.- 11. Jedanaesto predavanje, Dornach, 5 siječnja 1923
Mozak i mišljenje
Ovo je bilo prvo predavanje dano radnicima nakon paljevine Goetheanuma. Kao demonstracija njihove simpatije, svi prisutni su ustali kada je Rudolf Steiner ušao.
Dr. Steiner: Teško je riječima izraziti tugu koju osjećam. Znam za vašu duboku naklonost, pa ću biti kratak. Mogu li iskoristiti priliku da skrenem pažnju na činjenicu da sam već 23. siječnja 1921, ovdje u ovoj sali, pročitao iz brošure izjavu protivnika, zaista, može se već reći neprijatelja, koja je išla ovako:
Puno je duhovnih iskri koje poput munje udaraju u drvenu mišolovku. Trebati će prilično pameti sa Steinerove strane da djeluje na pomirljiv način da spriječi pravu iskru da veličanstvenost Dornacha dovede do neslavnog kraja jednog dana.
Vidite, s ovakvim zapaljivim govorom nije iznenađujuće kada se nešto poput vatre pojavi, a u ovom ovakvom žestokom neprijateljstvu bilo je nešto čega se lako možete bojati. Možete razumjeti zašto se lako bojati. Točno je, međutim, da se čak i sada može vidjeti što određene grupe misle o tom pitanju. Trebamo samo uzeti u obzir antagonizam sadržan u lošem ukusu novina, koje sada, nakon što je Goetheanum uništen, pitaju, "Zar nije taj 'vidoviti' Steiner predvidio požar?" Da su takvi stavovi također i dokaz velike gluposti nešto je o čemu ne želim sada govoriti. Međutim, to ukazuje da stupanj zlonamjernog neprijateljstva, to da neki ljudi nalaze za nužno objaviti ovakve izjave! Iz ovoga se čovjek uči što ljudi misle i kako su danas stvari grube. To je zaista grubo!
Međutim, možete biti sigurni, neću nikada dopustiti da me išta omete na mom putu, što god došlo. Dok god živim, zastupati ću moju stvar i nastavit ću na isti način kao do sada. Također, naravno da se nadam da ovdje neće biti prekida na bilo kom području, tako da u budućnosti možemo raditi zajedno ovdje na ovoj lokaciji na isti način kao i prije; barem, to mi je namjera. Što god došlo, moja misao je da će zgradu trebati rekonstruirati u nekom obliku; sigurno, neće se žaliti truda u tom smislu. Stoga moramo nastaviti na isti način kao i prije; to je jednostavno unutarnja predanost.
Danas, želio bih naše vrijeme iskoristiti tako što ću vam reći nekoliko stvari koje se odnose na temu o kojoj smo razgovarali malo prije ovog tužnog događaja. Pokušao sam vam pokazati da prava znanost mora raditi prema ponovnom prepoznavanju duševno-duhovnih aspekata ljudskog bića. Ne vjerujem da imate pojma koliko je emocionalno nabijena reakcija na koju se ovo pitanje danas iznosi unutar znanstvenih krugova. Ti znanstveni krugovi, kako sebe danas nazivaju, koje laici smatraju nečim posebnim, upravo su oni koji su spremni učiniti zajedničkom stvari kada je u pitanju postupanje protiv antropozofskog pokreta. Morate vidjeti da mržnja protiv antropozofskog pokreta nije nikako mala stvar. U danima kada se dogodila tragedija, izvještaj je došao do mene, na primjer, o formiranju udruženja koje se naziva "Udruženje ne-antropozofskih eksperata o antropozofiji". Oni su ljudi koji naravno nemaju ništa s nesrećom ovdje, ali koji su dio cijele opozicije. Izvještaj završava s riječima, "Ovo poziva na borbu na život i smrt. Strana koja ima Sveti duh pobijediti će".
Očito je iz idiotskih stvari koji ovi ljudi govore, koji žele borbu na život i smrt, da duh — ostavljajući Duh sveti potpuno po strani — nije s tim ljudima. To je odmah vidljivo iz zapisnika njihovog sastanka. Ipak, duh mržnje koji postoji izražen je u rečenici, "To zahtijeva borbu na život i smrt". Ljudi vode ovu borbu, a broj oponenata zaista nije mali. Takozvane znanstvene grupe sudjeluju u ovim stvarima danas i to na najintenzivniji način.
Vidite, moram nastaviti ovo naglašavati, jer je autoritet znanosti toliko jak danas. Da bi se nešto znalo, okreće se takozvanim znanstvenim stručnjacima, jer su stvari tako uređene. Laici ne znaju na koji način ovakvi ljudi postaju "stručnjaci" i da netko može biti najveći idiot a ipak biti "stručnjak" s certifikatima, itd. Ove stvari mora se potpuno razumjeti, i stoga je važno ići do dna stvari i shvatiti što zaista leži u njihovim temeljima. Prve rečenice koje u školi danas uče malu djecu — ne izravno, već neizravno — uglavnom su smeće! Stvari koje se danas smatraju očigledne su u stvari smeće.
Netko je sa svih strana napadnut ako kaže, besmislica je da mozak misli, jer se svugdje slažu da mozak misli i da ako ne bi bilo mozga, ne bi moglo biti mišljenja, da nema misli ondje gdje nema mozga. Pa, iz mojih predavanja vidjeli ste da mozak prirodno ima svoju ulogu, i ima značaja, za mišljenje. Ali ako oni ljudi, koji u stvari malo koriste svoje mozgove, tvrde da je mozak neka vrsta stroja s kojim netko misli, tada je to puka nepromišljenost. Nije iznenađenje kada jednostavna, neobrazovana osoba to vjeruje, jer nema sve činjenice i tako se drži glasa autoriteta. Međutim, nikakva logika ni stvarno razmišljanje nije sadržano u izjavi da mozak misli, i danas ću vam dati niz primjera da to dokažem.
Ako pogledate malu bubu, lako vidite da ima malu glavu. Ako secirate glavu takve bube — bube kopačice, na primjer — ne otkrivate ništa poput mozga, koji bi trebao biti aparat za mišljenje. Naravno, sićušna buba nema mozak u ovom smislu već samo malu kvržicu, kvržicu živaca, mogli bi reći. Nema čak ni početke cjelovitog mozga.
Sada, ispričati ću vam prizor kao primjer, ali prije nego vam dam primjer moram vam reći da ove bube kopačice uvijek slijede doživotnu naviku polaganja njihovih jaja, a iz njih se izliježu crvi koji se tek kasnije pretvaraju u bube. Čim se izlegu iz jaja, ti sitni crvići trebaju meso kao prehranu. Ne mogu živjeti bez njega. Dakle, što radi buba kopačica? Traži u polju mrtvog miša ili mrtvu pticu ili krtice, i našavši jednog — mrtvog miša, na primjer — opet otrči kući, da bi se vratila ne sama, već s nizom drugih buba. Te bube s kojima se vratila trče sve oko miša. Zamislite miša ovdje (skiciranje); buba ga je otkrila; odlazi i zatim se vraća s brojnim drugim bubama. Vidite ih sve kako se vrte oko njega. Povremeno, primijetite da sve bježe. U drugo vrijeme, vidite da bube stižu, vrte se oko mrtvog miša, i onda počinju kopati. Najprije, kopaju tlo ispod miša i zatim oko njega. Miš postupno uranja dublje i dublje u zemlju dok one nastavljaju kopati. Kopaju sve dok miš konačno nije u zemlji. Oni zatim dovlače ženke, koje tu legu njihova jaja. Konačno, potpuno prekrivaju rupu tako da je prolaznici ne bi primijetili. Spomenuo sam ranije da ponekad možete vidjeti da bube odlaze bez da se vrate. Kada pogledate, ustanovite da je tlo preteško za kopanje. Izgleda da su bube utvrdile da tu ne mogu učiniti ništa. Kada god ostanu i počnu kopati, tlo je mekano.
Nevjerojatno je čudno ali istinito je da se samo deset ili dvanaest buba vrati s onom koja je napravila otkriće, nikada četrdeset ili pedeset. Vrati se samo onoliko buba koliko je potrebno da se obavi posao. Prva buba ne dovodi više pomagača nego što treba, niti ih dovodi manje. Dolazi s pravim brojem za taj posao. To zvuči nevjerojatno, ali ovo što vam kažem nije bajka. Ljudi su mogli demonstrirati ovu pojavu svakakvim pokusima. To je apsolutno istina.
Osoba koja je prva opisala aktivnost ovih buba nije bila praznovjerna već sa razumnom prosudbom. Bio je prijatelj botaničara, Gleditsch-a, i bio je znanstvenik u prvoj polovini devetnaestog stoljeća, u dobu kada je znanost još bila na zdravim osnovama. Bio je uključen u eksperimentalni rad i jednom je u njegovim pokusima koristio žabe krastače. Ovi pokusi su bili namijenjeni nečemu potpuno različitom — znate da je elektricitet prvo otkriven preko žablje butine — i trebao je osušiti mrtvu žabu. Što ovaj prirodni znanstvenik čini? Iznio je vani i zabio mrtvu žabu na mali komad drva da je Sunce brzo osuši. Nakon nekog vremena se vratio da provjeri i našao brojne bube oko nje kako naporno rade. Odlučio je ostaviti mrtvu žabu na miru i gledati što ti tipovi, bube, namjeravaju. Što su napravile? Nastavile su kopati sve dok drvo nije otpalo i žaba našla mjesto na tlu, u rupi; Tada je ženkama dopušteno da u njoj izlegu jaja. Kada je to napravljeno, bube su prekrile žabu i drvo na koje je pričvršćena sa zemljom. Sada, ako bi ljudi to napravili, čovjek bi pomislio da su također zakopali štap da bi sakrili svaki trag. Dakle vidite, bube kopačice rade upravo ono što bi pametno ljudsko biće napravilo; zaista, uvjeren sam da dosta glupih ljudi ne bi to napravilo — ni blizu. Vidite, dakle, ono što se naziva pamet, inteligencija, prisutno je bez da bube to posjeduju.
Netko bi ovo mogao nazvati besmislicom i reći da to ne treba gledati kao inteligenciju, da je glupo reći da je to inteligencija pošto je to jednostavno instinkt. Naravno, ja smatram glupim da osoba u ovom slučaju koristi riječ "instinkt", i tako krene krivim putem. Međutim, treba uporabiti riječ, a "instinkt" se koristi za sve, tako da uopće ne treba misliti. Moram se upoznati sa samim slučajem — svejedno je kako to zovem — moram upoznati slučaj. Ipak, netko može prigovoriti govoreći, "U redu, ali ono što je rekao, još uvijek je glupost. Bube su rođene s tom sposobnošću; one to genetski prosljeđuju; ovdje ne treba razmišljati o inteligenciji. To je svojstveno njihovoj fizičkoj prirodi, i nema potrebe misliti da te bube posjeduju inteligenciju".
Sada ću vam reći još jednu priču koja je ispričana od osobe neospornog autoriteta, priču koju su također ispričali i drugi ali iznad svega Darwin, neosporan izvor; konačno, ljudi se zaklinju u Darwina, zar ne? Opazio je tu aktivnost kod osa, ne buba. Ose imaju mozak koji nije veći od onog kod buba. Njihove ličinke također trebaju meso čim se izlegu. E sada, ove ose su slabije od buba, čak i kada se okupe, tako da se ne mogu nositi s krticama ili mrtvim žabama već preferiraju manja stvorenja s kojima se mogu nositi bez pomoći. Zbog toga takve ose skupljaju manje životinje poput muha i slično za njihove mlade.
Darwin, koji se smatra za najvećeg prirodoznanstvenika devetnaestog stoljeća, promatrao je ose koje su trebale takvu životinju, žensku osu, bremenitu s jajima, tražeći insekta u kojeg da ih položi. Našavši muhu, mrtvu muhu, na tlu, pokušala je s njom odletjeti, ali bilo joj je preteško. Što je osa učinila? Odgrizla je muhi glavu i stražnje dijelove i odletjela s grudima i krilima, kojima je mogla upravljati. Bez glave i stražnjih dijelova muhe, osa je sada mogla letjeti. Sada — kao što sam rekao, Darwin je gledao sve ovo — puhao je jak povjetarac i osa nije mogla letjeti jer su krila muhe hvatala vjetar. Dva krila su hvatala vjetar, i nije mogla letjeti naprijed. Opet, što osa radi, opterećena muhom? Spušta se na zemlju, odgrize dva krila, i odleti s muhinim prsima bez krila.
U ovom slučaju nemoguće je reći da je bilo što drugo osim namjerno, pošto se osa, uostalom, prilagodila vjetru. Ovo ne može biti svojstveno osi, da odgrize krila. Ono što motivira insekta, mora biti ono što je nazvano inteligencija. Osa sebi kaže da ako su krila odbačena, vjetar ih neće zahvatiti. Nemoguće je da je ovo naslijeđeno; ono što ovdje postoji ono je što se naziva promišljanje; stoga treba priznati da je ovdje inteligencija uistinu na djelu. Ovdje je na djelu inteligencija.
Sada možete vidjeti kako su postupali znanstvenici u devetnaestom stoljeću. Namjerno sam vam spomenuo Darwina koji je ovo promatrao. Međutim, kakav je bio njegov zaključak? Darwin je rekao da sve s čime smo suočeni kod životinja da je proizvedeno samo kroz nasljeđivanje i prirodnu selekciju, i tako dalje.
Da bi postavili teorije, ljudi jednostavno potiskuju ono što sami znaju. To je suštinska stvar, da ljudi potiskuju ono što znaju da bi postavili prikladne teorije. Takve teorije nikako nisu znanstvene i samo bacaju pijesak u oči javnosti. Darwin je sigurno bio veliki čovjek, i nitko nije priznao njegova postignuća dobronamjernije od mene. Napisao sam sve moguće u prilog Darwinu, ali, začudo, moramo shvatiti da su čak i oni koji su dali značajan doprinos patili od toga da nemaju oči za činjenice. Unatoč velikim znanstvenim trijumfima napravljenim u vanjskom svijetu, karakteristika je znanstvenika devetnaestog stoljeća da su ljudi potpuno izgubili njihov osjećaj za činjenice, i činjenice su jednostavno potisnute.
E sad, idemo dalje. Razmotrimo druge insekte. U ovim stvarima se mora proučavati insekte, jer posebno dobro mogu rasvijetliti temu; možemo biti sasvim sigurni da ne duguju svoju inteligenciju tome što imaju veliki mozak, jer ga sigurno nemaju. Stoga, u ovoj stvari treba proučavati insekte. Doista, ne samo da su u stanju osvijetliti stvari koje sam upravo opisao već isto tako i mnoge druge. Insekti polažu svoja jaja, a iz njih nikada ne izlaze zreli insekti već samo mali crvi. Kod leptira, koji su insekti, to je još složenije. Najprije, pojavi se mali crv, gusjenica; učahuri se, i konačno se iz čahure pojavi leptir. To je zasigurno prilična transformacija, ali ta transformacija se zapravo događa kod svih insekata. Vidite, postoje neki insekti koji se, kada su potpuno zreli, hrane samo biljkama. Ja ne agitiram za vegetarijanstvo, kao što znate, ali ovi insekti su vegetarijanci. Jedu samo biljke. Čudna stvar je da njihove ličinke, larve, trebaju meso kada se izlegu. Ti insekti stoga imaju veliku osobitost, da se rađaju s potpuno različitom prehrambenom sklonošću od one koju kasnije steknu. Preobrate se na biljnu hranu tek kao potpuno razvijeni insekti. Kada su još mala djeca i izgledaju potpuno različito — kao larve ili crvi — hrane se mesom.
Što ti zreli insekti rade? Traže druge insekte, uglavnom gusjenice, i polažu jaja na njihova leđa. Oni više nemaju apetit za meso, ali znaju da će se iz njihovih jaja izleći larve koje trebaju meso. Stoga, polažu jaja u tijelu takvih gusjenica ili neke slične životinje. Iako se ovoj pameti možemo diviti, ima tu mnogo više. Može se čak reći da su te novo izležene larve već pametne. Uzmite u obzir da neke vrste larvi zavise o živom mesu za hranu. Kada je vrijeme za leženje jaja, ovaj insekt, koji ima žaoku, probada drugog živog insekta i u njemu polaže mnogo jaja. Ponekad su deponirana brojna jaja, ispunjavaju tijelo gusjenice, i iz njih se izlegu larve. Larve su tada unutar tijela tog drugog insekta. Ta jaja su deponirana samo u žive insekte, jer ako bi životinja u kojoj su položena jaja umrla, jaja bi bila izgubljena, pošto larve mogu preživjeti samo na živom mesu. Uzmite u obzir, dakle, da ako bi larva uništila vitalan organ u insektu domaćinu, tako uzrokujući njegovu smrt, sve druge larve koje su se izlegle iz jaja bi nestale. Međutim, ta mala stvorenja su toliko pametna, da se na živoj gusjenici ništa ne jede izuzev onih dijelova koji nisu potrebni za njen opstanak. Svi vitalni organi su pošteđeni, i gusjenica ostaje živa. Bez obzira koliko je jaja deponirano, samo onoliko je konzumirano da se osigura život insekta domaćina.
Vidite, ove stvari su poznate ali su jednostavno potisnute. Ljudi to znaju ali potiskuju, i nije dobro primljeno, naravno, kada ih netko istakne, jer to ne pokazuje samo nesposobnost već i stvarno nepoštenje službene znanosti.
U slučaju životinja i insekata vidite da je moguće reći da oni sigurno ne posjeduju inteligenciju, jer nemaju aparat za inteligenciju, odnosno, mozak. Ipak, inteligencija je na djelu u onom što rade, mora se priznati da je inteligencija tamo. Životinje ne promišljaju; promišljanje zahtijeva mozak; životinje ne promišljaju, ali ono što se odvija u njihovim aktivnostima je inteligentno. Zaista, događa se da životinje čak imaju nešto slično pamćenju. One nemaju sjećanje već nešto slično tome. To možete promatrati, na primjer, ako ste pčelar. Ovdje je košnica. Pčele se izlegu. Zbog pokusa, premjestite košnicu na obližnje mjesto. Pčele se vraćaju na prvo mjesto; prirodno, to je "instinkt", i ne treba se tome čuditi; lete u smjeru iz kojeg se odletjele. Međutim, sada, počinju svuda tražiti košnicu i lete okolo. Dolaze na novo mjesto ali ne ulaze odmah u košnicu. Umjesto toga, one se dugo roje oko njega, i definitivno se može zaključiti da gledaju je li to njihovo mjesto! Buba radi isto to kada ispituje tlo da vidi je li tvrdo ili mekano. Dok pčele nemaju pamćenja, navedeni slučaj pokazuje da ipak posjeduju nešto slično pamćenju; naime, moraju utvrditi je li to ista košnica. Mi to radimo svojim pamćenjem, pčele to rade s nečim sličnim.
Vidite, ono što je na djelu kao inteligencija kroz ljudsku glavu na djelu je svuda. Inteligencija je na djelu svuda; čak i kod insekata postoji čudesna inteligencija. Zamislite divnu inteligenciju na djelu kada se larva koja je izleže unutar tijela gusjenice ne hrani odmah sa njenim stomakom. Da je to napravila, sve larve bi nestale. U usporedbi s taktikama koje koriste ljudi tijekom rata, inteligencija koja vlada insektima budi poštovanje i otkriva glupost ljudskih bića. U tom pogledu, ljudska bića nemaju razloga polagati isključivo pravo na inteligenciju.
Sada ću vam reći još nešto. Sve ste upoznati s papirom. Svi znate da je papir koji imamo danas izumljen ne prije od četiri ili pet stotina godina. Prije toga, pergament i svakakvi materijali su se koristili za pisanje. Civilizirani čovjek otkrio je takozvani papir u listovima tek prije četiri ili pet stotina godina. Prije toga, čovjek je pisao na koži i tako dalje. Kako je papir otkriven? Trebalo je otkriti kako kombinirati određene stvari na specifičan način. Možda je netko od vas bio u tvornici papira. U početku, papir je tekući; zatim se učvršćuje, itd. Proizvodi se na čisto umjetni način raznim kemijskim i mehaničkim sredstvima. Možda niste vidjeli samo papir već i gnijezdo osa. Gnijezdo osa izgrađeno je ovako (skiciranje). Pričvršćeno je na nešto tako da ose mogu uletjeti u njega. Sivo je, nije bijelo — ali i papir može biti siv, također — a ovo gnijezdo ose je pravi papir. Ako netko pita od čega je napravljeno gnijezdo osa kemijski, kemijski je identično s papirom. To je pravi papir.
Ose međutim, grade njihova gnijezda tisuće i tisuće godina, ne samo četiri ili pet stotina. Možete vidjeti, dakle, da su ose proizvele papir mnogo ranije nego ljudi. To je jednostavno činjenica: gnijezdo osa je napravljeno od papira. Da su, tisuće godina ranije, ljudi bili dovoljno pametni da ispitaju supstance gnijezda ose, tada bi bili otkrili papir. Međutim, kemija nije bila toliko napredna; niti je pisanje, kroz koje je došlo do nekih stvari koje baš i ne služe čovjeku. U svakom slučaju, ose rade papir neizmjerno dugo vremena više nego to rade ljudska bića.
Naravno, mogao bih nastaviti, ne satima već danima, govoriti o tome kako inteligencija prožima sve i nalazi se svuda. Čovjek jednostavno sakuplja tu inteligenciju koja je rasuta u svijetu i koristi je. Zahvaljujući svom dobro razvijenom mozgu, može koristiti za sebe ono što prožima svijet. Zahvaljujući svom mozgu, može koristiti inteligenciju sadržanu u svim stvarima u svoju vlastitu korist.
Naš mozak nam nije dan u svrhu stvaranja inteligencije. Čista besmislica je vjerovati da mi stvaramo inteligenciju. Glupo je kao i reći, "Otišao sam na jezero da dohvatim vodu. Gledaj, sada je u njemu voda; prije minutu je nije bilo; voda je, dakle, materijalizirana sa stijenki krčaga!" Svatko će reći da je to besmislica. Voda je došla iz jezerca; nije proizvedena od krčaga. Eksperti međutim, pokazuju na mozak, koji jednostavno skuplja inteligenciju jer je prisutna u svemu, kao i voda, i tvrde da inteligencija izvire iz njega. Glupo je reći da vodu proizvodi krčag. Konačno, inteligencija je čak prisutna i gdje nema mozga, baš kao što jezerce ne zavisi od krčaga. Inteligencija postoji svugdje, i čovjek je može zahvatiti. Kao što se voda iz krčaga može koristiti, tako i čovjek može koristiti mozak kada skuplja inteligenciju koja je prisutna svuda u svijetu. Međutim, do današnjeg dana, ne koristi ga na posebno istaknut način.
Možete vidjeti da je to stvar ispravnog razmišljanja. Ali oni koji nikada ne misle ispravno — jer pokazuju da ne mogu misliti ispravno — tvrde da inteligenciju proizvodi mozak. To je jednako glupo kao i tvrditi da je voda iz jezera proizvedena od spremnika. Takva glupost je, međutim, danas znanost. Zapravo, ove stvari bi trebale biti očite; treba jednostavno shvatiti da je inteligencija nešto što se mora sakupiti.
Sada, možete uzeti mozak i odlučiti negdje sakupiti inteligenciju. On ne prikuplja inteligenciju ništa više od praznog krčaga za vodu, koji, kada ga odložite, ostaje prazan. Vrč sam ne može uzeti vodu, niti mozak sam sakupiti inteligenciju. Ne možete mozak prepustiti sebi i očekivati da funkcionira, kao ni vrč vode. Što mora biti prisutno da bi mozak mogao prikupiti inteligenciju? Sam prazan krčag vode može se usporediti s vjerovanjem da se čovjek sastoji samo od krvi, živaca i mozga. Mora postojati nešto drugo što čini prikupljanje i sakuplja inteligenciju pomoću mozga. To je duša — duhovni element čovjeka koji prikuplja. Ulazi u čovjeka kao što sam opisao nedavno na predavanju o razvoju embrija. Prethodno je postojala u duševno-duhovnom svijetu i samo koristi fizički. Ako činjenice nisu potisnute, ako se vidi da inteligencija, kao voda, prožima sve i, kao voda u krčagu, mora biti sakupljena, tada — ako je netko ozbiljan znanstvenik a ne šarlatan — treba potražiti sakupljača. To jednostavno slijedi iz korištenja zdravog razuma. Nije točno da je antropozofska znanost duha manje znanstvena od obične znanosti; mnogo je više znanstvena, mnogo više znanstvena.
Prekjučer, moglo se vidjeti kakvu logiku ljudi koriste. Kao što znate, nedavno je ovdje održan prirodoznanstveni tečaj. Već sam vam rekao o pokusima provedenim u Stuttgartu u vezi uloge slezene. Potvrdili smo da slezena služi kao svojevrsni regulator ritma probave. Krvotok ima određeni ritam, što se može naći u pulsu od sedamdeset dva otkucaja u minuti. To je povezano s unosom hrane. Ljudi također malo pažnje obraćaju na ritmički unos hrane; nisu baš dobri u tome, i često nemaju postavljeno vrijeme obroka. Još gore, ljudi neselektivno uzimaju hranu koja je za njih korisna i onu koja nije. Nema tu pravilnosti kao što je ima u krvi. Ako, na primjer, jedem u jedan sat umjesto u dva, to je nepravilnost. Konačno, cirkulacija krvi, ne radi na takav način i ne proizvodi različit puls kada treba prehranu. Tu preuzima slezena. To smo pokušali pokazati pokusima i bili smo uspješni do određene mjere. Potrebno je još pokusa i moraju se uskoro napraviti, ali u nekoj mjeri smo pokazali da je slezena regulator. Premda možemo imati nepravilne prehrambene navike, slezena zadržava hranu u crijevima sve dok je krv treba. Ako ne gladujemo previše — ako previše gladujemo čak ni slezena ne bi mogla pravilno funkcionirati — slezena opskrbljuje krv mastima uzetim iz našeg vlastitog tijela.
Vidite, jer smo bili potpuno iskreni, dr. Kolisko je sasvim iskreno navela u njenoj knjizi da sam na medicinskom tečaju naznačio da slezena ima ovaj zadatak, i onda je nastavila s pokusima da to potvrdi. Tada je profesor u München-u rekao da je to lako; već je primila naznake od antropozofije i tako ih imala u džepu. To ne bi trebala biti hipotetički-deduktivna znanost ako se kreće s naznakama i zatim provodi pokuse. Stoga je rekao da to nije hipotetičko-deduktivna znanost.
Zašto profesor to kaže? Jer ljudi ne žele raditi s mišlju kao vodiljom. Umjesto toga, žele da im se u laboratorij dostavi mnogo materijala, i zatim slijepo počinju eksperimentirati dok se ne dogodi neki rezultat. To zovu hipotetički-deduktivna znanost, ali u njoj uopće nama hipoteze. Povremeno, najvažnija otkrića se dogode slučajno. Pa dobro — čak i slijepi pas ponekad nađe zalogaj! Međutim, kako ćemo napredovati, ako u laboratorijima naš rad ne slijedi naše ideje?
Profesor iz München-a kaže da to nije hipotetičko-deduktivna znanost raditi s naznakama. Sada, zamislite da je negdje pokusima dokazana uloga slezene ali da je požar uništio izvještaje. Znao bi se samo konačni rezultat. Ne bi li se netko mogao javiti i reći da bi on ponovio te pokuse? To ne bi bilo drugačije od našeg započinjanja s naznakama. Isti bi profesor trebao tome prigovoriti da je neznanstveno. Pa, zar to ne bi bilo apsurdno? Ovdje je jedina razlika da sam svoje naznake napravio slijedeći duhovni tijek stvari, ali to sam napravio na takav način da se to lako može pratiti prema znanosti anatomije. Zatim, kroz pokuse, druga osoba traži potvrdu onog na što je točno ukazano. Naš zadatak je ovdje bio jednostavno pokazati ispravan fizički dokaz za ono što sam rekao. Ne postoji logička razlika između mog znanja stečenog duhovno-znanstvenim načinom i onog što je druga osoba već ranije pronašla pomoću pokusa.
Što to znači kada netko smatra da je hipotetičko-deduktivna znanost kada je nešto otkriveno fizičkim sredstvima, iako su opisi testova možda izgorjeli, dok se sve što napravi antropozofija ne smatra hipotetičko-deduktivna znanost? To ukazuje da netko nije iskren i da odmah odbacuje sve što dolazi od antropozofije. Ljudi se uopće ne brinu o hipotetičko-deduktivnoj znanosti; toliko su glupi da ne primjećuju da je to logička besmislica. Kažu da ova naša nije hipotetički-deduktivna znanost ne zato jer je to logično već samo zato što proizlazi iz antropozofije. Ljudi su previše glupi da bi shvatili što dolazi od antropozofije. Naravno, njihovo nerazumijevanje ih ljuti, i zato to odbacuju. Pravi razlog zašto se antropozofija smatra herezom je da oni koji se bave takozvanom znanošću ne misle i ne mogu shvatiti antropozofiju. To je aspekt cijele naše civilizacije. Danas je moguće biti veliki znanstvenik ili učenjak bez da se može zaista misliti. U budućnosti, treba doista njegovati iskrenost, iskrenost koja uzima u obzir sve činjenice, ne samo one koje se zgodno uklapaju u nečiju omiljenu teoriju, tako bacajući pijesak u oči javnosti.
Mržnja prema antropozofiji uglavnom se temelji na iskrenosti antropozofije, nešto što ljudi ne žele priznati. Ako bi ljudi imali pronicljiviji osjećaj za istinu, često bi stali s pisanjem nakon prve rečenice. Međutim, pošto bi se svi njihovi argumenti protiv antropozofije urušili, ako bi se antropozofija pravilno proučavala, ljudi prave svakakve izmišljotine u vezi nje. Ljudi koji prave izmišljotine o antropozofiji ne mare za istinu, i kada jenom počnu govoriti laži, idu dalje. Nastaju ozbiljne klevete o antropozofiji. Koji je rezultat? Osoba koja ne vidi kroz sve to vjeruje da je antropozofija uključena u neka vražja posla. Takva osoba ne može vidjeti kroz to, jer prirodno vjeruje autoritetima, koji ne govore istinu. Antropozofija najviše pati zbog ovih laži koje kruže o njoj, dok je njen cilj usredotočiti se na činjenice i biti prava znanost.
U pogledu na bolnu tragediju koja se ovdje dogodila, moramo barem pogledati pravo stanje stvari i shvatiti kako je antropozofija klevetana iz duha čiste laži.
Ja se apsolutno protivim svakoj agitaciji koja dolazi s naše strane. Naravno, ne mogu sve zaustaviti, ali kada vam se obraćam, strogo ukazujem na činjenice. To je sve što sam danas napravio, i iz tih činjenica sam izvukao opću karakterizaciju znanstvenog života. Morate sebi priznati da gdje se ove činjenice ignoriraju da nema želje stvoriti pravu znanost već samo želje za bacati pijesak u oči javnosti, makar i na potpuno nesvjestan način. Ljudi bi morali biti mnogo pametniji da vide kroz ovo.
Nastaviti ćemo u ponedjeljak. Ako imate nešto za pitati, želio bih da govorite potpuno iz srca. Ja, kao prvo, ne želim da me obeshrabri velika tragedija koja nas je ovdje pogodila. Zato nisam želio trošiti vrijeme jadikujući već sam vam želio reći nešto korisno.