.- 2. Drugo predavanje, Stuttgart, 24 prosinca 1919.
Premostiti jaz između foronomije i mehanike. Kontrast mase i svijetla u odnosu na svijest. Stvaranje boja kroz prizmu. Opozicija mišića i oka u odnosu na astralno tijelo.
Moji dragi prijatelji,
Jučer sam govorio kako u našem proučavanju prirode na jednoj strani imamo čisto kinematičke, geometrijske i aritmetičke istine, — istine koje možemo dobiti jednostavno iz našeg vlastitog života misli. Mi formiramo naše misli o svemu tome, što u fizičkim procesima oko nas može biti izračunano, ili što je prostorno i kinematičko u obliku i pokretu. To možemo raspredati, takoreći, iz našeg vlastitog života misli. Mi izvodimo matematičke formule u vezi svega što može biti izbrojano i izračunano ili što je prostorno u obliku i pokretu, i svakako je značajno da sve istine koje tako izvlačimo mišlju, također dokazuju primjenjivost na procese prirode. Ipak s druge strane nije manje značajno da smo morali pribjeći sasvim vanjskim iskustvima u trenutku kada idemo izvan onog što može biti izbrojano i izračunano ili što je čisto prostorno ili kinematičko. Zaista trebamo nastaviti u oblast mase, da bi to bilo tako.
Na jučerašnjem predavanju to smo sebi razjasnili. Dok u foronomiji procese prirode možemo konstruirati u našem vlastitom unutarnjem životu, sada moramo prekoračiti u oblast vanjskog, empirijskog, čisto fizičkog iskustva. To smo sasvim jasno vidjeli na jučerašnjem predavanju, i iskrsnulo je da moderna fizika zapravo ne razumije što taj skok uključuje. Dok ne poduzmemo korake da to razumijemo, biti će potpuno nemoguće da ikada dođemo do valjanih ideja o tome što se u fizici mislilo ili bi se trebalo misliti sa riječju „eter”. Kao što sam jučer rekao, sadašnji fizičari (iako sada malo manje sigurni u pogledu toga) uglavnom još nastavljaju govoriti o pojavi svijetla i boje kako slijedi: — Mi smo sami pod utjecajem, recimo, impresijom svijetla ili boje — mi, to jest, kao bića čula i živaca, ili čak bića duše. Taj je efekt ipak subjektivan. Objektivan proces, koji se odvija vani u prostoru i vremenu, kretanje je u eteru. Ipak ako pogledate u priručnicima ili idete među fizičare da dokučite kakve ideje imaju o tom „eteru” koji bi trebao dovesti do pojave svijetla, naći ćete kontradiktorne i konfuzne ideje. Zaista, s resursima fizike kakva je danas nije moguće stvarno steći pravu ili jasnu ideju o tome što zaslužuje naziv „etera”.
Sada ćemo pokušati krenuti stazom koja stvarno može voditi do premoštenja jaza između foronomije i čak samo mehanike, — utoliko što mehanika već ima posla sa silama i masama. Napisati ću izvjesnu formulu, iznoseći je danas jednostavno kao dobro poznati teorem. (Možemo opet ući u nju drugi puta tako da oni među vama koji je se više ne sjećaju iz školskih dana mogu revidirati ono što je nužno da je razumiju. Sada ću jednostavno navesti bitne elemente kako bi formulu doveo pred vaše umove.)
Pretpostavimo, najprije u smislu čiste kinematike, da se točka (u ovakvom slučaju uvijek moramo kazati, točka) kreće u određenom smjeru. Za sada, razmatramo čisto i jednostavno kretanje, ne njegove uzroke. Točka će se kretati više-manje brzo ili sporo. Kažemo da se kreće većom ili manjom „brzinom“. Nazovimo brzinu v. Ta brzina, još jednom, može biti veća ili može biti manja. Dok god ne idemo dalje nego promatramo da se točka kreće s takvom i takvom brzinom, mi smo u oblasti čiste kinematike. Ali to nas još neće odvesti do stvarne vanjske prirode, — čak ni do onog što je u prirodi mehaničko. Da bi pristupili prirodi moramo uzeti u obzir kako dolazi do toga da se točka kreće. Objekt koji se kreće ne može biti samo misao o točci. Da bi se zaista kretao, to mora biti nešto u vanjskom prostoru. Ukratko, moramo pretpostaviti da na točku djeluje sila. Nazvati ću v brzinu a p silu koja djeluje na točku. Također ćemo pretpostaviti da sila ne djeluje samo trenutno, — pritišće na točku jedan trenutak što bi naravno također uzrokovalo da se pomakne s određenom brzinom ako ne bi bilo prepreke — već ćemo pretpostaviti da sila djeluje kontinuirano, tako da ista sila djeluje na točku cijelom njenom putanjom. Nazovimo s duljinu putanje, duž koje sila djeluje na točku. Konačno moramo uzeti u obzir činjenicu da točka mora biti nešto u prostoru, a to „nešto“ može biti veće ili može biti manje; prema tome, kazati ćemo da točka ima veću ili manju masu. Masu izražavamo, za početak, težinom. Možemo izmjeriti težinu objekta kojeg sila pokreće i njegovu masu izraziti u smislu težine. Masu nazovimo, m.
Sada, ako sila p djeluje na masu m, to će naravno proizvesti određeni učinak. Učinak se pokazuje, u tome što se masa kreće naprijed ne sa jednoličnom brzinom već sve brže i brže. Brzina postaje veća. To također moramo uzeti u obzir; brzina se stalno povećava, i postojati će određena mjera tog povećanja brzine. Manja sila, djelujući na istu masu, također će učiniti da se kreće sve brže i brže, ali u manjoj mjeri; veća sila, djelujući na istu masu, učiniti će daje povećanje brzine brže. Stopu porasta brzine zovemo akceleracija; označimo akceleraciju sa g. Ono što nas sada zanima iznad svega je ovo: — (Podsjećam vas na formulu koju najvjerojatnije znate; samo podsjećam.) Pomnožite silu koja djeluje na danu masu s duljinom staze, udaljenošću kojom se kreće; tad je umnožak jednak, — t.j. isti umnožak može također biti izražen množeći masu s kvadratom konačne brzine i dijeleći sa 2. Odnosno:
ps = mv2 / 2
Pogledajte na desnu stranu ove formule. Na njoj vidite masu. Iz jednadžbe vidite: što je veća masa, mora biti veća sila. Ono što nas za sada zanima je međutim ovo: — Na desnoj strani jednadžbe imamo masu, t.j. samu stvar koju nikada ne možemo dosegnuti foronomski. Stvar je u ovome: Hoćemo li jednostavno priznati da što god ide izvan oblasti foronomije mora uvijek biti izvan našega dosega, tako da to jedino možemo upoznati, takoreći, zureći u to, — pukim vanjskim promatranjem? Ili možda konačno postoji most — most kojeg moderna fizika ne može naći — između foronomskog i mehaničkog?
Današnja fizika ne može naći tranziciju, a posljedice tog neuspjeha su ogromne. Ne može je naći jer nema prave znanosti o čovjeku, — nema prave fiziologije. Ona ne poznaje ljudsko biće. Vidite, kada pišem v2, u tome imamo nešto potpuno sadržano unutar onoga što se može izračunati i što je prostorno kretanje. U toj mjeri, formula je foronomska. S druge strane kada pišem m , najprije moram pitati: Ima li ičeg u samom meni što odgovara također tome, — baš kao što moja ideja o prostornom i onom što se može izračunati odgovara v? Što dakle odgovara m? Što činim kada pišem m? Fizičari su općenito potpuno nesvjesni što rade kada pišu m. To je dakle ono na što se svodi pitanje: Mogu li doći do jasnog razumljivog pojma o tome što m sadrži, kao što aritmetikom, geometrijom i kinematikom imam razumljivu ideju o tome što sadrži v? Odgovor je, zaista možete, ali vaš prvi korak mora biti da postanete svjesni ovoga: — Pritisnite nešto vašim prstom: tako sebe upoznajete s najjednostavnijim oblikom pritiska. Masa, konačno, otkriva sebe kroz pritisak. Kao što sam upravo rekao, masu shvaćate važući je. Masa svoju prisutnost čini poznatom, za početak, jednostavno ovim: sposobnošću da vrši pritisak. Postajete upoznati s pritiskom pritisnuvši nešto svojim prstom. Sada se moramo upitati: Događa li se u nama nešto kada vršimo pritisak s našim prstom, — kada, prema tome, sami doživljavamo pritisak — analogno onom što se događa u nama kada dobijemo jasan razumljiv pojam, recimo, o tijelu u kretanju? Da zaista, a za shvatiti što je to, pokušajte pritiskati sve jače. Pokušajte, — ili radije, nemojte! Pokušajte izvršiti pritisak na neki dio vašeg tijela i onda neka to bude sve jače. Što će se dogoditi? Ako nastavite dovoljno dugo izgubiti ćete svijest. Možete zaključiti da se ista pojava — gubitak svijesti — odvija, takoreći, u manjoj mjeri kada izvršavate pritisak koji se još može podnijeti. Jedino u tom slučaju gubite, malo od snage svijesti koju možete podnijeti. Ipak, ono što sam naznačio — gubitak svijesti koji doživljavate s pritiskom većim nego možete izdržati — djelomično se odvija i u manjoj mjeri kada god dođete u bilo koju vrstu kontakta s učinkom pritiska — s učinkom, prema tome, koji konačno proizlazi od neke mase.
Slijedite misao malo dalje i nećete više biti toliko daleko od shvaćanja što je uključeno kada napišemo m. Sve što je foronomsko ujedinjuje se, takoreći, sasvim neutralno s našom sviješću. To nije više tako kada susretnemo ono što smo označili m. Naša svijest je odmah prigušena. Ako se to događa samo u manjoj mjeri to još možemo podnijeti; ako je u velikoj mjeri, to više ne možemo podnijeti. Ono što je u pozadini isto je u oba slučaja. Pišući m, mi pišemo ono u prirodi koje, ako se ne ujedinjuje s našom sviješću, eliminira je, — odnosno, djelomično nas uspavljuje. Vidite dakle, zašto se to ne može pratiti foronomski. Sve što je foronomski počiva u našoj svijesti sasvim neutralno. U trenutku kada idemo izvan toga, dolazimo u oblasti koje su suprotstavljene našoj svijesti i teže je izbrisati. Dakle kada napišemo formulu
ps = mv2 / 2
moramo priznati: Naše ljudsko iskustvo sadrži m ništa manje nego v, jedino što naša normalna svijest tu nije dovoljna, — ne omogućava nam da se dočepamo m. M odmah iscrpljuje, isisava, povlači iz nas snagu svijesti. Ovdje dakle imate pravi odnos prema čovjeku. Da bi razumjeli što je u prirodi, morate uvesti stanja svijesti. Bez da pribjegnete tome, nikada nećete stići izvan onog što je foronomsko, — nećete dosegnuti čak ni domenu mehanike.
Ipak, premda ne možemo živjeti sa sviješću u svemu onome što je, na primjer, implicirano u slovu m, ipak s našim cjelokupnim ljudskim bićem mi konačno ipak u tome živimo. Mi živimo u tome iznad svega s našom Voljom. A to kako u prirodi živimo s našom Voljom, — pokušati ću ilustrirati s primjerom. Još jednom ću početi sa stvari koje se vjerojatno sjećate iz vaših školskih dana; nema sumnje da ste to učili.
Slika IIa
Ovdje je vaga (Slika IIa). Mogu vagati težinu koja je na jednoj strani s objektom jednake težine, ovaj puta obješenim, na drugom kraju letve. Tako možemo vagati objekt; utvrđujemo njegovu težinu. Sada tamo stavimo posudu, do ovdje ispunjenu vodom, tako da je objekt uronjen u vodu. Tada odmah, na toj strani letva vage ide gore. Uranjanjem u vodu objekt je postao lakši, — gubi nešto od svoje težine. Možemo testirati koliko je postao lakši, — koliko treba oduzeti da bi vratili ravnotežu. Nalazimo da je objekt postao lakši u mjeri težine vode koju istisne. Ako izvažemo isti volumen vode dobijemo točan gubitak težine. Znate da je to nazvano zakon potiska i ovako je formuliran: — Uronjeno u tekućinu, svako tijelo postaje onoliko lakše koliko je predstavljeno težinom istisnute tekućine. Stoga vidite da kada je tijelo u tekućini ono stremi gore, — u nekom smislu povlači se od pritiska težine prema dolje.
Ono što ovako možemo promatrati kao objektivnu pojavu u fizici, od velike je važnosti u čovjekovoj vlastitoj konstituciji. Naš mozak, vidite, u prosjeku teži oko 1250 grama. Ako bi, dok mozak nosimo u nama, on zaista težio toliko, tako bi teško pritisnuo arterije koje su ispod njega da ne bi bio valjano snabdjeven s krvlju. Težak pritisak bi odmah zatamnio našu svijest. Istina je, mozak nikako ne pritišće s punih 1250 grama na dno lubanje. Težina s kojom pritišće je samo oko 20 grama. Jer mozak pliva u cerebralnoj tekućini. Baš kao što vanjski objekt u našem pokusu pliva u vodi, tako i mozak pliva u cerebralnoj tekućini; nadalje težina ove tekućine koju mozak istisne je oko 1230 grama. U toj mjeri je mozak lakši, ostavljajući samo oko 20 grama. Što to znači? Dok, donekle opravdano mozak možemo gledati kao instrument naše inteligencije i života duše — barem, dio našeg života duše — ne smijemo računati samo s mjerljivim mozgom. Tamo nije samo to; postoji također i potisnuto, zahvaljujući tome što mozak stvarno teži gore, suprotno vlastitoj težini. To je ono što to znači. S našom inteligencijom ne živimo u silama koje vuku dolje već suprotno, u silama koje vuku gore. S našom inteligencijom, živimo u sili uzgona.
Ono što sam objašnjavao vrijedi samo za naš mozak. Ostali dijelovi našeg tijela — od osnova lubanje prema dolje, s izuzetkom leđne moždine — samo su u veoma maloj mjeri u ovom stanju. Uzeto kao cjelina, njihova tendencija je prema dolje. Tu dakle živimo u povlačenju dolje. U našem mozgu živimo u uzgonu prema gore, dok za ostalo živimo u povlačenju dolje. Naša Volja, iznad svega, živi u povlačenju dolje. Naša volje se mora ujediniti s pritiskom dolje. Upravo to ostatak našeg tijela lišava svijesti i čini cijelo vrijeme uspavanim. To je zaista esencijalna osobina fenomena Volje. Kao svjesni fenomen to je izbrisano, ugašeno, jer se u stvari Volja ujedinjuje sa silaznom silom gravitacije ili težine. S druge strane naša inteligencija postaje lakša i jasnija onoliko koliko se možemo ujediniti sa silom uzgona, — onoliko koliko naš mozak suzbija silu gravitacije. Vidite dakle kako razni načini u kojima se čovjek ujedinjuje s materijalnim elementom koji mu je u pozadini, dovode s jedne strane uranjanje Volje u materiju a s druge strane osvjetljenje Volje u inteligenciju. Inteligencija se nikada ne bi mogla pojaviti ako bi duševni život bio vezan jedino s materijom koja teži dolje. A sada molim razmislite o ovom: — Čovjeka moramo razmatrati, ne na današnji apstraktan način, već tako kao da dovodi duhovno i fizičko zajedno. Jedino što sada duhovno treba biti shvaćeno na tako jak i robustan način da obuhvaća također i znanje o fizičkom. U ljudskom biću mi dakle vidimo s jedne strane osvjetljenje inteligencije, dovedeno jednom vrstom veze s materijalnim životom — vezom naime s uzgonom koji je tamo na djelu. Dok na drugoj strani, gdje mora pustiti da njegova Volja bude apsorbirana, usisana takoreći, od pritiska prema dolje, vidimo da se čovjek uspavljuje. Jer Volja djeluje u smislu ovog pritiska prema dolje. Samo sićušni dio, u iznosu od 20 grama pritiska o kojem smo govorili, uspije filtrirati kroz inteligenciju. Stoga je naša inteligencija u nekoj mjeri prožeta s Voljom. Uglavnom međutim, ono što je na djelu u inteligenciji upravo je suprotno mjerljivoj materiji. Mi uvijek težimo ići gore i izvan naše glave kada mislimo.
Fizička znanost mora biti usklađena s onim što živi u samom čovjeku. Ako ostajemo samo u domeni foronomije, mi smo usred voljnih apstrakcija našeg vremena i ne možemo izgraditi most odatle do vanjske stvarnosti prirode. Trebamo znanje sa snažnim duhovnim sadržajem, — dovoljno snažnim da uroni u prirodne pojave i drži se takvih stvari kao što su fizička težina i uzgon na primjer, i načina na koji djeluju u čovjeku. Čovjek u njegovu unutarnjem životu, kako sam prikazao, miri se i sa pritiskom dolje i sa uzgonom gore; on stoga živi upravo u vezi koja je stvarno tu između foronomske i materijalne oblasti.
Priznati ćete, trebamo produbljenje znanosti da zažive ove stvari. To ne možemo učiniti na stari način. Stari način znanosti je izumiti valno kretanje ili emisiju čestica, sve u apstraktnom. Špekulacijama traži put u oblast materije, i naravno to ne učini. Znanost koja je duhovna naći će put preko u oblast materije, to je ono što radimo kada slijedimo život duše u Volji i inteligenciji dolje u takvim fenomenima kao što je pritisak i uzgon. Tu je pravi monizam: jedino ga duhovna znanost može proizvesti. To nije monizam samo riječi, kakav se danas odvija s nedostatkom stvarnog uvida. Zaista je krajnje vrijeme, ako smijem tako reći, za fiziku da malo borbenije razmišlja. — tako da poveže vanjsku pojavu kao što je ona koju smo pokazali s odgovarajućom fiziološkom pojavom — u ovom primjeru, plivanje mozga. Uhvatite vezu i odmah znate: tako mora biti, — Arhimedov princip ne može se ne primijeniti na plivanje mozga u cerebrospinalnoj tekućini.
Sada nastavimo: što se događa kroz činjenicu da s našim mozgom — ali sa 20 grama u koje ulazi nesvjesna Volja — mi živimo u sferi inteligencije? Ono što se događa je da podjednako koliko smo tu mozak učinili našim instrumentom, za našu inteligenciju smo neopterećeni s povlačenjem tvari dolje. Ova potonja je sasvim eliminirana, u mjeri u kojoj je 1230 grama težine izgubljeno. Čak je u toj mjeri i teška tvar eliminirana, i za naš mozak nama je time omogućeno, u veoma visokom stupnju, da u igru uđe naše etersko tijelo. Bez da je zbunjeno težinom materije, etersko tijelo može tu činiti što želi. S druge strane u ostatku našeg tijela, eter je nadvladan težinom materije. Pogledajte onda to članstvo čovjeka. U dijelu njega koji služi inteligenciji, imate eter slobodan, takoreći, dok ga u ostatku imate vezanog s fizičkom tvari. Dakle u našem mozgu eterski organizam u nekom smislu nadvladava fizički, dok u ostatku našeg organizma snaga i funkcioniranje fizičke organizacije nadvladava onu od eterskog.
Skrenuo sam vašu pažnju na odnos u koji ulazite s vanjskim svijetom kada god se izlažete pritisku. Postoji „uspavljivanje”, o kojem smo upravo govorili. Ali postoje također i drugi odnosi, a o jednom od njih — skakanje malo naprijed — želim danas govoriti. Mislim na odnos prema vanjskom svijetu do kojeg dolazi kada smo otvorili oči i u svijetlom smo ispunjenom prostoru. Očigledno tada dolazimo u sasvim drugi odnos prema vanjskom svijetu nego kada zadiremo u materiju i upoznajemo pritisak. Kada se izložimo svijetlu, utoliko što svijetlo djeluje čisto i jednostavno kao svijetlo, ne samo da ne gubimo ništa od naše svijesti već upravo suprotno. Nitko, tko je spreman u to ući, ne može ne primijetiti da izlažući se svijetlu njegova svijest ustvari postaje više budna — budnija za sudjelovanje u vanjskom svijetu. Naše snage svijesti se na neki način ujedinjuju s onim s čime se susreću u svijetlu; to ćemo detaljnije raspravljati u dogledno vrijeme. Sada, u, i sa svjetlom također nam u susret dolaze boje. U stvari mi ne možemo reći da vidimo svijetlo kao takvo. Uz pomoć svijetla vidimo boje, ali ne bi bilo točno reći da vidimo samo svijetlo, — premda ćemo još morati govoriti o tome kako i zašto vidimo takozvano bijelo svijetlo.
Sada, činjenica je da svime što nam dolazi u susret putem boje stvarno se suočavamo u dvije suprotne i polarne osobine, ne manje nego to čini magnetizam, da uzmemo drugi primjer — pozitivni magnetizam, negativni magnetizam; — nema ništa manje polarnih osobina u oblasti boje. Na jednom polu je sve što opisujemo kao žuto i srodne boje — narančasta i crvenkasta. Na drugom polu je ono što možemo opisati kao plavo i srodne boje — indigo i ljubičasta i čak i neke manje nijanse zelene. Zašto naglašavam da se u svijetu boje susreće s polarnom osobinom? Jer je u stvari polaritet boje među najznačajnijim pojavama u cijeloj prirodi i stoga ga treba proučavati. Da bi odmah išli do onog što Goethe naziva Ur-pojava u smislu u kojem sam objasnio jučer, to je zaista Ur-pojava boje. Do toga ćemo doći za početak tražeći boju u, i oko svijetla kao takvog. To će biti naš prvi pokus, uređen onako kako smo u mogućnosti. Najprije ću objasniti što je to. Pokus će biti kako slijedi: —
Slika IIb
Kroz uski prorez — ili mali kružni otvor, možemo pretpostaviti za početak — u inače neprozirnom zidu, pustimo svijetlo (Slika IIb). Pustimo svijetlo da se izlije kroz prorez. Nasuprot zida kroz koji se ulijeva svijetlo, postavimo zaslon. Pomoću svijetla koje se izlijeva, na zaslonu vidimo osvijetljenu kružnu površinu. Pokus je najbolje napraviti načinivši rupu na roletama, puštajući da se sunčevo svijetlo ulije izvana. Tada možemo postaviti zaslon i uhvatiti rezultirajuću sliku. Ne možemo to napraviti na taj način; tako za projekciju koristimo svjetiljku. Kada uklonim poklopac, na zidu vidite svijetli krug. To je, za početak, slika koja se pojavljuje, u tom cilindru svjetlosti, prolazeći ovdje, uhvaćena je na suprotnom zidu. Sada na put tog cilindra svjetlosti postavljamo „prizmu” (Slika IIc).
Svijetlo tada ne može jednostavno prodrijeti do suprotnog zida i tamo proizvesti svijetleći krug; osuđeno je da odstupi sa svog puta. Kako smo doveli do toga? Prizma je napravljena od dvije staklene ploče, postavljene pod kutom da formiraju klin. Ta šuplja prizma je zatim napunjena vodom. Puštamo da cilindar svijetla, proizveden projektnim uređajem, prolazi kroz vodu-prizmu. Ako sada pogledate zid, vidite da sloj svijetla više nije dolje, gdje je bio prije. Premješten je,— pojavljuje se drugdje. Nadalje vidite čudnu pojavu: — na njegovu gornjem rubu vidite plavkasto-zelenkasto svijetlo. Prema tome vidite sloj s plavkastim rubom. Ispod, vidite da je rub crvenkasto-žuti.
Slika IIc
To je dakle ono što imamo za početak, — to je „pojava”. Najprije se držimo pojave, jednostavno opisujući činjenicu kako smo s njom suočeni. Pri prolazu kroz prizmu, svjetlost je nekako skrenuta sa njenog puta. Sada formira krug daleko gore. Ali ako ga izmjerimo trebali bi naći da nije egzaktan krug. Malo je izvučen iznad i ispod, i obrubljen s plavim iznad i žućkastim ispod. Ako dakle prouzročimo da takav cilindar svijetla prođe kroz prizmično oblikovano vodeno tijelo, — zanemarujući, to u ovom slučaju možemo, bilo kakve modifikacije koji bi mogle nastati zbog staklenih ploča — na rubovima dolazi do pojave boje.
Sada ću ponoviti pokus s daleko užim cilindrom svijetla. Vidite daleko manji sloj svijetla na zaslonu. Opet ga skrećući iz pomoć prizme, još jednom vidite sloj svijetla premješten, — pomaknut gore. Međutim ovog puta je krug svijetla potpuno ispunjen bojama, Premješteni sloj svijetla sada se pojavljuje ljubičast, plav, zelen, žut i crven, Zaista, ako bi ga bolje proučili, našli bi sve boje duge u njihovu pravilnom redu. Uzimamo činjenicu, čisto i jednostavno kako je nalazimo; i molim — svi oni od vas koji su u školi učili uredno gotove dijagrame sa zrakama svijetla, normalama i tako dalje, — molim sada ih zaboravite. Držimo se jednostavne pojave, čiste i jednostavne činjenice. Vidimo boje koje se javljaju u, i oko svijetla i možemo se upitati, zbog čega je to? Molim pogledajte još jednom; Opet ću umetnuti veći otvor. Opet imamo cilindar svijetla koji prolazi kroz prostor, pada na zaslon i tamo formira svoju sliku od svijetla (Slika IIb). Opet na put stavimo prizmu. Opet je slika svijetla pomaknuta i na rubovima imamo pojavu boje (Slika IIc).
Sada molim promotrite slijedeće. Ostati ćemo čisto unutar danih činjenica. Lagano promotrite. Kada bi mogli pobliže pogledati vidjeli bi svijetleći cilindar vode ondje gdje svjetlost ide kroz prizmu. To je stvar jednostavne činjenice: cilindar svijetla ide kroz prizmu vode i dakle imamo međusobno prožimanje svijetla s vodom. Molim dobro obratite pažnju, još jednom. U tome što cilindar svijetla prolazi kroz vodu, svijetlo i voda interpenetriraju, i to evidentno nije bez učinka na okruženje. Upravo suprotno, moramo tvrditi (i još jednom, govoreći ovo ne dodajemo nikakve činjenice): — cilindar svijetla nekako ima moć probiti svoj put kroz vodenu prizmu na drugu stranu, ipak u tom procesu je od prizme skrenut. Da nije bilo prizme, išao bi ravno dalje, ali je sada nekako izbačen gore i skrenut. Tu je dakle nešto što skreće naš cilindar svijetla. Da bi ono što skreće naš cilindar svijetla označio strelicom u dijagramu, morao bih strelice staviti ovako. Dakle možemo reći, opet prianjajući za činjenice i ne prepuštajući se špekulacijama: Ovakvom prizmom cilindar svijetla je skrenut prema gore, i možemo naznačiti smjer u kojem je skrenut.
A sada, kao dodatak svemu ovome, mislite na slijedeće, što je opet jednostavna izjava činjenice. Ako pustite da svijetlo prolazi kroz zamućeno i mliječno staklo ili kroz neku zamućenu tekućinu — kroz zatamnjenu, zamućenu, u stvari mutnu tvar, — svjetlost je oslabljena, naravno. Kada vidite svijetlo kroz jasnu nezamućenu vodu, vidite ga u punom sjaju; ako je voda zamućena, vidite oslabljeno. Od zatamnjenog i zamućenog medija svijetlo je oslabljeno; to ćete vidjeti na bezbrojnim primjerima. Moramo to navesti, za početak, jednostavno kao činjenicu. Sada, na neki način, koliko god malo, svaki materijalni medij je zamućen. Tako je i ova prizma ovdje. Uvijek u nekoj mjeri prigušuje svijetlo. Odnosno, s obzirom na svjetlost koja je tamo unutar prizme, imamo posla sa svijetlom koje je nekako prigušeno. Ovdje za početak (pokazujući na Sliku IIc) imamo svjetlost kako sjaji naprijed; ovdje s druge strane imamo svjetlost koja se probija kroz materijalni medij. Ovdje unutra međutim, unutar prizme, imamo zajedničko djelovanje materije i svijetla; prigušenje svijetla se javlja tu. Da prigušenje svijetla ima stvarnog učinka, možete reći iz jednostavne činjenice da kada pogledate u svijetlo kroz zatamnjeni ili zamućeni medij vidite još nešto. Prigušenje ima učinak, — to je opazivo. Što je to do čega dolazi prigušenjem svijetla? Moramo imati posla ne samo s konusom svijetla koji je ovdje savijen i skrenut, već također i s ovim novim faktorom — prigušenjem svijetla, do kojeg dovodi materija. Možemo zamisliti, dakle u tom prostoru iza prizme ne sja samo svijetlo, već tamo sja, tamo zrači u svijetlu osobina prigušenja koja je u prizmi. Kako dakle to zrači unutra? Naravno širi se i proteže nakon što je svijetlo prošlo kroz prizmu. Ono što je bilo prigušeno i zatamnjeno, zrači u ono što je svijetlo i sjajno. Trebate samo ispravno razmisliti i priznati ćete: prigušenje također sjaji gore u ovu oblast. Ako je ono što je svijetlo skrenuto gore, tada je i ono što je prigušeno također skrenuto gore. Odnosno, prigušenje je skrenuto gore u istom smjeru kao što je i svijetlo. Svjetlost koja je skrenuta gore ima učinak prigušenja, takoreći, poslano je za njom. Tamo gore, svjetlost se ne može širiti neokrnjena, već je u njoj zatamnjujući, prigušujući učinak poslan za njom. Ovdje dakle imamo posla s interakcijom dvije stvari: svijetlom svjetlošću koja sja, skrenutom, i zatim slanjem u njoj zatamnjujućeg učinka koji se ulio u tu sjajnu svjetlost. Jedino što je ovdje prigušujući i zatamnjujući učinak skrenut u istom smjeru kao i svijetlo. I sada vidite ishod. Ovdje u gornjoj oblasti sjajno svijetlo je ispunjeno i ozračeno nejasnošću, i pomoću toga su proizvedene tamne ili plavkaste boje.
Kako je to dakle kada pogledate dalje? Prigušenje i zatamnjenje također sjaji i prema dolje, naravno. Ali vidite kako je to. Dok je ovdje dio svijetla koje zrači vani gdje prigušujući učinak uzima isti smjer kao svijetlo koje navaljuje kroz — da tako kažemo — s primarnom snagom i momentom, ovdje se s druge strane prigušujući učinak do kojeg dolazi širi i sjaji dalje, tako da postoji prostor za koji je cilindar svijetla kao cjelina još skrenut prema gore, ipak u isto vrijeme, u tijelo svijetla koje je tako skrenuto gore, prigušujući i zatamnjujući učinak zrači unutra. Ovdje je oblast gdje, kroz gornje dijelove prizme, prigušenje i zatamnjenje ide prema dolje. Ovdje stoga imamo oblast gdje je zatamnjenje skrenuto u suprotnom smislu, — suprotnom od skretanja svijetla. Tamo gore, prigušenje ili zatamnjenje teže ići u svjetlost; ovdje dolje, djelovanje svijetla je takvo da njegovo skretanje djeluje u suprotnom smjeru od skretanja prigušujućeg, zatamnjujućeg učinka. Ovo je, dakle, rezultat: — Iznad, prigušujući učinak je skrenut u istom smislu kao i svijetlo; dakle na neki način djeluju zajedno. Prigušenje i zatamnjenje ulazi u svjetlost kao parazit i miješa se s njom. Ovdje dolje suprotno, prigušenje zrači natrag u svjetlost ali je nadvladano i takoreći potisnuto od potonjeg. Ovdje stoga, čak i u bitci između svijetla i mraka — između osvjetljenja i zamračenja — svijetlo prevladava. Posljedice te bitke — posljedice uzajamnog suprotstavljanja svijetla i tame, i toga što je tama ozračena od svjetlosti, su u ovoj dolje oblasti crvene ili žute boje. Prema tome možemo reći: Gore, zamračenje prolazi u svijetlo i tamo se pojavljuju plave nijanse boje; dolje, svijetlo nadmašuje i nadvladava tamu i tamo se pojavljuju žute nijanse boje.
Vidite, dragi prijatelji: jednostavno preko činjenice da prizma s jedne strane savija puni sjajni konus svijetla a sa druge također savija njegovo zatamnjenje, imamo dvije vrste ulaza prigušenja ili zatamnjenja u svijetlo, — dvije vrste uzajamnog djelovanja između njih. Imamo međuigru tame i svijetla, ne miješajući se da daju sivu već ostajući međusobno nezavisni u njihovoj aktivnosti. Samo na jednom polu ostaju aktivni na takav način da tama dolazi do izražaja kao tama čak i unutar svijetla, dok na drugom polu zatamnjenje se zaustavlja prema svijetlu, ostaje tamo i nezavisno, točno je, ali ga svijetlo nadvladava i nadmašuje. Dakle tamo se pojavljuju svjetlije nijanse, — sve što je žućkaste boje. Tako držeći se prostih činjenica i jednostavno uzimajući ono što je dano, čisto iz onog što vidite imate mogućnost razumijevanja zašto se pojavljuju žućkaste boje s jedne strane a plavkaste s druge. U isto vrijeme vidite da materijalna prizma ima esencijalnu ulogu u pojavljivanju boja. Jer to se događa preko prizme, naime s jedne strane prigušenje je savijeno u istom smjeru kao i konus svijetla, dok s druge strane, jer prizma pušta da također i njena tama zrači tamo, ono što zrači i svijetlo koje je savijeno sijeku jedno drugo. Jer to je kako savijanje djeluje ovdje dolje. Dolje, tama i svijetlo su u drugačijoj interakciji nego gore.
Boje se prema tome pojavljuju gdje tamno i svijetlo rade zajedno. To je ono što sam vam danas želio razjasniti. Sada, ako želite razmotriti za sebe, kako ćete to najbolje razumjeti, trebate samo razmisliti na primjer kako je različito vaše vlastito etersko tijelo umetnuto u vaše mišiće i u vaše oči. U mišiće je umetnuto tako da se uklapa u funkcioniranje mišića; nije tako u oko. Oko je veoma izolirano, tu etersko tijelo nije umetnuto u fizički aparat na isti način, već ostaje relativno nezavisno. Stoga, astralno tijelo može doći u veoma intimno zajedništvo s dijelom eterskog tijela koje je u oku. Unutar oka naše astralno tijelo je više nezavisno, i nezavisno na različit način nego u ostatku naše fizičke organizacije. Neka ovo bude dio naše fizičke organizacije u mišiću, a ovo fizičke organizacije u oku. Da to opišemo moramo reći: naše astralno tijelo je umetnuto u oboje, ali na veoma različit način. U mišić je umetnuto tako da ide kroz isti prostor kao fizički tjelesni dio i nikako nije nezavisno. Umetnuto je i u oko: tu međutim radi nezavisno. Prostor je ispunjen s oboje, u oba slučaja, ali u jednom slučaju sastojci rade nezavisno dok u drugom ne. Samo je pola istine reći da je naše astralno tijelo u našem fizičkom tijelu. Moramo pitati kako je u njemu, jer je različito u oku i u mišiću. U oku je relativno nezavisno, a ipak je u njemu, — ne manje nego je u mišiću. Iz ovoga vidite: sastojci se mogu međusobno prožimati a ipak biti nezavisni. Tako isto, možete ujediniti svijetlo i tamu da dobijete sivu; tada se međusobno prožimaju kao astralno tijelo i mišić. Ili s druge strane svijetlo i tama se mogu tako prožimati da zadrže svoju posebnu nezavisnost; tada se međusobno prožimaju kao astralno tijelo i fizička organizacija u oku. U jednom slučaju, javlja se siva; u drugom, boja. Kada se prožimaju kao astralno tijelo i mišić, javlja se siva; dok kada se prožimaju kao astralno tijelo i oko, javlja se boja, pošto ostaju relativno nezavisni unatoč tome što su u istom prostoru.