.- WAGNER - Javno predavanje, Nürnberg, 2. prosinca 1907.
Richard Wagner kao istinski mistik. Njegov pogled na glazbu kao otkrivenje iz drugog svijeta. Glazba sfera kao duhovna stvarnost. Wagnerova ideja 'totalnog umjetničkog djela'. Prijelaz iz vidovite svijesti starih Atlantiđana u intelektualnu i 'Ja' svijest modernog doba. Početak 'Rajninog zlata'. Bezstrasna, biljna svijet atlantskog čovjeka u budućnosti se vraća na višoj razini svijesti.
Teozofija ili znanost duha ne bi trebala biti nešto jednostrano što samo zadovoljava ljudsku znatiželju ili želju za znanjem, već bi trebala predstavljati duhovnu struju koja je pozvana dublje intervenirati u sve ono što nazivamo kulturom sadašnjosti i neposredne budućnosti. Počet će nam svitati da je to doista tako kada vidimo da ono što kroz nju pulsira, nije u osnovi samo unutar nje, već se manifestira kao više ili manje jasan nagovještaj u najrazličitijim područjima u naše vrijeme.
Danas ćemo se baviti načinom na koji je jedan od najvećih umjetnika modernog doba živio element sličan onome što nazivamo teozofijom, znanošću duha. Nitko ne bi trebao vjerovati da je sve što imam reći o ovom značajnom umjetniku modernog doba, Richardu Wagneru, bilo i u njegovoj jasnoj, intelektualnoj svijesti. Prigovor koji bi se mogao iznijeti bio bi: govorite svašta u vezi s Richardom Wagnerom, ali možemo dokazati da on to nikad nije mislio o sebi. - Svatko tko na Richarda Wagnera gleda kao mi danas, može si lako iznijeti ovaj prigovor. Ni pod kojim okolnostima ne treba tvrditi da je ono što se ima za reći, živjelo kao izražene ideje kod Richarda Wagnera. Druga je stvar ima li netko pravo to reći. Predugo bi trajalo kad bi vam ovdje dao detaljno objašnjenje ovoga. Ali usporedba, jedna slika može nas dovesti do dokaza opravdanosti ovih razmatranja. Zar botaničar ne razmišlja o biljci? Ne traži li on zakone po kojima biljka raste i živi? Razumije li on time prirodu biljke ili je nastoji razumjeti? I zato što sama biljka nema tih zakona u svojoj svijesti, može li itko botaničaru uskratiti pravo da o njoj tako govori? Tko dublje prati ovu sliku, vidjet će kako se ono što se danas ima za reći također odnosi na umjetnika. Ne radi se o tome da ovdje treba ponavljati onu opću frazu da umjetnik stvara nesvjesno. Ali zakoni kroz koje razumijemo umjetnika kada se na određeni način promatra svijet ne moraju biti izraženi umjetnikovom sviješću, kao što se zakoni biljaka ne moraju izraziti biljkama. To se pretpostavlja jer bi se u suprotnom mogao postaviti upravo opisani prigovor.
Još jedan prigovor koji se lako sada može pojaviti vezan je za riječ 'misticizam'. Nedavno je netko u užem krugu izgovorio riječ 'misticizam', a jedan donekle učeni gospodin reče: i Goethe je zapravo bio mistik, priznao je da je mnogo toga u svijetu ljudskog znanja ostalo mračno i maglovito. - Čovjek je time pokazao da se pod mistikom, kad se ima općenita predodžba, misli na sve one ideje koje u sebi imaju nešto maglovito, nejasno, mračno. Pravi mistik nikada pod mistikom nije shvaćao ono što je nejasno i što se može sam općenitim osjećajima dokučiti i naslutiti. Danas zapravo možemo doživjeti da se u učenim krugovima kaže: do ove točke doseže naše jasno znanje, ali od tada u tajne prirode počinje uranjati opći osjećaj, tu počinje misticizam. - Naprotiv: pravi mistik u tome vidi ono najjasnije, ono što najsjajnijim pojmovima treba sjati u dubinu egzistencije. A kad netko govori o tami mistike, o svakojakim slutnjama, to ne znači ništa drugo nego da se nikada nisu potrudili sebi razjasniti ono što mistiku razjašnjava. U prvim stoljećima kršćanstva to se nazivalo 'mathesis', ne zato što je to trebala biti matematika, već zato što su ideje i koncepti koje gradi misticizam, trebali ljudima biti transparentni kao i koncepti matematike. Samo treba imati strpljenja da se doista pronađe put do onoga što je pravi misticizam. Samo tako se riječ misticizam može povezati s imenom Richarda Wagnera.
Sada želimo okarakterizirati ono što je temeljno uvjerenje svakog duhovnog znanstvenika. To je da iza našeg fizičkog-osjetilnog svijeta postoji nevidljivi svijet i da čovjek u taj nevidljivi svijet može prodrijeti. Ono što leži u ovoj pretpostavci uključuje i mistični stav.
Je li Wagner za sebe izrazio takvo uvjerenje? Da, jasno je rekao! I što je najvažnije, govorio je o tome iz svog kuta glazbenika, čime je pokazao da su glazba i umjetnost za njega bile vrijednije od pukih dodataka egzistenciji, da su za njega najvažniji element života. Gdje govori o simfonijskoj glazbi, govori divne riječi o umjetnosti. Kaže da se sva simfonijska glazba pojavljuje kao otkrivenje iz nekog drugog svijeta koje nas prosvjetljuje o povezanosti egzistencije na potpuno drugačiji način nego nas može prosvijetliti logika, i da bi bilo divno kada bismo upijali uvjerenja koja nam dolaze iz tih simfonijskih govornih elemenata; oni nam daju sigurnost osjećaja, s kojom se intelektualna prosudba o svijetu ne može natjecati.
Samo ove riječi ne treba shvatiti kao slučajno izbačene, već kao nešto što želi nešto okarakterizirati iz najveće ozbiljnosti ljudskog uvida. Možemo li, slijedeći osnovna uvjerenja mistike, protumačiti ove riječi? Da! Ako istražite kako mistici često karakteriziraju način na koji percipiraju, naći ćete primjerice, sljedeće riječi koje nisu proizvoljne, nego su svojevrsni tehnički izražaj mistika. Mistici kažu: u običnoj ljudskoj spoznaji čovjek se okreće svom razumijevanju da bi prepoznao zakone prirode i duhovnog svijeta; ali postoji viša vrsta spoznaje u kojoj ne povezujemo koncept s konceptom prema načinu razumijevanja, već se ideje, poput duhovne glazbe, međusobno isprepliću; to je drugačiji način spoznaje. - Pravi mistik prepoznaje da je ova vrsta spoznaje mnogo sigurnija nešto što je intelektualna prosudba na ovom području. I zanimljivo! Svaki bi znalac ovu vrstu spoznaje okarakterizirao kao sliku - ali koja je više od slike! - oslanja se na glazbu. Nije to samo slika kada stara pitagorejska škola govori u glazbi sfera. Plitka školska filozofija ovu glazbu sfera smatra slikom, usporedbom s nečim. Ali onaj tko zna o čemu se radi, zna i to da je ta Pitagorina glazba sfera stvarnost i da postoji oblast duha gdje se čuju zvuci te glazbe.
Često se kaže da smo okruženi svjetovima duhovne prirode koje u početku ne možemo vidjeti, kao što je slijepac okružen svijetom boja koji ne vidi. Nakon operacije, do njega dopire sjaj i boja i svjetlost koji su mu prije bili nedostupni. Postoji takvo otvaranje i duhovne vizije. Bitno je samo otvoriti viša osjetila, tada iz tame izranja viši svijet; a sljedeći svijet koji nas okružuje nazivamo svijetom svjetlosti ili astralnim svijetom, a još viši svijet kao stvarni duhovni svijet glazbe sfera. To je istinska stvarnost u koju se čovjek može roditi u nekoj vrsti višeg rođenja, kao što čovjek rođen slijep može progledati ako se operira.
Oni koji su inicirani neprikriveno govore o ovom svijetu. Trebamo se samo sjetiti Goetheovih riječi. Naravno, mnogi će ovo što sada govorim smatrati nekom fantazijom. Oni će čak smatrati neumjetničkim govoriti ovakve stvari, jer smatraju da umjetnika treba pustiti da pliva u što većoj neizvjesnosti, kada je u pitanju razumijevanje njegova djela. Ali veliki pjesnik poput Goethea, kada želi nešto veliko okarakterizirati riječima, ne koristi fraze: 'Sunce zvuči na iskonski način...'. Ovo je, ili pokazatelj nečeg dubljeg, ili je fraza, budući da fizičko Sunce ne zvuči. A od pjesnika koji je na stajalištu kao Goethe ne može se očekivati da upotrijebi takvu frazu. Goethe, kao inicijat, zna da postoji takav zvučni svijet, i on ostaje u slici. Kad dopusti da Faust bude prenesen gore u duhovni svijet, nakon svojih lutanja opisanih u prvom dijelu, opet se kaže:
Za duhovne uši zvuči
Novi dan već se rađa
Goethe potpuno ostaje u slici, kada želi okarakterizirati duhovni svijet.
Za Richarda Wagnera, tonovi vanjske glazbe bili su izraz, otkrivenje unutarnje glazbe, svijeta duhovnog zvuka harmonije koja pulsira svijetom. To je ono što je on osjećao. I sam je to više puta rekao. Gdje karakterizira pojedine instrumente kaže: 'U instrumentima su predstavljeni prvobitni organi stvaranja i prirode; ono što izražavaju nikada se ne može jasno odrediti i fiksirati, jer oni odražavaju same iskonske osjećaje, koji su proizašli iz kaosa prvog stvaranja, kada možda nije bilo ni ljudi koji bi ih mogli primiti u svoja srca'.
Takve riječi se ne smiju analizirati umom; morate ih pokušati upiti u njihovoj atmosferi, tada ćete osjetiti kako je cijela duša Richarda Wagnera bila uronjena u ono što se nazivalo pravim, istinskim misticizmom.
Tako Richard Wagner vidi cjelokupnu svoju umjetničku misiju. On nije umjetnik koji radi samo to da otkriva ono što mu živi u duši. On osjeća nužnost mjesta u evoluciji na kojem se nalazi. On gleda u daleku ljudsku prošlost, u prošlost u kojoj još nije bilo onoga što se naziva zasebna grana umjetnosti. Ovdje dotičemo duboku točku koja je neprestano zaokupljala Richarda Wagnera, kad je osjećao svoju misiju, točku o kojoj je Nietzsche tako duboko razmišljao i koju je pokušao okarakterizirati u svom djelu 'Rađanje tragedije iz duha glazbe'. Ali ne želimo slijediti ono što je Nietzsche napisao; radije se oslanjamo na misticizam, jer on ima više za reći od onoga što je Nietzsche uspio osvijestiti o Richardu Wagneru. On nas vraća u izvorna stanja ljudskog razvoja.
Što su bili misteriji? Svi su drevni narodi imali mjesta misterija, koja su se jednako ispravno mogla nazvati hramovima kao i školama: Egipćani, Grci i tako dalje. Svugdje je misterij bio osnova kasnije kulture, a misterij je sadržavao religiju, znanost i umjetnost u isto vrijeme. Pogledajmo nakratko prirodu takvog misterija. Što je doživjela osoba koja je, nakon određenih testova, primljena da čuje tajne? Doživjela je nešto što se kasnije u razvoju pojavilo u odvojenim granama, konkretno: religija, umjetnost i znanost, koje su se pojavile kao tri plemena, a u svom korijenu u misteriju su bile jedno. Zamislite sebe kao gledatelja i slušatelja u misteriju! Uzmimo slučaj, kako je zagonetka svijeta bila predstavljena čovjeku u misteriju. Pokazano je kako su se duhovne moći spustile, kako žive u mineralima, u biljkama, kako kod životinja postaju savršenije i kako kod ljudi postaju samosvjesne. Cijeli prolaz kozmičkog duha prikazan je tako da su ga oči svih mogle vidjeti. A što su oči vidjele i uši čule, u boji, u svijetlu, u zvuku, to je bila mudrost, znanost. U apstraktnim predodžbama poput današnjih, ti ljudi nisu prihvatili ono što sadrže zakoni svijeta. To je bila prezentacija: vidjeli su kako se događa. Prezentacija je u isto vrijeme bila lijepa. Tako je nastala umjetnost. Istina je dana u obliku umjetnosti. I tako je istina bila unutar umjetnosti, da je ljudski um postao religiozan, i potonuo u pobožnost.
To je bilo prisutno u izvornom stanju u svakoj velikoj kulturi. Vanjska povijest o tome ne zna mnogo i to niječe. Ali to nije bitno. Za dvadeset godina ona to više neće poricati. I baš kao što je u prvobitnim misterijima to troje bilo ujedinjeno, tako su i one umjetnosti koje su kasnije krenule svojim putem bile cjelina. Glazba i drama bile su ujedinjene u jedno, a Wagner je gledao na praiskonska vremena u kojima se umjetnosti bile ujedinjene u cjelinu. Bilo mu je jasno da zbog nužnog tijeka ljudskog razvoja ove umjetnosti moraju ići različitim putevima. Sada je vjerovao da je u njegovo vrijeme došla epoha kada će ponovno morati doći do ujedinjenja. Vjerovao je da je svojim darovima pozvan dovesti do ujedinjenja odvojenih struja u ono što je nazvao ukupnim umjetničkim djelom. Smatrao je da pravo umjetničko djelo mora imati nešto od religioznog prizvuka. Za njega je umjetničko djelo bila i vjerska služba. Moramo razmišljati i suosjećati s njegovim osjećajima. Ako detaljno pratimo njegova razmišljanja, to ćemo prepoznati. Na taj je način u svojoj svijesti dramsko-glazbeno djelo vidio kao spojeno iz odvojenih struja. Za njega, dva velika umjetnika su bili Shakespeare i Beethoven. Shakespearea je vidio kao dramaturga koji je, s prekrasnim unutarnjim jedinstvom, uprizorio ljudske postupke koji se izražavaju u vanjskim događajima. U Beethovenu je vidio umjetnika koji je bio u stanju prikazati, s istim divnim unutarnjim jedinstvom, ono što se događa unutra u grudima, što nije prešlo u vanjsko djelovanje, u gestu. I sada je rekao samom sebi: Ima nešto, što možemo točno pratiti, ali to mora ostati neizraženo. Jer postoji nešto između jednog dijela i drugog, što je u grudima kao posrednik, ali to ne može prijeći u ovu vrstu dramske umjetnosti. A ako se unutarnji ljudski osjećaj izražava simfonijski, onda mora biti, takoreći, zaglavljen u sebi, ako se glazbenik mora ograničiti na tonove. Vidimo kako se u Beethovenovoj Devetoj simfoniji ono što živi iznutra u duši istiskuje i konačno postaje govorom, pokušavajući ujediniti ono što je samo u umjetnosti razdvojeno, ali pripada ljudskoj prirodi u cjelini.
To je bio Wagnerov osjećaj o njegovoj misiji. To je dovelo do ideje o ukupnom umjetničkom djelu, koje u umjetnosti predstavlja cijelu osobu. Čovjek bi tamo trebao stajati dok živi kroz svoje unutarnje bića, i trebao bi imati priliku da ono što tako unutarnje živi, izađe na vidjelo kao djelovanje. Ono što izvana ne može biti dramatično, daje se glazbi. Ono što glazba ne može izraziti, mora se izraziti kroz dramu. Richard Wagner predstavlja sintezu Shakespearea i Beethovena. To je temeljna ideja Richarda Wagnera - temeljna ideja koja je izvučena iz najdublje ljudske prirode. Tako je osjećao svoju misiju. Ali tu je sada umjetnosti pokazan put u najskrovitije dijelove ljudske prirode. Richard Wagner nije mogao biti svakodnevni dramaturg. Za njega je moralo biti moguće prikazati najdublje stvari koje čovjek može iskusiti, na najviši umjetnički način - kao što se nekad događalo u misteriju.
Kada vidimo kako Wagner u simfonijskoj glazbi vidi otkrivenje nepoznatog svijeta, kako u instrumentima vidi iskonske organe stvaranja, uskoro ćemo vidjeti kako osjeća potrebu da u svojoj glazbenoj drami otkrije više od onoga što ovdje živi o ljudima u ovom fizičkom svijetu. To je samo dio ljudske prirode. Sveobuhvatni dio ovog dijela je viši čovjek koji živi unutar svakog čovjeka, koji je daleko više od onoga što se može izraziti izvana. Ovaj viši čovjek, koji oko običnog čovjeka lebdi u sveobuhvatnoj slavi, u dubljim je vezama s izvorima života nego se to izvana može učiniti vidljivim. Budući da se Richard Wagner želi povezati s višom prirodom čovjeka, ne može koristiti obične ljude, mora pribjeći onima koji su dani u mitu. Ljudi su prikazani izrasli iznad sebe, kako postaju i jesu daleko veći nego što čovjek na fizičkom planu može i želi biti. Dakle, s misijom Richarda Wagnera ponovno je povezano da on nadilazi svakodnevnog čovjeka i na pozornicu donosi mit. Richard Wagner u mitu istovremeno mora - makar i ne s razumijevanjem - dopustiti da kroz dramsku radnju, kroz glazbeni element, zasvijetle dublji kozmički zakoni, zakonitosti i suštine nepoznatog svijeta. I on to čini.
Naravno, ne možemo se dotaknuti svih detalja, možemo samo izdvojiti neke primjere. Posvuda će se pokazati kako je u svojoj najdubljoj biti povezan s onim što nam znanost duha ima za reći o svijetu. Što nam misticizam ima za reći, naprimjer, o zajedničkom životu ljudi? Za vanjsko promatranje ljudi stoje jedni pored drugih; vidi se kako u fizičkom svijetu utječu jedni na druge kada razgovaraju i kada postaju ovisni jedni o drugima. Ali postoje dublje veze u ljudskoj prirodi. Ono što živi kao duša u jednim grudima ima duboko skriven odnos s onim što živi kao duša u drugim grudima. A zakoni koji se pokazuju površinski, najmanje su značajni. Ono što se smatra dubokom mrežom zakona koji leže u osnovi duše prelazi s osobe na osobu. To otkriva znanost duha. Umjetnik to osjeća. Stoga pribjegava materijalu gdje može pokazati kako od osobe do osobe djeluje dublji zakon, od onoga što oko može vidjeti da djeluje.
U jednom od svojih prvih djela Richard Wagner pokazuje nam taj poriv za prikazivanjem tajanstvenih veza. Ne osjećamo li da se nešto nevidljivo događa između Hollandera i Sente? Ne podsjećamo li se na prekrasan kontekst u 'Jadnom Heinrichu' gdje žrtva čiste djevice ima iscjeljujući učinak? Takve slike moramo shvatiti kao izraze dublje istine. Postoji nešto istinitije od površne istine obične učenosti. Postoji nešto stvarno u žrtvi koju jedna osoba može učiniti za drugu. U ovoj mističnoj vezi, koja je neshvatljiva površnom razumijevanju, to se izražava, naprimjer, kada se govori o sve-duši, govori se konkretno. Sadrži ono što je izraženo slikom najdublje istine kada jedna osoba čini nešto za drugu.
Sada ću izraziti nešto što znanost duha može pokazati kako bi vas dovela do granice, gdje stvari mogu postati donekle očite. Znamo da se svijet razvija i da se u tijeku evolucije bića uvijek odbacuju. Ono što nas uči znanost duha je da je zakon da je svaki viši razvoj povezan s padom prema dolje. Ravnoteža će se uspostaviti kasnije. Za svakog sveca mora se pojaviti grešnik. To zahtijeva potrebnu ravnotežu. Istina je, koliko god čudno zvučalo. To je kao gemišt, napravljen od dvoje pomiješano zajedno. Ako želite unijeti jedno, drugo se mora zamutiti. Tako je to s usponom. Sa svakim usponom slijedi spuštanje. Ovo zahtijeva da biće koje je uzašlo, koristi svoju moć da otkupi drugo, niže biće. Kad ne bi postojala ova interakcija između bića, ne bi bilo razvoja svijeta. Tako teče razvoj. I kad vidimo kako se jedna osoba žrtvuje za drugu, prisjećamo se tajanstvene veze koja je nastala time što se jedno biće razvijalo prema gore, a drugo prema dolje. Ovako nešto može se samo delikatno nagovijestiti. Dakle, Richard Wagner je usred te tajanstvene veze koja teče od duše do duše.
Ako pogledamo različita djela, otkrit ćemo da je Richard Wagner osnovne činjenice uvijek crpio iz mističnog života. Priđimo odmah njegovom središnjem djelu, Siegfried-poeziji, Nibelung-poeziji. Ako želimo vidjeti koliko su duboko izvučeni iz kozmičke mudrosti, moramo početi s nečim što teozofija dovodi do potpune jasnoće, ma koliko kontradiktorno to bilo današnjoj znanosti. Naši daleki preci nastanjivali su područje Zemlje koje se nalazilo na zapadu Europe, između Afrike i Amerike. Čak i prirodna znanost postupno dolazi do zaključka da je tu nekada postojala zemlja, zemlja koju zovemo Atlantida. Tu su živjeli naši davni preci, iako su naravno, bili potpuno drugačiji. Kao što rekoh, danas prirodna znanost već počinje govoriti o toj drevnoj Atlantidi. O tome je objavljen esej u časopisu 'Kozmos', koji izlazi pod okriljem Haeckela. Naravno, priča se samo o tome kakve su životinje i biljke tamo živjele. Činjenica da je i čovjek živio, još se ne spominje.
Ono o čemu prirodna znanost nešto sumnja, znanost duha nam jasno govori. U ovoj drevnoj Atlantidi bila je potpuno drugačija atmosfera i potpuno drugačiji uvjeti. Ono što danas poznajemo kao distribucija vode i sunčeve svjetlosti u zraku tada nije postojalo. Tamo na dalekom zapadu, zrak je neprestano bio ispunjen vodenom parom i masom magle. Sunce i Mjesec mogli su se vidjeti samo s aureolama u obliku duge. Život duše bio je potpuno drugačiji. Ljudi su živjeli tako da su bili u puno bližem kontaktu s prirodom, s kamenom, biljkama i životinjama. Bili su uronjeni u masu magle. Istinite su riječi: duh božanstva lebdio je nad vodama. - Jer ono što je sačuvamo u odjecima među narodima koji su potomci Atlantiđana, dobrim je dijelom bio slučaj i s Atlantiđanima: razumjeli su sve oko sebe. Izbijanje iz izvora nije bio neartikulirano, bio je to izraz mudrosti prirode. U svemu što ga je okruživalo čovjek je čuo mudrost, jer je ovo okruženje uzrokovalo da ovaj davni predak ima tupu vidovitost. Nije opažao ono što se širilo u prostoru, nego fenomene boja. Imao je vidovnjačke moći. Mudrost je lebdjela u magli, a on je tu mudrost opažao svojim tupim moćima. Sada se to može samo dati naslutiti. Razvoj se sastojao od toga da su se magle taložile u vodi, i zrak je postajao sve čišći. Tako su se ljudi razvili do današnjeg stanja svijesti. Čovjek se zatvarao od vanjske prirode i postao je u sebi zatvoreno biće. Ako je čovjek još uvijek u jedinstvu s prirodom, onda je mudrost ujedinjena, tada živi kao u sferi mudrosti; i to uspostavlja stanovito bratstvo, jer svatko opaža istu mudrost, svatko živi u duši drugoga. Kako su se mase magle spuštale, ljudi su ulazili u egoističnu svijest, 'Ja' svijest, gdje je svaka osoba svoje vlastito središte osjećala u sebi, gdje se jedna osoba sučeljavala s drugom i zahtijevala vlastitu sferu. Bratstvo se pretvara u borbu za opstanak.
Legende i mitovi nisu ono što za stolom tumačite kao fantastične teorije. Što su legende i mitovi? Oni su ostaci starih vidovitih iskustava predaka. To je činjenica. Besmislica je kada se danas kaže da neki mit znači borbu jednog naroda s drugim. Učenjaci govore o pjesničkoj fantaziji naroda; kažu ljudima da oblake pretvaraju u božanske likove. To je ono što tjeraju ljude da vjeruju; to je fantazija, sanjarenje. Kako nastaju mitovi, možete i sami vidjeti danas. I danas postoje žive legende. Naprimjer, u raznim krajevima postoji legenda o podnevnoj ženi. Ona nam kaže: ako koji seljak ostane u podne u polju umjesto da prekine s radom i ode kući, dolazi podnevna žena i postavlja im pitanje. Ako ne mogu odgovoriti do određenog vremena, uguši ih. - Tko u tome ne bi vidio sliku sna, koji snađe ljude kada leže vani na žaru Sunca? San je posljednji ostatak nekadašnje vidovite svijesti. Vidimo kako iz snova i danas nastaju legende.
Tako su nastale sve germanske legende i mitovi koji su došli do nas. To su uglavnom legende i mitovi koji su proizašli od posljednjih zalutalih Atlantiđana. Ovako se stari German sjećao vremena kada su njegovi preci bili na zapadu - nisu došli s istoka - kako su se pomaknuli na istok u vrijeme kada su se atlantske magle zgusnule i stvorile poplave poznate kao Potop, kako je zrak postao bistar i nastala današnja jasna dnevna svijest. Stari German se osvrnuo natrag na zemlju magle, na Nifelheim, i rekao: napredovali smo od starog Nifelheima do sadašnjeg svijeta. - Ali postoje određena duhovna bića koja su ostala na duhovnoj razini koja je bila odgovarajuća u to vrijeme; to su oni koji su cijelim svojim razumijevanjem sačuvali karakter, prirodu starog Niflheima, Nibelungheima, koja dopiru do našeg vremena, koji su postali 'duhovi' jer sada nemaju fizička tijela. Pred nama su divna preplitanja. Tu ne smijemo biti pedantni. Moramo uzeti u obzir kako se fantazija i sposobnost vidovnjaka, legenda i činjenica, isprepliću. Ne smijemo skinuti rosu s livade, koju moraju imati. Čovjek se sjećao kako su se magle spuštale, pa im je pala na pamet ideja kako su se te magle spustile i stvorile rijeke na sjeveru Srednje Europe. U vodi Rajne vidjeli su kako teče nešto poput nečega što je ostalo od magle drevne Atlantide. Što je bilo dalje? Čovjek je čuo mudrost iz izvora koji izbijaju. To je bila mudrost koja se dijelila, zajednički element koji je isključivao egoizam. Zlato je drevni simbol mudrosti. To je zlato doneseno iz starog Niflheima. Što se sada dogodilo s ovim zlatom? Postalo je vlasništvo čovjekova 'Ja'. Ono što je prije bila zajednička mudrost koju nam je šaputala priroda, sada je rezultat ljudske prosudbe, mudrost koja izvire iz 'Ja' i s kojom se čovjek suočava kao neovisno biće. Sada je čovjek oko sebe formirao 'prsten'. Kroz ovaj prsten, drevno bratstvo ljudi, uključilo se u borbu ljudi između sebe. Mudrost kao zajednički element, živjela je u vodama, u velikim legendama ranijih vremena, posljednji ostatak u Rajni. Ta se mudrost tamo izgubila.
Ali ljudi su razvili egoističnu svijest. Nibelunzi su također morali razviti 'Ja' svijest. Preuzeli su ono što je bilo zajedničko, i formirali prsten koji ih je okruživao kao prsten egoizma. Tu vidimo - izraženo pomalo skicirano - kako istinite činjenice teku u svijet fantazije i kako zlato, ostatak drevne mudrosti koja se valjala maglom, kako mudro 'Ja' oko sebe gradi prsten koji stvara borbu za opstanak. To je dublja osnova mita o Nibelunzima.
To je nešto čemu je Richard Wagner uspio pronaći izraz u velikoj dramskoj radnji i u tonovima svoje glazbe, koja izražava nevidljivi svijet koji se krije iza onog vidljivog. Tako je ponovno stvorio mit o Nibelunzima u modernom obliku, i cijeli taj razvoj nam dao u poeziji o Nibelunzima. Osjećamo kako su novi bogovi, koji vladaju čovječanstvom, proizašli od starih bogova.
Razmislimo ponovno o drevnoj Atlantidi: isparavanjima magle gdje je mudrost govorila posvuda iz svih stvari. Među ljudima prevladavaju moći koje više ne vladaju putem zajedničke mudrosti, već zapovijedima i dekretima, dekretima koje su sami bogovi ustanovili. To dolazi od iskonske svijesti ispunjene mudrošću. Tamo, gdje novi bog Wotan ima važan položaj, gdje Fafner treba vratiti Freiu, gdje je samom Wotanu muka od 'Ja' mudrosti, od prstena, tada je pred njim ponovno zasjala drevna, sveta svijest čovječanstva, zemaljska svijest koja je obavijala ljude dok je Atlantida još živjela. U Erdi nam je opisana ta tadašnja svijest, u kojoj je sve bilo ugrađeno: njeno spavanje je sanjanje, njeno sanjanje je osjećaj, njenim osjećajem vlada mudrost. - Ima u tome kozmološke istine. Ova mudrost je u svemu, sve je stvorila. Živi u izvoru, šušti u lišću, puše u vjetru. Tu iznutra pronalazi ljudsko 'Ja'. Tu je bila sveobuhvatna svijest iz koje je sve postalo individualna svijest: vladajuća mudrost. Drevna vidovitost bila je slika ove vladajuće mudrosti. Čovjek nije bio zatvoren u koži. Svijest je prožela sve. Ne možete reći da je bila tu ili tamo - bila je ugrađena u sve. Wagnerova intuicija to izvrsno sugerira:
Sve što dubine sadrže,
Sve što prožima planine i doline,
Čime su zrak i voda protkani,
Gdje su bića i tvoj dah puše
Poznato je tebi;
Gdje um osjeća
Odgovoran za smisao:
Sve, kažu,
Tebi je poznato.
Erda sve zna kroz ovu svijest. I tako posvuda, korak po korak, možemo vidjeti kako nam se ono što je Wagner iz svoje intuicije preuzeo u mit o Nibelunzima, čini kao otisak iskonske mudrosti.
Sada se smjestimo - treba još jednom ponoviti da sam Richard Wagner to nije činio svjesno - u vrijeme prijelaza starog razvoja u novi. U Atlantidi je postojala svijest bratstva. Slijedi prijelaz u samosvijest, utjecaj neovisnosti na ljudsku prirodu. A sada se vratimo na početak 'Rheingold'. Ne čujemo li utjecaj 'Ja' svijesti u prvim notama, u dugom akordu Es-dura? A zar ne čujemo kako ta posebna svijest izranja iz opće svijesti? Tako motiv za motivom, nalazimo oživljen Wagnerovom vlastitom spoznajom da glazbeni tonovi otkrivaju svijet koji leži iza pojava svijeta, te da kroz svoju praksu on sam koristi instrumente kao iskonske organe prirode. Ne želim Richarda Wagnera prikazati kao osobu koja je utjelovila nejasni misticizam. Njegov umjetnički rad uronjen je u esenciju jasne mistike.
Ako s ove poezije prijeđemo na drugu poeziju, na 'Lohengrin', kako izgleda međuigra onoga što misticizam može pružiti? Lohengrin je glasnik Svetog Grala, koji dolazi iz citadele iniciranih, gdje vlada viša mudrost. Legenda o Lohengrinu povezana je s legendama koje posvuda susrećemo, koje pokazuju utjecaj iniciranih na obične ljude. U važnim točkama razvoja, posvuda nas podsjećaju na legendu koja je dublja od povijesti. Svjesni smo kako takve moći iniciranih interveniraju u tijek povijesti. One ne postoje kao slijed vanjskih činjenica.
To je bilo važno vrijeme, taj prijelaz s opće svijesti na individualnu svijest. Mit o Lohengrinu želi okarakterizirati tu promjenu. Vidimo kako je to vrijeme kada se novi duh oslobađa starog. Dva duha vremena stoje jedan protiv drugog. Prikazani su u dvije žene koje se svađaju. Elsa, ono žensko, uvijek je ono što nam predstavlja dušu koja teži najvišem. Konvencionalna banalna tumačenja ne odnose se na Goetheove riječi u 'Chorus mysticus': 'Vječno žensko vuče nas naprijed'; to je napisano iz najdubljeg misticizma. Duša mora dopustiti da je oplode veliki događaji kroz koje nova načela ulaze u razvoj. Ono što dolazi predstavljeno je u inicijatima koji dolaze iz važnih mjesta. U znanosti duha ovdje se govori o naprednim individualcima. Ljudi uvijek pitaju: Zašto se ne pojave? - Kad bi se pokazali, ne bi ih prepoznali. Pitali bi ih o njihovom uobičajenom građanskom imenu i statusu. Ali za one koji rade iz duhovnih svjetova, to je najmanje značajna stvar. Jer osoba koja kao inicijat mora otkriti tajne, toliko je iznad rođenja, imena, statusa i profesije da je besmislica o tome je pitati. Gdje dođu takva pitanja, razumijevanje njegove misije je toliko daleko da mora doći do razdvajanja.
'Nikad me ne bi trebala pitati
Niti čeznuti da saznaš,
Odakle sam došao
I koje mi je ime i priroda.
Ove riječi Lohengrina mogao bi izgovoriti bilo tko od onih koji ne žive samo u običnom svijetu kada ih upitaju za ime i status. Ovo je jedna od nota u Lohnegrinu, gdje istinski, jasni misticizam sjaji u glazbeno-dramskom životu.
Čovječanstvo ima duboku tajnu, misterij, koji vlada u svijetu. To je u mitu simbolično predstavljeno u mitu koji se mora duboko razumjeti: kada je na početku naše evolucije, duh otpao od duhova koji su vodili čovječanstvo, kao Lucifer, s njegove krune je otpao kamen, i od toga je nastala šalica, šalica iz koje je Krist Isus pio sa svojim učenicima na Posljednjoj večeri, zdjela u kojoj je Josip iz Arimateje primio krv na Golgoti; donio je na Zapad. Nakon mnogih putovanja, zdjela je došla u ruke Titurela koji je utemeljio dvorac Grala. Zadržao je, zajedno sa Svetim kopljem ljubavi. Legenda kaže da svatko tko pogleda u zdjelu upije nešto vječno.
Sažmimo još jednom cijelu misteriju ovog mita: usklađenost s napretkom ljudskog razvoja, kako zamišljaju oni koji poznaju tajnu Grala. Kažu: kad je ljudski razvoj počeo na Zemlji, još je sva ljubav bila vezana za krv. Krvne veze povezivale su ljude. Nalazimo mala plemena i nalazimo da u njima prevladava bliskost. Daleki brak došao je kasnije. Točka u vremenu od koje je ljudima dopušteno sklapati brakove izvan plemena predstavlja važnu promjenu u životu svakog naroda.
Svijest o tome sačuvana je u legendama i mitovima. Isprva je ljubav bila vezana za krvno srodstvo; onda su krugovi ljudi unutar kojih su se ljudi ženili postajali sve širi. To je jedna struja razvoja: ljubav koja je vezana za jednakost i zajedništvo krvi i mesa. Tada postaje odlučujući drugi princip koji usađuje neovisnost. U tom davnom vremenu koje je prethodilo kršćanstvu - tako su govorili vitezovi Grala - dvije struje bile su: ljubav prema krvnom bratstvu i načelo slobode, ono što vlada u čovjeku kao nešto neovisno, kao lucifersko, moć Jahve, čije ime znači: ja sam koji jesam. - Kršćanstvo je imalo za cilj donijeti u svijet ljubav koja je neovisna o krvnom bratstvu. Tako treba tumačiti Kristovu izreku: tko ne ostavi oca i majku, ne može biti moj učenik. - To znači: tko ljubav koja je vezana za krv i tijelo ne može zamijeniti općom ljudskom ljubavlju koja ide od duše do duše, od osobe do osobe, koja se mora postupno razvijati, ne može biti moj učenik.
Pa vidimo, kako s Luciferove krune pada zdjela. Vezuje načelo Krista s načelom Lucifera. U ovoj spoznaji vitezovi Grala dobivaju veliku moć koja ih prožima 'Ja' životom. Taj smisao nalazimo u legendi o Svetom Gralu. I onima koji su bili učenici Svetog Grala, stavljeno je do znanja sljedeće. Želim na jednostavan način, u obliku dijaloga, prikazati ono što je učenicima Grala, postupno postalo jasno nakon dugih vježbi. Neki će reći da je ovo nevjerojatno. Ali s istinom je ovako, kao s izaslanicima civiliziranih država na dvorovima barbara - kako kaže Voltaire: Prvo se moraju pomiriti s nedostojnim tretmanom, prije nego budu priznati.
Učeniku Grala je dakle rečeno: Pogledaj biljku. Cvijet se ne može usporediti s ljudskom glavom. Svojim muškim i ženskim oplodnim organima odgovara strani čovjeka gdje su genitalni organi. Glavi odgovara korijen. - Već je Darwin dao ispravnu usporedbu u kojoj je istaknuo da korijen odgovara ljudskoj glavi. Čovjek je naopaka biljka: on je izvršio potpuni preokret. Biljka čedno pruža svoju čašku prema svijetlu, prima zrake, sveto koplje ljubavi, prima čisti poljubac pod kojim nastaje plod. U životinji je prekretnica napola dovršena. Biljka s glavom zarivenom u zemlju, životinja s vodoravnom kralježnicom i čovjek s uspravnim hodom, pogledom prema gore (nacrtano je na ploči). Ovo troje zajedno daju križ. Gledaj, rečeno je učeniku, kako Platon naviješta istinu kada kaže da duša svijeta leži ispružena, razapeta na tijelu svijeta. - Duša svijeta, duša koja prolazi kroz biljke, životinje i ljude, nalazi se u tijelima koja predstavljaju križ. Ovo je izvorno značenje križa. Sve ostalo je samo priča.
Što je čovjeka navelo na ovaj preokret? Ako pogledamo biljku, vidimo: za pravog mistika, biljka ima isto stanje svijesti kao i osoba koja spava. Kada spava, čovjek ima vrijednost biljke. Svoju sadašnju svijest, čovjek je postigao prožimajući čisto, čedno biljno tijelo željom, tijelom strasti. Na taj se način uzdigao do određene razine samosvijesti, ali to je kupio prožimanjem čiste biljne tvari željama i nagonima. I sada je pred učenikom prikazano buduće stanje čovjeka, stanje u kojem će čovjek zadržati svoju svijetlu svijest, ali će opet biti čist i pročišćen i vratit će se čistoj supstanci poput biljke. Tada je povratio svoju čistu, čednu prirodu. Organ reprodukcije se transformira. Ideja je, u duhu viteza Grala, da će ljudsko biće budućnosti imati organe koji će služiti reprodukciji na način da neće biti prožeti željom, već će biti čisti i čedni poput biljne čaške koja se okreće prema koplju ljubavi, zraci Sunca. Tako će se ostvariti ideal Grala, gdje će čovjek u čistoj čednosti, baš kao i biljka, proizvesti svoju vrstu, gdje opet stvara svoju sliku u višem, čistom kaležu, kada će čovjek biti stvaratelj u duhu. Taj stvarni ideal nazvan je Svetim Gralom, preobraženi reproduktivni organi čovjeka, koji čovjeka proizvode tako čistog i čednog kao što danas grkljan proizvodi riječ, koja uzrokuje valove zraka.
A sada da vidimo kako je ovaj veliki ideal živio u umu Richarda Wagnera. Bilo je to 1857. kada je na Veliki petak stajao na balkonu u ljetnikovcu gospođe Wesendonck i gledao kako niču prve biljke. Zabilježio je u sebi ovaj nezaboravni trenutak. U nicanju mladih biljaka sagledao je cjelokupni misterij Svetog Grala, rađanja svega što je povezano s idejom Svetog Grala. Osjetio je to u vezi s Velikim petkom. Obuzelo ga je divno raspoloženje. Tada mu se u glavi javila prva misao o njegovom 'Parsifalu'. Mnogo toga se dogodilo u vremenu koje je uslijedilo. Ali osjećaj je ostao. Iz toga je oblikovao lik svog Parsifala, lik u kojem se osjećaj uzdiže do znanja, gdje dolazi do spoznaje kroz suosjećanje, 'durch Mitleid wissend', i cijeli razvoj onoga kako je ljudska nečista priroda ranjena kopljem - to je ono što vidimo u tajni Amfortasa. Vidimo kako blista mistična tajna Svetog Grala.
Ovako nešto ne bi trebalo dirati grubim rukama. Morate slijediti cjelokupni osjećaj, i koncepte iznijeti u cijelosti pred svoju dušu. Tako posvuda vidimo kako Richard Wagner možda nije imao mistične misli, ali kako je on, kao umjetnik i kao čovjek, mistično predstavljao sve što je radio. To je ono bitno.
U znanosti duha, ne bismo trebali primiti teoriju, već nešto što postaje neposredni život. Richard Wagner je u tom smislu jasno osjećao svoju misiju, tako jasno, tako mistično, da je mogao sam sebi reći: takva umjetnost, kakva u meni živi kao ideal, mora biti i božja služba. - Ponovno je osjetio stjecaj triju struja i sam je želio biti glasnik ujedinjenja. Iz njegove mistične spoznaje proizlazi ono što je živjelo kao mistični, jasni osjećaj u svim velikim majstorima, i ono što osjećamo kada velike majstore dovedemo u odnos s mistikom. Goethe je to osjećao. Tada osoba ponovno postaje zdrava i osjeća nešto od onoga što joj omogućuje da prevlada samoga sebe kada iskusi ono što je zapisano u 'Tajnama':
Od nasilja koje veže sva bića, čovjek koji pobijedi sebe oslobađa se. Ako to raspoloženje otrgnuća od 'Ja', uživljavanja u tajne svijeta pulsira svim snagama, onda je čovjek mistik na svim područjima. Bilo to izvana religijski, znanstveno ili umjetnički - on se bori da postigne jedinstvo u smislu jedinstvene ljudske prirode. To je ono što je Goethe želio izraziti kao tajnu svake cjelovite osobe kada je svoju vlastitu duševnu tajnu sažeo riječima:
Tko ima znanost i umjetnost, ima i religiju.
Tko nema ovo dvoje, ima religiju.