.- 6. Šesto predavanje, Stuttgart, 29 prosinca 1919.
Stvarnost mraka pored svijetla. Tama i materija. Gravitacija. Zvuk kao stvarna oscilacija zraka, svijetlost kao hipotetička oscilacija etera. Interakcija svjetlosti i elektromagnetskih sila.
Moji dragi prijatelji,
Na našem zadnjem predavanja ulazili smo u određena načelna pitanja koja ću sada pokušati objasniti potpunije. Jer ako krenemo od iskustava koja možemo steći u oblasti svijetla, to će nam također pomoći promatrati i shvatiti druge prirodne pojave koje ćemo sada proučavati. Stoga ću danas početi s više teoretskim razmišljanjima i ostaviti eksperimentalni dio do sutra. Još moramo točnije odrediti način naše procedure. Zadatak je znanosti da prepozna i iznese činjenice o prirodnim pojavama. Problemi metode koji ovaj zadatak uključuje najbolje se mogu ilustrirati u oblasti svijetla.
Čovjek je počeo proučavati pojavu svijetla u prilično davnim vremenima, povijesno govoreći. Čak, cjelokupni način mišljenja o pojavama fizike, predstavljen danas u školama, teško da doseže unatrag dalje od 16-og stoljeća. Način na koji je čovjek razmišljao o ovakvim pojavama prije 16-og stoljeća bio je radikalno različit. Danas u školama postajemo toliko zasićeni sadašnjim načinom razmišljanja da ako ste prošli tu vrstu školovanja iznimno vam je teško naći vaš put natrag do čistih činjenica. Prvo morate kultivirati naviku osjećanja čistih činjenica kao takvih; molim da ne uzimate moje riječi u previše trivijalnom značenju. Morate naučiti osjetiti činjenice, a to traži vrijeme i napor.
Slika VIa
Sada ću početi od određenog primjera u kojem možemo usporediti način mišljenja koji prevladava u školama danas s onim koje se može steći slijedeći činjenice otvoreno. Recimo da bi ovo bila ploča od stakla, gledana u presjeku (Slika VIa). Kroz nju gledate na svijetleći objekt. Dok crtam dijagram, njega ću jednostavno predstaviti svijetlim krugom. Vratite svoj um natrag na ono što ste naučili u vašim školskim danima. Što su vas naučili o pojavi koju vidite kada promatrate svijetli objekt, — s vašim okom, recimo, ovdje — gledajući kroz staklo? Bez sumnje vam je kazano da zrake svijetla dolaze od svijetlećeg objekta. (Zamišljamo da oko gleda u ovom određenom smjeru, — vidi Sliku). Zrake, rečeno vam je, dolaze od sjajnog objekta. U smjeru „zrake” koju sada crtam, rečeno je da svijetlo prodire iz rjeđeg u gušći medij. Jednostavno gledajući kroz staklo i uspoređujući ono što vidite i ono što ste vidjeli prije nego je staklena ploča bila tu, vi zaista opažate stvar izmještenu. Pojavljuje se na različitom mjestu nego bez stakla. Sada je rečeno da je to zbog toga jer je svijetlo „lomljeno”. Ovako su to običavali izraziti: — Kada svijetlo prelazi iz rjeđeg u gušći medij, da nađete smjer u kojem će biti lomljeno, morate nacrtati takozvanu „normalu na točku incidencije”. Ako bi svijetlo nastavilo svoj put bez da je ometano gušćim medijem, išlo bi u ovom smjeru. Ali, oni sada kažu, svijetlo se „lomi” — u ovom slučaju, prema normali, t.j. u smjeru okomitom na površinu stakla u točci incidencije. Sada opet ide vani, — iz stakla. (Sve je ovo rečeno, sjećate se, u praćenju kako je „zraka svijetla” viđena kroz gušći medij.) Ovdje opet iznova, u točci izlaska iz stakla, morati ćete podići normalu. Ako je svijetlo išlo ravno na to išlo bi ovako: ali na drugoj površini je opet lomljeno — ovog puta, daleko od normale — lomljeno upravo dovoljno da učini da nastavi paralelno u originalnom smjeru. A sada je rečeno da oko, gledajući tako odavde, proizvodi konačni smjer zrake svijetla i time projektira svijetleći objekt za toliko povišeno. To je dakle ono što se traži da usvojimo, ako bi gledali kroz takvu staklenu ploču. Ovdje, najprije, svijetlo udara u ploču, zatim je dva puta lomljeno — jednom prema normali, drugi put od normale. Zatim, utoliko što oko ima unutarnju sposobnost za to (.... ili je to do duše, ili nekog demona kojem pripisujete tu sposobnost ....) svijetlo je nekako projicirano vani u prostoru. Projicirano je štoviše na položaju različitom od onog gdje bi se pojavilo ako ga ne bismo gledali kroz prelamajući medij; — tako oni opisuju proces.
Za početak treba promotriti slijedeće u, u vezi ovoga. Recimo da gledamo bilo što kroz isti gušći medij, i sada pokušavamo razlučiti, koliko god delikatno, između tamnijih i svjetlijih dijelova onog što vidimo. Ne samo svjetliji dijelovi, tamniji će se također pojaviti pomaknuti gore. Cijeli kompleks na koji gledamo nalazi se premješten. Molim uzmite ovo u obzir. Ovdje je tamniji dio graničeći sa svjetlijim. Tamno je pomaknuto gore, a pošto je jedan kraj toga svjetliji i to također vidimo pomaknuto. Smještajući pred nas neki ovakav kompleks, koji se sastoji od tamnijeg i svjetlijeg dijela, moramo priznati da je svjetliji dio premješten jednostavno kao gornja granica tamnijeg. Umjesto toga, oni govore na takav način kao da izdvajaju jedan svijetli dio od ostatka koji je tamo. Uglavnom govore kao da je svijetli dio sam pretrpio premještaj. To je zasigurno pogrešno. Jer čak i ako fiksiram pogled na ovaj jedan dio svijetla, nije točno da je samo on pomaknut gore. Dio ispod njega, kojeg tretiram kao da je baš ništa kada ovako opisujem, također je pomaknut gore. U suštini stvari, ono što je premješteno kod ove optičke pojave nikada ne može biti tako apstraktno ograničeno. Ako dakle ponovim Newtonov pokus — pustim u prostoriju konus svijetla koji tada bude preusmjeren od prizme — jednostavno nije točno da je konus svijetla preusmjeren posve sam. Sa čime god da konus svijetla graniči — iznad i ispod njega — također je preusmjereno. Ja zaista nikada ne bi trebao govoriti o zrakama svijetla ili nečem od te vrste, već jedino o svijetlim slikama ili prostorima svijetla koji su preusmjereni. U konkretnom slučaju možda bi mogao uputiti na neko izolirano svijetlo, ali čak i tada još uvijek o tome ne bi smio govoriti na način da na tome gradim cijelu moju teoriju o pojavi. Još uvijek bi trebao govoriti na takav način kao da upućujem na sve što graniči sa svijetlom. Jedino ako razmišljamo na taj način počinjemo osjećati što se stvarno zbiva kada pojava boje nastane pred našim očima. Inače sama naša navika mišljenja rađa dojam da na neki način boja izvire iz samog svijetla. Od samog početka postavili smo se u umu da je jedina i samo jedna realnost kojom se bavimo svijetlo. Ipak, ono što imamo pred nama u stvarnosti nikada nije jednostavno svijetlo kao takvo; to je uvijek nešto svijetlo, što na ovoj ili onoj strani graniči s tamom. I ako je svjetliji dio — prostor koji zauzima — pomaknut, tamniji dio je također pomaknut. Ali sada, što je ova „tama”? Tamno morate uzeti ozbiljno, — uzeti kao nešto stvarno. (Greške koje su se uvukle u modernu fiziku od oko 16-og stoljeća mogle su se uvući samo zato jer ove stvari nisu u isto vrijeme promatrane duhovno. Samo vanjština, kako se javljala vanjskim čulima, primana je k znanju; zatim, da bi se objasnili ovi vanjski znakovi, dodavane su svakakve teoretske invencije). Sigurno nećete poricati da kada gledate svjetlost ona je ponekad višeg a ponekad manjeg intenziteta. Može biti jače svijetlo i manje jako. Sada treba shvatiti: U kakvom je ova svjetlost, koja može biti jača ili slabija, odnosu s tamom? Prosječan fizičar današnjice misli da postoji jače svijetlo i manje jako; prihvatiti će svaki stupanj intenziteta svijetla, ali će prihvatiti samo jednu tamu — tamu koja je jednostavno tamo kada nema svijetla. Postoji, takoreći, samo jedan način da bude crno. Ipak kao što bi neistinito bilo reći da postoji samo jedna vrsta svjetlosti, jednako neistinito je reći da postoji samo jedna vrsta tame. To je jednostrano kao što bi bilo objaviti: „Poznajem četiri čovjeka. Jedan od njih posjeduje €25, drugi €50; on dakle ima više nego onaj drugi. Treći od njih duguje €25, četvrti duguje €50. Ipak zašto bi uzeo u obzir bilo kakvu razliku u njihovu slučaju? To je baš jednako; oboje duguju. Svakako ću razlučiti između manje i više vlasništva, ali ne i između različitih stupnjeva duga. Dug je dug i to je sve o tome“. Odmah vidite zabludu u ovom primjeru, jer dobro znate da je efekt duga od €25 manji nego onaj od duga od €50. Ali u slučaju tame ljudi ovako razmišljaju: Kod svijetla postoje različiti stupnjevi; tama je jednostavno tama. To je taj propust za odmak do kvalitativnog načina mišljenja, koji uvelike sprječava naše otkrivanje mosta između duše i duha na jednoj strani, i tjelesne oblasti na drugoj. Kada je prostor ispunjen svijetlom uvijek je ispunjen svijetlom određenog intenziteta; slično tome, kada je prostor ispunjen tamom, ispunjen je tamom određenog intenziteta. Moramo prijeći od pojma čisto apstraktnog prostora do vrste prostora koji nije apstraktan već je na neki određeni način pozitivno ispunjen svijetlom ili negativno ispunjen s tamom. Tako možemo biti suočeni s prostorom ispunjenim svjetlošću i zvat ćemo ga „kvalitativno pozitivnim”. Ili možemo biti suočeni s prostorom koji je ispunjen tamom i trebamo ga prosuditi kao „kvalitativno negativnog” s obzirom na oblast svijetla. Nadalje i jednom i drugom bi trebali moći pripisati određeni stupanj intenziteta, određenu snagu. Sada možemo pitati: Kako se pozitivno ispunjenje prostora za našu percepciju razlikuje od negativnog? Kako prema pozitivnom, trebamo se samo sjetiti kako je to kada se budimo iz spavanja i okruženi smo svijetlom, — kako se ujedinjujemo naš subjektivni doživljaj sa svijetlom koje preplavljuje i uzburkava sve oko nas. Trebamo samo usporediti ovu senzaciju s onim što osjećamo okruženi tamom, i naći ćemo — preklinjem vas da ovo primite k znanju veoma precizno — naći ćemo da za čisti osjećaj i senzaciju postoji esencijalna razlika između prepuštanja svijetlom ispunjenom prostoru i tamom ispunjenom prostoru. Ovim stvarima moramo pristupiti uz pomoć neke usporedbe. Uistinu, mogli bi usporediti osjećaj koji imamo, kada se prepustimo svijetlom ispunjenom prostoru, nekom vrstom uvlačenja svijetla. To je kao da je zaista naša duša, naše unutarnje biće, usisavalo svijetlo unutra. Osjećamo vrstu obogaćenosti kada smo u svijetlom ispunjenu prostoru. Uvlačimo svijetlo u sebe. Kako je onda s tamom? Imamo upravo suprotan osjećaj. Osjećamo tamo kako nas siše. Isisava nas, moramo dati, — moramo dati nešto naše tami. Dakle možemo reći: učinak svijetla na nas je da prenosi, da daje; dok je učinak tame da povlači, da nas isisava i uzima. Tako isto moramo razlikovati između svjetlijih i tamnijih boja. Svijetle imaju osobinu da idu prema nama i prenose nam nešto; tamne boje s druge strane imaju osobinu izvlačenja od nas, sisanja na nama, čineći da dajemo od sebe. Tako smo konačno dovedeni da kažemo: Nešto nam u našem vanjskom svijetu prenosi sebe kada smo pod utjecajem svijetla; nešto je od nas uzeto, mi smo nekako isisani, kada smo pod utjecajem tame.
Postoji zaista i još jedna prilika u našem životu, kada smo — kako sam rekao jednom ranije u ovim predavanjima — nekako isisani kao naša svijest; naime kada padamo u san. Svijest nestaje. Veoma je slična pojava, kao nestajanje svijesti, kada se os svjetlijih boja privlačimo tamnijima, plavoj i ljubičastoj. I ako ćete se sjetiti što sam rekao prije par dana o odnosu našeg života duše prema masi, — kako smo od mase uspavani, kako usiše našu svijest, — osjetiti ćete nešto veoma slično tome u apsorpciji naše svijesti od tame. Tako ćete tada uočiti duboku unutarnju srodnost između stanja u kojem je prostor kada je ispunjen tamom i s druge strane ispunjavanjem prostora koji zovemo materija, koji je izražen u „masi”.
Dakle morati ćemo tražiti tranziciju od pojave svijetla do pojave materijalne egzistencije. Mi smo doista utrli put, u tome da smo prvo tražili prolazne pojave svijetla — fosforescencije i fluorescencije — a zatim čvrste i trajne pojave svijetla, postojane boje. Ne možemo razmatrati sve ove stvari odvojeno; radije započnimo postavljati cijeli kompleks ovih činjenica zajedno.
Sada ćemo također trebati prepoznati slijedeće, Kada smo u svijetlom ispunjenom prostoru mi se na neki način ujedinjujemo s tim svijetlom ispunjenim prostorom. Nešto u nama iskače u svijetlom ispunjen prostor i ujedinjuje se s tim. Ali trebamo samo malo razmisliti o činjenicama i prepoznati ćemo ogromnu razliku između načina na koji se tako ujedinjujemo sa svijetlom natopljenim prostorima našeg neposrednog okruženja i s druge strane načina na koji postajemo sjedinjeni s toplinskim uvjetima našeg okruženja, — jer i s njima se također, kao ljudska bića, mi nekako sjedinjujemo.
Mi zaista sudjelujemo veoma mnogo u uvjetima našeg okruženja što se tiče topline; i dok to radimo, tu opet osjećamo vrstu polariteta koji prevladava, naime polaritet topline i hladnoće. Ipak moramo imati potrebe percipirati esencijalnu razliku između načina na koji sebe osjećamo unutar toplinskih uvjeta našeg okruženja i načina na koji sebe osjećamo unutar svjetlosnih uvjeta našeg okruženja. Fizika se, od 16-og stoljeća, sasvim prestala držati ove razlike. Otvorenost uma da razlikujemo kako se pridružujemo našem okruženju u doživljaju svijetla s jedne strane i topline s druge strane potpuno je bila izgubljena; dapače, svjesna tendencija je bila, da se nekako zamagle i izbrišu ovakve razlike kao takve. Recimo međutim da se suočite s razlikom, sasvim očito danom preko činjenice, između načina na koji doživljavamo i sudjelujemo u uvjetima našeg okruženja što se tiče topline i svijetla. Tada ćete u krajnjoj nuždi biti dužni prepoznati da je razlika: mi sudjelujemo u toplinskim uvjetima našeg okruženja s našim fizičkim tijelom a u svjetlosnim uvjetima, kao što smo upravo rekli, s našim eterskim tijelom. To u suštini — ta sklonost da brkamo ono čega smo postali svjesni preko našeg eterskog tijela i ono čega smo postali svjesni preko našeg fizičkog tijela — bila je propast fizike od 16-og stoljeća. Tijekom vremena sve su stvari bile ovako zamagljene. Naši znanstvenici su izgubili sposobnost da izjave činjenice iskreno i direktno. To je bilo tako posebno od kada je Newtonov utjecaj postao dominantan, i još je i danas u velikoj mjeri. Bilo je doista pojedinaca koji su s vremena na vrijeme pokušali skrenuti pažnju na neposredne činjenice jednostavno onako kako se predstavljaju. Goethe je naravno radio to skroz, a Kirchhoff je među ostalima pokušao to na više teoretske načine. U cjelini međutim, znanstvenici su izgubili sposobnost da usmjere pažnju čisto i jednostavno na dane činjenice. Činjenica na primjer da će materijalna tijela u susjedstvu drugih materijalnih tijela pod danim okolnostima padati prema njima, bila je shvaćena potpuno u Newtonovu smislu, bila je od samog početka pripisana sili koja proizlazi od jednog i utječe na drugo tijelo — „sili gravitacije”. Ipak premišljajte se kako hoćete, nikada nećete moći među dane činjenice uključiti ono što je shvaćeno s izrazom „sila gravitacije”. Ako kamen pada na Zemlju činjenica je jednostavno da se približava Zemlji. Sada ga vidimo na jednom mjestu, sada na drugom, sada na trećem i tako dalje. Ako potom kažete „Zemlja privlači kamen” vi u vašim mislima dodajete nešto danoj činjenici; vi više ne navodite pojavu čisto i jednostavno.
Ljudi su postajali sve više nenaviknuti da pojavu navode neokaljanu, ipak o tome sve ovisi. Jer ako ne navodimo pojavu čisto i jednostavno, već odmah nastavljamo promišljati objašnjenja, možemo naći mnogostruka objašnjenja jedne te iste pojave. Recimo da imate dva nebeska tijela. Možete tada reći: Ova dva nebeska tijela privlače jedno drugo, — šalju neku misterioznu silu vani u prostor i tako privlače jedno drugo (Slika VIb). Ali ne bi morali to reći. Možete također reći: „Ovdje je jedno tijelo, ovdje je drugo, a ovdje (Slika VIc) mnoštvo drugih, sitih tijela — čestica etera, može biti — svuda okolo i između dva nebeska tijela. Sitne čestice bombardiraju dvije velike — bombardiraju ovdje, tamo i sa svih strana; — one između, dok lete amo tamo, također ih bombardiraju. Sada će ukupno područje napada biti veće izvana nego između. Kao rezultanta dakle, biti će manje bombardiranja iznutra nego izvana; stoga dva tijela prilaze jedno drugom. Ona su, zapravo, vođena jedno prema drugom razlikom između broja sudara kojeg primaju u prostoru između njih i izvan njih.”
Slika VIb
Slika VIc
Zapravo je bilo ljudi koji su objasnili silu gravitacije jednostavno govoreći: To je sila koja djeluje na udaljenosti i privlači tijela jedna prema drugima. Drugi su rekli da je to besmislica; prema njima je nezamislivo da bilo koja sila djeluje na udaljenosti. Zatim nas pozivaju da pretpostavimo da je prostor ispunjen „eterom”, i da pretpostavimo i ovo bombardiranje također. Mase su dakle, takoreći, zauvijek bile prskane jedna prema drugoj. Ovim objašnjenjima se bez sumnje mogu dodati mnoga druga. To je klasičan primjer kako propuštaju gledati na stvarnu pojavu ali odmah dodaju njihova promišljena objašnjenja.
Sada, što je na dnu svega toga? Ova tendencija da se u mislima dodaje pojavi — da se dodaju svakakva posredovanja i imaginarne energije, za koje se pretpostavlja da rade ovo ili ono — spašava od potrebe da se radi nešto drugo. Nepotrebno je reći, sudari u teoriji slike VIc velikodušno su dodani, baš kao što su sile koje djeluju na distanci bile u drugoj teoriji. Ove slučajne teorije, međutim, oslobađaju od potrebe pravljenja jedne temeljne pretpostavke, od koje ljudi danas izgleda da imaju veliku averziju. Jer u stvari, ako su to dva nezavisna tijela i približavaju se jedno drugom, ili pokazuju da je u njihovoj prirodi da se približavaju jedno drugom, ne možemo nego tražiti neki temeljni razlog zašto to rade; mora biti neki unutarnji razlog. Sada je jednostavnije dodati u mislima neke nepoznate sile nego priznati da također postoji i drugi način, naime ne misliti više o nebeskim tijelima kao nezavisnima jedno od drugog. Ako na primjer stavim moju ruku na moje čelo, neću sanjati govoreći da moje čelo „privlači” moju ruku, već ću reći: To je unutarnje djelo s ishodištem u duši i duhu. Moja ruka nije nezavisna od mog čela; oni zapravo nisu odvojeni entiteti. Pojavu ću gledati ispravno samo prepoznajući sebe kao jednu cjelinu. Ne bih trebao imati na umu nikakvu realnost ako bi rekao: Tu je glava, tu su dvije ruke i šake, tu je torzo, tu su dvije noge. U tom ne bi bilo ništa potpunog; Na umu imam nešto potpuno samo ako opisujem cijelo ljudsko tijelo kao jedan entitet, — ako opisujem razne stavke tako da spadaju zajedno. Moj zadatak nije samo opisati ono što vidim; moram promišljati realnost onog što vidim. Sama činjenica da stvar vidim ne čini je stvarnom.
Često sam radio slijedeću opasku, — jer moram ukazati na ove stvari i na drugim predavanjima također. Uzmite kristalnu kocku kamene soli. Ona je u nekom smislu ukupnost. (Sve će to biti u nekom smislu). Kristalna kocka može postojati zahvaljujući onome što je unutar kruga njenih šest lica. Ali ako pogledate ružu, odrežete je od grma na kojem raste, ta ruža nije ukupnost. Ona ne može, kao kocka kamene soli, postojati zahvaljujući svemu što je sadržano unutar nje. Ruža može imati egzistenciju samo tako što je na grmu ruže. Odsječena ruža je stoga, iako je možete vidjeti kao što možete vidjeti kocku kamene soli, prava apstrakcija; ne možete je zvati realnošću samu po sebi.
Implikacije ovoga, moji dragi prijatelji, dalekosežne su. Naime, za svaku pojavu, moramo ispitati u kojoj je mjeri realnost sama po sebi, ili samo dio neke veće cjeline. Ako razmatrate Sunce i Mjesec, ili Sunce i Zemlju, svako za sebe, možete naravno izumiti i dodati im silu gravitacije, baš kao što možete pronaći silu gravitacije putem koje bi moje čelo privlačilo moju desnu ruku. Ali u razmatranju Sunca i Zemlje i Mjeseca tako odvojeno, stvari koje imate na umu nisu ukupnosti; one su samo dijelovi i članovi cijelog planetarnog sustava.
To je dakle esencijalna stvar; promotriti u kojoj je mjeri stvar cjelina, ili samo dio cjeline. Koliko mnogo grešaka nastaje razmatrajući kao cjelinu ono što je zapravo samo parcijalna pojava unutar veće cjeline! Tako razmatrajući samo parcijalnu pojavu i zatim izumljujući energije da bi ih dodali, naši znanstvenici su sebi uštedjeli potrebu kontemplirati život svojstven planetarnom sustavu. Tendencija je bila, najprije gledati kao cjelinu one stvari u prirodi koje su samo dijelovi, i zatim pukim teorijama tumačiti učinke koji se između njih zapravo javljaju. To je dakle, da sumiramo, esencijalna točka: Za sve sa čime se susrećemo u prirodi moramo pitati: Što je cjelina kojoj ta stvar pripada? Ili da li je sama po sebi cjelina? Čak i tada, u konačnici, naći ćemo da su stvari cjeline samo u određenom pogledu. Čak je i kristalna kocka kamene soli ukupnost samo u izvjesnom smislu; ona također ne može postojati osim spremljena na određenim temperaturama i pod drugim potrebnim uvjetima. Davši neku drugu temperaturu, više ne može biti. Trebamo stoga odustati od gledanja u prirodu na fragmentaran način koji toliko prevladava u naše vrijeme.
Zaista je tek gledajući na prirodu na ovaj fragmentaran način znanost od 16-og stoljeća smišljala ovu čudnu ideju o univerzalnoj, neorganskoj, beživotnoj prirodi. Tako nešto zaista ne postoji, baš kao što u tom smislu ne postoji takva stvar kao vaš sustav kostiju bez vaše krvi. Baš kao što je vaš sustav kostiju mogao samo nastati, takoreći, kristalizirajući se iz vašeg živog organizma kao cjeline, tako i ova takozvana neorganska priroda ne može postojati bez cjeline prirode — duševne i duhovne prirode — koja joj je u pozadini. Beživotna priroda je sustav kostiju, izdvojen iz prirode kao cjeline. Nemoguće ga je proučavati odvojeno, kao što se počelo raditi stalno od 16-og stoljeća i kao što je napravljeno u Newtonovoj fizici do današnjeg dana.
To je bio trend Newtonove fizike da što prikladnije napravi ekstrakt takozvane anorganske prirode, tretirajući ga onda kao nešto samostalno. Međutim, ta „anorganska priroda” postoji jedino u strojevima koje smo sami sastavili od dijelova prirode. I tu dolazimo do nečeg radikalno različitog. Ono što smo običavali zvati „neorgansko” u samoj prirodi, smješteno je u ukupnosti prirode na skroz drugi način. Jedine stvarno neorganske stvari su naši strojevi, a čak su i one samo utoliko što su sastavljene od raznovrsnih snaga prirode od nas samih. Jedino je njihova „sastavljenost“ neorganska. Što god drugo nazvali anorganskim postoji samo putem apstrakcije. Međutim, iz te apstrakcije nastala je današnja fizika. Ta fizika je rezultat apstrakcije; misli da ono što je zamišljeno da je to realna stvar, i na toj pretpostavci kreće objašnjavati što god da joj dođe unutar djelokruga.
Nasuprot tome, jedina stvar koju možemo legitimno napraviti je formirati naše ideje i koncepte u direktnoj vezi s onim što nam je dano iz vanjskog svijeta — detalja čulnog svijeta. Sada, ima jedna oblast pojava za koje je veoma zgodna činjenica doista dana. Ako udarite zvono i imate neko svijetlo i veoma mobilan uređaj u neposrednoj blizini, moći ćete demonstrirati da čestice zvuka zvona vibriraju. Ili kod cijevi koja svira notu, moći ćete pokazati da zrak unutar nje vibrira. Za pojavu zvuka ili tona dakle, imate dokazivo kretanje čestica zraka ili od zvona; tako ćete dokučiti da postoji veza između vibracija izvršenih od tijela ili od zraka i naših percepcija tona ili zvuka. Za ovo polje pojava sasvim je očigledno: vibracije idu oko nas kada čujemo zvukove. Možemo sebi reći da ukoliko zrak u našem okruženju ne vibrira mi ne bi trebali čuti bilo kakav zvuk. Postoji izvorna povezanost — i o tome ćemo govoriti opet sutra — između zvukova i vibracija zraka.
Ako sada želimo nastaviti vrlo apstraktno možemo raspravljati: „Mi percipiramo zvuk preko naših slušnih organa. Vibracije zraka udaraju na naše slušne organe, i dok tako rade mi percipiramo zvuk. Sada, oko je također čulni organ i preko njega percipiramo boje; tako možemo reći: ovdje na djelu mora biti nešto slično. Neka vrsta vibracije mora udarati u oko. Ali uskoro vidimo da to ne može biti zrak. Dakle onda je to eter”. Čistom igrom analogije tako se dolazi do ideje: Kada zrak udara u naše uho i imamo senzaciju zvuka, postoji unutarnja veza između vibracije zraka i naše senzacije; dakle u sličnoj maniri, kada hipotetski eter s njegovim vibracijama udara na naše oko, proizvedena je senzacija svijetla pomoću tog vibrirajućeg etera. A o tome kako bi eter trebao vibrirati: to teže dokučiti pomoću takvih pojava kakve smo vidjeli u našim pokusima tijekom ovih predavanja. Tako oni promišljaju univerzalni eter i pokušavaju izračunati ono što pretpostavljaju da se događa u tom eterskom oceanu. Njihove kalkulacije odnose se na nepoznati entitet koji se naravno ne može percipirati već najviše što se može je da ga se teoretski pretpostavi.
Čak i najmanji pokusi koje smo mogli napraviti otkriti će ekstremnu složenost onog što se zbiva u svijetu svijetla. Sve do najnovijih kretanja, naši fizičari su pretpostavljali da iza — ili, radije bi trebali reći, unutar — svega što živi i nalazi izraza u svijetlu i boji postoji vibrirajući eter, rijetka elastična supstanca. A pošto zakoni sudaranja i odbijanja elastičnih tijela nisu tako teški za naučiti, mogu izračunati što te vibrirajuće male čestice moraju biti sve do u eteru. Samo su morali na njih gledati kao na mala elastična tijela, — zamišljajući eter kao inherentno elastične supstance. Tako da mogu čak i smisliti objašnjenja pojava koje smo pokazivali, — n.pr. formiranje spektra. Objašnjenje je da su različite vrste vibracija etera disperzirane od prizme; te različite vrste vibracija potom nam se javljaju kao različite boje. Pomoću kalkulacije može se čak iz elastičnosti etera objasniti gašenje natrijeve linije na primjer, koju smo opazili u našem pokusu prekjučer.
U novija vremena međutim, otkrivene se druge pojave. Tako možemo napraviti spektar, u kojem bilo da stvaramo bilo da gasimo natrijevu liniju (t.j., u potonjem slučaju, generiramo crnu natrijevu liniju). Ako zatim kao dodatak donesemo elektromagnet da se nosi na cilindru svijetla na određeni način, elektromagnet utječe na pojavu svijetla. Natrijeva linija je ugašena na njenom starom mjestu i na primjer pojavljuju se dvije druge linije, čisto učinkom elektriciteta s kojim su magnetski efekti uvijek nekako povezani. Ovdje, dakle, ono što je opisano kao „električne sile” dokazuje da nije bez učinka na one procese koje promatramo kao pojavu svijetla i iza kojih se pretpostavlja da je na djelu samo elastični eter. Ovakva otkrića o učinku elektriciteta na pojavu svijetla sada vode do pretpostavke da mora postojati nekakvo srodstvo između pojave svijetla i one od magnetizma i elektriciteta.
Dakle u novija vremena stare teorije su prilično uzdrmane. Prije nego su ovi uzajamni efekti bili opaženi, moglo se sjesti i zadovoljno odmarati. Sada je netko bio prisiljen priznati da dvije oblasti imaju učinka jedna na drugu. Kao rezultat, veoma mnogo fizičara ono što zrači u obliku svijetla sada uključuju među elektromagnetske efekte. Misle da su to stvarno elektromagnetske zrake koje prolaze kroz prostor.
Sada razmislite na trenutak što se dogodilo. Znanstvenici su pretpostavljali da znaju što je u osnovi pojavi svijetla i boje: naime, lelujanja u elastičnom eteru. Sada kada su naučili o interakciji između svijetla i elektriciteta, sada se osjećaju dužni gledati, ono što tamo vibrira, kao zračenje elektriciteta kroz prostor. Dobro uočite što se dogodilo. Prvo su svijetlo i boja ono što žele objasniti, i pripisuju ih vibrirajućem eteru. Eterske vibracije se kreću kroz prostor. Misle da znaju što je svijetlo u stvari, — to su vibracije u elastičnom eteru. Zatim dolazi trenutak kada moraju reći: Ono što smo gledali kao vibracije elastičnog etera zapravo su vibracije elektromagnetske sile. Znaju još bolje sada, što je svijetlo, nego su to prije. To su elektromagnetske struje sile. Samo što ne znaju što su one! Tako su napravili finu turu. Prvo je postavljena hipoteza: nešto što pripada čulnom svijetu je objašnjeno nepoznatim nadčulnim, vibrirajućim eterom. Zatim su uskoro vođeni da to nadčulno upute još jednom nečemu iz čulnog svijeta, ipak u isto vrijeme da priznaju da ne znaju što je ovo potonje. Veoma zanimljivo putovanje je napravljeno; od hipotetske potrage za nepoznatim do objašnjavanja tog nepoznatog s nečim nepoznatim.
Fizičar Kirchhoff je bio prilično skrhan i više-manje priznao: Neće uopće biti lako za fiziku ako nas ove nedavne pojave zaista obvezuju da više ne vjerujemo u ustalasani eter. I kada je Helmholtz bio upoznat s pojavom, rekao je: Vrlo dobro, morati ćemo gledati svijetlo kao vrstu elektromagnetskog zračenja. To samo znači da ćemo sada morati objasniti sama ta zračenja kao vibracije u elastičnom eteru. U konačnici vratiti ćemo se njima, rekao je.
Bit stvari je da je izvorna pojava talasanja — naime vibriranje zraka kada percipiramo zvukove — čistom analogijom prebačena u oblast gdje je u suštini stvari cijela pretpostavka hipotetička.
Morao sam danas ići u ove principijelne stvari, da dam neophodnu pozadinu. U brzom slijedu sada ćemo ići kroz najvažnije aspekte onih pojava koje još želimo razmatrati. U našim preostalim satima predlažem da raspravljamo pojavu zvuka, i onu topline, i elektromagnetizma; također kakvo god objašnjenje se iz njih moglo pojaviti za našu glavnu temu — pojavu optike.