.- 1. Prvo predavanje, Stuttgart, 23 prosinca 1919.
Tri uobičajene grane istraživanja u prirodnoj znanosti.
Suprotnost metodi Goethea. Položaj matematike: foronomija i mehanika.
Moji dragi prijatelji,
Nakon riječi koje su upravo pročitane, od kojih su neke napisane prije više od 30 godina, želio bih reći da ću u kratkom vremenu koje nam je na raspolaganju u najboljem slučaju moći doprinijeti s nekoliko manjih rasvjetljavanja koja vam mogu pomoći u formiranju vašeg pogleda na prirodu. Nadam se da ćemo u ne dalekoj budućnosti moći nastaviti. U ovoj prigodi, što također morate razumjeti, tek mi je nakon mog dolaska ovdje rečeno da je ovaj ciklus predavanja očekivan. Stoga ono što mogu dati tijekom ovih dana nije više od epizode.
Ono s čime se nadam doprinijeti može dobro koristiti onima od vas koji su učitelji i edukatori, — ne da direktno primijenite u vašim lekcijama, već kao osnovni trend i tendenciju u znanosti, koja treba prožeti vaše podučavanje. S pogledom na sva odstupanja kojih je znanost o prirodi u naše vrijeme bila predmet, za učitelja i edukatora je od velike važnosti da imaju pravi smjer ideja, barem u pozadini.
Riječima na koje nas je naš prijatelj Dr. Stein ljubazno podsjetio, mogao bih dodati još jednu. To je bilo u ranim devedesetima. “Frankfurter Freier Hochstift” me pozvao da govorim o Goetheovom radu u znanosti. Tada sam u uvodu rekao da bi se uglavnom trebao ograničiti na njegov rad u organskoj znanosti. Jer prenijeti Goetheovu koncepciju svijeta u naše fizikalne i kemijske ideje, još uvijek nije sasvim moguće. Kroz sve što živi i radi u današnjoj fizici i kemiji, naši znanstvenici su osuđeni da gledaju, što god u ovoj oblasti potječe od Goethea, kao gotovo nerazumljivo s njihova gledišta. Dakle, iznio sam mišljenje, morati ćemo čekati dok fizičari i kemičari ne budu svjedočili — njihovim vlastitim istraživanjem — nekoj vrsti “reductio ad absurdum” ("svođenja na apsurd" op.pr.) postojeće teoretske strukture njihove znanosti. Tada će i samo tada Goetheov pogled doći na svoje, također i u ovoj domeni.
U ovim predavanjima ću pokušati postići harmoniju između onog što možemo zvati eksperimentalna strana znanosti i onog što se tiče pogleda, ideje, temeljnih pogleda koje možemo steći na osnovu pokusa. Danas, kao uvod, — i, kako se kaže, “teoretski” — predstaviti ću određene aspekte koji će nam pomoći u razumijevanju. Na današnjem predavanju poseban cilj će mi biti pomoći vam da razumijete kontrast između sadašnje, uobičajene znanosti i vrste znanstvenog pogleda koji se može izvući iz Goetheova općeg pogleda na svijet. Moramo početi razmišljanjem, možda pomalo teoretski, o pretpostavkama današnjeg cjelokupnog znanstvenog razmišljanja. Znanstvenici koji o prirodi razmišljaju na uobičajeni način našeg vremena, općenito nemaju dosta jasnu ideju o tome što čini polje njihova istraživanja. “Priroda” je postala prilično nejasna i neodređena koncepcija. Stoga nećemo krenuti od prevladavajuće ideje o tome što priroda jest, već od načina na koji bi znanstvenici modernog vremena obično radili. Doduše, ovaj način rada je već pretrpio transformaciju, i postoje znakovi koje možemo čitati kao prvo svitanje novog pogleda na svijet. Ipak u cjelini, ono što ću okarakterizirati (premda u vrlo kratkom uvodnom pregledu) može se još nazvati prevladavajućim.
Znanstvenik se danas nastoji približiti prirodi s tri povoljne točke. Na prvom mjestu ulaže napore da promatra prirodu na takav način da od njenih raznih stvorenja i pojava može formirati koncepte o vrsti, tipu i rodu. On pravi podjelu i klasificira bića i fenomene prirode. Trebate se samo sjetiti kako u vanjskom, čulnom iskustvu toliko mnogo pojedinih vukova, pojedinih hijena, pojedinih toplinskih pojava, pojedinih pojava elektriciteta su dani ljudskom biću, koje nakon toga pojedine pojave pokušava dovesti zajedno u rodove i vrste. Tako onda govori o vrsti „vuk“ ili „hijena“, slično on klasificira pojave u vrste, tako grupirajući i obuhvaćajući ono što je dano, na početku, u mnogo pojedinačnih iskustava. Sada možemo reći, ova prva važna aktivnost je već uzeta zdravo za gotovo više-manje nesvjesno. Znanstvenici u naše vrijeme ne razmišljaju da bi trebali stvarno ispitati kako su ove „univerzalne”, ove općenite ideje, povezane s pojedinim podatkom.
Druga stvar, koju čovjek danas radi je znanstveno istraživanje, u kojem pokušava eksperimentom, ili konceptualnom elaboracijom eksperimenta, stići do onog što zovemo “uzrok” pojave. Govoreći o uzrocima, naši znanstvenici će imati na umu sile ili supstance ili čak još više univerzalne entitete. Oni na primjer govore o sili elektriciteta, sili magnetizma, sile grijanja ili topline, i tako dalje. Govore o nepoznatom „eteru” ili slično, da je u pozadini pojave svijetla i elektriciteta. Iz rezultata pokusa pokušavaju doći do svojstava tog etera. Sada, dobro vam je poznato kako je veoma kontroverzno sve što se može reći o „eteru“ fizike. Postoji međutim jedna stvar na koju možemo skrenuti pažnju čak i na ovom stupnju. U pokušaju, kako oni kažu, da idu natrag do uzroka pojave, znanstvenici uvijek žele naći njihov put od onog što je poznato u neku nepoznatu oblast. Jedva da se ikada pitaju da li je stvarno opravdano tako prijeći iz poznatog u nepoznato. Teško da se potrude, na primjer, da razmotre da li je opravdano reći da kada opažamo pojavu svijetla ili boje, ono što subjektivno opisujemo kao osobinu boje je učinak na nas, na našu dušu, naš nervni aparat, objektivnog procesa koji se odvija u univerzalnom eteru — recimo valnog kretanja u eteru. Ne zastaju da razmisle, da li je opravdano tako razlikovati (što oni zapravo čine) između „subjektivnog” događaja i „objektivnog”, za ovo potonje se pretpostavlja da je valno kretanje u eteru, ili je inače interakcija toga s procesima u mjerljivoj materiji.
Premda sada u nekoj mjeri uzdrmana, ova vrsta znanstvenog pogleda je prevladavala u 19-om stoljeću, i još je nalazimo u cjelokupnom načinu na koji se govori o pojavama; nedvojbeno još i danas prevladava u znanstvenoj literaturi.
Sada, postoji također i treći put kojim znanstvenik nastoji doći do ustrojstva prirode. On za početak uzima pojavu — recimo, jednostavnu pojavu kao što kamen, pušten, pada na zemlju, ili obješen žicom, povlači je okomito dolje prema zemlji. Ovakve pojave znanstvenik zbraja i tako dolazi do onog što zove „zakoni prirode”. Ovaj iskaz bi se recimo gledao kao jednostavan „zakon prirode ”: „Svako nebesko tijelo privlači sebi tijela koja su na njemu”. Silu privlačenja zovemo teža ili gravitacija i zatim izrazimo kako radi u određenim „zakonima”. Drugi primjer su tri iskaza poznati kao “Keplerovi zakoni ”.
Na ova tri načina „znanstveno istraživanje” se pokušava približiti prirodi. Sada ću naglasiti da Goetheanski pogled na prirodu teži upravo suprotnom u sva tri pogleda. Na prvom mjestu, kada počinjemo proučavati prirodne pojave, klasifikacija u vrste i rodove, bilo stvorenja ili činjenica i događaja u prirodi, za Goethea odmah postaju problematični. Nije volio vidjeti mnoge konkretne entitete i činjenice prirode reducirane na sve te rigidne koncepte vrsta, obitelji i roda; ono što je on želio je promatrati postepeni prijelaz od jednog fenomena u drugi, ili jednog oblika manifestacije entiteta u drugi. Osjećao se zaokupljen, ne s podjelom i klasifikacijom u rodove, već s metamorfozom i pojave i još više stvorenja. Također traženje takozvanog „uzroka“ u prirodi, koju znanost stalno provodi još od njegova vremena, nije bilo u skladu s Goetheovim načinom razmišljanja. U vezi toga je posebno važno da shvatimo temeljnu razliku prirodne znanosti i istraživanja kako se danas provodi i s druge strane Goetheanskog pristupa prirodi.
Znanost našeg vremena radi pokuse; proučivši tako pojave, pokušava formirati ideju o takozvanim uzrocima za koje se pretpostavlja da su iza njih; — iza subjektivne pojave svijetla ili boje na primjer, objektivno valno kretanje u eteru. Goethe nije u tom stilu primijenio znanstveno razmišljanje. U svom istraživanju prirode on ne pokušava prijeći od takozvanog „poznatog“ do takozvanog „nepoznatog”. On uvijek pokušava ostati unutar sfere poznatog, niti se na početku brine da istraži da li je ovo potonje samo subjektivno, ili objektivno. Goethe se ne zamara takvim konceptima kao od „subjektivne” pojave boje i „objektivnog” valnog kretanja u vanjskom prostoru. Ono što promatra rašireno u prostoru i odvija se u vremenu za njega je jedna, pojedinačna cjelovitost. S time se ne suočava s pitanjem, subjektivno ili objektivno? On ne upotrebljava znanstveno mišljenje i znanstvenu metodu da izvuče zaključak od poznatog do nepoznatog; on će sve mišljenje i sve metode primijeniti da same pojave dovede zajedno dok konačno ne dobije vrstu pojave koju zove arhetipska, — Ur-pojava. Te arhetipske pojave — još jednom, bez obzira “subjektivne ili objektivne” — dovode do izražaja ono što Goethe osjeća da je temeljno za pravo promatranje prirode i svijeta. Goethe prema tome ostaje usred niza stvarnih pojava; samo ih ispituje i pojednostavljuje i zatim naziva “Ur-pojava” pojednostavljena i razjašnjena pojava, idealno transparentno i shvatljivo.
Dakle Goethe gleda na cjelokupnu znanstvenu metodu — tako nazovimo — potpuno i jednostavno kao sredstvo grupiranja pojava. Ostavši usred stvarnih pojava, on ih želi grupirati na takav način da one same izražavaju svoje tajne. On nigdje ne traži povratak od takozvanog “poznatog” do “nepoznatog” bilo koje vrste. Stoga također za Goethea u posljednjem utočištu nema onog što bi nazvali „zakoni prirode“. On ne traži takve zakone. Ono što bilježi kao suštinu njegova istraživanja jednostavne su činjenice — činjenica, na primjer, u kakvoj je svijetlo interakciji s materijom koja mu je na putu. Goethe iskazuje u kakvoj su interakciji svijetlo i materija. To nije „zakon”; to je čista i jednostavna činjenica. I na ovakvim činjenicama nastoji temeljiti njegovu kontemplaciju, njegov cijeli pogled na prirodu. Ono što želi, u osnovi je, racionalni opis prirode. Jedino što za njega postoji razlika između samog sirovog opisa pojave kako se na početku predstavlja, kada je još komplicirana i netransparentna, i opisa koji se pojavljuje kada je se prosije, tako da se ističu samo jednostavne osnove. To je onda — Ur-pojava — ono što Goethe uzima kao temeljno, umjesto nepoznatih entiteta ili konceptualno definiranih „zakona” uobičajene znanosti.
Jedna činjenica može baciti dosta svijetla na ono što želi ući u našu znanost preko Goetheanizma, i na ono što se sada dobiva u znanosti. To je izvanredno: malo ljudi je ikada imalo tako jasno razumijevanje o odnosu pojava u prirodi sa matematičkim razmišljanjem kao što je imao Goethe. Sam Goethe nije bio previše matematičar, o tome nema sumnje. Neki ljudi misle da nije imao jasnu ideju o odnosu prirodnih pojava s onim matematičkim formulacijama koje se sve više vole u znanosti, toliko da se u naše vrijeme osjećaju kao da su jedan i jedini čvrsti temelj. Sve više u moderno vrijeme, matematički je način proučavanja pojava prirode — ne kažem direktno, matematičko proučavanje prirode; ne bi bilo ispravno tako se izraziti, već proučavanje prirodnih pojava u pogledu matematičkih formula — postao je odlučujući faktor u načinu na koji razmišljamo o samoj prirodi.
Te stvari zaista moramo razjasniti. Vidite, dragi prijatelji, pored uobičajenog načina pristupanja prirodi imamo tri stvari za početak — stvari koje je čovjek zaista ostvario prije nego je u stvari dopro do prirode. Prva je obična ili vrtna aritmetika. U proučavanju prirode sada koristimo mnogo aritmetike — računamo i kalkuliramo. Aritmetika je — to nam mora biti jasno — nešto što čovjek razumije po vlastitoj osnovi, samo po sebi. Kada računamo nema razlike što računamo. Učeći aritmetiku, primamo nešto što, za početak, nema referencu prema vanjskom svijetu. Možemo brojiti grašak kao i elektrone. Način na koji smo svjesni da su naše metode brojanja i računanja točne potpuno je različit od načina na koji kontempliramo i izvlačimo zaključke o vanjskim procesima na koje je naša aritmetika potom primijenjena.
Drugo od tri na koje sam referirao opet je stvar koju radimo prije nego dođemo do vanjske prirode. Mislim na geometriju, — sve što je poznato putem čiste geometrije. Što je kocka ili oktaedron, i odnos njihovih kutova, — sve su to stvari koje određujemo bez da gledamo u vanjsku prirodu. Mi ih ispredamo i tkamo iz sebe. Možemo ih nacrtati izvana, ali to je samo radi mentalne udobnosti, da ne kažem inercije. Što god prikazali vanjskim crtežima, jednako možemo to zamisliti čisto u umu. Zaista je za nas veoma dobro zamisliti više od ovih stvari čisto u umu, manje koristeći štake vanjskog prikaza. Dakle, ono što moramo reći u vezi geometrijske forme izvučeno je iz oblasti koja je, za početak, sasvim daleko od vanjske prirode. Znamo što trebamo reći o kocki bez da smo to najprije trebali pročitati na kocki ili kamenoj soli. Ipak u ovom potonjem to moramo pronaći. Dakle mi sami radimo nešto sasvim odvojeno od prirode i zatim to primjenjujemo na ovo potonje.
I zatim postoji treća stvar koju radimo, još uvijek bez dosezanja vanjske prirode. Mislim na ono što radimo u „foronomiji” takozvanoj, ili kinematici, t.j. znanosti kretanja. Sada je veoma važno da vam u ovoj točci bude jasno, — da shvatite da je i kinematika također, u osnovi govoreći, još daleko od onog što zovemo „stvarna” pojava u prirodi. Recimo da zamislim objekt koji se kreće od točke a do točke b (Slika Ia). Ne gledam nikakav objekt u kretanju; samo ga zamišljam. Zatim to kretanje od a do b mogu uvijek zamisliti, označeno strelicom na slici, da se sastoji od dva različita gibanja. Mislite na to ovako: točka a će u konačnici doći do b, ali mi pretpostavljamo da ne dolazi tamo odmah. Uputi se u ovom drugom smjeru i doseže c. Ako kasnije ide od c do b, s vremenom će doći do b. Dakle mogu također zamisliti kretanje od a do b tako da ne ide po liniji a — b već duž linije, ili dvije linije, a — c — b. Kretanje ab se tada sastoji od kretanja ac i cb, t.j. od dva odvojena kretanja. Ne trebate promatrati bilo koji proces u vanjskoj prirodi; možete ga jednostavno zamisliti — predstaviti sebi u mislima — kako je kretanje od a do b sastavljeno od dva druga kretanja. Odnosno, umjesto jednog kretanja mogu biti izvršena dva druga kretanja s istim krajnjim učinkom. I kada u mislima to predstavim, misao —mentalna slika — ispredena je iz mene. Ne trebam nikakvo vanjsko izvlačenje; Mogao sam vas jednostavno uputiti da u mislima formirate mentalnu sliku; ne biste mogli ne naći da je važeća. Ipak ako u vanjskoj prirodi ima stvarno nešto kao točka a — možda mala loptica, zrno sačme — što se u jednom slučaju kreće od a do b a u drugom od a do c i zatim od c do b, ono što sam ja predstavio sebi u mislima stvarno će se dogoditi. Dakle to je u kinematici, u znanosti kretanja također; Mislim kretanje za sebe, ipak ono što mislim pokazuje se primjenjivo na pojave u prirodi i mora zaista vrijediti i među njima.
Možemo stvarno reći: U aritmetici, u geometriji i u foronomiji ili kinematici imamo tri preliminarna stupnja koja idu prije stvarnog proučavanja prirode. Ispredeni čisto iz nas samih, koncepti koje dobijemo iz sve tri su ipak valjani za ono što se odvija u pravoj prirodi.
I sada vas molim da se sjetite takozvanog paralelograma sila, (Slika Ib). Ovog puta, točka a značiti će nešto materijalno — neko malo zrno materijalne supstance. Ja primjenjujem silu da ga povučem od a do b. Uočite razliku između načina na koji govorim sada i načina na koji sam govorio prije. Prije, govorio sam o kretanju kao takvom; sada govorim da sila povlači malu loptu od a do b. Recimo da je mjera te sile, koja vuče od a do b, pet grama; možete je označiti odgovarajućom duljinom u ovom smjeru. Sa silom od pet grama vučem malu lopticu od a do b. Sada mogu također to napraviti drugačije. Naime mogu najprije povlačiti određenom silom od a do c. Povlačeći od a do c (sa silom označenom ovom duljinom) trebam drugačiju silu nego kada sam vukao direktno od a do b. Zatim mogu dodati drugo povlačenje, u smjeru linije od c do b, i silom označenom duljinom ove linije. Povlačeći u prvom slučaju od a prema b sa silom od pet grama, moram iz ove slike izračunati, koliko povlačenje a — c i također koliko veliko povlačenje c — d, bi trebalo biti. Ako zatim simultano povlačim sa silama predstavljenim linijama a — c i a — d paralelograma, trebao bi objekt povlačiti uzduž na takav način da bi konačno došao do b; dakle mogu izračunati koliko jako moram vući prema c i d . Ipak ne mogu to izračunati na isti način kao kod pomaka u našem prethodnom primjeru. Ono što sam našao prije (kao čisto i jednostavno kretanje), to sam mogao izračunati, čisto u mislima. Nije tako kada stvarno povlačim, upotrijebljena je stvarna sila. Ovdje moram nekako mjeriti silu; moram pristupiti samoj prirodi; moram prijeći od misli u svijet činjenica. Kada jednom shvatite ovu razliku između paralelograma kretanja i onog od sila, imate jasnu i oštru formulaciju esencijalne razlike između svih onih stvari koje mogu biti određene unutar oblasti misli, i onih koje leže izvan opsega misli i mentalnih slika. S vašom mentalnom aktivnošću možete dosegnuti kretanja ali ne i sile. Sile morate mjeriti u vanjskom svijetu. Činjenica da kada su u igri dva povlačenja — jedno od a do c, drugo od a do d, — stvar je u stvari povlačena od a do b prema paralelogramu sila, u to ne možete biti sigurni ni na koji način osim vanjskim eksperimentom. Nema dokaza misaonim naporom, kao za paralelogram kretanja. To se mora mjeriti i utvrditi izvana. Dakle kao zaključak možemo reći: dok paralelogram kretanja izvlačimo čistim razmišljanjem, paralelogram sila mora biti izvučen empirijski, naporom vanjskog iskustva. Razlikujući paralelogram kretanja i onaj od sila, imate razliku — jasnu i oštru — između foronomije i mehanike, ili kinematike i mehanike. Mehanika se bavi silama, ne samo kretanjima; ona je već prirodna znanost. Mehanika se bavi načinima na koje sile rade u prostoru i vremenu. Aritmetika, geometrija i kinematika još nisu prirodna znanost u pravom smislu. Da bi dosegnuli prvu od prirodnih znanosti, što je mehanika, moramo ići izvan života ideja i mentalnih slika.
Čak i na ovom stupnju naši suvremenici ne razmišljaju dovoljno jasno. Objasniti ću primjerom, koliko je veliki skok od kinematike do mehanike. Kinematička pojava može se još sasvim odigrati unutar prostora našeg vlastitog mišljenja; mehanička pojava s druge strane mora prvo biti probana i testirana od nas u vanjskom svijetu. Naši znanstvenici međutim ne predočavaju jasno distinkciju. Uvijek imaju tendenciju da miješaju ono što se još može vidjeti čisto matematičkim načinima, i ono što uključuje stvarnosti vanjskog svijeta. Što, zapravo, mora biti tamo, prije nego možemo govoriti o paralelogramu sila? Dok god govorimo samo o paralelogramu kretanja, nikakvo stvarno tijelo ne treba biti tamo; trebamo ga imati samo u našoj misli. S druge strane za paralelogram sila mora postojati masa — masa, koja među drugim stvarima posjeduje i težinu. To ne smijete zaboraviti. Mora postojati masa na točci a, u početku. Sada možemo osjetiti potrebu upitati: Što je dakle masa? Što je ona stvarno? I trebat ćemo priznati: Tu smo već zapeli! U trenutku kada ostavimo stvari koje možemo riješiti čisto u svijetu misli tako da kasnije vrijede u vanjskoj prirodi, dolazimo u teške i nesigurne oblasti. Svjesni ste naravno kako znanstvenici postupaju. Opremljeni aritmetikom, geometrijom i kinematikom, čemu također dodaju malu dozu mehanike, pokušavaju izraditi mehaniku molekula i atoma; oni zamišljaju da je ono što se zove materija na taj način podijeljeno. U uvjetima te molekularne mehanike zatim pokušaju shvatiti pojave prirode, koje, u obliku u kojem su se prvo predstavile, gledaju kao naše vlastito subjektivno iskustvo.
Držimo se toplog objekta, na primjer. Znanstvenik će nam reći: Ono što zovete vrućina ili toplina učinak je na vašim vlastitim nervima. Objektivno, postoji kretanje molekula i atoma. Njih možete proučavati, nakon zakona mehanike. Dakle zatim proučavaju zakone mehanike, atoma i molekula; zaista, dugo vremena su zamišljali da će radeći tako dokučiti objašnjenja svih pojava prirode. Danas, naravno, ta nada je prilično uzdrmana. Ali čak i ako idemo naprijed do atoma s našim mišljenjem, čak i tada bi morali pitati — i tražiti odgovor pokusom — Kakve su sile u atomu? Kako se masa pokazuje u njenim učincima, — kako radi? I ako postavite to pitanje, morate ponovno pitati: Kako ćete je prepoznati? Masu možete prepoznati samo po njenim učincima.
Uobičajeni način je prepoznati najmanju jedinicu nositelja mehaničke sile po njenim učincima, u odgovoru na ovo pitanje: Ako ovakva čestica dovodi drugu sićušnu česticu — recimo, sićušnu česticu materije koja teži jedan gram — u kretanje, mora biti neka sila koja nastavlja od materije u jednoj, a koja dovodi drugu u kretanje. Ako zatim dana masa dovodi drugu masu, koja teži jedan gram, u kretanje na takav način da potonja ide centimetar u sekundi brže u svakoj slijedećoj sekundi, ranija masa je morala izvršiti određenu silu. Tu silu smo navikli gledati kao vrstu univerzalne mjere. Ako zatim možemo reći za neku silu da je toliko mnogo puta veća nego sila koja je potrebna da gram ide centimetar u sekundi brže svake sekunde, mi znamo odnos između sile o kojoj se radi i izabrane univerzalne mjere. Ako to izrazimo kao težinu, to je 0,001019 grama težine. Zaista, za izraziti što ova vrsta sile uključuje, morali smo pribjeći vagi — stroju za vaganje. Jedinica sile je ekvivalentna potisku do kojeg dolazi kada je vagano 0,001019 grama. Dakle tada se moram izraziti u smislu nečeg izvana veoma stvarnog ako želim pristupiti onom što se naziva „masa” u ovom univerzumu. Ma kako ja to promislio, mogu izraziti koncept „mase“ jedino uvodeći ono što sam upoznao na sasvim vanjske načine, naime težinu. U konačnici, ja s težinom izražavam masu, i čak i ako je atomiziram, još uvijek je izražavam težinom.
Podsjetio sam vas na sve ovo, da bi jasno opisao točku na kojoj prelazimo, od onog što se još može odrediti „a priori”, u oblast stvarne prirode. Ta točka nam mora biti veoma jasna. Istine aritmetike, geometrije i kinematike, — one su nedvojbeno utvrđene odvojeno od vanjske prirode. Ali nam također treba biti jasno, u kojoj su mjeri te istine primjenjive na ono s čime se susrećemo, u stvari, sa sasvim druge strane — i, na početku, u mehanici. Dok ne dođemo do mehanike, nemamo sadržaj onog što zovemo „pojava prirode ”.
Sve je to Goetheu bilo jasno. Tek kada prijeđemo od kinematike na mehaniku možemo početi govoriti o prirodnim pojavama. Pošto je bio svjestan ovoga, znao je koja je jedina moguća veza matematike i prirodne znanosti, iako je matematika uvijek bila idolizirana čak i za ovu oblast znanja.
Da bi ovo završili, navesti ću još jedan primjer. Jednako kao što možemo misliti o elementu mjere, za efekte sile u prirodi, kao o sitnom sličnom atomu tijelu, koje bi moglo dati ubrzanje od centimetra u sekundi svake sekunde jednom gramu težine, tako bi također sa svakom manifestacijom sile, mogli reći da sila proizlazi iz jednog smjera a radi prema drugom. Tako smo se naviknuli — za sva djelovanja prirode — uvijek tražiti točke od kojih sile proizlaze. Upravo to je postalo uobičajeno, dapače dominantno, u znanosti. Zaista u mnogim slučajevima nalazimo da je tako. Postoje cijela područja pojava koje tako možemo uputiti na točke od kojih sile, koje dominiraju pojavom, proizlaze. Stoga te sile zovemo „centrične sile ”, budući da uvijek polaze od točki-centara. Zaista je sasvim ispravno misliti o centričnim silama gdje god možemo naći toliko mnogo pojedinih točki iz kojih sasvim određene sile, koje dominiraju danim poljem pojave, proizlaze. Nije niti potrebno da sile uvijek ulaze u igru. Može biti da točka-centar o kojoj se radi samo u sebi nosi mogućnost, takoreći potencijalnost, da dođe do takve igre sila, dok sile u stvari ne ulaze u igru dok u okolnoj sferi nisu ispunjeni potrebni uvjeti. Imati ćemo primjere ovog tijekom slijedećih par dana. To je kao da su sile koncentrirane na mjestima o kojima se radi, — sile koje međutim još nisu aktivne. Tek kada dovedemo nužne uvjete, one će izazvati stvarne pojave u njihovu okruženju. Ipak moramo prepoznati da su u takvim točkama ili prostoru koncentrirane sile, koje potencijalno mogu djelovati na njihovo okruženje.
To je u stvari ono što uvijek tražimo, kada govorimo o svijetu u pogledu fizike. Sva fizikalna istraživanja svode se na ovo: slijedimo centrične sile do njihovih centara; pokušavamo naći točke iz kojih može doći do učinka. Za ovu vrstu djelovanja u prirodi, moramo pretpostaviti da postoje centri, napunjeni takoreći mogućnošću djelovanja u određenim smjerovima. I imamo raznovrsne načine mjerenja tih mogućnosti djelovanja; u navedenim mjerama možemo izraziti, koliko jako ta točka ili centar ima mogućnost djelovanja. Govoreći općenito, mjeru sile tako centrirane i koncentrirane zovemo „potencijal” ili „potencijalna sila”. U proučavanju ovih efekata prirode tada moramo pratiti potencijale centričnih sila, — kako bismo ih mogli formulirati. Tražimo središta koja potom istražujemo kao izvore potencijalnih sila.
Takva je, zapravo, linija uzeta od te škole znanosti koja je u problemima izraziti sve u mehaničkim terminima. Ona traži centrične sile i njihove potencijale. U vezi toga mi trebamo napraviti jedan esencijalni korak — vani u stvarnu prirodu — čime ćemo postati potpuno svjesni činjenice: Nikako ne možete razumjeti bilo koju pojavu u kojoj život igra ulogu ako se ograničite na tu metodu, tražeći samo potencijale centričnih sila. Recimo da ste proučavali utjecaj sila u životinjskom zametku ili biljnoj klici; s takvom metodom nikada nećete uspjeti. Bez sumnje sliči na krajnji ideal današnje znanosti, razumjeti čak i organsku pojavu u pogledu potencijala, neke vrste centričnih sila. To bi bio osvit nove koncepcije svijeta u toj oblasti kada bi bilo prepoznato da se to ne može na taj način. Pojave u kojima je na djelu život nikada se ne mogu razumjeti u pogledu centričnih sila. Zašto, zapravo, — zašto ne? Dijagramski, ovdje zamislimo da smo krenuli proučavati prolazne, žive pojave u pogledu fizike. Tražimo središta, — da proučimo potencijalne učinke koji mogu doći iz takvih središta. Recimo da nađemo učinak. Ako sada računam potencijale, recimo za tri točke a, b i c, nalazim da će a djelovati tako i tako na A, B i C, ili c na A', B' i C'; i tako dalje. Tako bi trebali dobiti ideju kako će sastavni učinci biti, u određenoj sferi, zavisni o potencijalima takvih i takvih centričnih sila. Ipak na ovaj način ne mogu objasniti bilo koji proces koji uključuje Život. Zapravo, sile koje su esencijalne za živu stvar nemaju potencijala; one nisu centrične sile. Ako bi u danoj točci d pokušali pratiti fizičke učinke zbog utjecaja a, b i c, vi bi stvarno referirali na učinke centričnih sila, i to bi mogli napraviti. Ali ako želite proučavati učinke Života to nikada ne možete napraviti. Za te učinke, nema centara kao što su a ili b ili c. Tu ćete imati pravi smjer razmišljanja jedino ako govorite ovako: Recimo da u d postoji nešto živo. Tražim sile kojima je život izvrgnut. Neću ih naći u a, niti u b, niti u c, niti kada idem još dalje. Nalazim ih jedino kada takoreći idem do samih krajeva svijeta — i, štoviše, odmah u cijelom opsegu. Krećući od d, trebao bih ići do krajnjih granica univerzuma i zamisliti snage da rade unutra iz sferičnog opsega sa svih strana, sile koje se u svom uzajamnom djelovanju ujedinjuju u d. To je sušta suprotnost centričnim silama s njihovim potencijalima. Kako izračunati potencijal onog što djeluje unutra sa svih strana, iz beskonačnosti prostora? U pokušaju, trebao bih sile raščlaniti; jedna ukupna sila trebala bi biti dijeljena na sve manje dijelove. Tada bi trebao biti sve bliže i bliže kraju svijeta: — sila bi bila potpuno rastavljena, a tako bi bili i svi moji proračuni. Ovdje nemaju učinka centrične sile; kozmičke, univerzalne sile su tu na djelu. Tu, izračun prestaje.
Još jednom, imate skok — skok, ovaj puta, od onog u prirodi što nije živo do onog što jest. U istraživanju prirode naći ćemo ispravan put jedino ako znamo što je skok od kinematike do mehanike, i opet što je skok od vanjske, neorganske prirode u one oblasti koje više nisu dostupne izračunu, — gdje se svaka probana kalkulacija lomi i svaki je potencijal razgrađen. Ovaj drugi skok će nas odvesti od vanjske neorganske prirode u živuću prirodu, i moramo shvatiti da kalkulacija nestaje ondje gdje želimo dokučiti ono što je živo.
Sada, u ovom objašnjenju sam uredno podijelio sve što se odnosi na potencijale i centrične sile i s druge strane sve što vodi vani u kozmičke sile. Ipak u prirodi koja nas okružuje one nisu tako razdvojene. Možete postaviti pitanje: Gdje mogu naći objekt gdje djeluju samo centrične sile s njihovim potencijalima, i s druge strane gdje je oblast gdje djeluju kozmičke sile, koje ne dopuštaju da se izračunaju potencijali? Odgovor se zaista može dati, i on je takav da otkriva veoma veliku važnost onog što je tu uključeno. Jer doista se može reći: Sve što čovjek radi pomoću strojeva — sve što je od čovjeka sastavljeno zajedno od elemenata snabdjevenih od prirode — u tome nalazimo na djelu čisto centrične sile, koje djeluju u skladu s njihovim potencijalima. Ono što postoji u prirodi izvan nas, s druge strane — čak i u neorganskoj prirodi — nikada ne može upućivati isključivo na centrične sile. U prirodi ne postoji takva stvar; nikada ne djeluje potpuno na taj način: Osim u stvarima koje je čovjek umjetno napravio, djelovanja centričnih sila i kozmičkih sila uvijek utječu zajedno u njihovim efektima. U cijeloj oblasti takozvane prirode nema ništa u pravom smislu lišenog života. Jedina iznimka je ono što čovjek radi umjetno; čovjek radi strojeve i mehaničke uređaje.
Ova istina je bila duboko jasna Goetheu. U njemu, to je bio instinkt dan od prirode, i njegov cijeli pogled na prirodu je izgrađen na osnovu toga. Ovdje imamo suštinu suprotnosti između Goethea i modernog znanstvenika kakvog predstavlja Newton. Znanstvenik modernog vremena gledao je uvijek u jednom smjeru, uvijek vanjsku prirodu promatrajući na takav način da sve upućuje na centrične sile, — takoreći da u prirodi izbriše sve što se ne može definirati u pogledu centričnih sila i njihovih potencijala. Goethe se ne bi mogao snaći s takvim stajalištima. Ono što je pod tim utjecajem nazvano „priroda“ njemu se činilo kao prazna apstrakcija. Za njega postoji stvarnost jedino gdje je za centrične sile i periferijske ili kozmičke sile sličan interes, — gdje između njih postoji uzajamno djelovanje. Na tom polaritetu je, u konačnici, također temeljena i njegova Teorija boja, o kojoj ćemo detaljnije govoriti slijedećih nekoliko dana.
Sve sam ovo, dragi prijatelji, govorio s ciljem da možemo razumjeti kakav je odnos čak i samog čovjeka sa svim njegovim proučavanjem i kontemplacijom prirode. — Moramo biti spremni promišljati sebe na taj način, sve više tako pošto je konačno došlo vrijeme kada se postojeći pogled na prirodu počinje osjećati nemogućim — podsvjesno, barem. U nekim slučajevima postoji barem svitanje uvida koji te stvari mora promijeniti. Ljudi počinju vidjeti da stara gledanja više ne koriste. Bez sumnje se još smiju kada se tako kaže, ali nije tako daleko vrijeme kada će i to ismijavanje također nestati. Nije toliko daleko vrijeme kada će čak i fizika biti takva da će omogućiti da se govori u Goetheovu smislu. Na primjer, ljudi će možda početi govoriti o boji, više u Goetheovu duhu kada još jedan bedem bude uzdrman, koji se, iako važi kao nesavladiv, ipak počinje potkopavati. Mislim na Teoriju gravitacije. Sada se gotovo svaki dan pojavljuju ideje, drmajući stare Newton-ovske koncepcije o gravitaciji, i svjedoče kako se nije moguće snaći s tim starim koncepcijama, izgrađenim na ekskluzivnom mehanizmu centričnih sila.
Danas, mislim, i učitelji koji podučavaju mlade, zajedno s onima koji žele igrati aktivnu, korisnu ulogu u razvoju kulture, moraju tražiti jasniju sliku čovjekova odnosa s prirodom i onoga kakva treba biti.