.- 3. Treće predavanje, Dornach, 29 studeni 1922
Formiranje ljudskog uha - Orao, lav, bik i čovjek
Postavljeno je pitanje o crtežu koji se pojavio na naslovnici Austrijskog časopisa, Anthroposophie, prikazujući glave orla, lava, bika i čovjeka.
Dr. Steiner: Gospodo, mislim da bismo prvo trebali zaključiti naše objašnjenje ljudskog bića, a zatim razmatrati aspekte čovjeka koje ova četiri simbola — orao, lav, bik i čovjek — predstavljaju. Prije nego išta možemo o njima reći moramo izgraditi osnovu, i to ću pokušati napraviti prije kraja današnjeg predavanja. Ta četiri stvorenja, uključujući čovjeka, dolaze od drevnog znanja o ljudskom biću. Oni ne mogu biti objašnjeni onako kako bi to drevni Egipćani, na primjer, napravili, već danas moraju biti objašnjeni drugačije. Može ih se interpretirati ispravno, naravno, ali danas treba krenuti od malo drugačijih pretpostavki.
Želio bih opet ponovno skrenuti vašu pažnju na način na koji ljudsko biće evoluira od stupnja embrija. Želio bih još jednom pogledati upravo prvi stupanj, najraniji period. Došlo je do začeća, a embrij se razvija u majčinoj utrobi. U početku, to je samo jedna mikroskopska stanica koja sadrži bjelančevine i jezgru. Ova jedna stanica, oplođeno jajašce, zapravo označava početak čovjekova fizičkog života.
Pogledajmo dakle procese koji neposredno slijede. Što to sićušno jajašce, smješteno u tijelu majke, radi? Dijeli se. Jedna stanica postaje dvije, i svaka se od tih stanica dijeli, time kreirajući sve više stanica poput prve. Na kraju je naše čitavo tijelo izgrađeno od takvih stanica. One ne ostaju potpuno okrugle već preuzimaju svakakve oblike i forme.
Sada moramo uzeti u obzir nešto što sam ranije spominjao, a to je činjenica da cijeli svemir djeluje na sićušnu stanicu u majčinu tijelu. U današnje vrijeme, naravno, ovakve stvari ne mogu naići na nužno razumijevanje, ali ipak je točno da cijeli svemir radi na stanici. Uopće nije isto ako se jajnik dijeli kada, recimo, Mjesec stoji ispred, ili udaljen od, Sunca. Cijelo zvjezdano nebo baca utjecaj na tu stanicu, čija se unutrašnjost formira u skladu s tim.
Ranije sam rekao da je tijekom prvih nekoliko mjeseci samo glava nerođenog djeteta razvijena. (Upućuje na crtež.) Glava je već formirana u ovoj mjeri, a ostatak tijela je zaista samo dodatak. Postoje sitni mali patrljci, ruke, i druge male izbočine, noge. Kako se razvija, ljudsko biće će svoje male dodatke transformirati u dlanove, ruke i stopala.
Kako do toga dolazi? Kako se to događa? Razlog leži u činjenici da je u ranijim stupnjevima embrija utjecaj zvjezdanog neba veći. Kako se embrij razvija i raste tijekom mjeseci u majčinoj utrobi, postaje sve više podložan gravitaciji Zemlje. Kada svijet zvijezda djeluje na čovjeka, naglasak je uvijek na glavi. Gravitacija je ta, koja s vremenom, povlači ostale dijelove. Što se dalje vraćamo, istražujući drugi ili prvi mjesec trudnoće, to više vidimo da su ove stanice izložene utjecaju zvijezda. Kako se sve više stanica pojavljuje i razvijaju se postupno milijuni, sve više postaju podložne silama Zemlje.
Ovdje je uvjerljiv dokaz da je ljudsko tijelo sjajno organizirano. Želio bi to učiniti očiglednim razmatranjem jednog od ljudskih osjetilnih organa. Mogao bih jednako lako uzeti primjer oka, ali danas ću govoriti o uhu. Vidite, jedna od onih stanica razvija se u uho. Uho je smješteno u jednu od šupljina kosti lubanje, i ako ga pravilno proučite, vidjet ćete da je to izvanredna struktura. Objasniti ću uho tako da imate neku ideju o njemu. Vidjeti ćete kako ta stanica oblikuje sebe dok je djelom još pod utjecajem zvijezda a dijelom pod utjecajem Zemlje. Uho je formirano na tako čudesan način da bi bio od koristi čovjeku.
Krenimo od izvana prema unutra. Za početak, svatko od vas se može uhvatiti za svoju ušnu školjku, vanjsko uho. Skicirali smo to kako se vidi sa strane (1). Sastoji se od hrskavice i prekriveno je kožom. Dizajnirano je da primi maksimalnu količinu zvuka. Kada bi tu imali samo rupu, uho bi hvatalo mnogo manje zvuka. Možete osjetiti prolaz u vaše uho; on ide u unutrašnjost ušne šupljine, unutrašnjost koštanog sustava glave. Taj je prolaz ili kanal iznutra zatvoren bubnjićem, bubnom opnom. Za taj je kanal pričvršćena zaista tanka, delikatna, sićušna koža koja bi mogla sličiti onoj od bubnja. Uho je, dakle, iznutra zatvoreno bubnom opnom (2).
Nastaviti ću crtajući šupljinu koja se vidi u kosturu (3). Ovdje su kosti lubanje; ovdje su kosti koje idu u čeljust. Unutra je šupljina u koju vodi ovaj kanal koji je bubnjić zatvorio. Iza vanjskog uha, ušne školjke, imate šuplji prostor, o kojem ću vam sada govoriti. Ne samo da ovaj kanal, ovaj vanjski prolaz u koji možete staviti svoj mali prst, vodi u šupljinu glave, već i drugi kanal također vodi u tu šupljinu iz usta. Drugim riječima, dva prolaza vode u ovu šupljinu: jedan izvana koji se proteže prema unutra do bubnjića, a jedan iz usta koji ulazi iza bubnjića, koji se zove Eustahijeva cijev, premda naziv nije važan.
Sada dolazimo do stvari neobična izgleda — prave ljuske puža, pužnice. Sastoji se od dva dijela. Ovdje je membrana, a ovdje razmak, vestibul. Ovdje je još jedan prostor, timpanska šupljina. Cijela stvar je ispunjena fluidom, živim fluidom, kojeg sam vam opisao na drugom predavanju. Dakle unutar sveg tog fluida je nešto napravljeno od kože što izgleda kao ljuska puža. Unutar ljuske puža, nazvane pužnica, mnoštvo je malih vlakana koja čine bazilarnu membranu. Ovo je prilično zanimljivo. Ako biste mogli prodrijeti kroz bubnjić i pogledati iza njega, našli biste ovu mekanu školjku puža, koja je iznutra prekrivena sićušnim, ispupčenim resicama poput kose.
Što je, zapravo, unutar pužnice? Kada se pitanju pristupi doista znanstveno, primijeti se da je to stvarno mali komad crijeva koji je nekako stavljen unutar uha. Baš kao što imamo crijeva u našem abdomenu, tako imamo sitni dio poput kože crijeva u našem uhu. Konfiguracija uha je takva, dakle, da sadrži malo crijeva, baš kao što u drugom dijelu tijela imamo veliko crijevo. Kohlearni kanal, koji je okružen živim fluidom koji se zove endolimfa, ispunjen je drugim fluidom nazvanim perilimfa. Sve ovo je iznimno zanimljivo. Pužnica je ovdje zatvorena sićušnom membranom oblikovanom poput ovalnog prozora, a ovdje, opet, sa drugom malom membranom koja izgleda poput okruglog prozora. Baš kao što možemo udariti bubanj i učiniti da vibrira, tako i zvučni valovi, dolazeći s obje strane, pokreću ovu malu membranu, ovalni prozor.
Ovalni prozor je membrana postavljena u sredinu pužnice, i zatvara unutrašnjost male školjke puža, koja je ispunjena malo gušćom tekućinom, perilimfom. Tekućina s vanjske strane je rjeđa. Ispod ovalnog prozora je druga mala membrana koja s zove okrugli prozor. Ovdje sada pristupamo nečem čudesnom. Dvije sitne nježne kosti leže na membrani ovalnog prozora. Izgledaju kao uzengija i zovu se stremen. Ljudi ih također nazivaju uzengije. Dakle stremen leži na maloj membrani, izbočeno na takav način da sliči na gornji i donji krak na membrani. Predstavite sebi takav gornji i donji krak stremena i zatim ovdje, dosta neobično, jednu nezavisnu kost, incus ili nakovanj. Prve dvije kosti stremena povezane su zglobom; nakovanj je nezavisan. Te sitne kosti su sve u uhu, a pošto materijalistička znanost na sve gleda površno, ona kost koja leži direktno na bubnjiću naziva, čekić, drugi dio kosti u sredini nakovanj, a ovu drugu, stremen — ili malleus, incus i stapes.
Međutim, obična znanost, zapravo ne zna što su te kosti. Ono što se ovdje nalazi u dva kraka stremena tek se malo razlikuje od ruke savijene u laktu. Vidite, zglob lakta je isto kao i ovaj zglob nakovnja iznad membrane. A tu je i neka vrsta ruke, na kojoj leži nezavisna kost. Mi nemamo takvu kost u našoj ruci, ali je usporediva s čašicom koljena. Tako da s pravom možemo reći da je ovo također poput noge, stopala; to bi dakle bilo bedro, to koljeno (skiciranje), tamo stopalo stoji na membrani, tu je i čašica koljena.
Vidite, najzanimljivije je to da u šupljini uha najprije imamo neku vrstu crijeva i zatim pravu šaku, ruku ili stopalo. Kakva je svrha svega toga? Pa, zamislite da zvuk udari u bubnjić i tamo sve počne vibrirati. Bez da je svjesna toga, osoba određuje unutar uha kakva je to vibracija. Sada razmislite o ovome, što ste možda nekada doživjeli. Stojite negdje na ulici kada nešto iza vas eksplodira. Eksploziju osjećate iznutra i od šoka možda osjetite muku u želucu. Ali ovaj delikatni šok koji vibrira "crijevima" pužnice osjeća fluid unutra, koji prenosi vibracije nastale "dodirivanjem" bubnjića s "rukom", takoreći.
Sada bi vam želio ukazati na nešto drugo. Koja je svrha eustahijeve cijevi koja vodi od usta do unutarnjeg uha? Ako zvuk jednostavno prelazi u uho iz školjke, ne bi nam trebala, ali da bismo shvatili govor drugog prvo moramo sami naučiti govoriti. Kada slušamo nekog drugog i želimo ga razumjeti, zvukovi koje smo naučili izgovarati prolaze kroz eustahijevu cijev. Kada nam druga osoba govori, zvuk ulazi kroz školjku i čini da fluid vibrira. Pošto zrak prolazi u uho od izvana, i pošto mi znamo kako pokrenuti taj zrak s našim vlastiti govorom, mi možemo razumjeti drugu osobu. U uhu, element našeg vlastitog govora na kojeg smo navikli, susreće element onoga što druga osoba govori; tamo se to dvoje susreće.
Vidite, kada kažem, "kuća", navikao sam da se određene vibracije pojave u mojoj eustahijevoj cijevi; kada kažem, "prah", doživljavam druge vibracije. Upoznat sam s tim vibracijama. Kada čujem riječ "kuća", vibracije dolaze izvana, i zato što sam navikao prepoznati ovu vibraciju kada ja sam izgovorim tu riječ, i pošto se moje razumijevanje i vibracija od izvana susreću u uhu, sposoban sam prepoznati njeno značenje. Cijev koja vodi iz usta u uho je bila tu kada sam kao dijete učio govoriti. Tako učimo razumjeti drugu osobu istovremeno dok učimo govoriti. Ove stvari su veoma zanimljive.
Sada, stvari su zaista ovakve. Zamislite da ništa osim onoga što sam ovdje skicirao nije postojalo u uhu. Tada bi barem mogli razumjeti riječi druge osobe i također slušati glazbu, ali ne biste mogli zapamtiti ono što ste čuli. Ne biste imali memoriju za govor i zvuk ako uho ne bi imalo ništa drugo osim ovih dijelova. U uhu postoji još jedna izvanredna struktura koja vam omogućava da zadržite ono što ste čuli. To su tri šuplja luka, koji izgledaju ovako (skiciranje). Drugi je okomit na prvog, a treći, okomit na drugog. Dakle, oni su okomiti jedan an drugog u tri dimenzije. Ti takozvani polukružni kanali su šuplji i također su ispunjeni živim, delikatnim fluidom. Izvanredna stvar u vezi toga je da se iz njih stalno formiraju beskonačno mali kristali. Ako čujete riječ, "kuća", na primjer, ili ton C, kao rezultat formirani su sitni kristali. Ako čujete različitu riječ — "čovjek", na primjer — stvaraju se malo drugačiji kristali. U ta tri mala kanala, oblikuju se mikroskopski mali kristali, i ti sićušni kristali omogućuju nam ne samo da razumijemo već i da zadržimo u sjećanju ono što smo razumjeli . Jer što ljudsko biće radi nesvjesno?
Zamislite da ste čuli da netko kaže, "pet franaka". Želite zapamtiti što je rečeno, tako s olovkom zabilježite to u notes. Ono što ste napisali u bilježnicu nema veze s pet franaka osim kao način da su upamte. Isto tako, ono što netko čuje upisano je u te delikatne kanale sa sitnim kristalima koji zapravo, nalikuju slovima, koje podsvjesna inteligencija u nama čita kada god se trebamo nečega sjetiti. Dakle, doista možemo reći da je memorija za ton i zvuk smještena unutar ta tri polukružna kanala. Ovdje gdje se nalazi ova ruka je smješteno razumijevanje, inteligencija. Ovdje, unutar pužnice je dio čovjekovih osjećaja. Zvukove osjećamo u ovom dijelu labirinta, u tekućini unutar ljuske puža; tamo osjećamo zvukove. Kada govorimo i samo proizvodimo zvukove, naša volja prolazi kroz eustahijevu cijev. Cijela konfiguracija ljudske duše je sadržana u uhu. U eustahijevoj cijevi živi volja; ovdje u pužnici je osjećaj; inteligencija je u slušnim kostima, onim malim kostima koje sliče ruci ili nozi; memorija se nalazi u polukružnim kanalima. Tako da čovjek može postati svjestan cijelog procesa, živac prolazi od ovdje (crtež) kroz ovu šupljinu i širi se svugdje, prodire svugdje. Preko ovog slušnog živca, svi ovi procesi su osviješteni u mozgu.
Vidite, gospodo, ovo je nešto izvanredno. Ovdje u našoj lubanji imamo šupljinu. U šupljinu unutarnjeg uha prolazeći od ušne školjke kroz slušni kanal i bubnjić. Sve što sam vam opisao nalazi se u njemu. Prvo, mi protegnemo "ruku" i dodirnemo dolazeće tonove da bi ih shvatili. Zatim prenosimo tu senzaciju na živi fluid pužnice, gdje osjećamo ton. Penetriramo u eustahijevu cijev s našom voljom, i pošto su sićušna kristalna slova formirana u polukružnim kanalima, možemo je sjetiti što je rečeno ili otpjevano, ili što god nam je došlo kao zvuk.
Dakle možemo reći da unutar uha mi nosimo nešto poput malog ljudskog bića, jer to malo biće ima volju, razumijevanje, osjećaj i memoriju. U toj maloj šupljini nosimo okolo s nama sićušnog čovjeka. Mi se zaista sastojimo od mnogo tih sićušnih ljudskih bića. Veliko ljudsko biće je zapravo zbroj mnogo malih ljudskih bića. Kasnije, pokazati ću vam da je i oko također takav minijaturni čovjek. Nos je, također, malo ljudsko biće. Sve te "male ljude" koji čine ukupno ljudsko biće drži na okupu nervni sustav.
Ti mali ljudi su stvoreni dok je čovjek još embrij u majčinom tijelu. Sve što je formirano i razvijeno tamo još je to pod utjecajem zvijezda. Konačno, te čudesne konfiguracije — kanali koji proizvode kristale, male slušne kosti — ne mogu se oblikovati gravitacijskim silama Zemlje. Oni su organizirani u maternici od sila koje silaze sa zvijezda. Pužnica i eustahijeva cijev su dijelovi koji pripadaju čovjeku kao biću Zemlje i razvijeni su kasnije. One su oblikovane od sila koje potječu od Zemlje, od gravitacije koja nam daje formu i omogućuje djetetu da stoji uspravno dugo nakon što se rodi.
Vidite, ako u početku netko zna kako cijelo ljudsko biće potječe od jedne male ćelije, i kako je jedna ćelija transformirana u oko dok druga postaje uho a treća nos, onda razumije kako je čovjek postupno izgrađen. Zapravo, postoji deset grupa stanica koje se transformiraju, ne samo jedna, ali još možemo zamisliti da je jedna stanica u početku. Dakle, u početku postoji samo jedna ćelija. To proizvodi drugu, koja time što je smještena u neznatno drugačiji položaj dolazi pod različiti utjecaj i razvija se u uho. Druga se razvija u nos, treća u oko, i tako dalje. Ništa od toga ne proizlazi od bilo kakvog utjecaja Zemlje. Sile Zemlje mogu oblikovati samo one dijelove koji su uglavnom okrugli, kao što u abdomenu Zemlja ustrojava sustav crijeva. Sve drugo je formirano od utjecaja zvijezda.
O tim stvarima danas znamo jer imamo mikroskope. Konačno, slušne kosti su sićušne. Zanimljivo je da su ove stvari ljudi znali u drevna vremena, iako je izvor njihovog znanja bio sasvim različit nego je to danas. Na primjer, prije 3.000 godina drevni Egipćani su se također zanimali za znanje o čovjekovoj organizaciji i na svoj su način znali koliko je izvanredno unutarnje funkcioniranje ljudskog uha. Rekli su sebi da čovjek ima uši, oči i druge organe koji pripadaju glavi. Ako ih želimo objasniti, moramo se pitati kako je uho, na primjer, oblikovano drugačije od ostalih organa. Drevni su rekli da su se oni organi koji su dio glave razvili prvenstveno od onog što na Zemlju dolazi odozgo. Rekli su, "Visoko u zraku orao se razvija i sazrijeva. Moramo pogledati u tu oblast ako želimo vidjeti snage koje formiraju organe u ljudskoj glavi". Dakle, ti drevni ljudi su crtali orla na mjesto glave kada su opisivali ljudsko biće.
Kada promatramo srce ili pluća, vidimo da izgledaju potpuno drugačije od uha ili oka. Kada pogledamo pluća, ne možemo se okrenuti zvijezdama, niti to možemo u slučaju srca. Snage zvijezda snažno rade u srcu, ali ne možemo izvesti zaključak o konfiguraciji srca samo iz zvijezda. Drveni Egipćani su to znali; znali su da te organe ne možemo tako usko povezati sa zvijezdama kao one od glave. Razmišljali su o tim aspektima i pitali se konstitucija koje životinje naglašava organe slične ljudskom srcu i plućima. Orao posebno razvija one organe koje čovjek ima u svojoj glavi.
Drevni su mislili da je životinja koja prvenstveno razvija srce, koja je cijela srce i stoga najhrabrija, lav. Tako su dio čovjeka koji sadrži srce i pluća nazvali "lav". Za glavu su rekli "orao", a za srednji dio "lav".
Shvatili su da su čovjekova crijeva opet drugačiji organi. Vidite, lav ima prilično kratka crijeva; njihov razvoj je ograničen. Sitno "crijevo" u ljudskom uhu je formirano delikatno, ali čovjekova abdominalna crijeva nisu tako fino oblikovana. Promatrajući crijeva, njihovu formaciju možete usporediti samo s prirodom onih životinja koje su uglavnom pod njihovim utjecajem. Lav je pod utjecajem srca, a orao pod zahvatom gornjih sila. Kada promatrate krave nakon paše, možete osjetiti kako su one i njihova vrsta u potpunosti upravljana crijevima. Kada probavljaju, doživljavaju veliku ugodu, pa su drevni nazvali dio čovjeka koji čini sustav probave, "bik". To nam daje tri člana ljudske prirode: orao — glava; lav — grudi; bik — abdomen.
Naravno, drevni su znali kada su proučavali glavu da to nije stvarni orao, niti da je srednji dio lav, niti donji dio bik. Znali su to, i rekli da ako ne bi bilo drugog utjecaja, da bi mi svi išli okolo s nečim kao što je orao na mjestu glave, lavom u oblasti grudi i bikom dolje; svi bi takvi šetali okolo. Ali nešto drugo ulazi u igru što transformira ono gore i oblikuje u ljudsku glavu, a slično i sa drugim dijelovima. Taj je agent sam čovjek; čovjek kombinira ta tri aspekta.
Izvanredno je kako su ti drevni ljudi izrazili, s takvim simbolima, određene istine koje mi danas opet potvrđujemo. Naravno, oni su mogli oblikovati ove slike lakše nego mi jer, iako mi moderni ljudi učimo mnoge stvari, misli koje normalno dobijemo u školi ne dodiruju duboko naša srca. To je sasvim drugačije u slučaju onih drevnih ljudi. Njih bi obuzeo osjećaj koji emanira iz misli i stoga su sanjali o njima. Ti ljudi su sanjali istinske snove. Čitavo ljudsko biće bi im se pojavljivalo kao slika, i iz njegovog čela su vidjeli kako gleda orao, iz srca, lav, a iz abdomena, bik. To su kombinirali u prekrasnu sliku cijelog ljudskog bića. Uistinu se može reći da su ti davni ljudi sastavili svoj koncept ljudskog bića iz elemenata čovjeka, bika, orla i lava.
Nastaviti ću crtajući šupljinu koja se vidi u kosturu (3). Ovdje su kosti lubanje; ovdje su kosti koje idu u čeljust. Unutra je šupljina u koju vodi ovaj kanal koji je bubnjić zatvorio. Iza vanjskog uha, ušne školjke, imate šuplji prostor, o kojem ću vam sada govoriti. Ne samo da ovaj kanal, ovaj vanjski prolaz u koji možete staviti svoj mali prst, vodi u šupljinu glave, već i drugi kanal također vodi u tu šupljinu iz usta. Drugim riječima, dva prolaza vode u ovu šupljinu: jedan izvana koji se proteže prema unutra do bubnjića, a jedan iz usta koji ulazi iza bubnjića, koji se zove Eustahijeva cijev, premda naziv nije važan.
Sada dolazimo do stvari neobična izgleda — prave ljuske puža, pužnice. Sastoji se od dva dijela. Ovdje je membrana, a ovdje razmak, vestibul. Ovdje je još jedan prostor, timpanska šupljina. Cijela stvar je ispunjena fluidom, živim fluidom, kojeg sam vam opisao na drugom predavanju. Dakle unutar sveg tog fluida je nešto napravljeno od kože što izgleda kao ljuska puža. Unutar ljuske puža, nazvane pužnica, mnoštvo je malih vlakana koja čine bazilarnu membranu. Ovo je prilično zanimljivo. Ako biste mogli prodrijeti kroz bubnjić i pogledati iza njega, našli biste ovu mekanu školjku puža, koja je iznutra prekrivena sićušnim, ispupčenim resicama poput kose.
Što je, zapravo, unutar pužnice? Kada se pitanju pristupi doista znanstveno, primijeti se da je to stvarno mali komad crijeva koji je nekako stavljen unutar uha. Baš kao što imamo crijeva u našem abdomenu, tako imamo sitni dio poput kože crijeva u našem uhu. Konfiguracija uha je takva, dakle, da sadrži malo crijeva, baš kao što u drugom dijelu tijela imamo veliko crijevo. Kohlearni kanal, koji je okružen živim fluidom koji se zove endolimfa, ispunjen je drugim fluidom nazvanim perilimfa. Sve ovo je iznimno zanimljivo. Pužnica je ovdje zatvorena sićušnom membranom oblikovanom poput ovalnog prozora, a ovdje, opet, sa drugom malom membranom koja izgleda poput okruglog prozora. Baš kao što možemo udariti bubanj i učiniti da vibrira, tako i zvučni valovi, dolazeći s obje strane, pokreću ovu malu membranu, ovalni prozor.
Ovalni prozor je membrana postavljena u sredinu pužnice, i zatvara unutrašnjost male školjke puža, koja je ispunjena malo gušćom tekućinom, perilimfom. Tekućina s vanjske strane je rjeđa. Ispod ovalnog prozora je druga mala membrana koja s zove okrugli prozor. Ovdje sada pristupamo nečem čudesnom. Dvije sitne nježne kosti leže na membrani ovalnog prozora. Izgledaju kao uzengija i zovu se stremen. Ljudi ih također nazivaju uzengije. Dakle stremen leži na maloj membrani, izbočeno na takav način da sliči na gornji i donji krak na membrani. Predstavite sebi takav gornji i donji krak stremena i zatim ovdje, dosta neobično, jednu nezavisnu kost, incus ili nakovanj. Prve dvije kosti stremena povezane su zglobom; nakovanj je nezavisan. Te sitne kosti su sve u uhu, a pošto materijalistička znanost na sve gleda površno, ona kost koja leži direktno na bubnjiću naziva, čekić, drugi dio kosti u sredini nakovanj, a ovu drugu, stremen — ili malleus, incus i stapes.
Međutim, obična znanost, zapravo ne zna što su te kosti. Ono što se ovdje nalazi u dva kraka stremena tek se malo razlikuje od ruke savijene u laktu. Vidite, zglob lakta je isto kao i ovaj zglob nakovnja iznad membrane. A tu je i neka vrsta ruke, na kojoj leži nezavisna kost. Mi nemamo takvu kost u našoj ruci, ali je usporediva s čašicom koljena. Tako da s pravom možemo reći da je ovo također poput noge, stopala; to bi dakle bilo bedro, to koljeno (skiciranje), tamo stopalo stoji na membrani, tu je i čašica koljena.
Vidite, najzanimljivije je to da u šupljini uha najprije imamo neku vrstu crijeva i zatim pravu šaku, ruku ili stopalo. Kakva je svrha svega toga? Pa, zamislite da zvuk udari u bubnjić i tamo sve počne vibrirati. Bez da je svjesna toga, osoba određuje unutar uha kakva je to vibracija. Sada razmislite o ovome, što ste možda nekada doživjeli. Stojite negdje na ulici kada nešto iza vas eksplodira. Eksploziju osjećate iznutra i od šoka možda osjetite muku u želucu. Ali ovaj delikatni šok koji vibrira "crijevima" pužnice osjeća fluid unutra, koji prenosi vibracije nastale "dodirivanjem" bubnjića s "rukom", takoreći.
Sada bi vam želio ukazati na nešto drugo. Koja je svrha eustahijeve cijevi koja vodi od usta do unutarnjeg uha? Ako zvuk jednostavno prelazi u uho iz školjke, ne bi nam trebala, ali da bismo shvatili govor drugog prvo moramo sami naučiti govoriti. Kada slušamo nekog drugog i želimo ga razumjeti, zvukovi koje smo naučili izgovarati prolaze kroz eustahijevu cijev. Kada nam druga osoba govori, zvuk ulazi kroz školjku i čini da fluid vibrira. Pošto zrak prolazi u uho od izvana, i pošto mi znamo kako pokrenuti taj zrak s našim vlastiti govorom, mi možemo razumjeti drugu osobu. U uhu, element našeg vlastitog govora na kojeg smo navikli, susreće element onoga što druga osoba govori; tamo se to dvoje susreće.
Vidite, kada kažem, "kuća", navikao sam da se određene vibracije pojave u mojoj eustahijevoj cijevi; kada kažem, "prah", doživljavam druge vibracije. Upoznat sam s tim vibracijama. Kada čujem riječ "kuća", vibracije dolaze izvana, i zato što sam navikao prepoznati ovu vibraciju kada ja sam izgovorim tu riječ, i pošto se moje razumijevanje i vibracija od izvana susreću u uhu, sposoban sam prepoznati njeno značenje. Cijev koja vodi iz usta u uho je bila tu kada sam kao dijete učio govoriti. Tako učimo razumjeti drugu osobu istovremeno dok učimo govoriti. Ove stvari su veoma zanimljive.
Sada, stvari su zaista ovakve. Zamislite da ništa osim onoga što sam ovdje skicirao nije postojalo u uhu. Tada bi barem mogli razumjeti riječi druge osobe i također slušati glazbu, ali ne biste mogli zapamtiti ono što ste čuli. Ne biste imali memoriju za govor i zvuk ako uho ne bi imalo ništa drugo osim ovih dijelova. U uhu postoji još jedna izvanredna struktura koja vam omogućava da zadržite ono što ste čuli. To su tri šuplja luka, koji izgledaju ovako (skiciranje). Drugi je okomit na prvog, a treći, okomit na drugog. Dakle, oni su okomiti jedan an drugog u tri dimenzije. Ti takozvani polukružni kanali su šuplji i također su ispunjeni živim, delikatnim fluidom. Izvanredna stvar u vezi toga je da se iz njih stalno formiraju beskonačno mali kristali. Ako čujete riječ, "kuća", na primjer, ili ton C, kao rezultat formirani su sitni kristali. Ako čujete različitu riječ — "čovjek", na primjer — stvaraju se malo drugačiji kristali. U ta tri mala kanala, oblikuju se mikroskopski mali kristali, i ti sićušni kristali omogućuju nam ne samo da razumijemo već i da zadržimo u sjećanju ono što smo razumjeli . Jer što ljudsko biće radi nesvjesno?
Zamislite da ste čuli da netko kaže, "pet franaka". Želite zapamtiti što je rečeno, tako s olovkom zabilježite to u notes. Ono što ste napisali u bilježnicu nema veze s pet franaka osim kao način da su upamte. Isto tako, ono što netko čuje upisano je u te delikatne kanale sa sitnim kristalima koji zapravo, nalikuju slovima, koje podsvjesna inteligencija u nama čita kada god se trebamo nečega sjetiti. Dakle, doista možemo reći da je memorija za ton i zvuk smještena unutar ta tri polukružna kanala. Ovdje gdje se nalazi ova ruka je smješteno razumijevanje, inteligencija. Ovdje, unutar pužnice je dio čovjekovih osjećaja. Zvukove osjećamo u ovom dijelu labirinta, u tekućini unutar ljuske puža; tamo osjećamo zvukove. Kada govorimo i samo proizvodimo zvukove, naša volja prolazi kroz eustahijevu cijev. Cijela konfiguracija ljudske duše je sadržana u uhu. U eustahijevoj cijevi živi volja; ovdje u pužnici je osjećaj; inteligencija je u slušnim kostima, onim malim kostima koje sliče ruci ili nozi; memorija se nalazi u polukružnim kanalima. Tako da čovjek može postati svjestan cijelog procesa, živac prolazi od ovdje (crtež) kroz ovu šupljinu i širi se svugdje, prodire svugdje. Preko ovog slušnog živca, svi ovi procesi su osviješteni u mozgu.
Vidite, gospodo, ovo je nešto izvanredno. Ovdje u našoj lubanji imamo šupljinu. U šupljinu unutarnjeg uha prolazeći od ušne školjke kroz slušni kanal i bubnjić. Sve što sam vam opisao nalazi se u njemu. Prvo, mi protegnemo "ruku" i dodirnemo dolazeće tonove da bi ih shvatili. Zatim prenosimo tu senzaciju na živi fluid pužnice, gdje osjećamo ton. Penetriramo u eustahijevu cijev s našom voljom, i pošto su sićušna kristalna slova formirana u polukružnim kanalima, možemo je sjetiti što je rečeno ili otpjevano, ili što god nam je došlo kao zvuk.
Dakle možemo reći da unutar uha mi nosimo nešto poput malog ljudskog bića, jer to malo biće ima volju, razumijevanje, osjećaj i memoriju. U toj maloj šupljini nosimo okolo s nama sićušnog čovjeka. Mi se zaista sastojimo od mnogo tih sićušnih ljudskih bića. Veliko ljudsko biće je zapravo zbroj mnogo malih ljudskih bića. Kasnije, pokazati ću vam da je i oko također takav minijaturni čovjek. Nos je, također, malo ljudsko biće. Sve te "male ljude" koji čine ukupno ljudsko biće drži na okupu nervni sustav.
Ti mali ljudi su stvoreni dok je čovjek još embrij u majčinom tijelu. Sve što je formirano i razvijeno tamo još je to pod utjecajem zvijezda. Konačno, te čudesne konfiguracije — kanali koji proizvode kristale, male slušne kosti — ne mogu se oblikovati gravitacijskim silama Zemlje. Oni su organizirani u maternici od sila koje silaze sa zvijezda. Pužnica i eustahijeva cijev su dijelovi koji pripadaju čovjeku kao biću Zemlje i razvijeni su kasnije. One su oblikovane od sila koje potječu od Zemlje, od gravitacije koja nam daje formu i omogućuje djetetu da stoji uspravno dugo nakon što se rodi.
Vidite, ako u početku netko zna kako cijelo ljudsko biće potječe od jedne male ćelije, i kako je jedna ćelija transformirana u oko dok druga postaje uho a treća nos, onda razumije kako je čovjek postupno izgrađen. Zapravo, postoji deset grupa stanica koje se transformiraju, ne samo jedna, ali još možemo zamisliti da je jedna stanica u početku. Dakle, u početku postoji samo jedna ćelija. To proizvodi drugu, koja time što je smještena u neznatno drugačiji položaj dolazi pod različiti utjecaj i razvija se u uho. Druga se razvija u nos, treća u oko, i tako dalje. Ništa od toga ne proizlazi od bilo kakvog utjecaja Zemlje. Sile Zemlje mogu oblikovati samo one dijelove koji su uglavnom okrugli, kao što u abdomenu Zemlja ustrojava sustav crijeva. Sve drugo je formirano od utjecaja zvijezda.
O tim stvarima danas znamo jer imamo mikroskope. Konačno, slušne kosti su sićušne. Zanimljivo je da su ove stvari ljudi znali u drevna vremena, iako je izvor njihovog znanja bio sasvim različit nego je to danas. Na primjer, prije 3.000 godina drevni Egipćani su se također zanimali za znanje o čovjekovoj organizaciji i na svoj su način znali koliko je izvanredno unutarnje funkcioniranje ljudskog uha. Rekli su sebi da čovjek ima uši, oči i druge organe koji pripadaju glavi. Ako ih želimo objasniti, moramo se pitati kako je uho, na primjer, oblikovano drugačije od ostalih organa. Drevni su rekli da su se oni organi koji su dio glave razvili prvenstveno od onog što na Zemlju dolazi odozgo. Rekli su, "Visoko u zraku orao se razvija i sazrijeva. Moramo pogledati u tu oblast ako želimo vidjeti snage koje formiraju organe u ljudskoj glavi". Dakle, ti drevni ljudi su crtali orla na mjesto glave kada su opisivali ljudsko biće.
Kada promatramo srce ili pluća, vidimo da izgledaju potpuno drugačije od uha ili oka. Kada pogledamo pluća, ne možemo se okrenuti zvijezdama, niti to možemo u slučaju srca. Snage zvijezda snažno rade u srcu, ali ne možemo izvesti zaključak o konfiguraciji srca samo iz zvijezda. Drveni Egipćani su to znali; znali su da te organe ne možemo tako usko povezati sa zvijezdama kao one od glave. Razmišljali su o tim aspektima i pitali se konstitucija koje životinje naglašava organe slične ljudskom srcu i plućima. Orao posebno razvija one organe koje čovjek ima u svojoj glavi.
Drevni su mislili da je životinja koja prvenstveno razvija srce, koja je cijela srce i stoga najhrabrija, lav. Tako su dio čovjeka koji sadrži srce i pluća nazvali "lav". Za glavu su rekli "orao", a za srednji dio "lav".
Shvatili su da su čovjekova crijeva opet drugačiji organi. Vidite, lav ima prilično kratka crijeva; njihov razvoj je ograničen. Sitno "crijevo" u ljudskom uhu je formirano delikatno, ali čovjekova abdominalna crijeva nisu tako fino oblikovana. Promatrajući crijeva, njihovu formaciju možete usporediti samo s prirodom onih životinja koje su uglavnom pod njihovim utjecajem. Lav je pod utjecajem srca, a orao pod zahvatom gornjih sila. Kada promatrate krave nakon paše, možete osjetiti kako su one i njihova vrsta u potpunosti upravljana crijevima. Kada probavljaju, doživljavaju veliku ugodu, pa su drevni nazvali dio čovjeka koji čini sustav probave, "bik". To nam daje tri člana ljudske prirode: orao — glava; lav — grudi; bik — abdomen.
Naravno, drevni su znali kada su proučavali glavu da to nije stvarni orao, niti da je srednji dio lav, niti donji dio bik. Znali su to, i rekli da ako ne bi bilo drugog utjecaja, da bi mi svi išli okolo s nečim kao što je orao na mjestu glave, lavom u oblasti grudi i bikom dolje; svi bi takvi šetali okolo. Ali nešto drugo ulazi u igru što transformira ono gore i oblikuje u ljudsku glavu, a slično i sa drugim dijelovima. Taj je agent sam čovjek; čovjek kombinira ta tri aspekta.
Izvanredno je kako su ti drevni ljudi izrazili, s takvim simbolima, određene istine koje mi danas opet potvrđujemo. Naravno, oni su mogli oblikovati ove slike lakše nego mi jer, iako mi moderni ljudi učimo mnoge stvari, misli koje normalno dobijemo u školi ne dodiruju duboko naša srca. To je sasvim drugačije u slučaju onih drevnih ljudi. Njih bi obuzeo osjećaj koji emanira iz misli i stoga su sanjali o njima. Ti ljudi su sanjali istinske snove. Čitavo ljudsko biće bi im se pojavljivalo kao slika, i iz njegovog čela su vidjeli kako gleda orao, iz srca, lav, a iz abdomena, bik. To su kombinirali u prekrasnu sliku cijelog ljudskog bića. Uistinu se može reći da su ti davni ljudi sastavili svoj koncept ljudskog bića iz elemenata čovjeka, bika, orla i lava.
To se gledanje nastavilo u opisima evanđelja. Često se ide s tog gledišta. Netko kaže da je u Evanđelju po Mateju humanost Isusa dobro opisana; stoga, njegov autor je nazvan "čovjek". Zatim uzmite slučaj Ivana, koji opisuje Isusa kao da lebdi ili leti nad Zemljom. Ivan zapravo opisuje što se događa u oblasti glave; on je "orao". Kada se ispita evanđelje Marka, vidi se da on opisuje Isusa kao borca, hrabrog; dakle, "lava". Marko piše kao onaj koja prvenstveno predstavlja organe čovjeka smještene u prsima. Kako piše Luka? U Luki je predstavljen kao liječnik, kao čovjek čiji je glavni cilj terapeutski, i u njegovom evanđelju može se prepoznati element iscjeljenja. Iscjeljivanje se postiže unošenjem sila izlječenja u probavne organe. Shodno tome, Luka opisuje Isusa kao onoga koji donosi element iscjeljenja u nižu prirodu čovjeka. Luka je, dakle, "bik". Tako se mogu predstaviti četiri evanđelja: Matej — čovjek; Marko — lav; Luka — bik; Ivan — orao.
Što se tiče časopisa čija naslovnica predstavlja četiri figure za koje ste pitali, njegova svrha je predstaviti nešto vrijedno što se može prenijeti od jednog ljudskog duha drugom. Dakle u njemu treba prikazati istinsko ljudsko biće. U prikazu ovog crteža orao je predstavljen gore, zatim lav i bik, s čovjekom koji ih obuhvaća sve. To je napravljeno da se pokaže da se časopis ozbiljno bavi čovjekom. To mu je cilj. Nije mnogo ljudskog elementa prisutno u tiskanim novinama ovih dana. Ovdje je trebalo skrenuti pažnju na činjenicu da ovaj časopis može pružiti šansu čovjeku da se potpuno izrazi. Ono što kaže ne smije biti glupo: orao. Ne smije biti kukavica: lav. Niti se smije izgubiti u smiješnim maštarijama već stajati čvrsto na Zemlji i biti praktičan: bik. Konačan rezultat bi trebao biti "čovjek", i on se treba obraćati čovjeku. To je ono što bi se poželjelo vidjeti, da se sve što se prenosi od čovjeka do čovjeka odvija na ljudskoj razini.
Dobro, ipak sam imao vremena doći na vaše pitanje nakon što sam se osvrnuo na temu s kojom sam počeo. Nadam se da je moj odgovor bio razumljiv. Je li vas zanimao opis uha? Trebalo bi znati ove stvari; treba se upoznati s onim što je sadržano u raznim organima koji se nose okolo u tijelu.
Pitanje: Ima li vremena za reći nešto o "lotus cvjetovima" koji se ponekad spominju?
Dr. Steiner: Do toga ću doći kad vam budem opisivao pojedine organe.
Što se tiče časopisa čija naslovnica predstavlja četiri figure za koje ste pitali, njegova svrha je predstaviti nešto vrijedno što se može prenijeti od jednog ljudskog duha drugom. Dakle u njemu treba prikazati istinsko ljudsko biće. U prikazu ovog crteža orao je predstavljen gore, zatim lav i bik, s čovjekom koji ih obuhvaća sve. To je napravljeno da se pokaže da se časopis ozbiljno bavi čovjekom. To mu je cilj. Nije mnogo ljudskog elementa prisutno u tiskanim novinama ovih dana. Ovdje je trebalo skrenuti pažnju na činjenicu da ovaj časopis može pružiti šansu čovjeku da se potpuno izrazi. Ono što kaže ne smije biti glupo: orao. Ne smije biti kukavica: lav. Niti se smije izgubiti u smiješnim maštarijama već stajati čvrsto na Zemlji i biti praktičan: bik. Konačan rezultat bi trebao biti "čovjek", i on se treba obraćati čovjeku. To je ono što bi se poželjelo vidjeti, da se sve što se prenosi od čovjeka do čovjeka odvija na ljudskoj razini.
Dobro, ipak sam imao vremena doći na vaše pitanje nakon što sam se osvrnuo na temu s kojom sam počeo. Nadam se da je moj odgovor bio razumljiv. Je li vas zanimao opis uha? Trebalo bi znati ove stvari; treba se upoznati s onim što je sadržano u raznim organima koji se nose okolo u tijelu.
Pitanje: Ima li vremena za reći nešto o "lotus cvjetovima" koji se ponekad spominju?
Dr. Steiner: Do toga ću doći kad vam budem opisivao pojedine organe.