.- 4. Četvrto predavanje, Dornach, 23 rujna 1916.
Povijesna perspektiva utemeljena na znanosti duha. Progresija iz 4. u 5. post-atlantsko razdoblje. Potraga za duhom u hipnotizmu i spiritualizmu snižavanjem svijesti. Opasnost od 'homunkulizacije' čovječanstva. Zadatak znanosti duha je istraživanje živog. Ku Hung Ming o padu europske kulture kao posljedici materijalizma.
Kako naši prijatelji koji su prisutni radi sastanka Graditeljske udruge nisu čuli zadnja predavanja ovdje održana, danas neću nastaviti s temom kojom se neko vrijeme bavimo. Umjesto toga, skrenuti ću i tijekom ovih dana govoriti o stvarima koje mogu doprinijeti širem razumijevanju onog što je već bilo predstavljeno ali što se također u nekoj mjeri može shvatiti samo po sebi. Želim se ukratko dotaknuti misli koja je iznijeta. To je, zaista, na neki način shvatljivo iz cijelog karaktera znanosti duha, ali je produbljeno kada se razumijevanju dodaju činjenice koje su predstavljene na nedavnim proučavanjima. Tu misao se može izraziti ovako. Ljudska povijest se može razmatrati u pravoj stvarnosti samo kada se upoznaju individualne forme pokretačkih duhovnih snaga koje stoje iza njih, baš kao što se priroda može upoznati kada se zna u pravoj formi ono što radi i živi iza osjetilnih percepcija.
Često smo naglašavali da je znanost duha povezana s onim što se obično naziva znanost danas uglavnom na sljedeći način. Moderna znanost, koju je čovječanstvo provodilo — s pravom i iz dobrih razloga — tri ili četiri stoljeća, nalikuje opisu jednog jedinog slova koje je otisnuto na listu papira. U najboljem slučaju, nalikuje fonetskim ili gramatičkim pravilima po kojima su ta slova grupirana u riječi ili ujedinjena da tvore rečenice. Ono što mi zovemo zakoni prirode može se usporediti s fonetskim ili gramatičkim pravilima. Dakle, ako bismo ispitali tiskanu ili napisanu stranicu i rekli da prvo vidimo potez prema gore na desno, potez koji ide prema dolje lijevo, i tako dalje, i zatim opisali druga slova i možda čak i pravila koja se tiču fonetike ili gramatike, ovaj način našeg odnosa prema tiskanoj ili pisanoj stranici nalikovao bi onom što je danas ispravno nazvano znanost. Ali ako ne bismo napravili ništa više nego promatrali na ovaj način, naš odnos prema tiskanoj ili pisanoj stranici bio bi potpuno neadekvatan jer mi također možemo čitati. Ovdje, od pukog promatranja i opisivanja onog što je na stranici prelazimo na značenje riječi. Upoznati to značenje možemo samo ako napredujemo od opisivanja onog s čime se susreće oko do onoga što naše sposobnosti — naš um i njegova snaga — mogu od toga napraviti. Time se sjedinjujemo s duhom koji vlada i djeluje unutar tih malih bića koja zovemo slova.
Nasuprot običnoj znanosti, znanost duha teži čitati činjenice svijeta, ne samo opisivati ono što je viđeno. Kada to naučimo, tada su i činjenice prirode i povijest, utoliko što nam se prvo pokazuju u oblicima koje možemo opisati pokretima ili unutarnjim zakonima, govoreći figurativno, poput slova koja se mogu čitati. U ovoj je oblasti otkriveno značenje egzistencije, odnosno, značenje života i cjelokupne ljudske aktivnosti utoliko što je čovjeku otkrivenje neophodno. Na taj način također tražimo značenje povijesne evolucije i konkretnih snaga koje stoje iza nje, prizivajući ih iz nje same, baš kao što pisci isturaju iz njihovih misli ono što kasnije čitamo iz mrtvih slova postavljenih na napisanoj ili tiskanoj stranici.
Sada, nastojali smo proučavati temeljno značenje ovog modernog doba, koje opisujemo kao petu post-atlantsku kulturalnu epohu. Znamo da započinje približno u periodu koji je također opisan od vanjske povijesti kao tranzicija od Srednjeg vijeka u moderna vremena. S iznimkom možda baš zadnjih stoljeća, ali uključujući četrnaesto i možda dio petnaestog, na taj period Srednjeg vijeka gledamo kao da pripada četvrtoj post-atlantskog kulturalnoj epohi, nazivajući ga grčko-latinskim u skladu s temeljnim karakterom njegovog duhovnog i materijalnog života. On počinje u osmom stoljeću prije Misterija na Golgoti.
Ako evoluciju čovječanstva razmotrimo samo na način na koji to radi obična povijest — o tome se, također, često govorilo i ovdje i drugdje — tada lako dolazimo do ideje da se ljudska evolucija, u opsegu u kojem se uopće može govoriti, uvijek sastojala od čovjeka kakvog danas poznajemo i uvijek je napredovala više ili manje na isti način. Kada se pogleda unatrag, zamišljamo da povijesnu evoluciju vidimo na takav način da ljudsko biće ostaje nepromijenjeno i gotovo jednako. Takvo gledanje ne vrijedi za stvarno duhovno promatranje povijesti, kao što znamo. Istina je da se čovječanstvo u značajnom mjeri mijenja kako vrijeme prolazi. Čovjek desetog ili dvanaestog stoljeća kršćanske ere radikalno se razlikovao od čovjeka sadašnjeg vremena, više nego se to danas vjeruje kada su ljudi toliko malo skloni pogledati u evoluciju čovječanstva. Ako se razmotri cjelokupna konfiguracija socijalnog života duše, način razmišljanja i sam način života, tada ta činjenica postaje manifestirana ne samo među obrazovanima kod kojih koncept svijeta, znanost i znanje igraju ulogu, već se također vidi i kod najjednostavnijih, najprimitivnijih ljudi. Premda svijet malo zna o tome, najjednostavniji farmer je danas, u cjelokupnoj konfiguraciji duše, iznutra esencijalno različito biće od čovjeka osmog, devetog i desetog kršćanskog stoljeća.
Opet, također možemo reći za moderno doba, koje, kako se razvilo od petnaestog i šesnaestog stoljeća, noseći u biti sadašnji karakter, da je završilo prvi mali segment svog smjera približno sredinom devetnaestog stoljeća. Kao što smo često spominjali, to je važna točka u vremenu. Često sam skretao pažnju na izreku koja je neprekidno korištena, a ipak je potpuno pogrešna kada se shvaća na način na koji se to obično misli. Priroda, kazano je, ne zna za skokove. U stvarnosti, međutim, vidimo kako život svuda pravi skokove. Zaista napreduje samo kroz skokove. Govoreći u goetheanskom smislu, radi se o skoku kada se, kroz metamorfozu, list biljke razvije iz korijena, latica cvijeta opet od lista i organi ploda od latice. Međutim, zgodna predrasuda je vjerovati da se povijest odvija bez skokova. To nije slučaj. Ljudska povijest napreduje u velikim valovima koji jednostavno ne slijede jedan drugog. Radije, u određeno vrijeme ono što dolazi kasnije iznenada se smješta pored ranijeg. Ljudi, međutim, nisu navikli stvari točno promatrati ili bi ih to pogodilo da se u sferi evolucije mogu vidjeti snažne sile koje putem pauza i razdoblja, s valovitim depresijama i elevacijama, nose evoluciju naprijed.
Može se reći da je zaključak specifičnog evolucijskog procesa bio dosegnut godine 1840, odnosno, sredinom devetnaestog stoljeća. U periodu od petnaestog stoljeća do sredine devetnaestog, čovječanstvo je razvilo sasvim posebne osobine koje nisu na isti način bile prisutne u ranijem periodu. Potpuno je pogrešno vjerovati, na primjer, da se kopernikanska koncepcija svijeta ili umjetnost tiskanja mogla jednako tako u ljudskoj evoluciji pojaviti i u ranijem periodu nego u onom u kojem se pojavila. Napredovanje ljudske evolucije je jednako organsko kao i individualni ljudski razvoj. Baš kao što djetetu od dvanaest ili trinaest nedostaje sposobnost da u svijetu napravi stvari koje bi mogle biti napravljene od čovjeka ili žene od trideset pet, kao što se sposobnosti u životu pojedinca moraju razviti u skladu s njegovom dobi, jednako je i s čovječanstvom. Posebne sposobnosti koje su izbile kod Kopernika, Galileja i Keplera i kasnije kod znanstvenika osamnaestog i devetnaestog stoljeća, ranije nisu postojale. U stvari, odgovaraju konkretnom periodu ljudske evolucije koji pada unutar tih stoljeća. Grci i Rimljani nisu mogli na svijet gledati slično jer sposobnosti za to jednostavno nisu postojale u njihovo vrijeme. Individualni čovjek ne bi bio usavršen da nije postupno razvio sposobnosti prilagođene svakom periodu života; niti bi čovječanstvo postalo potpuno na svoj način da se osobine, čiji temelji već postoje u općenitoj čovjekovoj prirodi, nisu postupno pojavile. To da se te osobine razvijaju, da čovječanstvo postupno iznosi ono što leži unutar njegova bića, to je temeljna činjenica ljudske evolucije.
Sada, kakva je priroda tih posebnih sposobnosti koje su se razvile u čovjeku od petnaestog do devetnaestog čovjeka? To su uglavnom snage koje čine mogućim intelektualno shvaćanje svijeta kroz razum. U današnje vrijeme, ljudi općenito vjeruju da je Ptolomejeva koncepcija svijeta pripadala Srednjem vijeku. Zatim je došla kopernikanska. Vjerujemo da smo napravili divan napredak. Oni u Srednjem vijeku bili su stvarno prilično glupi da prihvate nešto tako nesavršeno kao što je Ptolomejeva koncepcija svijeta a mi sada, napokon, imamo pravo stajalište.
U stvari, malo razmišljaju u skladu sa stvarnošću oni ljudi koji nisu voljni priznati da kada od Kopernika budemo dovoljno daleko u vremenu, kao što je Kopernik od Ptolomeja, da će ljudi opet imati drugačiji koncept nebesa. Razvoj čovječanstva je u stalnom tijeku i za to vrijeme, kopernikanski sustav će biti gledan baš kao što je Ptolomejev gledan od kopernikanaca. Čak iako danas odaje dojam puke besmislice kada se kaže da će druga koncepcija svijeta, koja će se od kopernikanske razlikovati koliko i kopernikanska od Ptolomejeve, u budućnosti zamijeniti kopernikansku koncepciju svijeta, ova istina je ipak sasvim očita onima koji imaju unutarnje razumijevanje za ono što živi i tka u razvoju čovječanstva. Posebna metoda primjene samo intelekta na prirodne pojave na vanjski način, što je stvorilo prirodnu znanost zadnja tri ili četiri stoljeća, predstavlja sposobnost koja pripada tim stoljećima. Onima koji znaju kako čovječanstvo napreduje jasno je da je čovječanstvo od sredine devetnaestog zapravo bilo zrelo za postupan razvoj drugih sposobnosti. Ali čovjek sve više stvari mora uzimati u vlastite ruke. Više nego i u jednom prethodnom dobu danas mu je dan zadatak da nešto napravi prema dodavanju svježih sposobnosti onima koje je stekao u zadnja tri ili četiri stoljeća. Zašto su nastale sposobnosti koje mogu oštro, penetrirajući i logično ovladati vanjskom površinom pojava tako da ih se može izraziti prirodnim zakonima? U koju svrhu su se te sposobnosti pojavile koje tako malo prodiru ispod površine stvari, no studiozno i znanstveno promatra sve što leži na površini? Pojavile su se jer samo pomoću njih čovjek može proći kroz izvjestan stupanj razvoja.
U ranijim dobima čovjek je imao druge sposobnosti. Kada se vraćamo natrag u povijesnoj evoluciji, nalazimo da što dalje idemo da je to za čovjeka više moguće gledati u duhovni svijet. Međutim sposobnosti koje je onda imao nisu bile takve da ih je mogao koristiti u slobodi. Bile su više-manje nesvjesne. Snaga koja mu je omogućavala da dosegne određeno znanje obuzimala je čovjeka nekako na način na koji čovjeka obuzima želja za snom. Bila je to, međutim, sila koja je ušla u duhovni svijet. Da bi čovjek napravio korak naprijed prema postizanju sposobnosti da donosi slobodne odluke i razvija slobodu, morao je biti odvojen od snaga koje su ga, u ranija vremena, dovela bliže duhovnom svijetu ali također su mu dopuštale manje slobode. Čovjek je morao proći kroz period razvoja u kojem je bio razdvojen kao velom ili ovojem od duhovnog svijeta tako da bi mogao postati slobodniji. Zasigurno, taj razvoj je daleko od potpunog ali prvi stupanj je došao do svog završetka sredinom devetnaestog stoljeća. Oni koji znaju nešto o duhovnom životu iza osjetilnog života prepoznaju da od tog vremena postoji sve veća nužnost da i druge sile budu pridodane onima od opservacije i znanja temeljnog na pukom intelektu. Te druge snage drijemaju u ljudskoj duši i moraju se razviti, jednako kao što su se razvile i sile koje su dovele do toga da čovječanstvo postigne veliki napredak zadnja tri ili četiri stoljeća.
Dakle, zbog slobode je čovječanstvo prošlo kroz intelektualni razvoj zadnja tri ili četiri stoljeća. Taj intelektualni razvoj je vodio do koncepcije svijeta koja je materijalistička u dalekosežnom smislu. To je materijalistička koncepcija koja je još u punoj snazi gdjegod koncepcija svijeta opsežno ili intenzivno prodire u svjetske poslove. Koliko god se mnogo u znanstvenim krugovima govorilo da se materijalizam već povukao, oni koji zamišljaju da se povukao često nemaju ni najmanju ideju koliko su sami duboko i čvrsto još zadržali materijalističke koncepte. Materijalističko gledanje, koje je na svoj način za divljenje, pojavilo se zadnja tri ili četiri stoljeća. To ne bi trebalo kritizirati jer je to potreba čovječanstva, međutim, to nikada ne može, napredovati izvan dosega smrti i beživotnog. Kada bi samo intelektualna koncepcija zahvatila zemaljsku evoluciju, čovjek bi razumio samo smrt i beživotno. Svo razumijevanje života i živućeg, da ne govorimo o duhovnom, bilo bi izgubljeno. Samo beživotno može biti predmet onakvog znanstvenog proučavanja koje je napravilo tako veličanstven napredak u zadnja tri ili četiri stoljeća. Međutim, onih pojedinaca koji znaju što je za čovječanstvo nužno postupno postaje sve manje tijekom tog vremena. Oni razumiju zašto se sredinom devetnaestog stoljeća pojavila izvjesna težnja, kao kroz neki unutarnji proces u čovjeku, za znati nešto o duhovnim svjetovima. Osobita je stvar da je ta težnja poprimila oblik koji je bio u skladu s materijalističkim osjećajima doba. Čovjek je duh želio upoznati na materijalistički način, pošto se navike gube daleko brže nego žudnje. Duž materijalističkih linija je čovjek želio pronaći duh, i to materijalističko znanje o duhu je često njegovano i velikodušno davano čak i od onih koji zaista znaju što je to nužno za čovječanstvo. Otuda su se pojavile razne materijalističke grane znanosti koje su krenule dokazivati da duhovna aktivnost leži iza osjetilnog svijeta. Sve što je postavljeno da bi se došlo do znanja o duhovnom kroz hipnotički element, element sugestije, i čak kroz spiritizam ili spiritualizam, kako je nazvano, nije ništa drugo nego pokušaj istraživanja duha materijalističkim sredstvima.
Čovječanstvo se naviknulo da prizna kao istinito samo ono što je potvrđeno istraživanjem u laboratoriju ili klinici. Sada, na isti način, preko vanjskog djelovanja slijedeći upravo isti obrazac prirodoznanstvene metode, razrađena je metoda koja će dati očigledan dokaz duha. Bez sumnje na tom putu su postignuti značajni rezultati. Kao dodatak, naravno, bilo je dosta šarlatanstva i podvala. Zaista, znamo da su se određeni učeni ljudi i znanstvenici koje se treba uzeti ozbiljno posvetili tim stvarima jer su osjećali nužnim da pokažu čovjeku, koji inače mora postati plijen materijalizma, da duhovni svijet postoji, okružujući nas baš kao i ono što vidimo očima i uhvatimo rukama. Dakle, tijekom ljudske evolucije nakon sredine devetnaestog stoljeća, imamo te napore da čovjek shvati da oko nas postoji duhovni svijet baš kao što postoji svijet koji percipiramo našim osjetilima.
Mnogo puta smo govorili o vrijednosti znanja koje je stečeno otupljivanjem snaga uma i duše koje su ispravne za naše doba, tako da je čovjek na medijumski način napravljen instrumentom za puštanje da svakakve duhovne stvarnosti i činjenice uđu u osjetilni svijet. Kao što sam rekao, opetovano smo govorili o vrijednosti — ili njenom nedostajanju — tih metoda. Danas želim razjasniti kakvo je značenje imalo za povijesnu evoluciju ljudi, ubiti i onesposobiti upravo ono što je ispravno da posjeduju u današnje vrijeme; odnosno, potpuni svjesni uvid u duhovni svijet, i okrećući se od toga, postati instrument kroz kojeg se ono što je doista oko nas duhovno pojavljuje u fizičkom svijetu. To se podudara s dubokom nužnošću u povijesnoj evoluciji jer je svjesno mišljenje, kroz ono što je trebalo postati u zadnje tri ili četiri stotine godina, bilo jednostrano u svom razvoju. Misao je postala razblažena i posljedično također i nemoćna jer se morala zaustaviti na površini stvari da bi kreirala ljudsku slobodu. Ali iz tog razloga misao nije mogla prodrijeti ispod površine.
Namjera je bila izbaciti misao i ljudsku dušu voditi natrag do njene primitivne konstitucije, i na taj način udovoljiti poteškoći mišljenja koje je postalo nemoćno u novom dobu i više nije moglo naći snage da prodre u duhovni svijet. Kao rezultat, pojavilo se nešto što je daleko raširenije nego se to obično zamišlja, a to je, traženje duha duž materijalističkih staza. Isključivanjem svjesnog znanja u koje su, s obzirom na duhovni svijet, izgubili povjerenje, ljudi su se željeli spustiti u duhovni svijet preko podsvjesnog znanja i snižavanja svijesti. Međutim, uvijek je bilo, drugih osoba koje nisu ušli u ovu pojavu vremena čisto instinktivno kao što su to obični znanstvenici i većina spiritista ili spiritualista, već koji su znali, ipak, što se događa. Takve osobe su uvijek postojale. One su imale velika očekivanja od upravo opisanog pokreta. Općenito, može se reći da one osobe koje su sačuvale egzaktno znanje o duhovnom svijetu tijekom zadnja tri ili četiri stoljeća, čak i do danas, spadaju u različite grupe. Postojali su oni koji nisu očekivali ništa iz takvog materijalističkog način istraživanja duhovnog svijeta; ali postojali su također i oni koji su se nadali da će iz toga ljudi doći do uvjerenja da duhovni svijet postoji u našem okruženju. Ipak, ni jedna od tih grupa nije imala dovoljno znanja da može vidjeti da ovakav pristup mora biti uzaludan.
Oni studenti znanosti duha koji od tog materijalističkog pristupa nisu očekivali ništa za to su imali dobre razloge, koji su bili opravdani posljedicama koje su se javile iz tog ulaska — ili prije, nade za ulazak — u duhovni svijet. Uzmite sve do čega je došlo na tom putu, prođite kroz sve što je izašlo na svijetlo od najprimitivnijih početaka amatera medija ili medijumskih seansi do najsuptilnijih stvari do kojih su doveli neki učenjaci u ovoj sferi — prođite kroz sve to i naći ćete da se daleko najveći dio onog što se dogodilo sastoji u činjenici da su sakupljena iskustva o kojima su oni kroz koje su se sakupila ta iskustva kazali da su ih primili od duhova umrlih. Daleko najveći broj iskustava je opisan kao da dolazi od duhova ljudi koji su umrli. Malo će se toga naći da je opisano da ne potječe na taj način. To je sigurno bilo veliko iznenađenje za one upoznate s duhovnim znanjem koji su na ovaj razvoj gledali prijateljski. To da su mediji rekli da je ono što su iznijeli na svijetlo dobiveno od duhova umrlih bilo je nešto što je moralo izazvati najveće iznenađenje jer je to bila zadnja stvar koja bi se očekivala kada se stvarno razmotri evolucija čovječanstva. Očekivalo bi se nešto sasvim različito.
Ono što se očekivalo je da se tim putem dođe do znanja o duhovnom svijetu koji nas, u današnje vrijeme, okružuje dok smo živi. To je ono što je netko mogao očekivati da će se naći pravljenjem eksperimenata, na primjer, kako jedan čovjek utječe na drugog, kako su današnji ljudi povezani tajnim nitima nevidljivim običnoj znanosti, kako se u jednoj duši pojavljuju stvari koje izviru iz sasvim druge duše. U stvarnosti, od duše do duše je povučena mreža duhovnih veza. Utoliko što stojimo unutar svijeta — ako, na primjer, stojimo ovdje, tada nije tako da mi samo vidimo svijetlo, okruženje, ljude kakvi su izvana i fizički, već utoliko što smo u svijetu, duhovne niti ili struje svakog trenutka na najrazličitije načine prolaze od duše do duše. Ne dolazi se nigdje ako se općenitim pojmovima govori o nekoj vrsti veze između duša koju osjetila mogu izdvojiti. Rješenje će se naći misleći o individualnim nitima ili strujama između svih različitih duša. Mi smo zapravo okruženi duhovnim svijetom baš kao što smo i fizičkim. Da bi se to moglo pojaviti ono je što se moglo očekivati, ali zaista malo od toga je izašlo na vidjelo. Tijekom šezdeset ili sedamdeset godina za vrijeme kojih su rađeni pokušaji da se u duhovni svijet uđe materijalističkim putem, najmanje od svega je naučeno o živim vezama koje povezuju jednog čovjeka s drugim. Medijumske manifestacije i otkrivenja uvijek su se odnosila na duhove pokojnih. Niti se, uistinu, tom metodom moglo dogoditi bilo što drugo. Zašto? Što se, dakle, stvarno događalo kroz ovaj pokušaj da se uđe u duhovni svijet?
Ustvari, nije postignuto ništa osim znanja o onom što dolazi na svijetlo ako se najbolje osobine novog doba izbace iz ljudske svijesti i čovjeka odvede natrag u ranija vremena, u podsvjesna stanja duše. Ostaci ovog podsvjesnog stanja koje je preneseno u novo doba sada su ogoljeni. To je ono što je bilo otkriveno. Samo uzmite u obzir, dakle, da je sasvim određena svijest bila pripremljena i razvijena u zadnja tri stoljeća. Ova svijest je duhovni svijet prekrila velom i radeći to oduzela snagu izravnog povezivanja s njime. Međutim ništa nije učinjeno u smjeru razvoja novih snaga za nove veze s duhovnim svijetom. Ništa nije izišlo na vidjelo osim starih veza, koje su išle u smjeru onog s čime su ranije bile povezane. One se nisu ujedinile s onim što je živjelo u suvremenom okruženju već sa smrću, s neživim. To je bilo tako jer je smjer čovjekove evolucije u zadnja tri ili četiri stoljeća i više, tako odredio karakter njegove duše da je ona zaista tako prilagođena za znanje o smrti neživom. Ovdje u materijalnom svijetu, kroz vrstu znanja koje pripada modernim vremenima, uči se o neživom. Preko snaga koje se izvlače iz dubokog podzemlja duše, ne upoznaje se živo već mrtvo. Dakle, svi oni pokusi nisu živom čovjeku otvorili put duhovnom, već onom što je mrtvo, onom što se može naći kao mrtvo u duhovnom svijetu.
Kakva je priroda tog mrtvog elementa? To nisu ljudska bića, odnosno, duše koje su, govoreći duhovno, naši suvremenici. Dakle, ako uzmemo onakav pokus kakav je opisan, poduzet 1870, recimo, to ne bi, kroz razotkrivanje podsvjesnih duševnih snaga, dalo vezu s živom sadašnjošću. U stvari, ne bi napravile vezu s živim dušama 1870, već samo s onim što je preostalo od tih živih, napredujućih duša — drugim riječima, otpuštenim ostacima koji se postupno dezintegriraju u zemaljskoj egzistenciji ali koji su još bili aktivni. Zasigurno, mediji su stvari uvijek interpretirali na takav način da su tvrdili da su imali vezu s umrlima koji su duhovno još živjeli. Međutim, to je bila pogrešna interpretacija. U stvarnosti, nije se radilo o dušama kakve su onda bile, već o onome što su bile u proteklim dobima, ili, onom što su postale nakon što su ti ostaci davno ranije otpušteni od duša. Sjetite se kako sam objasnio ono što Goethe predstavlja u sceni Lemura i znati ćete da mnogo od onoga što je pri smrti otpušteno od duše nastavlja postojati. Samo s onim što je zaista mrtvo i ne živi dalje s umrlom dušom, može se povezati s duhovnim svijetom tim materijalističkim putem.
Ako se, kroz suvremenu znanost, dođe do znanja o materijalnom, beživotnom, mrtvom, tada se također kroz ovu duhovnu težnju koja je morala biti zadovoljena materijalističkim putem dolazi do ničeg drugog već do znanja o mrtvom premda je, zasigurno, to bilo znanje o nad-osjetilnom. Suvremena znanost je pronašla samo vanjsko mrtvo. Ova naizgled duhovna ali, po njenim metodama, u stvari materijalistička znanost pronašla je nad-osjetilno mrtvo. Iz ovoga se može naučiti nešto od ogromnog značaja, to da je sredinom devetnaestog stoljeća razdoblje zatvoreno; da je čovječanstvo trebalo nove snage razvoja ako će ući u zaista živuće; da su na neko vrijeme samo one snage dovedene do zenita koje vode do mrtvog, na svim poljima vode do beživotnog i do znanja i obožavanja beživotnog.
Ovakve stvari se stavljaju na njihovo pravo mjesto ako im se ne pušta samo da apstraktno i intelektualno djeluju na dušu, već kada se primaju u njihovom dubokom moralom značenju i pušta da naprave neku vrstu moralnog utiska na dušu. Zaista, pokazano nam je da su ga ove intelektualne snage s kojima je čovjek napravio tako divan napredak dovele na određeni vrh postignuća. Ipak, one su pogodne samo za pristup beživotnom. Sadržaj ljudskog života duše postupno je mogao biti usmjeren samo onom što je mrtvo. Za onoga tko može percipirati tijek ljudske evolucije, neupitno je jasno kako najistaknutije struje modernog mišljenja vode više ili manje izravno do kulta i obožavanja beživotnog; rad koji je osjećan u odnosu na vanjski materijalni prirodni poredak gdje je napravljen tako divan napredak samo je kult i obožavanje mrtvog. Zašto su ljudi tako ščepani zadnjim pjevanjem Hamerlingova Homunculus-a? (veoma mali čovjek ili čovjekoliko stvorenje, spominje i Goethe u drugom dijelu Fausta kada se Faustu obraća iz staklenke, nap.pr.) Zato jer, nakon što je Hamerling pokazao kako moderno čovječanstvo stvarno ubrzava u neku vrstu homunculus ere, on pokazuje što za čovjeka znači, u odnosu na velike kozmičke misterije, da se pokuša uzdignuti iznad gravitacije preko čisto mehaničkih sila. Njegovo zadnje pjevanje pokazuje nam balon, Zeppelin prije nego je postojao, i sve što je još u budućnosti. U isto vrijeme, čini nas svjesnim onoga što je povezano s ekstremnim mehaniziranjem, što će reći, ubijanjem, homunculiranjem, života u razvoju ljudske civilizacije.
Duhovno znanje, međutim, nikada nije izumrlo; uvijek je negdje čuvano, i u svakom dobu postoje pojedinci koji su ga u stanju steći. Ono je sačuvano čak i u razdoblju koje je najmanje računalo na njega, od petnaestog do devetnaestog stoljeća, bijući sačuvano kao fina nit. Oni o kojima sam govorio kao da nemaju očekivanja od materijalističkog puta u duhovni svijet percipirali su također i nešto drugo. Bili su mišljenja da naš moderan način osjećanja i mišljenja, kakav se razvio zadnjih stoljeća, može biti dalje obučen i razvijan tako da iz materijalističkih metoda spoznaje bistom glavom tada može postupno razviti ono što može raditi čak i na dovoljno penetrirajući način da se dođe ispod površine stvari i u duhovno. To je ono što bi trebao biti pravi način znanosti duha — ući u duhovni svijet duž istog puta kojim je čovjek ušao u prirodu tijekom zadnja tri ili četiri stoljeća. Sve što je neophodno je daljnji razvoj znanstvenih navika koje je čovječanstvo razvilo u tom periodu. Stvar je u tome da na odgovarajući način, kroz pravi trud i napor, izbjegavajući indolenciju, čovjek navike mišljenja koje su već razvijene mora razviti dalje.
Ali sada bi se moglo pitati zašto ima toliko mnogo onih koji su, unatoč tome što znaju nešto o duhovnom svijetu, šutjeli u vezi toga. Stalno treba naglašavati da je duhovno znanje uvijek bilo tamo. Premda je u drugačijim epohama trebalo drugačije biti razvijano, uvijek je postojalo. Zašto je, dakle, toliko mnogo ljudi bilo uplašeno da pruži to znanje? Bilo je rasprostranjeno u našem krugu jer je prepoznavanje potrebe da bude tako nadvladalo sve drugo. U stvari, međutim, samo izvjesni dijelovi duhovnog znanja mogu se prenijeti, kao što znate, i to samo na sasvim određenim osnovama. Vidite, duhovno znanje također je postojalo u drugim i više nesvjesnim ili podsvjesnim oblicima prije Misterija na Golgoti. Tada je, čovjek bio povezan s duhovnim svijetom na više instinktivan način nego je to danas za njega moguće bez ozljeđivanja. Štoviše, veliki dio čovječanstva je bio izostavljen jer je put u duhovni svijet bio otvoren samo onima koji su primili odgovarajuću pripremu. Ti pojedinci su bili pripremljeni na način koji ne bi došao onima koji govore o pripremi za znanost koja se sastoji od intelektualnog znanja.
Ljudi su danas mišljenja da su moralne kvalitete onoga tko će primiti instrukcije od sekundarnog značaja i da znanje ne zavisi od moralnih kvaliteta. U drevna vremena, bilo je potpuno drugačije. Tada je, kada je znanje prenošeno kroz misterije, ono bilo udijeljeno samo onima koji su prošli kroz poseban i strog moralni režim. Ništa izvan najviše matematičkog znanja, s kojim se može napraviti malo štete, ili literarnog znanja nije moglo biti dosegnuto bez da se prođe kroz strog moralni režim. Stvari su udijeljene samo onima za koje se smatralo da su pogodni za njih nakon što su prošli određeni ozbiljan moralni test. Prvo dolazi edukacija prema vrlini a zatim prijenos mudrosti. Obučavanje u vrlini i, posebno, vježba moralne hrabrosti bili su apsolutna nužnost i držalo se da je to od ogromne važnosti. Zbog nedostatka vremena, ovo ne mogu danas proširiti, ali postojalo je uvjerenje da znanje može donijeti dobro svijetu samo ako se napravi ono što se može napraviti od onog koji zna, ako je to napravljeno samo od onog koji je dobar. Koliko god nevjerojatno izgledalo ljudima koji na ranija doba gledaju kao na barbarska i misle da smo mi danas divno napredovali — toliko divno, u stvari, da se tisuće kupaju u krvi svakog tjedna — u onim ranijim dobima postojalo je uvjerenje da nikom ne bi trebalo biti dopušteno da koristi znanje u onom što je radio dok nije prošao najstroži moralni režim. Oni koji nisu živjeli samo instinktivno, vođeni su od onih koji su pretrpjeli moralni trening i režim.
Moderno doba nije prilagođeno za izravnu primjenu ovih načela. Samo zamislite kako bi se to načelo ostvarilo danas kada svatko ono što zna kaže što prije — ili čak to objavi — i nitko to ne može spriječiti. Bilo bi iluzorno misliti da bilo što, socijalna institucija ili štogod, može to spriječiti. Danas je osvanuo dan publiciteta. Što, dakle, mora zamijeniti ovaj stari princip dopuštanja samo ljudima koji su prošli kroz moralnu disciplinu da steknu znanje? Mora biti zamijenjeno jamčenjem da samo udijeljeno znanje mora sadržavati izvjesnu silu koja će kroz sebe iznjedriti dobro, stvarno i uistinu iz sebe iznjedriti ono što je dobro.
Cijeli znanstveno duhovni pokret mora ciljati da to postigne. Svo znanje koje ulazi u svijet kroz znanost duha mora biti tako uređeno da kroz sebe i vlastitu snagu iznjedri dobro. Reći ćete da napori koji su u moderna vremena napravljeni s riznicama znanja svojstvenim znanosti duha nisu još potpuno ostvarili taj cilj. Ne, jer sve mora probiti svoj put kroz razne prepreke. Međutim, skriveni osjećaj dobra u znanosti duha bio je, razlog da se protiv nje borilo ne samo logikom već i mržnjom. Pitati ćete, „Ali zar svi razumni ljudi zaista ne žele dobro“? Kako se to općenito shvaća danas, može se reći, „Da, svi razumni ljudi žele dobro“. Ali ono što se stvarno računa nije da netko misli da bi volio dobro ili da ga želi, već da ima htijenje, da ga apsolutno hoće imati. U tome je stvar. Ako se razmotre postignuća moderne civilizacije s gledišta njihovih moralnih nedostataka, onih moralnih nedostataka koji rade u beživotnom, naći će se da svijet treba mudrost koja, zajedno s time što je mudrost, uzrokuje dobro. Materijalistička znanost je, međutim, indiferentna prema dobru i zlu. Ono što stvara od materije koristi jednako i za dobro i zlo, služeći jedno, jednako spremno kao i drugo.
Ovdje, ponovno, imamo točku gdje, ako gledamo svijet u cjelini i tijek njegova razvoja, možda možemo vidjeti nužnost za znanost duha. Nije se dovoljno zatvoriti u mali krug i oblikovati koncepciju svijeta. Mali krugovi su svih strana okruženi velikom mrežom ljudske evolucije. Pogledajmo očigledne rezultate europske civilizacije u zadnje tri godine. Ako ne okrećemo glavu kao noj već iskrenim lupanjem srca nježno uđemo u naše okruženje, vidjeti ćemo te rezultate i dokučiti što nam oni donose. Time što je netko od nas sada zaštićen od onog što bijesni protiv Europe danas, nije razlog za okretanje od strašnog stanja u koje je moderna civilizacija bačena. To je tu, kao prisutna činjenica.
Ovdje bi moglo biti korisno komentirati novu publikaciju. Knjiga, dobra takve vrste, nedavno je napisana koja teži sa stajališta ljudskih osjećaja i moralne percepcije prosuditi probleme koji su uzrujali svijet tijekom posljednje dvije godine. To je dobra knjiga, nedavno izdana, koja određenim sveobuhvatnim pregledom pokušava pokazati kako čovjek može pobjeći od zle mreže krvi i mržnje u kojoj se moderna civilizacija našla. Napisana je od kineskog autora kojeg sam spomenuo nekim našim prijateljima prije četiri ili pet godina kao važnu osobnost kada je objavljena njegova prva knjiga o europskim uvjetima. Ova nova knjiga Ku Hung Ming-a, Kineza visoke kulture, dobra je i sadrži mnogo toga objektivnog. Ona otkriva čovjeka koji izbjegava greške koje mnogi prave; čovjeka koji se drži podalje od tih grešaka.
Mnogi ljudi danas imaju mišljenje; mnogi daju oduška ovom ili onom mišljenju o uvjetima našeg doba. Veći dio onog što je predstavljeno, međutim, nije rečeno da bi se izrazilo ono što ljudi doista misle već da sebe zagluše za ono što stvarno postoji. Vidimo kako struje mržnje teku svijetom. Zašto su pokrenute? Zašto je ovo ili ono rečeno? Da li zamišljate da oni koji kažu, „Papa treba ekskomunicirati cijelu naciju“, i to energično zahtijevaju, misle da su zaista došli do ovog zaključka iz objektivnih događaja? Vjerujete li da ovi ljudi posjeduju mirnoću objektivne spoznaje? Oni to kažu da zagluše sebe tako da ne moraju sebi priznati ono što bi trebali priznati. Veliki dio onog što je danas rečeno namijenjeno je da začepi uši. Neki ljudi neće sebi priznati ono što bi trebali. Oni kažu jednu ili drugu stvar samo da bi izbjegli reći ono što trebaju reći.
Ovaj Kinez, Ku Hung Ming, ne postupa na taj način. On kaže, „Kada netko vidi što se razvilo u Europi, što se tamo dogodilo i snage koje su na djelu, ne može ništa već priznati da je moralo doći do stvari do kojih je došlo. U ovoj jednostranoj kultivaciji, materijalizam koji se razvio u devetnaestom stoljeću bio je obvezan voditi do ovih posljedica i obvezan je voditi još i dalje, završavajući u konačnom padu europske kulture“. Ku Hung Ming je sasvim uvjeren da europska kultura mora krenuti dolje ako Europljani odbijaju biti kao Kinezi i ako se kineski uvjeti ne rašire Europom. Jedini spas za europsku kulturu, tako on kaže, je da Europljani postanu Kinezi, odnosno, postanu Kinezi u njihovim dušama. Mnogo toga što on kaže duboko je dojmljivo. Ne treba uzeti olako da današnji mudar čovjek ne nalazi drugi izlaz za europsku kulturu nego da konačno cijelu poveže — sve u njoj što ju je vodilo ad absurdum — na dobrim kineskim principima. Neću elaborirati Ku Hung Mingove ideje o metodama za napraviti Europu kineskom. Naravno, trebali bi odmah vidjeti da mi ne možemo postati Kinezi ili vratiti se na poziciju kineske kulture, ali ako ne bi bilo ni jednog načina osim onog kojeg vidi Ku Hung Ming, onda bi to bilo bolje nego nastaviti putem kojim je europska kultura krenula. Definitivno bi bilo bolje. Bilo bi bolje postati Kinez nego nastaviti dalje kursom kojim je materijalistička civilizacija došla ovako daleko, jer bi dezintegracija bila neizbježna. Međutim, nemojte vjerovati, da to može biti spriječeno bilo koji starim sredstvom ili metodom.
U stvari, znanost duha je uvijek bila nekako u skladu s mišljenjem Ku Hung Ming-a — ne u vezi kineske civilizacije već prije s prvim dijelom njegove izjave. Ona stoga njeguje, kao njen veliki ideal, izvlačenje znanja iz duhovnog svijeta koje vodi natrag u njega, i koje također kroz vlastite snage, čovjeka može napraviti dobrim; odnosno, znanje koje radi moralno kroz vlastitu snagu i izaziva moralne impulse. Dakle, kao znanstvenici duha naš odgovor ne bi bio, kao Ku Hung Minga, da se „postane Kinezom“, već radije da se potraži put znanosti duha da se europska kultura napravi plodonosnom jer je to zapravo jedini put koji se može ostvariti. Ovo stremljenje prema novim izvorima ljudskog znanja i aktivnosti apsolutno je nužno za europsko čovječanstvo. Najljuće suze se mogu liti nad mnogo toga s čime se danas susrećemo kada se čita knjiga kao što je ova od Ku Hung Minga, jer ova naša vremena su grobno ozbiljna, više nego to mnogi vjeruju. Postoje mnoge stvari u ljudskom životu koje razdvajaju čovjeka od čovjeka, i iz tog razdvajanja duša dolaze svi zastrašujući uvjeti koje doživljavamo. Ovo razdvajanje će biti prevladano samo kroz znanje koje ljudsko biće shvaća izvan svake podijeljenosti, kroz znanje koje je za svako pojedino ljudsko biće. Sve one podjele na kojima ljudi grade svoje osjećaje danas vrijede u stvari samo ovdje u fizičkom svijetu. Kada se vidi simpatija i antipatija danas izlivena, i kada se vidi da dolazi samo iz neduhovnog, tada u svom tom izlijevanju simpatije i antipatije također se može prepoznati poricanje duha.
Sva rasna mržnja, na primjer, u stvari je također borba protiv duha. Pošto je ovo naše doba tako snažno sklono borbi protiv duha, ono stoga i posjeduje ovaj talent za rasnu mržnju. Ovdje je jedna od najvećih tajni naše sadašnje duhovne kulture; jedini izlaz je živo dohvaćanje duha.
Samo razmislite kako smo, u trenutku kada zaspemo i naš ego i naše astralno tijelo ostave iza fizičko i etersko tijelo, u svijetu gdje sve što vodi prema simpatiji ili antipatiji jednostavno ne postoji. U trenutku koji slijedi iza padanja u san mi smo ujedinjeni s onima na koje iz svijesti našeg vremena gledamo s najdubljom antipatijom. Moramo proći kroz njihove duše u oblast uzajamne penetracije. Možemo bjesniti onako kako bjesnimo i bacati tirade mržnje prema ovom ili onome čovjeku, ali čim zaspemo i uđemo u oblast gdje sve prodire jedno u drugo, moramo proći kroz duše onih koje mrzimo. Činjenice koje se tiču stvarnosti moraju sada biti iznesene. Ono što sam upravo rekao je elementarno, ali ako se sve više ulazi u znanje o aktualnoj stvarnosti, tada upravo taj ulazak posjeduje snagu da kreira impuls dobrog. Stvarno značenje mržnje i neutemeljene antipatije u svijetu uči se samo kada se vide njihovi učinci u duhovnom svijetu. Onaj tko zna što mržnja u duhovnom svijetu jest, prestaje mrziti da se ne bi stavio ravno u službu izvjesnih zlih snaga.
Pošto je ovdje okupljen veći broj prijatelja od uobičajenog za sastanak Graditeljske udruge, posebno sam želio govoriti o ovim ozbiljnim stvarima. Oni koji su čuli moje zadnje predavanje moći će povezati ono što je sada rečeno s onim što smo proučavali ranije. Čak i ako nije bilo više od digresije, ipak može baciti svijetlo na mnoge impulse koji se odigravaju u povijesnoj evoluciji svijeta sadašnjeg vremena.