.- 8. Osmo predavanje, Dornach, 23 prosinca 1922
U vezi duševnog života u procesu disanja
Gospodo, zadnji puta sam rekao da još imamo nekoliko pitanja za razmotriti. Htio bih ih razmotriti danas. Možda bi se tijekom božićnih praznika mogli posavjetovati između sebe i odlučiti što bi trebalo biti izneseno tijekom sljedećeg predavanja.
Ljudsko biće ima svoja osjetila za percipiranje svijeta. Ispitali smo oko i uho, razmotrili osjetilo dodira, koje se širi cijelim organizmom, i raspravljali osjetila okusa i mirisa. Sva ova osjetila su značajna samo za čovjekovo upoznavanje sa njegovom okolinom, kako sam već objasnio, da mu omoguće da oblikuje svoje tijelo. Ali čovjek ne živi zahvaljujući osjetilima; on živi kroz proces disanja. Ako pitate zašto je on uspravno biće, zašto mu je nos na sredini lica, na primjer, morate odgovoriti da je to zbog njegovih osjetila. Ali ako tražite razlog zašto je živ, morate razmotriti njegovo disanje, jer dah je povezan sa svim aspektima života. U jednom pogledu, ljudska bića dišu baš kao i više životinje, mada mnoge životinje diše drugačije. Riba, na primjer, diše dok pliva i živi pod vodom.
Ako sada pogledamo čovjekovo disanje prvo moramo razmotriti proces udisanja. Proces disanja u početku je udisanje. Iz zraka oko nas udišemo kisik koji nam je potreban za naše postojanje. Ovo tada prožima naše cijelo tijelo, u kojem se taloži ugljik u sitnim česticama; ili bolje rečeno, u kojem pliva ili pluta. Ugljik kojeg imamo u našim tijelima također se nalazi drugdje u prirodi. Zapravo, ugljik postoji u mnogim oblicima. Na primjer, ugljik se nalazi u ugljenu i u svakoj biljci, koje se sastoje od ugljika, pomiješanog s vodom i tako dalje, ali ugljik je glavna komponenta biljke. Grafit u olovci sadrži ugljik, i dijamant, koji je vrijedan dragulj, također je ugljik. Dijamant je prozirni ugljik; tvrdi ugljen je neprozirni ugljik. Prilično je zanimljivo da nešto poput ugljika postoji u prirodi. Svakako nije elegantan ili atraktivan, a ipak je od iste supstance kao i vrijedni dragulj, koji je, zavisno o njegovoj veličini, pogodan za krunu. Ugljen i dijamant sadrže istu supstancu u različitom obliku. I mi, također, imamo u sebi ugljik raznih oblika.
Kada udišemo kisik on se širi posvuda u našem tijelu i spaja s ugljikom. Kada se kisik spaja s čvrstim ugljenom, javlja se novi plin, ugljični dioksid. To je kombinacija kisika i ugljika, i upravo taj plin izdišemo. Naš život uključuje naše tijelo u ostatak svijeta udišući kisik i izdišući ugljični dioksid.
Međutim, ako bismo udisali čisti kisik, morali bismo sadržavati ogromnu količinu ugljika, a ugljični dioksid bi morao ostati u nama. Da, zauvijek bi se širili, konačno postavši gigantski, veliki poput same Zemlje. Tada bismo uvijek mogli udisati. Ali ne posjedujemo toliko ugljika; mora biti stalno obnavljan. Ne bismo mogli preživjeti ako bi samo udisali. Moramo izdahnuti da bi ponovno stekli ugljik, ugljični dioksid koji stvaramo je smrtonosan. Zaista, ako je kisik za nas život, ugljični dioksid je smrt. Ako bi ova prostorija sada bila ispunjena ugljičnim dioksidom, svi bi mi stradali. Naš život se izmjenjuje između udahnutog zraka koji daje život i smrtonosnog izdahnutog zraka. Život i smrt neprestano su u nama, i zanimljivo je vidjeti kako u početku ulaze u ljudsko biće.
Za ovo razumjeti morate shvatiti da bakterije i bacili — mikroskopski mala živa bića — postoje svuda u prirodi. Kada god se krećemo, mnoštvo ovih malih bakterija leti u zraku oko nas. Bezbroj sićušnih živih bića postoje u mišićima životinja. Kao što sam već spomenuo, može im se rapidno povećati broj. Čim se jedna pojavi — posebno one najmanje vrste — zatim sljedećeg trenutka su milijuni. Zarazne bolesti temeljene su na njihovoj sposobnosti za ogromno množenje. Ova sitna bića zapravo ne uzrokuju bolest, ali je osjećaj blagostanja u njima izazvan kada nas nešto boli. Poput biljaka u gnoju, ta mala bića se dobro osjećaju u pogođenim organima našeg tijela i željela bi tamo ostati. Svatko tko tvrdi na ona sama uzrokuju bolest jednako je pametan kao i onaj koji izjavi da kišu izaziva kreket žaba. Žabe krekeću kada dolazi pljusak jer ga osjete i ostaju u vodi koja je stimulirana od onog što je aktivno u kiši, ali one sigurno ne uzrokuju kišu. Slično, bacili ne dovode do bolesti kao što je gripa; samo se pojave kada god se pojavi gripa, baš kao što se i žabe tajanstveno pojave kada god kiši.
Međutim, ne bi trebali reći, da od istraživanja bacila nema koristi. Korisno je znati da je čovjek izložen izvjesnim bolestima, baš kao što netko zna da žabe krekeću kada kiši. Ne može se reći da nije neophodno proučavati bacile, ipak treba shvatiti da oni ne uzrokuju bolest. Nikada se ne daje odgovarajuće objašnjenje samo izjavljujući da za koleru postoje ovi bacili, za gripu postoje drugi bacili, i tako dalje. To je samo lijeni izlaz za ljude koji ne žele ispitati stvarne uzroke bolesti.
Sada, ako odvedete ta beskonačno mala stvorenja od njihovog habitata, ne mogu nastaviti živjeti. Na primjer, bacili kolere izvađeni iz ljudskih crijeva umiru. Ti bacili mogu preživjeti samo u crijevima čovjeka ili životinje poput štakora. Sva ova mala stvorenja mogu živjeti u specifičnom okruženju. Zašto? To da ta sitna bića trebaju specifično okruženje je važan faktor. Vidite, ako razmotrite bacil kolere u trenutku kada je unutar ljudskih crijeva, sila gravitacije nema tako snažan utjecaj na njega kao kada je vani. Snaga gravitacije odmah mu šteti kada je izvan svog elementa. I čovjek je, također, bio u početku sićušno živo biće kao i ta bezbrojna mala stvorenja. Kao jaje, jajašce, čovjek je također bio takvo mikroskopsko živo biće, takvo minijaturno živo stvorenje. S ovim, gospodo, dolazimo do važnog poglavlja.
Usporedite bacil kolere, koji može postojati samo u ljudskim crijevima, s ljudskim bićem. Svi ti bacili trebaju živjeti na mjestu gdje su zaštićeni od Zemlje. Što to podrazumijeva? To znači da neki drugi utjecaj osim Zemlje utječe na njih. Mjesečina koja sja ponekad na jedan način, ponekad na drugi ima svoj utjecaj na Zemlju, i doista je tako da Mjesec utječe na sva ta mala stvorenja. Može se vidjeti da ta stvorenja moraju biti zaštićena od utjecaja Zemlje tako da se mogu predati kozmosu, posebno utjecaju Mjeseca. Sada, u svom najranijem stadiju ljudsko jajašce se također predaje mjesečevu utjecaju. Ono se predaje Mjesecu upravo prije oplodnje. Baš kao što bacil kolere postoji u crijevima, tako ovo malo ljudsko jajašce postoji u ženi i tamo je u početku zaštićeno. Međutim, ženski organizam je tako konstituiran, da je ljudsko jajašce zaštićeno samo na početku. U trenutku kada prijeđe previše izvan tijela postaje ranjivo; tada Zemlja počinje utjecati na njega.
Žene otpuštaju takva ljudska jajašca svaka četiri tjedna. U početku se kratko prepuštaju utjecaju Mjeseca i zaštićena su. Ali kada žena otpusti ljudsko jajašce tijekom mjesečnog perioda, ono dolazi pod utjecaj Zemlje i uništeno je.
Ljudska organizacija je tako čudesno uređena da predstavlja suprotnost bacilima. Primjerice bacil kolere, ostaje u crijevima i pazi da se previše ne izloži opasnosti. Prepušteni sami sebi, ostaju gdje mogu biti zaštićeni od utjecaja Zemlje. Ljudsko jajašce je također u početku zaštićeno od utjecaja Zemlje u majčinom tijelu, ali onda se pomiče prema vani zbog cirkulacije krvi majke, i dolazi pod utjecaj gravitacije Zemlje. Pojavom mjesečnog perioda, koji je povezan s kursom Mjeseca i njegovim utjecajem, jajašce je uništeno; ljudsko jajašce je zaista uništeno. Međutim, to više doista nije stvarno ljudsko jajašce, jer nije zaštićeno od uništenja kroz oplodnju.
Što se doista događa kroz oplodnju? Ako se prepusti samo utjecaju Zemlje, to ljudsko jajašce će nestati. Kroz oplodnju ono je umotano u delikatnu, etersku supstancu i zaštićeno je od Zemlje. Stoga je sposobno sazrijevati u majčinu tijelu. Oplodnja znači zaštitu ljudskog jajašca od uništenja od sila Zemlje. Ono što je uništeno u neplodnom jajašcu prelazi u okruženje; nije da samo nestaje. Razgrađuje se u ukupnosti okruženja Zemlje. Jajašca koja se ne mogu iskoristiti za Zemlju rasprše se u atmosferi. To je stalan proces.
Sada možemo pogledati nešto što ljudi rijetko razmatraju. Skrenimo pažnju na haringe u oceanu. One polažu milijune i milijune jajašaca, ali samo nekoliko ih bude oplođeno. Ona koja su oplođena bivaju zaštićena od utjecaja Zemlje. Kod čovjeka je malo različito, jer on nije haringa — barem ne uvijek [Igra riječi. Na Njemačkom, "Hering" je vrlo mršava osoba.] — ali sva ova jaja haringe koja nisu oplođena i izbačena su u ocean izvlače se od utjecaja Zemlje isparavanjem. Ako uzmete u obzir haringe i sve druge ribe, sve druge životinje i također ljudska bića, možete sebi reći, "Moja pažnja je usmjerena na nešto što se stalno podiže od Zemlje u kozmički prostor". Gospodo, ne samo da voda isparava, već također ova neoplođena jajašca uvijek isparavaju od Zemlje. Mnogo više toga se događa u kozmičkom prostoru nego to materijalistička znanost pretpostavlja.
Ako bi netko sjedio gore na Veneri, na primjer, para koja se pojavljuje i opet kondenzira kao kiša malo bi ga zanimala, ali ono što sam vam upravo opisao, neprestano podizanje u kozmički prostor, tamo bi bila percipirana kao zelenkasto-žuto svijetlo. Iz toga možemo zaključiti da se svijetlo pojavljuje iz života svakog danog kozmičkog tijela. Također ćemo biti vođeni do spoznaje da i Sunce, također, nije fizičko tijelo kako ga materijalistička znanost opisuje već je nositelj još većeg, moćnijeg života. To je kako sam objasnio ranije; nešto što zrači svijetlo mora biti oplođeno, baš kao i što Sunce mora biti oplođeno da bi zračilo svjetlost kroz život. Dakle tada imamo ovu razliku: Kada ljudsko jajašce nije oplođeno ide vani, isparava u kozmički prostor; kada je oplođeno ostaje još neko vrijeme na Zemlji.
Ono što se događa je poput udisanja i izdisanja. Ako bi samo izdahnuo, predao bih moje biće gore u kozmički prostor kao što to čini neplodno ljudsko jajašce. Razmislite koliko je zanimljivo da vi izdišete, i zrak koji ste izdahnuli sadrži vaš vlastiti ugljik. To je delikatan proces. Samo zamislite da danas imate sićušnu količinu ugljika u vašem nožnom palcu. Udahnete, a kisik se širi. Mala količina ugljika koji je danas u vašem nožnom palcu spaja se s kisikom, a sutra je ta sitna čestica ugljika negdje tamo u atmosferi kao ugljični dioksid. To je ono što se zaista događa. Tijekom svog života čovjek stalno ima u sebi istu supstancu koju ljudsko jajašce sadrži kada je oplođeno. Ako bi samo izdisali a nikada udisali uvijek bismo umirali; stalno bismo se razgrađivali u atmosferi. Udahom se štitimo od smrti. Svaki puta kada udahnemo mi se štitimo od smrti.
Dijete koje još sazrijeva u majčinoj utrobi nastalo je od oplođenog ljudskog jajašca i zaštićeno je od raspada. Dijete uzima prvi dah tek u trenutku rođenja kada dođe na svijet. Prije toga mora biti snabdjeveno s kisikom iz majčina tijela. Ali sada s rođenjem događa se nešto prilično značajno. Pri rođenju čovjek po prvi puta prima od vanjskog svijeta sposobnost življenja. Konačno, čovjek ne može živjeti bez kisika. Premda u majčinoj utrobi postoji bez kisika od vanjskog zraka, dobila ga od tijela majke.
Dakle, može se reći da kad čovjek izađe iz majčinog tijela i dođe u svijet, on zapravo mijenja cijeli svoj životni proces. Dogodi se nešto radikalno drugačije. Sada prima kisik izvana, dok ga je prije morao asimilirati u tijelu majke. Samo se zapitajte postoji li igdje stroj u svijetu koji se prvo može opskrbiti toplinom na jedan način a zatim na drugi? Devet mjeseci čovjek živi u tijelu majke prije nego se pojavi u vanjskom svijetu. U maternici je snabdjeven s onim što mu život daje na potpuno drugačiji način od način na koji to čini nakon što je prvi puta udahnuo.
Ispitajmo još nešto povezano s time. Zamislite da je vaš san nekako uznemiren. Iz takvog spavanja vas budi prilično zastrašujući san u kojem možda doživite da ste se vratili u zaključanu kuću i ne možete ući. Netko u kući vas čeka i vi se trudite da otključate vrata. Možda ste doživjeli ovako nešto. U snovima zaista doživljavamo takva stanja tjeskobe.
Sada, ako ispitate što se u stvari zbiva kada ljudsko biće ima ovakve noćne snove, uvijek otkrijete da nešto nije u redu s disanjem. Možete čak i eksperimentalno proizvesti takve noćne more. Ako uzmete maramicu i pokrijete usta ili prekrijete nos, sanjati ćete fine noćne more jer ne možete disati propisno.
Prilično je čudno da naše stanje anksioznosti zavisi jednostavno o udisanju i izdisanju, drugim riječima, o kisiku i ugljiku. Iz ovoga možemo zaključiti da živimo u zraku s našim duševnim elementom. Mi ne živimo u mišićima ili u kostima s našim duševnim elementom već radije u zraku. Doista je tako da se duša naša kreće zajedno sa zrakom tijekom udisanja i izdisanja. Dakle, možemo reći da duševni element traži zrak u kojem lebdi nakon što je dijete prvi puta udahnulo. Ranije, apsorbiralo je kisik na potpuno drugačiji način.
Gdje ljudsko biće dobiva kisik prije rođenja? U prenatalnom stanju stvarni proces disanja još ne postoji. Nema disanja dok je ljudsko biće još u majčinoj utrobi; sve se odvija kroz cirkulaciju. Različiti sudovi koji su pri rođenju otrgnuti prelaze u embrij od majčina tijela, a s krvlju i tekućinama također prelazi u embrij i kisik. S rođenjem čovjek svoj temeljni životni princip nosi iz vodenog elementa u zračni. Kada je rođen on premješta svoj životni princip iz fluidnog elementa u kojem je postojao vani u zračni.
Iz ovoga možete zaključiti da je prije rođenja ljudsko biće prvo entitet koji, kao i bacili, uopće nije podoban za Zemlju. U početku je za Zemlju strano biće. Kasnije, on je zaštićen od snaga Zemlje i može se razvijati u majčinom tijelu, ali kada se zapravo rodi i izlazi iz okoline majčine maternice, izložen je snagama Zemlje. Tada postaje sposoban za život samo prilagođujući se na aktivnost koja mu omogućuje da živi u zraku. Tijekom svog zemaljskog života čovjek sebe štiti od snaga Zemlje tako da živi ne samo sa Zemljom nego živeći sa zrakom.
Samo zamislite kako bi bilo teško kada biste morali živjeti sa Zemljom! Čovjek koji zakorači na vagu utvrdi da ima određenu težinu — mršavi manju, deblji veću. Sada zamislite da se morate uhvatiti za kosu i cijelo vrijeme nositi svoje tijelo, stalno noseći vlastitu težinu. Zar to ne bi bio naporan posao! Ipak, premda zaista to okolo nosite sa sobom, vi uopće ne osjećate tu težinu, niti ste toga svjesni. Zašto? Vaše disanje vas štiti od težine Zemlje. U stvari, sa svojom dušom vi uopće ne živite u tijelu već prije u procesu disanja.
Sada lako možete shvatiti zašto materijalistička znanost ne nalazi dušu. Materijalistička znanost traži dušu u tijelu, koje je teško. U svom istraživanju ona secira mrtvo tijelo koje više ne diše. Pa, znanost ne može otkriti dušu tamo, jer se duša ne nalazi u takvom tijelu. Materijalistička znanost bi mogla naći dušu samo ako bi naša konstitucija bila takva da bi u hodanju naokolo svuda morali nositi vlastita tijela, znojeći se obilno od napora. Tada bi imalo smisla dušu tražiti materijalističkim sredstvima. Ali s načinom na koji stvari zaista stoje, to uopće nema smisla. Mi se znojimo iz drugih razloga. Kada izađemo iz majčine maternice, mi ne živimo unutar čvrstih supstanci. Onako kako je, mi smo samo deset posto čvrsta supstanca. Niti mi živimo u našem fluidnom elementu, kojem dugujemo život. S našom dušom, mi zapravo živimo u našem disanju.
Gospodo, molim vas pratite me sada u tijeku misli koji pripadaju u najvažnije stvari sadašnjeg vremena. Predstavimo sebi ljudski fetus. Kroz rođenje izlazi u vanjski svijet i postaje zrelo ljudsko biće koje sada udiše zrak svojim plućima i ponovno izdiše kroz svoj nos. Trebalo bi vam biti potpuno očigledno da kada je osoba rođena, ona zapravo živi sa svojom dušom u procesu disanja. Sve dok živi u majčinoj utrobi, živi u vodenom elementu. U određenom smislu, kada se rodi izlazi iz vode u zrak. Kao zemaljski ljudi vi možete živjeti samo u zraku, ne u vodi. Ali prije rođenja živjeli ste u vodi, i sve do trećeg tjedna čak ste bili i oblikovani kao male ribe što bi vam omogućilo da tamo živite. Živjeli ste u vodi sve do vremena rođenja, ali Zemlja vam ne dopušta da živite u tome elementu. Što to znači da ste prije rođenja živjeli u vodi? To znači da vaš život uopće ne može proizaći od Zemlje, mora potjecati od izvan Zemlje jer Zemlja vam ne dopušta da živite. Moramo sebe dignuti od Zemlje u zrak da živimo.
Pošto smo živjeli u vodi sve do trenutka rođenja, možemo zaključiti da naš život nije poklonjen od Zemlje. Naš život duše nam nije dan od Zemlje. Nemoguće je za Zemlju da vam pokloni taj život duše. Stoga možemo razumjeti da dolazi od izvan Zemlje. Kada shvatimo kako je život zapravo sadržan u procesu disanja, i kako život već postoji u embriju ali u fluidnom elementu, odmah shvatimo da se ovaj život spustio iz duhovnog svijeta u majčino jajašce.
Ljudi često nazivaju ovakve izjave neznanstvenim. Ipak, možemo proučiti mnogo znanosti i doći do zaključka da je ono što čuveni znanstvenici rade u njihovoj znanosti manje logično nego ovo što sam vam upravo rekao. Ono što sam vam upravo rekao je apsolutno logično. Nažalost, stvari su takve u našem dobu da se djecu već ući u školama da ignoriraju ovakve stvari; ili ako to slučajno čuju, u najboljem slučaju će reći, "On je lud. Mi smo učili da sve raste iz ljudskog jajašca". Pa, to je upravo smiješno kao i učenje da ljudska glava raste iz glave kupusa. Ljudska glava može narasti iz kupusa ne više nego što cijeli ljudski element, cijela ljudska aktivnost tijekom života, može biti izvedena iz ljudskog jajašca. Ali djecu se već uči ove potpuno besmislene stvari u školi.
Već sam vam dao primjer toga. Čak se i najmanjoj djeci priča da je jednom Zemlja, skupa s cijelim planetarnim sustavom, bila jedna ogromna prvobitna maglica. Naravno, maglica ne radi ništa kada stoji mirno, i tako je stavljena da se rotira. Počinje se brzo vrtjeti, a kako se okreće postaje sve tanja i tanja. U konačnici se pojedina tijela odvajaju, a okruglo ostaje u sredini. Djeci je pokazano s demonstracijom kako se to može oponašati. Učitelj uzima komad kartona, ubacuje iglu kroz njega, i stavlja malu kaplju ulja u čašu vode. On okreće komad kartona i kap ulja, koja pluta na vrhu vode, počinje se kretati. Počinje rotirati, i male kapi ulja se odvajaju. Velika kap ulja ostaje u sredini. To je mali planetarni sustav sa svojim Suncem. Vidite, djeco — tako on kaže — mi to možemo u malom obimu. Dakle sasvim je vjerojatno da je tamo jednom postojala maglica koja se okretala, i od te maglice nebeska tijela su se postupno razdvajala, ostavljajući veliku zvijezdu u sredini.
Ali sada, gospodo, koji je najvažniji faktor u ovom pokusu? Zašto kapi ulja rotiraju u čaši vode? Zato jer učitelj okreće komad kartona. Slično tome, veliki kozmički učitelj trebao bi sjediti negdje u univerzumu da bi okretao stvari, okrećući nebeska tijela! Gospodo, kada netko od početka uči djecu ovakvim stvarima, oni kao odrasli postaju "pametni". Kada netko želi biti logičan i izražava sumnju, nazivaju ga sanjarom jer oni znaju kako je svijet započeo!
Vidite, ovakve misli ne sadrže apsolutno nikakvu stvarnost. Ta rotirajuća, prvobitna maglica koju su smislili Kant i Laplace uopće nema stvarnosti; to je stvarno prilično glupo. Postaviti takvi rotirajuću maglicu je prilično glupo. Jedina osnova za to su navodno spiralne maglice promotrene teleskopima. Vani u širokim kozmičkim prostorima doista postoje takve maglice; to je točno. Ali ako bi gledajući vani s teleskopom i vidjevši ove spiralne maglice, čovjek rekao, "Pa, da, naš cijeli sunčev sustav bio je jednom također takva maglica", tada je on pametan onoliko koliko i onaj koji uzima za roj insekata u daljini da je oblak prašine. To se može dogoditi, ali roj komaraca je živ dok je oblak prašine beživotan. Spiralna maglica vani u svemiru je živa; ona ima život u sebi. Slično tome, cijeli sunčev sustav imao je vlastiti život i duhovnost u ranija vremena, i ta duhovnost nastavlja raditi danas.
Kada je ljudsko jajašce štićeno u tijelu majke oplodnjom, može se ujediniti s ljudskim duhom. Kada postupno ostarimo, težina se polako počinje osjećati zbog činjenice da su naše supstance zgrabljene od gravitacije Zemlje. Recimo da je probava osobe loša i, kao rezultat, životne snage ne prolaze pravilno kroz nju. Tada se u mišićima formiraju svakakve sitne čestice. Napune se tim malim čvrstim tijelima, koje su sitni kamenčići mokraćne kiseline, i tada imamo giht. Počinjemo biti svjesni težine, gravitacije.
Kada smo zdravi i kisik nas osnažuje kroz disanje, takve naslage mokraćne kiseline se ne stvaraju, a mi ne patimo od gihta. Giht se javlja samo ako kisik ne prolazi kroz naše tijelo na zaista osnažujući način i ne asimilira pravilno ugljik. Ako kisik ne prolazi kroz naš organizam na pravi način, ugljik će uzrokovati svakakve probleme; tada će posvuda biti prisutne takve sitne čestice u našim krvnim sudovima. Mi to osjećamo kao učinak Zemlje koja se okreće. U stvari, moramo biti zaštićeni od Zemlje. Ostajemo živi samo zato jer smo stalno zaštićeni od Zemlje i njenih utjecaja od procesa disanja. Zemlja nije štetna za nas samo zato jer smo stalno od nje zaštićeni. Stalno bismo bili bolesni da smo uvijek izloženi Zemlji.
Vidite, sredinom devetnaestog stoljeća, kada je prirodna znanost postigla svoje najveće materijalističke uspjehe, ljudi su bili doista zapanjeni njenim postignućima i znanstvenici su željeli sve objasniti onim što se događa na Zemlji. Ti su znanstvenici bili izuzetno pametni, i oslobodili su čovjeka mnogo toga što ga je opterećivalo. Ništa se ne smije reći protiv njih; može ih se čak i hvaliti ali bili su potpuno obezglavljeni znanstvenim napretkom i pokušali su objasniti cijelo ljudsko biće na takav način kao da samo Zemlja ima utjecaja na njega. Nisu shvatili da kada zemaljski utjecaji počinju imati učinka na čovjeka, prvo postaje nervozan i onda na neki način bolestan. On je dobro samo zahvaljujući stalnoj zaštiti od zemaljskih utjecaja.
Međutim, na kraju, čovjek je nadvladan od tih zemaljskih utjecaja. Kako se oni osjećaju? Zemaljski utjecaji se umeću jer čovjek postupno gubi vještinu disanja. Kada više ne može pravilno disati, vraća se u svoje stanje prije začeća. Razgrađuje se u kozmičkom eteru i vraća u svijet iz kojeg je došao. Posljednjim dahom, čovjek uranja natrag u svijet iz kojeg je izašao. Kada ispravno razumijemo disanje, također razumijemo rođenje i smrt. Ali nigdje u modernoj znanosti ne nalazimo pravo razumijevanje disanja.
Ukratko, čovjek prvo uči živjeti sa svijetom kroz žensko jajašce, zatim uči da postoji nezavisno na Zemlji određeni period vremena kroz mušku oplodnju, i konačno se vraća u stanje gdje opet može živjeti svoj život izvan Zemlje. Postupno čovjek uči shvatiti rođenje i smrt, i tek tada se može imati pravi koncept o tome u kakvoj je čovjek vezi sa svojom dušom, o tome što nije rođeno i ne umire već dolazi izvana, ujedinjuje se s jajašcem u majci, i konačno vraća u duhovni svijet.
Danas je situacija takva da moramo shvatiti besmrtni element duše, koji nije podložan rođenju i smrti. To se posebno odnosi na one koji se bave znanošću. To je, zaista, nužno za čovječanstvo danas. Stotine i tisuće godina, ljudi su imali vjeru u besmrtnost koju danas nikako ne mogu zadržati jer im se kazuju svakakve stvari koje zapravo nisu ništa i raspadaju se pred znanošću. Sve što se od čovjeka traži da danas vjeruje mora također biti stvar znanja. Moramo naučiti shvatiti duhovno iz same znanosti, na način na koji smo to napravili ovdje na ovim predavanjima. To je zadatak Goetheanuma i antropozofije općenito: ispravno razumjeti duhovno iz prirodne znanosti.
Vidite, teško je ljude natjerati da nekako shvate nešto novo. Sada je vrijeme Božića, i ljudi bi mogli sebi reći, "Pa, moramo naći novi način da shvatimo kako duh živi u ljudskoj rasi". Ako bi ljudi prestali razmišljati o tome kako duh živi u čovječanstvu, i ako bi pokušali doći do tog razumijevanja kroz pravo znanje, otkrili bismo da je sve obnovljeno. Čak bi mogli iznova slaviti Božić, jer bismo mogli promotriti taj praznik na način primjeren modernom dobu. Umjesto toga, s jedne strane, ljudi nastavljaju promatrati samo ono što je mrtvo u znanosti, i s druge, ovjekovječuju stare tradicije kojima više ne mogu pripisati nikakvo značenje. Želio bih znati koje značenje ljudi koji razmjenjuju darove još mogu vidjeti u Božiću. Nikakvo! Oni to rade samo iz starog običaja. Uporedo s time, uči se znanost koja je svugdje ispunjena kontradikcijama. Nigdje se ne želi uzeti u obzir činjenica da znanost predstavlja nešto što može voditi do shvaćanja duhovnog.
Danas, može se reći da ako će kršćanstvo uopće imati ikakvo značenje, treba se ponovno krenuti u stjecanje pravog znanja o duhu. To je jedino moguće; nije dovoljno samo ovjekovječiti staro. Jer što podrazumijeva čitanje Biblije u svečanim prilikama, ili čak djeci u školi, ako se uporedo s time govori djeci da se jednom prvobitna maglica rotirala? Glava i srce se potpuno suprotstavljaju jedno drugom. Čovjek tada zaboravlja kako biti ljudsko biće na Zemlji jer više sam sebe ne poznaje.
Svatko je budala tko misli da se kao ljudi na Zemlji sastojimo samo od onoga što je teško, od tijela koje je stavljeno na vagu i vagano. Taj dio nam uopće nije potreban. Glupo je misliti da se mi sastojimo od tih materijalnih supstanci koje se mogu vagati. U stvari, mi uopće ne postajemo svjesni tijela, jer se štitimo od njega da bi bili dobro. Liječenje bolesnih sastoji se u izbacivanju zemaljskih supstanci koje utječu na bolesnu osobu. Izlječenje se zapravo temelji na uklanjanju ljudskog bića od utjecaja Zemlje. Ako ne možemo ukloniti čovjeka od Zemlje i njenih utjecaja, ne možemo ga izliječiti. On tada legne u krevet, dopušta sebi da ga krevet podupire i predaje težinu. Kada netko leži dolje ne nosi samog sebe.
Tako s jedne strane imamo stare običaje, i sa druge, znanost koja ne prosvjetljuje čovjeka o tome što je stvarno ljudsko biće. Iz svega toga ne može proizaći ništa pozitivno. Točno je da se svjetski rat, sa svim posljedicama koje nas još danas pogađaju, ne bi dogodio da su ljudska bića unaprijed znala nešto o nečovječnosti. Čak i sada, ne žele znati. Čak i sada, još se žele okupiti na kongresu bez ijedne nove misli i samo ponavljaju iste stare stvari. Nigdje nisu u stanju pojmiti nove misli. Ono što je u početku postojalo kao zbrkane ideje postalo je navika i zatim je postalo naš socijalni poredak danas. Nećemo ponovno nigdje stići u svijetu ako od iznutra zaista ne osjetimo što ljudsko biće zapravo jest.
To je ono što oni koji razumiju ciljeve antropozofije shvaćaju kao Božić. Božić nas još jednom treba podsjetiti da znanost duha mora biti rođena. Antropozofija je najbolje duhovno biće koje može biti rođeno. Čovječanstvu je veoma potreban božićni festival. U protivnom, uklanja se živi Krist i zadržava samo Kristov križ. Obična znanost je samo križ, ali još jednom moramo doći do onoga što je živo. Moramo težiti tome.
Dakle, gospodo, to je ono što sam želio spomenuti na ovaj konkretan dan uz ostale stvari. Ovim vam svima želim ugodne blagdane!
Kada smo zdravi i kisik nas osnažuje kroz disanje, takve naslage mokraćne kiseline se ne stvaraju, a mi ne patimo od gihta. Giht se javlja samo ako kisik ne prolazi kroz naše tijelo na zaista osnažujući način i ne asimilira pravilno ugljik. Ako kisik ne prolazi kroz naš organizam na pravi način, ugljik će uzrokovati svakakve probleme; tada će posvuda biti prisutne takve sitne čestice u našim krvnim sudovima. Mi to osjećamo kao učinak Zemlje koja se okreće. U stvari, moramo biti zaštićeni od Zemlje. Ostajemo živi samo zato jer smo stalno zaštićeni od Zemlje i njenih utjecaja od procesa disanja. Zemlja nije štetna za nas samo zato jer smo stalno od nje zaštićeni. Stalno bismo bili bolesni da smo uvijek izloženi Zemlji.
Vidite, sredinom devetnaestog stoljeća, kada je prirodna znanost postigla svoje najveće materijalističke uspjehe, ljudi su bili doista zapanjeni njenim postignućima i znanstvenici su željeli sve objasniti onim što se događa na Zemlji. Ti su znanstvenici bili izuzetno pametni, i oslobodili su čovjeka mnogo toga što ga je opterećivalo. Ništa se ne smije reći protiv njih; može ih se čak i hvaliti ali bili su potpuno obezglavljeni znanstvenim napretkom i pokušali su objasniti cijelo ljudsko biće na takav način kao da samo Zemlja ima utjecaja na njega. Nisu shvatili da kada zemaljski utjecaji počinju imati učinka na čovjeka, prvo postaje nervozan i onda na neki način bolestan. On je dobro samo zahvaljujući stalnoj zaštiti od zemaljskih utjecaja.
Međutim, na kraju, čovjek je nadvladan od tih zemaljskih utjecaja. Kako se oni osjećaju? Zemaljski utjecaji se umeću jer čovjek postupno gubi vještinu disanja. Kada više ne može pravilno disati, vraća se u svoje stanje prije začeća. Razgrađuje se u kozmičkom eteru i vraća u svijet iz kojeg je došao. Posljednjim dahom, čovjek uranja natrag u svijet iz kojeg je izašao. Kada ispravno razumijemo disanje, također razumijemo rođenje i smrt. Ali nigdje u modernoj znanosti ne nalazimo pravo razumijevanje disanja.
Ukratko, čovjek prvo uči živjeti sa svijetom kroz žensko jajašce, zatim uči da postoji nezavisno na Zemlji određeni period vremena kroz mušku oplodnju, i konačno se vraća u stanje gdje opet može živjeti svoj život izvan Zemlje. Postupno čovjek uči shvatiti rođenje i smrt, i tek tada se može imati pravi koncept o tome u kakvoj je čovjek vezi sa svojom dušom, o tome što nije rođeno i ne umire već dolazi izvana, ujedinjuje se s jajašcem u majci, i konačno vraća u duhovni svijet.
Danas je situacija takva da moramo shvatiti besmrtni element duše, koji nije podložan rođenju i smrti. To se posebno odnosi na one koji se bave znanošću. To je, zaista, nužno za čovječanstvo danas. Stotine i tisuće godina, ljudi su imali vjeru u besmrtnost koju danas nikako ne mogu zadržati jer im se kazuju svakakve stvari koje zapravo nisu ništa i raspadaju se pred znanošću. Sve što se od čovjeka traži da danas vjeruje mora također biti stvar znanja. Moramo naučiti shvatiti duhovno iz same znanosti, na način na koji smo to napravili ovdje na ovim predavanjima. To je zadatak Goetheanuma i antropozofije općenito: ispravno razumjeti duhovno iz prirodne znanosti.
Vidite, teško je ljude natjerati da nekako shvate nešto novo. Sada je vrijeme Božića, i ljudi bi mogli sebi reći, "Pa, moramo naći novi način da shvatimo kako duh živi u ljudskoj rasi". Ako bi ljudi prestali razmišljati o tome kako duh živi u čovječanstvu, i ako bi pokušali doći do tog razumijevanja kroz pravo znanje, otkrili bismo da je sve obnovljeno. Čak bi mogli iznova slaviti Božić, jer bismo mogli promotriti taj praznik na način primjeren modernom dobu. Umjesto toga, s jedne strane, ljudi nastavljaju promatrati samo ono što je mrtvo u znanosti, i s druge, ovjekovječuju stare tradicije kojima više ne mogu pripisati nikakvo značenje. Želio bih znati koje značenje ljudi koji razmjenjuju darove još mogu vidjeti u Božiću. Nikakvo! Oni to rade samo iz starog običaja. Uporedo s time, uči se znanost koja je svugdje ispunjena kontradikcijama. Nigdje se ne želi uzeti u obzir činjenica da znanost predstavlja nešto što može voditi do shvaćanja duhovnog.
Danas, može se reći da ako će kršćanstvo uopće imati ikakvo značenje, treba se ponovno krenuti u stjecanje pravog znanja o duhu. To je jedino moguće; nije dovoljno samo ovjekovječiti staro. Jer što podrazumijeva čitanje Biblije u svečanim prilikama, ili čak djeci u školi, ako se uporedo s time govori djeci da se jednom prvobitna maglica rotirala? Glava i srce se potpuno suprotstavljaju jedno drugom. Čovjek tada zaboravlja kako biti ljudsko biće na Zemlji jer više sam sebe ne poznaje.
Svatko je budala tko misli da se kao ljudi na Zemlji sastojimo samo od onoga što je teško, od tijela koje je stavljeno na vagu i vagano. Taj dio nam uopće nije potreban. Glupo je misliti da se mi sastojimo od tih materijalnih supstanci koje se mogu vagati. U stvari, mi uopće ne postajemo svjesni tijela, jer se štitimo od njega da bi bili dobro. Liječenje bolesnih sastoji se u izbacivanju zemaljskih supstanci koje utječu na bolesnu osobu. Izlječenje se zapravo temelji na uklanjanju ljudskog bića od utjecaja Zemlje. Ako ne možemo ukloniti čovjeka od Zemlje i njenih utjecaja, ne možemo ga izliječiti. On tada legne u krevet, dopušta sebi da ga krevet podupire i predaje težinu. Kada netko leži dolje ne nosi samog sebe.
Tako s jedne strane imamo stare običaje, i sa druge, znanost koja ne prosvjetljuje čovjeka o tome što je stvarno ljudsko biće. Iz svega toga ne može proizaći ništa pozitivno. Točno je da se svjetski rat, sa svim posljedicama koje nas još danas pogađaju, ne bi dogodio da su ljudska bića unaprijed znala nešto o nečovječnosti. Čak i sada, ne žele znati. Čak i sada, još se žele okupiti na kongresu bez ijedne nove misli i samo ponavljaju iste stare stvari. Nigdje nisu u stanju pojmiti nove misli. Ono što je u početku postojalo kao zbrkane ideje postalo je navika i zatim je postalo naš socijalni poredak danas. Nećemo ponovno nigdje stići u svijetu ako od iznutra zaista ne osjetimo što ljudsko biće zapravo jest.
To je ono što oni koji razumiju ciljeve antropozofije shvaćaju kao Božić. Božić nas još jednom treba podsjetiti da znanost duha mora biti rođena. Antropozofija je najbolje duhovno biće koje može biti rođeno. Čovječanstvu je veoma potreban božićni festival. U protivnom, uklanja se živi Krist i zadržava samo Kristov križ. Obična znanost je samo križ, ali još jednom moramo doći do onoga što je živo. Moramo težiti tome.
Dakle, gospodo, to je ono što sam želio spomenuti na ovaj konkretan dan uz ostale stvari. Ovim vam svima želim ugodne blagdane!