.- Uvod
Kada je Johann Gottlieb Fichte u jesen 1813. predstavio svoje 'učenje' kao zreo plod života potpuno posvećenog služenju istini, odmah na početku je rekao sljedeće: "Ovo učenje pretpostavlja potpuno novi unutarnji osjetilni alat pomoću kojega je dan novi svijet koji ne postoji za običnu osobu." A zatim je upotrijebio usporedbu da pokaže koliko ovo njegovo novo učenje mora biti neshvatljivo svakome tko ga želi prosuđivati idejama običnih osjetila: "Zamislite svijet ljudi koji su rođeni slijepi, koji stoga samo osjetilom dodira znaju stvari i njihove odnose koji postoje. Idite među njih i razgovarajte s njima o bojama i drugim odnosima koji postoje samo kroz svjetlost i kroz osjetilo vida. Ili im ništa ne govorite, i sretni ste ako vam to kažu, jer ćete tako ubrzo shvatiti pogrešku i, ako im ne možete otvoriti oči, prestati ćete pričati uzalud." Međutim, svatko tko govori ljudima o takvim stvarima, na koje Fichte u ovom slučaju ukazuje, prečesto se nađe u sličnom položaju onom koji ima osoba koja vidi među slijepima od rođenja. Ali to su stvari koje se odnose na čovjekovu pravu prirodu i najviši cilj. I svatko tko bi vjerovao da je potrebno 'prestati s ispraznom pričom' morao bi očajavati nad čovječanstvom. Dapače, ni na trenutak ne bi trebao sumnjati da je u pogledu ovih stvari moguće 'otvoriti oči' svakome tko ima dobru volju za to. - Na toj su premisi pisali i govorili svi oni koji su u sebi osjećali da je u njima izraslo 'unutarnje osjetilo' kroz koje su mogli prepoznati istinsku prirodu ljudskog bića skrivenu vanjskim osjetilima. Od davnina se uvijek iznova govori o takvoj 'skrivenoj mudrosti'. Svatko tko je dohvatio nešto od toga osjeća da to ima jednako kao što oni koji imaju zdrave oči osjećaju da imaju ideju boje. Za njega ta 'skrivena mudrost' ne zahtijeva nikakav 'dokaz'. A zna i da ne treba nikakav dokaz za nekoga tko je poput njega otkrio 'više osjetilo'. S takvom osobom može razgovarati kao što putnik može govoriti o Americi s onima koji sami nisu vidjeli Ameriku, ali mogu stvoriti predodžbu o njoj, jer bi vidjeli sve što je on vidio da im se pružila prilika.
Ali promatrač nadosjetilnog ne bi trebao razgovarati samo s istraživačima duhovnog svijeta. Svoje riječi mora uputiti svim ljudima. Jer on mora izvještavati o stvarima koje se tiču svih ljudi; da, on zna da nitko ne može biti čovjek u pravom smislu riječi bez znanja o tim stvarima. I obraća se svim ljudima jer zna da postoje različiti stupnjevi razumijevanja onoga što ima za reći. On zna da mu mogu pokazati razumijevanje i oni koji su još daleko od trenutka kada će im vlastito duhovno istraživanje postati dostupno. Jer osjećaj i razumijevanje istine leži u svakom čovjeku. I on se u prvom redu obraća ovom shvaćanju, koje može zasjati u svakoj zdravoj duši. On također zna da u ovom razumijevanju postoji moć koja može postupno dovesti do viših razina znanja. Taj osjećaj, koji možda u početku ne vidi baš ništa od onoga što mu se govori, sam je čarobnjak koji otvara 'oko duha'. Taj se osjećaj komeša u tami. Duša ne vidi; ali kroz ovaj osjećaj ona je zahvaćena snagom istine; i tada će istina postupno doprijeti do duše i otvoriti joj svoj 'viši smisao'. Za jednu osobu to može trajati kraće, za drugu može potrajati dulje; svatko tko ima strpljenja i upornosti postići će ovaj cilj. Jer iako se ne može operirati svaka osoba rođena slijepa, svako duhovno oko može se otvoriti; i samo je pitanje vremena kada će se otvoriti.
Stipendija i znanstveno obrazovanje nisu preduvjeti otvaranja tog 'višeg osjetila'. Otvoriti ga mogu i naivci kao i oni znanstveno napredni. Ono što se trenutno često naziva 'jedinom' znanošću često može biti veća prepreka ovom cilju nego ohrabrenje. Jer ova znanost prirodno prihvaća kao 'stvarno' samo ono što je dostupno običnim osjetilima. I bez obzira na to koliko su velike njene zasluge poznavanju ove stvarnosti, kada ono što je potrebno i korisno za tu znanost proglašava mjerodavnim za cjelokupno ljudsko znanje, ona u isto vrijeme stvara obilje predrasuda koje zatvaraju pristup višoj stvarnosti. Protiv onoga što je ovdje rečeno često se iznose sljedeći prigovori: vama kao ljudskom biću jednom su postavljene 'nepremostive granice' znanja. Ove granice se ne mogu prekoračiti; stoga, svako znanje koje ne poštuje takve 'granice' mora biti odbačeno. A vrlo neskromnim doživljava se i svatko tko želi tvrditi nešto o stvarima za koje mnogi smatraju da su izvan granica ljudske kognitivne sposobnosti. Takav prigovor potpuno zanemaruje činjenicu da višem znanju mora prethoditi razvoj moći ljudske spoznaje. Ono što se nalazi izvan granica znanja prije takvog razvoja, u cijelosti leži unutar područja znanja nakon buđenja sposobnosti koje leže uspavane u svakom ljudskom biću. - Ipak, jednu stvar ne treba zanemariti. Moglo bi se reći: kakvog smisla ima ljudima govoriti o stvarima za koje njihove spoznajne moći nisu probuđene i koje su im stoga zatvorene? Ali stvar se krivo prosuđuje. Potrebne su vam određene sposobnosti da pronađete stvari o kojima je riječ: ali ako se priopće nakon što su pronađene, tada ih može razumjeti svatko tko želi primijeniti nepristranu logiku i zdrav osjećaj za istinu. U ovoj se knjizi ne govori ništa drugo osim onih stvari koje mogu dati dojam svakome tko dopušta svestrano razmišljanje koje nije zamagljeno predrasudama, i s bezrezervnim, slobodnim osjećajem za istinu, i kroz koje se otkrivaju zagonetke ljudskog života i svjetskih pojava. Samo razmislite o pitanju: postoji li zadovoljavajuće objašnjenje života ako su stvari koje se tvrde istinite? I vidjet ćete da će život svake osobe dati potvrdu.
Međutim, da bi osoba bila 'učitelj' u tim višim oblastima egzistencije, nije dovoljno da osoba samo ima osjećaj za njih. To uključuje 'znanost', baš kao što profesija nastavnika u oblasti obične stvarnosti uključuje znanost. 'Viša vizija' ne čine vas 'poznavateljem' u duhovnom, kao što vas zdrava osjetila ne čine 'učenjakom' u osjetilnoj stvarnosti. A budući da je zapravo sva stvarnost, niža i viša, duhovna stvarnost, samo dvije strane jedne te iste osnovne suštine, svatko tko je neupućen u niže znanje vjerojatno će to i ostati u višim stvarima. Ova činjenica stvara osjećaj neizmjerne odgovornosti u svakome tko se osjeća prisiljenim - duhovnim pozivom - govoriti o duhovnim oblastima egzistencije. To mu nameće skromnost i suzdržanost. Ali to nikoga ne bi trebalo spriječiti da se bavi višim istinama. Čak ni one koji nemaju razloga baviti se običnim znanostima cijeli život. Jer vjerojatno možete ispuniti svoj zadatak kao ljudsko biće, a da ne razumijete ništa o botanici, zoologiji, matematici i drugim znanostima; ali ne može se biti čovjek u punom smislu te riječi, a da se na neki način ne približi čovjekovoj biti i svrsi koja se otkriva kroz spoznaju nadosjetilnog.
On opisuje najvišu stvar u koju čovjek može gledati kao 'božansku'. I o svojoj najvišoj sudbini mora razmišljati na neki način u vezi s ovim božanskim. Zato se mudrost koja nadilazi osjetilno i otkriva njegovu bit, a time i svrhu, može nazivati 'božanskom mudrošću' ili teozofijom. Proučavanje duhovnih procesa u ljudskom životu i u kozmosu može se nazvati znanošću duha. Ako se, kao u ovoj knjizi, istaknu posebno oni rezultati koji se odnose na duhovnu bit čovjeka, onda se može koristiti izraz 'teozofija' jer se stoljećima koristio u tom smjeru.
Na temelju ovdje naznačenog osjećaja, u ovom je djelu napravljena skica teozofskog svjetonazora. Pisac ne želi predstaviti ništa što za njega nije činjenica u istom smislu kao što je iskustvo vanjskog svijeta činjenica za oči i uši i obično razumijevanje. - Radi se o iskustvima koja postaju dostupna svima ako se odluče na 'put znanja' koji je izložen u posebnom dijelu ovog rada. Čovjek pristupa stvarima nadosjetilnog svijeta na pravi način ako pretpostavi da je zdravo mišljenje i osjećanje u stanju razumjeti sve što može teći na putu istinskog znanja iz viših svjetova, i da ako se uči iz tog razumijevanja i tako postavljaju čvrsti temelji, također je napravljen važan korak prema vlastitom viđenju; čak i ako se, da bi se to postiglo, mora dodati još nešto. Ali ako odbacite ovaj put i želite prodrijeti u više svjetove na drugačiji način, zaključavate vrata pravog višeg znanja. Načelo: prepoznavanje viših svjetova tek nakon što ih se vidi, predstavlja prepreku samom tom viđenju. Volja da se najprije shvati kroz zdravo razmišljanje, ono što se kasnije može vidjeti, potiče to viđenje. Dočarava važne snage duše, koje dovode do ove vizije vidjeoca.