.- 16. Šesnaesto predavanje, Dornach, 27 siječnja 1923
Odnos između disanja i cirkulacije krvi
Žutica — Male boginje — Bjesnoća
Dr. Steiner: Dobro jutro, gospodo. Jeste li mislili o nečemu drugom što bi me željeli pitati?
Postavljeno je pitanje o odnosu između ljudskog disanja i pulsa. Ne bi li to bilo potpuno drugačije u ranija vremena?
Dr. Steiner: Mislite kod samog čovjeka? Pa, pogledajmo ukratko kako stvari stoje danas. Imamo s jedne strane disanje. Čovjek je s vanjskim svijetom povezan disanjem, jer stalno udiše i izdiše zrak. Stoga se može reći da čovjek danas ustrojen na takav način da upija zdrav zrak i izbacuje zrak od kojeg bi se razbolio. Izbačeni zrak sadrži ugljični dioksid. Cirkulacija krvi, s druge strane, interni je proces u kojem krv teče kroz samo tijelo. Neću raspravljati je li točno reći da krv cirkulira u tijelu, ali snaga krvi cirkulira kroz tijelo. Sada, premda se kod svakog pojedinca to malo razlikuje, osoba udahne otprilike osamnaest puta u minuti. Što se tiče krvi, ritam pulsa je sedamdeset i dva otkucaja u minuti. Dakle, može se reći da je kod odrasle osobe disanje povezano s cirkulacijom krvi na takav način da je puls četiri puta brži od disanja.
Sada, mora nam biti jasno što je zaista uključeno u ljudskom biću kada se razmatra disanje u odnosu na cirkulaciju krvi. Prvo, moramo biti načisto da čovjek diše uglavnom kroz pluća — nos, usta i pluća — ali to je samo njegov primarni način disanja. Zaista, kod ljudskog bića, funkcije koje primarno vrši jedan dio njegovog tijela također u manjoj mjeri vrši cijelo njegovo tijelo. Stoga je zrak, ili posebno kisik u zraku, stalno apsorbiran kroz površinu kože. Čovjek stoga također diše kroz kožu, i usporedo s običnim procesom disanja pluća možemo također govoriti o disanju njegove kože. Ako su, na primjer, rupe u koži, nazvane pore, začepljene, koža apsorbira premalo zraka. Nešto nije u redu s disanjem kože. Čovjekova koža mora uvijek biti u takvom stanju da se kroz nju može disati.
Sada, kod ljudskog bića, svi vanjski procesi mogu se, takoreći, naći da postoje i iznutra. Praveći skicu ljudskog bića, možemo reći da se disanje javlja cijelom površinom kože ali posebno kroz pluća u osamnaest udaha u minuti. Sve ovo, međutim, treba protutežu u čovjeku, i pojavljuje se nešto sasvim zanimljivo. Čovjek ne može pravilno disati plućima niti kroz kožu, ali posebno kroz kožu, ako protuteža nije prisutna.
Znate da magnet nema samo sjeverni pol, pozitivan, već također i južni, negativan pol. Ako čovjek ima svoja pluća i kožu za disanje, tada mu je također potrebna suprotnost, a ta suprotnost se nalazi u jetri. Već smo se upoznali s jetrom sa raznih stajališta; sada je moramo naučiti promatrati kao suprotnost aktivnosti pluća-kože; jetra i aktivnost pluća-kože međusobno se uravnotežuju. Moglo bi se reći da je stalna svrha jetre interno dovesti u red ono što čovjek stječe disanjem u njegovom odnosu s vanjskim svijetom. Tome služi jetra.
Razmotrite poremećaj jetre koji se može pojaviti bilo kada, čak i kod starijih ljudi. Prilično je teško dijagnosticirati kada jetra nije u redu, a često se toga i nije svjesno jer je jetra organ, jedini organ, koji ne boli kada nešto nije u redu s njim. Čovjek može dugo vremena patiti od bolesti jetre bez da to zna. Nitko to ne može dijagnosticirati, jer nema boli. To je zato jer je jetra povezana s najviše vanjskim aspektima ljudskog bića. Interno, jetra je zaista nešto poput vanjskog svijeta. Čovjek ne osjeća iznutra kada je stolica slomljena, niti osjeća kad se uništava jetra. To je kao da je jetra segment vanjskog svijeta. Unatoč tome, to je od strašne važnosti za ljudsko biće.
Sada zamislite da jetra radi neispravno. Kada se to dogodi, sva aktivnost pluća i kože je također izbačena iz ravnoteže, i tada se pojavljuje određeni problem. Vidite, iz srca, vene dosežu svuda u pluća i u kožu. Kroz sasvim delikatne krvne sudove, cirkulacija krvi doseže svuda u kožu, u pluća, i također u jetru. Sada se odvija sljedeće. Ako je funkcioniranje jetre oštećeno, krv ne može teći pravilno u i iz jetre. Ako, zbog problema s jetrom, krv teče u nju previše jako i jetra postane prekomjerno aktivna, stvara se previše žući i osoba dobije žuticu. Žutica se javlja kod ljudi kada je previše žući proizvedeno, kada je, na primjer, aktivnost jetre prejaka. Stoga dolazi do žutice kada pretjerana aktivnost jetre prožima tijelo.
Međutim, što se događa kada je aktivnost jetre preslaba? Aktivnost krvi na površini kože nije kompenzirana. Krv, koja teče svuda, želi biti kompenzirana, i krv u jetri istražuje, takoreći, da li se jetra ponaša ispravno ili ne. Ako se jetra ne ponaša ispravno, krv juri na površinu tijela da se tamo napuni. Što se događa? Rezultat su male boginje. To je veza između malih boginja i cirkulacije krvi, s kojom, zbog oštećene jetre, nešto nije u redu.
Krv doseže svugdje gdje sam povukao crtu plavom bojom (vidi crtež); postoji i crvena linija koja označava da kisik iz zraka dopire posvuda. Cirkulacija krvi s pravom uspostavlja točku kontakta tamo s disanjem, a je li se to događa u plućima ili koži zaista nije važno, jer sebe uravnotežuje. Međutim. Ako zrak koji ulazi kroz proces disanja nema kontakt s krvi na pravi način, nastaju velike boginje. Što su male boginje? Male boginje u zaista rezultat razvoja prevelike respiratorne aktivnosti na površini tijela ili u plućima. Osoba postaje previše aktivna na površini, i ta aktivnost posvuda izaziva upalu.
Dijagram 1.
Što se može napraviti u tim okolnostima? Pa, ljudi već čine jedinu stvar koja se može napraviti u takvim slučajevima. Cijepe se s cjepivom kravljih boginja. Što se stvarno postiže cijepljenjem kravljim boginjama? Cjepivo iznutra prožima tijelo, jer krv cirkulira svuda. Dok se krv inače nadoknađuje na površini tijela, sada se mora nositi s cjepivom. Time se sprječava prekomjerna aktivnost na površini. Cijepljenje malih boginja zaista ima izvjestan značaj. Krv, koja nije pravilno angažirana u jetri, sada je zauzeta s cjepivom. Općenito, postoji dobar razlog za sve metode cijepljenja. Možda ste čuli da se veliki dio našeg liječenja bazira na cijepljenju, jer aktivnost koja se javlja na krivom mjestu može time biti usmjerena na drugi dio ljudskog tijela.
Cjepivo protiv bjesnoće je posebno zanimljivo. Iako bjesnoća dolazi od nečeg posve različitog, to je u osnovi isti odgovor kojeg sam objasnio u vezi malih boginja. Zamislite da osobu ugrize bijesni pas ili vuk. Takva životinja ima otrov u slini. Taj otrov sada ulazi u žrtvu preko ugriza, i osoba postaje uključena u detoksikaciju od otrova. Može biti preslab za to, i mogao bi podleći otrovu, ali nešto drugo je zaista osnova za smrt. Znate da čovjek prvo razvije bjesnoću prije nego podlegne otrovu. Koji je razlog za to?
Recimo da me ugrizao bjesni pas. Sada moram usmjeriti unutarnju aktivnost na tu točku, i moram pustiti da teče ovdje da potroši otrov. Taj nalet aktivnosti osjeti moja kičmena moždina kao da sam primio šok. Tako utječe na moju kičmenu moždinu. Pošto moje tijelo mora odjednom razviti takvu ekstremnu aktivnost zbog ugriza psa, moja kičmena moždina pretrpi šok preko čega se razbolim.
Što se sada mora učiniti da se neutralizira ovaj šok? Znate da kada se osoba smrzne od straha, može se privesti pameti ako se nekoliko puta ošamari. Kičmenu moždinu također treba ošamariti, ali prvo treba doći do nje. To se može postići dajući bjesnoću kunića. On se ubije i njegova kičmena moždina suši otprilike dvadeset minuta na 20° C. Ta se tvar onda ubrizga u bijesnu osobu.
Sada, dovoljno čudno, sve supstance imaju način za ići do određenih dijelova tijela. Osušena leđna kunića, koja otvor bjesnoće zadržava kratko vrijeme — oko petnaest minuta — prije nego postane neučinkovita, brzo se ubrizga u čovjeka. Ulazi u njegovu kičmenu moždinu, koja time pretrpi protu šok. To je baš kao da prodrmate osobu koja je paralizirana strahom i ona se trgne. U slučaju kunića, čovjekova kičmena moždina se oporavi od šoka pomoću cijepljenjem dehidriranom kičmenom moždinom bijesnog kunića.
Vidite, dakle, da kada se aktivnost razvije u ljudskom biću na pogrešnom mjestu i postane bolestan, može ga se izliječiti ako je gotovo isti proces razvijen na drugom mjestu. Ovo su neki od složenih odnosa u ljudskom organizmu.
Sada, ako razmotrite disanje i aktivnost krvi, ta dva procesa su povezana kod odrasle osobe u omjeru jedan dah za četiri otkucaja bila. Struja krvi teče brže; nakon tri otkucaja čovjek udahne, a nakon još tri ponovno udahne. Tako zrak prolazi kroz njegovo tijelo. Krv se kreće kroz tijelo: jedan, dva, tri, a s četvrtim udahnemo; jedan, dva, tri, i s četvrtim ponovno udahnemo. To ide kroz cijelo tijelo.
Sve to stvara ugljični dioksid. Sada, većina tog ugljičnog dioksida je izdahnuta, ali kada bi se sav izdahnuo, mi bi bili najgori glupani. Dio ugljičnog dioksida mora stalno ulaziti u naš nervni sustav, kojem treba ugljični dioksid, jer stalno mora biti umrtvljen. Nervni sustav treba ovaj umrtvljeni ugljični dioksid. Kroz udisanje zraka on se stoga stalno podiže i snabdijeva moj nervni sustav.
Što to znači? Ništa drugo nego ovo, budući da je ugljični dioksid otrov, ja stalno trebam otrov u mom sustavu za mišljenje. To je najzanimljivija stvar. Da se meni ne odvija stalni proces trovanja, s kojim se moram stalno boriti, ne bih mogao koristiti moj nervni sustav. Ne bih mogao misliti. Čovjek je zaista u položaju da se mora stalno trovati udišući zrak, i pomoću otrova u dahu, on misli. Ugljični dioksid neprestano struji u moju glavu, i s tim otrovnim zrakom ja mislim.
Danas, čovjek jednostavno udiše zrak. Zrak sadrži kisik i dušik. Čovjek apsorbira kisik, izostavljajući dušik.
Kada danas proučavamo čovjeka, otkriva se sljedeće. Ljudskoj glavi danas treba ugljični dioksid. Ugljični dioksid je kombinacija ugljika koji je proizveden u ljudskom tijelu i kisika. Čovjek izostavlja dušik sadržan u zraku. Ako danas proučavamo ljudsku glavu, otkriva se da je ta glava tako organizirana da sasvim dobro može misliti zbog apsorpcije ugljičnog dioksida i stoga ugljika i kisika. Ova ljudska glava je, kroz ugljični dioksid, koji je otrov i lagano se podiže od organa do ljudske glave, stalno izložena oštećenjima. To je kao da bi uvijek trebali udahnuti malo ugljičnog dioksida umjesto kisika. Zaista uvijek udahnete malo ugljičnog dioksida u glavu. To je od velike važnosti, jer stalno uzimamo nešto što zapravo uništava život. To je ujedno i razlog da moramo spavati, da nam je potrebno vrijeme tijekom kojeg glava ne apsorbira ovu sićušnu količinu ugljičnog dioksida tako energično i time možemo obnoviti organe.
Studije glave pokazuju da u sadašnjem stanju može iskoristiti ovaj otrov, ugljični dioksid, tako što će u više navrata pretrpjeti mala oštećenja i zatim se obnoviti kroz spavanje, zatim je opet oštećena, i opet se obnavlja, i tako dalje. Međutim, u vrlo drevnim vremenima, čovjek još nije imao glavu. Do nje je došlo tijekom evolucije. Čovjek nikada ne bi dobio glavu da je udisao samo ugljični dioksid. Potpuno razvijena glava može tolerirati ugljični dioksid, ali da je čovjek uvijek udisao ugljični dioksid, nikada ne bi dobio glavu. Dakle, davno, morao je udisati nešto drugo. Sada se moramo zapitati što je čovjek nekada disao. Ako se cijela evolucija proučava detaljno, otkriva se da je tijekom razvoja embrija u maternici, čovjek koristio nešto drugo osim pukog ugljičnog dioksida. Zanimljiva je činjenica da je u majčinoj utrobi čovjek gotovo cijeli glava. Ostatak embrija, ako ga proučavate u ranoj fazi, sitan je (vidi skicu) i još je uvijek sav gotovo dio glave; ostatak je strašno mali. Tada je cijeli embrij okružen zidovima maternice.
Vidite, čovjek je gotovo cijeli glava, ali svejedno se mora razvijati, a za to mu je potreban dušik. Potreban mu je dušik, i to se opskrbljuje od majčina tijela. Ako čovjek ne bi imao pristup dušiku u maternici, tvar koju kasnije odbija u zraku, ne puštajući da uđe u njega, bilo bi mu nemoguće razviti se. Ne bismo stekli odgovarajuću glavu da to nije do dušika. U ranoj fazi evolucije, kada se njegova glava tek počela razvijati, čovjek nije smio apsorbirati kisik već dušik. Stoga su bitni elementi za čovjeka morali biti ugljik i dušik, umjesto današnjeg ugljika i kisika.
Cjepivo protiv bjesnoće je posebno zanimljivo. Iako bjesnoća dolazi od nečeg posve različitog, to je u osnovi isti odgovor kojeg sam objasnio u vezi malih boginja. Zamislite da osobu ugrize bijesni pas ili vuk. Takva životinja ima otrov u slini. Taj otrov sada ulazi u žrtvu preko ugriza, i osoba postaje uključena u detoksikaciju od otrova. Može biti preslab za to, i mogao bi podleći otrovu, ali nešto drugo je zaista osnova za smrt. Znate da čovjek prvo razvije bjesnoću prije nego podlegne otrovu. Koji je razlog za to?
Recimo da me ugrizao bjesni pas. Sada moram usmjeriti unutarnju aktivnost na tu točku, i moram pustiti da teče ovdje da potroši otrov. Taj nalet aktivnosti osjeti moja kičmena moždina kao da sam primio šok. Tako utječe na moju kičmenu moždinu. Pošto moje tijelo mora odjednom razviti takvu ekstremnu aktivnost zbog ugriza psa, moja kičmena moždina pretrpi šok preko čega se razbolim.
Što se sada mora učiniti da se neutralizira ovaj šok? Znate da kada se osoba smrzne od straha, može se privesti pameti ako se nekoliko puta ošamari. Kičmenu moždinu također treba ošamariti, ali prvo treba doći do nje. To se može postići dajući bjesnoću kunića. On se ubije i njegova kičmena moždina suši otprilike dvadeset minuta na 20° C. Ta se tvar onda ubrizga u bijesnu osobu.
Sada, dovoljno čudno, sve supstance imaju način za ići do određenih dijelova tijela. Osušena leđna kunića, koja otvor bjesnoće zadržava kratko vrijeme — oko petnaest minuta — prije nego postane neučinkovita, brzo se ubrizga u čovjeka. Ulazi u njegovu kičmenu moždinu, koja time pretrpi protu šok. To je baš kao da prodrmate osobu koja je paralizirana strahom i ona se trgne. U slučaju kunića, čovjekova kičmena moždina se oporavi od šoka pomoću cijepljenjem dehidriranom kičmenom moždinom bijesnog kunića.
Vidite, dakle, da kada se aktivnost razvije u ljudskom biću na pogrešnom mjestu i postane bolestan, može ga se izliječiti ako je gotovo isti proces razvijen na drugom mjestu. Ovo su neki od složenih odnosa u ljudskom organizmu.
Sada, ako razmotrite disanje i aktivnost krvi, ta dva procesa su povezana kod odrasle osobe u omjeru jedan dah za četiri otkucaja bila. Struja krvi teče brže; nakon tri otkucaja čovjek udahne, a nakon još tri ponovno udahne. Tako zrak prolazi kroz njegovo tijelo. Krv se kreće kroz tijelo: jedan, dva, tri, a s četvrtim udahnemo; jedan, dva, tri, i s četvrtim ponovno udahnemo. To ide kroz cijelo tijelo.
Sve to stvara ugljični dioksid. Sada, većina tog ugljičnog dioksida je izdahnuta, ali kada bi se sav izdahnuo, mi bi bili najgori glupani. Dio ugljičnog dioksida mora stalno ulaziti u naš nervni sustav, kojem treba ugljični dioksid, jer stalno mora biti umrtvljen. Nervni sustav treba ovaj umrtvljeni ugljični dioksid. Kroz udisanje zraka on se stoga stalno podiže i snabdijeva moj nervni sustav.
Što to znači? Ništa drugo nego ovo, budući da je ugljični dioksid otrov, ja stalno trebam otrov u mom sustavu za mišljenje. To je najzanimljivija stvar. Da se meni ne odvija stalni proces trovanja, s kojim se moram stalno boriti, ne bih mogao koristiti moj nervni sustav. Ne bih mogao misliti. Čovjek je zaista u položaju da se mora stalno trovati udišući zrak, i pomoću otrova u dahu, on misli. Ugljični dioksid neprestano struji u moju glavu, i s tim otrovnim zrakom ja mislim.
Danas, čovjek jednostavno udiše zrak. Zrak sadrži kisik i dušik. Čovjek apsorbira kisik, izostavljajući dušik.
Kada danas proučavamo čovjeka, otkriva se sljedeće. Ljudskoj glavi danas treba ugljični dioksid. Ugljični dioksid je kombinacija ugljika koji je proizveden u ljudskom tijelu i kisika. Čovjek izostavlja dušik sadržan u zraku. Ako danas proučavamo ljudsku glavu, otkriva se da je ta glava tako organizirana da sasvim dobro može misliti zbog apsorpcije ugljičnog dioksida i stoga ugljika i kisika. Ova ljudska glava je, kroz ugljični dioksid, koji je otrov i lagano se podiže od organa do ljudske glave, stalno izložena oštećenjima. To je kao da bi uvijek trebali udahnuti malo ugljičnog dioksida umjesto kisika. Zaista uvijek udahnete malo ugljičnog dioksida u glavu. To je od velike važnosti, jer stalno uzimamo nešto što zapravo uništava život. To je ujedno i razlog da moramo spavati, da nam je potrebno vrijeme tijekom kojeg glava ne apsorbira ovu sićušnu količinu ugljičnog dioksida tako energično i time možemo obnoviti organe.
Studije glave pokazuju da u sadašnjem stanju može iskoristiti ovaj otrov, ugljični dioksid, tako što će u više navrata pretrpjeti mala oštećenja i zatim se obnoviti kroz spavanje, zatim je opet oštećena, i opet se obnavlja, i tako dalje. Međutim, u vrlo drevnim vremenima, čovjek još nije imao glavu. Do nje je došlo tijekom evolucije. Čovjek nikada ne bi dobio glavu da je udisao samo ugljični dioksid. Potpuno razvijena glava može tolerirati ugljični dioksid, ali da je čovjek uvijek udisao ugljični dioksid, nikada ne bi dobio glavu. Dakle, davno, morao je udisati nešto drugo. Sada se moramo zapitati što je čovjek nekada disao. Ako se cijela evolucija proučava detaljno, otkriva se da je tijekom razvoja embrija u maternici, čovjek koristio nešto drugo osim pukog ugljičnog dioksida. Zanimljiva je činjenica da je u majčinoj utrobi čovjek gotovo cijeli glava. Ostatak embrija, ako ga proučavate u ranoj fazi, sitan je (vidi skicu) i još je uvijek sav gotovo dio glave; ostatak je strašno mali. Tada je cijeli embrij okružen zidovima maternice.
Vidite, čovjek je gotovo cijeli glava, ali svejedno se mora razvijati, a za to mu je potreban dušik. Potreban mu je dušik, i to se opskrbljuje od majčina tijela. Ako čovjek ne bi imao pristup dušiku u maternici, tvar koju kasnije odbija u zraku, ne puštajući da uđe u njega, bilo bi mu nemoguće razviti se. Ne bismo stekli odgovarajuću glavu da to nije do dušika. U ranoj fazi evolucije, kada se njegova glava tek počela razvijati, čovjek nije smio apsorbirati kisik već dušik. Stoga su bitni elementi za čovjeka morali biti ugljik i dušik, umjesto današnjeg ugljika i kisika.
Dijagram 2.
Baš kao što danas čovjek udiše kisik, nekada je morao udahnuti ugljik kombiniran s dušikom — drugim riječima, morao je apsorbirati dušik. Ali što je ugljik plus dušik? To je cijanid, a kada je prisutan kao kiselina, cijanovodična kiselina. To znači da su u nekom vremenu morali biti takvi da čovjek nije apsorbirao kisik iz zraka već dušik, s kojim je interno proizvodio cijanid, još jači otrov. Taj još jači otrov ono je što je čovjeku omogućilo da danas misli i ugljičnim dioksidom. U to vrijeme je oblikovao organe s još jačim otrovom.
Vraćajući se u prošlost, dolazimo do točke drevne evolucije kada je, za razliku od danas, čovjek proizvodio cijanid, i umjesto da izdiše ugljični dioksid kao što radi danas, izdisao je cijanovodičnu kiselinu, mnogo jači otrov. Dakle, od čovjeka i njegovog sadašnjeg disanja, idemo natrag u drevne uvjete u kojima je zrak bio ispunjen cijanovodičnom kiselinom baš kao što je danas prožet ugljičnim dioksidom.
1906. održao sam predavanje u Parizu, i zbog raznih sugestija od slušatelja, bio sam ponukan da im kažem da čak i danas postoje kozmička tijela koja posjeduju atmosferu od cijanida, a ne zemaljsku. Kada bi Zemlju promatrali s Mjeseca ili posebno s Marsa, pomoću spektroskopa mogli bi se svuda u zemljinoj atmosferi opaziti tragovi ugljičnog dioksida. Međutim, da se drevnu Zemlju promatralo iz svemira kad je čovjek tek počinjao dobivati glavu, umjesto tragova ugljičnog dioksida opažali bi se tragovi cijanovodične kiseline. Do danas postoje tijela koja su zadržala stanje Zemlje prijašnjih doba; to su kometi. Kometi su ono kakva je Zemlja bila kada je čovjek sticao glavu. Stoga, moraju sadržavati cijanid. Rekao sam 1906. da je glavna karakteristika kometa da sadrže cijanid; ako se komet proučava spektroskopom, moraju se vidjeti linije cijanida. Ubrzo nakon toga pojavio se komet; on se pojavljuje samo rijetko. U to vrijeme sam bio u Norveškoj, i o tome se mnogo pričalo — neobično je, ljudi su zapravo vidjeli liniju cijanida.
Ljudi uvijek kažu da kada je antropozofija svjesna nečega što je temeljeno na duhovnom uvidu, trebalo bi moći to kasnije dokazati. Postoje zaista brojne stvari koje su kasnije dokazane. Međutim, kada se pojavi dokaz, ljudi ga previde ili potisnu. Istina je da sam, na osnovu ove promjene u procesu disanja, izjavio prije nego je promotreno stetoskopom da kometi sadrže cijanid. To je ista supstanca koja je bila potrebna čovjeku da stekne glavu u vrijeme dok je Zemlja još bila u stanju sličnom kometu.
Sada, zamislite na trenutak da sam udahnuo dušik umjesto kisika; prirodno bi nastalo nešto dugo nego ljudska krv. Kao što znate, krv koja je postala plava kombinira se u plućima s kisikom i postaje crvena. Sada, kada čovjek udahne kisik on kisik apsorbira u krv; kada udahne dušik, apsorbira dušik u svoju krv. Način na koji krv danas funkcionira kod zdrave osobe, je da nikad ne sadrži mokraćnu kiselinu, ali ako je čak i malo dušika apsorbirano u krv, ako samo nešto čak i malo nije u redu s ljudskim bićem, u krvi se pojavljuje mokraćna kiselina.
U vrijeme kada je čovjek stekao glavu, njegova krv sastojala se u potpunosti od mokraćne kiseline, pošto se s krvi stalno kombinirao dušik umjesto kisika. Njegova krv je bila samo mokraćna kiselina. Kao embrij danas, ljudsko biće pliva u plodnoj vodi i tako ima lako dostupnu mokraćnu kiselinu. Mokraćna kiselina je posvuda u njegovom okruženju. U ovom ranom stanju embrij treba mokraćnu kiselinu za svoj razvoj. U prošlosti, kada je čovjek sticao glavu i izdisao cijanovodičnu kiselinu, plivao je okolo u mokraćnoj kiselini. Drugim riječima, koristio je cijanidnu kiselinu, kombinirajući dušik i ugljik i iznutra proizvodeći mokraćnu kiselinu. Cijanovodična kiselina okruživala ga je svugdje. Svijet je jednom bio u stanju u kojem su mokraćna i cijanovodična kiselina igrale veliku ulogu kao što igraju voda i zrak danas.
Čak i danas, postoje živa bića koja mogu preživjeti s nečim što nije kisik. Ona su, na primjer, stvorenja koja su sićušna, pošto je sve što je bilo veliko danas postalo malo. Sićušna, najmanja živa bića su nekad bili divovi. Ali postoje živa bića koja uopće ne mogu podnijeti kisik. Ona izbjegavaju kisik i umjesto toga apsorbiraju sumpor. To su sumporne bakterije koje žive pomoću sumpora. To pokazuje da kisik nije jedini nužan za život. Slično, čovjeku nije trebao kisik da ostane živ u ranijim dobima već je umjesto toga trebao dušik, i kroz to je formiran. Čovjek je oblikovan kad je Zemlja bila formirana poput kometa, i odnos između disanja i krvi je bio potpuno različit u tim ranim dobima.
Razmotrimo sada što smo naučili u vezi sa samim svijetom. Ako se usredotočimo na činjenicu da uzimamo jedan dah za četiri otkucaja pulsa — jedan, dva, tri, udah zraka; jedan, dva, tri, udah zraka — isti ritam se također može naći u prirodi: proljeće, ljeto, jesen, zima. Jedan: proljeće; dva: ljeto; tri: jesen; četiri: zima. Ovdje imamo korelaciju između onog što je vani u univerzumu i onog što imate unutar čovjeka. Tako možemo reći, ako promatramo cijelu Zemlju, da se naš unutarnji ritam može isto tako naći i izvan Zemlje. Ljudi se uopće ne obaziru na ove okolnosti u vezi Zemlje.
Vidite, sada je vani snijeg. Ljeti nema snijega. Što to zapravo znači? Ono što je sada vani kao snijeg u drugo vrijeme ćete naći kao vodu. Voda je potpuno ovisna o Zemlji, i čovjek to sigurno mora osjetiti. Voda ovdje okolo u planinama jure sadrži kalcij. Sve što je unutar Zemlje također je u vodi. Ljudi koji su posebno osjetljivi na to razviju gušu iz onog što sadrži voda u oblasti jure. Voda je zavisna o Zemlji. U proljeće, počinje biti ovisna, najviše je ovisna ljeti, i nekako prestaje biti ovisna u jesen. Zimi — pa, gospodo, Zemlja ne stvara snijeg! Snijeg, sastojeći se od bezbroj delikatnih kristala, formiran je od svemira, iz kozmosa. Za razliku od ljeta, Zemlja se zimi ne prepušta toplini svijeta već ranije formativnim silama. Voda se zimi okreće od Zemlje i prima hladnoću univerzalnog prostora. Tako smo otkrili zanimljiv ritam u svemiru. Jedan: proljeće; dva: ljeto; tri: jesen; četiri: zima, i voda sebe više ne usmjerava prema Zemlji već prema univerzumu. Opet, jedan, dva tri — proljeće, ljeto, jesen; zatim četiri: voda slijedi univerzum, ne više Zemlju.
Sada usporedite ovaj ritam s krvlju i procesom disanja. Jedan, dva, tri otkucaja srca, krv je usmjerena prema unutrašnjosti tijela; četiri: udisaj zraka, krv je usmjerena na ono što je vani. Ovdje imate istu aktivnost kod Zemlje kao i u ljudskom biću. Ako krv usporedite s vodom Zemlje, krv se prema tome usmjerava. Prva tri otkucaja pulsa iznutra su malo kao proljeće, ljeto, i jesen; četiri, sada dolazi zima Zemlje, i aha, mi dišemo, sada dolazi dah, baš kao i kod same Zemlje. Iznutra, čovjek je potpuno prilagođen zemljinu procesu disanja. Stoga se može reći da ono što ima svoj tijek u jednoj godini na Zemlji, da se odvija brže, osamnaest puta u jednoj minuti, u čovjeku. Za ono za što Zemlji treba godinu dana, odvija se osamnaest puta u minuti u čovjeku. Čovjek je zapravo uvijek ispunjen tim ritmom, ali mnogo je brži nego kod Zemlje. Kada promatramo Zemlju u svijetlu naše današnje rasprave, shvatimo da je stanje Zemlje prije bilo sasvim drugačije, i stječemo izvjesnu sličnost s kometima. Sada, kada se kometa dezintegrira, komadi, koji sadrže željezo, padaju na Zemlju kao meteori. Cijeli komet, koji pada na Zemlju kada se rascijepa, stoga sadrži željezo.
To je također nešto što još uvijek imamo unutar sebe. Kada se naša trupla raspadnu, željezo iz naše krvi ostaje iza nas. Ovdje smo zadržali nešto od naše drevne prirode kometa, i zapravo se ponašamo kao kometi. Imamo željezo u krvi kroz razvijanje naše drevne aktivnosti cijanida u nama — odnosno, naša vanjska tijela, u čiju krv ne može više ulaziti premda je to nekoć bilo dopušteno. To ne znači ništa više nego da danas povlačimo naše unutarnje proljeće, ljeto, jesen i zimu od vanjskog proljeća, ljeta, jeseni i zime. Naša zavisnost o godišnjim dobima je postala minimalna.
Međutim, ne trebate se vraćati užasno daleko u prošlost da bi vidjeli da su stvari tada imale potpuno drugačiji karakter. Premda se sada stvari mijenjaju, ako je netko odrastao na selu kao ja, zna da su bili ljudi koji su mnogo zavisili od proljeća, ljeta, jeseni i zime; sada ih je manje jer sve postaje ujednačenije u svijetu. To se čak moglo primijetiti u njihovom duševnom životu. Ljeti su bili potpuno drugačijeg raspoloženja nego zimi. Kada bi vas sreli zimi uvijek su bili malo izvan svog bića; više su sličili na utvare nego na ljude. Na svoje bi došli ljeti i tada su zaista bili oni sami. To znači da su ovisili o vanjskom proljeću, ljetu, jeseni i zimi.
Ovo nam pokazuje kakav je čovjek bio u ranijim dobima. Kada je disao dušik umjesto kisika, bio je potpuno ovisan o okruženju; sudjelovao je otkucajima bila i disanju svog tijela komete, koje sam u mojoj knjizi, Osnove tajne znanosti, nazvao drevni Mjesec. Drevni Mjesec je bio tijelo nalik kometi, i, kao sudionik, čovjek je bio dio velikog organizma koji je također disao. Bilo je to kao da bi danas čovjek odjednom dobio jedan otkucaj bila u proljeće, jedan u ljeto, jedan u jesen, i tada bi udahnuo zimi, i tako dalje. Ovakav je čovjek bio kada je disao dušik; bio je član cijelog zemaljskog organizma.
Dakle vidite, dolazimo iz potpuno drugog smjera i ponovno dostižemo točku do koje smo došli ranije kada smo razmatrali megateriju, sauriju, i tako dalje. Dolazimo do iste točke drugačijim putem.
To je izvanredna stvar u vezi znanosti duha. Uobičajena današnja znanstvena aktivnost počinje u nekoj točci i odvija se korak po korak, kasajući pravocrtno, ne znajući gdje ide. To nije slučaj s antropozofskom znanošću. Može se kretati u jednom ili drugom smjeru s različitih polaznih točaka, ali baš kao što planinar uvijek doseže isti vrh bez obzira od kuda je krenuo kada se počeo penjati, tako i antropozofija uvijek dolazi do istog cilja. To je ono što je izvanredno. Što se iskrenije ispituje svijet, to se više pojedinačna razmatranja uklapaju u jedinstvo.
Imamo primjer ovoga u istraživanju vašeg pitanja danas. Polazili smo od stvari sasvim različitih od ranijih tema, ipak smo još jednom došli do zaključka da je čovjek imao svoj ritam unutar cijelog zemaljskog organizma kada je još bio sličan kometi; samo sada je to učinio svojim. Čovjek je postojao kao dio Zemlje baš kao i danas kada je još zametak unutar majke. Tamo također sudjeluje u njezinom pulsu i aktivnosti disanja.
Može li se dokazati da čovjek danas sudjeluje u majčinom pulsu i aktivnosti disanja? To je dokazano sa onim što sam ranije rekao, male boginje se razviju kada aktivnost krvi dođe u vezu s aktivnosti disanja. Ovo je zanimljivo. Ako čovjek dijeli materinsku krv i aktivnost disanja dok je u maternici, dijete u maternici trebalo bi dobiti male boginje ako ih majka ima, i dobije ih. Kada trudnica oboli od malih boginja, njeno nerođeno dijete već ima male boginje u maternici, jer dijete sudjeluje u svemu.
Na isti način, dok je Zemlja bila još uvijek majka ljudskog bića — premda je Zemlja tada bila vrsta kometa — sudjelovao je u svemu što je Zemlja prošla. Njegov puls je kucao i disao je ako bi onaj od Zemlje puls otkucao i disao. Stoga se može reći da je vrlo osobito bilo kada smo, ako se vratimo u drevna vremena kada su ljudska bića znala instinktivno i nisu bila pametna kao danas, uvijek Zemlju nazivali "majka" — Majka Zemlja i tako dalje. Govorili su o Uranu, što znači univerzum, i Gaea-i, Zemlji, i vidjeli su Uran kao oca u univerzumu vani i Zemlju kao majku.
Vraćajući se u prošlost, dolazimo do točke drevne evolucije kada je, za razliku od danas, čovjek proizvodio cijanid, i umjesto da izdiše ugljični dioksid kao što radi danas, izdisao je cijanovodičnu kiselinu, mnogo jači otrov. Dakle, od čovjeka i njegovog sadašnjeg disanja, idemo natrag u drevne uvjete u kojima je zrak bio ispunjen cijanovodičnom kiselinom baš kao što je danas prožet ugljičnim dioksidom.
1906. održao sam predavanje u Parizu, i zbog raznih sugestija od slušatelja, bio sam ponukan da im kažem da čak i danas postoje kozmička tijela koja posjeduju atmosferu od cijanida, a ne zemaljsku. Kada bi Zemlju promatrali s Mjeseca ili posebno s Marsa, pomoću spektroskopa mogli bi se svuda u zemljinoj atmosferi opaziti tragovi ugljičnog dioksida. Međutim, da se drevnu Zemlju promatralo iz svemira kad je čovjek tek počinjao dobivati glavu, umjesto tragova ugljičnog dioksida opažali bi se tragovi cijanovodične kiseline. Do danas postoje tijela koja su zadržala stanje Zemlje prijašnjih doba; to su kometi. Kometi su ono kakva je Zemlja bila kada je čovjek sticao glavu. Stoga, moraju sadržavati cijanid. Rekao sam 1906. da je glavna karakteristika kometa da sadrže cijanid; ako se komet proučava spektroskopom, moraju se vidjeti linije cijanida. Ubrzo nakon toga pojavio se komet; on se pojavljuje samo rijetko. U to vrijeme sam bio u Norveškoj, i o tome se mnogo pričalo — neobično je, ljudi su zapravo vidjeli liniju cijanida.
Ljudi uvijek kažu da kada je antropozofija svjesna nečega što je temeljeno na duhovnom uvidu, trebalo bi moći to kasnije dokazati. Postoje zaista brojne stvari koje su kasnije dokazane. Međutim, kada se pojavi dokaz, ljudi ga previde ili potisnu. Istina je da sam, na osnovu ove promjene u procesu disanja, izjavio prije nego je promotreno stetoskopom da kometi sadrže cijanid. To je ista supstanca koja je bila potrebna čovjeku da stekne glavu u vrijeme dok je Zemlja još bila u stanju sličnom kometu.
Sada, zamislite na trenutak da sam udahnuo dušik umjesto kisika; prirodno bi nastalo nešto dugo nego ljudska krv. Kao što znate, krv koja je postala plava kombinira se u plućima s kisikom i postaje crvena. Sada, kada čovjek udahne kisik on kisik apsorbira u krv; kada udahne dušik, apsorbira dušik u svoju krv. Način na koji krv danas funkcionira kod zdrave osobe, je da nikad ne sadrži mokraćnu kiselinu, ali ako je čak i malo dušika apsorbirano u krv, ako samo nešto čak i malo nije u redu s ljudskim bićem, u krvi se pojavljuje mokraćna kiselina.
U vrijeme kada je čovjek stekao glavu, njegova krv sastojala se u potpunosti od mokraćne kiseline, pošto se s krvi stalno kombinirao dušik umjesto kisika. Njegova krv je bila samo mokraćna kiselina. Kao embrij danas, ljudsko biće pliva u plodnoj vodi i tako ima lako dostupnu mokraćnu kiselinu. Mokraćna kiselina je posvuda u njegovom okruženju. U ovom ranom stanju embrij treba mokraćnu kiselinu za svoj razvoj. U prošlosti, kada je čovjek sticao glavu i izdisao cijanovodičnu kiselinu, plivao je okolo u mokraćnoj kiselini. Drugim riječima, koristio je cijanidnu kiselinu, kombinirajući dušik i ugljik i iznutra proizvodeći mokraćnu kiselinu. Cijanovodična kiselina okruživala ga je svugdje. Svijet je jednom bio u stanju u kojem su mokraćna i cijanovodična kiselina igrale veliku ulogu kao što igraju voda i zrak danas.
Čak i danas, postoje živa bića koja mogu preživjeti s nečim što nije kisik. Ona su, na primjer, stvorenja koja su sićušna, pošto je sve što je bilo veliko danas postalo malo. Sićušna, najmanja živa bića su nekad bili divovi. Ali postoje živa bića koja uopće ne mogu podnijeti kisik. Ona izbjegavaju kisik i umjesto toga apsorbiraju sumpor. To su sumporne bakterije koje žive pomoću sumpora. To pokazuje da kisik nije jedini nužan za život. Slično, čovjeku nije trebao kisik da ostane živ u ranijim dobima već je umjesto toga trebao dušik, i kroz to je formiran. Čovjek je oblikovan kad je Zemlja bila formirana poput kometa, i odnos između disanja i krvi je bio potpuno različit u tim ranim dobima.
Razmotrimo sada što smo naučili u vezi sa samim svijetom. Ako se usredotočimo na činjenicu da uzimamo jedan dah za četiri otkucaja pulsa — jedan, dva, tri, udah zraka; jedan, dva, tri, udah zraka — isti ritam se također može naći u prirodi: proljeće, ljeto, jesen, zima. Jedan: proljeće; dva: ljeto; tri: jesen; četiri: zima. Ovdje imamo korelaciju između onog što je vani u univerzumu i onog što imate unutar čovjeka. Tako možemo reći, ako promatramo cijelu Zemlju, da se naš unutarnji ritam može isto tako naći i izvan Zemlje. Ljudi se uopće ne obaziru na ove okolnosti u vezi Zemlje.
Vidite, sada je vani snijeg. Ljeti nema snijega. Što to zapravo znači? Ono što je sada vani kao snijeg u drugo vrijeme ćete naći kao vodu. Voda je potpuno ovisna o Zemlji, i čovjek to sigurno mora osjetiti. Voda ovdje okolo u planinama jure sadrži kalcij. Sve što je unutar Zemlje također je u vodi. Ljudi koji su posebno osjetljivi na to razviju gušu iz onog što sadrži voda u oblasti jure. Voda je zavisna o Zemlji. U proljeće, počinje biti ovisna, najviše je ovisna ljeti, i nekako prestaje biti ovisna u jesen. Zimi — pa, gospodo, Zemlja ne stvara snijeg! Snijeg, sastojeći se od bezbroj delikatnih kristala, formiran je od svemira, iz kozmosa. Za razliku od ljeta, Zemlja se zimi ne prepušta toplini svijeta već ranije formativnim silama. Voda se zimi okreće od Zemlje i prima hladnoću univerzalnog prostora. Tako smo otkrili zanimljiv ritam u svemiru. Jedan: proljeće; dva: ljeto; tri: jesen; četiri: zima, i voda sebe više ne usmjerava prema Zemlji već prema univerzumu. Opet, jedan, dva tri — proljeće, ljeto, jesen; zatim četiri: voda slijedi univerzum, ne više Zemlju.
Sada usporedite ovaj ritam s krvlju i procesom disanja. Jedan, dva, tri otkucaja srca, krv je usmjerena prema unutrašnjosti tijela; četiri: udisaj zraka, krv je usmjerena na ono što je vani. Ovdje imate istu aktivnost kod Zemlje kao i u ljudskom biću. Ako krv usporedite s vodom Zemlje, krv se prema tome usmjerava. Prva tri otkucaja pulsa iznutra su malo kao proljeće, ljeto, i jesen; četiri, sada dolazi zima Zemlje, i aha, mi dišemo, sada dolazi dah, baš kao i kod same Zemlje. Iznutra, čovjek je potpuno prilagođen zemljinu procesu disanja. Stoga se može reći da ono što ima svoj tijek u jednoj godini na Zemlji, da se odvija brže, osamnaest puta u jednoj minuti, u čovjeku. Za ono za što Zemlji treba godinu dana, odvija se osamnaest puta u minuti u čovjeku. Čovjek je zapravo uvijek ispunjen tim ritmom, ali mnogo je brži nego kod Zemlje. Kada promatramo Zemlju u svijetlu naše današnje rasprave, shvatimo da je stanje Zemlje prije bilo sasvim drugačije, i stječemo izvjesnu sličnost s kometima. Sada, kada se kometa dezintegrira, komadi, koji sadrže željezo, padaju na Zemlju kao meteori. Cijeli komet, koji pada na Zemlju kada se rascijepa, stoga sadrži željezo.
To je također nešto što još uvijek imamo unutar sebe. Kada se naša trupla raspadnu, željezo iz naše krvi ostaje iza nas. Ovdje smo zadržali nešto od naše drevne prirode kometa, i zapravo se ponašamo kao kometi. Imamo željezo u krvi kroz razvijanje naše drevne aktivnosti cijanida u nama — odnosno, naša vanjska tijela, u čiju krv ne može više ulaziti premda je to nekoć bilo dopušteno. To ne znači ništa više nego da danas povlačimo naše unutarnje proljeće, ljeto, jesen i zimu od vanjskog proljeća, ljeta, jeseni i zime. Naša zavisnost o godišnjim dobima je postala minimalna.
Međutim, ne trebate se vraćati užasno daleko u prošlost da bi vidjeli da su stvari tada imale potpuno drugačiji karakter. Premda se sada stvari mijenjaju, ako je netko odrastao na selu kao ja, zna da su bili ljudi koji su mnogo zavisili od proljeća, ljeta, jeseni i zime; sada ih je manje jer sve postaje ujednačenije u svijetu. To se čak moglo primijetiti u njihovom duševnom životu. Ljeti su bili potpuno drugačijeg raspoloženja nego zimi. Kada bi vas sreli zimi uvijek su bili malo izvan svog bića; više su sličili na utvare nego na ljude. Na svoje bi došli ljeti i tada su zaista bili oni sami. To znači da su ovisili o vanjskom proljeću, ljetu, jeseni i zimi.
Ovo nam pokazuje kakav je čovjek bio u ranijim dobima. Kada je disao dušik umjesto kisika, bio je potpuno ovisan o okruženju; sudjelovao je otkucajima bila i disanju svog tijela komete, koje sam u mojoj knjizi, Osnove tajne znanosti, nazvao drevni Mjesec. Drevni Mjesec je bio tijelo nalik kometi, i, kao sudionik, čovjek je bio dio velikog organizma koji je također disao. Bilo je to kao da bi danas čovjek odjednom dobio jedan otkucaj bila u proljeće, jedan u ljeto, jedan u jesen, i tada bi udahnuo zimi, i tako dalje. Ovakav je čovjek bio kada je disao dušik; bio je član cijelog zemaljskog organizma.
Dakle vidite, dolazimo iz potpuno drugog smjera i ponovno dostižemo točku do koje smo došli ranije kada smo razmatrali megateriju, sauriju, i tako dalje. Dolazimo do iste točke drugačijim putem.
To je izvanredna stvar u vezi znanosti duha. Uobičajena današnja znanstvena aktivnost počinje u nekoj točci i odvija se korak po korak, kasajući pravocrtno, ne znajući gdje ide. To nije slučaj s antropozofskom znanošću. Može se kretati u jednom ili drugom smjeru s različitih polaznih točaka, ali baš kao što planinar uvijek doseže isti vrh bez obzira od kuda je krenuo kada se počeo penjati, tako i antropozofija uvijek dolazi do istog cilja. To je ono što je izvanredno. Što se iskrenije ispituje svijet, to se više pojedinačna razmatranja uklapaju u jedinstvo.
Imamo primjer ovoga u istraživanju vašeg pitanja danas. Polazili smo od stvari sasvim različitih od ranijih tema, ipak smo još jednom došli do zaključka da je čovjek imao svoj ritam unutar cijelog zemaljskog organizma kada je još bio sličan kometi; samo sada je to učinio svojim. Čovjek je postojao kao dio Zemlje baš kao i danas kada je još zametak unutar majke. Tamo također sudjeluje u njezinom pulsu i aktivnosti disanja.
Može li se dokazati da čovjek danas sudjeluje u majčinom pulsu i aktivnosti disanja? To je dokazano sa onim što sam ranije rekao, male boginje se razviju kada aktivnost krvi dođe u vezu s aktivnosti disanja. Ovo je zanimljivo. Ako čovjek dijeli materinsku krv i aktivnost disanja dok je u maternici, dijete u maternici trebalo bi dobiti male boginje ako ih majka ima, i dobije ih. Kada trudnica oboli od malih boginja, njeno nerođeno dijete već ima male boginje u maternici, jer dijete sudjeluje u svemu.
Na isti način, dok je Zemlja bila još uvijek majka ljudskog bića — premda je Zemlja tada bila vrsta kometa — sudjelovao je u svemu što je Zemlja prošla. Njegov puls je kucao i disao je ako bi onaj od Zemlje puls otkucao i disao. Stoga se može reći da je vrlo osobito bilo kada smo, ako se vratimo u drevna vremena kada su ljudska bića znala instinktivno i nisu bila pametna kao danas, uvijek Zemlju nazivali "majka" — Majka Zemlja i tako dalje. Govorili su o Uranu, što znači univerzum, i Gaea-i, Zemlji, i vidjeli su Uran kao oca u univerzumu vani i Zemlju kao majku.
Dijagram 3.
Tako se može reći da je dio ljudskog organizma u kojem se razvija dijete, maternica, zaista kao minijaturna Zemlja koja je ostala iza i još je u drevnom stanju nalik kometi .
U tom drevnom stanju poput kometa, čovjekovo disanje i ono od Zemlje bili su zajedno disanje u velikom univerzumu. Ne samo da je čovjek apsorbirao dušik, već je cijela komet-Zemlja primila dušik iz univerzuma. Disanje je u tom dobu bilo također vrsta oplodnje. Samo je proces oplodnje kod ljudi i životinja ostao od toga danas. Kod oplodnje, dakle, nešto od procesa disanja dušika još se odvija, jer je najvažniji element u spermi dušik. To se prenosi na ženski organizam i, kao dušični stimulans, dovodi do onoga što kisik nikada ne može ostvariti, odnosno, formacije organa koji kasnije moraju biti prisutni kada je čovjek izložen kisiku. Pa vidite da zapravo naše disanje primamo iz univerzuma.
Sada, pokušajmo istražiti nešto drugo. Vidite, godišnji se tijek nekako slijedi tijelom dana: 18 disanja u minuti; 60 puta toliko u satu = 1.080; u 24 sata, jedan dan, imamo 24 puta toliko = 25.920. Stoga, imamo 25.920 udaha na dan.
Sada ću vam predstaviti još nešto — broj dana u prosječnom ljudskom životu. Kao što znate, godina ima oko 360 dana. Prosječan broj godina koje čovjek živi je između 71 i 72. 72 puta 360 daje 25.920. Dnevno udahnemo onoliko puta koliko imamo dana u našem ljudskom životu. Ali i dan je također, u izvjesnom smislu disanje. Jedan dan je također disanje. Kada idem spavati, izdahnem dušu, i povučem je opet natrag kada se probudim: izdah, udah. Izdahnem duhovno i opet to udahnem. Ovaj ritam mog disanja stoga imam cijelog života na Zemlji u spavanju i buđenju. Ovo je najzanimljivije: 25.920 udaha na dan, 25.920 dana u prosječnom ljudskom životu.
Sada se okrenimo i pogledajmo Sunce. Kada danas promatrate Sunce u proljeće, izlazi u znaku Riba, ali ne izlazi svake godine u proljeće u potpuno istoj točci. Na 21 ožujka u proljeće sljedeće godine Sunce će se malo pomaknuti. Svake godine malo se pomakne. Točka gdje izlazi stalno se pomiče i na kraju pravi puni krug. Stoga, ako Sunce danas izlazi u konstelaciji Riba — astronomi misle da je još u Ovnu gdje je bilo prije, jer još nisu ukorak s njihovim zapisima — tada je i u iskonska vremena moralo izlaziti u Ribama, također! Kada se izračuna broj godina koje Suncu treba da opiše pun krug, rezultat je 25.920 godina. To je isti omjer. Čak se i kozmički ritam usklađuje s bržim ritmovima disanja i cirkulacije krvi. Samo zamislite kako čovjek stoji prema kozmosu! Rođen je u potpunosti iz svemira. Njegov otac i majka su izvorno u univerzumu.
Stiže se do potpuno različitog gledanja na čovjekovu vezu s univerzumom nego što je ona koja jednostavno kaže da je Bog stvorio svijet i čovjeka — koncept koji ne traži puno razmišljanja. Ali antropozofija želi u svakom pojedinom slučaju početi nešto razmišljati. To se protivi tome. Zašto? Pa, ne treba napor da se izgovore riječi koje ne traže razmišljanje. Međutim, u antropozofiji, treba se naprezati, a to ljude naljuti. U današnjoj se znanosti ne treba naprezati. Odjednom dolazi to novo, antropozofija, i ne može se sjediti kao da u kinu bez mišljenja gledamo film. Ljudi čak žele u školu uvesti filmove tako da se djeca ne bi trebala naprezati da bi učila. Iznenađen sam da aritmetika još nije pretvorena u film! Zatim dolazi antropozofija zahtijevajući da ne sjedite okolo besposleno već upotrijebite svoje zbunjene lubanje! A to, nitko ne želi učiniti.
U tom drevnom stanju poput kometa, čovjekovo disanje i ono od Zemlje bili su zajedno disanje u velikom univerzumu. Ne samo da je čovjek apsorbirao dušik, već je cijela komet-Zemlja primila dušik iz univerzuma. Disanje je u tom dobu bilo također vrsta oplodnje. Samo je proces oplodnje kod ljudi i životinja ostao od toga danas. Kod oplodnje, dakle, nešto od procesa disanja dušika još se odvija, jer je najvažniji element u spermi dušik. To se prenosi na ženski organizam i, kao dušični stimulans, dovodi do onoga što kisik nikada ne može ostvariti, odnosno, formacije organa koji kasnije moraju biti prisutni kada je čovjek izložen kisiku. Pa vidite da zapravo naše disanje primamo iz univerzuma.
Sada, pokušajmo istražiti nešto drugo. Vidite, godišnji se tijek nekako slijedi tijelom dana: 18 disanja u minuti; 60 puta toliko u satu = 1.080; u 24 sata, jedan dan, imamo 24 puta toliko = 25.920. Stoga, imamo 25.920 udaha na dan.
Sada ću vam predstaviti još nešto — broj dana u prosječnom ljudskom životu. Kao što znate, godina ima oko 360 dana. Prosječan broj godina koje čovjek živi je između 71 i 72. 72 puta 360 daje 25.920. Dnevno udahnemo onoliko puta koliko imamo dana u našem ljudskom životu. Ali i dan je također, u izvjesnom smislu disanje. Jedan dan je također disanje. Kada idem spavati, izdahnem dušu, i povučem je opet natrag kada se probudim: izdah, udah. Izdahnem duhovno i opet to udahnem. Ovaj ritam mog disanja stoga imam cijelog života na Zemlji u spavanju i buđenju. Ovo je najzanimljivije: 25.920 udaha na dan, 25.920 dana u prosječnom ljudskom životu.
Sada se okrenimo i pogledajmo Sunce. Kada danas promatrate Sunce u proljeće, izlazi u znaku Riba, ali ne izlazi svake godine u proljeće u potpuno istoj točci. Na 21 ožujka u proljeće sljedeće godine Sunce će se malo pomaknuti. Svake godine malo se pomakne. Točka gdje izlazi stalno se pomiče i na kraju pravi puni krug. Stoga, ako Sunce danas izlazi u konstelaciji Riba — astronomi misle da je još u Ovnu gdje je bilo prije, jer još nisu ukorak s njihovim zapisima — tada je i u iskonska vremena moralo izlaziti u Ribama, također! Kada se izračuna broj godina koje Suncu treba da opiše pun krug, rezultat je 25.920 godina. To je isti omjer. Čak se i kozmički ritam usklađuje s bržim ritmovima disanja i cirkulacije krvi. Samo zamislite kako čovjek stoji prema kozmosu! Rođen je u potpunosti iz svemira. Njegov otac i majka su izvorno u univerzumu.
Stiže se do potpuno različitog gledanja na čovjekovu vezu s univerzumom nego što je ona koja jednostavno kaže da je Bog stvorio svijet i čovjeka — koncept koji ne traži puno razmišljanja. Ali antropozofija želi u svakom pojedinom slučaju početi nešto razmišljati. To se protivi tome. Zašto? Pa, ne treba napor da se izgovore riječi koje ne traže razmišljanje. Međutim, u antropozofiji, treba se naprezati, a to ljude naljuti. U današnjoj se znanosti ne treba naprezati. Odjednom dolazi to novo, antropozofija, i ne može se sjediti kao da u kinu bez mišljenja gledamo film. Ljudi čak žele u školu uvesti filmove tako da se djeca ne bi trebala naprezati da bi učila. Iznenađen sam da aritmetika još nije pretvorena u film! Zatim dolazi antropozofija zahtijevajući da ne sjedite okolo besposleno već upotrijebite svoje zbunjene lubanje! A to, nitko ne želi učiniti.