.- 9. Deveto predavanje, Dornach, 27 prosinca 1922
Zašto postajemo bolesni? - Gripa; peludna groznica; mentalne bolesti
Pitanje: Mnogo godina sam patio od peludne groznice. Sada sam čuo da mora biti tretirana ranije u godini. Ako su injekcije primjene već u siječnju ili veljači prije nego osoba počinje patiti, trebale bi imati više učinka. Trebam li ići na taj lijek?
Dr. Steiner: To što ste kazali je točno, ali postoji jedna mala caka. Vidite, lijek koji se tu koristi namijenjen je da se primjeni profilaktički; odnosno, misli se unaprijed. U stvari, treba ga koristiti tjednima prije nego se pojave simptomi peludne groznice. Problem je, međutim, što pacijenti dolaze tek kada su već suočeni s bolešću. Upravo danas smo dobili zanimljivo pismo o jednom drugom lijeku za peludnu groznicu. Izumitelj ovog drugog lijeka piše da njegov lijek donosi samo malo olakšanja pojedinim napadima peludne groznice. On vjeruje da naš lijek može trajno izliječiti peludnu groznicu, posebno ako se uzme dvaput u velikom intervalu. Naravno, nama bi bilo draže da se pacijenti liječe u siječnju ili veljači nego u svibnju ili lipnju. Razumljivo je, međutim, tek nakon što se bolest pojavi.
Ipak, naš lijek za peludnu groznicu radi na takav način da ako se da pacijentu čak i tijekom vanjske pojave bolesti, što je samo rezultat unutarnje nevolje, štiti ga od ponovnog napada. Naročito je učinkovit ako se primjeni ponovno godinu kasnije. Nakon toga, primjenu ne treba uvijek ponavljati. Čak i ako bolest utječe na samo jedan organ, ovaj lijek tretira njenu osnovu u cijeloj tjelesnoj organizaciji. Da bih ovo objasnio, želio bih detaljnije objasniti uzroke unutarnjih bolesti, u prvom redu kako nastaju.
Naravno, sasvim je jednostavno shvatiti zašto netko postane indisponiran ako slomi nogu ili zadobije potres mozga zbog pada. U tim slučajevima ozljeda je vanjska i uzrok je lako razumljiv; uzrok je izvana vidljiv. U slučaju unutarnjih bolesti, međutim, obično se ne razmišlja odakle dolaze i kako se odjednom nametnu. To se odnosi na jedno drugo pitanje postavljeno ranije o tome zašto netko može postati bolestan kada je u kontaktu s određenim ljudima. Čini se da je tu prisutan i vanjski uzrok.
Obična znanost nudi jednostavno objašnjenje za ovo. Bacili su preneseni od oboljele osobe koja ima gripu, na primjer, i zatim su udahnuti i bolest nastane kod druge. To je kao da netko ozlijedi čovjeka udarajući ga pijukom. U ovome slučaju bolest je izazvana od pacijenta koji bombardira dugu osobu s mnoštvom bacila. Međutim, stvari uopće nisu tako jednostavne; mnogo su složenije. To ćete razumjeti kada shvatite da u svakodnevnom životu čovjek stalno postaje malo indisponiran i tada se mora izliječiti. Stvar je u tome da smo svi mi zaista malo bolesni kada smo žedni ili gladni, i sebe izliječimo pijući ili jedući. Glad je početak bolesti, i ako joj dopustimo da nastavi možemo od toga umrijeti. Konačno, možemo umrijeti od gladi i još brže od žeđi. Pa vidite da i u svakodnevnom životu nosimo nešto poput početka bolesti. Svaki čin pijenja ili jedenja je u stvari čin izlječenja.
Moramo sada sebi razjasniti što se zapravo zbiva kada postanemo gladni ili žedni. Vidite, naše tijelo je iznutra uvijek aktivno. Kroz unos hrane, tijelo prima hranjive tvari. Vanjske supstance su apsorbirane kroz usta i crijevima prolaze u neki dio tijela. Sada, morate razumjeti da se ljudska organizacija odmah buni protiv tih hranjivih tvari; ne podnosi ih u njihovom izvornom obliku i uništava ih. Prehrambene tvari se zapravo moraju razgraditi. U stvari, one su uništene, i to počinje u ustima. Razlog za to je što u našem tijelu postoji stalna, neprekidna aktivnost. Tu aktivnost treba promatrati na isti način kao prste ili ruke. Obična znanost jednostavno bilježi kako je pojeden komad kruha, razgrađen u ustima, i zatim distribuiran u tijelu, ali također moramo uzeti u obzir da je ljudsko tijelo stalno aktivno. Čak i ako se ništa ne unese u njega, ako ništa ne uđe u tijelo pet sati, recimo, ipak njegova aktivnost ne prestaje. Možete biti poput prazne vreće, ali stvari se unutra nisu smirile. Ostajete u stalnoj unutarnjoj aktivnosti, i stvari još uvijek žure naokolo. Samo kada ova unutarnja aktivnost može biti s nečim zaokupljena ona je zadovoljna. To je posebno slučaj nakon obroka kada može otopiti i razgraditi hranjive tvari; tada je zadovoljna.
Ova unutarnja aktivnost koju posjedujemo je sasvim drugačija od čovjeka općenito, jer ljudsko biće može postati lijeno. Unutarnja aktivnost nikada nije lijena, nikada ne prestaje. Ako ne jedem ništa, to je kao da sam imao praznu vreću u kojoj postoji aktivnost čak i ako izbjegnem sve opipljive tvari. Ova aktivnost — iz razloga o kojima ću vam kasnije reći — u znanosti duha je prepoznana kao astralno tijelo. Ono nikada nije lijeno, i ako može biti aktivno uništavajući i razgrađujući hranjive tvari, ispunjeno je unutarnjom ugodom; tada ima osjećaj unutarnje dobrobiti. Ali ako ja ne uzmem hranjive tvari, tada astralno tijelo nije zadovoljno, i to nezadovoljstvo je izraženo kao glad. Glad nije nešto što počiva u nama; to je aktivnost, duševno-duhovna aktivnost koja se ne može zaustaviti. Možemo doista reći da je ta unutarnja aktivnost zaljubljena u hranjive tvari, a ako ih ne primi jednako je nezadovoljna kao i svaki napušteni ljubavnik. To nezadovoljstvo je glad, i to je u svakom pogledu nešto duhovno.
Dakle aktivnost koja se izvodi iznutra sastoji se od razgradnje hranjivih supstanci. Ono što je korisno preneseno je u krvne žile, a ostatak je eliminiran kroz urin i izmet. To je zdrava, normalna i regulirana aktivnost ljudskog bića u kojem astralno tijelo radi pravilno na razgradnji hranjivih supstanci. Ono apsorbira u tijelo ono što je korisno a izbacuje ono što nije.
Moramo pretpostaviti, gospodo, da ova aktivnost čovjeka nije obična aktivnost; radije, sadrži nešto neizmjerno mudro. Sada, razgrađene i transformirane hranjive tvari stalno se prenose krvnim sudovima do unutarnjih organa, i prehrana koja ide u pluća potpuno je različita od onog što ide u slezenu. Astralno tijelo je mnogo pametnije od ljudskog bića. Čovjek samo može zalihe staviti u svoja usta, ali astralno tijelo ih može razlikovati. To je poput sortiranja dvije stvari, bacajući jednu u jednom smjeru da se tamo koristi a drugu u drugom smjeru. To je ono što postiže astralno tijelo. Ono odabire određene stvari za slanje u pluća, slezenu, grlo i druge organe. Unutra je na djelu mudra raspodjela. Astralno tijelo je neizmjerno mudro, mnogo mudrije od nas. Najobrazovanija osoba danas ne bi znala kako poslati odgovarajuće supstance u pluća, grlo ili slezenu; ne bi znao čak ni što reći o tome. Ali interno čovjek to može učiniti preko svog astralnog tijela.
Astralno tijelo, međutim, može postati glupo — ne tako glupo kao što ljudsko biće može postati, ali glupo u odnosu na svoju pamet. Pretpostavimo da tako postane glupo. Čovjek se rađa s određenom predispozicijom i iznutra je obdareno određenim silama. Aktivnost koju razvija astralno tijelo za hranjive tvari događa se čak i ako netko cijeli dan sjedi, nepokretno poput orijentalnog idola. Njegovo astralno tijelo još ostaje aktivno, ali to nije dovoljno. Mi također moramo raditi nešto vanjsko, a ako nemamo posla moramo prošetati; astralno tijelo zahtijeva da makar prošetamo. To se razlikuje kod svakog pojedinca. Nekom treba više fizičke aktivnosti, nekom manje.
Sada pretpostavimo da netko ima od rođenja određene predispozicije koje ga čine sjedilačkom osobom. On ugađa svojoj glupoj glavi — ili bi mogli reći svom glupom egu — da mnogo sjedi. Sada, ako je predisponiran da sjedi okolo, ali astralno tijelo je predisponirano da hoda okolo, tada će njegovo astralno tijelo postati glupo. To će se isto dogoditi i ako neko prekomjerno hoda. U oba slučaja će astralno tijelo postati glupo i više neće ispravno izvršavati stvari. Neće više pravilno razvrstavati hranjive tvari i prenositi ih u odgovarajuće organe; umjesto toga sve će to činiti nespretno. Astralno tijelo postaje previše neorganizirano da bi slalo ispravne stvari u srce ili grlo. Tvari koje se nepravilno prenesu u srce, na primjer, ostati će negdje drugdje u tijelu. One nisu stavljene u organ gdje pripadaju već, pošto su u osnovi korisne, nisu ni eliminirane s izmetom. Umjesto toga, odložene su negdje drugdje u tijelu. Ali čovjek ne može podnijeti da je nešto odloženo u tijelu ako nije dio pravilne aktivnosti; to ne može podnijeti.
Pa što se događa s tim nepodesnim naslagama zbog nepravilnog rada astralnog tijela? Što nam se događa zbog toga? Dakle, pretpostavimo da u našem tijelu imamo određene naslage koje su trebale biti usmjerene u grlo. Pošto nečije astralno tijelo ne funkcionira pravilno, "ono što grlo odbija" izlučuje se posvuda u tijelu. Prva stvar koja se događa je da grlo postaje slabo. Organ ne prima dovoljno potpore, i osoba pati od oslabljenog grla. Ali osim toga, njegovo tijelo sadrži otpad grla, koji je razasut posvuda. Kao što sam vam već rekao, ljudsko tijelo je devedeset posto voda, i otpad se razgrađuje u cjelokupnoj organizaciji fluida. Čisti, animirani fluid kojeg čovjek treba u sebi je sada onečišćen. To se događa tako često u nama. Naslage namijenjene određenim dijelovima tijela razgrađene su u našoj organizaciji fluida, zagađujući je.
Recimo da se otpad grla otopi u nama i dođe u kontakt sa stomakom. Tamo ne može napraviti štetu, jer stomak ima ono što mu treba i nije lišen bilo čega. Ali tjelesne tekućine teku svuda u ljudskom organizmu i prodiru u područje grla, koje je već oslabljeno. Ono prima tu zagađenu tekućinu, tu vodu u kojoj je razgrađen otpad grla, i upravo od toga organ postaje bolestan. Otpad grla ne utječe na druge organe, ali uzrokuje da grlo bude pogođeno.
Razmotrimo sada jednostavnu pojavu. Osjetljivoj osobi je ugodno slušati drugu osobu koja lijepo govori. Ali ako netko vrišti poput pijetla ili rokče poput svinje, neće mu to biti tako ugodno, čak i ako razumije što se govori. Uopće nije ugodno slušati osobu kako vrišti ili rokče. Slušati nekoga tko je promukao je posebno neugodno i stežuće iskustvo. Zašto doživljavamo takve osjećaje dok slušamo drugog? To je temeljno na činjenici da mi u stvari uvijek nečujno ponavljamo što god drugi govori. Slušanje se sastoji ne samo u slušanju već također i u nesvjesnom govorenju. Mi ne samo da čujemo što drugi govori već također to imitiramo s našim govornim organima. Mi uvijek imitiramo sve što netko drugi čini.
Zamislite sada da ste u blizini osobe koja je bolesna od gripe, i iako ga možda ne slušate i imitirate iznutra njegov govor, osjećate da vam je žao zbog njega. To vas čini posebno osjetljivim i senzitivnim na njega. Fluidna organizacija pacijenta od gripe sadrži mnoge razgrađene supstance, koje kontaminiraju čistu, živu tekućinu o kojoj sam vam pričao i čine je za njega nezdravom. Čak sam opisao i prirodu takve kontaminirane fluidne organizacije.
Zamislite da imate komad zemlje gdje uzgajate razne stvari. Ne uspijeva sve na svakoj zemlji, ali pretpostavimo da na tom konkretnom mjestu želite posaditi luk i češnjak. Ako bi zemlja bila neprikladna, luk bi bio mali a glavice češnjaka još manje, tako da ovom tlu trebate dodati i nešto što sadrži sumpor i fosfor. Tada biste imali najzdraviji luk i glavice češnjaka, i snažno bi mirisale, također!
Sada, kada čovjek ima unutar tijela otpad gripe, u njegovoj fluidnoj organizaciji su rastopljene iste supstance koje treba dodati tlu da bi se proizvele najljepše biljke luka i češnjaka, i nedugo potom, oboljela osoba počinje mirisati kao te biljke. Sada, asociram s time, iako možda nisam ni svjestan da sjedim u tom mirisu luka ili češnjaka, jer ne treba biti jak. Miris koji isijava osoba koja je bolesna od gripe uzrokuje da se pacijentova glava osjeća tupo, jer određeni organ u glavi, "sensorium", nije pravilno opskrbljen potrebnim stvarima. Kao rezultat imanja otpada gripe u nama, organ u sredini dijela glave nije pravilno opskrbljen. Taj miris je uvijek poput onoga od luka ili češnjaka i može ga otkriti osoba s osjetljivim nosom. Baš kao što se podešavamo i imitiramo drhtav i hrapav glas, tako se i pridružujemo onome što bolesna osoba isparava. Kao posljedica toga, naše vlastito astralno tijelo, naša vlastita aktivnost, postaje neorganizirana. Taj poremećaj uzrokuje kemijsku osnovu koja zauzvrat čini da skupimo gripu. To je poput stvaranja tla pogodnog za luk i češnjak. U početku, dakle, bolest nema ništa s bakterijom već jednostavno s odnosom jedne osobe prema drugoj.
Ako u vrtu želite zasaditi uglavnom luk i češnjak, i zemlji dodate supstance koje sadrže fosfor i sumpor, možete pričekati i reći, "Dakle, ja sam napravio svoju dužnost. Želim ubrati luk i češnjak, i tako sam s nekom vrstom organskog gnojiva dodao sumpor i fosfor u vrt". Ali bilo bi glupo pomisliti da je to sve što je potrebno za uzgoj luka. Prvo biste morali posaditi lukovice! Slično, bilo bi glupo držati da u čovjekovoj nutrini, bakterije već rastu u okruženju koje je pripremljeno.
Prvo se moraju unijeti u njega. Baš kao što glavice luka uspijevaju u tlu bogatom fosforom i sumporom, tako i bacili uspijevaju u sumpornom okruženju u tijelu. Bacili čak nisu ni nužni da jedna osoba dobije gripu od druge. Umjesto toga, imitirajući s mojom fluidnom organizacijom ono što se događa u pacijentovoj fluidnoj organizaciji, ja sam stvaram pogodno okruženje za bacile; ja ih sam stječem. Bolesna osoba ne treba me uopće s njima bombardirati.
Kada pogledamo na cijelu stvar, moramo na sasvim specifičan način odgovoriti na pitanje, "Što je to što uzrokuje da smo pogođeni određenom bolešću?" Postajemo bolesni kada nas nešto ozljedi, a čak i u slučaju unutarnjih bolesti nešto nas zapravo ozljeđuje. Nečista tekućina, u kojoj su razgrađene tvari koje bi trebale biti probavljene, ozljeđuje nas; iznutra nas ozljeđuje.
Sada možemo usmjeriti našu pažnju na bolesti kao što je peludna groznica. Učestalost peludne groznice mnogo više zavisi o dobu godine nego o peludu u zraku. Više nego bilo što drugo, što čovjeka čini podložnim da dobije peludnu groznicu je činjenica da njegovo astralno tijelo ne izlučuje pravilno; ne vrši pravilno svoju dužnost koja je usmjerena više na vanjsku površinu. Kao rezultat, kada se približava proljeće i sve počinje bujati u vodi, osoba cijelu svoju fluidnu organizaciju čini više osjetljivom i time podložnijoj ovoj bolesti otapanjem izvjesnih supstanci u njoj. Otapanjem raznih tvari u toj fluidnoj organizaciji, tekućine u čovjekovom tijelu uvijek postanu malo razrijeđene. Fluidna organizacija u čovjeku koji ima tendenciju prema peludnoj groznici uvijek je nekako prevelika. Tekućine se guraju u stranu u svim smjerovima od onoga što je otopljeno u njima. Tako osoba postaje osjetljiva na sve što se pojavljuje u proljeće, posebno na pelud, na one čestice iz biljaka koje su tada posebno iritantne.
Ako nos nije zatvoren, peludna groznica može biti potaknuta od mnogih drugih iritanata. Međutim, pelud ulazi u nos, i ne može se dobro podnijeti ako netko već ima peludnu groznicu. Pelud ne izaziva peludnu groznicu, ali je otežava.
Dakle aktivnost koja se izvodi iznutra sastoji se od razgradnje hranjivih supstanci. Ono što je korisno preneseno je u krvne žile, a ostatak je eliminiran kroz urin i izmet. To je zdrava, normalna i regulirana aktivnost ljudskog bića u kojem astralno tijelo radi pravilno na razgradnji hranjivih supstanci. Ono apsorbira u tijelo ono što je korisno a izbacuje ono što nije.
Moramo pretpostaviti, gospodo, da ova aktivnost čovjeka nije obična aktivnost; radije, sadrži nešto neizmjerno mudro. Sada, razgrađene i transformirane hranjive tvari stalno se prenose krvnim sudovima do unutarnjih organa, i prehrana koja ide u pluća potpuno je različita od onog što ide u slezenu. Astralno tijelo je mnogo pametnije od ljudskog bića. Čovjek samo može zalihe staviti u svoja usta, ali astralno tijelo ih može razlikovati. To je poput sortiranja dvije stvari, bacajući jednu u jednom smjeru da se tamo koristi a drugu u drugom smjeru. To je ono što postiže astralno tijelo. Ono odabire određene stvari za slanje u pluća, slezenu, grlo i druge organe. Unutra je na djelu mudra raspodjela. Astralno tijelo je neizmjerno mudro, mnogo mudrije od nas. Najobrazovanija osoba danas ne bi znala kako poslati odgovarajuće supstance u pluća, grlo ili slezenu; ne bi znao čak ni što reći o tome. Ali interno čovjek to može učiniti preko svog astralnog tijela.
Astralno tijelo, međutim, može postati glupo — ne tako glupo kao što ljudsko biće može postati, ali glupo u odnosu na svoju pamet. Pretpostavimo da tako postane glupo. Čovjek se rađa s određenom predispozicijom i iznutra je obdareno određenim silama. Aktivnost koju razvija astralno tijelo za hranjive tvari događa se čak i ako netko cijeli dan sjedi, nepokretno poput orijentalnog idola. Njegovo astralno tijelo još ostaje aktivno, ali to nije dovoljno. Mi također moramo raditi nešto vanjsko, a ako nemamo posla moramo prošetati; astralno tijelo zahtijeva da makar prošetamo. To se razlikuje kod svakog pojedinca. Nekom treba više fizičke aktivnosti, nekom manje.
Sada pretpostavimo da netko ima od rođenja određene predispozicije koje ga čine sjedilačkom osobom. On ugađa svojoj glupoj glavi — ili bi mogli reći svom glupom egu — da mnogo sjedi. Sada, ako je predisponiran da sjedi okolo, ali astralno tijelo je predisponirano da hoda okolo, tada će njegovo astralno tijelo postati glupo. To će se isto dogoditi i ako neko prekomjerno hoda. U oba slučaja će astralno tijelo postati glupo i više neće ispravno izvršavati stvari. Neće više pravilno razvrstavati hranjive tvari i prenositi ih u odgovarajuće organe; umjesto toga sve će to činiti nespretno. Astralno tijelo postaje previše neorganizirano da bi slalo ispravne stvari u srce ili grlo. Tvari koje se nepravilno prenesu u srce, na primjer, ostati će negdje drugdje u tijelu. One nisu stavljene u organ gdje pripadaju već, pošto su u osnovi korisne, nisu ni eliminirane s izmetom. Umjesto toga, odložene su negdje drugdje u tijelu. Ali čovjek ne može podnijeti da je nešto odloženo u tijelu ako nije dio pravilne aktivnosti; to ne može podnijeti.
Pa što se događa s tim nepodesnim naslagama zbog nepravilnog rada astralnog tijela? Što nam se događa zbog toga? Dakle, pretpostavimo da u našem tijelu imamo određene naslage koje su trebale biti usmjerene u grlo. Pošto nečije astralno tijelo ne funkcionira pravilno, "ono što grlo odbija" izlučuje se posvuda u tijelu. Prva stvar koja se događa je da grlo postaje slabo. Organ ne prima dovoljno potpore, i osoba pati od oslabljenog grla. Ali osim toga, njegovo tijelo sadrži otpad grla, koji je razasut posvuda. Kao što sam vam već rekao, ljudsko tijelo je devedeset posto voda, i otpad se razgrađuje u cjelokupnoj organizaciji fluida. Čisti, animirani fluid kojeg čovjek treba u sebi je sada onečišćen. To se događa tako često u nama. Naslage namijenjene određenim dijelovima tijela razgrađene su u našoj organizaciji fluida, zagađujući je.
Recimo da se otpad grla otopi u nama i dođe u kontakt sa stomakom. Tamo ne može napraviti štetu, jer stomak ima ono što mu treba i nije lišen bilo čega. Ali tjelesne tekućine teku svuda u ljudskom organizmu i prodiru u područje grla, koje je već oslabljeno. Ono prima tu zagađenu tekućinu, tu vodu u kojoj je razgrađen otpad grla, i upravo od toga organ postaje bolestan. Otpad grla ne utječe na druge organe, ali uzrokuje da grlo bude pogođeno.
Razmotrimo sada jednostavnu pojavu. Osjetljivoj osobi je ugodno slušati drugu osobu koja lijepo govori. Ali ako netko vrišti poput pijetla ili rokče poput svinje, neće mu to biti tako ugodno, čak i ako razumije što se govori. Uopće nije ugodno slušati osobu kako vrišti ili rokče. Slušati nekoga tko je promukao je posebno neugodno i stežuće iskustvo. Zašto doživljavamo takve osjećaje dok slušamo drugog? To je temeljno na činjenici da mi u stvari uvijek nečujno ponavljamo što god drugi govori. Slušanje se sastoji ne samo u slušanju već također i u nesvjesnom govorenju. Mi ne samo da čujemo što drugi govori već također to imitiramo s našim govornim organima. Mi uvijek imitiramo sve što netko drugi čini.
Zamislite sada da ste u blizini osobe koja je bolesna od gripe, i iako ga možda ne slušate i imitirate iznutra njegov govor, osjećate da vam je žao zbog njega. To vas čini posebno osjetljivim i senzitivnim na njega. Fluidna organizacija pacijenta od gripe sadrži mnoge razgrađene supstance, koje kontaminiraju čistu, živu tekućinu o kojoj sam vam pričao i čine je za njega nezdravom. Čak sam opisao i prirodu takve kontaminirane fluidne organizacije.
Zamislite da imate komad zemlje gdje uzgajate razne stvari. Ne uspijeva sve na svakoj zemlji, ali pretpostavimo da na tom konkretnom mjestu želite posaditi luk i češnjak. Ako bi zemlja bila neprikladna, luk bi bio mali a glavice češnjaka još manje, tako da ovom tlu trebate dodati i nešto što sadrži sumpor i fosfor. Tada biste imali najzdraviji luk i glavice češnjaka, i snažno bi mirisale, također!
Sada, kada čovjek ima unutar tijela otpad gripe, u njegovoj fluidnoj organizaciji su rastopljene iste supstance koje treba dodati tlu da bi se proizvele najljepše biljke luka i češnjaka, i nedugo potom, oboljela osoba počinje mirisati kao te biljke. Sada, asociram s time, iako možda nisam ni svjestan da sjedim u tom mirisu luka ili češnjaka, jer ne treba biti jak. Miris koji isijava osoba koja je bolesna od gripe uzrokuje da se pacijentova glava osjeća tupo, jer određeni organ u glavi, "sensorium", nije pravilno opskrbljen potrebnim stvarima. Kao rezultat imanja otpada gripe u nama, organ u sredini dijela glave nije pravilno opskrbljen. Taj miris je uvijek poput onoga od luka ili češnjaka i može ga otkriti osoba s osjetljivim nosom. Baš kao što se podešavamo i imitiramo drhtav i hrapav glas, tako se i pridružujemo onome što bolesna osoba isparava. Kao posljedica toga, naše vlastito astralno tijelo, naša vlastita aktivnost, postaje neorganizirana. Taj poremećaj uzrokuje kemijsku osnovu koja zauzvrat čini da skupimo gripu. To je poput stvaranja tla pogodnog za luk i češnjak. U početku, dakle, bolest nema ništa s bakterijom već jednostavno s odnosom jedne osobe prema drugoj.
Ako u vrtu želite zasaditi uglavnom luk i češnjak, i zemlji dodate supstance koje sadrže fosfor i sumpor, možete pričekati i reći, "Dakle, ja sam napravio svoju dužnost. Želim ubrati luk i češnjak, i tako sam s nekom vrstom organskog gnojiva dodao sumpor i fosfor u vrt". Ali bilo bi glupo pomisliti da je to sve što je potrebno za uzgoj luka. Prvo biste morali posaditi lukovice! Slično, bilo bi glupo držati da u čovjekovoj nutrini, bakterije već rastu u okruženju koje je pripremljeno.
Prvo se moraju unijeti u njega. Baš kao što glavice luka uspijevaju u tlu bogatom fosforom i sumporom, tako i bacili uspijevaju u sumpornom okruženju u tijelu. Bacili čak nisu ni nužni da jedna osoba dobije gripu od druge. Umjesto toga, imitirajući s mojom fluidnom organizacijom ono što se događa u pacijentovoj fluidnoj organizaciji, ja sam stvaram pogodno okruženje za bacile; ja ih sam stječem. Bolesna osoba ne treba me uopće s njima bombardirati.
Kada pogledamo na cijelu stvar, moramo na sasvim specifičan način odgovoriti na pitanje, "Što je to što uzrokuje da smo pogođeni određenom bolešću?" Postajemo bolesni kada nas nešto ozljedi, a čak i u slučaju unutarnjih bolesti nešto nas zapravo ozljeđuje. Nečista tekućina, u kojoj su razgrađene tvari koje bi trebale biti probavljene, ozljeđuje nas; iznutra nas ozljeđuje.
Sada možemo usmjeriti našu pažnju na bolesti kao što je peludna groznica. Učestalost peludne groznice mnogo više zavisi o dobu godine nego o peludu u zraku. Više nego bilo što drugo, što čovjeka čini podložnim da dobije peludnu groznicu je činjenica da njegovo astralno tijelo ne izlučuje pravilno; ne vrši pravilno svoju dužnost koja je usmjerena više na vanjsku površinu. Kao rezultat, kada se približava proljeće i sve počinje bujati u vodi, osoba cijelu svoju fluidnu organizaciju čini više osjetljivom i time podložnijoj ovoj bolesti otapanjem izvjesnih supstanci u njoj. Otapanjem raznih tvari u toj fluidnoj organizaciji, tekućine u čovjekovom tijelu uvijek postanu malo razrijeđene. Fluidna organizacija u čovjeku koji ima tendenciju prema peludnoj groznici uvijek je nekako prevelika. Tekućine se guraju u stranu u svim smjerovima od onoga što je otopljeno u njima. Tako osoba postaje osjetljiva na sve što se pojavljuje u proljeće, posebno na pelud, na one čestice iz biljaka koje su tada posebno iritantne.
Ako nos nije zatvoren, peludna groznica može biti potaknuta od mnogih drugih iritanata. Međutim, pelud ulazi u nos, i ne može se dobro podnijeti ako netko već ima peludnu groznicu. Pelud ne izaziva peludnu groznicu, ali je otežava.
Naš lijek za peludnu groznicu zasnovan je na ponovnom povlačenju proširene fluidne organizacije u tijelu tako da postaje malo zamućena i ponovno izlučuje ono što je u početku otopila. To je doista jednostavno i temeljeno ni na čemu drugom nego na sužavanju fluidnog organizma na njegovu normalnu veličinu. Prvo postaje malo zamućeno, i morate paziti da se ono što je izlučeno iz tekućine kasnije ne zadrži u tijelu. Zato je korisno da se osoba znoji nakon što je cijepljena; dobro je ako se može kretati i raditi nešto što potiče znojenje odmah nakon cijepljenja. Cijepljenje je uvijek nekako problematično kada se da osobi koja pati od konstipacije, i pacijent bi prvo trebao biti pitan da li konstipira (ima li zatvor, nap.pr.). Inače, ako je fluidna organizacija skupljena, stvari se previše akumuliraju i nisu eliminirane na pravi način. To, naravno, nije dobro. Osobi koja ima konstipaciju treba dati laksativ skupa s cijepljenjem.
Liječenje podrazumijeva ne samo primjenu lijekova već također i prilagođavanje života u skladu s tim, tako da ljudsko tijelo reagira na odgovarajući način na ono što mu je dano. To je naravno od ogromne važnosti; inače, osoba se može učiniti još bolesnijom. Ako cijepite nekoga s lijekom koji je prilično učinkovit, čak i iznimno dobar, ali ne uvjerite se da pacijentov probavni sustav pravilno funkcionira i da je sve do čega dovodi lijek eliminirano, naravno da ga vodite dalje u bolest.
Uz stvarno učinkovite lijekove važno je da liječnik zna ne samo koji lijek liječi koju bolest već također i koja pitanja postaviti pacijentu. Najveća umjetnost liječenja leži u postavljanju pravih pitanja i upoznavanja s pacijentom. To je iznimno važno. A ipak je čudno, na primjer, da susrećemo liječnike koji uporno ne pitaju pacijenta za dob, premda je to važno. Iako može koristiti iste lijekove, liječnik može postupati s pedesetogodišnjakom na način potpuno drugačiji od načina na koji postupa s četrdeseto godišnjakom, na primjer. Ne bi se trebali ponašati toliko shematski da kažu, "Ovaj lijek je odgovarajući za ovu bolest". Na primjer, velika je razlika da li želite izliječiti nekoga tko stalno boluje od proljeva ili nekoga tko ima kroničnu konstipaciju. Takvi lijekovi se mogu testirati, i tu bi pokusi sa životinjama bili mnogo manje podložni prigovorima nego u drugim područjima. Što se tiče konstipacije ili proljeva, lako možete naučiti kako na neki lijek općenito reagira fizički organizam kojeg čovjek ima zajedničkog sa životinjama dajući isti lijek i psima i mačkama. Pas redovito pati od konstipacije, a mačka od proljeva. Možete steći divno znanje promatrajući razliku u stupnju u kojem lijek utječe na psa ili na mačku. Znanstveno znanje se zaista ne stječe na sveučilištu vježbom kako napraviti ovo ili ono s određenim instrumentima. Radije, prava znanost rezultira kada se malo pobudi zdrav razum; tada ljudi znaju kako provoditi svoje pokuse.
Ukratko, najvažnije je shvatiti da bolest ima osnovu u cijeloj ljudskoj organizaciji. Pojedini organ postaje pogođen jer aktivnost astralnog tijela u njega usmjerava supstance koje su se taložile unutra. Razvoj određenih unutarnjih bolesti poput gripe, peludne groznice ili čak tifusne groznice postaje shvatljiv kada razumijemo kako su tvari nepravilno deponirane u našim tijelima raspršene u našem fluidnom organizmu.
Mi nismo samo "materijalni čovjek" već također i "vodeni čovjek" i, kao što sam već objasnio, također smo i "zračni čovjek", čija forma se mijenja svakog trenutka. Jednog trenutka zrak je vani, a sljedećeg unutra.
Baš kao što se čvrste supstance koje imamo u našim tijelima kao otpad razgrade u vodi, tako i sama voda stalno isparava unutar nas. Na primjer, unutar mišića vašeg malog prsta, nalaze se sićušna isparavanja vode. Voda stalno isparava cijelim tijelom. Nadalje, ono što isparava u fluidnom organizmu prodire u ono što udišete kao kisik, što je također para ili plin. Kada voda na tlu isparava, podiže se ravno u atmosferu, a kada voda stalno isparava u delikatnim procesima unutar fluidnog čovjeka, prodire u zrak kojeg udišemo. Mi ne podnosimo da se čvrste tvari razgrađuju u tekućinama, niti podnosimo isparavanje fluida u zračnom organizmu.
Uzmite slučaj osobe čija pluća su postala pogođena jer se dogodilo nešto kao što je proces koji sam vam upravo opisao. Ta osoba je postala pogođena plućnom bolesti, koja se može izliječiti ako je nastala tako što su krive supstance nataložene u vodenom čovjeku. Ali recimo da bolest pluća nije dovoljno izražena da bi postala očigledna. Uostalom, ljudski organi su osjetljivi. Stanje ne doseže točku gdje pluća postaju toliko pogođena da su upaljena, već su lakše pogođena. Osoba može podnijeti tu laganu indisponiranost, ali sada ulaze u fluidni organizam tvari koje bi zaista trebale prodrijeti u pluća. U tom slučaju, fluidi unutar pluća imaju u sebi razgrađene pogrešne supstance; i te tvari isparavaju, posebno ako pluća nisu sasvim dobro.
Dakle, u slučaju sasvim očitih unutarnjih bolesti, vodeni čovjek prima nešto neodgovarajuće od čvrstih tvari, i u ovom slučaju nešto neodgovarajuće dolazi do točke isparavanja i miješa se s kisikom koji je udahnut. Činjenica da voda isparava neprimjereno i ujedinjuje se s kisikom, posebno oštećuje nervni sustav, jer nervi trebaju zdravi kisik, a ne kisik koji u sebi ima isparavanja iz kontaminirane tekućine vodenog čovjeka. Kontaminirani fluid isparava u plućima, i taj fluid može biti odgovoran za lagano neraspoloženje. Nešto što ne bi trebalo isparavat to čini, i to oštećuje nervni sustav. Osoba ne postaje skroz bolesna, ali postaje mahnita.
Može se reći da su unutarnje fizičke bolesti temeljene na nečem u čovjeku što uzrokuje da su nepravilne tvari raspršene u njegovom fluidnom organizmu. Ali takozvane mentalne bolesti uopće nisu mentalne, jer um ili duh ne postaje bolestan. Mentalne bolesti su temeljene na tome da tjelesne tekućine isparavaju nepropisno u kisik i time ometaju nervni sustav. To se može dogoditi kada je neki organ toliko malo oštećen ili indisponiran da se to izvana ne može opaziti. Vidite, dakle, da čovjek mora stalno ispravno procesuirati supstance tako da se ništa neodgovarajuće ne rasprši u njegovim tekućinama i da njegove tekućine zauzvrat ne isparavaju neodgovarajuće. Ali čak i u svakodnevnom životu postoji proces koji uzrokuje neodgovarajuće isparavanje vode, i to postaje uočljivo kada smo žedni. Žeđ liječimo pijući; vodu oslobađamo, takoreći, od onog što neodgovarajuće isparava u njoj i ispiremo ono što je neispravno.
Dakle možemo reći da kod gladi postoji zapravo sklonost fizičkoj bolesti, a kod žeđi postoji predispozicija za mentalnu bolest. Ako se čovjek ne hrani ispravno, on tvori osnovu za organske bolesti, a ako ispravno ne gasi žeđ, može doći do nekog oblika mentalne bolesti. U nekim okolnostima, nepravilno gašenje žeđi je teško otkriti, posebno ako se događa kod male djece. Na tom stupnju ne može se jasno razlikovati smirivanje gladi i žeđi, pošto su oboje zadovoljeni mlijekom. Stoga, ako preko majčinog mlijeka ili kroz dojenje nešto štetno dođe u organizam, to mnogo kasnije može uzrokovati da fluidni organizam nepravilno isparava i tako dovede do neke mentalne bolesti. Ili recimo da je osoba pogrešno cijepljena. Loše odabrana cjepiva s jednom ili drugom kravljom limfom ili oboljelom ljudskom limfom, može pogoditi organe koje rade na vodi, čak iako sama voda ne postane izravno bolesna. Kao rezultat neprimjerenog cijepljenja, procesi isparavanja osobe mogu ne funkcionirati ispravno, i kasnije može biti sklon nekoj vrsti mentalne bolesti.
Primijetili ste, gospodo, da danas veliki broj ljudi pati od dementie praecox, takozvanog "mladenačkog ludila", koje se širi, međutim, daleko izvan mladenačkih godina. Ova bolest, u kojoj se ljudima počinje pogoršavati stanje u mladosti, velikim dijelom potječe od pogrešnog hranjenja tijekom najranijih godina djetinjstva. Nije dovoljno kemijski ispitati djetetovo mlijeko; treba gledati u potpuno drugačije aspekte. Pošto su ljudi prestali obraćati pažnju na ishranu u našem dobu, ova bolest se pojavljuje s takvom žestinom.
Iz ovoga ste shvatili da nije dovoljno obučiti liječnike da znaju da je određeni lijek dobar za određenu bolest. Čovjek se radije mora truditi da ukupnost života učini zdravijom, a za to prvo treba otkriti sve što je povezano sa zdravim životom. Antropozofija može dati to razumijevanje. Cilja na to da bude učinkovita na polju higijene i teži ispravno shvatiti pitanje zdravlja.
Liječenje podrazumijeva ne samo primjenu lijekova već također i prilagođavanje života u skladu s tim, tako da ljudsko tijelo reagira na odgovarajući način na ono što mu je dano. To je naravno od ogromne važnosti; inače, osoba se može učiniti još bolesnijom. Ako cijepite nekoga s lijekom koji je prilično učinkovit, čak i iznimno dobar, ali ne uvjerite se da pacijentov probavni sustav pravilno funkcionira i da je sve do čega dovodi lijek eliminirano, naravno da ga vodite dalje u bolest.
Uz stvarno učinkovite lijekove važno je da liječnik zna ne samo koji lijek liječi koju bolest već također i koja pitanja postaviti pacijentu. Najveća umjetnost liječenja leži u postavljanju pravih pitanja i upoznavanja s pacijentom. To je iznimno važno. A ipak je čudno, na primjer, da susrećemo liječnike koji uporno ne pitaju pacijenta za dob, premda je to važno. Iako može koristiti iste lijekove, liječnik može postupati s pedesetogodišnjakom na način potpuno drugačiji od načina na koji postupa s četrdeseto godišnjakom, na primjer. Ne bi se trebali ponašati toliko shematski da kažu, "Ovaj lijek je odgovarajući za ovu bolest". Na primjer, velika je razlika da li želite izliječiti nekoga tko stalno boluje od proljeva ili nekoga tko ima kroničnu konstipaciju. Takvi lijekovi se mogu testirati, i tu bi pokusi sa životinjama bili mnogo manje podložni prigovorima nego u drugim područjima. Što se tiče konstipacije ili proljeva, lako možete naučiti kako na neki lijek općenito reagira fizički organizam kojeg čovjek ima zajedničkog sa životinjama dajući isti lijek i psima i mačkama. Pas redovito pati od konstipacije, a mačka od proljeva. Možete steći divno znanje promatrajući razliku u stupnju u kojem lijek utječe na psa ili na mačku. Znanstveno znanje se zaista ne stječe na sveučilištu vježbom kako napraviti ovo ili ono s određenim instrumentima. Radije, prava znanost rezultira kada se malo pobudi zdrav razum; tada ljudi znaju kako provoditi svoje pokuse.
Ukratko, najvažnije je shvatiti da bolest ima osnovu u cijeloj ljudskoj organizaciji. Pojedini organ postaje pogođen jer aktivnost astralnog tijela u njega usmjerava supstance koje su se taložile unutra. Razvoj određenih unutarnjih bolesti poput gripe, peludne groznice ili čak tifusne groznice postaje shvatljiv kada razumijemo kako su tvari nepravilno deponirane u našim tijelima raspršene u našem fluidnom organizmu.
Mi nismo samo "materijalni čovjek" već također i "vodeni čovjek" i, kao što sam već objasnio, također smo i "zračni čovjek", čija forma se mijenja svakog trenutka. Jednog trenutka zrak je vani, a sljedećeg unutra.
Baš kao što se čvrste supstance koje imamo u našim tijelima kao otpad razgrade u vodi, tako i sama voda stalno isparava unutar nas. Na primjer, unutar mišića vašeg malog prsta, nalaze se sićušna isparavanja vode. Voda stalno isparava cijelim tijelom. Nadalje, ono što isparava u fluidnom organizmu prodire u ono što udišete kao kisik, što je također para ili plin. Kada voda na tlu isparava, podiže se ravno u atmosferu, a kada voda stalno isparava u delikatnim procesima unutar fluidnog čovjeka, prodire u zrak kojeg udišemo. Mi ne podnosimo da se čvrste tvari razgrađuju u tekućinama, niti podnosimo isparavanje fluida u zračnom organizmu.
Uzmite slučaj osobe čija pluća su postala pogođena jer se dogodilo nešto kao što je proces koji sam vam upravo opisao. Ta osoba je postala pogođena plućnom bolesti, koja se može izliječiti ako je nastala tako što su krive supstance nataložene u vodenom čovjeku. Ali recimo da bolest pluća nije dovoljno izražena da bi postala očigledna. Uostalom, ljudski organi su osjetljivi. Stanje ne doseže točku gdje pluća postaju toliko pogođena da su upaljena, već su lakše pogođena. Osoba može podnijeti tu laganu indisponiranost, ali sada ulaze u fluidni organizam tvari koje bi zaista trebale prodrijeti u pluća. U tom slučaju, fluidi unutar pluća imaju u sebi razgrađene pogrešne supstance; i te tvari isparavaju, posebno ako pluća nisu sasvim dobro.
Dakle, u slučaju sasvim očitih unutarnjih bolesti, vodeni čovjek prima nešto neodgovarajuće od čvrstih tvari, i u ovom slučaju nešto neodgovarajuće dolazi do točke isparavanja i miješa se s kisikom koji je udahnut. Činjenica da voda isparava neprimjereno i ujedinjuje se s kisikom, posebno oštećuje nervni sustav, jer nervi trebaju zdravi kisik, a ne kisik koji u sebi ima isparavanja iz kontaminirane tekućine vodenog čovjeka. Kontaminirani fluid isparava u plućima, i taj fluid može biti odgovoran za lagano neraspoloženje. Nešto što ne bi trebalo isparavat to čini, i to oštećuje nervni sustav. Osoba ne postaje skroz bolesna, ali postaje mahnita.
Može se reći da su unutarnje fizičke bolesti temeljene na nečem u čovjeku što uzrokuje da su nepravilne tvari raspršene u njegovom fluidnom organizmu. Ali takozvane mentalne bolesti uopće nisu mentalne, jer um ili duh ne postaje bolestan. Mentalne bolesti su temeljene na tome da tjelesne tekućine isparavaju nepropisno u kisik i time ometaju nervni sustav. To se može dogoditi kada je neki organ toliko malo oštećen ili indisponiran da se to izvana ne može opaziti. Vidite, dakle, da čovjek mora stalno ispravno procesuirati supstance tako da se ništa neodgovarajuće ne rasprši u njegovim tekućinama i da njegove tekućine zauzvrat ne isparavaju neodgovarajuće. Ali čak i u svakodnevnom životu postoji proces koji uzrokuje neodgovarajuće isparavanje vode, i to postaje uočljivo kada smo žedni. Žeđ liječimo pijući; vodu oslobađamo, takoreći, od onog što neodgovarajuće isparava u njoj i ispiremo ono što je neispravno.
Dakle možemo reći da kod gladi postoji zapravo sklonost fizičkoj bolesti, a kod žeđi postoji predispozicija za mentalnu bolest. Ako se čovjek ne hrani ispravno, on tvori osnovu za organske bolesti, a ako ispravno ne gasi žeđ, može doći do nekog oblika mentalne bolesti. U nekim okolnostima, nepravilno gašenje žeđi je teško otkriti, posebno ako se događa kod male djece. Na tom stupnju ne može se jasno razlikovati smirivanje gladi i žeđi, pošto su oboje zadovoljeni mlijekom. Stoga, ako preko majčinog mlijeka ili kroz dojenje nešto štetno dođe u organizam, to mnogo kasnije može uzrokovati da fluidni organizam nepravilno isparava i tako dovede do neke mentalne bolesti. Ili recimo da je osoba pogrešno cijepljena. Loše odabrana cjepiva s jednom ili drugom kravljom limfom ili oboljelom ljudskom limfom, može pogoditi organe koje rade na vodi, čak iako sama voda ne postane izravno bolesna. Kao rezultat neprimjerenog cijepljenja, procesi isparavanja osobe mogu ne funkcionirati ispravno, i kasnije može biti sklon nekoj vrsti mentalne bolesti.
Primijetili ste, gospodo, da danas veliki broj ljudi pati od dementie praecox, takozvanog "mladenačkog ludila", koje se širi, međutim, daleko izvan mladenačkih godina. Ova bolest, u kojoj se ljudima počinje pogoršavati stanje u mladosti, velikim dijelom potječe od pogrešnog hranjenja tijekom najranijih godina djetinjstva. Nije dovoljno kemijski ispitati djetetovo mlijeko; treba gledati u potpuno drugačije aspekte. Pošto su ljudi prestali obraćati pažnju na ishranu u našem dobu, ova bolest se pojavljuje s takvom žestinom.
Iz ovoga ste shvatili da nije dovoljno obučiti liječnike da znaju da je određeni lijek dobar za određenu bolest. Čovjek se radije mora truditi da ukupnost života učini zdravijom, a za to prvo treba otkriti sve što je povezano sa zdravim životom. Antropozofija može dati to razumijevanje. Cilja na to da bude učinkovita na polju higijene i teži ispravno shvatiti pitanje zdravlja.