.- 7. Sedmo predavanje, Dornach, 20 prosinca 1922
Duhovno-znanstvene osnove prave fiziologije
Gospodo, ovaj puta završimo s odgovorom na pitanje postavljeno neki dan.
Zahvaljujući svojoj koži, cijeli je čovjek osjetilni organ. Koža ljudskog bića je nešto izuzetno složeno i uistinu čudesno. Kada gledamo izvana prema unutra, najprije nalazimo proziran i rožnat sloj koji se zove epiderma. Proziran je samo kod nas bijelih Europljana; kod Afrikanaca, Indonežana i Malajaca, prožeta je obojanim granulama i tako je obojana. Zovemo ga "rožnatim" jer se sastoji od iste supstance, aranžirane malo drugačije, iz koje su oblikovani rogovi životinja i naši nokti i kosa. Naši nokti zapravo rastu iz najgornjeg sloja kože. Ispod tog sloja leži derma, koja se sastoji od gornjeg i donjeg sloja. Tako smo mi prekriveni i odjeveni s tri sloja kože: vanjska epiderma, srednji sloj derme i donji dio derme.
Najniži sloj derme prehranjuje cijelu kožu; on pohranjuje hranjive tvari za kožu. Srednji sloj je ispunjen svakakvim stvarima, ali posebno je ispunjen mišićnim vlaknima. Svuda u tom sloju je mnoštvo sićušnih stvari poput luka, jedna do druge; u našoj koži imamo ih tisuće i tisuće. Možemo ih zvati "luk" jer je karakteristika luka da ima mnogo ljuski, a te male čestice imaju takve "ljuske luka"; ljuskava koža je na površini, a drugi, tanji dio je iznutra. Otkrivene su od Talijana Pacinija i stoga su nazvane "Pacinijeva tjelešca".
Oko tih mikroskopskih čestica je oko dvadeset do šezdeset ljuski, tako da možete zamisliti koliko su male.
Čovjek je konstituiran na takav način da te male mikroskopske lukovice ima po cijeloj površini tijela. Najveći broj se nalazi — kod zmija kao i kod ljudi — na vrhu jezika. Da, gotovo je komično, ali većina se nalazi na vrhu jezika! Mnogo ih je na vrhovima prstiju, na dlanovima i na drugim dijelovima tijela, ali većina je na vrhu jezika. Na primjer, ima sedam puta više takvih malih nervnih lukovica na vrhu jezika nego ih ima na vrhovima prstiju.
Nervno vlakno potječe od svake od tih čestica i nalazi svoj put u mozak preko kičmene moždine. Sva ta nervna vlakna zrače iz mozga, i svuda u tijelu formiraju takve male "lukovice" na njegovoj površini. Dakle ta mala nervna vlakna u mozgu idu svuda i na kraju tvore "lukovice" unutar kože ili derme. Zanimljivo je shvatiti da kao što pravi luk raste u tlu i cvjeta gore, tako i ovaj luk raste u ljudskom tijelu. Tamo (pokazuje na skicu) je luk i stabljika unutra. U onim nervima jezika stabljika je prilično kratka, ali u drugim je ponekad prilično duga. Nervna vlakna koja idu iz stopala u mozak kroz kičmenu moždinu izuzetno su duga. Sve što imamo kao luk u našoj koži zapravo je cvjetalo unutar naše lubanje. Možete zamisliti, dakle, da je u pogledu kože čovjek neka vrsta tla; čudno je formirano, ali je ipak neka vrsta tla. Na površini je epiderma, u kojoj su taložene razne kristalne supstance. ispod je čvrsta masa tijela, a gore je sloj "humusa". Idući od izvana prema unutra, ispod tvrdog, rožnatog sloja epiderme leži derma, koja je tlo. Iz nje raste sav taj "luk" koji ima cvijet u mozgu. Njihove stabljike prelaze u mozak i tamo imaju cvijet.
Dakle, gospodo, kod nas starijih stvari su takve da samo za vrijeme spavanja možemo pravilno pratiti ovu mrežu, ali kod djeteta je još mnogo toga očigledno. Dijete u nervima ima živahnu aktivnost "lukovica" sve dok intelekt nije probuđen; odnosno, tijekom prve godine, i baš kao što Sunce obasjava cvjetove luka, tako i svijetlo sjaji u djeteta koje još nije s intelektom prevelo ono što prima vidom. To je doista poput Sunca koje baca svoje zrake unutar glave i otvara sve cvjetove "luka". U nervima kože mi nosimo cijelo biljno carstvo okolo u nama. Međutim, kasnije, kada uđemo u gimnaziju ovaj živahan rast završava, i tada snage nerva koristimo za mišljenje. Izvlačimo te snage i koristimo ih za mišljenje. To je izuzetno zanimljivo. Obično se pretpostavlja da nervi obavljaju mišljenje, ali nervi ne misle. Možemo nerve uposliti za mišljenje samo kradući njihovo svijetlo, takoreći. Ljudska duša krade svijetlo od nerva, i ono što je oduzela koristi za mišljenje. To je stvarno tako. Kada zaista razmišljamo o materiji, na kraju u svakoj točci prepoznamo nezavisno aktivnu dušu.
Te "lukovice" koje iznutra rastu imamo zajedničke sa svim životinjama. Čak i najniže forme, koje imaju vitke, primitivne oblike, posjeduju osjetilne živce koji završavaju u nekoj vrsti "luka" na površini. Što se više uspinjemo prema čovjeku, to je sigurnije da je taj "luk" živaca transformiran na specifičan način. Živci okusnih pupoljaka (na jeziku, nap.pr.), na primjer, takvi su transformirani živci kože.
Sada, mi posjedujemo te osjetilne lukovice na vrhu jezika i zato je on tako osjetljiv. Kušamo na stražnjoj strani jezika i na mekom nepcu gdje je takav mali luk raspršen. Zapravo, oni sjede tamo u malom utoru i unutar tih žljebova luk prodire u živce i gura se u dermu kao nervna čestica. Najprije, iza jezika se formira sićušni žlijeb, a zatim se luk ugura u taj žlijeb. Korijen luka prodire sve do površine jezika. Na dnu jezika nalazi se ogroman broj sitnih žljebova, a u svakom malom utoru "lukovica" izrasta odozdo. To objašnjava naš doživljaj okusa.
Svega možemo biti svjesni osjetilom dodira, ili malog luka na površini naše kože. Sada, znate da se ono što se osjeća ne pamti tako dobro. Znam svojim osjećajem da je stolica čvrsta jer osjećam njemu čvrstoću s određenim brojem nervnih lukovica što se stalno mijenja, ali moje pamćenje nije opterećeno tim osjećajem. S okusom je malo, premda nesvjesno. Međutim, gurmani, uvijek unaprijed znaju što je dobro, a ne nakon toga što su kušali, i zato to naručuju.
Tako nervne čestice prolaze kroz leđnu moždinu izravno u mozak i tamo formiraju svežnjeve. Međutim, sve što želimo kušati, mora prvo biti otopljeno od sline u ustima; ne možemo kušati ništa što nije transformirano u fluid. Ali što je to što kuša? Mi ne bi mogli ništa kušati da nemamo u sebi tekućinu. Naša čvrsta konstitucija, sve što je čvrsto u tijelu, ne kuša. Naš unutarnji fluid miješa se s onim što je otopljeno od hrane. Dakle, možemo reći da se naš vlastiti fluid miješa s fluidom od izvana. Čvrsti dio čovjekove organizacije ne kuša ništa. Naša konstitucija je devedeset posto voda, a ovdje, oko papile jezika, posebno je u tekućem stanju. Baš kao što voda izbija iz gejzira, tako imamo takvo izlijevanje tekućine na vrhu jezika.
Slina koja je ispljunuta iz usta više nije dio mene, ali sve dok je ta tekućina unutar male žlijezde mog jezika, pripada meni kao ljudskom biću, baš kao što mi pripadaju i moji mišići. Ne sastojim se samo od čvrstih mišića već također i od vode, i to je ta tekućina koja obavlja kušanje jer se miješa s onim što dolazi kao tekućina izvana. Što netko radi kada liže šećer? Tjera pljuvačku od iznutra prema okusnim pupoljcima. Razgrađeni šećer prodire u tekućinu, i "tekući čovjek", takoreći, prožima sebe šećerom. Šećer je delikatno izlučen u okusnim pupoljcima jezika i širi se nečijom fluidnošću, dajući mu osjećaj blagostanja.
Kao ljudska bića možemo samo kušati, ali zašto je to tako? Ako bi imali peraje i bili ribe — što bi bilo zanimljivo postojanje — svaki put kada bismo jeli, okus bi prodirao pravo kroz naše peraje. Ali tada bismo morali plivati u vodi, gdje bismo našli sve čak i delikatne supstance dobro razgrađene. Riba kuša sve tragove supstanci koje su u vodi i slijedi smjer svoga okusa, koji neprestano prodire u peraje. Ako nešto ugodno teče u njenom smjeru, riba će to okusiti, i peraje će odmah krenuti prema tome. Mi ljudi ne možemo raditi što i riba jer nemamo peraje; nama potpuno nedostaju. Ali pošto ne možemo koristiti osjećaj okusa za kretanje okolo, pojačavamo ga iznutra. Ribe imaju visoko razvijen osjećaj okusa, ali nemaju unutarnji osjećaj. Mi ljudska bića imamo okus iznutra, mi ga doživljavamo; ribe postoje u ukupnosti vode i okus doživljavaju zajedno s okolnom vodom. Ljudi su se pitali zašto riba pliva daleko u ocean kada želi položiti jaja. Plivaju daleko, ne samo u Atlantski ocean, već i u druge dijelove zemaljskih oceana, a zatim se mladi polako vraćaju u europske vode. Zašto je to? Dakle, europske ribe koje plivaju u našim rijekama su slatkovodne ribe, ali jaja ne mogu sazrijevati u slatkoj vodi. Ribe osjećaju po okusu da trag soli teče prema izlazu rijeke; one onda plivaju u more. Ako Sunce sja drugačije na drugoj strani Zemlje, oni to okuse i tim osjetilom plivaju pola puta oko svijeta. Tada mladi okuse njihov put ponovno natrag gdje su boravile matične ribe. Dakle vidimo da ribe slijede okus na svaki način.
Izuzetno je zanimljivo da je voda koja teče rijekama i sadržana je u morima puna okusa, i činjenica da ribe plivaju okolo je zaista zbog okusa vode. Upravo okus vode čini da plivaju okolo; okus vode im daje smjer. Naravno, ako Sunce sja u određenom dijelu vode, sve što je u vodi na tom mjestu je potpuno razgrađeno od topline Sunca. Promijenjena je u drugi okus, i zato tamo pliva mnogo riba; to je zbog okusa.
To je stvarno čudno, gospodo, jer bi zapravo i mi plivali također, ako bi išli samo za okusom. Kada kušam šećer tekući čovjek u meni želi plivati prema njemu. Nagon za plivanjem zaista je prisutan; prema našem okusu mi stalno želimo, ali čvrsto tijelo nas u tome sprječava. Iz tog elementa koji bi stalno želio plivati ali ne može — zaista imamo u nama nešto poput ribe što stalno želi plivati ali je zadržano — zadržavamo ono što naše unutarnje biće razabire u pogledu okusa. S okusom živimo potpuno unutar eterskog tijela, ali etersko tijelo čvrsto drži voda u nama, a ta voda je s druge strane zadržana od našeg fizičkog tijela. Najprirodnije je reći da čovjek ima etersko tijelo koje zaista nije sklono hodati Zemljom. Pogodno je samo za plivanje; u stvari je nalik na ribu, ali pošto čovjek stoji uspravno postaje nešto različito. Čovjek u sebi ima etersko tijelo koje je zapravo samo u njegovoj fluidnoj organizaciji, i doista je tako da bi konstantno željelo plivati, plivati u elementima vode koji se nalaze čak i u zraku. Željeli bismo uvijek tamo plivati, ali transformiramo taj poriv u unutarnji doživljaj okusa.
Vidite, ovakvi aspekti zaista vode ka razumijevanju ljudskog bića. To ne možete naći ni u jednoj modernoj znanstvenoj knjizi jer ljudi ne istražuju živo ljudsko biće već samo leš, koji više ne želi plivati. Niti više sudjeluje u životu. Mi sudjelujemo u životu jer smo zapravo zbroj svega što postoji u svijetu. Mi smo ribe, a vodena para koja nam je slična nešto je u čemu bi stalno željeli plivati. Činjenica da to ne možemo čini da to ulijemo u sebe i kušamo. Ribe su zaista hladna stvorenja. Mogle bi čudesno kušati stvari koje su otopljene u vodi, ali to ne rade jer odmah pomiču peraje. Kada bi peraje nestale s riba, one bi postale više životinje i počele bi imati osjetilo okusa.
Nervne lukovice o kojima sam vam zadnji puta govorio su drugačije transformirani "gomolji". One prodiru u sluznicu nosa, ali ne sjede u brazdi iz koje istječe tekućina; one dosežu sve do površine. Zato te nervne lukovice mogu percipirati samo ono što im dođe blizu. To znači da moramo pustiti da miris ruže dođe do nervne lukovice našeg nosa prije nego ga možemo namirisati. Dakle, jedan dio ljudskog tijela ima ulogu na poseban način oblikovati ove nervne lukovica, koje su raširene cijelom kožom, kako bi osjetile mirise koji prožimaju zrak.
Ne samo da se vanjski zrak giba prema čovjeku, već i dah izvire iz njega. Zrak stalno prolazi kroz nos, a unutar tog zraka živi zračno biće čovjeka. Mi smo voda, i kao što sam vam ranije rekao, mi smo također zrak. Nemamo zrak u sebi samo za zabavu. Kao i voda u meni, moj dah nije čvrst. Baš kao kad ispružim ruku i osjetim da sam ispružio nešto čvrsto, tako ispružim ono što imam u mom zračnom organizmu u nos. Tamo osjetim miris ruže ili karanfila. Zaista, ja nisam samo čvrsto biće već stalno i biće vode i zraka isto tako. Mi smo zrak dok god je u nama i živ. Kada pružimo svoje "zračne ruke" kroz nos i dohvatimo miris ruže ili karanfila — naravno, i loše mirise — mi ih ne dodirujemo rukom već ih zahvaćamo s nervnim lukovicama, koje privlače dah od iznutra tako da može zgrabiti miris.
To je nešto što se manifestira također i kod psa. Rekao sam vam da čim nos namiriše, rep maše. Kao što se kod riba peraje kreću, tako se isto, kod psa rep počinje micati. Ali što taj rep koji može samo mahati zaista želi učiniti? To je jako zanimljivo. Rep može samo mahati, ali što zaista želi napraviti? Vidite, gospodo, pas bi zaista želio napraviti nešto sasvim drugo. Da nije pas nego ptica letio bi pod utjecajem mirisa. Kao što ribe plivaju, pas bi letio da je ptica. Pa, naravno, pas nema krila, i tako koristi zamjenski organ i samo maše repom. Nije dovoljno za letenje, ali uključuje jednak potrošak energije. Kod ljudi je isto. Budući da uvijek imamo delikatne senzacije mirisa koje čak i ne primjećujemo, stalno bismo željeli letjeti.
Promislite sada na lastavice koje ovdje žive ljeti. Ono što se kao miris javlja iz cvijeća ugodno im je, i pošto je ugodno njihovom organu njuha one ostaju ovdje. Ali kada dođe jesen ili se približava, lastavice bi, kada bi mogle komunicirati između sebe, rekle, "Oh, počinje loše mirisati!" Lastavica ima izuzetno delikatno osjetilo mirisa. Sjećate se da sam vam rekao da divlja plemena mogu percipirati ljude sve do Arlesheima. Pa, za lastavice miris koji se javlja na jugu primjetan je kada se približava jesen; zapravo se širi sve do sjevera. Dok na jugu dobro miriše, na sjeveru počinje mirisati na propadanje. Lastavice privlači dobar miris i lete prema jugu.
O letu ptica napisane su cijele knjižnice, ali istina je da čak i za vrijeme velikih migracija u proljeće i jesen ptice slijede izuzetno delikatno raspršene mirise u cijeloj atmosferi Zemlje. Organ njuha lastavice vodi na jug i zatim natrag na sjever. Kada proljeće stigne u naše krajeve, za lastavice počinje loše mirisati na jugu. Kada delikatni mirisi proljeća prostruje k njima na jug, one lete natrag na sjever. Zaista je istina da je Zemlja jedno živo biće i da joj pripadaju i druga bića.
U našem tijelu, stvari su tako organizirane da krv teče u glavu a zatim od nje. Na Zemlji, stvari su tako uređene da ptice selice lete na ekvator i zatim natrag na mjesto polaska. Na nas također utječe zrak jer zrak koji udišemo dovodi krv u glavu. Utoliko što smo bića zraka, potpuno smo prožeti mirisom. Na primjer, osoba koja hoda poljem koje je upravo pognojeno doista hoda tamo zajedno sa svojim zračnim bićem. Čvrsti čovjek i tekući čovjek ne primjećuju gnoj, ali zračni čovjek da, i tada se u njemu javlja, prilično razumljivo, poriv da odleti. Kada se smrad gnoja diže s polja, on bi zapravo želio poletjeti u zrak. To ne može učiniti jer mu nedostaju krila i tako reagira iznutra na ono od čega ne može odletjeti; to postaje unutarnji proces duše. Kao rezultat toga, čovjek iznutra postaje prožet s mirisom gnoja, s isparavanjima koja su postala plinovita i poput pare. Postaje prožet lošim mirisom i kaže da mu se gadi. Njegovo gađenje je reakcija duše.
U fluidnom čovjeku postoji delikatniji zračni oblik koji, na neki način, preuzima od svoje fluidne organizacije. Upravo kroz to on može kušati. Isto tako, nešto živi u toj zračnoj formi koju stalno obnavljamo udisanjem i izdisanjem. Svakog trenutka je protjerana i ponovno rođena; rađa se osamnaest puta u minuti i umire osamnaest puta u minuti. Potrebne su godine da umre čvrsti oblik, ali zračni oblik umire tijekom izdisanja osamnaest puta u minuti i rađa se tijekom udisanja. To je stani proces umiranja i rađanja. Ono što je izvučeno od iznutra je astralno tijelo. Kao što sam vam rekao neki dan, astralno je tijelo ono koje preokreće sile mahanja repom koje bi doista trebale biti dolje. Budući su te sile gurnute gore i suprotno osjećaju mirisa, mi možemo misliti. Mozak raste u susret nosu pod utjecajem astralnog tijela, i nitko ne može stvarno razumjeti mozak tko na cijelu stvar ne gleda na način na koji sam to upravo učinio. To razumijevanje proizlazi od ispravnog promatranja naših osjetila.
Zbog osjetila mirisa uvijek bismo željeli letjeti. Ptica može letjeti ali mi ne; u najboljem slučaju imamo ove čvrste lopatice. Zašto ptica može letjeti? Gospodo, ptica ima nešto neobično što joj omogućuje da leti; ima šuplje kosti. Zrak je unutar njih i zrak koji ptica apsorbira preko svog organa mirisa dolazi u kontakt sa zrakom kojeg ima u kostima. Doista, ptica je prvenstveno biće zraka. Njen najvažniji aspekt čini zrak; ostalo je samo izraslo na njoj. Mnogo perja koje ptice imaju je zapravo sasušeno. Najznačajnija stvar je, čak i kod noja, da je malo zraka još uvijek sadržano u svakom paperjastom peru i sav taj zrak je povezan sa zrakom vani. Noj hoda jer je pretežak za letenje ali, naravno, druge ptice lete.
Mi ljudska bića imamo samo lopatice pričvršćene na leđa, koje su nespretne i čvrsto oblikovane. Premda bismo stalno željeli letjeti s njima, to ne možemo. Umjesto toga, cijelu leđnu moždinu guramo u mozak i počinjemo misliti. Ptice ne misle. Samo ih moramo pravilno promotriti da shvatimo da sve ide u njihovo letenje. Izgledaju pametno, ali doista su rezultat onoga što je u zraku. Ptice ne misle, ali mi da jer ne možemo letjeti. Naše misli su zapravo transformirane snage letenja. Zanimljivo je da se kod ljudskih bića osjetilo okusa mijenja u snage osjećaja. Kada kažem, "Osjećam se dobro", zaista bih želio plivati. Pošto ne mogu, taj impuls se mijenja u unutarnji osjećaj blagostanja. Kada kažem, "Miris gnoja me odbija", stvarno bih želio odletjeti. Ali ne mogu, i zato imam misao, "Ovo je odvratno; miris je odbojan!" Sve naše misli su transformirani mirisi. Čovjek je tako vješt mislilac jer doživljava u mozgu, s dijelom koji sam ranije opisao, sve što pas doživljava u nosu.
Kao ljudska bića, mnogo dugujemo našem nosu. Vidite, ljudima koji nemaju osjećaj mirisa, čija sluznica je zakržljala, također nedostaje određeni osjećaj kreativnosti. Mogu misliti samo putem onoga što su naslijedili od roditelja. Uvijek je dobro da barem nešto naslijedimo; inače, da sva naša osjetila nisu rudimentarno razvijena, ne bismo uopće mogli živjeti. Osoba rođena slijepa također je naslijedila unutrašnjost onoga što oko posjeduje. On to ima ponajprije zato jer on nije samo kompaktan čovjek već također čovjek fluida i zraka.
Sada smo vidjeli kako je to sve čudno. Mi percipiramo čvrste supstance s našim osjetilom dodira preko nervnih lukovica koje svuda prodiru u kožu; postajemo svjesni vodenih supstanci s našim osjetilom okusa; ono što je od zraka, ispareno, od nas je prepoznato kroz nervne lukovice koje prodiru u sluznicu nosa. Mi također osjećamo i nešto drugo oko nas, premda na općenit način; odnosno, toplinu i hladnoću. Dakle, kao ljudska bića mi smo dijelom čvrsti , voda, zrak i toplina, pošto smo obično topliji od okolnog svijeta.
Vidite, znanost zapravo ne zna da se aspekt kušanja tiče čovjeka vode i da se element mirisa odnosi na čovjeka zraka. Pošto nervi okusa dolaze u okusne pupoljke, znanstveno je mišljenje da ti nervi zapravo kušaju. Ali to je besmislica. U ustima, to je fluid vodene organizacije čovjeka koji kuša, a u nosu, element zraka je onaj koji miriše. Nadalje, dio nas koji je toplina percipira toplinu i hladnoću. Unutarnja toplina u nama izravno percipira vanjsku toplinu, i to je razlika između osjetila topline i svih drugih osjetila. Toplinu proizvode svi organi, a kao ljudska bića mi u sebi nalazimo svijet topline. Taj element topline percipira drugi svijet topline oko nas. Kada dodirnemo nešto što je vruće ili hladno, mi to prirodno percipiramo na mjestu gdje smo dotaknuli. Ali kada je zimi hladno ili ljeti vruće, tu hladnoću ili toplinu percipiramo u našem okruženju; cijeli postajemo osjetilni organ.
Možemo vidjeti kako znanost griješi u tom pogledu. Prema znanstvenim knjigama, ljudsko biće je neka vrsta kompaktno oblikovane forme. Na papiru su nacrtane sve kosti; mišići i živci su svi tamo. Ali to je krajnja besmislica jer to predstavlja ne više od desetine ljudskog bića. Ostalo je do devedeset posto voda, a zatim moramo računati na zrak i na toplinu unutra. U stvari, još tri osobe — vode, zraka i topline — trebale bi biti skicirane u slikama nacrtanim od materijalističke znanosti. Čovjeka nije moguće shvatiti ni na jedan drugi način. Samo zato što smo topliji od svoje okoline i također dio svijeta topline, mi sebe doživljavamo kao nezavisno biće u svijetu. Da smo hladni poput ribe ili kornjače, ne bismo imali ego; ne bismo mogli govoriti o sebi kao o "Ja". Nikada ne bismo mogli misliti ako unutar nas ne bi transformirali osjetilo mirisa, ili, drugim riječima, ako ne bi imali astralno tijelo. Isto tako, ne bismo imali ego da unutar nas ne posjedujemo dio topline.
Sada, netko bi mogao reći da i više životinje imaju svoju vlastitu tjelesnu temperaturu, također. Da, gospodo, ali njima je njihova toplina breme. Više životinje bi željele postati "Ja" ali ne mogu. Baš kao što i mi ne možemo plivati ili letjeti, više životinje bi željele postati "Ja" ali to ne mogu. To možete razaznati po njihovom obliku; one bi zaista željele postati "Ja", a pošto to ne mogu one poprimaju njihove različite oblike.
Dakle, kao ljudska bića mi u nama imamo četiri dijela: čvrstog čovjeka, što je fizički, materijalni dio; fluidnog čovjeka, koji nosi delikatnije tijelo — životno tijelo ili etersko tijelo — unutar sebe; zračno biće, čovjeka zraka koji stalno umire i obnavlja se u fizičkoj oblasti ali koji sadrži astralno tijelo, koje ostaje cijeli život; dio topline, čovjeka ega.
Osjetilo topline je delikatno raspoređeno po cijelom čovjeku. Ovdje znanost čini nešto osebujno.
Kada proučavamo ljudsko biće s čisto materijalističkog stajališta, otkrivamo one nervne lukovice koje sam vam opisao. Sada, ljudi sebi kažu, "Ako dodirnem ovu kutiju, osjećam nju i njenu čvrstoću zbog nervnih lukovica. Ako bi kutija bila hladna, ja bi također osjećao i hladnoću kroz takvu nervnu lukovicu". Oni neprestano traže ove nervne lukovice topline i nervne lukovice osjeta, ali ih nikad ne nalaze. Netko će proučavati komad kože, i pošto neke od tih nervnih lukovica osjeta izgledaju malo drugačije on misli da pripadaju nečem drugom. Ali sve su to gluposti. Ne postoje nervne lukovice osjetljive na toplinu zato jer je cijelo ljudsko biće osjetljivo na toplinu. Ove nervne lukovice koriste se samo za osjet čvrstih, vodenih i isparenih supstanci. Tamo gdje počinje osjećaj topline, postajemo bića izuzetno "osjetljiva na svijetlo", odnosno, ne više od malo topline koja percipira vanjsku toplinu. Kada smo okruženi s količinom topline koja nam omogućava da prikladno sebi kažemo "Ja", osjećamo se dobro, ali kada smo okruženi smrzavajućom hladnoćom koja nam oduzima količinu topline koja mi jesmo, u opasnosti smo od gubitka našeg ega. Strah u našem egu čini vanjsku hladnoću za nas opazivom. Kada se netko smrzava zapravo se uvijek boji za svoj ego, i to s dobrim razlogom, jer gura ego vani od sebe brže nego što bi zapravo trebao.
To su aspekti koji će nas postupno voditi od promatranja fizičkog do promatranja nefizičkog, nematerijalnog. Samo na ovaj način možemo početi shvaćati čovjeka. Spomenuvši sve ovo, moći ćemo nastaviti s vrlo zanimljivim opažanjima sljedećeg puta.