.- WAGNER - Predavanje, Stuttgart, 6. prosinca 1914.
Prethodno neobjavljeno predavanje. (Nije u GA)
Rudolf Steiner održao je ovo predavanje 6. prosinca 1914. članovima Antropozofskog društva u ogranku u Stuttgartu. Strojopis od 14 stranica koji imamo vjerojatno je nastao na temelju transkripta predavanja slušatelja, koji je sadržajno uvelike točan, a tekstom tu i tamo skraćen. Nekoliko mjeseci prije ovog predavanja, Steiner je doživio izvedbu 'Parsifala' 1. kolovoza 1914. - uoči Prvog svjetskog rata - u prisustvu Marie von Sivers i Helene Röchling.
Objavio Thomas Meyer u časopisu Europäer 1999.
Iz poezije Richarda Wagnera, 'Prsten Nibelunga', može se vidjeti kako je 'Ja', samosvijest petog doba, našeg doba, rođeno iz izvorne mudrosti atlantske ere, a s tim je povezana zadaća da se postane slobodno, neovisno, sposobno 'Ja', i da se intelekt dovede do njegovog najvišeg razvoja. Egoizam, posebnost, prvo se mora povezati s intelektom, koji s druge strane ljudima daje osobnu slobodu, što ih čini snažnima na fizičkom planu. Čovjek je poticaj za slobodom izvorno primio kroz volju bogova. Wotan, bogovi su vodili ljude u odbačenoj ljubavi. Na prstenu piše: 'Koga volim, prepustim ga sebi, stoji ili pada, on je njegov gospodar'.
Načelo slobode mora postojati kako bi ljudima dalo priliku da pronađu svoj put natrag u božansko potpuno slobodnom voljom, potpuno neovisno o bilo kojoj višoj božanskoj volji ili bilo kakvom božanskom utjecaju. Intelektualno znanje rođeno je iz mudrosti, iz prvobitno čistog plamena, koji je predstavljen u toku Rajne.
Intelekt je predstavljen zlatom, koja je izvorno kod kćeri Rajne bila čista sila. 'Ja' čovjeka sa svojim mišljenjem, osjećajima, i voljom, rođeno je iz rijeke Rajne, iz duše; čovjek je uvijek bio dio Boga. Richard Wagner nam akordom Es-dura predstavlja stvaranje i djelovanje božanstva u svijetu duhovnih sila. U osnovnom tonu, terci, kvinti, koja je već u pokretu, u trozvuku imamo ono što stvara, plete i radi u figuriranom pokretu. U ovoj trijadi božansko živi i radi, i u ovom božanskom trojstvu živi i djeluje samo božansko 'Ja'; ono što leži ispod je mudrost, to je Duh Sveti. Božanska mudrost prožima astralnu razinu. I danas djeluje iz središta Zemlje u najgušćim silama kako bi ponovno produhovila Zemlju, kako bi rastvorila ono što je bilo stisnuto i ograničeno odvojenošću. Prsten egoizma ponovno se rastvara onim silama ljubavi koje su ušle kroz čin ljubavi koji se dogodio u otajstvu Golgote. Brunhilde zna za to. Ona zna da ljubavna vatra duha čisti prsten od prokletstva, da ta vatra spaljuje egoizam, da je zlato, intelekt, očišćeno od egoizma, da se mora otopiti u mudrosti. Ali iz mudrosti se rađa nesebična ljubav. 'Ja' se oslobađa stega zemaljskog carstva u vodi i vatri čistih astralnih sila, sila duha, i mora se vratiti izvorno čistom elementu vatre i vode.
Osobno 'Ja' trebalo bi se otvoriti božanskom poput cvijeta, poput cvijeta koji se otvara sunčevim zrakama. Peto doba, ono što proizvodi zrelo 'Ja' mora ponovno pronaći vezu s božanskim, daljnji razvoj čovječanstva ne bi trebao dovesti do otvrdnjivanja 'Ja'. U sadašnjem razvoju došli smo do točke u vremenu gdje, zbog ozbiljnosti vremena u kojem se sada nalazimo, počinju kušnje koje nas vode kroz pročišćenja a koje nas moraju voditi na takav način da se posebnost ponovno postupno rastapa. Ako možemo žrtvovati naše male posebne interese, interese našeg sebičnog 'Ja', interesima većeg svijeta, onda će se dogoditi ono što se mora dogoditi. Peta kulturna epoha ima za cilj proizvesti internalizirano kršćanstvo koje je slobodno od onih utjecaja koji su egoistične prirode. Pravo kršćanstvo ima za cilj pokazati da je moguće za ljudsku dušu da se uzdigne iznad onoga što je degradira u mišljenju, osjećanju i volji. Jer s jedne strane, pravog čovjeka degradiraju želje i strasti niže prirode; ali čovjek se degradira i kad degradira ono najbolje što ima, duh, kad ga zlorabi u niske svrhe, u svrhe koje služe samo povećanju osobne moći. Ubijanje Siegfriedove prirode, duhovnosti Baldura, naši su germanski preci doživljavali kao duboku tragediju. Siegfried-Baldur još nije mogao biti spreman poraziti mračne sile opisane u Sumraku bogova, koje uzrokuju isto. Još nije bio u stanju pobijediti ili prozreti ono ahrimansko s kojim se suočio u Hagenu; još nije bio u stanju pobijediti egoistični luciferski element u sebi. Budući da je Siegfried trebao shvatiti da bi morao vratiti prsten kćerima Rajne, trebao je Loge-Lucifera slušati do kraja; koji je rekao da se prsten mora vratiti. Slušamo ga do kraja kada naučimo razlikovati dobro od zla i kada razum ponovno poteče u mudrost. Ali ljudi bi trebali naučiti moći se oduprijeti Luciferu u njegovim iskušenjima. Lucifer vodi ljude natrag mudrosti znanja - iako na negativan način, tako što čovjek jača sebe kroz njega, uči kroz njega. Lucifer je opasan tamo gdje govore ljudske strasti, u mišljenju, osjećanju i volji. Čovjek to mora prevladati. Mora nadvladati egoističnu 'Ja' težnju u mišljenju, osjećanju i volji.
Zašto mač Nothung nije zaštitio Siegfrieda od Hagenove izdaje? U četiri pojedinačna djela Rheingold, Walküre, Siegfried i Götterdämmerung, postoji silazak na ukrućenu Zemlju, sve dok čovjek nije postao osobno 'Ja'. Siegfried se spustio do završne faze, do osobnog 'Ja'. Stara mu je mudrost bila izgubljena, novu još nije imao, zbog čega još nije mogao pobijediti sile koje ugrožavaju njegovo osobno 'Ja'. Imao je, da tako kažemo, posljednje ostatke stare mudrosti koju je čovjek još imao tijekom prijelaza iz plemenske svijesti u osobno 'Ja'; i to mu je izgubljeno, više mu nije od koristi. Ljudi koji su u potpunosti iskusili četvrtu fazu - Siegfried nije u potpunosti iskusio četvrtu fazu, on je čovjek u prijelaznom razdoblju - više nemaju tu svijest; u nama je postalo mračno. Naravno da imamo Grane, konja, zemaljsku mudrost. Ali to nije dovoljna zaštita od mračnih sila. Pa čak ni mač starih inicijacijskih moći, koji se sada vraća kod Siegfrieda, ne može zaštititi Siegfrieda od opasnosti koje donosi sada dolazeći intelekt; stoga je morao podleći mračnim silama. Duhovna i svijetla stara vremena nestaju, podmukle Hagenove intrige pobjeđuju. Ali i njih sustiže sudbina, i on mora krenuti putem natrag, u katarzu, u pročišćenje, kroz kćeri Rajne koje ga vuku u dubine, a to vodi u dubine vlastite duše. Baldur-Siegfrieda moraju nadvladati mračne sile čije je sjedište u egoizmu. I čovječanstvo bi loše prošlo da se nije dogodilo otajstvo Golgote, da Krist Isus nije ušao u čudesno čiste ovoje Isusa iz Nazareta, koje je veliki učitelj Zaratustra-Isus proradio i produhovio. Krist Isus je morao umrijeti, kao što su umrli Baldur i Siegfried. Ali On, Krist, pobijedio je mračne sile. Stoga, za sva vremena razvoja, kroz otajstvo Golgote, sada imamo jamstvo, kroz moći koje su od tada postavljene u nas, da nadvladamo mračne sile koje imaju svoje sjedište u egoizmu kroz moći višeg 'Ja', koje je u nas postavljeno u obliku klice, i kada ga probudimo da postane gospodar nad egoizmom. Strašan nam ostaje samo neopravdani egoizam, koji se pokazuje kroz senzualnost, pohlepu za moći, megalomaniju ili taštinu osobnog 'Ja'.
To je ono što moramo naučiti od Richarda Wagnera: u okultnoj obuci, otkad se dogodio misterij na Golgoti, nigdje nema opasnosti, nego tamo gdje govori ovaj egoizam. Ako to prevladamo - a možemo to prevladati - sigurno ćemo proći kroz okultno školovanje. Ali slobodni smo odlučiti kojim putem želimo ići. Dana nam je sposobnost mišljenja, kako bismo mogli slobodno djelovati na temelju vlastitog uvida. Ali također trebamo misliti bez ahrimanskih i luciferskih utjecaja s obzirom na moralni element, tada može doći do razumijevanja putova kojima treba ići. Ako želimo shvatiti što je istinski ljudsko, moramo naučiti gledati svoju dušu u njena tri člana s hrabrom samospoznajom, i naučiti vidjeti kroz opasnosti i ono što je dobro u mišljenju, osjećanju i volji. U otajstvu Golgote Krist je pobijedio mračne sile, iznad svega, ono što je ušlo u ljude padom u grijeh. Pad je bio neophodan da bi čovjeka doveo do slobode, i onda se otvara božanstvu ili nastavlja biti odvojen.
Božanstvo je dalo mišljenje, kako bismo naučili razlikovati dobro od zla. Ali da bismo to učinili, moramo misliti do kraja, ako doista želimo naučiti razlikovati dobro od zla. Čovjek misli do kraja, tako što postaje svjestan da se mora otvoriti božanstvu. Da bismo to učinili, mišljenje se mora pročistiti; jer duhovno jastvo, Manas, izlazi iz pročišćenja sila duše. Pojavljuje se božanska mudrost koja je dio božanskog jastva, mudrost koja je jedinstvo sa životnim duhom, duhom duhovne ljubavi i duhovnim čovjekom, koji je duhovna volja. To je ono što moramo shvatiti, da je Božja mudrost nešto što možemo postići ako doista slijedimo puteve koji prvo vode do oslobađanja mišljenja od egoizma. Inače idemo putem koji vodi ka otvrdnjavanju 'Ja'. Međutim, potpuna božanska mudrost može se postići samo pročišćavanjem cijele duše od sebičnosti, uključujući osjećaje i volju. Zadatak pete kulturne epohe je prvo razviti mišljenje, a drugo, mišljenje osloboditi od egoizma. Očišćenje volje, sastoji se u stjecanju dobre volje, koja vodi do Božje mudrosti: 'Blago onima, dobre volje'. Bogobojaznost je kraj ovog puta koji, međutim, volju sve više stavlja na tešku kušnju. Ali na kraju će pročišćenje mišljenja, osjećanja i volje, rezultirati duhovnim mišljenjem, duhovnom voljom, pobožnošću.
Ako steknemo dobru volju, s kojom treba započeti sada, tada 'Ja' čistimo od egoizma, tada i sami postajemo dio milosrdne ljubavi povezujući se s onim što milosrdna ljubav jest, dopuštajući našem malom 'Ja' da postane slika velikog 'Ja'. A ova duhovna ljubav uvijek će biti povezana s mudrošću.
Sve je to dano u Parsifalu. Pravo kršćanstvo mora procvjetati od pete, germanske kulturne epohe. Ono što se sve dublje potapa iz duhovnih svjetova u zrelo 'Ja', što sve dublje tone, sve se više povezuje sa zrelim 'Ja', to nazivamo milošću. Razlika između Parsifala i Siegfrieda je: Siegfried se nije mogao zaštititi od mračnih moći Hagena. U prvom dijelu Parsifal je sličan Siegfriedu. Parsifal sa svojom čistoćom, svojom nevinošću dolazi u oblast Grala; ljudima izgleda kao luda; jer kako da svijet shvati da je ova budala mudrija od njih? Možda bi takva luda mogla znati, više nego je svijet za to sposoban, duboko značenje riječi koje je Wotan uputio Mime-u, kada kao lutalica, svraća kod Mime-a: 'Neki su mislili da su mudri, samo ono što im je trebalo, nisu znali'.
Takva duša Parsifala izgleda nam poput dječje. Parsifal ne bi mogao doći u oblast Grala bez ove djetinjatosti, koja je u svijetu ludost, ali koja mu je potrebna. Što je oblast Grala? Na neki način ista je kao i šuma u kojoj Siegfried ubija zmaja. To je elementarni-astralni svijet u kojem se traži dvorac Grala. Klingsor, protivnik bratstva Grala, biće je koje je slično po moćima koje mogu razviti utjecaj u ljudskom egoizmu, kakvi su bili Alberich i Hagen. Amfortas u početku nije toliko napredan da bi mogao poraziti Klingsora. Velika svetišta čuvaju se u dvorcu Grala, čiji je čuvar Amfortas. Tijekom borbe sveto koplje Amfortasu otme Klingsor, Amfortas podlegne zavodljivoj ženi, koja je loše biće koje djeluje kao loša sila u duši; djeluje i u ljudskom egoizmu. Možete je nazvati Venerom ili Rajem, jer su Lucifer i Ahriman u njemu isprepleteni i pomiješani. Ovu Kundry opisao nam je Richard Wagner na takav način da kada je danju svjesna, služi vitezovima Grala; kada je svjesna noću, gdje joj 'Ja' nije slobodno, zbog nedostatka integriteta njenog 'Ja', pod prinudom je Klingsora, noću nenamjerno pada pod Klingsora. Tako se čini kao duša koja se koleba naprijed-natrag između dobra i zla, i više ne vlada zlom. Amfortas je htio poraziti čarobnjaka, crnog maga, božanskim moćima koplja, ali je pao pod vlast Kundry. Dakle, nije bio zreo, nije dosegao punu visinu samopročišćenja. Još nije uspio nadvladati egoizam koji je ukorijenjen u pohlepi. Nedostajala je čistoća 'Ja'. Treba doći, 'čista luda, kroz suosjećanje prosvjetljena'. Ali to bi trebalo donijetu punu snagu i zrelost 'Ja'. Parsifal je ubio labuda. Ovo ubojstvo labuda ima mnogo toga za reći. Osobno 'Ja' još uvijek je svojim egoizmom ubilo ono duhovno koje je predstavljeno u labudu. U labudovom slomljenom pogledu, Parsifal uči što znači ubiti. Uči se suosjećanju i ljubavi prema životinjskom svijetu, kojem je čovjek dužan. On prepoznaje što znači uzrokovati bol. Drugu lekciju mora naučiti kroz pitanja koja mu postavlja Gurnemanz. Parsifal se zna ništa odgovoriti. Ali kada kaže: 'Onda mi reci što znaš, jer nešto moraš znati', on odgovara: 'Imam majku, zove se Herzeleide'. Bez te majke, osoba ne može stići do oblasti Grala, da, on tamo ne stiže a da ne prođe kušnje koje mu donose slomljeno srce. Dakle, što je Herzeleide, majka? Kundry je poznaje i ona mu kaže da mu je majka umrla od tuge zbog njegovog odlaska. To je nešto što svako ljudsko biće čini nesvjesno. Svatko od nas je pobjegao od ove majke. U izvornoj legendi kaže se, kao što Parsifal uči od pustinjaka, da majka nije ostavljena. Parsifal je napustio svoju majku Sofiju, božansku mudrost koja je uvijek povezana sa slomljenim srcem. Ovo posljednje je drevna pretkršćanska mudrost, majka osobnog 'Ja'. Ova božanska mudrost umire kada čovjek stekne osobno 'Ja'. Ostavili smo staru božansku mudrost, još nismo prihvatili novu božansku mudrost; to prvo moramo dobiti. Majku moramo povesti sa sobom na nov način. Ovo je rečeno za Ivana, učenika kojega je Gospodin ljubio. Na križu uzima sebi majku, božansku mudrost, koja je sada nova, kristijanizirana mudrost, ali koja se ponovno stječe slomljenim srcem.
Siegfried nije u potpunosti iskusio osobni razvoj. S druge strane, Parsifal, iako jako nalikuje Siegfriedu, ima to osobno 'Ja'. U početku u područje Grala dolazi potpuno neupućen u ovu novu mudrost. Parsifal je u petoj epohi, Siegfried je na prijelazu iz treće u četvrtu kulturnu epohu. Parsifal je morao napustiti svoju majku, staru mudrost, kako bi se osamostalio. Čovjek je izašao iz stare mudrosti da postane osobno 'Ja'. Parsifal je imao mnogo imena, ali više ne zna ni jedno. Prošao je mnoge inkarnacije u kojima je uvijek imao različita imena, ali se o tome ničega ne sjeća. 'Osobni' čovjek više ne zna ništa o tome da je ondje bio mnogo puta i uvijek imao drugačija imena.
Amfortasov oporavak isprepleten je s razvojem Parsifala. Postoje dva puta, Amfortasov put i Parsifalov put, koje čovječanstvo ima pred sobom. Oboje se moraju ujediniti ako se želi postići oporavak duše. Amfortas nam se pojavljuje kao bolesne duše od koplja. Što je koplje? 'Tko se boji vrha mojeg koplja, neka nikad kroz vatru ne prođe'. Vrha koplja treba se bojati onaj tko još ne može prijeći Waberlohe. [vrsta vatrenog zida iz mitologije. naprimjer Brunhilde leži iza Waberlohe, nap.pr.] Jedan takav je Amfortas. On pada na element želje, Kundry, koji prebiva u oblasti želje. Mora se bojati vrha koplja, boljet će ga. Od njega je bolestan duševno i tjelesno. Koplje nam se opisuje kao božansko koplje ljubavi, kao solarno koplje božanstva. Kao sunčeve zrake koje probadaju ljude, tako i vrh koplja duhovno djeluje. Božanstvo svojim svijetlom osvjetljava čovjekove vlastite nesavršenosti. Ali nije božanstvo ono koje bi kaznilo čovjeka, nego čovjek sam sebi sudi, kroz svjetlosne sile koplja dolazi do samospoznaje. U toj situaciji je Amfortas. Mora shvatiti da on, odabrani čuvar Grala, ne može podnijeti božansko jer nije dovoljno pročišćen, jer ne može sigurno proći kroz Waberlohe, vatru strasti. To je takva rana, da mora sebi reći: moram otkriti svetište onima koji u dvorcu Grala čist, a ja sam nedostojan to učiniti. Klingsor je kreativne moći koplja koristio na sebičan način, i to je ono strašno. Egoizam ne smije imati takve moći, to bi bilo strašno za događaje u svijetu. Ta bitka još nije izborena u svijetu, i bit će tu još dugo dok se jednog dana svi ljudi ne odluče za dobro.
Parsifal mora izazvati razočarenje kod Gurnemaza jer tek sad uči slijediti doktrinu suosjećanja, osmerostruki put. Parsifal je bolesnoj osobi trebao postaviti važno pitanje: 'Što je s tobom, ujače?' Trebao je imati suosjećanja i u isto vrijeme - inače pitanje nema smisla - imati pomoćne moći koje leže u koplju. Ali to nema. Prvo to mora osvojiti. 'Onaj kojem je dopušteno zatvoriti tvoju ranu, vidim da iz njega teče sveta krv'. Koplje u sebi nosi moć pomoći, iscjeljenja. Obraćanjem 'ujače' želi se izraziti da se Parsifal nalazi u dvorcu Grala sa svojom duhovnom rodbinom, odnosno sa svojom duhovnom braćom. Ali on ne zna da je Amfortas njegov duhovni brat, brat koji je viši po duhovnom rangu i stoga ga treba oslovljavati s ujače. Dakle, on ne prepoznaje svog duhovnog brata. Dakle, Parsifal ne zna da je Titurel njegov djed, Titurel, ostarjeli graditelj dvorca Grala, koji je stvarno tamo u višim svjetovima i koji se stvarno može pronaći ako se tamo usmjeri vidoviti pogled; on je uvijek veliki predak braće Grala, veliki učitelj.
Zbog njegove nevinosti, Parsifalu je dopušteno ući u dvorac Grala, dopušteno mu je iskusiti misterije i dopušteno mu je vidjeti bolesnog kralja u njegovoj boli. Otkriva mu se sveti Gral: 'Sveta krv svijetli'. Može iskusiti pomlađujuće moći koje se također prenose na njega. Koliko god bio u neznanju, može iskusiti pomlađujuće moći tako što mu je dopušteno vidjeti kako kalež svijetli, tako što mu je dopušteno primiti ono što zrači iz blistavog kaleža. On sve to vidi, ali ne može postaviti pitanje, nema znanja. Mora još sticati iskustva svijeta. Mora naučiti prozreti ono što Siegfried još nije mogao. Mora poraziti podlost Klingsora i Kundry; sada mu pokušavaju prići snage Ahrimana i Lucifera. Prolazeći kroz iskušenje, kroz njihove pokušaje, treba steći ono što još ne posjeduje, ali sada mora steći. Klingsor je pozvao Kundry. Izgleda kao da stvarno nije fizički prisutna, djeluje gotovo prozirno, kao da su se pojavili samo njeno 'Ja' i astralno tijelo, kao u snu, spava, kao da nema njene dnevne svijesti. Zatim je umjetno probuđena čarolijom Klingsora. Ali imate osjećaj da se sve to - cijeli drugi čin - sada ne odvija na fizičkom planu, nego na astralnom planu. Klingsor je uspije probuditi, tako da ona uz užasan smijeh tone u dubinu, kako bi iskušala Parsifala. Kundry pati od ovog smijeha. Jednom se smijala tim smijehom, kad je Spasitelj išao s križem. Gdje u duši boravi lakomislenost, tu je i smijeh. A lakomislenost se uvijek smije onome što je čisto, nevino i duhovno. Parsifal ne pada na cvjetne djevojke; i u trenutku kada bi mogao pasti na Kundry, koja mu prilazi na sofisticiran način, Parsifal pobjeđuje, u tom trenutku se u njemu rađa suosjećanje. Sada osjeća Amfortasovu strašnu bol. On ga razumije, sada osjeća put do duše kralja oblasti Grala, do bolne duše i vapi: 'Amfortas! - Rana! - Rana! - Ona gori u mom srcu!'.
Kundry iskušava Parsifala podsjećajući ga na njegovu majku. Ona ga optužuje da je skrivio majčinu smrt, pa on uzvikuje: 'Ha, što sam još zaboravio? Čega sam se još sjetio? U meni živi samo tupa ludost'! Kundry odgovara na teške riječi: 'Priznanje će krivnju pretvoriti u pokajanje, znanje će u razum pretvoriti ludost'! Kundry ne misli na božansko znanje. Sve što zavodnica kaže je izvrnuto, preokrenuto na sofisticiran način, iz bijelog u crno. Međutim, ona ne pobjeđuje; jer upravo je to trenutak pobjede, kada Parsifal bol drugoga osjeća u vlastitom tijelu, kada se u njemu rađa božanska, milosrdna ljubav. Osjetiti bol drugih u vlastitom tijelu, to je ono do čega nas sada u ratno vrijeme, dovodi prakticiranje mantre:
'Sve dok ti osjećaš bol,
Koje sam ja pošteđen,
Krist neprepoznat
Radi u biću svijeta.'
Sve dok ne možemo suosjećati s tuđom boli, toliko dugo nismo s pravim kršćanstvom. Dakle, kroz Kundry, Parsifal postaje 'vidovit', ali na način na koji Kundry to sigurno to ne želi. Sad je stekao iskustvo u svijetu, sad prozire dušu Kundry. Sada je pobijedio lucifersku kušnju, ima iskustvo svijeta, vidovitost svijeta, sada prepoznaje ranu koja peče u srcu Amfortasa. Kada Kundry pozove u pomoć, Klingsor je u zabludi, počini najnerazboritiju stvar koju je mogao učiniti: baca koplje na Parsifala, daje ga iz ruke. Parsifal ga hvata i njime pravi križ. Tim su znakom Kundry i Klingsor poraženi; cijeli čarobni vrt se urušava. Parsifal zna za križ kojeg Siegfried još nije mogao uzeti. On zna da treba uzeti križ, križ pročišćenja cijelog čovjeka, ako se želi zavrijediti koplje, i ako se želi postati dionikom Božje ljubavi, koja je predstavljena u koplju Sunca, koplju ljubavi, svetom koplju. Božanstvo usmjerava svoje sunčeve zrake ljubavi prema svakom biću; ali ta ljubav, koja poput sunčevih zraka obasjava ljudsku dušu, djeluje na čovjekovu narav - iako to ne čini - kao kad čovjek zadobije rane, kao kad te rane koje koplje pogađa, da tako kažemo, ona također liječi. 'Jedino koplje koje ju je pogodilo, može izliječiti ranu'.
Ima dobronamjernih, ali neukih kršćana koji vole govoriti o Spasiteljevoj ljubavi i reći: Spasitelj je uvijek dobar. Ali ne smije se zaboraviti da se do Spasitelja ne može doći lako, ne bez odgovarajuće pripreme; stoga moramo govoriti o putu koji je pripremljen i koji do Njega vodi. Krist od nas traži - i mora zahtijevati - napor da pročistimo svoje biće. A ako mu pristupimo nezrelo, on na nas djeluje u svojoj slavi kao onaj koji nam sudi, iako nikada ne sudi. On na nas tako djeluje isključivo slavom svojeg izgleda koju moramo uspoređivati sa svojom nesavršenošću, za koju često i ne znamo koliko je velika. Ono što Amfortas na ovaj način mora proći doživljeno je u palestinskom razdoblju, to je zapravo doživjela osoba koja je prva u neznanju progonila Spasitelja i njegovog nasljednika: Pavla. Svjetlost u kojoj zvuči Kristov glas, koja mu donosi samospoznaju, djeluje u njemu poput koplja koje pogađa ranu. Tako je znao da teži duhovnom. Znao je: Krist u nama, kristijanizirana osoba, može se sjediniti s Kristom izvan nas. Ali moramo učiniti mnogo, mnogo stvari sa svoje strane. Krist ne može jednostavno prebivati u okaljanoj duši.
Dakle, samo svojom pojavom on radi na razdvajanju dobra i zla u nama, iako ne sudi poput suca o našim najskrivenijim mislima, osjetima i osjećajima. Ali ako mu možemo dati čist um, ne trebamo se bojati Kristova sunca, svetog koplja, koje kroz njega sjaji. Krist nas, da tako kažemo, odgaja rasvjetljujući dobro i zlo naše duše svojim božanskim kopljem, kopljem ljubavi. Dakle, moramo učiniti ono što on mora održavati, naučiti izdržati koplje, primajući u sebe božanski zakon harmonije i ostvarujući ga u sebi. Koplje se oduzima pod znakom križa. Parsifal je u stanju osvojiti koplje pobijedivši Kundry, nižu prirodu želja. Na taj način vraća korisne iscjeliteljske moći koje pripadaju bijeloj, nesebičnoj magiji, koje ne smiju pasti u ruke sebičnih, crnih magova. Ali Kundry šalje kletvu za njim: 'Luđače! Luđače! Tako mi poznato - posvećujem te da ga pratiš!' Ova kletva djeluje na takav način da Parsifal mora proći kroz još mnoga iskustva. Ali onda se pojavljuje naoružan u oklopu. Tu imamo oklop, oklop koji posjeduje Lohengrin, oklop, oružje duha, oklop koji se sastoji u tome da se bude naoružan protiv svijeta i ljudi, da vidi kroz njih i da se odupre nižim strastima, one moći znanja i svjetovne vidovitosti koje pobjeđuju zabludu kojoj je duša izložena izvana i iznutra, koje su mogle pobijediti i postići novu kršćansku mudrost.
Čovjek ne zna kada će mu biti dopušteno da prvi put uđe u hram Grala, a također ne zna kada će mu po drugi put biti ukazana čast. Kundry je dopušteno proći kroz buđenje, proći kroz dugu hibernaciju svojih krivih puteva. Ona može doživjeti preokret svoje duše, koja se budu iz tame i pogrešaka. 'Služiti, služiti'.
Parsifal je stigao do svetog izvora koji predstavlja mudrost, Božju mudrost, koja ga zapravo čisti od pogreške. Počinje pranje nogu, pranje nogu koje uvijek znači 'htjeti služiti'. Nakon što je Parsifal očišćen od prašine dugog lutanja, on u magiji Velikog petka osjeća novi odnos, unutarnji odnos s biljnim svijetom, s biljnom prirodom, s ljudskom dušom. Tako šumska ptica govori Siegfriedu jer je Siegfried imao takav odnos s prirodom i njenom suštinom nakon što je Fafner ubijen. Kada steknemo taj odnos s prirodom tada čujemo što nam priroda govori, tada postajemo 'jasnočujni'. Dvorac Grala nalazimo u sebi, ali samo ako sami sagradimo hram, ako dopustimo da našim vlastitim rukama napravimo da potporni stupovi izniknu u našoj duši. U Sumraku bogova rečeno je kako je Valhalla uništena Lokijevom mjesečevom vatrom. To znači da Luciferova vatra uzrokuje raspadanje fizičkog tijela. Egoizam strasti donosi čovjeku truljenje tijela, što vodi u smrt. Od sada, međutim, čovjek iz svojih vlastitih snaga treba stvoriti novi hram, koristeći se moćima koje su u njega stavljene od otajstva Golgote, u pravom smislu prepoznajući svoj 'Ja' zadatak. Tada nastaje novi hram kristijanizirane duše. Parsifalu je prvo dopušteno da se iskupi za Amfortasa i spoji ga s božanstvom; tako se duša liječi pročišćenjem. Božanstvo želi imati cijelu našu dušu, cijelo naše 'Ja', a to 'Ja' u sebi mora nositi prerađene moći koje se stječu na fizičkoj razini. Ovo 'Ja' koje je učinkovito na Zemlji i prošlo je pročišćenje, pozvano je da postane nositelj višeg 'Ja'. Onda naravno, moramo umrijeti; ali umiremo da bismo postali. Umiremo u Kristu, u svetom mjestu mudrosti Rajne, koje je izvorno bilo s božanstvom, koje je čovječanstvu darovano u otajstvu Golgote, i na kojem ponovno ustaje, kako kaže Richard Wagner, sveti Gral, u pomlađujućim moćima Ružinog križa. Čovjek je hram u koji se božanstvo želi nastaniti.
Isus iz Nazareta bio je jedan takav hram. Moći 'Ja' Isusa-Zaratustre, koje je postigao u mnogim životima na Zemlji, djelovale su na duhovne ovoje Isusa iz Nazareta. Stoga bi se osobno 'Ja', nakon prerade kroz dušu, trebalo pripremiti da postane nositelj božanstva; jer odozdo, sa Zemlje, takvo zrelo 'Ja', mora doći u susret božanstvu odozgo. 'Ja' Isusa iz Nazareta se povuklo kada je Krist ušao. Osobno 'Ja' treba umrijeti za osobno, što znači da se trebamo odreći onoga što je u nama osobno i prolazno. Čovjek mora povratiti djetinjasto duše da bi mogao biti nositelj 'Ja'; što je povezano s time da pada ono što nije djetinjasto, egoizam. Ali tada su istinite Pavlove riječi: 'Ne ja, nego Krist u meni'.
Nije li pravi čovjek, pravo, sveto čovještvo stajalo pred čovječanstvom kada je ono razapelo Krista? 'Ecce homo!' Gle čovjeka!
Divne Nietzscheove riječi, koje je skovao s obzirom na veliku unutarnju kulturnu misiju Richarda Wagnera, glase: 'A sada se zapitajte vi, generacije živih ljudi, je li ovo napisano za vas? Imate li hrabrosti uprijeti prstom u zvijezde cijelog nebeskog svoda ljepote i dobrote, i reći: Wagner je naš život stavio među zvijezde'?
'Otkupljenje Otkupitelja!'