.- 3. Treće predavanje, Stuttgart, 25 prosinca 1919.
Prvi pokušaj Goethea s prizmom. Boje kao rubne pojave. Dvostruka prizma, konveksne leće, konkavne leće. Organizacija oka.
Moji dragi prijatelji,
Rečeno mi je da se pojava s prizmom — na kraju jučerašnjeg predavanja — konačno nekima od vas pokazala teška za razumijevanje. Ne brinite ako je tako; bolje ćete razumjeti malo po malo. Morati ćemo ići u fenomen svijetla i boje sve potpunije. Oni su zaista u proturječju, čak i u odnosu na ostatak fizike, i stoga će pružiti dobre osnove.
Shvatiti ćete da je glavna ideja sadašnjeg ciklusa da vam kažem neke stvari koje nećete naći u priručnicima, stvari koje nisu uključene u normalnu liniju znanstvenog proučavanja i s kojima se jedino može baviti na način kako to mi ovdje radimo. Na zaključnim predavanjima razmotriti ćemo kako se ova razmišljanja također mogu iskoristiti kod školskog podučavanja.
Ono što sam pokušavao objasniti je u biti specijalna vrsta međuigre svijetla i tame — t.j. neokrnjena svjetlina i s druge strane prigušivanje ili zamračenje svijetla. Pokušavao sam pokazati kako kroz razne načine na koje svijetlo i tama rade zajedno — izazvano posebno prolazom cilindra svijetla kroz prizmu — dolazi do pojave boje, u svom njihovom polarnom odnosu jednog s drugim.
Sada vas na prvom mjestu moram zaista zamoliti da progutate gorku pilulu (mislim, oni od vas kojima su stvari teške za razumjeti). Vaša teškoća leži u činjenici da uvijek žudite za foronomskim tretiranjem svijetla i boje. Čudno obrazovanje koje smo postavili ulijeva tu mentalnu naviku. Misleći na vanjsku prirodu, ljudi će se ograničiti na misli više-manje foronomskog karaktera. Ograničiti će njihove misli na ono što je aritmetičko, prostorno formalno, i kinematičko. Pozvani da pokušaju i misle u pogledu kvaliteta kao što ste vi ovdje, možete sebi reći: Ovdje smo zapeli! To morate pripisati neprirodnom smjeru u kojem ide znanost u moderno vrijeme. Nadalje — posebno se obraćam učiteljima Waldorfskih škola i ostalima učiteljima — vi sami ćete u nekoj mjeri morati uzeti isti smjer kao i vaši učenici. Neće biti moguće, odjednom, donijeti stvarno zdrave ideje u modernu školu. Moramo naći putove tranzicije.
Za fenomen svijetla i boje, počnimo ispočetka, ali sa drugog kraja. Polazim od veoma osporavane izreke Goethea. U 1780-ima zapazio je mnoge izjave o tome kako nastaju boje te o svjetlosti. Među ostalim stvarima, učio je o fenomenu prizme koji smo jučer počeli proučavati. Fizičari su uobičajeno podržavali, tako je Goethe učio, da kada bezbojno svijetlo pustite kroz prizmu bezbojno svijetlo je raščlanjeno i ono se razilazi. Jer je na neki takav način pojava interpretirana. Ako pustimo da cilindar bezbojnog svijetla bude prikazan na zaslonu, on pokazuje bezbojnu sliku. Stavljajući prizmu na put cilindra svijetla, fizičari dalje govore, dobijemo niz boja: crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu — svijetlo plavu i tamno plavu, — ljubičastu. Goethe je o tome čuo na ovaj način: fizičari to objašnjavaju ovako, tako mu je rečeno — Bezbojno svijetlo u sebi već sadrži sedam boja — prilično teško za zamisliti, nema sumnje, ali tako su rekli. I kada napravimo da svijetlo prolazi kroz prizmu, prizma stvarno ne čini ništa više nego rasprši i odvaja ono što je već tamo u svijetlu, — sedam boja, u koje je onda raščlanjeno.
Goethe je želio doći do dna toga. Počeo je posuđivati i prikupljati instrumente, — koliko smo i mi to radili posljednjih par dana. Želio je to sebi razjasniti. Buettner, državni vijećnik u Jeni, bio je dovoljno ljubazan da mu pošalje neke znanstvene instrumente u Weimar. Goethe ih je odložio, nadajući se prikladnom vremenu da počne njegova istraživanja. Uskoro, vijećnik Buettner je postajao nestrpljiv i želio je svoje instrumente natrag. Goethe još nije bio počeo; — to se često događa, netko se ne uhvati stvari odmah. Sada je Goethe morao pakirati instrumente da ih opet pošalje natrag. U međuvremenu je nakratko pogledao kroz prizmu, govoreći sebi dok je to radio: Ako je dakle svijetlo raščlanjeno od prizme, trebao bih to vidjeti na onom tamo zidu. Stvarno je očekivao da svijetlo vidi u sedam boja. Ali jedino mjesto gdje je mogao vidjeti bilo kakvu boju bilo je na nekom rubu ili graničnoj liniji — mrlja na zidu na primjer, gdje se mrlja, tamni i zamračeni dio, sastaje sa svjetlijom površinom. Gledajući na takvo mjesto kroz prizmu vidio je boje; gdje je bila ujednačena bijela nije vidio ništa takvog. Goethe se razbudio. Osjećao je da teorija nema smisla. Nije više bio sklon poslati instrumente natrag, već ih zadržati i nastaviti s istraživanjem. Ubrzo je iskrsnulo da pojava uopće nije takva kako se obično opisuje.
Ako svijetlo propustimo kroz prostor sobe, na zaslonu dobijemo bijeli krug. Ovdje smo ga izrezali veoma pažljivo; vidite prilično lijep krug. Stavimo prizmu na put tijela svijetla koje tamo prolazi, — cilindar svijetla je preusmjeren, (Slika IIc), ali ono što se najprije pojavljuje uopće nije niz od sedam boja, jedino crvenkasta boja na donjem rubu, prelazeći u žutu, a na gornjem rubu plava prelazeći u zelenkaste nijanse. U sredini ostaje bijelo.
Goethe je sada rekao sebi: Svijetlo nije razdvojeno niti je bilo što odvojeno od svijetla kao takvo. U suštini stvari, ja projiciram sliku, — jednostavno sliku ovog kružnog otvora. Otvor ima rubove, a gdje se pojavljuju boje razlog nije da su iscrtane od svijetla, kao da se svjetlost razdijelila u njih. To je zato jer slika koju projiciram — slika kao takva — ima rubove. Ovdje je također činjenica da gdje svijetlo graniči s tamom, na rubovima se pojavljuje boja. To je ništa drugo nego to. Jer postoji tama izvan ove kružne zakrpe od svijetla, dok je unutra relativno svijetlo.
Boje dakle, za početak, pojavljuju se čisto i jednostavno kao pojava na rubu između svijetla i tame. To je izvorna, primarna pojava. Mi više ne gledamo izvornu pojavu kada reducirajući veličinu kruga dobijemo kontinuirani niz boja. Ova potonja pojava nastaje tek kada uzmemo toliko mali krug da se boje iznutra protežu od rubova prema sredini. Zatim se preklapaju u sredini i formiraju ono što zovemo kontinuirani spektar, dok sa većim krugom boje formirane na rubovima ostaju kakve jesu. To je primarni fenomen. Boja se pojavljuje na rubovima, gdje svijetlo i tama teku zajedno.
Upravo je, moji dragi prijatelji, u tome stvar: ne uvoditi teorije da podmićuju činjenice, već se ograničiti na čisto jednostavno proučavanje danih činjenica. Međutim, kao što ste vidjeli, u toj pojavi se ne pojavljuje samo boja; postoji također bočni pomak cijelog konusa svijetla. Da bi dalje proučili tu pojavu — za početak dijagramski — možemo također nastaviti kako slijedi.
Pretpostavimo da stavite dvije prizme zajedno tako da čine jednu cjelinu. Donja je smještena kao ona što sam nacrtao jučer, gornja u suprotnom smjeru gore (Slika IIIa). Ako sada napravim da cilindar svjetla prolazi kroz tu dvostruku prizmu, trebao bih naravno dobiti nešto veoma slično onom što smo imali jučer. Svijetlo bi bilo preusmjereno — u jednom slučaju prema gore, prema dolje u drugom. Stoga ako sam imao takvu dvostruku prizmu trebao sam dobiti oblik svijetla još više izvučen nego prije. Ali bi se pokazao prilično nejasan i taman. Hvatajući sliku na zaslonu smještenom ovdje, trebao bih dobiti krug svijetla kao da su dva nagurana zajedno, jedan sa svakog kraja. Ali sada bi mogao pomaknuti zaslon dalje. Opet bih trebao dobiti sliku. Odnosno, tamo bi bio prostor — sve ovo ostaje potpuno unutar danih činjenica — prostor unutar kojeg bih uvijek trebao moći dobiti sliku. Vidite dakle kako dvostruka prizma tretira svijetlo. Nadalje uvijek ću naći crveni rub vani, — u ovom slučaju, iznad i ispod — i ljubičastu boju u sredini. Gdje bi inače trebao samo dobiti sliku koja se proteže od crvene do ljubičaste, sada dobijem vanjske rubove crvene, s ljubičastom u sredini i drugim bojama između. Pomoću ovakve dvostruke prizme trebao bih omogućiti da se pojavi takav lik, — i trebao bih dobiti sličan lik ako sam zaslon pomakao dalje. Unutar određene udaljenosti svakako, ovakva slika bi se trebala moći pojaviti — obojano na rubovima, obojano u sredini također, i sa prijelaznim bojama.
Sada to možemo urediti tako da kada pomičemo zaslon amo-tamo bude veoma široki prostor unutar kojeg se takve slike mogu formirati. Ali kao što vjerojatno pretpostavljate, jedini način da se to napravi bio bi dalje mijenjati oblik prizme. Ako na primjer, uzimam prizmu s većim kutom, imam sliku na danom mjestu, ako zatim smanjim kut dobijem je drugdje. Sada cijelu stvar mogu napraviti drugačije uzimajući prizmu s zakrivljenim umjesto ravnim površinama od samog početka. Fenomen, kojeg je teško proučavati s prizmom, biti će veoma pojednostavljen. Dakle imamo ovu mogućnost. Pustimo da cilindar svijetla ide kroz prostor a zatim na njegov put stavimo leću, — koja u stvari nije ništa drugo nego dvostruka prizma s zakrivljenim površinama. Slika koju sada dobijem je, za početak, značajno reducirana u veličini. Što se zatim dogodilo? Cijeli cilindar svijetla je bio stisnut. Pogledajte najprije izvorni presjek: pridodajući leće dobijem ga sužena i zbližena. Tu onda imamo svježu interakciju između onog što je materijalno — materijala leća, što je tijelo od stakla — i svjetlosti koja ide kroz prostor. Leće tako djeluju na svijetlo da ga skupljaju.
Slika IIIa
Slika IIIb
Da nacrtamo dijagram (Slika IIIa, gore), ovdje je cilindar svijetla. Propuštam svijetlo kroz leće. Ako sam svijetlo suočio s običnom pločom od stakla ili vode, cilindar svijetla bi samo prošao kroz, i rezultat na zaslonu bi bila jednostavna slika. Nije tako ako umjesto jednostavne ploče, načinjene od stakla ili vode, imamo leće. Slijedeći ono što se stvarno dogodilo s mojim slikom, moram reći: slika je postala manja. Cilindar od svijetla je sužen.
Sada također postoji druga mogućnost. Možemo postaviti dvostruku prizmu, ne kao u prošlom primjeru već u presjeku kako sada to crtam (Slika IIIb), — prizme koje se sastaju pod kutom. Trebao bih ponovno dobiti pojavu opisanu prije, jedino bi u ovom slučaju krug bio značajno povećan. Ponovno, dok se zaslon pomiče amo tamo unutar određenog opsega, još uvijek bi trebao dobiti sliku — više ili manje nejasnu. Nadalje u ovom slučaju (Slika IIIb, gore i desno) trebao bih dobiti ljubičastu i plavkastu oboje na gornjem i donjem rubu, a crvenu u sredini, — suprotno nego je bilo prije. Opet bi bilo posrednih boja.
Opet mogu dvostruku prizmu zamijeniti lećama, — lećama ovakvog presjeka (Slika IIIb). Ona druga je bila debela u sredini a tanka na krajevima; ova je tanka u sredini i debela na rubu. Koristeći ove leću, dobijem sliku značajno veću nego bi presjek cilindra svijetla bio bez nje. Dobijem povećanu sliku, opet s bojama razvrstanim od ruba prema središtu. Slijedeći pojavu u ovom slučaju moram reći: cilindar svijetla je proširen, — veoma značajno raspršen. Ponovno: jednostavna činjenica.
Što vidimo iz ovog fenomena? Očito postoji aktivni odnos između materijala — iako izgleda transparentan u svim ovim lećama i prizmama — i onog što se manifestira preko svijetla. Vidimo vrstu interakcije između njih. Polazeći od onog što bi dobili s lećama ovog tipa (debelo na rubu i tanko u sredini), cijeli cilindar svijetla bi bio raspršen, — bio bi proširen. Vidimo također kako dolazi do tog širenja, — očito preko činjenice da je materijal kroz koji je svijetlo prošlo ovdje tanji a ovdje deblji. Ovdje na rubu, svijetlo se mora probiti kroz više materije nego u sredini, gdje ima manje materije za proći. I sada, što se događa svijetlu? Kao što smo rekli, ono je rašireno — raspršeno — u smjeru ove dvije strelice. Kako je moglo biti raspršeno? Može biti samo preko činjenice da ima manje materije za proći u sredini a više na rubovima. Razmislite o tome sada. U sredini svijetlo ima manje materije za proći; stoga prolazi lakše i zadržava više svoje snage nakon što je prošlo. Dakle ovdje — gdje prolazi kroz manje materije — njegova snaga je veća nego gdje prolazi kroz više. Jača je snaga u sredini, zbog toga što svijetlo ima manje materije za proći, koja pritiska cilindar svijetla na odvajanje. Ako se mogu tako izraziti, možete u činjenicama pročitati da je to tako kako jest. Želim da vam bude sasvim jasno ovdje da je pitanje pravog načina našeg razmišljanja. U našim pokušajima da pratimo pojavu svijetla pomoću linija i dijagrama trebamo shvatiti da svakom linijom koju nacrtamo mi sami dodajemo nešto što nema nikakve veze sa svijetlom kao takvim. Linije koje sam crtao samo su granice cilindra svijetla. Cilindar svijetla je ostvaren otvorom. Ono što sam nacrtao nema ništa sa svijetlom; samo reproduciram ono do čega dolazi prolaskom svijetla kroz prorez. I ako kažem, „svijetlo se kreće u ovom smjeru”, to opet nema ništa sa svijetlom kao takvim; jer ako pomaknem izvor svijetla prema gore, svijetlo koje pada na prorez pomaklo bi se na ovamo i trebao bih nacrtati strelicu u ovom smjeru. To se opet ne tiče svijetla kao takvog. Ljudi su formirali takvu naviku crtajući linije u svijetlu, i od te navike postupno su počeli govoriti o „svjetlosnim zrakama”. U stvari nikada nemamo posla sa svjetlosnim zrakama; ovdje na primjer, s čime imamo posla je konus svijetla, zbog otvora kroz koji smo izazvali da svijetlo prođe. U ovom slučaju konus svijetla je proširen vani, i očito je: širenje mora nekako biti povezano s kraćim putem kroz koji svijetlo mora proći u sredini leća nego na rubu. Zbog kraćeg puta u sredini, svijetlo zadržava više snage; zbog duže staze na rubu, više snage mu je oduzeto. Snažnije svijetlo u sredini pritišće na slabije svijetlo na rubu i konus svijetla je tako proširen. Jednostavno to čitate u činjenicama.
Istina je gdje jednostavno imamo posla s likovima ili slikama, fizičari govore o svakojakim drugim stvarima, — svjetlosnim zrakama i tako dalje. „Svjetlosne zrake” postale su sama osnova materijalističkog razmišljanja u ovoj oblasti. Da bi stvar ilustrirali živopisnije, razmotriti ćemo još jednu pojavu. Recimo da ovdje imam posudu (Slika IIId), ispunjenu tekućinom — vodom, na primjer. Na dnu posude je predmet — recimo, zlatnik. Ovdje je oko. Sada mogu napraviti slijedeći pokus. Izostavivši vodu za početak, mogu pogledati dolje na predmet i vidjeti ga u ovom smjeru. Što je tu činjenica? Predmet leži na dnu posude (Slika IIIc). Ja gledam i vidim ga u određenom smjeru. Takva je jednostavna činjenica, ali ako sada počnem objašnjavati: postoji zraka svijetla koja se pruža od predmeta do oka, utječe na oko, i tako dalje, — tada, moji dragi prijatelji, ja već zamišljam svakakve stvari koje nisu dane.
Slika IIIc
Slika IIId
Sada dopustite da posudu napunim vodom ili nekom drugom tekućinom do ovdje. Događaju se čudne stvari. Crtam liniju od oka prema predmetu u smjeru u kojem sam ga vidio prije. Gledajući u ovom smjeru, možda sam očekivao vidjeti isto kao i prije, ali nisam. Događa se osobita stvar. Vidimo predmet u nekoj mjeri podignut. Vidim ga, i sa njime cijelo dno posude podignuto gore. Možemo u to ići drugi puta, o tome kako ovaj učinak može biti određen, s čime mislim izmjeren. Sada upućujem samo na glavni princip. Čega je taj efekt posljedica? Kako mogu odgovoriti na ovo pitanje, čisto iz činjenica? Vidjevši prije stvar u ovom smjeru, očekujem da ću je opet naći tamo. Ipak kada pogledam, ne vidim je tamo već u drugom smjeru. Kada tamo u posudi nije bilo vode mogao sam gledati pravo u dno, između kojeg i mog oka je bio samo zrak. Sada na moju liniju pogleda utječe voda. Voda ne dopušta sili mog pogleda da prolazi lagano kao što dopušta zrak; ona daje jači otpor, čemu mora dati prolaz. Od površine vode nadalje moram utrti put na jačem otporu, i, da je to tako, dolazi do izražaja u tome da ne vidim pravo dolje kao prije već sve izgleda podignuto gore. To je kao da je za mene teže vidjeti kroz vodu nego kroz zrak; otpor vode je za mene teže prevladati. Stoga moram skratiti silu i tako ja sam crtam predmet iznad. Pri susretanju jačeg otpora ja uvlačim silu i skraćujem je. Ako bi posudu mogao napuniti plinom rjeđim od zraka (Slika IIIe), predmet bi bio odgovarajuće spušten, pošto bi se tada susreo s manjim otporom, — dakle trebao bih ga gurnuti dolje. Umjesto jednostavnog zapažanja činjenice, fizičari će reći: Postoji zraka svijetla, poslana od predmeta do površine vode. Zraka je tamo slomljena. Zbog tranzicije od gušćeg medija do razrjeđenijeg, zraka se lomi daleko od normalne na mjestu incidencije; tako onda doseže oko u tom smjeru. I sada fizičari nastavljaju govoreći veoma neobičnu stvar. Oko, kažu oni, primivši informacije tom zrakom svijetla, proizvodi to dalje i vani u istoj ravnoj liniji i tako projicira objekt u tom pravcu. Kakvo je značenje toga? U konvencionalnoj fizici izumiti će svakojake koncepte ali propustiti da računaju o onim što je evidentno tamo, — s otporom kojeg snaga pogleda oka susreće u gušćem mediju u kojeg treba prodrijeti. Sve to žele ostaviti i sve pripisati samom svijetlu, baš kao što kažu za pokus s prizmom: Oh, nije uopće stvar u prizmi; sedam boja je tamo u svijetlu cijelo vrijeme. Prizma im samo daje priliku da se postroje kao vojnici. Sedam loših momaka je već bilo tamo u svijetlu; sada je samo napravljeno da se poredaju i stanu odvojeno. Prizma nije odgovorna. Ipak kao što kažemo, boje su stvarno uzrokovane onim što se javlja u prizmi. Ovaj klin zamračenosti je uzrok. Boje tu nisu zbog svjetlosti kao takve.
Slika IIIe
Ovdje to vidite opet. Mora nam biti jasno da smo mi sami bili aktivni. Mi, aktivno, gledamo s našim okom, — s našom linijom pogleda. Naišavši na povećani otpor u vodi, dužni smo skratiti liniju pogleda. Što s druge strane kažu fizičari? Govore o zrakama svijetla koje su poslane i lomljene i tako dalje. A sada ljepotica, dragi moji prijatelji! Svijetlo, kažu oni, doseže oko savijenim i lomljenim putem, a zatim oko projicira sliku vani. Tako nakon svega završavaju pripisujući oku aktivnost: „Oko projicira ...” Jedino što nam tada predstavljaju čisto foronomski koncept, udaljen od danih stvarnosti. Stavljaju čisto imaginarnu aktivnost na mjestu onog što je evidentno: otpor gušće vode sili pogleda oka. To je na takvim mjestima da izraženo vidite koliko je apstraktno sve napravljeno u našoj konvencionalnoj fizici. Sve stvari su pretvorene u čisto foronomske sustave; ono što oni neće napraviti je ići u svojstva. Dakle na prvom mjestu lišavaju oka bilo kakve vlastite aktivnosti; jedino od vanjskog predmeta se pretpostavlja da dolaze zrake i otuda dosežu oko. Ipak je kao zadnje sredstvo rečeno da oko vani u prostor projicira poticaj koji prima. Zasigurno bismo trebali početi s aktivnošću oka od samog početka. Mora nam biti jasno da je oko aktivni organizam.
Slika III f
Danas ćemo započeti naše proučavanje prirode ljudskog oka. Ovdje je njegov model (Slika IIIf). Ljudsko oko je, kao što znate, oblika kao vrsta sfere, malo stisnute od naprijed do natrag. Takva je očna jabučica, smještena u koštanoj šupljini ili duplji, i sa brojnim slojevima koji obavijaju unutarnji dio. Nacrtati ću to u presjeku (Slika IIIf). Bilo bi ovako. (Kada pogledate na oko vašeg susjeda gledate u zjenicu. Sada to crtam sa strane i u presjeku.) Ovo bi dakle bilo desno oko. Ako odvojimo oko od lubanje, čineći anatomsku pripremu, prva stvar s kojom bi se susreli bila bi vezivno tkivo i masno tkivo. Zatim bi trebali doći do prvog prekrivača oka ispravno govoreći — takozvane bjeloočnice i transparentnog njenog dijela, rožnice. Vanjski prekrivač (ovdje sam ga nacrtao) je snažan, — koštane ili hrskavičaste konzistencije. Prema naprijed postaje transparentan, tako da svijetlo može prodrijeti u oko. Drugi sloj koji obavija unutarnji prostor oka je takozvana žilnica, sadržavajući krvne sudove. Treće imamo najdublji sloj, takozvanu mrežnjaču, koja je nastavljena u optički živac kako idete dalje unutra u lubanju. Ovime smo nabrojili tri prekrivača oka, A iza rožnjače, prokazano ovdje, — ugrađeno u cilijarni mišić — vrsta je leće. Leća je nošena od mišića poznatog kao cilijarni mišić. Naprijed je transparentna rožnjača, između koje i leće je takozvano vodenasto tijelo. Dakle kada svjetlo dođe u oko prvo prolazi kroz transparentnu rožnjaču, zatim kroz vodenasto tijelo i zatim kroz ovu leću čije je bitno svojstvo da je pokretna pomoću mišića. Od leće dalje svjetlo zatim doseže ono što je općenito poznato kao staklasto tijelo, ispunjavajući cijeli prostor oka. Svijetlo dakle ide kroz prozirnu rožnicu, kroz vodenasto tijelo, samu leću i staklasto tijelo i otuda doseže mrežnjaču, koja je u stvari razgrananost optičkog živca koji potom ide u mozak, Ovo bi, dakle, (Slika IIIf), — razmatrajući samo ono najvažnije za početak — bio dijagram esencijalnih dijelova oka, kakvo je ugrađeno u njegovoj šupljini unutar koščate lubanje.
Sada, oko otkriva izvanredne osobine. Ispitujući sadržaj ove tekućine koja je između leće i rožnjače kroz koju svijetlo prvu treba proći, vidimo da veoma sliči bilo kojoj tekućini uzetoj iz vanjskog svijeta. Stoga je na ovom mjestu u ljudskom tijelu — u tekućini ili vodenastom tijelu oka, između leće i vanjske rožnjače, —u njegovoj tjelesnoj prirodi čovjek sasvim jedno s vanjskim svijetom. Leća je također u visokom stupnju „objektivna” i neživa. Nije tako kada nastavimo do staklastog tijela, ispunjavajući unutrašnjost oka i graničeći s mrežnjačom. O ovome više ne možemo reći da je kao bilo koje vanjsko tijelo ili kao vanjska tekućina. U staklastom tijelu postoji odlučna vitalnost, — postoji život. Istina je, što idemo više natrag u oko, više života nalazimo. U vodenastom tijelu imamo sasvim vanjsku i objektivnu vrstu tekućine. Leća je također još uvijek vanjska. Unutar staklastog tijela s druge strane nalazimo svojstvenu vitalnost. Ova razlika, između onog što je sadržano u ovom više vanjskom dijelu oka i onog što je tamo u drugim sadržanim dijelovima, također se otkriva u drugim okolnostima. Prateći komparativni razvoj oka od nižih životinja nagore, nalazimo da vanjska tekućina ili vodenasto tijelo i leća rastu ne od iznutra prema vani već formirajući nove ćelije iz okruženja i perifernih ćelija. Moram shvatiti formiranje leće više na ovaj način. Tkivo leće, također i vodenasta tekućina u prednjem dijelu oka, formirani su od susjednih organa, ne od iznutra prema vani; dok im od iznutra staklasto tijelo raste u susret. To je stvar vrijedna pažnje. U stvari ovdje je na djelu priroda vanjskog svijetla, dovodeći do te transformacije pomoću koje su vodenasta tekućina i leća nastali. Na ovo živo biće zatim reagira od iznutra, gurajući vani više živi, vitalniji organ, naime staklasto tijelo. Značajno se u oku, formacije čiji razvoj je stimuliran izvana, i druge stimulirane od iznutra, susreću na veoma upečatljiv način.
To je prva osobitost oka, a postoji također još jedna, jedva manje izvanredna. Prostiranje mrežnice koju vidite ovdje stvarno je prošireni očni živac. Sada je osobita stvar da je u samoj točki ulaska optičkog živca oko neosjetljivo; tamo je slijepo. Sutra ću vam pokušati pokazati pokus koji to potvrđuje. Optički živac se odatle širi, i u području koje je za desno oko malo desno od točke ulaska mrežnjača je najosjetljivija. Možemo početi rekavši da je sigurno živac ono što osjeća svijetlo. Ipak je neosjetljiv na svijetlo upravo u točci ulaska. Ako je stvarno živac ono što osjeća svijetlo očekivali bi da to radi toliko intenzivnije na točki ulaska, ali nije. Molim pokušajte to imati na umu.
Da je cijela struktura i razmještaj oka pun mudrosti — mudrosti, ako mogu tako reći, od strane prirode — to također možete reći iz slijedeće činjenice. Tijekom dana kada pogledate predmete oko vas — ukoliko imate zdrave oči — činiti će vam se više ili manje oštri i jasni, ili barem toliko da je oštrina njihovih kontura potpuno adekvatna za orijentaciju. Ali ujutro kada se tek probudite ponekad vidite obrise okolnih predmeta veoma ne razgovjetno, kao da su obavijeni malom aureolom. Rub kruga će na primjer biti nerazgovijetan i maglovit kada ste se ujutro tek probudili. Zbog čega je to? To je zbog toga jer su tamo u našem oku dvije različite vrste stvari, naime staklasto tijelo i leća. Po porijeklu su, kao što smo vidjeli, sasvim različiti. Leća je formirana više od izvana, staklasto tijelo više od iznutra. Dok je leća prilično neživa, staklasto tijelo je puno vitalnosti. Sada, u trenutku buđenja oni još nisu prilagođeni jedno na drugo. Staklasto tijelo nam još pokušava oslikati predmete na način na koji može; leća na način na koji ona može. Moramo čekati dok se jedno drugom dobro ne prilagode. Ponovo vidite kako je duboko pokretno sve organsko. Cijela aktivnost ovisi o tome. Najprije je aktivnost diferencirana u onu od leće i onu od staklastog tijela. Od onog što je tako diferencirano aktivnost je ubrzo potom skladna i integrirana; tako se dakle jedna stvar mora prilagoditi drugoj.
Iz svih ovih stvari pokušati ćemo postepeno otkriti kako se iz odnosa oka prema vanjskom svijetu za nas pojavljuje višebojni svijet. Sada, postoji još jedan pokus koji želim danas protumačiti, i od njega ćemo djelomično krenuti sutra u proučavanju odnosa oka prema vanjskom svijetu. Ovdje je disk, montiran na kotaču i obojan bojama koje smo vidjeli ranije — onima od duge: ljubičasta, indigo, plava, zelena, žuta, narančasta i crvena. Prvo ga pogledajte i vidite sedam boja. Sada ćemo ga dovesti u rotaciju. Mogu okretati razmjerno brzo i još vidite sedam boja kao takve — jedino se rotiraju. Ali kada okrenem dovoljno brzo više ne možete vidjeti boje. Bez sumnje vidite jednoličnu sivu. Dakle moramo pitati: Zašto nam se sedam boja javlja u sivoj, sve u jednoj nijansi? Na to ćemo pokušati odgovoriti sutra. Danas ćemo navesti što moderna fizika ima za reći o tome, — što je već rečeno u Goetheovo vrijeme. Prema modernoj fizici, ovo su boje duge: crvena, narančasta, žuta, zelena, plava, indigo, ljubičasta. Dovedemo disk u rotaciju. Pojedini utisak svijetla nema dovoljno vremena da postigne da se kao takav osjeti u oku. Jedva sam na određenom mjestu vidio crvenu, brza rotacija donosi narančastu tamo a zatim žutu, i tako dalje. Sama crvena je ponovno tamo prije nego se imam vremena riješiti utisaka drugih boja. Tako ih onda dobijem sve odjednom. Ljubičasta stiže prije nego je utisak crvene nestao. Za oko, sedam boja je tako opet sastavljeno, što još jednom mora dati bijelu.
Takva je bila znanstvena doktrina čak i u Goetheovo vrijeme, i tako je bio upućivan. Dovedite obojani vrh u dovoljno brzu rotaciju: sedam boja, koje su u pokusu s prizmom poslušno poredane i stajale razdvojene, u samom oku će se ponovno ujediniti. Ali Goethe nije vidio bijelu. Sve što uvijek dobijete je siva, rekao je Goethe. Moderni priručnici to zaista priznaju; oni su također utvrdili da je sve što dobijete siva. Međutim, da bi konačno dobili bijelu, savjetuju vam da u sredinu diska stavite crnu krug, tako da se pomoću kontrasta siva može činiti bijela. Lijep način za nešto napraviti! Neki ljudi napune kockice „Fortune”, fizičari to rade s „Prirodom“ — tako da je isprave kako im paše. Otkriti ćete da je to napravljeno sa priličnim brojem temeljnih činjenica.
Trudim se nastaviti na takav način da stvorim dobar temelj. Kada to jednom napravimo, to će nam omogućiti ići dalje u druge oblasti fizike, i znanosti općenito.