.- 5. Peto predavanje, Dornach, 13 prosinca 1922
Oko - Boja kose
Dr. Steiner: Dakle, gospodo, možda netko od vas ima pitanje koje bi me želio pitati danas.
Pitanje: Želio bih znati zašto plavokosi ljudi postaju sve više rijetki. Ranije, u oblasti gdje sam ja rođen bilo je mnogo plavokosih ljudi, ali sada su nekolicina. Zašto je to tako?
Dr. Steiner: Vaše pitanje se dobro uklapa u našu raspravu, i mogu ga razmotriti nakon što vam opišem ljudsko oko, kao što sam ranije obećao. Već smo proučavali uho; sada ćemo pogledati oko. Možda ste primijetili da je plava kosa usko povezana s plavim očima; u pravilu, plavokosi imaju plave oči. Vaše pitanje je povezano s time, što ćete potpuno razumjeti kada ispitamo oko.
Oči imaju veliki značaj, zaista, za ljudsko biće. Može se pretpostaviti da ljudi rođeni slijepi uopće nemaju koristi od očiju; ipak, one su još dio njih, i one nemaju ulogu samo gledanja već također utječu i na cijeli nervni sustav, utoliko što to dolazi iz mozga. Oči su još uvijek tu kod onoga tko je rođen slijep čak iako ne mogu vidjeti. Smješteno je u šupljini ali nešto je krivo interno, posebno s optičkim živcem. Uz to, mišići koji kontroliraju kretanje oka postoje također i kod slijepe osobe, i oči zapravo stalno utječu na nervni sustav. Dakle, oči su, zaista, jedan od najvažnijih organa našeg tijela.
Oko je, ono je stvarno kao minijaturni svijet, smješteno u šupljini formiranoj od kosti lubanje. Sebi bi mogli reći da je to nešto poput sićušnog svijeta. Optički živac ispunjava retinu i završava u mozgu, što ću ovdje skicirati (skiciranje). Dakle, ako je ovo oko viđeno u profilu koje sjedi u šupljini, tada je ovdje na desno kanal kroz koji prolazi optički živac. Očna jabučica leži u masnom tkivu i okružena je koštanim zidovima. Na njega je prikačeno šest očnih mišića koji se protežu natrag u koštane stijenke šupljine. Te kosti se nalaze odmah iza gornje čeljusne kosti.
U prednjem dijelu oka se nalazi potpuno transparentno, bistro tkivo kroz koje prolazi svjetlost. To da tkivo izgleda crno je iluzija; u stvari, gledate kroz transparentnu kožu sve do stražnjeg dijela oka. Okruglo crnilo koje vidite je zjenica, koja izgleda crno jer je stražnja strana očne jabučice te boje. To je poput gledanja tamne sobe kroz prozor; ako mislite da je sam prozor crn, to je pogrešno. Unutrašnjost oka je potpuno prozirna. Tkivo je tvrdo i neprozirno ovdje a prozirno sprijeda. Unutar njega i prema stražnjem dijelu još je jedan sloj tkiva koji ima mrežu finih, delikatnih krvnih sudova, koji se ovdje zadebljaju. Oko zjenice je šarenica, koja je kod nekih ljudi plava, kod nekih siva, zelena, smeđa ili crna.
Između šarenice i prozirnog tkiva je prozirna tekućina. Ondje gdje vidite okruglu crninu je prozirna koža, rožnica; iza toga je prednja komora. Sastoji se od živog fluida i oblikovana je nekako poput male staklene leće. Stvarna leća oka nalazi se ovdje, gdje se oni delikatni krvni sudovi spajaju i gdje je formirana šarenica. Ova struktura, nazvana kristalna leća, također sadrži živi fluid. Njen vanjski prekrivač je proziran, i omogućuje vam da vidite crninu iza njega. Za razliku od staklene leće, ona je mobilna; posebno je mobilna kada se morate usredotočiti na nešto u blizini. U tom slučaju, oblikuje se ovako (skiciranje), debelo u sredini. Kada trebate pogledati u daljinu, savijena je ovako, tanko u sredini.
Pored šarenice su delikatni mali mišići, koje zategnemo da bi leća postala deblja kada gledamo nešto izbliza, ili opustimo kako bi bila tanja. Životne navike osobe također utječu na leće. Ako često koristite oči za rad na blizinu, poput čitanja ili pisanja, postupno leće odebljaju u sredini, a vi postajete kratkovidni. Međutim, ako ste lovac, često gledate u daljinu, leće postaju tanje u sredini i vi postajete dalekovidni. Treba uzeti u obzir i da su u mladosti sitni mišići smješteni u i oko šarenice još uvijek snažni i elastični, i možemo se prilagoditi našem vidnom polju. U starijoj dobi postaju labaviji. To objašnjava zašto mnogo ljudi postaje dalekovidno s godinama, ali to se može ispraviti. Ako su leće osobe previše debele u sredini, propisane su naočale s lećama koje su konkavne. To će kompenzirati debljinu leća očiju. Neki ljudi imaju čak i dvostruki problem, trebaju jedan set naočala za jasno gledanje na daljinu i drugi za izbliza. Ako su leće očiju previše tanke, naočale će imati konveksne leće. Njihova debljina je dodana leći oka i kompenzira nedostatak. Mogli bi reći da mi možemo vidjeti jer možemo ispraviti nedostatak leća. Leća u našem oku je kao ona u naočalama: kratkovidna i dalekovidna. Ali leće u našim naočalama ostaju iste, dok su one u oku žive i mogu se prilagoditi.
Iza leće također je nešto poput živog fluida. On je, također, potpuno proziran, dopuštajući svijetlu da svuda prolazi. Ova želatinozna i poput kristala supstanca potpuno ispunjava unutrašnjost očne jabučice. Dakle ovdje naprijed je nešto kao prozirna "teška voda", vodenasta tekućina; zatim dolazi transparentna leća, i zatim dolazi vitreous humour, koja je također prozirna. Optički živac ulazi u oko ovdje, i dopire približno do ovdje.
Optički živac je iznimno složen. Nacrtao sam kao da se vlakno glavnog živca jednostavno dijeli ovdje, ali ima više od toga. Postoji zapravo četiri sloja živaca koji okružuju vitreous humour. Ovo je vanjski sloj živca (skiciranje), koji djeluje kao snažno zrcalo. Kada svijetlo uđe u oko i pogodi slojeve mrežnice, reflektirano je svuda. Ne ulazi u ovo (vjerojatno se odnosi na nervni kanal) već ostaje u oku. Vanjski sloj djeluje kao zid zrcala i reflektira svjetlost. Drugi sloj živaca pojačava ovu sposobnost reflektiranja. Kao što sam rekao, živac koji iznutra prekriva našu očnu jabučicu sastoji se od četiri sloja. Krajnji sloj i onaj do njega reflektiraju natrag sve svijetlo u unutarnju sferu. Dakle, unutar vitreous humour zapravo imamo samo reflektirano svijetlo. Treći sloj živaca sastoji se od iste tvari koja čini sivu tvar našeg mozga. Vanjski dijelovi našeg mozga su siva tvar, ne bijela. Još jedan "omotač" čini četvrti sloj. Vidite, vitreous humour je smještena u kompliciranu "vreću". To omogućava da se sva svjetlost koja prodre u unutrašnjost očne jabučice reflektira unutar vitreous humour i da u tome živi.
Ono što imamo u oku nešto je što sliči na složeni fizički apparatus. Čemu služi? Dakle, zamislite čovjeka kako negdje stoji. Kada ga pogledate, u oku je stvorena obrnuta slika zbog leće i vitreous humour. Tako, ako čovjek stoji tamo (skiciranje), vi u oku imate njegovu malu sliku, ali zahvaljujući ovom apparatusu, to je slika koja stoji na glavi. Oko je u tom smislu poput kamere; nalik je fotografskom apparatusu u kojem se fotografirani objekt na slici javlja naopako. To se također događa u oku; budući da je to zrcalni uređaj, kada uđe svijetlo, ono je reflektirano. Dakle, u oku imamo sliku malog čovjeka. Čak i uz sve naše sofisticirane strojeva, nešto kao što je ljudsko oko zasigurno se ne može proizvesti. Moramo priznati da je posve čudesno i izvanredno.
Sad, zamislite si zvjezdano nebo; formirajte sliku svijetlom ispunjene sfere oko Zemlje, zatim smanjite tu sliku sve dok ne bude sasvim mala. Ono što tada imate je unutrašnjost ljudskog oka. Ljudsko oko je u stvari svijet u minijaturi, a odraz u oku nalikuje mnoštvu okolnih zvijezda. Vidite, ti vanjski zidovi ne reflektiraju ravnomjerno. Ima mnogo sitnih tijela, koja, kao minijaturne zvijezde, zrače svjetlost prema središtu. Kada bismo bili mali kao slika ljudskog bića u oku i mogli ga ispitati iznutra, njegova unutrašnjost bi izgledala beskonačno velika. Naš utisak bi bio isti kada na Zemlji noću pogledamo svjetlucave zvijezde. Doista je tako. Zanimljivo je da je oko poput minijaturnog svijeta i da bi sićušna slika čovjeka stvorena u oku pomoću refleksije imala isti osjećaj, ako bi bili svjesni, koji imamo noću pod zvjezdanim nebom. Zaista je prilično zanimljivo!
Dobro, rekao sam, "... ako bi bili svjesni". Ali da nismo posjedovali naše oči, ne bi mogli vidjeti zvjezdano nebo. Noćno nebo i sjajne zvijezde vidimo samo zato jer imamo oči; ako ih zatvorimo, ne vidimo zvijezde. Niti bi mogli vidjeti nebeski svod da oko već ne sadrži u sebi minijaturni svijet. Sebi kažemo da ovaj minijaturni univerzum zaista označava veliki svijet. To je nešto što se mora jasno razumjeti.
Zamislite da vam čovjek pokaže malu fotografiju sebe ili druge osobe. Shvatit ćete da iako je mali da je uzeta od čovjeka normalne veličine. Na toj slici ne susrećete stvarnu osobu, a slično je i u oku; u stvarnosti imate u sebi samo tu sitnu minijaturu zvjezdanog neba. Tada sebi kažete, "Ono što imam ispred sebe je 'fotografija' ogromnog zvjezdanog neba". To stalno radite. Imate u sebi malo zvjezdano nebo oka, i zatim kažete sebi, "Ovo je fotografija velikog zvjezdanog neba". Zapravo uvijek predstavljate stvarno zvjezdano nebo iz minijaturnog svoda u vašem oku; vi zamišljate univerzum pomoću ove slike unutra. Ono što stvarno doživljavate je beskrajno mali svod u oku.
Sada možete reći, "Da, ali to bi bilo točno ako bi posjedovali samo jedno oko kao kiklopi, dok mi imamo dva oka". Dakle, zašto imamo dva? Pokušajte ovo: Pogledajte nešto samo s jednim okom. Činit će sa da je naslikan na pozadini. Nemamo dvije slike objekta, kojeg vidimo proporcionalno i u pravim dimenzijama samo zato jer posjedujemo dva oka. Gledanje s oba oka je kao grabljenje desne ruke s lijevom. Mi smo svjesni sebe jer smo se od djetinjstva naviknuli govoriti sebi "Ja". Mala riječ, "Ja", ne bi bila u jeziku ako naša desna strana ne bi bila svjesna naše lijeve. Ne bismo bili svjesni sebe. Toliko smo se naviknuli na najvažnije stvari kao da se podrazumijevaju. Okorjeli sitničavac bi rekao, "Pitanje zašto netko sebi kaže 'Ja' ne zanima me. Podrazumijeva se da čovjek sebi kaže 'Ja'!" Dobro, on je uskogrudna i zatucana osoba. On ne shvaća se većina suptilnih stvari temelji na najsloženijim procesima. On ne zna da se navikao dodirivati sebe kao dijete, odnosno, dodirivati svoju lijevu ruku s desnom, i tako se navikao govoriti "ja" sebi.
Ta se činjenica može pratiti u ljudskoj kulturi. Ako se vratimo u drevna vremena, u dane Starog zavjeta, na primjer, nalazimo svećenike koji su — ispričavam se što izražavam ovakvo heretičko mišljenje — često znali mnogo više nego današnji svećenici i koji su rekli, "Želimo čovjeka naučiti samosvijesti". Tako su učili ljude da preklope ruke. To je porijeklo sklapanja ruku. Čovjek je dotaknuo sebe da bi pronašao snažan ego u sebi i da razvije svoju volju. Ovakve stvari se danas ne govore jer se ne razumiju. Danas svećenici članovima kongregacije jednostavno kažu da sklope ruke u molitvi; ne daju značenje toj gesti jer i oni sami to više ne znaju.
Kada gledamo s naša dva oka, osjećamo da je ono što je u svijetlu zapravo prostorno. Ako bi imali jedno oko, sve bi izgledalo kao oslikano na svodu. Naša dva oka omogućuju nam da stvari vidimo u tri dimenzije i da sebe doživimo kako stojimo u središtu svijeta. U dobrom ili lošem smisli, svaki čovjek smatra da je središte svijeta. Stoga, od velike je važnosti što imamo dva oka.
Sada, pošto je toliko važno za čovjeka da koristi oči za gledanje, previđamo nešto drugo u vezi njih. Nismo toliki ignoranti u slučaju uha. Vjerujem da sam već spomenuo da kada slušamo mi također i govorimo; odnosno, mi sami proizvodimo ono što čujemo. Možemo razumjeti izgovoreni govor samo zbog eustahijeve cijevi, koja vodi od usta u uho. Sigurno znate da djeca koja su rođena gluha ne mogu ni govoriti, i da ljudi koji nisu učeni da govore jezik da ga ne mogu ni razumjeti. Moraju se koristiti posebna sredstva za razumijevanje onog što se čulo.
Zaista izgleda da je gledanje jedina svrha oka, ali dijete ne uči samo gledati svojim očima već također i govoriti s njima, čak i ako na to ne obraćamo puno pažnje. Jezik očiju nije pogodan za svakodnevnu uporabu kao što je jezik usmjeren u uši, ali pomoću njega možete otkriti da li osoba govori laž ili istinu. Ako ste barem malo osjetljivi, iz načina na koji vas gleda možete otkriti govori li vam istinu ili ne. Oči govore, i dijete uči s njima govoriti baš kao što to radi s ustima.
U jeziku uha grlo, sa svojom ulogom izgovaranja zvukova je odvojeno od njega, i tako ovdje imamo dva odvojena aspekta. U slučaju jezika oka, postoje mišići unutar organa a također i oko njega. Mišići su ti koji oko čine svojevrsnim organom govora. Hoćemo li nekoga pogledati ravno u oči, ili imati pomaknut pogled, zavisi o mišićima koji okružuju očnu jabučicu. U slučaju uha, to je kao da je ono sadržano u grlu, kao kod riba. Kod čovjeka uho je odvojeno od grla, ali kod riba su spojeni u jedan organ. Čin govora odvojen je od slušanja, ali kod oka je to kao da je grlo sa svojim mišićima okružilo uho. Oko je smješteno unutar svog govornog organa kao da je uho smješteno unutar grla. Kod ljudi je ovako (skiciranje). Ovdje imamo grlo, glasovnu kutiju, koja ide dolje kroz dušnik u pluća i gore u nepce. Omogućuje nam da govorimo. Iz usta imamo vezu s uhom.
Sada zamislite da grlo nije kao kod ljudi i da se mnogo više širi. Tada bismo imali široko grlo koje posjeduje Lucifer na mojoj drvenoj statui. Grlo je toliko veliko da se glava uklapa između, i doseže gore na obje strane da okruži uho. S tim organom mi bi i govorili i slušali. S okom radimo upravo to; mi govorimo kroz mišiće koji okružuju očnu jabučicu, a kroz oko simultano gledamo. Dakle u jednom smislu osmišljeno je kao i uho, ali u drugom smislu, naravno, sasvim je različito. To je, dakle, svrha mišića koje sam nacrtao ovdje.
Možemo reći da mi govorimo o onom što znamo, i smatramo da su oni koji govore stvari o kojima ne znaju ništa manje ili više glupi. Za takve ljude kažemo da razgovaraju sami sa sobom, da bulazne. Međutim, u pravilu, razumni i racionalni ljudi izjavljuju ono što znaju. Međutim, mi s okom ne govorimo svjesno, jer bi morali biti prepredeni, doista, ako bi svjesno mogli govoriti jezik očiju. Taj proces je nesvjestan i prati naše ostalo ponašanje. Ljudi u Južnoj Italiji, na primjer, još govore o "urokljivom oku". Oni još znaju da je osoba koja ima određeni pogled lažna. Govore o urokljivom oku jer osjećaju da oko izražava cjelokupnu prirodu čovjeka bez da je on toga svjestan. To praznovjerje u Južnoj Italiji ide toliko daleko da objese mali privjesak ili religijsku značku oko vrata kao zaštitu od toga.
Dakle vidite kako je čudesno oko formirano. Osoba koja na ovaj način proučava oko jednostavno ne može reći da u njemu nema ništa od duše. Jednostavno je glupo i sitničavo reći da oko nema elementa duše. Ljudi kažu da svjetlost prodire kroz zjenicu u oko, prolazi kroz leće u vitreous humour, tu stvara sliku na mrežnici, a zatim se prenosi u mozak. Moderna znanost zaustavlja se upravo tu, ili bi mogla dalje tvrditi da je svjetlost u mozgu korištena za stvaranje misli. Ovakav opis rađa svakakve besmislene izjave koje ne vode nigdje.
U stvarnosti, svjetlo ne dopire do mozga. Objasnio sam kako se reflektira u očnoj jabučici kao u zrcalu. Svjetlost ostaje u oku, i važno je znati da tamo ostaje. Unutrašnjost očne jabučice je poput osvijetljenog zvjezdanog prostranstva. Svjetlost ostaje unutar oka i ne prodire izravno u mozak. Da svjetlost uđe u mozak, mi uopće ne bismo vidjeli ništa. Mi možemo vidjeti jer to nije tako. Zamislite, gospodo, da sami stojite ovdje u ovoj prostoriji; nema sjedalica, ničeg osim zidova. Prostorija je potpuno osvijetljena iznutra, ali ne vidite ništa. Znate samo da je osvijetljena, ali ne možete vidjeti nikakve objekte. Ako bi mozak bio samo ispunjen svjetlošću, ne bismo mogli vidjeti ništa jer ne vidimo samo na račun svjetlosti. Svugdje je svjetlost zadržana u oku i osvjetljava njegovu unutrašnjost. Što to znači? Pa, zamislite da imamo malu kutiju. Stojim s leđima do nje; nisam je prije vidio. Moram posegnuti iza sebe kako bi znao da je tamo. Slično, kada je oko osvijetljeno iznutra, moram najprije osjetiti svijetlo da znam da je tamo. Prvo moram osjetiti svijetlo, i to je napravljeno s dušom. Drugim riječima, apparatus oka proizvodi nešto što možemo osjetiti. Duša prolazi kroz mišiće i osjeća ili je svjesna malog čovjeka unutar oka kojeg sam spominjao.
Svaki organ unutar ljudskog bića pokazuje nam da tu motamo reći da duša promatra, čuti ili osjeti ono što je unutra. Ako sve pomno ispitamo, svugdje otkrijemo dušu ili duh, posebno u oku. Nakon nekog vremena, možemo imati osjećaj da sjedimo ispred okna (upućuje na njegovo oko). Kada vas gledam, pojavljujete se iznutra, ali ja oblikujem shvaćanje da je slika iznutra osoba izvana. Tako radi oko. Samo zamislite da je to malo okno kroz koje duša oblikuje ideju da je ono što promatra ogroman svijet. Jednostavno moramo prepoznati postojanje duše kada stvarno ispitamo stvari.
Sada, rekao sam da je ovdje korioidea (žilnica nap.pr.) (pokazuje na svoj crtež očne jabučice). Sadrži male krvne sudove i leži ispod optičkog živca i njegove mreže. Optički živac ne doseže cijelim putem do prednjeg dijela očne jabučice ali korioidea, sa svojim mišićima, da. Proteže se do leće i zapravo je drži na mjestu. Ovdje je, kao što sam već spomenuo, šarenica koja okružuje crnu zjenicu, a to je samo otvor. Šarenica je prilično složena. Nacrtat ću je malo veću, gledano sa strane. Dakle ovdje je šarenica, pričvršćena na cilijarni mišić. Korioidea i leća sjede unutra, šarenica ih drži na mjestu. Gledano sprijeda, šarenica ima prednji i stražnji zid. Na stražnjem zidu su male obojane granule, koje su mikroskopski male vrećice. Kod svakog su ispunjene s plavom supstancom, i to je ono što se vidi kod plavookih ljudi. U njihovom slučaju, prednji sloj je proziran, pa vidite stražnji sloj šarenice, koji je ispunjen s tom plavom supstancom. Kod plavookih ljudi zaista vidite stražnji zid šarenice; prednji dio je proziran. Ljudi sa smeđim očima imaju istu plavu supstancu na stražnjem sloju njihove šarenice, ali ispred toga također posjeduju i smeđe granule. To prekriva plave tako da je sve što vidite smeđe. Crnooka osoba ima crne granule. Ne vidite plavo već male crne vrećice. Šarenica uzrokuje da oči osobe budu plave, smeđe ili crne. Šarenica je straga uvijek plava, a plavooke osobe sprijeda nemaju nikakve obojane supstance; kod ljudi sa smeđim i crnim očima, naprijed sadrži obojane granule koje zasjenjuju plave granule natrag. Zašto je to? Dakle, vidite, te sićušne vrećice se neprestano pune krvlju i zatim prazne. Krv prodire u sićušne granule u sitnim količinama. Kod plavooke osobe, one se stalno pune i prazne s malo krvi. Ista stvar se događa kod ljudi sa smeđim i crnim očima. Krv ulazi, taloži plavu ili crnu obojanu supstancu, i zatim opet odlazi i obojanu supstancu uzima sa sobom. To je kontinuirani proces.
Sada, neki ljudi imaju snažnu silu u svojoj krvi koja supstance iz hrane tjera sve do očiju. To im daje smeđe ili crne granule. Oni s crnim granulama su ljudi čiji organizam može najsnažnije tjerati krv u oči; supstance iz prehrane lako dospijevaju u oči. To je manje slučaj kod ljudi sa smeđim očima. To je manje slučaj sa smeđim očima. Njihove oči nisu tako dobro hranjene, a organizam plavooke osobe ne tjera hranjive supstance u oči dovoljno da ispune prednji dio šarenice s njima. Ostaje prozirna i sve što možemo vidjeti je stražnji dio. Dakle, osoba je plavooka zbog načina na koji supstance cirkuliraju organizmom. Ako promatrate takvu plavooku osobu, možete reći da u svojoj cirkulaciji ima manje pokretačke snage nego onaj koji je crnook.
Razmislite o Skandinavcima. Mnogo ishrane mora se iskoristiti boreći se protiv okolne hladnoće. Nordijskom čovjeku ne ostaje dovoljno energije da ishranu tjera sve do u oči; njegova energija je potrebna za suzbijanje hladnoće. Stoga, on je plavook. Čovjek koji je rođen u toploj, tropskoj klimi ima u svojoj krvi pokretačku silu da hranjive tvari gura u svoje oči. U umjerenim zonama to je stvar pojedinca da li posjeduje više ili manje unutarnje energije.
To također utječe na boju kose. Osoba sa snagom tjera hranjive supstance cijelim putem do u svoju kosu, čineći je smeđom ili crnom. Osoba s manje pokretačke sile ne gura te supstance cijelim putem do kose, i tako ostaje svijetla. Tako vidimo da su plave oči i plava kosa povezani. Onaj tko hranjive supstance vodi snažno kroz svoje tijelo dobije tamnu kosu i oči; onaj tko to čini manje energično dobije svijetlu kosu i oči. To se može shvatiti iz onoga što sam vam rekao.
Kada uzmete u obzir najvažnije aspekte, u svemu možete naći smisao. Zemlja na kojoj živimo bila je mlada kada je iznjedrila onu ogromnu megateriju i ihtiosaure koje sam vam opisao. Zemlja je nekad bila mlada. Sada je već prošla ono glavno; stari i jednog dana će propasti od starosti, premda ne na način kako to opisuju materijalisti. Mi smo već suočeni s nekim znakovima zemljine starosti. Dakle, cijela ljudska rasa je oslabljena što se tiče pokretačke sile koja hranjive supstance premješta kroz tijelo. Dakle koji će dio stanovništva prvi nestati sa Zemlje? Tamni ljudi mogu trajati dulje, jer posjeduju snažnije pokretačku silu; plavi manju i izumrijeti će prije. Zemlja je doista već u starom dobu. Gospodin koji je postavio pitanje naglasio je da ima manje plavih nego u njegovoj mladosti. Pošto Zemlja ima manje vitalnosti, samo smeđi i crni ljudi postižu dovoljnu pokretačku silu; plavokosi i plavooki ljudi su već označeni za izumiranje jer više ne mogu voditi prehranu s neophodnom snagom kroz tijela.
Možemo reći da su zapravo plavi ljudi uvijek bili fizički slabiji i da su bili samo mentalno jači. U ranija vremena mnogi ljudi su bili plavi, ali oni su bili snažni u duhu i znali su mnogo toga što danas više ne mogu znati. Zato sam skrenuo vašu pažnju na to koliko su ljudi znali u stara vremena. Pogledajte drevnu Indiju, pet tisuća godina prije rođenja Krista. Izvorni stanovnici su bili crni; bili su prilično tamni. Zatim su ljudi s plavom kosom migrirali sa sjevera na jug. Brahmani su potjecali od onih koji su bili posebno poštovani, plavi Brahmani. Međutim, s vremenom, plavo će nestati jer ljudska rasa postaje slabija. Na kraju, samo ljudi sa smeđom i crnom kosom će moći preživjeti ako se ništa ne učini da oni ne budu vezani za materiju. Što su jače sile tijela, slabije su duše. Kada plavi ljudi izumru, ljudska rasa će se suočiti s opasnošću da postane glupa ako se ne prihvati znanost duha kao što je antropozofija. Antropozofija ne mora uzimati tijelo u razmatranje već sama može iznjedriti inteligenciju iz duhovnog istraživanja.
Vidite, kada zaista proučavamo znanost i povijest, moramo zaključiti da ako ljudi postaju sve jači, također će postajati sve gluplji. Ako plavokosi i plavooki ljudi izumru, ljudska rasa će postati gluplja ako ljudi ne dođu do oblika inteligencije koji je nezavisan o plavoj kosi i očima. Plava kosa zapravo daje inteligenciju. U slučaju plavih ljudi, manje prehrane je dovedeno u oči i kosu; umjesto toga ostaje u mozgu i obdaruje ga inteligencijom. Ljudi sa smeđom i tamnom kosom vode supstance u oči i kosu koje plavi ljudi zadržavaju u njihovom mozgu. Oni tada materijalistički promatraju samo ono što se neposredno može vidjeti. Znanost duha to mora nadoknaditi; znanost duha nam treba u istom stupnju u kojem čovječanstvo gubi svoju inteligenciju skupa sa svojim plavim ljudima. Nismo izgraditi Goetheanum kao šalu, bez razloga; izgradili smo ga jer smo predvidjeli što će se dogoditi s ljudskim rodom ako ne bi bilo duhovne nadoknade za ono što će nestati iz prirodnog svijeta. Stvar je toliko ozbiljna da možemo reći da čovječanstvo na ovoj Zemlji mora još jednom steći nešto plodonosno, premda u drugačijem obliku od onog što je proizvedeno u stara vremena. Zaista je točno da što više plavih pojedinaca izumre to će više instinktivna mudrost ljudi nestajati. Ljudska bića postaju gluplja, i mogu ponovno steći novu mudrost samo ako ne moraju ovisiti o tijelima, već umjesto toga, posjeduju, pravu znanost duha. To je stvarno tako, a ako se ljudi danas žele tome smijati, neka ih. Ali onda su se uvijek smijali stvarima koje su donijele neke velike promjene.
U dobu kada su postojale one gigantske zvijeri koje sam opisao — ihtiosauri, plesiosauri i megaterija — krave zasigurno nisu još postojale, krave iz kojih se uzimalo mlijeko za prehranu ljudi. Naravno, nisu postojala ni ljudska bića koja bi trebala takvo mlijeko. Ali upravo sam jučer pročitao izjavu nekog tko se zaista boji napretka. Smatra da ljude koji danas izražavaju ideje koje bi trebale biti formulirane tek nakon što prođu mnoga stoljeća treba progoniti, jer vrijeme nije zrelo za njihovo izjavljivanje. Gospodo, čini mi se da ako bi to bio slučaj u doba kada su trebale nastati krave, da se nijedno stvorenje ne bi okuražilo postati krava! To je kao reći, "Ono što se danas uči kao antropozofija trebalo bi se pojaviti tek nakon mnogo stoljeća". Pa, onda se ne bi uopće pojavilo, baš kao što ne bi nastala ni jedna krava. Zapravo, to je kao reći, "Radije bih ostao prvobitna svinja nego se transformirao u kravu"!
Situacija na Zemlji je takva da moramo imati hrabrosti da se promijenimo i da se uzdignemo iz onih perioda kada je čovječanstvo znalo stvari instinktivno, u onaj u kojem se sve zna svjesno. Zbog toga vam ovdje predstavljam sve na takav način da možete potpuno razumjeti što se stvarno događa i kako i u kojem smjeru vjetar puše. Kada danas čitate knjigu, ili kada čujete što se događa u velikom svijetu, zapravo ne možete doprijeti do dna onog što čini da sve otkucava. Ali ljudi to ne znaju. Možete razumjeti pojavu kao što je postupno izumiranje plavokosih ako shvatite kako hranjive supstance prodiru i u oči i u kosu, čija je boja s time usko povezana.
Ako krenete prema Milanu, naći ćete da je glava lava tamo oslikana na takav način da njegova griva, odnosno, najveća akumulacija kose koju lav posjeduje, izgleda poput zraka svijetla. Taj prikaz je temeljen na drevnoj mudrosti u kojoj se znalo da su i oči i kosa povezani sa svijetlom i njegovim zrakama.
Kosa je doista poput biljaka, koje su smještene na tlo i čiji je rast podložan svijetlu. Ako svjetlost ne može povući hranjive supstance cijelim putem do kose, ona ostaje plava. Ako je osoba više vezana za materiju, hranjive supstance prodiru u kosu potpuno i suprotstavljaju se svijetlu; tada dobiva crnu kosu. Mudraci starine su još bili svjesni toga, baš kao i ljudi čak i prije nekoliko stoljeća. Tako, nisu oslikavali grivu lava kovrčavu već umjesto toga ima zračeći, ravan oblik, kao da je Sunce smjestilo svoje zrake pravo u glavu lava. Veoma je zanimljivo promatrati takve stvari.