.- 3. Treće predavanje, Dornach, 18 rujna 1916.
Utjecaj luciferskog s istoka (Đingis kan) i ahrimanskog sa zapada (meksički misteriji). Meksički bog Taotl, duh smrti, želi da se duše protjeraju sa Zemlje. Protivnik Taotla: Tetzkatlipoka. Vitzliputzli se bori protiv Taotla u vrijeme misterija na Golgoti. Krajnosti pogleda na Krista: Renanov 'Život Isusa' i Solovjev pogled an Krista. 'Sve izvanjsko treba potaknuti samospoznaju'; 'Nutrina treba poučavati spoznaji svijeta' - kao zadatak Antropozofskog društva.
Iznimno je teško govoriti o uvjetima na koje se aludiralo na prethodnim predavanjima jer, u nedavna vremena, u našem dobu materijalističkog mišljenja, ideje za to uvelike nedostaju. Najprije ih treba steći kroz znanost duha. Informacije koje se mogu dati stoga su, više prirode naznaka. Nadalje, postoji još jedan razlog, koji je određen cjelokupnim razvojem naše moderne kulture. Taj dodatni razlog koji uzrokuje izvjesne poteškoće u razmatranju uvjeta koji su skriveni iza praga spoznaje modernog čovjeka je to što mu, u cjelini, nekako nedostaje hrabrosti. Ako se zapravo želi izbjeći korištenje riječi kukavičluk, ne može se reći drugačije. Postao je slab u hrabrosti. Modernoj osobi je draže da joj znanje dade lijep ugodan osjećaj, ali to uvijek nije moguće. Znanje nas može ispuniti unutarnjim zadovoljstvom čak i ako ne prenosi baš ugodne stvari, jer i one — dakle, neugodne stvari, pripadaju istini. U svakom slučaju zadovoljstvo treba naći u istini jer čak i razmatrajući najstrašnije istine može se doživjeti određeni osjećaj oplemenjivanja. Kao što sam rekao, međutim, moderan čovjek je preslab u hrabrosti za to; on se želi osjećati uzdignut na svoj vlastiti način. To je, također, povezano s tajnama moderne egzistencije što će postati jasnije tijekom ovakvih proučavanja kakva sada poduzimamo.
Konkretne osobine o kojima smo govorili, naime, u našoj misli i djelu razvoj slobodnih imaginacija i stajalište prema svijetu temeljno na prvobitnoj pojavi, od modernog čovjeka se može steći samo kada je navučen veo preko određenih procesa koji se javljaju, kada se oni ne otkrivaju lako. Dakle, to je također neophodan dio evolucije pete post-atlantske epohe, to da čovjek ne razumije određene stvari koje sebe utiskuju u naš osjetilni svijet iz pod-osjetilnog i nad-osjetilnog svijeta. Najvažniji događaji koji su odigrani oko nas pred našim očima, u stvari, uopće nisu shvaćeni od modernog čovjeka. Na neki način, on je zaštićen od toga da ih razumije jer jedino pod tom zaštitom može na ispravan način razviti dvije gore spomenute osobine. Međutim, temelji za razumijevanje tih događaja, već su se počeli postavljati. Sada su toliko napredovali da evolucija ne može nastaviti napredovati bez da se uputi, s određenom pažnjom i oprezom, na ove stvari.
Moderan čovjek, s njegovim doživljajem onog što se događa oko njega i onoga što on sam radi i inicira, ima samo blijedu refleksiju onoga što vrije i podiže se u njegovoj vlastitoj pod-osjetilnoj prirodi. U najboljem slučaju, to se s vremena na vrijeme javlja u zastrašujućim slikama snova, ali i one su, također, blijede. Današnjem čovjeku je nepoznato što se događa u pod-osjetilnom, a pod normalnim okolnostima malo zna o nad-osjetilnom. Ispod onog što moderni ljudi doživljavaju u duši leži nešto što se može opisati samo kao eruptivne snage. Može se usporediti upravo sa svijetom kojeg se doživljava kada se stoji na vulkanskom tlu; trebate samo zapaliti papir da dim svuda izbije. Ako preko dima možete vidjeti ono što se vrtloži i vrije dolje ispod, onda ćete zaista shvatiti na kakvoj vrsti tla zaista stojite.
Isto je s modernim životom. Vidimo da Ernest Renan piše svoj Život Isusa, i vidimo to kao što vidimo aktivni krater ili vulkanski krajolik. Vidimo da David Friedrich Strauss piše, i opisujemo to kao spokojno i mirno. Vidimo što piše Solovjev i to također opisujemo kao smireno i mirno. Sve je ovo napisano mirno jer još nismo zapalili komad papira da vidimo eruptivne impulse čovječanstva koji žive i rade ispod tla.
Zaista je mnogo toga rečeno s ovih par riječi. Treba samo sistematski razmisliti i vidjeti ćete da je to tako. Ono što smo opisali na kraju naših promatranja jučer vidimo da je kao život iznad vulkana. To je, međutim, sasvim u skladu sa svrhom evolucije da se stvari vide toliko miroljubive i bezopasne. To je dobro jer se ispod te miroljubivosti i neškodljivosti razvijaju upravo sposobnosti koje trebamo u petoj post-atlantskoj epohi. Kod većine ljudi nisu razvijene svjesno, premda u znanosti duha, težnja treba biti da se to tako napravi. Stoga, s vremena na vrijeme postaje nužno, s pažnjom i oprezno ukazati na stvari kojih netko postaje svjestan kada se zapali taj mali list papira. Zašto je sve to tako? U prvom redu jer ahrimanske snage imaju nešto sasvim drugo na umu za petu post-atlantsku epohu. U četvrtoj post-atlantskoj kulturi bile su uvelike razočarane kroz rimsku evoluciju, kao što smo opisali na zadnja dva predavanja. Nisu postigle svoj cilj i stoga su pripremile još gori juriš za našu petu post-atlantsku epohu, jer misle ponovno pokušati postići svoj cilj.
Već sam spomenuo da nešto dolazi do izražaja sa dvije strane, čak i zemljopisno, što će kao oluja buknuti u našoj mirnoj i miroljubivoj evoluciji pete post-atlantske epohe, koja je predisponirana za mirnoću i mir. Ukazao sam na jedan od tih smjerova kada sam rekao kako je Đingis Kan bio nadahnut od svećenika koji je vidio nasljednika „Velikog duha“ stare Atlantide. Također sam napomenuo kako je određeni ahrimanski napad pokrenut sa Zapada kroz sve što je slijedilo otkriće Amerike. To je u određenom smislu bilo prevladano ali nastavlja živjeti dalje kao snaga otpora. Ne smije se misliti da stvari koje nisu viđene niti nisu tu. Zato jer ono što su ahrimanske snage uzele u ruke na zapadnoj hemisferi nije došlo do vanjske fizičke stvarnosti, naša peta post-atlantska kultura je bila spašena od prvih napada. Ali to nastavlja živjeti u obliku neke vrste utvare. To je tu i utiskuje se u impulse ljudi. Međutim, ljudi o tome ne znaju ništa, i nisu svjesni da to živi i utiskuje se u njihove impulse. Sada samo kroz smještanje slika jednu do druge mogu stvarno položiti temelje za koncepte koje morate postupno kreirati i formirati za sebe u meditaciji. Ne bi bilo lako naći koncepte u sadašnjem fondu ideja da bi se objasnilo što to stvarno živi u žudnjama i impulsima ispod praga. Oni pritišću gore, zasigurno, u običan duševni život ali su redovito prekriveni i neopaženi u normalnom modernom životu.
Na tlu zapadne hemisfere koje je sada utabano kroz otkriće Amerike, tijekom zadnjih stoljeća oblikuju se sasvim posebni uvjeti. Uobičajena populacija koja nastanjuje te dijelove bila je daleko od stjecanja osobina koje su se u međuvremenu razvile na istočnoj hemisferi Europe i Azije. Na Zapadu su živjeli ljudi koji su bili daleko od intelektualnih sposobnosti koje su evoluirale na istočnoj hemisferi, ali je među njima bio veliki broj pojedinaca koji su bili inicirani u izvjesne misterije. Prije otkrića Amerike, na zapadnoj hemisferi su postojale misterija najrazličitijih vrsta i imaju veliku sljedbu za učenja koja su od njih došla. Kao jedna središnja snaga koju su svi slijedili i povinovali joj se, štovana je vrsta duha utvare, potomak „Velikog duha“ Atlantide. Ovaj duh je postupno poprimio ahrimanski karakter jer je još radio sa snagama koje su na Atlantidi bile ispravne ili su već tamo bile ahrimanske.
Kada je Atlanđanin govorio o njegovom „Velikom duhu“, to je izrazio, kao što smo vidjeli, riječju koja je zvučala nekako kao riječ „Tao“, što je još sačuvano u Kini. Ahrimanski, karikirani duplikat pojavio se na Zapadu kao protivnik "Velikog duha Tao“ ali još je bio povezan s njime. Radio je na takav način da se mogao napraviti vidljivim samo kroz atavističku, vizionarsku percepciju ali kadgod su željeli njegovu prisutnost, uvijek se pokazao onim osobama povezanim s rasprostranjenim misterijima tog kulta tako da su oni mogli primiti njegove instrukcije i zapovijedi. Taj duh je nazvan imenom koje je zvučalo nekako kao Taotl. Taotl je dakle bio ahrimansko izobličenje „Velikog duha“ — moćnog bića i onog koje se nije spustilo u fizičko utjelovljenje. Mnogo ljudi je bilo inicirano u misterije Taotl-a ali inicijacija je bila potpuno ahrimanskog karaktera. Imala je sasvim određenu svrhu i cilj, a to je bilo da okameni i mehanizira sav zemaljski život, uključujući onaj od ljudi, u takvom stupnju da je poseban luciferski planet, na kojeg je već referirano u ovim proučavanjima, mogao biti osnovan iznad zemaljskog života. Duše ljudi bi onda mogle biti povučene na njega, silom i pritiskom.
Kao što smo jučer opisali, ono što su ahrimanske sile nastojale u civilizaciji Rima bio je samo blijedi odjek onoga što su, pod vodstvom Taotla, krenuli postići, i to u mnogo potpunijem i širem opsegu pomoću najužasnije magijske vještine. Namjera koju su ciljali postići bila je da od cijele Zemlje naprave oblast smrti, u kojoj bi bilo napravljeno sve moguće da se ubije naša nezavisnost i svaki unutarnji impuls duše. U misterijima Taotla trebalo je dobiti snage koje bi ljudima omogućile postavljanje potpuno mehanizirane zemaljske oblasti. Za to postići, trebalo je iznad svega, znati velike kozmičke tajne koje se odnose na ono što radi i živi u univerzumu i svoju aktivnost otkriva u zemaljskoj egzistenciji. Vidite, mudrost kozmosa je u osnovi u formulaciji, uvijek ista, jer istina je uvijek ista. Međutim, stvar je u tome, da li je primljena na takav način da je uporabljena ispravno.
Sada je ova kozmička mudrost, koja nije bila intrinzično zla već je u sebi imala skrivene svete tajne, bila pažljivo prikrivena od posvećenika Taotla. Nije bila prenesena nikom tko nije bio ispravno iniciran Taotl metodom. Kada je kandidat bio iniciran na ispravan način, tada su mu udijeljena učenja koja se tiču tajni kozmosa. Sada, za njega je bilo neophodno da te tajne primi kroz inicijaciju u sasvim određenom raspoloženju duše. Morao je u sebi osjetiti sklonost i želju da ih primjeni na Zemlji na takav način da bi postavili mehanicističku i rigidnu oblast smrti. Tako je trebao primiti tajne. One nisu ni prenošene osim u jednom posebnom stanju. Mudrost nije udijeljena nikom tko prije nije počinio ubojstvo na specifičan način. Nadalje, kandidatu su prenesene samo određene tajne nakon prvog ubojstva, ali druge i više tajne udijeljene su mu nakon što je počinio druga.
Ta je ubojstva, međutim, trebalo počiniti pod sasvim konkretnim uvjetima. Onaj koji treba biti ubijen bio je položen na strukturu na koju se dolazilo s jednom ili dvije stepenice koje su išle duž svake strane. Ova struktura poput skele, neka vrsta katafalka (odra, nap. pr.), gore je bila zaobljena i kada je na nju položena žrtva, bila je jako savijena unatrag. Ovaj poseban način vezivanja za skelu gurnuo je njegov stomak prema vani tako da je sa jednim rezom, koji je inicijat bio pripremljen da izvrši, mogao biti izrezan.
Ova vrsta ubojstva izazvala je konkretne osjećaje kod inicijata. Izazvani su osjećaji koji su ga učinili sposobnim koristiti kasnije mu udijeljenu mudrost na način koji je gore opisan. Kada je stomak bio izrezan, bio je žrtvovan bogu Taotl, opet s posebnom ceremonijom. Činjenica da su inicijati ovih misterija živjeli za sasvim posebnu svrhu, dodijelilo je određeni smjer njihovim osjećajima. Kada su kandidati za posvećenje sazreli na ovom putu i došli do doživljaja njegova unutarnjeg značenja, tada su naučili prirodu uzajamne interakcije između onog koji je bio ubijen i onog koji je bio iniciran. Kroz ubojstvo, žrtva će u njenoj duši biti pripremljena da stremi prema gore u lucifersku oblast, dok će kandidat za inicijaciju dobiti mudrost za oblikovanje ovog zemaljskog svijeta na takav način da bi duše bile istjerane od njega. Kroz činjenicu da je formirana veza između ubijenog i iniciranog — mogli bi reći ne „ubojice“, već „iniciranog“ — za iniciranog je napravljeno mogućim da bude uzet s drugom dušom; odnosno, inicirani je mogao napustiti Zemlju u pravom trenutku.
Ove misterije, što ćete lako priznati, najodvratnije su vrste. Zaista, u skladu su samo s konceptom koji u punom smislu može biti nazvan ahrimanski. Ipak, uz njihovu pomoć na Zemlji su trebali biti stvoreni određeni osjećaji i iskustva. Sada, naravno, evolucija Zemlje ne bi se nastavila ako, nad značajnim dijelom njene površine, čovječanstvo i interes za čovječanstvo bude potpuno odumro. Interes za čovječanstvo, međutim, nije potpuno odumro čak ni tamo jer su osnovane druge i drugačije misterije da suzbiju pretjeranost Taotl misterija. To su bile misterije u kojima je živjelo biće koje nije došlo dolje u fizičko utjelovljenje ali je također moglo biti percipirano od ljudi obdarenih izvjesnom atavističkom vidovitošću kada bi bili pripremljeni. To biće je bilo Tezcatlipoca. To je bilo ime dano biću koje je, iako je pripadalo mnogo nižoj hijerarhiji, kroz njegove osobine bilo djelomično povezano s Jehova bogom. Ono je radilo u zapadnoj hemisferi protiv onih groznih misterija o kojima smo govorili.
Učenja Tezcatlipoca ubrzo su pobjegla iz misterija i bila raširena egzoterijski. Tako, u tim oblastima Zemlje, učenja Tezcatlipoca su zapravo bila uglavnom egzoterijska, dok su ona od Taotla bila uglavnom ezoterijska, pošto se do njih dolazilo samo na gore opisani način. Međutim, ahrimanske snage željele su „spasiti“ čovječanstvo — sada govorim kako je Ahriman mislio o tome — od boga Tezcalipoca. Drugi duh se postavio protiv njega koji, za zapadnu hemisferu, ima mnogo toga zajedničkog s duhom kojeg je Goethe opisao kao Mefista. Zaista mu je bio rođak. Ovaj duh je bio imenovan s riječju koja je zvučala kao Quetzalcoatl. To je bio duh koji je, za ovo vrijeme i područje Zemlje, bio sličan Mefistu, premda je Mefisto pokazao mnogo više od duševne prirode. Quetzalcoatl se također nikada nije pojavio izravno utjelovljen. Njegov simbol je bio sličan palici Merkura koja će se naći u istočnoj hemisferi, i on je bio, za zapadnu hemisferu, duh koji je mogao raspršiti zloćudne bolesti preko izvjesnih magijskih sila. Mogao ih je nanijeti na one koje je želio ozlijediti da bi ih razdvojio od relativno dobrog boga, Tezcatlipoca. Na Zapadu su tako pripremljeni moćni juriši koje je trebalo napraviti na svijet ljudskih impulsa.
Sada, u Srednjoj Americi u određeno vrijeme bilo je rođeno biće koje je unutar te kulture sebi postavilo određeni zadatak. Stari, izvorni stanovnici Meksika egzistenciju tog bića povezali su s određenom idejom ili slikom. Rekli su da je ušao u svijet kao sin djevice koja ga je začela preko nadzemaljskih moći, utoliko što je oplodilo pernato biće nebesa. Kada netko istražuje s okultnim snagama koje ima na raspolaganju, nalazi da je biće kojem su drevni Meksikanci pripisali djevičansko rođenje rođeno godine prve, i živjelo do trideset treće godine. Te se činjenice pojavljuju, kao što je rečeno, kada se stvari ispituju okultnim sredstvima. To biće je sebi postavilo sasvim konkretan zadatak.
U to vrijeme u Srednjoj Americi rođen je još jedan čovjek koji je rođenjem bio predodređen da postane visoki posvećenik Taotl-a. Taj čovjek je u svojim ranijim zemaljskim utjelovljenjima bio iniciran kao što je gore opisano i kroz činjenicu da je mnogo, mnogo puta ponavljao postupak koji je uključivao izrezivanje stomaka, koji vam je opisan i nema to potrebe ponavljati, postupno je postao opremljen s uzvišenim zemaljskim i nadzemaljskim znanjem. To je bio jedan od najvećih crnih maga, ako ne i najveći koji je ikada gazio Zemljom; bio je u posjedu najvećih tajni koje će se steći na tom putu. Bio je izravno suočen s velikom odlukom kako se približavala godina 30, naime da li ili ne, kao jedan ljudski pojedinac, postati toliko snažan kroz neprestanu inicijaciju, da upozna određenu temeljnu tajnu. Preko znanja te tajne bio bi u stanju zadati takav šok i poticaj dolazećoj evoluciji čovjeka na Zemlji da bi čovječanstvo četvrte i pete post-atlantske epohe bilo bačeno u strašnu tamu, s rezultatom da bi u tim epohama došlo do onoga za čime su stremile ahrimanske snage.
Zatim je počeo sukob između ovog super-maga i bića kojem je pripisano djevičansko rođenje, i istraživanjem se nalazi da je to trajalo tri godine. To biće djevičanskog rođenja nosilo je ime, kada ga pokušamo transponirati u naš govor približno Vitzliputzli. On je ljudska osoba koja, među svim onim bićima koja se jedino kreću u duhovnom obliku i mogu biti percipirana samo kroz atavističku vidovitost, stvarno postaje čovjekom, kako ide priča, kroz djevičansko rođenje. Trogodišnji sukob je završio kada je Vitzliputzli velikog maga mogao razapeti, i ne samo preko raspeća uništiti njegovo tijelo već također i njegovu dušu prognati, na taj način čineći njegovu aktivnost nemoćnom kao i njegovo znanje. Tako je znanje asimilirano od velikog maga Taotla bilo ubijeno. Na taj je način Vitzliputzli mogao dobiti opet za zemaljski život sve one duše koje su, kako je ukazano, već primile žudnju da slijede Lucifera i napuste Zemlju. Preko moćne pobjede koju je stekao nad snažnim crnim magom, Vitzliputzli je mogao opet prožeti ljude s željom za zemaljskom egzistencijom i uzastopnim utjelovljenjima.
Ništa nije preživjelo iz tih oblasti od onoga što je moglo dalje živjeti ako su misterije Taotla urodile plodom. Snage preostale od impulsa koji je živio u tim misterijima preživjele su samo u eterskom svijetu. One još uvijek postoje pod-osjetilno, pripadajući onom što bi se vidjelo ako bi, u sferi duha, netko mogao zapaliti papir iznad solfatare. Snage su tamo prikrivene uobičajenim životom, koji je poput površinske kore vulkana.
Dakle, na jednoj strani, ono što je došlo od inspiratora Đingis Kana ušlo je u formiranje pete post-atlantske epohe i, na drugoj, ono što je nastavilo raditi kao duh ili utvara događaja koji su se odigrali u zapadnoj hemisferi. Od toga je ostalo ne više od blijedog odjeka kada su Europljani otkrili Ameriku. Ali čak je i običnoj povijesti poznato da su mnogi Europljani koji su stupili na meksičko-američko tlo bili ubijeni od dekadentnih svećenika, koji su, iako više ne zli kao ranije, još uvijek rezali stomak, kao što sam opisao. To je bila sudbina mnogih Europljana koji su stupili na tlo Meksika nakon otkrića Amerike, a ta činjenica je poznata čak i povijesti.
Kod Vitzliputzli ti narodi su obožavali biće Sunca koje je bilo rođeno od djevice, kao što sam rekao. Kada se to istražuje okultno, nalazi se da je on bio nepoznati suvremenik Misterija na Golgoti na zapadnoj hemisferi. Može se, zaista, ove stvari opisati površno kao što to vole moderni ljudi da bi izbjegli zadati bol. Međutim, ako netko želi stvarno znanje, mora baciti kratak pogled na konkretne činjenice prošlosti, kao što smo mi danas napravili. Da, kada promotrimo tu modernu ljudsku dušu, vidimo kako je ispod, u smjeru pod-osjetilnog, i kako je iznad, u smjeru nad-osjetilnog, izložena velikim i ozbiljnim opasnostima, i kako su na djelu snage koje ostaju nepoznate. A ipak je dobro da ostaju nepoznate jer se samo na taj način peta post-atlantska epoha može razviti. Sada veo mora biti podignut tako da svijest može biti dodana onom što još ostaje nesvjesno, jer je prošlo dovoljno vremena od kada je otkrivena Amerika. Inače, ako svijest postupno ne uđe, te snage bi postale glavne, i relativno blagotvorni uvjeti iz vremena nesvjesnosti preokrenuli bi se i postali prokletstvo čovječanstva.
Konačno, mnoge stvari, koje su se kroz način na koji su se pojavile pokazale blagotvornima, nose inherentnu tendenciju da postanu prokletstvo čovječanstva.
Putem ovog opisa želio sam vam pokazati stvari koje su uzburkane i kipe ispod površine. Sada napustimo ovu pod-zemaljsku oblast i opet razmotrimo zemaljsko, ali bez da u misli pokušamo napraviti bilo kakvu izravnu vezu između dvije oblasti; to možemo poslije. Razmotrimo pitanje kako to da je izvanredan i briljantan Život Isusa od Ernesta Renana bio napisan na takav način da je Isus prikazan kao čovjek koji je hodao okolo Zemljom kao što sam opisao. Takva darovita osobnost kao što je Renan nije bila svjesna temelja na kojem je napisao baš takav život Isusa. Takav rad je napisan iz sasvim konkretnih impulsa ali oni ostaju u nesvjesnom. Impulsi iz kojih je ova knjiga bila napisana mogu se kolektivno smatrati kao jedan fundamentalni impuls ili instinkt koji je do sada proizveo samo ono što je dobro — unutar izvjesnih granica, relativno dobro — jer to je izvrstan rad svoje vrste. Iz tog istog instinkta napravljene su i mnoge druge stvari. Izabrao sam samo ovaj jedan primjer u sferi znanja ali mogu se izabrati i primjeri iz života. Tu, međutim, ušlo bi se u sferu gdje su ljudi lako iritirani.
Renanova knjiga je napisana iz fundamentalnog impulsa koji nastoji postići nešto konkretno, naime, da čisto izvana promotri ono što znamo kao čovjeka, da ga vidi samo onako kako je smješten u svijet. Izabrao sam ovaj primjer života Isusa jer, upravljan ovim instinktom, Renan ovdje pristupa najsvetijoj osobnosti čovječanstva i opisuje Ga na takav način da On pred nama stoji samo kao vanjska osobnost. Kada bi se neograničeno uvećavao, gdje bi nas taj prirodni impuls u konačnici odveo? Vodio bi do točke gdje ljudi više ne bi bili skloni da pogledaju u vlastite duše kada promatraju svijet. Renan je otišao toliko daleko da on više ne vjeruje sebi da pogleda u vlastito unutarnje 'ja' kada govori o Kristu Isusu. On govori samo o povijesnom liku i nastoji Ga percipirati izvana. To dolazi od instinkta da se postupno izgubi sebe u čovječanstvu i tako dođe do toga da se svaku osobu u svijetu gleda samo izvana, više ne reagirajući na ono što je reflektirano u nečijoj duši od drugog ljudskog bića.
Ovdje, prirodni impuls percepcije prvobitne pojave nošen je do ekstrema: vanjski svijet je trebao biti percipiran bez da na bilo koji način uzburka unutarnji život. Jednostrano usavršavanje tog impulsa cilja na ljudsko društvo u kojem ljudi kada se susretnu jedan drugog vide samo izvana. U mnogim aspektima neposredna sadašnjost pokazuje nam koliko je daleko taj impuls otišao jer danas se već pretpostavlja da će se ljude sve manje razumjeti iz njihovih unutarnjih osobina duše a sve više čisto izvana. Lažno kultiviranje ideje „nacije“, posebno, žigoše čovjeka s nacionalnošću — vanjskog stanja u usporedbi s unutarnjom duševnom prirodom. On je zatim prosuđen u skladu s tom nacionalnošću i time ukalupljen u život tako da se na njega počinje gledati kao da pripada određenoj naciji radije nego po vlastitom karakteru i osobinama. To je jedna od snaga što čini veliku uslugu njegovom prirodnom impulsu. Tim sredstvom zemaljsko čovječanstvo bi sve više težilo da bude u sve većoj mjeri zatvoreno unutar nacionalnih granica, koje bi u budućnosti postale neprelazne. Dakle, iz tog prvog impulsa, slika svakog ljudskog bića javlja se kako on stoji samo izvana u svijetu.
Sada pogledajmo drugi impuls. On bi bio takav da bi kroz njega u obzir uzimali samo unutarnji doživljaj, ne obraćajući pažnju na vanjskog čovjeka i opažajući samo ono što se može proživjeti iznutra, ono što se izravno može osjetiti u duši. Ako se taj impuls učini kriterijem znanja razmatrajući lik Krista Isusa, tada bi interes za lik Isusa prirodno opadao i usmjerio bi se samo na Krist biće. Ako bi se taj impuls raširio, ne bi bilo zanimanja za Isusa kao povijesnu figuru već samo za proučavanje Krist bića. To je suprotno od onog drugog impulsa i on, također, sada teži da postane glavni u zemaljskom čovječanstvu. Ako bi uspio, ljudi bi prolazili jedni pokraj drugih, svaki iznutra premišljajući o sebi u bogatom životu duše. Prolazili bi jedni pokraj drugih bez da čak osjete i potrebu da razumiju individualni karakter onih oko njih. Svatko bi želio živjeti u domu vlastite duše, takoreći. U sferi znanja ovaj impuls je nadahnuo Solovjeva u njegovoj obradi najsvetijeg Bića čovječanstva. On se zanima samo za Krista a ne za povijesnog Isusa.
Vidite dva ekstrema prema kojima moderni čovjek naginje. Jedan je impuls, instinkt, da se svijet gleda samo od izvana, da se prvobitnu pojavu dovede do ekstrema. Drugi je pojmiti svijet samo iznutra u slobodnim imaginacijama. Sve to je na početku i do sada se razvilo na krasan, blagotvoran način, ali također ima strogu tendenciju da postane obrnuto. Baš kao što je Renanov Život Isusa remek djelo vanjskog opisa, tako je i Solovjevo predstavljanje bića Krista najviše što u toj sferi može biti stvoreno danas. To su zdravi impulsi. Ipak, predstavljaju težnju koja bi, u svojoj jednostranoj kultivaciji svakog čovjeka vratila natrag u njegovu vlastitu kuću.
Nasuprot tome, kroz znanost duha mora se pojaviti znanje, znanje koje se može obuhvatiti u dvije izjave koje bi posebno želio upisati u vaše duše danas. Prva je: čovjek nikada ne može doći do dobrog, čestitog, snažnog osobnog unutarnjeg života bez da iskaže najtopliji interes za druge ljude. Sav unutarnji život kojeg tražimo ostaje lažan i zavodljiv ako ne ide ruku pod ruku s obzirnim interesom za karakter i kvalitete drugih ljudi. Trebali bismo odmah uzeti zdravo za gotovo da sebe nalazimo iznutra kao ljudi, kada se zanimamo za osobine drugih. Ulazeći s ljubavlju u individualnosti drugih ljudi, što je ponekad sjedinjeno s dubokim doživljajem tragedije života, ono je što nas može dovesti do samospoznaje. Samospoznaju koju tražimo udubljujući se u sebe nikada neće biti istinita. Mi produbljujemo vlastitu unutarnju prirodu susrećući druge ljude s punim interesom. Ali ova izjava kako je sada ovdje izražena, implicira nešto što ne može izravno vrijediti jer mora biti u interakciji s drugom izjavom.
Druga izjava je: nikada ne stječemo pravo znanje o vanjskom svijetu ako nismo odlučni propitati i upoznati univerzalno ljudsko u nama samima. Stoga, sva prirodna znanost modernih vremena biti će čisto mehanička znanost i znanje, ne istinita već lažna, preokrenuta, ukoliko nije temeljena na znanju o čovjeku. U znanosti koju sam u knjizi Osnove tajne znanosti opisao kao „okultnu znanost“, znanje o vanjskom svijetu je traženo zajedno s znanjem o ljudskom biću. Unutarnje nalazimo kroz vanjsko, vanjsko kroz unutarnje.
Sljedećeg puta ću iznijeti ono što je ostalo za reći u vezi sadašnjih pojava kako izlaze na svijetlo u drugim radovima kao što je takozvani Život Isusa od Davida Friedrich Straussa. Danas, samo bih želio dodati da kada je, prije dvaput sedam godina, naš impuls da formiramo teozofski pokret počeo raditi — pokret je kasnije postao antropozofski — namjera je bila da sva aktivnost koja se odvijala u tom pokretu bude temeljena na ova dva principa: Ono izvana bi trebalo zapaliti samospoznaju; ono iznutra bi trebalo podučiti znanju o svijetu. U ove dvije izjave, ili radije u njihovoj realizaciji u svijetu, leži pravi duhovni uvid u egzistenciju i impuls za stvarnu ljudsku ljubav, ljubav ispunjenu uvidom. Realizaciju onog što leži u ovim izjavama trebalo bi tražiti kroz naše Društvo. Da se u tih dvaput sedam godina dogodilo sve čemu se težilo, da suprotstavljene snage našeg vremena, nisu bile dovoljno jake da ometu mnoge stvari, onda bih danas mogao govoriti o određenim tajnama egzistencije sasvim drugačije od načina na koji je to moguće napraviti. Onda bi ovo Društvo bilo dovoljno zrelo da se u njegovom središtu kažu stvari koje se ne mogu reći nigdje drugdje.
U tom slučaju, također bi bilo i jamstvo da bi te tajne egzistencije bile čuvane na pravi način. Međutim, ono što se dogodilo u našem Društvu pokazalo je, da upravo što se tiče čuvanja stvari ono podbacuje, podbacuje kroz svakakve suprotne interese koji su se zakačili za pokret. Danas zaista nema zaštite — barem, ne prave zaštite da se ono što je među nama rečeno ne iskoristi, i, kao što se često događalo, od mnogih osoba prekriveno takvim osjećajima, da na svaki način ugađa vanjskom svijetu. Pošto je to tako, kada gledamo Društvo, nalazimo da je, gledajući unatrag preko dvaput sedam godina, u mnogim aspektima zaostalo. Ovakva introspekcija ne bi trebala voditi do gubitka hrabrosti već bi nas trebala voditi da prestanemo pirovati posjedujući određeni nivo znanja, i također do razvoja takve duboke iskrenosti u životu koja bi nas vodila da istinu prihvatimo u obliku u kojem treba biti prenesena u našem dobu. Kada je moguće za istaknute članove našeg pokreta koji su pisci da misle na nedavno objavljeni način, tada je jasno da se drugi i dublji impulsi moraju sada probuditi u dušama onih koji sebe nalaze u našem Društvu nego su se do sada probudili. Mi se ne udružujemo samo da bi posjedovali prijatne činjenice znanja. Prije će biti da se mi udružujemo da bi izvršili svetu uslugu istini u interesu evolucije čovječanstva. Tada će nam, zaista, doći pravo znanje. Tada te činjenice neće biti zauzdane svakakvim predrasudama.
U svakom slučaju, barem u naša srca primimo ovaj ideal da možda čak i takvo društvo može nastati kakvo je nužno u širokom svijetu predrasuda — društvo koje prožima i prodire u naše vrijeme. Ono što govorim naravno nije ni u najmanjem stupnju usmjereno prema nekome konkretno, niti prema ijednoj duši među nama. Namjera je samo naglasiti ideal znanja naše epohe, ideal u službi čovječanstva kojeg trebamo prepoznati kao neophodan. S jednakom toplinom s kojom sam ovdje govorio prije otprilike osam dana. Danas bih opet želio naglasiti ono što ne smije biti zaboravljeno u našim krugovima, naime, da je za moderno čovječanstvo esencijalno da postoji grupa ljudi kojoj je moguće govoriti na najotvoreniji i najiskreniji način o cjelokupnom sadržaju istine koja danas treba biti otkrivena bez da se uzburkaju štetne emocije! Moramo prihvatiti kao našu karmu da je neprijateljstvo podiglo glavu u našem krugu, neprijateljstvo iz neinteligentnih osjećaja, ideja i običaja vremena. Ni na trenutak se ne smijemo varati: to je naša karma. Tada će se, iz samog prepoznavanja toga pojaviti ispravan impuls. Konkretno, ne smijemo često tako brzo zaboravljati ono što primamo, niti dopustiti da mnogo od onog što je stavljeno u koncizne rečenice koje obuhvaćene istine zasebno objašnjavaju, samo prođe preko nas. Radije, sačuvajmo to u našim srcima. U našem krugu težnja da se često zaboravlja ono što je najvažnije od svega, široko je raširena. Dakle nismo još postali živi organizam Društva kojeg trebamo, ili radije kojeg treba čovječanstvo. Da bi to postigli nužno je iznad svega da steknemo pamćenje za ono što možemo naučiti kroz život u Društvu.