.- 4. Četvrto predavanje, Stuttgart, 26 prosinca 1919.
Ur-pojava teorije boja. Newtonova teorija o česticama svijetla. Fresnelov pokus. Natrijev plamen.
Moji dragi prijatelji,
Početi ću predstavivši vam ono što bi mogli zvati „Ur-pojava” — primarna pojava — Teorije boja. Uskoro, naći ćete je potvrđenu i pojačanu u pojavi koju možete promatrati kroz cijeli opseg takozvane optike ili Teorije boja. Naravno pojava postaje složena; jednostavnu Ur-pojavu nije uvijek lako odmah prepoznati. Ali ako se potrudite naći ćete je svugdje. Jednostavna pojava — izražena na Goetheov način, za početak — je kako slijedi: Kada kroz tamu pogledate na nešto svjetlije, svijetli predmet će izgledati modificiran od tame u smjeru svijetlih boja, t.j. u smjeru crvenih i žućkastih tonova. Ako na primjer gledam na nešto sjajno i, kako bi trebali nazvati, bijelo — na bilo koje bjeličasto-sjajno svijetlo kroz dovoljno debelu ploču koja je na neki način prigušena ili zatamnjena, tada će se ono što bi mi izgledalo više ili manje bijelo ako bih gledao direktno, činiti žućkasto ili žuto-crveno (Slika IVa).
Slika IVa
Slika IVb
To je jedan pol. Suprotno, ako ovdje imate jednostavnu crnu površinu i gledate na nju direktno, vidjeti ćete je crnu, ali ako umetnete kadu vode kroz koju šaljete struju svijetla tako da je tekućina osvijetljena, gledati ćete na tamno kroz nešto svijetlo. Plavi ili ljubičasti (plavkasto-crveni) tonovi boje će se pojaviti (Slika IVb). Drugi pol je tako otkriven. To je dakle Ur-pojava: Svijetlo kroz tamu — žuta; tama kroz svijetlo — plava.
Ova jednostavna pojava može se vidjeti svuda kada se jednom prilagodimo da mislimo više realistično a ne tako apstraktno kao u modernoj znanosti. Molim da se sada sa ovog gledišta prisjetite pokusa koji smo napravili. Cilindar svijetla smo poslali kroz prizmu i tako dobili pravu skalu boja, od ljubičaste do crvene; to smo uhvatili na zaslonu. Nacrtao sam pojavu (vidi Sliku IIc i Sliku IVc). Sjetiti ćete se; ako je ovo prizma a ovo cilindar svijetla, svijetlo na neki način prolazi kroz prizmu i preusmjereno je prema gore. Nadalje, kako smo prije kazali, nije samo preusmjereno. Bilo bi jednostavno preusmjereno ako bi bilo umetnuto transparentno tijelo s paralelnim licima. Ali mi na put svijetla stavljamo prizmu — odnosno, tijelo s konvergentnim licima. Prolazeći kroz prizmu, svijetlo postaje zatamnjeno. U trenutku kada kroz prizmu šaljemo svijetlo mi dakle imamo posla s dvije stvari: najprije jednostavnim svijetlom kako protječe, i zatim prigušenjem umetnutim na put svijetla. Nadalje to prigušenje, kao što smo rekli, smješta se na put svijetla na takav način da dok je svijetlo uglavnom preusmjereno prema gore, zatamnjenje koje se javlja, zračeći prema gore kao što to radi, sjaji također u istom smjeru u kojem je samo svijetlo preusmjereno. Odnosno, tama zrači u preusmjerenom svijetlu. Tama je živa, takoreći, u preusmjerenom svijetlu, i pomoću toga su proizvedene plavkasta i ljubičasta nijansa. Ali tama zrači također prema dolje, dakle, dok je cilindar svijetla preusmjeren gore, tama ovdje zrači dolje i radi suprotno preusmjerenom svijetlu ali se ne podudara s njim. Ovdje stoga možemo reći: izvorno sjajno svijetlo, preusmjereno kao što jest, pobjeđuje i nadmašuje tamu. Dobijemo žućkaste ili žuto-crvene boje.
Slika IVc
Ako sada uzmemo dovoljno tanak cilindar svijetla, možemo također gledati u njegovu smjeru kroz prizmu. Umjesto gledati izvana na zaslon i vidjeti sliku tamo projiciranu, možemo postaviti naše oko na mjesto te slike, i, gledajući kroz prizmu, tada vidimo otvor, kroz koji je cilindar svijetla proizveden, pomjeren (Slika IVc). Još jednom dakle držeći se strogo činjenica, imamo slijedeću pojavu: Gledajući duž ovamo, vidim što bi dolazilo direktno prema meni ako prizma ne bi bila tamo, od prizme pomjereno u smjeru dolje. U isto vrijeme to vidim obojano.
Što dakle vidite u ovom slučaju? Gledajte što vidite, iznesite to jednostavno i zatim to povežite s temeljnom činjenicom koju smo upravo utvrđivali. Zatim će, ono što stvarno vidite iskrsnuti u svim detaljima. Samo se morate držati onog što je stvarno viđeno. Jer ako tako gledate na svijetli cilindar svijetla — koji, opet, sada dolazi prema vama — vidite nešto svijetlo, naime sam cilindar svijetla, ali ga gledate kroz tamu. (Da je ovdje nešto zatamnjeno, jasno je dokazano činjenicom da se plava javlja u ovoj oblasti). Kroz nešto zatamnjeno — kroz plavu boju, u suštini — gledate nešto svijetlo, naime cilindar svijetla koji dolazi prema vama. Kroz ono što je tamno gledate ono što je svijetlo; ovdje bi stoga trebali vidjeti žutu ili žućkasto-crvenu — jednom riječju, žutu i crvenu, — kao što u stvari vidite. Isto tako crvena boja ispod je dokaz da je ovdje oblast ozračena svijetlom. Jer kao što sam upravo rekao, svijetlo ovdje nadvladava tamu. Dakle kako gledate u ovom smjeru, koliko god svijetao sam cilindar svijetla mogao biti, još uvijek ga vidite kroz zračenje svijetla, u odnosu na koje je taman. Ispod, dakle, gledate na tamu kroz svijetlo i vidjeti ćete plavu ili plavkasto-crvenu. Trebate samo izraziti primarnu pojavu, — to vam kaže što stvarno vidite. Vaše je oči ovdje susrelo ono što bi vidjeli u drugom primjeru. Ovdje je na primjer plava i vi gledate kroz nju; stoga svijetlo izgleda crvenkasto. Na donjem rubu imate oblast koja je obasjana. Koliko god svijetao cilindar svijetla mogao biti, vi ga vidite kroz prostor koji je osvijetljen. Dakle vidite nešto tamnije kroz osvijetljeni prostor i tako to vidite plavo. Ono što je bitno je polarnost.
Za pojavu koju smo prvu proučavali — ono na zaslonu — možete koristiti naziv „objektivne” boje ako želite govoriti učeno. Ova druga — ona koju vidite gledajući kroz prizmu — tada bi se zvala „subjektivni” spektar. „Subjektivni” spektar javlja se kao inverzija „objektivnog”.
U vezi svih ovih pojava bilo je mnogo intelektualnih špekulacija, moji dragi prijatelji, u moderno vrijeme. Pojava nije samo bila promatrana i navedena čisto kao pojava, kao što smo mi to težili. Bilo je uvijek toliko špekulacija o njima; zaista, počevši s čuvenim Newtonom, znanost je u špekulacijama otišla u krajnje ekstreme. Newton, nakon što je prvo vidio i bio impresioniram ovim spektrom boja, počinje špekulirati o prirodi svijetla. Ovdje je prizma, kazao je Newton; puštamo bijelo svijetlo unutra. Boje su već tamo u bijelom svijetlu; prizma ih priziva naprijed i one se sada poredaju u formaciju. Ja sam tako raščlanio bijelo svijetlo na njegove sastojke. Newton je sada zamišljao da svakoj boji odgovara vrsta supstance, tako da je sedam boja zajedno sadržano kao posebna supstanca u svijetlu. Prolaz svijetla kroz prizmu za Newtona je kao vrsta kemijske analize, čime je svijetlo razdvojeno u sedam posebnih supstanci. Čak je pokušao sebi predstaviti koje supstance emitiraju relativno veće čestice — sitne sfere ili kuglice — a koje manje. Prema tom konceptu Sunce nam šalje njegovo svijetlo, mi ga puštamo u prostoriju kroz kružni otvor i ono prolazi u cilindru svijetla. To se svijetlo međutim sastoji od uvijek toliko mnogo čestica — sitnih malih tijela. Udarajući u prizmu one su skrenute s njihova izvornog kursa. Konačno bombardiraju zaslon. Tada tamo te male topovske kuglice udaraju. Manje lete dalje gore, veće ostaju više dolje. Najmanje su ljubičaste, najveće crvene. Tako su dakle velike odvojene od malih.
Ova ideja da postoji supstanca ili brojne supstance koje lete prostorom ubrzo je bila ozbiljno uzdrmana od drugih fizičara — Huyghensa, Younga i drugih, — dok napokon fizičari nisu sebi rekli: Teorija čestica malih topovskih kuglica od nekuda pokrenutih, projiciranih ili ne kroz medij koji ih lomi, stižući na zaslon i tamo proizvodeći sliku, ili opet nalaze put do oka i u nama pobuđuju pojavu crvene, itd., — to ipak neće biti. Oni su konačno dovedeni do ovog zaključka eksperimentom Fresnela, prema kojem je neki preliminarni rad bio napravljen prije, od jezuita Grimaldia među ostalima.
Slika IVd
Fresnelov pokus je korpuskularnu teoriju veoma značajno uzdrmao. Njegovi pokusi su zaista zanimljivi, i moramo pokušati dobiti jasnu ideju što se zbilja zbiva kada su pokusi postavljeni na način kako je on to radio. Molim vas sada, obratite veliku pažnju na puke činjenice; želimo ovakvu pojavu proučavati sasvim egzaktno. Recimo da imam dva ogledala i izvor svijetla — plamen na primjer, koji baca svijetlo odavde (Slika IVd). Ako zatim podignem zaslon — recimo, ovdje — dobiti ću slike putem jednog zrcala i također slike putem drugog zrcala. Takva je raspodjela koju bi pretpostavili; Crtam je u presjeku. Ovdje su dva ogledala — ravna zrcala, postavljeno pod vrlo malim kutom jedno prema drugom, — ovdje je izvor svijetla, nazvati ću to L, a ovdje je zaslon. Svijetlo je reflektirano i pada na zaslon; tako da mogu osvijetliti zaslon s reflektiranim svjetlom. Jer ako pustim da svijetlo udara ovdje, uz pomoć ovog zrcala mogu osvijetliti ovaj dio zaslona, čineći ga ovdje svjetlijim nego u okolnoj oblasti. Sada ovdje imam drugo zrcalo, s kojim je svijetlo reflektirano malo drugačije. Dio konusa svijetla, pošto je reflektiran odavde dolje (od drugog zrcala) na zaslon, još uvijek pada na gornji dio. Nagib dva zrcala je takav da je zaslon osvijetljen i refleksijom od gornjeg zrcala i refleksijom od donjeg. Biti će dakle kao da je zaslon bio osvijetljen sa dva različita mjesta. Sada recimo da je fizičar, svjedočeći ovom pokusu, razmišljao na Newtonov način. On bi raspravljao: Ovdje je izvor svijetla. On bombardira prvo zrcalo, bacajući svoje male topovske loptice u ovom smjeru. Nakon što odskoče od zrcala dosežu zaslon i osvijetle ga. U međuvremenu, druge odskaču sa donjeg zrcala, jer mnoge od njih idu također i u tom smjeru. Biti će mnogo svjetlije na zaslonu kada su dva zrcala nego da je samo jedno. Dakle ako uklonim drugo zrcalo zaslon će sigurno biti manje osvijetljen od reflektiranog svijetla nego kada su tamo dva zrcala. Tako bi naš fizičar raspravljao, iako mu doduše može doći jedna prilično poražavajuća misao, jer zasigurno dok ova mala tijela idu svojim putem nakon refleksije, druga su na njihovom putu prema dolje (vidi sliku). Zašto onda ova potonja ne bi udarila prva i odvela ih s njihova kursa, teško je vidjeti. Dapače, sve zajedno, u priručnicima ćete naći najljepše izvještaje o tome što se događa prema teoriji valova, ali dok se ove stvari izračunavaju veoma uredno, ne može se ne misliti da nitko nikada nije shvatio, kada jedan val juri križajući se kroz drugi, kako to može jednostavno proći nezapaženo?
Sada pokušajmo dokučiti što se u stvarnosti događa kod ovog pokusa. Recimo da je ovo jedna struja svijetla. Refleksijom je bačeno ovamo prijeko, ali sada ovdje stiže druga struja svijetla i susreće je, — pojava je neporeciva. Jedna drugu ometaju. Jedna želi juriti; druga stiže na put i, kao posljedica, gasi svijetlo koje dolazi s druge strane. Jureći kroz njega gasi svijetlo. Ovdje dakle na zaslonu ne dobijemo osvjetljenje već je u stvari tama reflektirana ovdje preko. Tako ovdje dobijemo element tame (Slika IVe). Ali sada sve ovo ne miruje, — u stalnom je kretanju. Ono što je ovdje bilo ometeno, ide dalje. Ovdje je, takoreći, u svijetlu nastala rupa. Svijetlo juri kroz; napravljena je rupa, pojavljuje se tama. I kao rezultat ove „rupe”, slijedeće tijelo od svjetla će prolaziti kroz to sve lakše i uz tamu imati ćete komad svijetla toliko svjetliji. Slijedeća stvar koja se događa, jedan korak dalje, je da još jednom mali cilindar svijetla odozgo utječe na mjesto svijetla, opet gasi ovo potonje, i tako izaziva još jedan element tame. I kako se tama sa svoje strane tako pomakla na slijedeći korak, ovdje opet svijetlo može proći lakše. Dobijemo uzorak rešetke, krećući se iz koraka u korak. Red po red, svijetlo odozgo može proći i gasi drugo, proizvodeći tamu, još jednom, i to ide dalje korak po korak. Tu onda moramo dobiti izmjenjivanje svijetla i tame, jer gornje svijetlo prolazi kroz donje i na taj način pravi učinak rešetke.
Slika IVe
To je ono što tražim od vas da najtemeljitije promislite; trebali bi moći pratiti u mislima, kako nastaje ovakva rešetka. Imati ćete izmjenjive dijelove svijetla i tame, budući da svijetlo ovdje juri u svijetlo. Kada jedno svijetlo juri u drugo svijetlo je poništeno — okrenuto u tamu. Činjenicu da se pojavljuje takva rešetka objasniti će se posebnim uređenjem kojeg smo napravili s ova dva zrcala. Brzina svijetla — ne, uopće što se ovdje javlja putem razlika u brzini svijetla, — nije od velikog značaja. Ono što želim razjasniti je ono što se ovdje pojavljuje unutar samog svijetla putem ovog uređaja, tako da je reflektiran učinak-rešetke — svijetlo, tama, svijetlo, tama, i tako dalje.
Sada oni fizičari — sam Fresnel, u stvari — raspravljaju ovako: ako je svijetlo struja korpuskularnih tijela, podrazumijeva se da što je više tijela jurilo u određenom smjeru, tamo mora postajati svjetlije, — ili inače treba pretpostaviti da jedna čestica jede drugu! Jednostavna teorija korpuskularne emanacije neće objasniti ovu pojavu izmjene svijetla i tame. Upravo smo vidjeli kako stvarno treba biti objašnjena. Ali fizičarima ne dolazi da uzmu čistu pojavu kao takvu, što je ono što treba napraviti. Umjesto toga, i po analogiji s određenom drugom pojavom, oni se late objašnjavanja na materijalistički način. Bombardiranje malih kuglica materije više ne pomaže. Stoga oni kažu: Pretpostavimo, ne da je svijetlo po sebi struja finih supstanci, već da je kretanje u veoma finom supstancijalnom mediju — „eteru”. To je kretanje u eteru. I, za početak, zamišljali su da svijetlo propagira kroz eter na isti način kao i zvuk kroz zrak (Euler je na primjer mislio tako). Ako prizovem zvuk, zvuk je propagiran kroz zrak na takav način da ako je ovo mjesto gdje je zvuk izazvan, zrak u neposrednom susjedstvu je, za početak, sabijen. Sabijeni zrak se javlja ovdje. Sada sabijeni zrak sa svoje strane pritišće susjedni zrak. Širi se, trenutno proizvodeći u svom susjedstvu sloj razrijeđenog zraka. Preko ovog slijeda sabijanja i širenja, poznatog kao valovi, zamišljamo da se zrak širi. Za početak, oni su pretpostavili da su valovi ove vrste također raspireni u eteru. Međutim, postoji pojava u suprotnosti s ovom idejom; pa su onda rekli sebi: Svijetlo je zaista valno kretanje, ali su valovi drugačije vrste od onih zvučnih. Kod zvuka postoji sabijanje ovdje, zatim dolazi raspršivanje, i sve se to kreće. Takvi valovi su „longitudinalni”. Za svijetlo, taj pojam neće vrijediti. Kod svijetla, čestice etera moraju se kretati pod pravim kutovima u smjeru u kojem je svijetlo propagirano. Kada, dakle, ono što zovemo „zraka svijetla” juri kroz zrak — s brzinom, sjetiti ćete se, od 300.000 kilometara u sekundi — sitne čestice će uvijek vibrirati pod pravim kutom na smjer u kojem svijetlo juri. Kada te vibracije dospiju u naše oko, mi ih opažamo.
Primijenite ovo na Fresnelov pokus: dobijemo slijedeću ideju. Kretanje svijetla je, još jednom, vibracija pod pravim kutovima na smjer u kojem je svijetlo propagirano. Ova zraka, idući prema nižem od dva zrcala, vibrira, recimo, na ovaj način i nadovezuje se ovdje. Kao što sam rekao prije, činjenica da će valno kretanje u mnogim smjerovima ići poprijeko jedno kroz drugo, zanemarena je. Prema fizičarima koji tako razmišljaju, one neće ni na koji način ometati jedna drugu. Međutim ovdje, na zaslonu u pokusu, ometaju; ili opet, ojačavaju jedna drugu. U stvari, što će se ovdje dogoditi? Kada vlak valova stigne ovdje, lako je moguće da se dogodi da jedna infinitezimalna čestica s njenim okomitim vibracijama vibrira prema dolje upravo u trenutku kada druga vibrira prema gore. Tada će one poništiti jedna drugu i na ovom mjestu će se pojaviti tama. Ili ako obje u istom trenutku vibriraju prema gore, nastati će svijetlo. Tako oni objašnjavaju, vibracijama infinitezimalnih čestica, ono što smo mi upravo objašnjavali samim svjetlom. Govorio sam da ovdje dobivamo izmjene svijetlih dijelova i tamnih. Takozvana valna teorija svijetla objašnjava ih na pretpostavci da je svijetlo valno kretanje u eteru. Ako infinitezimalne čestice vibriraju tako da pojačavaju jedna drugu, nastati će svjetliji dio; ako suprotno jedna drugoj, dobijemo tamniji dio.
Morate shvatiti kolika je velika razlika tu između uzimanja pojava čisto kakve jesu — postavljajući ih, prateći ih s našim razumijevanjem, ostajući usred samih pojava — i s druge strane dodajući im naše vlastite invencije. Ovo kretanje etera je konačno čista invencija. Jednom izumivši takvu pojavu možemo naravno raditi kalkulacije o njoj, ali to ne dokazuje da je stvarno tamo. Sve što je čisto kinematičko ili foronomsko u ovim koncepcijama samo je mišljeno od nas, a tako je i sva aritmetika. Iz ovog primjera vidite: naš temeljni način mišljenja traži od nas da tako objasnimo pojave da one same budu eventualno objašnjenje; one moraju sadržavati njihovo vlastito objašnjenje. Molim da to dobro pohranite. Čisto istkane teorije i teoretiziranja treba odbaciti. Možete objasniti što želite dodajući stvari iz vedra neba, o kojima čovjek nema znanja. Naravno može se zamišljati da su valovi tamo, i može biti da se jedan ljulja prema gore dok se drugi prema dolje tako da ponište jedan drugog. Ali to je sve izumljeno! Ono što je neupitno tamo je ova rešetka, — to vidimo u potpunosti reflektirano. U samo svijetlo moramo gledati, ako želimo izvorno a ne lažno, objašnjenje.
Slika IV f
Slika IVg
Upravo sam govorio: kada jedno svijetlo ide kroz drugo, ili ulazi u bilo kakav odnos s njim, lako može imati učinak prigušivanja ili čak gašenja na drugo, baš kao što će efekt prizme prigušiti svijetlo. To je opet izvedeno u slijedećem pokusu, kojeg ćemo zapravo napraviti, Sada ću to nacrtati. Možemo imati ono što sam pokazao jučer — spektar koji se širi od ljubičaste do crvene — izazvan direktno od Sunca. Ali možemo također generirati spektar na drugi način. Umjesto da pustimo da Sunce sja kroz otvor na zidu, napravimo čvrsto tijelo koje isijava toplinu, — užareno (Slika IVf). Kada smo ga uskoro dobili bijelog usijanog, također će nam dati takav spektar. Nije bitno da li spektar dobijemo od Sunca ili od užarenog tijela.
Sada možemo generirati spektar na nešto drugačiji način (Slika IVg). Recimo da je ovo prizma a ovo natrijev plamen — plamen u kojem isparava metal natrij. Natrij prelazi u plin; gori i isparava. Mi pravimo spektar natrija kako isparava. Zatim se događa osobita stvar. Radeći spektar, ne od Sunca ili užarenog čvrstog tijela već od užarenog plina, nalazimo mjesto u spektru snažno razvijeno. Za natrijevo svijetlo to je u žutom. Ovdje bi bila crvena, narančasta, žuta, sjećate se. Žuta je najjače razvijena u spektru natrija. Ostatak spektra je zakržljao — jedva da je tamo. Sve ovo — od ljubičaste do žute i zatim opet od žute do crvene — zakržljalo je. Izgleda da smo dobili vrlo usku sjajnu žutu traku, ili kako se obično kaže, žutu liniju. Uočite dobro, žuta linija se javlja utoliko što je dio cijelog spektra, jedino je ostatak spektra u ovom slučaju zakržljao, atrofirao takoreći.
Od raznih tijela možemo napraviti spektar ovakve vrste ne kao pravilan spektar već u obliku svijetlih, sjajnih linija. Iz ovog vidite da obrnuto, ako ne znamo što je u plamenu i napravimo spektar toga, možemo zaključiti, ako dobijemo ovaj žuti spektar na primjer, da u plamenu postoji natrij. Tako možemo prepoznati koji od metala su tamo.
Ali dolazi do izvanredne stvari kada kombiniramo dva pokusa. Generiramo ovaj cilindar svijetla i od njega spektar, dok u isto vrijeme umećemo natrijev plamen, tako da se užareni natrij nekako sjedini s cilindrom svijetla (Slika IVh). Što se tada događa veoma je slično onom što sam vam pokazivao u Fresnelovu pokusu. U dobivenom spektru mogli bi očekivati da se žuta pojavi posebno snažno, pošto je tu od početka a sada je tome dodana žuta natrijeva plamena. Ali to nije ono što se događa. Upravo suprotno, žuta natrijeva plamena gasi drugu žutu i ovdje dobijete tamno mjesto.
Slika IVh
Upravo gdje biste očekivali svjetliji dio dobijete tamniji. Zašto je to tako? To jednostavno zavisi o intenzitetu sile koja je dovedena. Da je natrijevo svijetlo koje se ovdje pojavljuje bilo dovoljno nesebično da pusti raspireno žuto svijetlo koje se pojavljuje ovdje, radeći tako trebalo bi ugasiti sebe. Ono to ne radi; postavlja se na put upravo na mjestu gdje bi žuta trebala prolaziti. Jednostavno je tamo, i premda i sama žuta, efekt toga nije da pojača već da gasi. Kao stvarna aktivna sila, postavlja se na put, kao što bi to mogla čak i ravnodušna prepreka; staje na put. Žuti dio spektra je ugašen i umjesto toga je dovedena crna traka. Iz ovog opet vidite, trebamo samo imati na umu ono što je stvarno tu. Samo svijetlo koje teče daje nam objašnjenje.
To su stvari koje bih želio da primijetite. Fizičari bi objašnjavajući stvari na Newtonov način naravno raspravljali: Ako ovdje imamo komad bijele — recimo, svijetlu traku — i na nju gledam kroz prizmu, pojavljuje mi se na takav način da dobijem spektar: crvenu, narančastu, žutu, zelenu, plavu, tamno plavu, ljubičastu (Slika IVi). Goethe je rekao: Pa, u krajnjoj nuždi, to bi moglo. Ako je priroda zaista takva — ako je svijetlo napravila kompozitnim — dobro bi mogli pretpostaviti da je uz pomoć prizme to svijetlo raščlanjeno u više dijelova. Dobro u redu; ali sada isti ti ljudi koji kažu da se svijetlo sastoji od tih sedam boja — tako da su sedam boja dijelovi ili sastojci svijetla — ti isti ljudi tvrde da je tama baš ništa, — da je samo odsutnost svijetla. Ipak ako ostavim crnu traku usred bijelog — ako imam jednostavan bijeli papir s crnom trakom u sredini i na to pogledam kroz prizmu, — tada također vidim da dobijem dugu, jedino su sada boje u drugačijem poretku (Figure IVk), — svjetlo ljubičasta u sredini, i na jednoj strani se spaja u zelenkasto-plavu. Dobijem grupu boja u drugačijem poretku. Po teoriji raščlanjivanja sada bi trebao reći: pa i crna je raščlanjiva i ja bi dakle trebao priznati da je tama više nego samo odsustvo svijetla. I tama bi također trebala biti raščlanjiva i sastojala bi se od sedam boja. To, da je vidio i crnu grupu također u sedam boja, samo u drugačijem poretku, — to je ono što je Goethea odbilo. I to nam je opet pokazivalo kako je nužno pojave jednostavno uzimati onako kako ih nađemo.
Slika IVi
Slika IVk