.- 11. Jedanaesto predavanje, Stuttgart, 11 ožujka 1920.
Crveni, plavi i zeleni dio spektra. Odvajanje efekta zagrijavanja alumom, kemijski učinak eskulinom, svjetlosni učinak jodom. Običan spektar rezultat je zemaljskih sila. Usporedba s djelovanjem magneta. Zatamnjenje - osvjetljavanje. Materijalizacija - dematerizacija. Toplina kao intenzivno kretanje umjesto ekstenzivno kretanje atoma. Toplina kao fizičko-duhovni vrtlog.
Moji dragi prijatelji,
Sada bih želio, takoreći, izgraditi most između rasprava u ovom ciklusu i rasprava u prethodnom ciklusu. Danas ćemo proučavati svjetlosni spektar, kako je nazvan, i njegov odnos prema toplini i kemijske učinke koji nam dolaze sa svjetlošću. Najjednostavniji način da sebi predstavimo s čime ćemo imamo posla je najprije napraviti spektar i naučiti ono što možemo iz ponašanja njegovih različitih komponenti. Stoga ćemo, napraviti spektar bacajući svijetlo kroz ovaj otvor — možete ga vidjeti ovdje. (Soba je zatamnjena i spektar pokazan.) To će se pokazati na ovom zaslonu. Sada možete vidjeti da ovdje u crvenom dijelu spektra imamo nešto što visi. Nešto će se promatrati na ovom instrumentu koji visi ovdje. Najprije vam posebno želimo pokazati kako se toplinski učinci javljaju u crvenom dijelu spektra. Nešto će se vidjeti na ovom instrumentu koji visi ovdje. Ti učinci će se vidjeti širenjem energetskog cilindra na zraku sadržanom u instrumentu, čije širenje gura stupac alkohola na ovoj strani dolje i na ovoj gore. Ova depresija stupca alkohola pokazuje nam da postoji značajan toplinski učinak u tom dijelu spektra. Također bi bilo zanimljivo pokazati da kada je spektar tako premješten da instrumentu dovede plavo-ljubičasti dio, toplinski učinak nije primjetan. To je u biti osobina crvenog dijela. I sada, pokazavši pojavu toplinskih učinaka u crvenom dijelu spektra pomoću stupca alkohola, pokažimo kemijsku aktivnost plavo-ljubičastog kraja. To radimo puštajući plavi dio da pada na supstancu za koju možete vidjeti da je dovedena u stanje fosforescencije. Iz prethodnog ciklusa znate da je to oblik kemijske aktivnosti. Dakle vidite esencijalnu razliku između dijela spektra koji nestaje u nepoznato na ovoj strani i dijela koji nestaje na ovoj drugoj strani; vidite kako supstanca sjaji pod utjecajem kemijskih zraka, kako su nazvane. Nadalje, možemo tako urediti stvari da je srednji dio spektra, pravi svjetlosni dio, odrezan. Ne možemo to s apsolutnom preciznošću, ali približno možemo srednji dio učiniti tamnim jednostavno smještajući na put svijetla otopinu joda u ugljičnom disulfatu. Ta otopina ima svojstvo zaustavljanja svijetla. Moguće je demonstrirati kemijski učinak na jednoj strani i toplinski učinak na drugoj strani ovog tamnog pojasa. Nažalost taj pokus ne možemo izvesti potpuno, već ga jedino usput spomenuti. Ako otopinu stipse stavim na put svijetla toplinski učinak nestaje i vidjeti ćete da stupac alkohola nije više pomjeren zbog stipse, ili otopine stipse, da budemo precizni, ometa prolaz. Uskoro ćete vidjeti da se stupac izjednačio, sada kada smo na put smjestili stipsu, jer toplina nije prisutna. Ovdje imamo hladni spektar.
Sada na put svijetla stavimo otopinu joda u ugljičnom disulfatu, i srednji dio spektra nestaje. Veoma je zanimljivo da će otopina eskulina odstraniti kemijski učinak. Nažalost nismo mogli nabaviti tu supstancu. U tom slučaju, toplinski učinak i svijetlo ostaju, ali kemijski učinak prestaje. S ugljičnim disulfidom jasno vidite crveni dio — ne bi bio tamo da je pokus potpuno uspješan — i ljubičasti dio, ali srednji dio je taman. Djelomično smo uspjeli u našem pokušaju da eliminiramo svijetli dio spektra. Radeći pokus na odgovarajući način kao što su određeni eksperimentatori napravili (na primjer, Dreher, prije 50 godina) dva svijetla dijela koja ovdje vidite mogu se ukloniti. Tada se na crvenoj strani može pokazati temperaturni učinak, a na drugoj strani fosforescencija pokazuje prisutnost kemijski aktivnih zraka. To još nije potpuno demonstrirano i veoma je važno. To nam pokazuje kako ono što smatramo aktivnim u spektru može biti shvaćeno u njegovim općim kozmičkim odnosima.
U ciklusu koji sam prije dao ovdje pokazao sam kako snažan magnet djeluje na spektralne odnose. Sila koja emanira od magneta mijenja određene linije, mijenja sliku samog spektra. Za osobu je samo nužno da produži misao potaknutu ovime da bi ušla u fizičke procese u njenom mišljenju. Iz onog što smo već rekli znate da postoji zaista potpuni spektar, zbirka svih mogućih dvanaest boja; da imamo kružni spektar umjesto spektra raširenog u jednu dimenziju prostora. Imamo (u kružnom spektru) zelenu ovdje, boju breskvina cvijeta ovdje, ovdje ljubičastu i ovdje crvenu s drugim nijansama između. Dvanaest nijansi, jasno izdvojene jedna od druge.
Sada je činjenica da pod uvjetima dobivenim na Zemlji takav spektar može postojati jedino kao mentalna slika. Kada se bavimo ovim spektrom to možemo jedino pomoću mentalne slike. Spektar kojeg zapravo dobijemo dobro je poznati linearni koji se širi po ravnoj liniji od crvene preko zelene do plave i ljubičaste — tako dobivamo spektar formiran iz kružnog, kao što sam često govorio, čineći krug sve većim i većim, tako da boja breskvina cvijeta nestaje, ljubičasta odlazi u beskonačno na jednoj strani a crvena odlazi na drugoj, s zelenom u sredini.
Možemo postaviti pitanje: kako se ovaj djelomični spektar, fragmentarna traka boja pojavljuje iz potpunog niza boja, niza od dvanaest boja koje moraju biti moguće? Predstavite sebi da imate kružni spektar, i pretpostavite da na njega djeluju sile koje krug čine sve većim i konačno puca u ovoj točci (vidi crtež). Zatim, kada je otvoren, djelovanje tih sila bi od kruga napravilo ravnu liniju, liniju koja se očito u svakom smjeru produžuje u beskonačno. (Slika 1).
Sada kada nabasamo na spektar ravne linije ovdje pod našim zemaljskim uvjetima osjećamo se obvezni postaviti pitanje: kako se može pojaviti? Može se pojaviti samo na ovaj način, da je sedam poznatih boja izdvojeno. One su, takoreći, izrezane iz potpunog spektra od sila koje rade u njemu. Ali već smo nabasali na te sile u zemaljskoj oblasti. Našli smo ih kada smo usmjerili našu pažnju na sile forme. Ovo je također formativna aktivnost. Kružni oblik je prerađen u formu kružne linije. To je forma koju smo susreli ovdje. I uzimajući u obzir činjenicu da je struktura spektra izmijenjena od magnetskih sila, postaje sasvim očito da su sile koje čine naš spektar mogućim aktivne svuda. Pošto je to slučaj, moramo pretpostaviti da naš spektar, kojeg smatramo za primarnu stvar, ima određene sile koje rade unutar njega. Ne samo da u našem običnom spektru moramo uzeti u obzir varijaciju svijetla, već o ovom običnom spektru moramo misliti kako da uključuje sile koje čine nužnim spektar predstaviti ravnom linijom. Ovu ideju moramo povezati s još jednom, koja nam dolazi kada idemo kroz niz, kao što smo to često prije činili (Slika 2), od čvrstih tijela, kroz fluide, do zgušnjavanja i razrjeđivanja, t.j. plinova, do topline i zatim do onog stanja koje smo nazvali X, gdje imamo materijalizaciju i dematerijalizaciju. Tu susrećemo viši stupanj zgušnjavanja i razrjeđivanja, izvan stanja topline, baš kao što zgušnjavanje i razrjeđivanje zapravo čine vrstu fluidnosti forme.
Kada sama forma postaje fluid, kada imamo mijenjanje forme u plinovito tijelo, to je razvoj od forme kao određene stvari. I što se tu pojavljuje? Razvoj stanja zgušnjavanja-razrjeđivanja. To definitivno imajte na umu, da ulazimo u oblast gdje imamo razvoj stanja zgušnjavanja-razrjeđivanja.
Na što mislimo sa “razvoj razrjeđivanja”? Dakle, sama materija nas informira što joj se događa kada postaje sve više razrijeđena. Kada materiju činim sve gušćom, dolazi do toga da svijetlo smješteno iza materije ne svijetli kroz nju. Kada materija postaje sve više razrijeđena, svijetlo tada prolazi. Kada dovoljno razrijedim, konačno dolazim do točke kada dobijem svjetloću kao takvu. Stoga, ono što uvodim u moje razumijevanje ovdje u materijalnoj oblasti empirijski je ustanovljeno da je geneza svjetline ili sjaja kao povećanje stanja razrijeđenosti; i o zatamnjenju treba misliti kao o zgušnjavanju, ne još dovoljno intenzivnom da proizvede materiju, već takvog intenziteta da je upravo na rubu da postane materijalno.
Sada vidite kako sam oblast svijetla smjestio iznad oblasti topline i kako je toplina povezana sa svijetlom na potpuno prirodan način. Ali kada se prisjetite kako dana oblast uvijek daje vrstu slike oblasti neposredno iznad nje, tada na biće topline morate gledati kao na nešto što nagovješćuje, takoreći, stanje svjetline i zatamnjenje. Imajte na umu da mi ne da uvijek nalazimo samo više stanje u nižem, već također i niže stanje uvijek u višem. Kada imam čvrsto tijelo, ono mi nagovješćuje tekućinu. Ono što mu daje čvrstoću može se prostrijeti van preko čvrste oblasti. Moram sebi razjasniti, ako moje koncepte želim održati stvarnima, da postoji uzajamno prožimanje aktualnih osobina. Za oblast topline ovo načelo poprima određeni oblik; naime ovo, da dematerijalizacija djeluje dolje u toplinu odozgo (vidi strelicu). Sa donje strane, tendencija za materijalizaciju djeluje gore u oblast topline.
Dakle vidite da sam se približio prirodi topline kada u njoj vidim težnju za dematerijalizacijom, s jedne strane, a s druge težnju za materijalizacijom. (Ako želim dohvatiti njenu prirodu mogu to jedino zamišljajući život, živo tkanje, kako se manifestira kao tendencija prema materijalizaciji u koju prodire tendencija ka dematerijalizaciji.) Primijetite, sada, kakva esencijalna distinkcija postoji između ove koncepcije topline temeljene na stvarnosti i prirode topline koja je ocrtana od takozvane mehaničke teorije topline Clausiusa. U teoriji Clausiusa u zatvorenom prostoru imamo atome i molekule, male sfere koje se kreću u svim smjerovima, udarajući jedna u drugu i u zidove posude, izvršavajući vanjsko kretanje. (Slika 3) I izričito je navedeno: toplina se u stvarnosti sastoji od tog kaotičnog kretanja, u tom slučajnom sudaranju čestica jedne s drugim i sa zidovima posude. Velika kontroverza se javila po pitanju da li su čestice bile elastične ili ne-elastične. To je od važnosti jedino za to kako pojava može biti bolje objašnjena, na pretpostavci elasticiteta ili na pretpostavci da su čestice čvrsta, ne-elastična tijela. To je uobličilo uvjerenje da je toplina čisto kretanje u prostoru. Toplina je kretanje. Sada moramo reći “toplina je kretanje”, ali u potpuno drugom smislu. To je kretanje, ali intenzivirano kretanje. Gdjegod se u prostoru manifestira toplina, postoji kretanje koje stvara težnju prema materijalnom stanju s kretanjem koje uništava materijalno stanje. Nije čudo, moji prijatelji, da mi za organizam trebamo toplinu. U našem organizmu trebamo toplinu jednostavno za kontinuiranu izmjenu onog što je protegnuto u prostoru u ono što nije protegnuto u prostoru. Kada ja jednostavno hodam kroz prostor, moja volja izvršava pokret u prostoru. Kada o tome mislim, prisutno je i nešto drugo osim prostornog. Što za mene čini mogućim da sam kao ljudski organizam postavljen u povezanosti forme na Zemlji? Kada se krećem Zemljom, mijenjam cijelu zemaljsku formu. Ja kontinuirano mijenjam njenu formu. Što čini mogućim da sam ja u odnosu prema drugim stvarima na Zemlji, i da mogu uobličavati ideje, izvan prostora, unutar sebe kao promatrača, o onom što je manifestirano u prostoru? Ovo je ono što to čini mogućim, moje biće postoji u mediju topline i time mu je dakle omogućeno da transformira materijalne učinke, prostorne učinke, u neprostorne koji više ne učestvuju u prostornoj prirodi. U sebi ja u stvari doživljavam činjenicu što to toplina stvarno jest, intenzivirano kretanje. Kretanje koje stalno mijenja između sfere tlaka i sfere usisa.
Pretpostavite da ovdje imate (Slika 4) granicu između sila tlaka i usisa. Sile tlaka odvijaju se u prostoru, ali usisne sile, kao takve, ne djeluju u prostoru — one rade izvan prostora. Jer moje misli, koje počivaju na silama usisa, izvan su prostora. Ovdje na jednoj strani ove linije (vidi sliku) imam ne-prostorno. I sada kada pojmim ono što se ne odvija u oblasti pritiska niti u oblasti usisa, već na granici između to dvoje, tada se bavim stvarima koje se odvijaju u oblasti topline. Imam stalno održavanu tendenciju ravnoteže između učinka pritiska materijalne vrste i učinka usisa duhovne vrste. Veoma je značajno da određeni fizičari ove stvari imaju ispred nosa ali odbijaju da ih uzmu u obzir. Planck, Berlinski fizičar, dao je slijedeću frapantnu izjavu: ako želimo doći do koncepta onog što se danas naziva eter, prvo što je nužno je slijediti jedini put koji nam je otvoren, s obzirom na znanje moderne fizike, i eter smatrati ne-materijalnim. To je od Berlinskog fizičara, Plancka. Eter, dakle, ne treba smatrati materijalnom supstancom. Ali sada, ono što nalazimo izvan oblasti topline, oblasti u kojoj se odvijaju učinci svjetlosti, to smatramo toliko malo povezano s materijalnim da pretpostavljamo da su učinci pritiska — što je osobina materije — potpuno odsutni, i da su tamo aktivno samo učinci usisa. Kazano drugačije, možemo reći: mi napuštamo oblast mjerljive materije i ulazimo u oblast koja je naravno svugdje aktivna, ali koja se manifestira na način dijametralno suprotan oblasti materijalnog. Njene sile moramo shvaćati kao sile usisa dok se materijalne stvari očito manifestiraju preko sila pritiska. Dakle, zaista, dolazimo do neposrednog koncepta bića topline kao intenziviranog kretanja, kao izmjenu između učinka pritiska i usisa, ali na takav način da, s jedne strane, nemamo usis prostorno manifestiran, a s druge, pritisak imamo prostorno manifestiran. Umjesto toga, o biću topline moramo misliti kao o oblasti gdje potpuno napuštamo materijalni svijet a s njime i trodimenzionalni prostor. Ako fizičar formulama izražava određene procese, u slučaju kada je tim silama dan negativan predznak — kada su sile pritiska napravljene negativnima — one postaju sile usisa. Pažnju treba pridati činjenici da se u takvom slučaju potpuno napušta prostor. Ovakav način razmatranja takve formule vodi nas u oblast topline i svjetlosti. Toplina je samo napola uključena, jer u toj oblasti imamo i sile pritiska i sile usisa.
Ove činjenice, moji dragi prijatelji, mogu se dati, takoreći, samo teoretski danas u ovom predstavljanju u dvorani. Ne smije se zaboraviti da se veliki dio naših tehničkih postignuća pojavio pod materijalističkim konceptima druge polovine 19-og stoljeća. Oni nisu imali ovakve ideje kakve mi predstavljamo i stoga se ovakve ideje nisu mogle pojaviti u njima. Ako promislite o plodnosti jednostranih koncepata za tehnologiju, možete sebi predstaviti koliko bi mnogo tehničkih konzekvenci moglo doći dodavanjem modernoj tehnologiji, koja poznaje jedino pritisak — također i mogućnost da napravi plodonosnim ove usisne sile. (Ne mislim samo na prostorno aktivni usis koji je manifestacija tlaka, već usisne sile kvalitativno suprotne pritisku.)
Naravno, mnogo toga sada pripojenog u tijelo znanja poznato kao fizika morati će biti odbačeno da napravi mjesta za ove ideje. Na primjer, uobičajeni koncepti o energiji moraju biti odbačeni. Taj koncept počiva na slijedećoj veoma gruboj ideji: kada imam toplinu mogu je mijenjati u rad, kao što smo vidjeli u pokusu iz gore-dolje kretanja boce koje je rezultiralo od transformacije topline. Ali u isto vrijeme smo vidjeli da je toplina samo djelomično promijenjena i da je preostao dio od ukupne raspoložive količine. To je bio princip koji je Eduarda von Hartmanna vodio da proglasi drugi važni zakon moderne fizike o toplini — Perpetuum mobile drugog tipa nije moguć.
Drugi fizičar, Mach, dobro poznat u vezi s modernim razvojem na ovom polju, napravio je prilično temeljno razmišljanje o ovoj temi. Razmišljao je na liniji koja ga prikazuje kao lukavog istraživača, ali onog koji može uposliti svoje mišljenje samo na čisti materijalistički način. Iza njegovih koncepata stoji materijalističko stajalište. On vješto iznosi koncepte i ideje koje su mu dostupne. Njegova osobitost je da kada dođe do granice uobičajenih fizikalnih koncepata gdje se počinju javljati sumnje, on sumnje odmah zapisuje. To uskoro dovodi do očajničkog stanja, jer brzo dolazi do granice gdje se sumnje javljaju, ali njegov način izražavanja stvari je iznimno zanimljiv. Uzmite u obzir kako stvari stoje kada je čovjek koji na raspolaganju ima cijelu fiziku obvezan iznijeti gledišta kako ih Mach iznosi. On kaže (Ernst Mach, Die Prinzipien der Warme Lehre, str. 345): “Nema smisla kao rad izražavati količinu topline koja ne može biti transformirana u rad”. (Vidjeli smo da postoji takvi ostatak.) “Tako izgleda da načelo o energiji kao i drugi koncepti o tvarima ima valjanost samo za ograničenu oblast činjenica. Postojanje tih granica je stvar o kojoj mi, po navici, rado sebe obmanjujemo”.
Pogledajte fizičara koji je, nakon razmišljanja o pojavi koja leži pred njime, obvezan reći sljedeće: “Zapravo, postoji toplina, koju ne mogu pretvoriti u rad, ipak nema smisla o toj toplini jednostavno misliti kao o potencijalnoj energiji, pošto rad nije vidljiv. Međutim, možda mogu govoriti o promjeni topline u rad unutar određene oblasti — izvan toga to nije valjano”. I općenito je kazano da se svaka energija može pretvoriti u drugu, ali samo zahvaljujući određenoj navici razmišljanja o onim granicama mi sebe rado obmanjujemo.
Iznimno je zanimljivo fiziku prikliještiti do same točke gdje su izražene sumnje koje se javljaju kod iskrenog razmatranja činjenica.
Zar to jasno ne otkriva način na koji je fizika savladana kada su fizičari obvezni dati takvu izjavu? Jer, u osnovi, to je ništa drugo nego sljedeće: ne može se više držati načela energije koje je postavljeno kao evanđelje od Helmoltza i njegovih kolega. Postoje oblasti u kojima načelo energije ne vrijedi.
Sada razmotrimo slijedeće: Kako se može pokušati simbolički (jer u osnovi je to simbolički kada pokušavamo postaviti osnove nečega), kako možemo pokušati dati simbolički ono što se javlja u oblasti topline? Kada sakupite sve ove ideje koje sam razvio, i kroz koje sam u stvarnom smislu pokušao doći do bića topline, tada do koncepta tog bića možete doći na slijedeći način.
Predstavite sebi ovo (Slika 5). Ovdje je prostor (plavo) ispunjen s određenim učincima, učincima tlaka. Ovdje je ne-prostorno (crveno) ispunjeno učincima usisa. Zamislite da smo vani u prostor projicirali ono što smo smatrali kao izmjenjivo, prostorno i ne-prostorno. O crvenom dijelu mora se misliti kao o ne-prostornom. Koristeći srednju oblast kao sliku onog što je izmjenjivo prostorno i ne-prostorno, u njoj imate oblast gdje se nešto pojavljuje i nestaje. Promislite o nečemu predstavljenom kao produženo i nestajuće. Kako se supstanca pojavljuje, tamo ulazi nešto s druge strane i uništava je, i tada imamo fizičko-duhovni vrtlog koji se stalno manifestira na takav način da je ono što se pojavljuje kao supstanca uništeno od onog što se u isto vrijeme pojavljuje kao duh. Imamo stalno usisavanje onog što je u prostoru od entiteta koji je izvan prostora.
O onom što vam ovdje skiciram, moji dragi prijatelji, morate misliti kao o nečem sličnom vrtlogu. Ali u tom vrtlogu jednostavno u produžetku trebate vidjeti ono što je “intenzivno” u svojoj prirodi. Na ovaj način mi pristupamo, mogao bih reći figurativno, biću topline. Tek moramo pokazati kako to biće topline radi kako bi dovelo do takvih pojava kao što je provodljivost, snižavanje točke tališta legure ispod točke tališta njenih sastojaka, i što to stvarno znači da bi trebali imati toplinske učinke na jednom kraju spektra a kemijske na drugom.
Moramo tražiti djela topline kao što je Goethe tražio djela svijetla. Zatim moramo vidjeti u kakvom je odnosu znanje o biću topline s primjenom matematike i kako utječe na nemjerljivo u fizici. Drugim riječima, kako treba izgraditi prave formule, primjenjive na toplinu i optiku.
Slika 1
Slika 2
Slika 3
Slika 4
Slika 5