.- 5. Peto predavanje, Stuttgart, 27 prosinca 1919.
Kirchhoff-Bunsenov pokus. Fosforoscencija, fluoroscencija, boje tijela. Kontrast između prostora i vremena s jedne strane, i brzine s druge.
Moji dragi prijatelji,
Danas ću početi pokazivanjem, onako kako je moguće s našim ograničenim resursima, pokusa o kojem smo govorili zadnji puta. Sjetiti ćete se: kada užareno čvrsto tijelo širi svoje svijetlo i mi to svijetlo propustimo kroz prizmu, dobijemo „spektar”, svijetlu sliku, veoma sličnu onome što bi dobili od Sunca, (usporedi Sliku IVf, pri kraju predavanja IV). Sada također možemo dobiti svijetlu sliku sa svijetlom koje se širi od užarenog plina; međutim ta slika samo prikazuje jednu ili više pojedinačnih linija svijetla ili male grupe svijetla na različitim mjestima, prema korištenoj supstanci, (Slika IVg). Ostatak spektra je zakržljao, takoreći. Veoma pažljivim pokusom, točno je, trebali bi opažati da sve sjajno daje potpuni spektar — šireći se cijelim putem od crvene do ljubičaste, da ne nabrajam. Recimo na primjer da napravimo spektar s užarenim natrijevim plinom: usred veoma slabog spektra postoji mjesto s daleko intenzivnijom žutom linijom, čineći da ostatak u kontrastu izgleda još tamnije. O natriju se dakle često govorilo kao da daje samo ovu žutu liniju.
A sada dolazimo do izvanredne činjenice, koja je, premda prije nije bila nepoznata, bila iznesena na svijetlo iznad tek 1859-e čuvenim pokusom Kirchhoffa i Bunsena. Ako uredimo stvari tako da izvor svijetla koji generira stalni spektar i jedan koji generira, recimo, natrijevu liniju, mogu imati učinka takoreći simultano, naći će se da natrijeva linija djeluje kao netransparentno tijelo. Ispriječi se na putu kvalitete svijetla koja bi se javila na ovom mjestu (t.j. na žutom) spektra. Briše je, tako da imamo ovdje crnu liniju na mjestu žute, (Slika IVh). Jednostavno navodeći činjenicu, ovo je dakle ono što trebamo reći: Za žutu spektra, druga žuta (čija jačina mora biti barem jednaka jačini svijetla koje je upravo razvijeno na tom mjestu spektra) djeluje kao neprozirno tijelo. Kao što ćete danas vidjeti, elementi koje sastavljamo utrti će put razumijevanju također i ove pojave. Na prvom mjestu međutim moramo se držati čistih činjenica.
Sada ćemo vam pokazati, onako kako smo u mogućnosti, da se ova tamna linija zaista javlja u spektru kada umetnemo zažareni natrij. Nismo bili u mogućnosti postaviti pokus tako da projiciramo spektar na zaslon. Umjesto toga promatrati ćemo spektar gledajući pravo u njega s našim očima. Jer moguće je vidjeti spektar i na taj način također; tada se pojavljuje premješten dolje umjesto gore, k tome su i boje preokrenute. Već smo razgovarali, zašto je to da se boje pojavljuju na taj način kada jednostavno gledamo kroz prizmu.
Pomoću ovog uređaja, generirali smo cilindar svijetla; puštamo ga da prolazi ovdje, i, gledajući u njega, vidimo ga tako prelomljena. (Pokus je pokazan svima po redu).
Da bi iskoristili kratko preostalo vrijeme — sada ćemo morati razmotriti odnos boja prema onom što zovemo „tijela”. Kao prijelaz na taj problem gledanja na odnos između boja i onog što obično zovemo „tijela” — ipak ću prikazati slijedeći eksperiment. Sada vidite potpuni spektar projiciran na zaslonu. Na put cilindra svijetla postavljam korito u kojem je malo joda otopljenog u ugljičnom disulfidu. Primijetite kako je spektar promijenjen. Kada na put cilindra svijetla postavim otopinu joda u ugljičnom disulfidu, ovo svijetlo je ugašeno. Vidite spektar jasno podijeljen u dva dijela; srednji dio je izbrisan. Vidite jedino ljubičastu na jednoj strani, crvenkasto-žutu na drugoj. U tome što sam uzrokovao da svijetlo prolazi kroz ovu otopinu — joda u ugljičnom disulfidu — vidite cijeli spektar podijeljen na dva dijela; vidite samo dva pola na svakoj strani.
Postalo je kasno i samo ću imati vremena za nekoliko načelnih pitanja. U vezi odnosa boja i tijela koja vidimo oko nas (od kojih su sva u konačnici obojana), biti će objašnjeno kako uopće dolazi do toga da se pojavljuju obojena. Kako u stvari dolazi do toga da materijalna tijela imaju takav odnos prema svijetlu? Kako ona, jednostavno ostvareno pomoću njihove materijalne egzistencije takoreći, razvijaju takav odnos prema svijetlu da jedno tijelo izgleda crveno, drugo plavo, i tako dalje. Bez sumnje je najjednostavnije reći: Kada bezbojno sunčevo svijetlo — prema fizičarima, skup svih boja — pada na tijelo koje izgleda crveno, to je jer tijelo proguta sve druge boje i natrag baca crvenu. Slično jednostavno možemo objasniti zašto drugo tijelo izgleda plavo. Ono guta preostale boje i natrag baca samo plavu. Mi s druge strane moramo izbjeći ta špekulativna objašnjenja i pristupiti činjenici o kojoj se radi — naime načinu na koji vidimo ono što zovemo „obojana tijela” — pomoću čistih činjenica. Činjenica na činjenicu u pravilnom nizu će nam konačno omogućiti da na vrijeme „uhvatimo” — takoreći, za zaokružimo — ovu veoma kompleksnu pojavu.
Slijedeće će nas dovesti na put. Čak i u 17-om stoljeću, možemo se sjetiti, kada se još uvijek vršila alkemija u nekoj mjeri, govorili su o takozvanim „fosforima” ili svijetlo-nositeljima. To je značilo ovo: — Bolonjski obućar je, da uzmemo jedan primjer, radio neke alkemijske pokuse s vrstom teškog fluorita (barita). Od toga je napravio ono što se tada zvalo „bolonjski kamen”. Kada je to izložio svijetlu, došlo je do čudne pojave. Nakon izlaganja kamen je neko vrijeme blistao, emitirajući određeno obojano svijetlo. Bolonjski kamen je stekao odnos sa svijetlom, koji je izrazio tako da je nakon izlaganja još sijao — nakon što je svijetlo uklonjeno. Kamenje ove vrste je zatim istraživano na mnoge načine i nazvano je „fosfori”, Ako susretnete riječ „fosfor” ili “fosforus” u literaturi tog vremena, ne biste trebali uzeti da znači ono što se danas naziva “fosforus”; odnosi se na fosforescentna tijela te vrste — nositelje svjetlosti, t.j. phos-phores.
Međutim, čak ni ova pojava naknadne-luminiscencije — fosfor-esencije — nije najjednostavnija. Jedna druga pojava je stvarno jednostavna. Ako uzmete obično parafinsko ulje i gledate kroz njega prema svijetlu, ulje djeluje pomalo žuto. Ako se s druge strane smjestite tako da pustite da svijetlo prolazi kroz ulje dok vi na njega gledate od iza, ulje će izgledati da sjaji s plavkastim svijetlom — međutim, jedino toliko dugo, dok svijetlo utječe na njega. Isti pokus se može napraviti s raznim drugim tijelima. Najzanimljiviji je ako napravite otopinu biljno zelene — klorofila (Slika Va). Pogledajte prema svijetlu kroz otopinu i izgleda zelena. Ali ako zauzmete položaj donekle iza nje — ako je ovo (Slika Va) otopina a ovo svijetlo ide kroz nju, dok gledate od iza ondje gdje prolazi svijetlo — klorofil sjaji natrag s crvenim ili crvenkastim svijetlom, baš kao što je parafin sijao plavo.
Slika Va
Ima mnogo tijela s ovim svojstvom. Sjaje na drugačiji način kada, takoreći, od sebe šalju svijetlo natrag — kada su nekako došli u odnos sa svijetlom, mijenjajući ga preko vlastite prirode — nego kada svijetlo prolazi kroz njih kao kroz transparentno tijelo. Pogledajte klorofil od iza: vidimo — takoreći — što je svijetlo radilo u klorofilu; vidimo uzajamni odnos između svijetla i klorofila. Kada na ovaj način tijelo sjaji s jednom vrstom svijetla dok je osvijetljeno drugom vrstom svijetla, pojavu zovemo fluorescencija. I, možemo reći: što je u stvari fosforescencija? To je fluorescencija koja traje duže. Jer to je fluorescencija kada klorofil, na primjer, sjaji crvenkastim svijetlom dok god je izložen svijetlu. S druge strane kada postoji fosforescencija, kao kod bolonjskog kamena, možemo oduzeti svijetlo i stvar još neko vrijeme sjaji. Ono dakle zadržava svojstvo sjajenja obojenog svijetla, — svojstvo kojeg klorofil ne zadržava. Tako imate dva stupnja. Jedan je fluorescencija: činimo tijelo obojanim dok god ga osvjetljavamo. Drugi je fosforescencija: uzrokujemo da tijelo ostane obojano još neko vrijeme nakon iluminacije. I sada postoji treći stupanj: tijelo se, kao rezultat onoga što god da je to što svijetlo radi s njim, pojavljuje s trajnom bojom. Imamo ovaj niz: fluorescencija, fosforescencija, obojanost tijela.
Tako smo pojave smjestili, uvjetno govoreći, jednu do druge. Ono što moramo pokušati je pojavi pristupiti ispravno s našim mišljenjem, našim formiranjem ideja. Postoji još jedna temeljna ideja koje se danas trebate držati, jer ćemo je kasnije željeti povezati sa svim ovim drugim stvarima. Molim, još jednom, samo točno mislite o onom što ću iznijeti. Mislite što preciznije možete. Opet ću vas podsjetiti (kao jednom prije u ovim predavanjima) na formulu za brzinu, recimo v. Brzina je izražena, kao što znate, dijeljenjem s, udaljenošću koju je pokretni objekt prešao, s vremenom t. Ovo je dakle formula:
v = s / t
Sada prevladava mišljenje da ono što je zapravo dano u stvarnoj prirodi u takvom slučaju je udaljenost s koju tijelo prijeđe, i vrijeme t koje za to uzima. Mi smo trebali dijeliti stvarnu udaljenost s sa stvarnim vremenom t, da dobijemo brzinu v, koja u pravilu nije prepoznana kao sasvim realna već više kao vrsta funkcije, kao ishod dijeljenja. Takvo prevladava mišljenje. A ipak u prirodi nije tako. Od tri veličine — brzina, prostor i vrijeme, — brzina je jedina koja ima stvarnost. Ono što je stvarno u svijetu izvan nas je brzina; s i t dobijemo samo razdvajajući danu ukupnost, v, u dva apstraktna entiteta. Do njih dolazimo jedino na osnovu brzine, koja je stvarno tamo. To je dakle, u određenoj mjeri, naš postupak. Vidimo takozvano „tijelo” kako se giba kroz prostor s određenom brzinom. Da ima tu brzinu, realna stvar je o njemu. Ali sada prionimo radu i mislimo. Mi više ne predočavamo brzu ukupnost, brzo pokretno tijelo; umjesto toga, mislimo u pogledu dviju apstrakcija. Raščlanjujemo, ono što je stvarno jedno, u dvije apstrakcije. Pošto postoji brzina, postoji udaljenost koja se prolazi. Tu udaljenost mi predočavamo na prvom mjestu, a na drugom mjestu predočavamo vrijeme koje za to treba. Iz brzine, jedne stvari koja je stvarno tamo, mi smo našim misaonim procesom rastavili prostor i vrijeme; ipak prostor o kojem se radi uopće nije tamo izuzev kao ishod brzine, niti je u tom slučaju vrijeme. Prostor i vrijeme, u usporedbi sa stvarnom stvari koju označavamo kao v, uopće nisu realiteti, oni su apstrakcije koje mi sami izvlačimo iz brzine. Nećemo se sporazumjeti s vanjskom stvarnošću, moji dragi prijatelji, dok nam ovo nije potpuno jasno. Mi smo u našem procesu poimanja prvo stvorili tu dualnost prostora i vremena. Realna stvar koju imamo izvan nas je brzina i samo to; a „prostore” i „vrijeme”, mi sami smo ih najprije kreirali pomoću dvije apstrakcije u koje se — ako želite tako reći — brzina raspada za nas.
Od brzine se, u stvari, možemo odvojiti, dok od prostora i vremena ne možemo; oni su unutar našeg percipiranja, — u našoj aktivnosti percipiranja. S prostorom i vremenom mi smo jedno. Ovo što sada govorim ukazuje na mnogo toga. S prostorom i vremenom mi smo jedno. Dobro promislite. Mi nismo jedno s brzinom koja je tamo izvan nas, ali jesmo jedno s prostorom i vremenom. Niti bi trebali, bez dodatnih poteškoća, pripisati vanjskim tijelima ono s čime smo mi sami jedno; trebali bi to koristiti samo da dobijemo odgovarajuću ideju o tim vanjskim tijelima. Sve što trebamo reći je da preko prostora i vremena, s kojima smo veoma intimno ujedinjeni, upoznajemo i shvaćamo stvarnu brzinu. Ne bi trebali reći „Tijelo se kreće preko takve i takve udaljenosti”; trebali bi samo reći: „Tijelo ima brzinu”. Niti bi trebali reći, „Tijelu treba toliko i toliko vremena da to napravi“, već opet samo ovo: „Tijelo ima brzinu”. Pomoću prostora i vremena mi samo mjerimo brzinu. Prostor i vrijeme su naši vlastiti instrumenti. Vezani su za nas, — to je esencijalna stvar. Ovdje opet vidite oštru liniju podjele između onog što se općenito naziva „subjektivno” — ovdje, prostor i vrijeme — i „objektivne” stvari — ovdje, brzina. Bilo bi dobro, moji dragi prijatelji, ako ćete ovo veoma jasno ponijeti kući; istina će tada sve više svitati u vama: v nije samo kvocijent s i t. Numerički, to je točno, v je izraženo kvocijentom s i t. Ono što izražavam ovim brojem v je međutim stvarnost — stvarnost koje je esencija, da ima brzinu.
Ono što sam vam ovdje prikazao s obzirom na prostor i vrijeme — naime da su neodvojivi od nas i mi ne bi trebali u mislima odvajati sebe od njih — također je točno za još jednu stvar. Ali, moji dragi prijatelji (ako ovo mogu reći usput), ljudi su još previše opsjednuti starom navikom Konigsberga, s čime mislim, Kantovskom idejom. „Konigsberg” navike se treba riješiti, ili se inače može misliti da sam ja sam ovdje govorio „Konigsberg”, kao govoreći “prostor i vrijeme su u nama”. Ali to nije ono što govorim. Ja govorim da u percipiranju stvarnosti izvan nas — brzine — mi koristimo prostor i vrijeme za našu percepciju. U stvari, prostor i vrijeme su i u nama i izvan nas. Stvar je u tome da se mi ujedinjujemo s prostorom i vremenom, dok se ne ujedinjujemo s brzinom. Ova potonja projuri mimo nas. To je sasvim različito od Kantovske ideje.
Sada još jednom: ovo što sam rekao o prostoru i vremenu također je točno i za nešto drugo. Jednako kao što smo ujedinjeni prostorom i vremenom sa objektivnom stvarnošću, dok najprije moramo pogledati za brzinom, tako smo na sličan način, mi jedan te isti element s takozvanim tijelima kada god ih promatramo pomoću svijetla. Ne bi trebali pripisati objektivnost svijetlu ništa više nego prostoru i vremenu. Mi plivamo u prostoru i vremenu baš kao što tijela plivaju u tome s njihovim brzinama. Tako također i mi plivamo u svijetlu, baš kao što tijela plivaju u svijetlu. Svijetlo je element zajednički i nama i stvarima izvan nas — takozvanim tijelima. Možete stoga zamisliti: Recimo da ste tamnu sobu postupno ispunili svijetlom, prostor postaje nečim ispunjen — zovite to x, ako hoćete — nešto u čemu ste vi i u čemu su stvari izvan vas. To je zajednički element u kojem i vi, i ono što je izvan vas, plivate. Ali ipak moramo pitati: Kako uspijevamo plivati u svijetlu? Očito ne možemo u njemu plivati s onim što obično zovemo naše tijelo. Mi se međutim kovitlamo u njemu s našim eterskim tijelom. Nikada nećete shvatiti što je svijetlo bez da idete u te realitete. Mi s našim eterskim tijelom plivamo u svijetlu (ili, ako hoćete, možete reći, u svjetlosnom eteru; riječ nije bitna u vezi toga). Još jednom dakle: S našim eterskim tijelom mi plivamo u svijetlu.
Sada, tijekom ovih predavanja vidjeli smo kako se boje pojavljuju — i to na mnogo načina — u i oko samog svijetla. Na najrazličitije načine, boje se pojavljuju u i oko svijetla; tako se također pojavljuju, ili opstaju, u takozvanim tijelima. Mi vidimo sablasne, spektralne boje takoreći, — one koje se pojavljuju i nestaju unutar samog svijetla. Jer ako samo bacim spektar ovdje to je zaista kao gledanje sablasti; one lebde, nestalno, u prostoru. Takve boje dakle mi promatramo, u, i oko svijetla.
U svijetlu, upravo sam rekao, mi plivamo s našim eterskim tijelom. Kako se onda povezujemo s nestalnim bojama? Mi smo u njima s našim astralnim tijelom; to je ništa drugo nego to. Mi smo ujedinjeni s bojama s našim astralnim tijelom. Vi nemate alternative, moji dragi prijatelji već da shvatite da kada i gdjegod vidite boje, s vašom astralnošću vi ste ujedinjeni s njima. Ako ćete dosegnuti bilo kakvo izvorno znanje nemate alternative, već morate sebi reći: Svijetlo za nas ostaje nevidljivo; mi plivamo u njemu. Ovdje je kao i s prostorom i vremenom; ne bi ih trebali zvati objektivnim, jer mi sami u njima plivamo. Tako isto bi trebali gledati svijetlo kao element zajednički i nama i stvarima izvan nas; dok u bojama trebamo prepoznati nešto što se može pojaviti samo utoliko što mi preko naših astralnih tijela dolazimo u odnos s onim što svijetlo tamo radi.
Pretpostavimo da ste u ovom prostoru A — B — C — D vi na neki način doveli do pojave boje — recimo, spektra. Sada mislim, pojavu koja se odvija potpuno unutar svijetla. Morate je uputiti na astralni odnos sa svijetlom. Ali također možete imati pojavu boje u obliku obojane površine. Stoga ovo — od A do C, recimo — može vam se pojaviti kao obojano tijelo, crveno tijelo na primjer. Kažemo, tada, A — C je crveno. Gledate prema površini tijela, i, u početku, zamišljati ćete prilično banalno. Ispod površine je crveno, skroz naskroz. Ovog puta, vidite, nije takav slučaj. Ovdje također imate astralnu povezanost; ali iz astralnog odnosa u koji ulazite s bojom u ovom slučaju ste odvojeni površinom tijela. Budite sigurni da ste ovo dobro razumjeli! U jednom slučaju vidite boje u svijetlu — boje spektra. Tamo imate astralne odnose direktne vrste; ništa nije umetnuto između vas i boja. S druge strane kada vidite boje tjelesnih predmeta, nešto je umetnuto između vas i vašeg astralnog tijela, i kroz to nešto vi i pored toga animirate astralne odnose za ono što zovemo „tjelesne boje”. Molim prinesite ove stvari srcu i dobro promislite. Jer one su temeljni koncepti — veoma važni — koje ćemo trebati elaborirati. Jedino na taj način postići ćemo neophodne temeljne koncepte za vjerniju fiziku.
Još jednu stvar bi rekao za zaključak. Ono što pokušavam predstaviti na ovim predavanjima nije ono što ćete naći u prvom priručniku kojeg kupite. Niti je ono što dobijete čitajući Goetheovu Teoriju boja. To bi trebalo biti, ono što nećete naći ni u jednom od to dvoje, a što će vam pomoći da uspostavite duhovnu vezu između njih. Mi nismo lakovjerni vjernici u današnju fiziku, niti bi trebali biti u Goethea. Bilo je to 1832 kada je Goethe umro. Ono što mi tražimo nije goetheanizam godine 1832 već onaj od 1919, — dalje evoluiran i razvijen. Ono što sam upravo rekao na primjer — ovo o astralnom odnosu — molim promislite to temeljito koliko možete.