljeni u fizičkom svijetu mogu biti u neposrednoj blizini u duhovnom svijetu. Duhovni svijet ima vlastite iskonske zakone; tamo je sve drugačije.
Sada pretpostavimo da se sretnemo s ovim biljkama u svijetu umrlih. Kada smo u početku u kontaktu s umrlima, otkrijemo da te biljke u njima nikako ne evociraju strašne utiske kakve evociraju u nama. Oni, pokojni, znaju da je prisutnost tih demonskih bića u skladu s mudrim kozmičkim planom. Kada smo dakle u kontaktu s umrlima, vidimo da je prijelazni svijet ispunjen demonskim oblicima koji odgovaraju otrovnim biljkama. Ako zatim napredujemo dalje prema oblastima od kojih se umrli izvlače nakon deset, dvadeset ili trideset godina da bi išli u višu oblast, nalazimo oblike povezane s neotrovnim biljkama. Dakle biljno carstvo igra važnu ulogu i fizičkom i u slijedećem višem svijetu. U ovom potonjem, međutim, preuzima različite forme.
Ono što pripada u svojoj pravoj formi svijetu zvijezda ima odgovarajućeg dvojnika na Zemlji u formi bunike, jesenjeg šafrana ili ljubice. Također ima odgovarajućeg dvojnika u svijetu umrlih gdje je njena prava forma reflektirana na već opisani način. Sve u jednom svijetu reagira na druge svjetove. Ali da bi imali pravo znanje o ovim stvarima moramo svjesno ući u svijet gdje stvarno pripadaju.
To isti vrijedi i za bića tih drugih svjetova. Možemo znati što su elementarna bića, potomci ahrimanskih snaga, tek kada uđemo u svijet koji neposredno graniči našem vlastitom. Ta bića se manifestiraju kroz medije. Ona zaposjedaju medije i na taj način privremeno ulaze u naš svijet. Ako ih kontaktiramo jedino preko ljudskog medija, učimo o njima u svijetu koji bi im trebao biti zaista stran; ne poznajemo ih u njihovom pravom obliku. Prema tome oni koji ih upoznaju preko manifestacija kroz medije ne mogu doći do istine jer se ta bića manifestiraju u svijetu koji je njima stran. Duhovna otkrivenja su bez sumnje prenesena, ali ih je nemoguće razumjeti kada su izdana iz svijeta u koji ne pripadaju. Obmanjujući i visoko halucinativni element u svemu povezanom sa sviješću medija objašnjiva se činjenicom da oni koji kontaktiraju ta bića ne shvaćaju njihovu pravu prirodu.
Sada pošto ta bića ulaze u svijet na takav način za njih je rezervirana jedinstvena sudbina. Znanje o univerzumu koje sam opisao služi da povećamo naše polje znanja. Kada uđemo u svijet umrlih i prolazimo demonsku šumu alejom colchicum autumn, digitalis purpurea (naprstak), datura stramonium (tatula) i tako dalje, shvaćamo da će ljubica prijeći metamorfozu i u budućnosti preuzeti potpuno drugačije oblike. One imaju značaj za budućnost kozmosa. Samom svojom prirodom jesenji šafran priprema smrt za koju je predodređen. Otrovne biljke su biljke na samrti, vrste koje odumiru, bez mogućnosti daljeg razvoja. U budućnosti će biti zamijenjene drugim otrovnim vrstama. Današnje otrovne vrste već u našoj epohi odumiru. Epoha naravno dugo traje, ali te otrovne biljke imaju unutar sebe sjeme smrti. I to će biti sudbina sve vegetacije. Kada svijet vegetacije gledamo s duhovnom vizijom opažamo snage rasta i razvoja s dinamičnom težnjom prema budućnosti i svijet koji umire i osuđen je da nestane.
I tako je i s bićima koja opsjednu medije. Odvojila su se od svojih drugova čiji je zadatak prenijeti sadašnjost u daleku budućnost. Posredstvom medija ona upadaju u sadašnji svijet, i tamo su uhvaćena u sudbinu i žrtvovala svoju buduću misiju. Na ovaj način u velikoj mjeri lišavaju čovjeka njegove buduće misije. I sa time smo suočeni kada razumijemo pravu prirodu medijstva, jer medijstvo implicira da će budućnost iščeznuti da bi sadašnjost mogla postati jedina važna. Kada prema tome prisustvujemo seansi s uvidom u prave okultne veze i u pravu prirodu kozmosa, najprije smo zaprepašteni da cijeli krug koji ima udjela u spiritističkoj seansi izgleda okružen otrovnim biljkama. Svaka spiritistička seansa je u stvari okružena vrtom otrovnih biljaka koje više ne nose isti aspekt kao u carstvu umrlih, već koje rastu oko spiritističkog kruga, i iz njihovih plodova i cvijeća vide se kako izlaze demonska bića.
Takvo je iskustvo vidovitoga na spiritističkoj seansi. Jer najvećim dijelom on ide kroz vrstu kozmičkog gustiša koji je aktiviran iznutra i dio je životinjski. Jedino preko njihove forme prepoznajemo da su to otrovne biljke. Iz toga učimo kako je sve što je na djelu unutar medijumskog oblika što teži unaprijediti tijek ljudske evolucije i dati plod u budućnosti, potisnuto u sadašnjost gdje ne pripada. U sadašnjosti, radi na štetu čovječanstva.
Takva je unutarnja misterija medijumstva, misterija o kojoj ćemo još učiti tijelom ovih predavanja.
Sada je moguće precizno naglasiti koji aspekt medijumstva predstavlja glavni problem ustrojstvu čovjeka. U tom kontekstu moj navod mora neophodno izgledati nekako apstraktan, ali će vam malo pomoći u razumijevanju prirode mdijumstva.
Ljudski mozak koji leži u šupljini lubanje prosječno teži 1500 grama ili malo više. To je stvarno značajna težina ako bi ljudski mozak s vlastitom težinom pritiskao delikatne vene u osnovi mozga, odmah bi bile zgnječene. Koliko god živjeli, težina našeg mozga nikada ne pritišće mrežu vena ispod njega. To odmah razumijemo ako to na pravi način interpretiramo. Uzmimo čovjeka kako je sada konstituiran. Kičmeni kanal prelazi gore i završava u mozgu. S iznimkom određenih dijelova, kičmeni kanal je ispunjen fluidom i mozak lebdi u fluidu.
Sada razmotrimo Arhimedov zakon. S time ste upoznati iz fizike. Rečeno je da ga je otkrio u trenutku inspiracije dok je bio u kadi. Napravio je slijedeći pokus: s tijelom potpuno uronjenim u kupku najprije je iz vode podigao jednu nogu a zatim i drugu. Primijetio je da njegove noge imaju različitu težinu zavisno od toga da li su u vodi ili van vode. One uronjene u vodu gube težinu. Za čovjeka kao što je Arhimed to iskustvo je imalo šire implikacije. Otkrio je da kada je objekt potpuno uronjen u fluid očiti gubitak težine je jednak težini istisnute vode.
Pehar ispunjen vodom je postavljen na klupu i čvrsto tijelo obješeno o nit sa kuke vage je spušteno u vodu. Nalazimo da je težina tijela manja u vodi nego u zraku. Kada je čvrsto tijelo uronjeno u fluid ono trpi potisak prema gore jednak težini istisnutog fluida. To je Arhimedov zakon.
I taj princip je od velike dobrobiti za čovjeka jer mozak lebdi u cerebralnom fluidu; očiti gubitak težine mozga jednak je težini istisnutog cerebralnog fluida. Dakle naš mozak ne teži 1500 grama. Njegov gubitak težine je jednak težini istisnutog fluida, odnosno, 1480 grama, tako da u skladu s Arhimedovim zakonom njegova efektivna težina je približno samo 20 grama.
U našoj organizaciji mozga imamo nešto što je mnogo lakše nego njegova stvarna težina. Naš mozak teži samo 20 grama, ali moramo čuvati tih 20 grama jer jedino oni mogu zaštititi naš Ego.
Naše cijelo tijelo sadrži svakakve čvrste sastojke koji također plutaju u fluidnom mediju — krvna zrnca, na primjer. Oni svi trpe gubitak težine i preostaje samo dio njihove težine. Oni također štite Ego. Dakle Ego je raspršen u krvi koja nije subjekt gravitacije. Tijekom našeg života moramo pažljivo promatrati sve unutar nas što ima primjetnu težinu. Moramo posvetiti najveću pažnju onom što je smješteno u teškom dijelu mozga i što još posjeduje težinu u doslovnom smislu. Jer tamo i nigdje drugdje naš Ego može biti smješten — inače astralno tijelo, etersko tijelo i tako dalje, preuzimaju.
Medij je ljudsko biće u kojem ovaj čvrsti dio njegove konstitucije, 20 grama mozga, više ne sadrži Ego. Ego je potisnut iz onih dijelova koji još zadržavaju težinu i onda elementarna bića mogu odmah ući.
Materijalistički način razmišljanja teži sve lokalizirati i želi znati u kojem djelu ljudskog bića je smješteno elementarno biće kada zaposjedne medija. To je jezik materijalističkog uma koji misli mehanički i matematički. Život, međutim, ne teče mehanički ni matematički, već dinamički. Ne smijemo reći, prema tome, da je medij obuzet na nekom mjestu koje se može lokalizirati čisto matematički i geometrijski. Moramo reći: medij je zaposjednut u onim dijelovima njegove konstitucije koji posjeduju težinu ili gravitaciju, u dijelu koji je privučen Zemlji. Tu ahrimanska bića mogu ući; i ne samo tu, već također i drugdje. Ovaj opis koji sam vam predstavio daje samo najgrublji aspekt stvari. Imamo još za raspraviti suptilniji aspekt.
Oko je naš organ vizije vanjskog svijeta. Optički živac, smješten u oku, povezan je s mozgom i daje osnovu za senzaciju boja. Materijalist pokušava objasniti kako optički živac prenosi senzacije boja do mozga i tamo ih otpušta. On uspoređuje cijeli proces s krcanjem broda i punjenjem željezničkog vagona. Nešto je ‘natovareno u optički živac izvana i preneseno nervima; zatim je negdje istovareno i zatim prelazi u dušu. Objašnjenja nisu ovako sasvim kruta, ali do toga sežu. Pravo objašnjenje je, međutim, potpuno drugačije.
Funkcija optičkog nerva nije da isporuči senzaciju boja natrag u mozak, već da je u određenoj točci izolira. Boja postoji samo na periferiji. Funkcija optičkog živca je da izolira senzaciju boje što je god bliže mozgu, tako da je mozak relativno bez senzacije boja; samo slabe, nerazgovijetne boje dosežu mozak. I nije izolirana samo senzacija boja, već također i sve vrste veza sa vanjskim svijetom. Slušanje i gledanje su udruženi s osjetilnim organima. U neposrednom području mozga optički i slušni živci i živci koji registriraju senzaciju topline reduciraju sve što leži na periferiji do mutnog utiska. To nosi istu vezu sa senzacijom kao i 20 grama prema 1500 grama, jer 20 grama daje samo slabi utisak težine mozga. To je sve što za nas preostaje. Kada uzmemo veličanstveni prizor svitanja kroz naša osjetila, stražnji mozak registrira samo slabu sjenu, zamućeni utisak toga. Moramo obratiti pažnju na taj zamućeni utisak, jer samo tu naš Ego može ući.
U trenutku kada je naš Ego izoliran i mi manifestiramo medijmske moći, elementarno biće sklizne u tu slabu sjenu ili u slabe tonove koji proizlaze od slušnih osjetila. To se biće uvuče u dijelove napuštene od Ega gdje je vanjska osjetilna percepcija izbrisana, i zaposjedne medija. Zatim ulazi u razgrananost živaca, u organizaciju volje, odnosno, živce koji upravljaju formacijom volje. Kao posljedica medij počinje aktivno odgovarati jer je ono što bi trebalo biti pod kontrolom Ega preuzeto od elementarnih bića. Svi suptilni, sjenoviti elementi, ostatak težine mozga, ostaci boje i slušnih senzacija, obuzimaju nas kao fantom — je ovih 20 grama težine je samo fantom i te slabe sjene boja koje prodiru u naše unutarnje biće su kao fantomske. Elementarno biće ulazi u tog fantoma i zatim medij postaje tako letargičan da njegovo tijelo postaje potpuno pasivno i sve u nejasnim, fantomskim sjenama koje bi stvarno trebale biti prožete Egom — sjene čiji je normalni stanar Ego — sada unutar njega postaju aktivne.
Ljudsko biće može biti medij jedino kada dopusti njegovim sposobnostima koje služe normalnom čovjeku da budu zaustavljene od letargije, potpunom inertnošću, i kada fantom kojeg sam opisao postane aktiviran. To možemo promatrati, na primjer, u načinu na koji medij piše. Medij, naravno, ne može pisati dok sve u njemu nije postalo lakše kao što je to slučaj s njegovim mozgom, jer svemu što je zaposjednuto težinom i lebdi u fluidu medij, daje osjećaj, senzaciju lakoće i tako elementarna bića pišu u onim područjima koja nisu subjekt gravitacije i gdje normalno Ego upravlja perom. U mediju je, tada, elementarno biće koje usmjerava pero u ovom ljudskom fantomu.
Ne može se negirati činjenica da u svim medijumskim fenomenima vidimo upad drugog svijeta. Baš kao što ahrimanska bića drugog svijeta mogu ući u pokrete koje izvodi medij, također mogu ući i u emanacije koje sam jučer opisao. Snažne emanacije fluida su znatno prisutne u žljezdanim oblastima ljudske organizacije. Ta elementarna bića prodiru ne samo u emanacije fluida već također i u emanacije disanja i emanacije svijetla. Jedino u slučaju kemijskih emanacija je tu svjesna međusobna veza između pojedinca koji koristi te kemijske emanacije i bića koje ulazi u njih. U ovoj točci dolazi do crne magije — svjesna suradnja s tim bićima koja ulaze unutra nakon ponašanja koje sam opisao.
Mediji i oni koji eksperimentiraju s medijima nisu svjesni stvarnog procesa koji je obuhvaćen. Crni mag je, međutim, potpuno svjestan da u vlastite svrhe priziva ta bića elementarnog svijeta u kemijske emanacije ljudskih bića, posebno u vlastito. Stoga je crni mag konstantno okružen domaćinima podređenih koji se sastoje od ovih elementarnih bića, i čini za njih mogućim koristiti okultne kemijske impulse u svijetu pojava, bilo kroz vlastite emanacije, ili preko kađenja, mirisima od izgaranja aromatskih guma izvršenih u njegovom laboratoriju.
Tako učimo da baš kao što bunika prelazi u strani svijet i tako postaje toksična, tako isto preko medijumstva duhovni svijet prelazi u svijet koji mi nastanjujemo između rođenja i smrti. I u osnovi ta opasnost je uvijek prisutna kada god je svijest čovjeka, t.j. njegova puna ego svijest, potisnuta, kada god je u ošamućenom, komatoznom stanju ili je pretrpio sinkopu (iznenadan gubitak svijesti op.pr.). Kada god je čovjekova svijest spuštena, ne kroz san, već drugim faktorima, postoji opasnost da će čovjek biti izložen svijetu elementarnih bića. Koliko to igra veliku ulogu u životu čovjeka raspravljati ćemo na slijedećim predavanjima.